UPRAVNI SPOR

3.2.1. POJAM I ZNAČAJ UPRAVNOG SPORA

Upravni spor je u određenom smislu produžetak upravnog postupka. Kada nadležni organ okonča upravni
postupak, a to je onda kada donese konačan upravni akt, protiv kojeg nezadovoljna stranka nema mogućnosti da
upotrijebi redovno pravno sredstvo (žalbu), onda nastaje spor između nje i nadležnog organa. Tada ona ima
pravo da, pod određenim uslovima, zatraži da taj spor riješi nadležni sud, odnosno da sud ispita zakonitost
donesenog upravnog akta s kojim ona nije zadovoljna. Prema tome, upravni spor je spor o zakonitosti upravnog
akta nastao između stranaka i nadležnih organa nakon okončanja upravnog postupka. U ovom slučaju stranka
smatra da joj je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu.
Upravni spor može nastati i onda ako zakonom ovlašteni državni organ (a to je tužilac ili pravobranilac) smatra
da je upravnim aktom povrijeđen zakon u korist stranke, a na štetu javnog interesa, na štetu teritorijalne
zajednice ili ustanove, pa zatraži od nadležnog suda da to ispita. Upravni spor može pokrenuti i nadležni
ombudsmen, a intervenirati u postupku koji je u toku, kada u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti nađe da
je upravnim aktom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, prava i slobode građana zagarantirane Ustavom BiH.

3.2.2. VRSTE UPRAVNIH SPOROVA

Naš zakon o upravnim sporovima poznaje dvije vrste upravnog spora, i to:
1. spor o zakonitosti upravnog akta i
2. spor pune jurisdikcije.
Međutim, u teoriji se spominju i druge podjele upravnog spora, kao što su: objektivni i subjektivni sporovi ili
prethodni i naknadni.
1. Upravni spor o zakonitosti upravnog akta
Opći je princip da svi pojedinačni akti organa državne uprave i drugih državnih organa koji obavljaju upravne
poslove, kao i pojedinačni akti koje donose institucije u vršenju javnih ovlaštenja moraju biti zasnovani na
zakonu (princip zakonitosti). Ovaj princip imao je odraza u svim našim zakonima kojima se regulira materija o
postupcima, pa prema tome i u upravnom postupku, gdje je proklamirano da su svi organi i institucije koje
postupaju u upravnim stvarima dužni rješavati na osnovu zakona, drugih propisa organa i općih akata institucija
koje oni donose na osnovu javnih ovlaštenja. Upravni akt donesen u skladu s ovim propisima, bilo da su oni
formalne ili materijalne prirode, zakonito je donesen upravni akt. Ali, i pored ovog principa, dešava se da organi
i institucije donosu nezakonite pojedinačne upravne akte, kojima rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim
interesima pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka u upravnom postupku. Nezakoniti akti mogu se donijeti i u
prvostepenom i u drugostepenom upravnom postupku. Zato je dato pravo nadležnom sudu da na tužbu stranke
ispita zakonitost upravnog akta, odnosno da zaštiti prava građana i drugih stranaka koja su im zagarantirana
propisima. Svakako da treba praviti razliku što se tiče pokretanja upravnog spora protiv prvostepenih upravnih
akata, jer je protiv njih moguće pokrenuti upravni spor samo onda kad su konačni, odnosno kad se protiv njih ne
može izjaviti redovni pravni lijek. Prema tome, u upravnom sporu o zakonitosti upravnog akta predmet je
ocjena zakonitosti tog akta, a ne i rješavanje upravne stvari. Kad sud ocijeni da upravni akt nije zakonito
donesen, on će takav akt samo poništiti i vratiti nadležnom organu ili određenoj instituciji na ponovno
rješavanje s ciljem otklanjanja nezakonitosti.
2.Upravni spor pune jurisdikcije
Za razliku od upravnog spora o zakonitosti upravnog akta gdje je predmet spora zakonitost upravnog akta, u
upravnom sporu pune jurisdikcije predmet je utvrđivanje individualne pravne situacije u cjelini. Dakle, u ovoj
vrsti upravnog spora sud se ne ograničava samo na ocjenu zakonitosti upravnog akta, nego ima šira ovlaštenja,
ulazi i u njegovu svrsishodnost. Prilikom utvrđivanja određene individualne pravne situacije, sud može da je
utemelji, izmijeni ili ukine, odnosno sud se ne ograničava samo na poništavanje upravnog akta i njegovo
vraćanje na ponovni postupak organu koji ga je donio, nego upravnu stvar rješava sam u meritumu. Presuda
suda donesena u upravnom sporu pune jurisdikcije u svemu zamjenjuje upravni akt koji je poništen. Ali, treba
1
istaći da se upravni spor pune jurisdikcije ne može voditi u svim upravnim stvarima i da radi toga u ZUP-u
postoje određeni uslovi. Tako npr. kada sud nađe da se osporeni upravni akt treba poništiti, može, ako to priroda
stvari dozvoljava ili ako podaci postupka daju pouzdanu osnovu za to, presudom riješiti upravnu stvar. Takva
presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt. Sud će nakon poništenja nezakonitog akta odlučiti i o
zahtjevu tužioca za povrat stvari ili naknadu štete, samo ako podaci postupka daju pouzdanu osnovu za takvu
odluku, jer će u protivnom tužioca poučiti da ovakav zahtjev ostvaruje u parnici kod drugog nadležnog suda.
Iz ovog proizlazi da su uslovi za rješavanje u sporu pune jurisdikcije:
a) da priroda stvari to dozvoljava; i
b) da podaci postupka pružaju pouzdanu osnovu za to. Zakon o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUS)
poznaje više vrsta upravnog spora pune jurisdikcije. Prvi je onaj u kojem sud, osim što ocjenjuje zakonitost
upravnog akta, odlučuje i o naknadi štete nanesene izvršenjem upravnog akta ili o povratu stvari oduzetih
izvršenjem upravnog akta. U tom slučaju sud je, kada poništi upravni akt radi njegove nezakonitosti, dužan da
raspravi i zahtjev tužioca o naknadi štete ili o povratu oduzetih stvari. Ali, da bi sud mogao raspraviti o ovom
zahtjevu tužioca, potrebno je da podaci postupka pružaju za takvo raspravljanje pouzdanu osnovu, jer će sud u
protivnom tužioca uputiti da takav zahtjev ostvari u građanskoj parnici kod drugog suda. Prema tome, u slučaju
ove vrste spora pune jurisdikcije, sudu je samo data mogućnost da, nakon poništenja upravnog akta zbog
njegove nezakonitosti, odluči o drugom zahtjevu tužioca. To znači da sud nije obavezan da odlučuje i o
zahtjevu tužioca za naknadu štete ili povrat stvari ako za takvo odlučivanje nema pouzdane podatke, jer je ova
materija u nadležnosti drugih sudova. Sud će o takvom zahtjevu tužioca odlučiti samo kada mu podaci
provedenog postupka pouzdano govore da o takvom zahtjevu može odlučiti. Ovaj spor pune jurisdikcije vezan
je za spor o zakonitosti upravnog akta, što znači da kao samostalna cjelina ne može postojati. Druga vrsta pune
jurisdikcije je ona u kojoj sud sam rješava upravnu stvar (meritorno rješavanje). S ciljem skraćivanja, odnosno
ekonomičnosti postupka, sudu je data mogućnost da, nakon poništenja upravnog akta, presudom sam riješi
upravnu stvar i takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni akt. Ali, i u ovom slučaju postoje određeni uslovi
da bi sudmogao tako postupati, i to:
a) da priroda stvari to dozvoljava; i
b) da podaci postupka pružaju pouzdanu osnovu za takvo rješavanje.
Najčešći slučajevi kada priroda stvari ne dozvoljava ovakvo postupanje suda jesu rješavanje upravnih stvari po
slobodnoj (diskrecionoj) ocjeni organa (npr. dozvola za nabavku i nošenje oružja i dr.), a o podacima kao
pouzdanoj osnovi za ovakvo odlučivanje sud cijeni u svakom konkretnom slučaju. Presuda donesena u ovom
sporu pune jurisdikcije predstavlja osnovu za izvršenje, na isti način kao i upravni akt. Treba istaći da je ova
vrsta upravnog spora mnogo efikasnija od spora koji se ograničava samo na ispitivanje i odlučivanje o
zakonitosti upravnog akta, jer stranka brže dolazi do svojih prava, s obzirom da se upravna stvar okončava na
sudu i ne vraća se ponovo nadležnom organu na rješavanje. Sud u upravnom sporu može sam riješiti upravnu
stvar (meritorno rješavanje) i u slučaju „šutnje uprave“. Naime, kada nadležni organ po zahtjevu stranke ne
donese odgovarajući upravni akt u određenom roku, koji bi trebalo da bude konačan (nema mjesta žalbi),
stranka može pokrenuti upravni spor isto kao da je njen zahtjev riješen negativno. Tada sud donosi presudu i
određuje rok u kojem nadležni organ treba da donese upravni akt. Ali, ako taj organ ni u ovom naknadom roku
ne postupi po presudi, sud će, uz ispunjenje određenih uslova, na zahtjev stranke donijeti rješenje koje u svemu
zamjenjuje upravni akt tog organa. I na kraju, slučaj spora pune jurisdikcije poznaje i Zakon o upravnom
postupku. Tako npr. stranka može, uslijed vanrednog ukidanja rješenja koje je izvršeno, pretrpjeti određenu
štetu. Tada ona ima pravo na naknadu, ali samo stvarne štete o čemu odlučuje također sud u upravnom sporu.
3. Ostale vrste upravnih sporova
Osim podjele upravnih sporova na spor o zakonitosti upravnog akta i spor pune jurisdikcije, koja je napravljena
s obzirom na ovlaštenja suda u vezi s odlučivanjem u upravnom sporu, u našoj pravnoj teoriji postoje i podjele
na: objektivne i subjektivne upravne sporove ili na prethodne i naknadne upravne sporove. Subjektivnim
upravnim sporom nazivamo onaj koji pokreće fizičko lice (pojedinac) ili pravno lice radi povrede svog
subjektivnog prava, a objektivni upravni spor je onaj koji se vodi radi povrede objektivnog prava, odnosno radi
ispitivanja zakonitosti upravnog akta, bez obzira o čijem je pravu riječ. Tako npr. kada tužilac ili drugi ovlašteni
organ istupa u upravnom sporu tražeći da se ispita da li je upravnim aktom povrijeđen zakon u korist

2
pojedinca, tada se u stvari ispituje povreda objektivnog prava, pa će to biti i objektivni spor. Prethodnim
upravnim sporom nazivamo onaj u kojem sud rješava upravni spor, a da prije toga o toj upravnoj stvari nije
postupao nadležni organ (npr. „šutnja uprave“), a naknadni upravni spor je onaj kada sud rješava u upravnom
sporu, nakon donesenog upravnog akta u upravnom postupku. Prema tome, spor o zakonitosti upravnog akta je
uvijek naknadni upravni spor, dok spor pune jurisdikcije može biti i naknadni i prethodni.

3.2.3. PRAVO NA POKRETANJE UPRAVNOG SPORA ( KO GA MOŽE POKRENUTI)

Pravo pokretanja upravnog spora ima:

1) građanin ili pravno lice ako je konačnim upravnim aktom povrijeđeno neko njegovo pravo ili neposredni
lični interes zasnovan na zakonu;
2) ako je konačnim upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu Bosne i Hercegovine ili je povrijeđen zakon u
korist pravnog lica ili građanina, upravni spor može pokrenuti Pravobranilac Bosne i Hercegovine;
3) državni službenici ako je konačnim upravnim aktom povrijeđeno njihovo pravo iz radnog odnosa;
4) grupe koje zastupaju kolektivne interese (udruženja i fondacije, korporacije, sindikati) ako su konačnim
upravnim aktom povrijeđena njihova prava ili kolektivni interesi koje zastupaju;
5) organ uprave, služba za upravu, poslovna jedinica preduzeća (društva), naselje ili grupa lica i sl., iako nemaju
svojstvo pravnog lica, mogu pokrenuti upravni spor, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se
rješavalo u upravnom postupku;
6) u slučaju iz tačke 2. ovog stava svi organi uprave, službe za upravu i pravna lica dužni su o takvim aktima,
kad za njih saznaju, obavijestiti nadležnog pravobranioca ili drugi zakonom ovlašteni organ.
Upravni spor može pokrenuti i ombudsmen za Bosnu i Hercegovinu, a i intervenirati u postupku koji je u toku
kad u vršenju poslova iz svoje nadležnosti nađe da je konačnim upravnim aktom povrijeđeno ljudsko
dostojanstvo, prava i slobode građana zagarantovani Ustavom Bosne i Hercegovine i instrumentima navedenim
u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine.
Presude suda Bosne i Hercegovine, donesene u upravnim sporovima, su konačne i obavezujuće u skladu s
odredbama ovog zakona.

3.2.4. NADLEŽNOST SUDA ZA POKRETANJE UPRAVNOG SPORA

Kao što je već navedeno, u našem pravnom sistemu vođenje upravnih sporova povjereno je sudovima. Time se,
u stvari, u punoj mjeri ostvaruje sudska kontrola rada upravnih institucija u rješavanju upravnih stvari. Polazeći
od vrsta organa i drugih institucija čiji se upravni akt osporava, kao i od karaktera upravnog akta, ZUS
razgraničava nadležnostsudova za vođenje upravnog spora. Upravne sporove na nivou BiH rješava Sud BiH.

3.2.5. UPRAVNI AKTI PROTIV KOJIH SE MOŽE POKRENUTI UPRAVNI SPOR

Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta.

Konačni upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim jedna od nadležnih institucija: ministarstva Bosne i
Hercegovine i njihova tijela, javne agencije, javne korporacije, institucije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i
druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlaštenja, koja su Ustavom
Bosne i Hercegovine određena u nadležnost Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nadležna institucija), rješava
o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari.

3.2.6. UPRAVNI AKTI PROTIV KOJIH SE NE MOŽE POKRENUTI UPRAVNI SPOR

Upravni spor ne može se voditi:

1) protiv konačnih upravnih akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana van upravnog
spora;
2) protiv konačnih upravnih akata donesenih u stvarima o kojima se po izričitoj odredbi zakona ne može voditi
upravni spor;
3
3) u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuju Parlamentarna skupština Bosne i
Hercegovine ili Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
U stvarima iz tačke 2., može se voditi upravni spor kad je nadležna institucija pri donošenju konačnog upravnog
akta prekoračila granice svoje nadležnosti.

3.2.7. POBIJANJE UPRAVNOG AKTA (RAZLOZI ZA POBIJANJE)

Konačni upravni akt može se pobijati:

1) ako u aktu nije primijenjen ili je nepravilno primijenjen zakon Bosne i Hercegovine, odnosno propis
zasnovan na zakonu ili opći akt, pri vršenju dužnosti nadležnih institucija;
2) ako je akt donijela nenadležna institucija Bosne i Hercegovine;
3) ako u upravnom postupku koji je prethodio donošenju akata nije postupljeno po pravilima postupka, a
naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden
nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja;
4) ako je nadležna institucija, rješavajući po slobodnoj ocjeni, prekoračila granice ovlaštenja koja su joj data
pravnim propisima i suprotno cilju u kojem joj je ovlaštenje dato.

3.2.8. POKRETANJE UPRAVNOG SPORA (TUŽBA, ROK I SADRŽAJ TUŽBE)

Upravni spor pokreće se tužbom, koja se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci
koja je podnosi. Ovaj rok važi i za organe ovlaštene za podnošenje tužbe u upravnom sporu, ako im se upravni
akt dostavi, a ako im se upravni akt ne dostavi, tužbu mogu podnijeti u roku od 60 dana od dana dostave
upravnog akta stranci u čiju korist je donesen. Bez tužbe nema upravnog spora, što znači da se on može
pokrenuti samo po tužbi stranke, a ne i po službenoj dužnosti. Prema tome, za razliku od upravnog postupka u
kojem važi i stranački i službeni princip, u upravnom sporu važi samo stranački princip. Tužba se može predati
neposredno ili poštom. Radi olakšanja predavanja tužbe, ZUS predviđa (kao i ZUP) mogućnost da se tužba
može izjaviti i usmeno na zapisnik, bilo kojem sudu nadležnom za odlučivanje u upravnom sporu ili bilo kojem
drugom sudu. Ovo je, u stvari, način neposrednog predavanja tužbe sudu, ali tužba se neposredno sudu može
predati i u pismenom obliku. Kada se tužba predaje poštom, predaje se preporučeno, jer se dan predaje tužbe
preporučeno smatra danom predaje sudu neposredno, bilo usmenim putem u zapisnik ili pismeno. Međutim, ni
ZUS nije rigorozan kad je riječ o označavanju organa kojem se tužba treba predati. Kao i drugi postupci, i on
štiti neuku stranku, koja iz neznanja ili očigledne greške preda tužbu nekom drugom organu, jer propisuje da će
tužba predata drugom organu, a sudu stigne po isteku propisanog roka, ipak biti pravovremena. Tako npr. ZUP
utvrđuje obavezu svih subjekata koji rješavaju upravne stvari da su dužni bez odgađanja dostaviti tužbu za
pokretanje upravnog spora nadležnom sudu, kada je dobiju poštom i da će o tome obavijestiti njenog
podnosioca. Za lica koja se nalaze u oružanim snagama na obaveznoj službi, kao i ostala lica u oružanim
snagama na službi u vojnim jedinicama ili vojnim ustanovama i štabovima, gdje ne postoji redovna pošta, dan
predaje tužbe vojnoj jedinici, odnosno vojnoj ustanovi ili štabu, smatra se danom predaje sudu.
Tužba mora sadržavati:
a) ime i prezime, zanimanje i mjesto stanovanja tužioca, ako je u pitanju pojedinac, odnosno naziv i sjedište,
ako je u pitanju pravno lice ili drugi ovlašteni organ;
b) upravni akt protiv kojeg se tužba podnosi, odnosno broj i datum akta, kao i naziv organa koji je akt donio;
c) kratko izlaganje zbog čega se tužba podnosi;
d) u kojem pravcu i obimu se traži poništenje upravnog akta;
e) određeni zahtjev koji se tiče stvari ili visine štete, ako se tužbom traži i povrat stvari ili naknada štete.
Uz tužbu se obavezno prilaže i akt koji se osporava, bilo u originalu ili prijepisu. Tužba s prilozima predaje se u
onoliko primjeraka koliko ima i zainteresiranih lica u sporu.

4
3.2.9. ODLUKE SUDA U UPRAVNOM SPORU (PRESUDE I RJEŠENJA)

Upravni spor rješava se presudom koja se objavljuje odmah po završenoj raspravi usmeno s navođenjem
najvažnijih razloga kojima se pri odlučivanju rukovodilo. U složenijim stvarima sud može odustati od usmenog
objavljivanja presude, pa će je donijeti naknadno, a najkasnije u roku od osam dana. Isto tako, kad sud treba da
utvrdi neku činjenicu, za čije raspravljanje nije potrebna nova usmena rasprava, a usmenu raspravu je već
završio, tada može donijeti presudu i bez rasprave. I tu je propisan rok od osam dana koji teče od dana kada
sud tu činjenicu utvrdi. Osim presuda, sud u upravnom sporu donosi odluke i u formi rješenja, naročito kada
odlučuje o sporednim pitanjima tokom postupka (odbacivanje tužbe, obustava postupka i dr.). Za rješenja važe
ista pravila kao i za presude, što je slučaj i u upravnom postupku u pogledu rješenja i zaključaka.
Presuda, odnosno rješenje sadrži:
a) oznaku suda koji donosi presudu, odnosno rješenje;
b) ime i prezime predsjednika i članova vijeća i zapisničara;
c) oznaku stranaka i njihovih zastupnika, ako ih ima;
d) kratko izlaganje predmeta spora;
e) dan izricanja i objavljivanja presude, odnosno rješenja;
f) dispozitiv koji mora biti odvojen od obrazloženja;
g) obrazloženje i pouku o žalbi, ako je dozvoljena.
Originalnu presudu, odnosno rješenje potpisuje predsjednik vijeća i zapisničar, a strankama se izdaje u formi
ovjerenog prijepisa.

3.2.10. VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

Vanredni pravni lijekovi su:

a) ponavljanje postupka;
b) zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke; i
c) zahtjev za zaštitu zakonitosti.
Ponavljanje postupka može se tražiti najkasnije u roku 30 dana (subjektivni rok) od dana saznanja razloga za
ponavljanje, a ako se za razloge saznalo prije nego što je postupak kod suda okončan, ponavljanje se može
tražiti u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke suda, pod uslovom da se taj razlog nije mogao upotrijebiti
tokom postupka. Po proteku pet godina od pravosnažnosti odluke ponavljanje se ne može tražiti (objektivni
rok). Ponavljanje postupka stranka može tražiti tužbom, koju podnosi sudu nadležnom za odlučivanje po tužbi
za ponavljanje, a to je onaj sud koji je donio odluku. Sud će ponoviti postupak okončan presudom ili rješenjem
na zahtjev stranke ako:
a) stranka sazna za nove činjenice, ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze, na osnovu kojih bi
spor bio povoljnije riješen za stranku da su činjenice,odnosno dokazi bili izneseni u ranijem sudskom postupku;
b) je sud donio odluku zbog krivičnog djela sudije ili zaposlenog u sudu ili je odluka ishođena prevarnom
radnjom zastupnika ili punomoćnika stranke, njegovog protivnika ili protivnikovog zastupnika ili punomoćnika,
a takva radnja predstavlja krivično djelo;
c) je odluka suda zasnovana na presudi donesenoj u krivičnoj ili građanskoj stvari, a ta presuda je kasnije
ukinuta drugom pravosnažnom sudskom odlukom;
d) je isprava na kojoj se zasniva odluka lažna ili lažno preinačena, ili ako je stranka, svjedok ili vještak,
prilikom saslušanja pred sudom, dao lažnu izjavu a odluka se zasniva na toj izjavi;
e) stranka nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi raniju odluku donesenu u istom upravnom sporu; i
f) zainteresiranom licu nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu.
Međutim, zbog okolnosti navedenih pod tačkama a) i e), ponavljanje postupka može se dozvoliti samo ako
stranka bez svoje krivice nije mogla da ih iznese u ranijem postupku. Odluku o ponavljanju postupka sud donosi
u nejavnoj sjednici, a po tužbi za ponavljanje postupka postupa na isti način kao i po redovnoj tužbi u pogledu
njene pravovremenosti, dopuštenosti i izjavljivanja od neovlaštenog lica.
Tužba kojom se traži ponavljanje postupka mora sadržavati:
a) odluku suda donesenu u postupku čije ponavljanje se traži;
5
b) zakonski osnov za ponavljanje i dokaze, odnosno okolnosti koje čine bar vjerovatnim postojanje tog osnova;
c) okolnosti iz kojih proizlazi da je tužba podnesena u zakonskom roku i čime se to dokazuje; i
d) u kojem pravcu i obimu se predlaže izmjena odluke donesene u postupku čije ponavljanje se traži.
Nakon što ispita ispravnost tužbe u pogledu njenog sadržaja, pravovremenosti, dopuštenosti i izjavljivanja od
ovlaštenog lica, sud se upušta u ispitivanje razloga za ponavljanje postupka, s tim što prethodno tužbu dostavlja
protivnoj stranci i zainteresiranim licima na odgovor. Po ispravnoj tužbi sud može dozvoliti ponavljanje
postupka, i u tom slučaju stavlja van snage raniju odluku u cjelini ili djelimično. Ako sud nađe da stranka nije
učinila bar vjerovatnim postojanje zakonske osnove za ponavljanje postupka, tužbu će odbaciti, odnosno
postupiti na isti način kao i s pravovremenom, nedopuštenom ili tužbom izjavljenom od neovlaštenog lica.
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke može se podnijeti protiv pravosnažnih odluka suda.

3.2.11. OBAVEZNOST PRESUDA

Kad Sud poništi konačni upravni akt protiv koga je bio pokrenut upravni spor, predmet se vraća u stanje u kome
se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba
umjesto poništenog konačnog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležna institucija dužna je da ga
donese bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. Nadležna institucija je pri
tome vezana pravnim shvatanjem Suda i primjedbama u pogledu postupka.
Ako nadležna institucija poslije poništenja konačnog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom
shvatanju Suda, ili protivno primjedbama Suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, Sud je
dužan u ovim slučajevima poništiti pobijani konačni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u
svemu zamjenjuje konačni upravni akt nadležne institucije.
Ako nadležna institucija poslije poništenja konačnog upravnog akta ne donese odmah, a najkasnije u roku od 15
dana, novi upravni akt ili novi upravni akt u izvršenju presude donesene na osnovu člana 37. stav 6. ovog
zakona, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta. Ako nadležna institucija ne donese
upravni akt ni za sedam dana od ovog traženja, stranka može tražiti donošenje takvog akta od Suda koji je donio
presudu u prvom stepenu.
Po zahtjevu stranke iz stava 1. ovog člana Sud će zatražiti od nadležne institucije spis predmeta i obavještenje o
razlozima zbog kojih upravni akt nije donio. Nadležna institucija dužna je dostaviti spis i dati obavještenje
odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako ona to ne učini, ili ako dato obavještenje, po ocjeni Suda, ne
opravdava neizvršenje sudske presude, Sud će donijeti odluku koja u svemu zamjenjuje konačni upravni akt
nadležne institucije i dostaviti je nadležnoj instituciji za izvršenje koja je dužna bez odgađanja izvršiti ovu
odluku.
Odgovorno lice u nadležnoj instituciji koje ne postupi u skladu s odredbama ovog zakona, čini tešku povredu
radne dužnosti.
Prijedlog za pokretanje disciplinskog postupka protiv tog lica podnosi Upravno odjeljenje Suda koje je donijelo
presudu kojom je osporeni upravni akt poništen, po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke.
O ponašanju nadležne institucije iz ovog zakona, Sud obavezno pismeno izvještava Vijeće ministara Bosne i
Hercegovine kako bi u okviru svojih ovlaštenja poduzelo odgovarajuće mjere da nadležna institucija dosljedno
postupi po odluci Upravnog odjeljenja Suda.
Nadležna institucija, čiji je konačni upravni akt poništen sudskom odlukom, obavezna je postupiti po nalogu
Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine osigurava u slučaju potrebe izvršenje svake sudske odluke donesene u
upravnom sporu na prijedlog Upravnog odjeljenja Suda ili zahtjev stranke.
Kad je u upravnom sporu donesena presuda kojom je poništen pobijani upravni akt, pa nadležna institucija u
izvršenju te presude donese novi konačni upravni akt, a stranka kod te institucije zatraži ponavljanje upravnog
postupka po tom upravnom aktu, ponavljanje se može dozvoliti, ako je razlog za ponavljanje postupka nastao u
odnosu na konačni upravni akt koji je donijela ta institucija.