Mensur Seferović

K R S T I P O L U M JE SE C U BOZUREVOM DOLU

Recenzenti
akadem ik dr Obren B lagojević
dr Zdravko Antonie

Urednik
R ajk o Goranović

Urednik organizator
Slobodanka L ju b ić

T ehniiki urednik
Branko Stanković

Lektor
mr Selena Minić

K orektor
L jilja n a Ilić

Za izdavača
R a jk o P avićević

Tiraž: 2.000

Izdavač: NIRO »Cetvrti ju l« — Beograd, Trg B ratstv a i jed instva 9

Štam pa: GRO »K U LT U R A «, OOUR »Š tam p arija K u ltura«,

Beograd, M akedonska 4
 raensur
sererovic

KRS"
POLUMJESEC
U
BOZURE/OM
DOLU

niro „četvrti ju l”
BEOGRAD, 1986.
B 02U R E V DO PROTE JOVA RADOVIĆA
Neposlato pismo ☆ »Krv na pamuk« ☆ Novi go-
sti za sofrom ☆ Skojevci 1 prota ☆ Borbena pro-
povijed ☆ Hajke na ilegalce ☆ Istrebljivanje i
prekrštavanje Srba ☆ Plan uništenja Muslimana
☆ Kako nadmudriti zločince ☆ Rašid postaje Ra-
doje ☆ Dobar dan, kumo ☆ Cetnici prekidaju mo-
litvu ☆ Prozivka u crkvi ☆ Djeca ili vjera ☆ I Ra­
domir i Adem ☆ Kao u antičkoj drami ☆ 2ene u
crnini ☆ Dvije nedjelje pod zemljom ili život u
grobu ☆ Ministar u mantiji ☆ Vjerska tolerancija
☆ Pisma puna mržnje ☆ »Ima riječ drug pop«
☆ Protina posljednja pisana riječ ☆ Mostovi razu-
mijevanja ☆ Sahrana bez molitve
»Silom okolnosti primoran sam obratiti se svojoj Vladi
0 sljedećim navodima«, napokon je proto Jovo Radović
teška srca prelomio 1. maja 1952. svoja duga kolebanja
da li da piše Predsjedništvu Vlade Cme Gore iz Cetinj-
skog manastira, gdje se od prvih poratnih dana sklonio sa
svojim sestrićima, đacima mjesne gimnazije.
Vrijeme ratno je u sjećanjima bivalo sve mutnije, a
proto, izmedu dva posljednja svjetska rata jedan od imuć-
nijih domaćina, učitelj i sveštenik na prostranom planin-
skom platou između Golije i Tare, na Crkvičkom polju
1 u dvadesetak okolnih rasutih sela, nikako da oslušne
sve glasnije prigovore da se tako više ne može, a i zašto

7
bi: njih nekoliko je živjelo u jednoj manastirskoj sobi,
gdje se za jednim stolom učilo i ručavalo, dočekivao gost,
na tri kreveta spavalo, bolovalo i radovalo.
Prepun neke prigušene muke i nejasnog iščekivanja
šta bi mu, eventualno, mogli odgovoriti drugovi ministri,
članovi vlade u kojoj je i on imao svoje »ministarsko mje-
sto«, prihvatio je pero i izložio svoje »sljedeće navode«,
kako mu je, eto, »tokom oslobodilačkog rata cjelokupno
imanje potpuno uništeno, velika kuća i još pet sporednih
zgrada«, da poslije rata »nijedna nije obnovljena«, da mu
nije pružena nikakva pomoć da bi ih obnovio, a uz sve
to, stoka i ostalo, sve do posljednje kokoške i stolice, da
je odvučeno, spepeljeno, preklano, razgrabljeno, i to od
onih protiv kojih se godinama borio. A ko su oni, to se
dobro znalo: okupatori i njihovi vjerni saradnici, četnici
prevashodno.
»Ratna šteta je procijenjena na tri miliona«, pisao je
dalje prota, podsjećajući da je »prilikom formiranja za-
druga« zemlju »predao na korišćenje seljačkoj radnoj
zadruzi, koja se nalazi u Polju crkvičkom, srez durmi-
torski«, u njegovom rodnom mjestu, da »zemlju obraduje
i dohodak sa nje iskorišćava zadruga«, to jest, da on »ni-
kada ništa« nije dobio »sa te zemlje u proteklom vremenu
od tri godine-«.
Toliko je zapisao o sudbini svog imanja, a zatim je
presjekao:
«2elim da se premjestim u Nikšić ili Titograd. Nik-
šićka opština obećala mi je stan u novoj zgradi. Smatram
da bi mi taj stan bio stalan ukoliko Vlada NR CG bude
dala svoj pristanak. Izdržavam i školujem četvoro djece
koja žive sa mnom, a to su djeca mog sestrića Blagoja
Mostića, koji je poginuo kao partizan i prvoborac u Bo-
s n i. . . Učtiv, proto Jovo Radović«.

» P red sjed n iče, tako da m e sahranite . . .«

Tek kada su zakoračili u dvosoban stan u Nikšiću,

protini sestrići: Branko i Simo, Rada i Milka, i njihova

8
majka Zagorka, shvatili su da je to sve što je njihov
djed »silom okolnosti«, potpuno raskućen, tražio od svoje
vlade. Pismo, u stvari, prota nije ni poslao, ostalo je sve
do naših dana u kućnoj arhivi četvoro fakultetski obra-
zovanih Mostića. 1
Bilo je to krajem 1952. godine, a tri i po godine ka-
snije, početkom marta 1956, oboljelom popu je na uobi-
čajen razgovor došao Spasoje Sarac, predsjednik Narod-
nog odbora nikšićkog sreza, krojački radnik i predratni
komunista, sekretar partijske organizacije i jedan od or-
ganizatora ustanka na planinopivskom području 1941, gdje
je proto Jovo Radović bio prvi predsjednik Opštinskog
narodnooslobodilačkog odbora.
Iako veoma zabrinut za potpuno iskopnjelo i narušeno
zdravlje svog starog prijatelja i saborca, Spasoje je i ovog
puta prihvatio protin šaljivo-sjetni monolog o njegovom
»sudnjem danu«, koji je već tu, nadohvat ruke.
— Pa dobro, proto, ako već nema druge nego da se
moramo rastati, onda . . . kako da te sahranimo: s po-
pom ili bez popa? Biće valjda kao hrišćanina i, obaška,
kao crkveno lice, sveštenika — promrsio je Spasoje, koji
danas kao penzioner i nosilac Partizanske spomenice 1941.
živi u Beogradu.
— Sahranite me kao čovjeka i rodoljuba, patriotu.
Samo tako! — polako je odmjeravao svaku riječ klonuli
pop. ^
— To znači da može da bude i pop, a i ne mora.
Ostavljaš da mi to prosudimo i odlučimo, jer rodoljub
može da bude i dobar hrišćanin.
— Može, ne kažem, ali sahranite me bez popa i bez
ijedne molitve!
— Cini se, proto, da lako ne zaboravljaš i ne opra-
štaš jednom dijelu svog crkvenog staleža. U smrtnom
času pamtiš Rezoluciju sveštenstva Arhijerskih namjesni-
štava nikšićkog, šavničkog i kolašinskog, koju crkveni oci,
njih dvadeset i trojica, znaš svakog u glavu, đonesoše i
svojeručno potpisaše na zajedničkom ’bratskom’ sastanku
u Nikšiću dva dana uoči Nove 1943. godine, a povodom
’teškog stanja’ u kome se našao naš narod boreći se za
slobodu, a bogme i tvojom krivicom . . .

9
 — Kad već pominješ taj golemi ferman ’protiv ko-
munizma’, onda, Spasoje, dodaj i onaj koji je sjutradan,
30. decembra 1943, odštampan i upućen meni lično, ’ra-
spopu Jovu Radoviću, vjerskom referentu’ u pokrajin-
skoj ’komunističkoj vladi za Crnu Goru, crvenom mini-
nistru’, optužbu naslovljenu ’lzdaja prema svojoj crkvi
i otadžbini’ — proto Jovo je i dalje, iako sve napornije,
šeretski pleo svoj posmrtni dijalog sa vjernim partizan-
skim saborcem.
— Mogao bi sađa, pope, da postaneš i komunist, član
KP Jugoslavije . . .
Pro to ga je vedro pogledao, ali nije odgovorio. Mo-
žda se tada prisjećao i vremena kada mu je Milovan Đilas
ponudio da ga prime u K PJ, a on, tada vjerski referent
u crnogorskoj vladi, na to odgovorio da se već odavno po
svojim ubjeđenjima osjeća kao »vanpartijski boljševik«.
Iako je izmedu dva posljednja svjetska rata i u narodno-
oslobodilačkom bio i ostao jedan iz rasutog rukovodstva
Zemljoradničke stranke, htjeli su i drugi da mu »obriju
brađu«, a baš ta brada, i sve što ide uz nju, valjala je i
Partiji i njemu, pošto je kao pop mogao više da doprinese
okupljanju svih rodoljubivih Crnogoraca da se prihvate
partizanske puške.
To da je bio i ostao samo rodoljub, a ne i član KPJ,
odgovorio je i komandantu četničkog Pivskog bataljona
Dragu Bojoviću u vrijeme žestokog terora četničkih bri-
gada na durmitorskom platou gadne 1942. godine, ne pro-
pustivši priliku da tom čovjeku i pravniku, stavljajući
glavu u torbu, kaže i to da će ga baš činjenica što je na-
pustio svoje rodoljublje, što je krenuo sa onima koji su
im domove i sela okupirali, dovesti, i dovelo ga je, do
sramote i pjesme narodne koja će tu sramotu opjevati.
— E, sad kad smo to sredili oko popa i molitava,
nastavio je proto, da vidimo šta je sa govorom, mojim
ispraćajem. Sta misliš da kažeš o meni pred jamom, jer
ti si prva glava ovoga sreza. . .
I prije nego što je Spasoje zaustio, proto mu je ispri-
čao priču koju je lično doživio obilazeći svoju prostranu
parohiju: bio, tako, u jednoj većoj patrijarhalnoj zadruzi

10
podno planine, u kojoj je četrdeset i više čeljadi ručavalo
za četiri sofre, četiri velike okrugle sinije — za doma-
ćina i goste, za muškarce, za žene i, posebno, za djecu.
Sjutradan, kada je zahvaljivao domaćinu na gostoprim-
stvu, on mu odvrati da, iako popu možda i nije bilo lijepo,
on zna za adet da se kaže kako je sve bilo dobro.
Spasoje je gledao i slušao, očekivao je još koju riječ,
ali proti je to bilo dovoljno za svoju posmrtnu oporuku.
— Tako se i ti, Spasoje, nad mojom otvorenom ra-
kom sjeti ovog lijepog ad eta. . . — raspričao se proto,
prepun skromnosti.
Samo pola sata kasnije preminuo je, dok je predsjed-
nik nikšićkog sreza pušio cigaretu u hodniku pored sobe
u kojoj je proto ležao.
Spasoje i još dvojica rekoše sve najljepše o proti
ispraćajući prijatelja na partizanskom groblju u Nikšiću,
gdje se uz predsjednika i potpredsjednika Skupštine Crne
Gore Blaža Jovanovića i Andrije Mugoše sleglo na stotine
ljudi i iz udaljenih cmogorskih krajeva, koji su pritisnuti
kišom slušali riječi o čovjekovom djelu, o svešteniku koji
je u ime rodoljublja i patriotizma uložio najvrijednije što
je imao i što je mogao dati: život kojim je živio. Pregršt
telegrama što ih je tih dana dobila Zagorka, otkri izu-
zetnu ljubav prema tom »vrlom rodoljubu, pravom na-
rodnom svešteniku, koji je dao sve od sebe da trijumfuje
tek osnovana tekovina narodnooslobodilačke borbe — brat-
stvo i jedinstvo naših naroda«, kako je pisalo u telegramu
saučešća Islamske vjerske zajednice Crne Gore.
I dok učiteljica i borac Pejka Bajagić piše da je
»nestao čovjek velike razboritosti i mudrih riječi koje
se moraju pamtiti i prenositi dalje među mlade ljude«,
da se »dobri proto morao odrvati fašističkom bjesnilu i
progonima suludih četnika«, da ljudi njegove Pive gube
rječitog i dalekovidog, čovjeka, dok Obrad Cicmil, jedan
od rukovodilaca ustanka u tom kraju, naprosto ne može
prežaliti što nije u prilici da prisustvuje sahrani svog
»velikog prijatelja i saradnika, naročito u toku narodne
revolucije, pa sve do danas«, dok su upravo sa tog rod-
nog podneblja stizali telegrami pojedinaca iz školskih ko-

11
lektiva, poput škole iz Crkvičkog Polja u kojoj je proto
bio među prvim učiteljima početkom ovog vijeka, telegram
koji je Mi jo Jojić poslao iz Trsa, planinopivske opštine,
kao da je bio zalutao, mada nije: život je tekao dalje i
Mijo je telegrafski zapitao Zagorku: »Oću li prodati sije-
no. Cijena — 14 dinara kilogram. Javi odmah«.

Učitelj i bogoslov

Na toj planinskoj visoravni, koja se često gubi u ma-

glama, protekao je cio život popa Jova Radovića, jednog
od pedeset i nekoliko crnogorskih sveštenika, bogoslova,
studenata teologije i teologa koji su se otisnuli u trina-
estojulski ustanak crnogorskog naroda, i svojim rodoljub-
ljem i ličnim žrtvovanjem tokom ratnih dana (od 26 sve-
štenika sedmorica su nosioci Partizanske spomenice, dok
su devetorica strijeljana) znatno doprinijeli sveobuhvat-
nosti narodnooslobodilačke borbe i revolucije.
Osvjedočeni rodoljub, Pivljanin sa Crkvičkog polja,
pop Jovo Rađović je roden 1882, godinu dana prije nego
što je, nakon oslobođenja Pive, u Crnoj Gori izvršen opšti
popis stanovnika. Tada je za Pivu utvrdeno da na njenom
planinskom platou izmedu planine Golije i rijeke Tare
(sadašnja opština Plužine) ima »926 domova (kuća) sa
ukupno 5.766, ili po 6,18 stanovnika prosječno po jednoj
kući«. Ubrzo je u tom kraju podignuto 16 crkava, 7 u Zupi
i 9 na Planini, »proradio je takođe za ondašnje prilike
znatan broj škola«, sve su »u početku radile kao privatne,
a godine 1909, od 8 pivskih učitelja samo dvojica su bili
Pivljani«. Jedan od njih, učitelj u školi u Crkvicama, koja
je otvorena 1893, bio je proto Jovo Radović, koji je 1903.
na Cetinju završio Učiteljsko-bogoslovsku školu. U svom
rodnom selu je zatekao školu bez učitelja, i kao prijatelj
naroda okupio je djecu i učio ih punih devet godina. Imao
je platu od 831 perpera i 23 pare godišnje.
Svoje poodrasle učenike, dječake i zrelije momke,
od kojih su neki pješačili do škole i po nekoliko sati,
svakodnevno, učitelj je, odgojen na slobodarskim tradici-

12
jama svoga naroda, i mimo školskih časova uvodio u vri-
jeme vojevanja harambaše Baja Nikolića Pivljanina (čije
je ime nosio pivski partizanski bataljon), koji se »prema
narodnom predanju u Pivi odmetnuo oko 1660. godine, a
poginuo u svojoj pedesetoj godini života«, učio ih mno-
gim junačkim pjesmama, dogadajima u Pivi i Crnoj Gori
iz doba bojeva s Turcima, govorio im o Pivi u doba Vu-
kalovićevog ustanka, razvijao je bratstvo medu ljudima,
čitao istorijske zapise toga vremena i različita dokumenta,
sve što je podsticalo junaštvo i samopouzdanje, vjeru da
se jedinstvom i dogovorom može »čudo činiti«, kako se
govori i u pismu koje je vojvoda Petar Vukotić poslao
Lazaru Sočici nakon bitke na Muratovici čiji je ugled,
kao i ostalih Pivljana rastao iz bitke u bitku:
»Gospodine Lazare, primio sam vaše uredno pismo,
iz koga sam vidio koliko ste posijekli vi Pivljani glava
i koliko je poginulo i ranilo se. Ja sam javio odma na
Cetinje, za drugo vi se sve zna od početka. Bogu fala,
tvoja je pred svim poznata i uredba i junaštvo, pa sad
gledaj s Pekom, s popom Bogdanom i Maksimom i svim
glavarima, lijepo neka ste u slogu. Ustvari Luku Đuro-
viću kod sebe, neka ti piše, i da si zdravo!«
Vrijeme borbi je ostalo iza protinih poodraslih daka,
ali ni njih nisu mimoišle mnoge nevolje. I kao što je,
prema kazivanju akademika Obrena Blagojevića, iz tog
stočarskog i bezvodnog kraja ondašnji kapetan Joko
Adžić krajem prošlog vijeka pisao ministru unutrašnjih
djela da su neke pivske familije »išle u Bosnu da se
prehrane, ali da su prilike i tamo bile loše, jer ima čeljadi
da mre od gladi u sred Bosne, pa sad dolaze u svoje
kuće. a u njima nema ništa, a za što kupiti nemaju, no će
umrijeti od gladi ako vi ne promislite s njima«. Kapetan
Vasilije Đačić piše da u njegovoj kapetaniji »ima kuća
100 koji će pomrijeti od gladi«, tako i godine koje su
nailazile i kojima se išlo u susret prvom svjetskom ratu,
na pivskoj visoravni donijele su mnoge gorčine, siroma-
štvo, koje je i Jovo Radović, tada već sveštenik u selima
izmedu Pive i Tare, gledao. Koliko je mogao pop je po-
magao, savjetovao, pisao žalbe i molbe, da siromašne po-

13
rodice izbavi iz nevolja. Jedna od mogućnosti bilo je ra-
cionalnije korišćenje zajedničkih (državnih) ispaša koje
su seljaci zvali komuni, na padinama Durmitora, Volujka
i Golije, na brdima i po bregovima. Zatim, bolje ure-
đivanje i korišćenje kućnog domazluka, porodičnog go-
spođarstva, sve do unapređenja lične i opšte higijene,
okućnice, čuvanja i liječenja stoke, pri čemu je popova
kuća mogla da bude dobar podsticaj i primjer kako sve
to treba raditi.
Kad protutnjaše balkanski ratovi i prvi svjetski rat,
u kojem je učestvovala i durmitorska brigada sa svojih
pet bataljona, kad vijesti sa frontova oglasiše mnoge mrt-
ve i kad prođe austrougarska okupacija, »globljenja či-
tavih sela«, nemilosrdne rekvizicije stoke i vune, »pa čak
i bakarnog posuđa iz kuća i zvona sa crkava«, kad sve
ratno priguši radost oslobođenja, proto Jovo Radović je
bio jedan od 165 poslanika Velike narodne skupštine u
Podgorici, koja je 13. novembra 1918. donijela rezoluciju
0 ujedinjenju Crne Gore i Srbije u zajedničku državu
Srba, Hrvata i Slovenaca.
Zivot je uskoro ponovo potekao mimo očekivanja
1 naroda i prote Radovića, prepun surovosti, žandarmerij-
skih patrola. »Kad je poslije famozne Obznane, 30. de-
cembra 1920. Komunistička partija bila zabranjena, a nje-
ni kadrovi pohapšeni i proganjani, nezadovoljne mase os-
tale su bez velikog izbora«, zapisao je akademik dr Obren
Blagojević, koji će dugi niz godina, posebno u narodno-
oslobodilačkom ratu, biti često u prilici da neposredno
sarađuje sa protom Jovom Radovićem. »Tražeći kakvog-
-takvog oduška ovom nezadovoljstvu, narod se orijentisao
prema lijevim opozicionim građanskim strankama. naj-
prije tzv. nezavisnoj grupi oko Marka Dakovića, a poslije
njegovog povlačenja iz političkog života, uglavnom prema
Zemljoradničkoj stranci. Na opštim izborima od 8. fe-
bruara 1925. godine, u Crnoj Gori kao cjelini, pobijedili
su federalisti, a u samom nikšićkom krugu, kao i posebno
u Pivi, Zemljoradnika stranka«.

14
 Uoči ustaničkog prolom a

Iako je proto jedno vrijeme kao član Zemljoradničke

stranke bio određenije usmjeravan stranačkim određenji-
ma, u okvirima građanske zabrinutosti, njegovo lično po-
litičko opredjeljenje i praktična djelatnost imali su uvijek
jasne međaše u akcijama za osnovna seljačka prava, a
nove podsticaje dobili su kada je stranka sve odlučnije
prihvatala neposrednu saradnju K PJ, i kada su prvaci
Zemljoradničke stranke za Crnu Goru, Sandžak i Meto-
hiju, Marko Vujačić i Jefto Pavić, protini bliski prijatelji
i suborci u narodnooslobodilačkom ratu, o čemu će ka-
snije biti riječi, bivali nekad i glavni govornici na sku-
povima koje su organizovali crnogorski komunisti, dižući
glas protiv eksploatacije i nacionalnog ugnjetavanja. Ta-
ko je bilo i na masovnom narodnom protestnom skupu u
Nikšiću, kojem su prisustvovali i mnogi sa planinopivskog
područja (tada je predsjednik kraljevske vlade Milan Sto-
jadinović pod zaštitom žandarmerije tajno napustio Nik-
šić i pobjegao u Beograd). Tako je bilo i na izborima 1935.
i 1938. godine kada se stranka borila zajedno sa komu-
nistima za program Udružene opozicije.
Volio je da oslušne riječi svojih stranačkih prvaka,
obdarenijih od njega za javnim govornicama, mada su
mu razložnost i odlučnost komunista studenata koji bi
povremeno dolazili kućama iz godine u godinu sve vise
privlačili pažnju i želju da pronikne u shvatanja ovih
mladih ljudi. Nije mogao da ostane samo posmatrač kada
su komunisti organizovali i uspješno okončali štrajk ne-
koliko stotina radnika koji su tražili veće nadnice na
izgradnji puta Brezna — Gornje Polje. Komuniste koje
je slušao na zborovima kod Pivskog manastira i na Trsi
u godinama uoči drugog svjetskog rata ugošćavao je za
svojom sofrom sve bogatije i sve češće, ne izbjegavajući
da primi i pročita poneku knjigu studenata i đaka »knji-
gonosaca«, novih vijesnika sa gradskih raskršća i planin-
skih sjenokosa, iz rasutih sela podno šuma panjača, gdje
su Agrarna i Hipotekarna banka, uz državne poreze i
druge namete, seljacima »krv na pamuk vadili«.

15
 U to vrijeme je i proto, banski vijećnik i pripadnik
Zemljoradničke stranke, sveštenik koji je od države pri-
mao platu i ponešto od seljaka prilikom vjerskih obreda,
doživio opadanje svog domazluka. Novae, godinama sti-
can, jednim dijelom je propao bankrotskom Muslimanske
banke u Foči, nešto je »otpisano« i pojedinim seljacima
dužnicima kojima nije bilo lako da vrate uzeto, odnosno,
bio je domaćin poznat i po tome što je seljacima povre-
meno posuđivao novae uz obavezu da svoj dug odrade
na njegovom imanju, na kojem se izdržavala i brojna
porodica njegovog sestrića Blagoja Mostića, koji je, u
stvari, i vodio brigu o domaćinstvu.
I tako, živjeći u planini u kojoj su se, umjesto lje-
kara i lijekova, koristile planinske trave »bokvica ili aj-
dučka trava protiv rane, metvica ili slez protiv kašlja,
pelin protiv proliva, lincura protiv opšte slabosti, bunika
protiv očnih i zubnih bolesti, kopriva protiv bolova u
krstima«, živjeći podno šume, među pčelama, pored piv-
skih ovaca, masna mlijeka i čitavih nizova karlica, ali
i sira »prlja«, u kraju koji je mjesecima bivao izgubljen
u smetovima, proto Radović čak i italijanske motorizo-
vane kolone nije dočekao kao i ostali svijet našeg jugo-
slovenskog podneblja. Tek početkom juna 1941. Italijani
su stigli u Župu Pivsku, u Goransko i Brezna, a na pla-
ninu Pivsku, u Trsu, 20. juna!
— Ne dočekasmo to vrijeme bersaljersko nespremni,
planina nas ne ogluši i ne zavara, ne rasu nas i ne otudi,
mada smo se na nju sručili iznenada sa dalekih strana,
iz Vojvodine i Kosova, Beograda, sa albanskih i drugih
ratišta, mnogi naoružani, zbunjeni događajima, ali već
podobro od Skoja i Parti je pripremni za bitku koja se
nagovještavala u lecima i biltenima, na sastancima i u
kurirskim porukama — kazuje nam podužu priču Sreten
Kulić, nosilac Partizanske spomenice 1941. i penzionisani
pukovnik u Beogradu, u to ratno nevrijeme clan nevelike
skojevske grupe u selu Crkvičko Polje, pro tin susjed i po-
vremeni sabesjednik.
— Proto nije znao ko su skojevci u selu, komunista
i nije bilo, ali dogadalo se da je u svoju kuću pozvao,

16
još puška ne puca, bio je juni, Jagoša Radovića, maturanta
iz Peći koji je već bio iza zatvorenih rešetaka, zatim
Obrena Rovića, majstora puškara iz kragujevačkog Voj-
notehničkog zavoda, pa Milosava Mitrića Beća, maturanta
iz Sente, i mene, »došljaka« iz Foče, dakle, našu seosku
skojevsku grupu, mi smo je tih dana nazvali ustaničkom,
diverzantskom. Sjedosmo, tako, oko popa, mi smo ga tako
zvali, a znalo se da je pro to, školovani pop, okupili smo
se oko njega kao oko rođenog oca ili prijatelja sa velikim
životnim iskustvom.
Neko pomenu izdaju zemlje, kapitulaciju kraljevske
vojske, ali našu pažnju privlačili su žandarmi i finansi
koji su u svojim postajama na durmitorskom prostoru
dočekali i pređali vlast Italijanima, vršljajući i dalje una-
okolo. Seljak nema gdje da proda šilježe i kupi so, da
nabavi platno za košulju, brašno, jer put za Foču, najbli-
žem tradicionalnom pivskom subotnjem pazaru, na Sće-
pan Polju, presječen je ustaškim stražama, kao što su
i nekad, pa sve do 1918, austrougarski vojnici razapinjali
svoje straže i patrole uzduž državne granice. Svijet osta-
de izđvojen, satjeran u planine, bez lijekova, puteva, pe-
troleja, novina, telefona, radija. Sta, kuda i kako dalje?
Sve je to tako kako rekosmo, ponavlja proto, ali ško-
lovana mladost što se ovdje okupi, što je prognaše na
đjedovska i očeva ognjišta, znaće da svemu tome doskoči,
da se okupi i organizuje, da zemlju od tuđina brani i da
je odbrani, on to osjeća i vidi, nije slijep kod očiju, veli
nam, pa, kao uz put, priupita nas da li nam što treba.
Vrijeme je ratno, a dobro je zapitati da li nam za to
novo što nas očekuje treba njegova pomoć, savjet, utjeha
za pristigle i protjerane.
Ćutali smo i osluškivali lavež pasa u kišnoj noći.
Uspostavili smo već bili prve veze sa komunistima u okol-
nim selima, sa Spasojem Šarcem, Perom Zarkovićem i
drugima, ponešto smo čitali, okupljali s e . . . I šta da od
popa tražimo? On, bogat čovjek, koji ima velike njive
i livade, kuću na dva boja i pomoćne zgrade, vršalicu,
najboljeg dorata na planini, platu, košnice, stoku, sve što
mu treba i što zaželi, zašto želi da se sa nama otisne u

17
mnoge rizike i neizvjesnosti? Razmišljam tako o popu,
kad uđe popadija Mara i izljubi nas sve redom. Proto
nam zatim kaže da mržnja protiv ustaša ne smije ovladati
ljudima da ne vide pošten svijet koji nije hrišćanski, da
svi preuzimamo veliku odgovornost da se braća ne zakrve
i da ne krenu u vjerski rat, da svi jugoslovenski narodi
mo raj u stati pod jednu zastavu. A tu je i velika slovenska
Rusija . . .
I tako naše drugovanje s protom poprimi nove sa-
držaje: našem seoskom ustaničkom aktivu, u kojem su
pored skojevaca bili i seljaci Zeko Popović, Mirko Panto-
vić i još dvojica ili trojica, pop Jovo dade kantu petroleja
za našu prvu diverzantsku akciju, možda prvu u durmi-
torskom kraju — spaljivanje ogromnog lagera balvana
firme »-Varda« na rijeci Tari, više hiljada kubika što se
nabilo iznad brane kod Uzlupa praveći, poput plastova
sijena, naviljke borovih stabala koji, kad planuše, veličan-
stveno obasjaše hiljadu i više metara usječeni kanjon i
strme planinske strane. Uspentrasmo se na greben, odakle
smo osmatrali džinovske žiške u obliku mamutskih ciga-
reta. A zatim su pokuljale mutne i erne pečurke i sple-
tovi gustog dima, dizao se nekoliko kilometara uvis i
širio planinom, unoseći prve nemire i strah medu itali-
janske posade na pivskoj visoravni. . . Sutradan, na skupu
seljaka, pop Jovo, gledajući u nas, pita: ’Ma ko zapali
toliku japiju?’ Tako smo počeli ustanak i mi i pop Jo v o . . .

Opozicioner postaje borac

Kada je proto Jovo prvi put ugledao bersaljersku

patrolu koja se iz postaje u Trsi u jačem sastavu uputila
preko Rudnika i drugih sela ka Šćepan Polju, znao je da
Italijani neće dugo ostati na planini, pošto su već u nje-
govu kulu navraćali komunisti spremajući se za prve
oružane akcije. Iščekujući prve puenjeve, okrenuo se knji-
gama i istoriji i svojim zabilješkama iz vremena kada je
godinama bio predsjednik školskog odbora stalno zaokup-
ljen brigom da se sva djeca stasala za školu, muška i,
naročito, ženska školuju. O tome je propovijedao i sa ol-

18
tara upoznavajući roditelje da svoju djecu ne drže slijepu
kod očiju, kad ne moraju.
Protinom upornošću je u selu 1936. godine organizo-
van šestomjesečni kurs, koji je pohadalo oko dvadeset
djevojaka i mladih žena stičući osnovna znanja, opšta i
neka stručna, određene vještine. Kasnije su prota i uči-
telj Antonije Pejović uzalud tražili od banske uprave
najnužnija finansijska sredstva za proširivanje ovog pro-
grama i obrazovanje novih djevojaka.
Godinama je prota sagledavao i pratio život svojih
mještana, borio se ne samo kao sljedbenik programa
Zemljoradničke stranke, već i kao čovjek kojeg su siro-
maštvo i zapuštenost njegovog planinskog kraja dovodili
do žustrih dijaloga sa predstavnicima režimskih partija.
Svoja politička uvjerenja je sve smjelije saopštavao i na
skupovima seljaka, pred opštinskim činovnicima i pandu-
rima, podstaknut i odlučnom akcijom studenata i radnika
komunista iz Beograda i iz drugih krajeva zemlje, koji
su tokom ljeta i u vrijeme nezaposlenosti ili progona na-
vraćali svojim kućama i »bunili narod«, prije svega po-
zivajući svoje planince na otpor domaćoj reakciji i petoj
koloni, a za demokratiju i borbu protiv nacističke opa-
snosti.
Italijanske patrole na pivskoj visoravni označile su
novo razdoblje u životu seljaka i u ponašanju političkih
prvaka. Odnosno, leci i proglasi K PJ najavljivali su ne-
odložnu bitku upravo protiv tih pristiglih kolona, što je
prihvatio i pop Jovo Radović, zabrinut i svjestan daleko-
sežnosti ciljeva koji su nagovještavani.
— Mom i našem dvadesetogodišnjem opozicionerstvu
evo dođe, moj Pejoviću, neslavan kraj, jer trebalo se že-
šće boriti, riječima valjano ništa ne postigosmo, a sada
vise dvojbe nema — dva gospodara u našoj zemlji ne
mogu u miru da opstanu, a nije to ni pravda božja, niti
su nas drugačije naši preci svojim činom rodoljublja po-
dučili — govorio je proto poučen poukama istorije.
Nije trebalo dugo čekati da se oko karabinjerskih
postaja, već 19. jula, začuju puške i mitraljezi.
2* 19
 Naoružani komunisti i đrugi rodoljubi odlučnim na-
padima su za nekoliko dana razoružali sve italijanske i
žandarmerijske posade na prostranom pivskom području
— u Trsi, Goransku, Breznima, Pišću, Ridini, kao i u osta-
lim durmitorskim mjestima, Zabljaku, Njegovudži i Sav-
niku. Tako je cio šavnički srez bio oslobođen. Zarobljeno
je 170 Italijana i žandarma, zaplijenjeno 200 pušaka, 10 pu-
škomitraljeza, dosta municije, bombi i hrane. Sve se slilo
u jedinstveni julski ustanički prolom cmogorskog naroda.
Tada je 30.000 ustanika tokom jednomjesečnih borbi oslo-
bodilo i više sreskih mjesta (uz 130 mrtvih i ranjenih), iz-
bacilo iz borbenog stroja oko 4.800 okupatorskih vojnika
(zarobljenih, ranjenih i ubijenih), zaplijenilo oko 4.420
pušaka, puškomitraljeza i mitraljeza, 63 minobacača, 22
topa, 84 kamiona, kao i ogromne količine municije.
Baš kad je pro to povjerovao da su okupljene sve
patriotske snage i kada su prvi uspjesi otkrili kakve se
sve potencijalne mogućnosti kriju u nesputanim ustanič-
kim naoružanim grupama, u njegovom selu Crkvičko Po-
lje, na Rudini, pored njegove kuće i škole, iznenada se
zametnula žestoka gužva, odmah pošto se narodna mi-
licija, formirana avgusta 1941. razmjestila u školske pro-
storije sa zadatkom da održi kontinuitet ustanka i da
očuva slobodnu teritoriju. Borci su nosili crvene trake
oko rukava, a na kapama petokrake zvijezde sa troboj-
kom. Pored skojevaca i članova K P J u miliciji su bili
najodlučniji omladinci i seljaci spremni da stalno žive u
borbenoj jedinici.
— Kavgu su zametnuli pojedinci, među kojima su
najglasniji bili podoficiri bivše kraljevske vojske i žan-
darmerije, zbunjeni oružanim prolomom i zabrinuti zbog
posljedica prvih plotuna što ih ispališe komunisti, sko-
jevci i drugi naoružani borci — sjeća se tih dana Bogdan
Rović, danas penzioner u Beogradu, koji je avgusta 1941,
sa starijim bratom Obrenom, majstorom puškarom i čla-
nom narodne milicije, kao pitomac Vojnog zavoda u Kra-
gujevcu i »novoproizvedeni« majstor puškar, uspio da
popravi oštećeni mitraljez, zaplijenjen prilikom napada na
karabinjersku stanicu u Trsi. — Zatekao sam se pored
mitraljeza, koji je bio postavljen na balkonu osnovne ško-
le, i razmišljao da, ako zatreba, ošinem rafalom po onima
koji potegnu oružje i pokušaju da razoružaju mladariju,
mada ni sam nisam znao kako i u koga da gađam, pošto
se sve pretvorilo u klupko gnevnih ljudi, onih koji žele
borbu i drugih koji bi htjeli da se sačeka i vidi šta se sve
dešava unaokolo, šta će ostali, tamo neko gore, ko zna
ko, da kažu i razriješe.
Gledao sam razjarenog narednika Mijata Popovića,
koji je kasnije postao prvo komandir partizanske, a zatim
i četničke čete, i poginuo je kao četnik, kao i druge nje-
gove istomišljenike. Tada je narednik Uroš Popović, čiji
je brat Zeko bio član ustaničkog aktiva i zajedno sa sko-
jevcima Jagošem, Sretenom, Bećom, Obrenom i drugima
clan narodne milicije, progovorio da niko ne može tražiti
mitraljez od milicije, pošto ga je ona dobila od rukovod-
stva ustanka, a da se samo tom rukovodstvu može obratiti
za mitraljez. Uroš je kasnije postao komandir čete Dur-
mitorskog odreda u borbi protiv četnika oko Foče i Go-
ražda. Poginuo je kao komandir voda u Cetvrtoj crnogor-
skoj proleterskoj brigadi u sukobu sa četnicima kod Ne-
vesinja aprila 1943.
Iako relativno smireni, nezadovoljnici i galamdžije
nisu odustali od svoje namjere da uzmu teški mitraljez,
sve dok im proto Jovo Radović ne održa svoju propovijed.
Ako su nas grobovi predaka nečem podučili, govorio je
proto, onda se među sobom krviti nećemo. Ali da znamo
i to: žrtve su pale na megdanu s tuđinom, a ne medu
braćom svojom! Ko hoće da bez tuđina dijeli megdan,
njegova je sramna i podia prethodnica, a istorija mu to
nikad oprostiti neće, ni djeca njegova.
Možda je i drugačije govorio, ne znam, ali njegovo
mudro slovo kao da magle rasprši, strasti se smiriše, a
većina onih što su došli u školsko dvorište sjedoše kao
razoružani da porazgovaraju sa borcima narodne milicije,
seoskim partizanima. Gledao sam ih sa balkona seoske
škole i mislio šta sve može da znači jedna razložna be-
sjeda, šta znači pomoć zbunjenom čovjeku, našem čovjeku.

21
 Predsjednik Opštinskog N 0 0 u Trsi

Među naoružanim ustanicima bila su dva protina se-

strića, učitelj Mihailo Bajagić i Blagoje Mostić, koji je bio
i protin posinak na istom kućištu. Njegovih petoro djece
je na svom posjedu djed Jovo podizao zajedno sa svojom
ženom Marom i snahom Zagorkom, Blagojevom ženom.
Muževljev odlazak na novi partizanski položaj Za-
gorka je prihvatila sa zebnjom, ali bez ijedne riječi pri-
govora. Znala je da bi to bilo uludo, možda i zbog toga
što bi proto prvi prosudio: gdje bi to trebalo da krene
Blagoje, ako ne tamo kuda ga borba zove!
Tako je i popadija Mara ispratila svog muža kada
je krenuo u Zabljak. Bilo je to krajem jula, gdje je tre­
balo da »preuzme«, kako se čulo, neku odgovornu du-
žnost.
Ubrzo su svi mogli da pročitaju saopštenje Sreskog
komiteta K P J za njihov srez upućeno narodu, o tome
da je »ujedinjeni narod sreza šavničkog u organizovanoj
borbi pod rukovodstvom Komunističke partije izvršio u
kratkom vremenu svoje istorijske zadatke i pokazao se
dostojan svoje slavne prošlosti«, da je »likvidirao oku-
patora i slomio njegovu vlast u ovom kraju«, kao i to da
se, umjesto bivše narodne vlasti, »obrazuje u svim mje-
stima vojna vlast oružanog ustanka, koja se uzima iz
naših junačkih odreda, čija je dužnost: 1) da uspostavi
potpuni red i mir u svim mjestima sreza šavničkog, da
krši sve ono što bi bilo na štetu nacionalnooslobodilačke
borbe; da pomogne narodnim odborima u suzbijanju sku-
poće i špekulacije kako bi se omogućilo snabdijevanje
naših odreda i ishrana siromašnih porodica. - .
Obrad Cicmil, jedan od dvojice komandanata tek
formiranih terenskih bataljona u Pivi, sjećajući se doga-
đaja iz prvih dana revolucije, u svojoj knjizi x-Durmitor-
ski NOP određ«, zapisao je da je »-rad oko izbora i orga-
nizovanja narodnih odbora tekao nešto drugačije nego
prilikom formiranja teritorijalnih bataljona i izbora nji-
hovih štabova« (birani su prema naredbi — upustvu Pri-
vremene vrhovne komande nacionalnooslobodilačkih gru-
pa Crae Gore i Sandžaka od 22. jula 1941, prim. M. S.),

22
 odnosno, na konferenciji u Zabljaku izabran je prvi NOO
»koji je kao i ostali prvi odbori u sjedištima opština bio
u stvari opštinski NOO«, a zatim su izabrani opštinski
odbori (opštinske uprave, kako se taj naziv pominje u
direktivi Privremene vrhovne komande) u Savniku i na
Goransku, kao i na Trsi, gdje je za predsjednika izabran
proto Jovo Radović, a za sekretara sudski pisar Milinko
Bajović, pri čemu su svi članovi NOO birani «od ljudi za
koje se računalo da su odani narodnooslobodilačkoj bor-
bi«, to jest »za predsjednika je uvijek biran onaj koji se
otvoreno izjasnio za NOB, bez obzira da li je bio ko-
munista-«.
Iako je prodorom italijanskih jedinica u šavnički srez
početkom avgusta gotovo prekinuto konsolidovanje slo-
bodne teritorije i biranje odbora, ipak je konstituisana
opštinska uprava u Trsi, gdje su uz predsednika i sekre­
tara članovi uprave bili bivši predsjednik opštine Dole
Vuković i bivši djelovođa opštine Jovo Vračar, zemljo-
radnici Dušan Niković, Maksim Vojvodić i Matija Ko-
privica, sudija Milan Knežević, trgovac Mijo Jojić i uči-
telj Mitar Kecojević. Oni su uz svakodnevnu saradnju
sa starješinama sela i seoskih odbora, naročito poslije po-
novnog oslobođenja šavničkog sreza sredinom oktobra
1941, veoma efikasno i »ni po babu ni po stričevima« od-
mjeravali obaveze domaćinstava — kada je trebalo izdvo-
jiti ovcu, dati pola vreće žita, tovar krompira, opanke,
ponjavu, bijelu plahtu za ranjenike, obaviti poljske ra-
dove, opraviti zgradu, dati momke za seoske straže i druga
obezbjedenja, kome dodijeliti duhan a kome so, šta iz-
dvojiti a šta kući ostaviti, kako unaprijediti higijenske
prilike u selu, smjestiti vojsku, održati konferenciju se-
ljaka, žena i omladine, organizovati priredbu ili konfe­
renciju NOF-a, napisati parole, kada je u šest teritorijal-
nih bataljona valjalo uputiti nove borce, sve do okupljanja
i slanja 900 boraca iz šavničkog sreza za pljevaljsku bitku
koja se spremala novembra 1941.
— Nijesam dugo sarađivao sa popom Jovom u Op-
štinskom NO odboru u Trsi, jer sam ubrzo otišao na
dužnost zamjenika komesara bataljona ’Bajo Pivljanin’,
a i proto je u slijedećoj godini svoje predsjednikovanje

23
 prepustio drugima, obavljajući i dalje svoje odborničke
dužnosti. Ali i u tom kratkom vremenu i u toku našeg
čestog drugovanja i saradnje na poslovima koji su una-
predivali djelatnost organa narodne vlasti, podrazumije-
vajući i naše izvjesne veze i u danima četničke straho-
vlade 1942, proto je bio čovjek svoga vremena, sasvim
tačno je znao da su komunisti organizatori i nosioci ustan-
ka, gdje se nalaze, jer mjerio je ljude po radu, da su i
sekretari odbora, najčešće i ’delegati Partije’, što njemu
nije smetalo da sasvim ravnopravno, kao da je upravo
on taj ’delegirani komunista’, odlučuje, da kao predsjednik
prelomi na način koji je u najboljoj tradiciji i praksi
Partije: sve bi izložio pred ljudima kojih se to najviše
ticalo i oni bi, partizanski snabdjevači, pravično o svemu
odlučivali — pričao je Spasoje Sarac, ne zaboravljajući
da istakne i protinu partizansku prosvjetiteljsku djelat­
nost, nastojanje da se i u tim planinskim i zimskim uslo-
vima organizuje školska nastava i kursevi za opismenja-
vanje.
Kad je omladina u učionici osnovne škole u Crkvič-
kom Polju pripremala program svoje priredbe, koji je
izveden 21. novembra 1941, proto je već bio »umiješao
svoje prste«, jer u njegovoj biblioteci, prvoj u tom kraju,
nije bilo teško naći tekstove prikladne za recitacije i dram-
ske družine. Te noći, kada su plakati obavještavali da će
►>u toku pauze svirati gramofon«, i pozivali »mlade ljude
da kuju zajedno svoju sudbinu«, pored pozorišnog komada
»Jazavac kred sudom« i pjevanja uz gusle Timotija Ba-
jagića »-Početak bune protiv dahija«, recitacija Đure Jak -
šića »Padajte braćo«, Ilićeva »Junaka« i »Vojničkog ra-
stanka«, slušaoci su mogli da čuju i pozdravnu riječ Mi-
jata Popovića (poginuo kao četnik) i predavanje »Zivot
omladine u SSSR-u«, zatim himnu partizansku, da bi na
kraju, uz radio-vijesti, imali i — konferenciju!

Smrt je ušla i u kuću Jov a Radovića

Decembar je zavio u crno i kuću sveštenika Jova

Radovića. Neka nam general-potpukovnik Božo Žarković,
nekadašnji borac bataljona ’Bajo Pivljanin’ posvjedoči t>

24
smrti protinog sestrića Blagoja Mostića Amze, kako je to
u širem zapisu saopštio Iliji Davidoviću:
» . .. Tek što je završena bitka za Pljevlja, naš Dur-
mitorski odred dobio je zadatak da pojača naše snage na
prostoru SćepaniPolje — Bastasi — F o č a . . . Već u de-
cembru 1941. godine četničke glavešine prelaze iz Srbije
u istočnu Bosnu i organizuju pokolj muslimanskog življa.
Zaslijepljeni mržnjom, oni tako odgovaraju na pokolje
koje su ustaše ranije izvršile nad srpskim stanovništvom.
U tom neljudskom takmičenju najviše stradaju žene, star-
ci i djeca — nejač. Drina se puni ljudskim leševima.
Stab našeg odreda uviđa težinu situacije i preduzima
sve moguće mjere da se ona preokrene. Valjalo je tom
napaćenom seljaku objasniti kuda sve to vodi, ko iza koga
stoji, i gdje je pravi put i izlazak. . . Znali smo da bez
pridobijanja naroda nema pobjede, nema prave revolucije.
Dobili smo zadatak da obiđemo teren sela Cureva,
raštrkanog i sastavljenog od nekoliko većih zaseoka. U
grupi su bila nas petorica. Blagoje Mostić Amza, seljak
iz Polja Crkvičkog, tih i miran čovjek, suvonjav, nježnog.
zdravlja, ugledan domaćin, koji je odmah po izbijanju
ustanka prišao našem pokretu. Njega je, kao dječaka, po-
sinio poznati prota Jovo Radović, prvoborac i kasnije mi­
nistar u prvoj crnogorskoj vladi. Uticaj protin na formi-
ranje Amzinih pogleda i uvjerenja bio je očigledan. Mogao
je imati oko trideset godina. Drugi je bio Petar Delić,
samouki seoski stolar iz sela Boričja, star 25 godina, jak,
temeljan i otresit momak. Nedeljko Popović, seljak iz Po­
lja Crkvičkog, tridesetih godina, suvonjav, visok, koščat,
pravi gorštak. Jovan Mumin, seljak iz sela Kruševa, koji
je blizu selu Ćurevu«.
Na put ih je podstaklo i pismo koje su dobili iz Cu­
reva, smatrajući da su to pisali dobronamjemi seljaci,
ali uskoro se pokazalo da je to bila varka prevejanih usta-
ša, pošto ih je iznenadni plotun prikovao na snijeg, a pe-
deset i više naoružanih ljudi našlo se iznad njihovih glava.
»Amza uzalud vadi pismo i pokušava da objasni da
smo došli na njihov poziv. . . Sve se odvija brzo, skoro
nestvarno. Začas su nam ruke spetljane nekakvim ko-
nopcima i žicam a. . . Izgleda da su drugovi Mostić i Po-

25-
pović pri kraju snage. Jedva se kreću i to kao da izaziva
ustaše . . . Odjednom, čujem pucnje . . . Osmotrim bolje,
nema Mumina. . . Sad sam sasvim siguran da će Mumin
pobjeći, jer dobro poznaje ovaj k ra j. . . Selo Krekovo,
doznajem od Amze . . . Na prvoj zaravni nas zaustaviše .. .
Podižem glavu i gledam put Volujka. Tamo iza onih ma-
siva je moje Nedajno . . . «
U trenutku kad su ustaše počele da ubijaju borce
koji su došli u muslimansko selo sa ciljem da prekinu
Bratoubilačko klanje, Božo je »skupio sve rezerve snage«
i udario ustašu po zubima, skočio »između Amze i Pe­
trova tijela«, i otisnuo se dolje u tamu, u nepoznato. I
srećno je izmakao. Njegovi drugovi su zvjerski ubijeni,
među njima i Blagoje Mostić Amza, protin sinovac, otac
petoro djece.
»Eto, išli ste im na noge da stvarate bratstvo sa nji­
ma, a oni vas staviše na muke — škiljeći lukavo očima
govori seljak koji je došao da me obiđe. . . Popodne se
pojavi čitava grupa. Uprtili nekakvu iskrpljenu zastavu
i zovu na osvetu. Dugo smo se raspravljali sa njima, po-
kušavajući da im objasnimo kuda bi to vodilo i koliko
je opasno poistovjećivati sve Muslimane sa ustašama. Na-
rednih dana i nedjelja razvijali smo vrlo živu političku
aktivnost u svim selima na teritoriji, objašnjavajući ci-
ljeve naše borbe i načine kojim ćemo ih ostvariti. Trebalo
je uložiti maksimum truda da se razbiju stare zablude,
vjerovanja i dugim nizom godina stvarano nepovjerenje
između Srba, Crnogoraca i Muslimana«.
Za taj istorijski cilj položio je život i čovjek kojeg
je proto Radović neizmjerno volio. Te strašne četrdeset
prve godine proto je, kao i komunista Božo Zarković,
svoje ukućane i svoje mještane uporno uvjeravao, iako
ranjen u srcu, da samo partizanska vojska može da okupi
pod svoje zastave sve čestite ljude, bez obzira na vjeru
i politička ubjeđenja, da je upravo takva zastava, makar
i uz mnoge žrtve, zaloga sigurne pobjede.
Tada je i svom drugom sestriću, učitelju Mihailu Ba-
jagiću, koji je kao komesar čete učestvovao u poznatoj
bici na Pljevljima (u kojoj je Crnogorski NOP odred za
operacije u Sandžaku imao 203 mrtvih i 269 ranjenih bo-

26
 raca), u dugom monologu jedne decembarske mrzle noći
predočavao šta će se sve na dugom putu osvješćivanja
naroda i njegovog izbavljenja ispriječiti, da će smrt svo-
jim širokim otkosima odnositi hiljade i hiljade života u
svim krajevima naše zemlje, da zločinci nikog poštenog
neće ostaviti na miru, ali da u svemu tome valja sačuvati
i obraz i govoriti istinu, da nijedan jedini akt, izvještaj
ili govor koji se piše ili saopštava ne smije sadržavati »ni
zrno neistine, prevare, sitnih računica i pretjerivanja da
bi se nešto na brzinu ušićarilo, zamaglilo i zakukuljilo,
jer sve bi se to kad-tad o glavu svakom razbilo, pa i na-
šem pokretu«.
Mihailo je to slušao i prisjećao se svoje jedine i na
oko bezazlene greške počinjene u mladosti. I danas u bi-
lježnici njegova oca piše da je roden 5. novembra 1910,
a u krštenici, koju je dobio na osnovu iskaza svjedoka,
stoji da je roden 1913. Razlika od tri godine namjerno je
napravljena, jer se, kao prerastao, nije mogao upisati 1926.
godine u nižu gimnaziju u Foči. Falsifikat je uspio i pod
tim datumom je živio, kao podmladen za tri godine, sve
do penzionisanja 31. decembra 1965.
»No, zbog toga sam doživio jednu neprijatnost«, za-
pisao je Mihailo Bajagić u pismu koje mi je poslao. »Otac
mi je poginuo na Skadru 1912. i ja, kao đak i ratno siroče,
imao sam pravo na neku manju novčanu pomoć, ali to
nijesam primao, pa sam zahtjev podnio sudu i priložio uz
ostala dokumenta i pomenutu krštenicu. Sud je donio
rješenje da je do 1935. godine, kada sam završio školu,
trebalo da primim ravno 9.000 dinara, što je u ono vri-
jeme bila značajna suma, ali da mi se isplata ne može
izvršiti zato što sam, prema priloženim dokumentima,
rođen znatno poslije očeve pogibije i da kao vanbračno
dijete nemam pravo na traženu pomoć. To je bio za mene
šok, ne zbog neprimljene značajne sume novca, nego zbog
bruke što se sam proglasih za vanbračno dijete, pa da bi
skrio bruku i skratio muke oko novih dokaza, bacio sam
cio predmet na vatru«.
Tako je ispričao komesar Bajagić, koji je cijelog svog
života bio osjetljiv na bilo kakvu nepravdu, ističući isti-
noljubivost i krajnje poštenje kao preduslov za pošto-

27
vanje čovjeka, čime ga je i proto svojim ličnim držanjem
oplemenjivao. Valjda je zbog toga prota sve teže pođnosio
nedorečenosti i izvijesnu neusklađenost između onoga što
bi ponekad pročitao u nekom dopisu i prakse u provođe-
nju određene odluke. Ponajviše je mrzio frazerstvo i za-
stranjivanje koje se najčešće nije javno iznosilo. Smetali
su mu »krajnji ljevičari«, koji su pominjali i »drugu fazu
revolucije«, nagovještavali obračun sa klasnim neprija-
teljem, sa kulacima i njima sličnima, iako se ovo ljevi-
čarenje i kritikovalo. Ćuteći bi saslušao objašnjenje o
grubom kažnjavanju onih komunista koji bi ponešto zgri-
ješili. Smetala mu je tolika surovost među drugovima koji
su vodili istu bitku, kao što je bio slučaj kada je strije-
ljano nekoliko komunista iz dvije-tri ugledne porodice,
pošto je smatrao da ipak nisu toliko pogriješili da bi se
u njih pucalo.
Smetalo mu je i to, još uoči rata, kada bi omladina
zapjevala: »Ja crvenu volim boju, više nego majku svo-
ju«, jer, kako se nešto može voljeti više od svoje majke,
a i čemu takva glupa poređenja, govorio je bez žuči, kri-
tikujući svaki avanturizam zastranjivanja i otuđenje, »pro-
kleto to iz života otrgnuto, knjiško, majmunsko, nepa-
metno«.
Znao je da će neprijatelj iskoristiti svaku grešku ne
samo odbora, komande ili suđa, već i svakog partizana,
kao, na primjer, kad bi grupa omladinaca zapjevala pje-
smu kako se borba ne vodi samo protiv gospode i žandara
batinaša, nego i protiv popova mantijaša, protiv kralja
i svakojakih gulikoža, a i naših kulaka, da bi valjda s naj-
gorčom mukom »u povjerenju* saslušao kako je neko
»nestao« bez suda i porote, kako se njihova imena saop-
štavaju preko Saopštenja, što je znatno kasnije, opet u
povjerenju, saznao da je vrhovno jugoslovensko partijsko
rukovodstvo žestoko kritikovalo crnogorske i hercegovač-
ke komuniste za sve njihove jednostranosti i zastranjenja,
posebno njihove partijske komitete i vojne štabove.
I nije želio da sve to oćuti. Bivao je čest sabesjednik
u komandi, voljen i kad bi se pomenulo da je »hrišćanski
mek«, da to nije vrijeme Zemljoradničke stranke.
A on je bio partizan, odbornik s krstom i petokrakom.

28
 Partija, vojska i narodna vlast

Mada pop Jovo nije bio član KPJ, njemu kao osvje-
dočenom patrioti i borcu narodnooslobodilačkog rata, pred-
sjedniku Opštinskog NOO u Trsi, nisu bile nepoznate i
izvjesne diskusije među komunistima o greškama koje
su tokom ustanka ispoljavane i o kojima je, mada o ovo-
me pop nije ništa određenije znao, CK K P J u svojim
pismima ukazivao i tražio da se odlučno isprave. I dok
je CK K PJ (u pismu od 10. novembra 1941.) ukazivao i na
to da partijsko i vojno rukovodstvo ne vidi »-da izmedu
partizanskog rata i narodnog ustanka nema nikakve su-
protnosti, nego nasuprot, da je partizanski rat u našim
prilikama samo forma narodnog ustanka«, upućujući ih
na Lenjinov članak iz 1905. o proleterskoj revoluciji, da
»mi ne možemo danas voditi narodni ustanak drugačije
nego u formama partizanskog rata«, pa otud i zahtjev da
se ne upuštaju u borbe u kojima bi ih »neprijatelj uni-
štavao na tvrdim frontovima koje vam on nameće«, nego
da se »drže partizanskog načina ratovanja«, napominjući
da »male akcije u partizanskom ratu vode krupnim, jer
one postepeno mobiliziraju sve veće mase«, ako je, da-
kle, o tim i sličnim zadacima pop Jovo saznavao posredno,
najčešće u neposrednim razgovorima u štabovima jedi-
nica i na sastancima Opštinskog NOO, neke od njih, či-
nilo se, kao da je upravo on, »primio iz prve ruke«, jer
i Josip Broz Tito i Edvard Kardelj su upravo u tom pis­
mu naglašavali da »osnovna zadaća Partije na oslobo-
đenoj teritoriji jeste brzo izgrađivanje vlasti i to odozdo
gore«, da se ne upuštaju »u formalnu demokratiju«, nego
da »u izgrađivanju vlasti pokrenu sve veće mase«, pri
čemu je trebalo »voditi brigu o ekonomskom položaju
tih masa, brinuti se za njihovu opskrbu, objašnjavati im
položaj i zađaće itd.«.
Pop Jovo je i mimo partijskih dokumenata dobro
znao i osjećao da je narod izvorište i ishodište cjelokup-
nog partizanskog i partijskog djelovanja, da interesi ko-
munista ne mogu biti drugačiji od interesa širokih narod-
nih slojeva i da se u torn pogledu ne mogu pratiti nikakvi
kompromisi i ne može biti odstupanja. Sve ovo je potvr-

29
dilo i novo pismo CK K P J (22. decembra 1941), u kome
su pored više kritičkih upozorenja, bila i ova dva (tačka
1 i 8):
»U pismu upućenom OK-ima i MK-ima vi kažete da
su ’partizanski odredi oružana sila Partije’. Takvo je shva-
tanje pogrešno. Partizanski odredi su sila naroda, koji se
bore za svoju nacionalnu slobodu protiv okupatora. Vaš
stav daje partizanskim jedinicama usko klasno obilježje,
što je nedopustivo u vrijeme kada naša Partija apeluje na
sve iskrene rodoljubive elemente . . .
Da vi uopšte niste razumjeli ulogu narodno-oslobo-
dilačkih odbora — uprkos pisanja ’Borbe’, uprkos usme-
nih razgovora sa drugom M., uprkos iskustvu iz Srbije
itd. — dokaz je i drugi vaš stav u istom pismu prema
kome su ’narodno-oslobodilački odbori potčinjeni oru-
žanim partizanskim jedinicama’ — počev od voda dalje.
To je već sasvim nepismena politička greška. Vi, drugovi,
uopšte niste razumjeli da su narodnooslobodilački odbori
osnovna organizaciona forma preko koje se dižu mase na
narodni ustanak, preko koje se ostvaruje političko ru-
kovodstvo Partije u tom ustanku, preko koje narodne ma­
se ostvaruju svoju demokratsko-revolucionarnu vlast pod
rukovodstvom Partije. Oružane partizanske jedinice su,
prema tome, oružani organ te narodne vlasti, a ne obrat-
no — narođno-oslobođilački odbori, organi partizanskih
jedinica, kao što vi postavljate. . . Zamislite samo šta bi
odgovorili nekome, koji bi tvrdio da je sovjetska vlast
u SSSR-u potčinjena Crvenoj armiji, a ne da je Crvena
armija oružani zaštitnik sovjetske vlasti. . .«
Takva koncepcija jugoslovenskog partizanskog ruko-
vodstva o suštinskim odnosima vojske i narodne vlasti
dala je nove podsticaje crnogorskom rukovodstvu da sve-
stranije sagleda značaj i karakter narodnooslobodilačkih
odbora, a samim tim je i Opštinski NOO u Trsi dobio
nove sadržaje i širi značaj, poput drugih seoskih i opštin-
skih odbora na durmitorskom pođručju, odakle se, de­
cembra 1941, javio Vrhovnom komandantu NOP odreda
Jugoslavije i Moša Pijade, obavještavajući ga da u bolnicu
u Zabljaku poslije neuspjelog napada na Pljevlja dolazi

30
 sve više ranjenika, ne prostivši da kaže i to da je kraj
u kojem se nalazi »sad jedini oslobodeni srez gdje funk-
cioniše partizanska vlast, te zbog toga ima naročiti značaj«.

Zastave kojim a se plašio narod

Iako su teški zimski uslovi objektivno svakoj vojsci

mogli zamrsiti puteve, otežati pokrete i odgoditi akcije,
vojska koja se zatekla na tim planinskim visovima kao
da je iz dana u dan prelazila u sve odlučnije akcije.
»Naš partizanski štab u Šćepan Polju razvio je ak-
tivnost u fočanskom srezu, gdje su naši partizani prešli
Taru i na lijevu obalu Drine«, kaže se u Biltenu štaba
Durmitorskog NOP odreda od 11. decembra 1941. »Sada
se u tim krajevima stvaraju narodnooslobodilački odbori
i uspostavlja saradnja pravoslavnih i muslimana, koji su
voljni da zajedno s nama vode borbu protiv okupatora.
Fočanska partizanska četa u vezi je sa našim partizanima.
Italijani su napustili Foču i ostavili je četnicima, koji rade
za njihov račun i draže pravoslavne na pokolj muslimana,
a sami čine najstrašnija zvjerstva prema jednima i dru-
gima. Komandant tog četničkog odreda, koji se potpisuje
’kapetan-četnik brat Sergij Mihailović’, izdao je proglas.
u kome taj talijanski i njemački sluga i plaćenik hoće
da ’srpskom narodu predstavi pravo stanje komunizma-
-partizana’ ; pa on ’kao sin ove zemlje i pravi Srbin’ obja-
šnjava narodu šta je komunizam, jer je tome idiotu i iz-
dajniku zgodno da partizanstvo predstavlja kao komuni­
zam, pa da narod plaši otrcanim ’komunističkim baukom’
misleći valjda da je narod toliko glup bar kao on i nje-
govi četnici, pa da će vjerovati u ovakve gluposti koje je
nadrljao u svom proglasu: ’Komunizam je narodna bolest
koja se širi lažnim sredstvima, i koja ne zna za vjeru,
za slavu, za boga, za crkvu, sveštenstvo. Za njih je krst
kao strašilo u njivama, za njih je sestra kao svaka druga
žena, za njih je najvažnije kolhoz’ . . .«
Toga dana su u Biltenu objavljene i odluke šavničkog
sreskog NOO kojim se regulišu izvjesni odnosi na oslo-
bodenoj teritoriji, pa se, pored ostalog, kaže:

31
 »Riješeno je da se normalizuju cijene mesu u visini
25— 30 dinara po kilogramu; da se upozore trgovci na
umjerene cijene, u protivnom će biti kažnjeni novčano,
kojom prilikom će se uzeti u obzir, pored visine cijena,
i imovno stanje dotičnog trgovca; da se iz svih opština,
izuzev Drobnjačke, preda 50 odsto novca iz narodno-
-oslobodilačkog fonda Sreskom narodnooslobodilačkom od-
boru; da se zaplijenjeni gas dodijeli po svim opštinama
ravnomjerno (ovo je dodjeljivanje momentalno prestalo
uslijed velike potrebe za bolnice); da mlinari ne napla-
ćuju ujam 5, već 3 odsto, tj. od sto kilograma 3 kilogra-
ma, kao i za valjanje sukna od metra 2 dinara .. .«
Tada su proto i »njegovi« delegati iz Planino-pivske
opštine potvrdili svoju volju, već ranije saopštenu, da će
»izaći u susret popaljenim seljacima sela Graca u tome
što će im omogućiti predaju izvjesnog broja stoke za hra-
nu u njihovoj opštini«.

Odbornički desetodnevni raporti

Trebalo je sve više hrane i za vojsku i za ranjenike,

a teškoće oko njene nabavke odvodile su i popa Jova na
sve duže maršrute po planinskim zaseocima, pogotovo ka-
da su u januaru i februaru četrdeset druge stigli novi
ranjenici i bolesnici iz oslobođene Foče.
Oko dvije stotine ih se smjestilo baš u protinom rod-
nom selu Rudinama, na rubu kraškog Crkvičkog polja
(u prečniku do dva kilometra), na hiljadu metara nad-
morske visine, u selu koje je imalo osnovnu školu, crkvu
i oko stotinu i nešto kamenih kuća i brvnara. Selo se
rasulo »na vrhu jednog geografskog jezika« što ga opasuju
klisure Komamice, Pive, Tare i Sušice, a iza njegovih
leda smjestio se masiv Durmitora, dakle, bio je na »je-
ziku« dugom oko četrdeset, a širokom oko deset kilome-
tara, iza kojeg se prostire bezvodna pivska visoravan,
Pivska planina sa dvadesetak rasutih naselja.
Tu, u Crkvičkom Polju — Rudinama, selu četrdesetak
kilometara udaljenom od Foče, našlo je udoban smještaj
i dvije stotine »igmanaca«, promrzlih boraca Prve pro-

32
leterske brigade, o čijem prijemu je dr Gojko Nikoliš
zabilježio u svojoj knjizi »-Korijen, stablo, pavetina«:
»Svake večeri, u dupke punim sobama trajale su
priredbe ili ’kuferencije’, kako su to Pivljani izgovarali.
Tu je Nedo Karabasil, invalid s drvenom nogom, tu je
Miloš Gašović, tu je i pop Radović, postojani rodoljub. Ni
ljekari nisu bili bez ’vanrednog zaduženja’ : pred ambu-
lantom stoje redovi, svak hoće da bude barem pregledan,
ako već ne može da dobije kakav ’aspirin’ . . . Sve do
druge polovine aprila ovdje su boravili samo ’igmanci’, a
kasnije s početkom Treće neprijateljske ofanzive, kada
se težište našeg bolničkog sistema sve više pomjeralo iz
Foče ka Pivskoj visoravni, u Rudine je bio smješten i je-
dan broj teških ranjenika . . .-«
Pored vise odborničkih poslova i stalne brige o ishra-
ni ranjenika u Rudinama, gdje je upravnik bolnice bio
dr Dejan Popović, proto Radović je imao obaveza i oko
snabdijevanja partizanske bolnice u Zabljaku stokom i
žitom, u kojoj je upoznao i dr Đuru Mešterovića, hirurga
sa španskog bojišta, partijskog radnika Vitu Cvetkovića,
kao i vise istaknutih propagandista koji su došli iz Foče.
Susreo je i Mošu Pijade, koji je sa šezdeset boraca na
durmitorskom platou uzalud očekivao sovjetske avione
i neophodnu pomoć u sanitetskom i drugom materijalu,
kako je Pijade pisao i Vrhovnom komandantu Josipu
Brozu Titu 25. februara:
» . .. Ipak sam se nadao, i ne bi n išta. . . Ali ima i
drugih opasnosti: četnici su, izgleda, razbili naše u Ko-
lašinu i krenuli su preko Lipova za V ratlo. . . Celu tu
situaciju uviđećeš iz izveštaja štaba Durmitorskog odreda,
koji te izveštava i o merama koje preduzimamo za zaštitu
ovog sreza i moga posla. . . Sad, kad ovo pišem, opet pada
veliki sneg, pa ponovo gubim nadu da će večeras biti
čeg a. . .«
Tri dana kasnije ponovo je javio Titu:
»Prošla je i peta noć uzaludnog čekanja u snežnoj
poljani koja, naročito noću, izgleda kao komad Severnog
pola. . .-«
Na tom »komadu Severnog pola-«, gdje je Jovo Ra-
dović proveo cio život, te prve ustaničke zime kada je
a 33
duboki snijeg »zaleđivao« svaku želju da se prede preko
praga, odbornik i predsjednik Radović prevaljivao je mno-
ge kilometre lakoćom podmlađena čovjeka, kakvog su ga
upoznali i ljekari i bolesnici. Susrećući se sa istaknutim
partizanskim rukovodiocima i intelektualcima, koji su mu
na dan-dva ustupali malobrojne knjige i brošure da ih uz
petrolejku pročita i kasnije saopšti drugima, kao što je
početkom aprila 1942. pročitao i prvi broj »Partizanskog
saniteta«, a i mnoge druge listove i brošure koji su pri-
stizali, pop Jovo je svoje videnje partizanskog rata sve
šire i potpunije sagledavao, pronicljivo je uočavao nje-
gove ciljeve, probleme i nedorečenosti, a sve to bi nastojao
da u razgovorima razbistri, da dokuči i ono što mu je
ostalo zapretano.
Kada je kraiem februara dobio Uputstvo Pokrajin-
skog NOO za Crnu Goru o radu sreskih, opštinskih i seo-
skih NOO, osmotrivši i zagledajući vise puta nove poruke
i zadatke, posebno prvu rečenicu »pošto se prikupljanjem
dobrovoljnih priloga i raspisom zajma nije moglo doći
do potrebnih sredstava za ishranu naroda, u prvom redu
zbog toga što oni koji su mogli nijesu davali onoliko ko-
liko je trebalo«, kao predsjednik Opštinskog NOO u Trsi
zatražio je da svi odbornici podnesu desetodnevni raport
»šta su sve učinili a šta nijesu, a ako nijesu, zašto nijesu«,
a zatim je saopštio zahtjev Pokrajinskog NOO da, zato
što se u mnogim srezovima nije radilo kako treba, pristupi
rekviziciji kao jedinom sredstvu koje može pomoći da se
ravnomjerno raspodjeli hrana svim Crnogorcima i Bo-
keljima, borcima i ranjenicima narodne vojske.
— Kad vi, seoski odbornici, prikupite za svako do-
maćinstvo koliko ima članova, koliko kila kukuruza, pše-
nice, ječma i raži, krompira, luka, koliko ovaca, koza i
šilježi, krava, volova, konja i magaraca, a Uputstvo lijepo
kaže da onaj koji zataji to što ima a nade se, da će mu
ee i oduzeti, pri čemu valja odvojiti po pola kilograma
žita dnevno za svakog člana porodice do prve žetve, kad,
znači, sve to domaćinski i prijateljski sredite sa domaći-
nima porodica . . . — govorio je pop Jovo, ali ga je jedan
od odbornika zapitao šta da se radi ako domaćin uz žito
ima krompira.

34
 — I o tome govori Uputstvo, — nastavio je pred-
sjednik. — Ukoliko domaćin ima i krompira, treba uzeti
i njih u obzir kod određivanja količine žita, i to u sraz-
mjeri tri prema jedan, to jest, tri kilograma krompira važi
kao jedan kilogram žita. Poslije toga odmah pristupiti
rekviziciji ustanovljenih viškova. . . A što se tiče stoke,
vladajmo se ovako: vlasniku koji ima 15 do 25 ovaca uzi-
mati jedno, a kako ovdje piše, na našem odboru je da
odmjeri da izuzetno siromašnim porodicama sa mnogo
članova, ako nemaju drugog imanja, može ostaviti svih
15 ovaca. . .
I kao što je Pokrajinski NOO tačno propisao da od-
bori računaju jednu kozu ili šilježe kao jednu ovcu, a
kravu ili vola kao pet ovaca, da u prvom redu uzimaju
jalove ovce, šiljež i drugu stoku koja predstavlja manju
štetu za vlasnika, da se ovce muzare mogu uzimati samo
kad nema drugih, zatim kako da se postupa sa meljavom
žita i ujmom, da valja organizovati pazarište za jednu ili
više opština, kako bi se omogućio življi promet robe i raz-
mjene dobara putem trampe, tako ni Opštinski NOO u Trsi
nije propustio da strpljivo rješava svaki spor uz saradnju i
nagodbu, pri čemu je proto Radović svojim ličnim primje-
rom pokazao da je njegovo cjelokupno imanje, u stvari,
stavljeno na raspolaganje partizanskoj vojsci, naročito med
i mrs kao dobrovoljni prilog ranjenicima.

»Mi moramo znati nabavljati, rasporedivati. . .«

Sticajem nekih okolnosti proto Jovo nije bio u mo-

gućnosti da se nađe medu 65 Crnogoraca i bokeljskih
rodoljuba koji su se S. februara okupili u manastiru
Ostrogu, da sa komunistima i članovima gradanskih par-
tija izaberu Narodnooslobodilački odbor za Crnu Goru
i potpišu proglas narodu da je sve poštene Crnogorce uje-
dinilo rodoljublje, pa i da odmjeri valjanost zadataka koji
su se predviđali za taj najvažniji organ narodne vlasti.
Ali, ako već nije mogao da se nade medu njima, proto
i pop Vlado Zečević. poslali su zajednički pozdrav dele-
3* 35
gatima skupštine i obavezali se da će njene zahtijeve
svesrdno primjenjivati u život.
»Mi moramo znati nabavljati, raspoređivati, uštedje-
ti, trpjeti, rukovoditi i povezivati seoske, opštinske i sre-
ske odbore, voditi borbu protiv pete kolone«, pisalo je u
proglasu Oštroške skupštine, čiji značaj nije moglo da
priguši ni Đilasovo nipodaštavanje tog uspješnog skupa
crnogorskih rodoljuba (pismo upućeno CK K P J 24. marta
1942).
Naišli su zatim poslovi oko pripreme proljetne sjetve,
neki sitni »suđski« sporovi među seljacima, prikupljanje
i raspoređivanje »radne snage« za poslove za koje poje-
dini domaćini nisu imali dovoljno radne snage. unapre-
đivanje higijenskih uslova i kulturnih djelatnosti.
Da je prehrana vojske i naroda bivala sve kritičnija
u cijeloj Cmoj Gori, govori i pismo koje su Ivan Miluti-
nović i Milovan Đilas poslali Vrhovnom štabu 30. aprila
1942, obavještavajući ga i o tome da njihov »najteži pro­
blem jeste problem ishrane«, da su »stvorili jednu rela-
tivno veliku vojsku«, i da je »u izgledu stalno poveća-
vanje te vojske«, a zatim:
»Ali drugovi, ta vojska neće biti ni dobra, ukoliko
ne bude imala hljeba. . . Možete misliti koliko treba da
troši vojska od tri hiljade ljudi. Već ima jedinica koje
ne dobijaju hljeba. Tako se neće moći još dugo ići. Cini
nam se da se ne radi o vagonu ili dva, nego o čitavim
kompozicijama, bar za izvijesno vrijeme do jula, dok ne
padne prvi snop i dok ne oslobodimo veći dio teritorije.
Učinite sve što možete za nas u torn pogledu. Bojimo se
da ne dođe do najgoreg: da evakuišemo vojsku zbog
toga što je ne možemo prehraniti. . . Hrane imamo svega
još za sedam dana; pod hranom mi uvijek podrazumeva-
mo hljeb i ništa drugo. . . «
Kakve su sve nevolje pratile nastojanje odbornika da
dođu do hrane za vojsku, upućuje i pismo Peka Dapčevića,
komandanta Glavnog štaba NOP i DO Cme Gore i Boke,
koje je 12. maja 1942. poslao Operativnom štabu za Her-
cegovinu i južnu Dalmaciju, očekujući da otud, iako je
i u tom kraju vladala žestoka oskudica, dobije što više

36
tovara žita, jer, pisao je Peko, »vojske imamo prilično,
no pitanje ishrane iz dana u dan postaje za nas jedno od
centralnih pitanja«. Obraćali su se Vrhovnom štabu, da
»drug Tito kaže, i to je tačno, da mi ne smijemo propu-
stiti da se vojska koju smo tek organizovali raspadne zbog
nemanja hljeba«, pa otud i očekivanje da »ćete vi ra-
zumjeti našu situaciju i pomoći nam da riješimo ovaj teški
problem-«.
Dva dana kasnije, 14. maja, Peko traži da i Sava
Kovačević, član Glavnog štaba, uputi u Hercegovinu »spe-
cijalnog čovjeka, pošto su rezerve hrane minimalne, i za
koji dan naša vojska ostaće bez hljeba«. Mada je ubrzo
stigao odgovor Petra Drapšina i Mira Popare, komandan-
ta i komesara hercegovačkih partizana, da će poslati sve
što im stoji na raspolaganju, da su već uputili vagon i po
žita, nešto stoke, opšta nemaština počela je da razjeda
prije svega kolebljive borce, o čemu nas u »Ratnim sje-
ćanjima« obavještava i Branko Perović:
»U toj fazi izgradivanja jedinica Durmitorskog NOP
odreda, na platou Sinjajevine razvilo se i tzv. torbarenje.
Naime, kada se, početkom maja, oskudica u hrani pre-
tvorila u gladovanje, porodice izvjesnog broja boraca,
koje su raspolagale sa nešto hrane, počele su, i po tradi-
ciji snabdijevanja stare crnogorske vojske, u torbama do-
nositi nešto hrane na front svojim vojnicima. Radilo se
0 suvoj hrani (hljebu, siru, kajmaku, mesu, a djelimično
1 mlijeku). . . Ali, pošto je samo manji broj boraca na taj
način dobijao hranu od kuće, smatralo se da će se to ne-
gativno odraziti na drugarstvo, a time i na jedinstvo i mo­
ral jedinica, pa su preduzete mjere da se borci koji su
dobijali pomoć od kuće privole da se ta hrana kolektivi-
zira u okviru četa. Međutim, ono što je ranije bilo nor-
malno i lako ostvarljivo, sada, u psihozi gladi, postalo je
nemoguće, jer su se pokušaju kolektivizacije suprotstavili
i borci i njihove familije. Tako su strah od gladi i psi-
hologija borbe za samoodržanje seljačkog elementa nad-
vladali svijest i osjećaj za kolektivni duh . . .«

37
 Povlačenje i put u neizvjesnost

Nijeviše bilo sumnje u to da li će se posljednja

slobodna teritorija u Crnoj Gori, »Durmitorska republi­
ka«, braniti ili napustiti: pred udruženim okupatorskim i
kolaboracionističkim snagama koje su početkom juna sa
više strana izvršile prodor i u to planinsko područje, gdje
je i Tito sa nekim članovima Vrhovnog štaba boravio oko
trideset dana, i Stab durmitorskih trupa (svi bataljoni
Durmitorskog i Komskog odreda, jedan bataljon Prve pro-
leterske brigade i dva bataljona Druge proleterske, i po
bataljon Zetskog i Nikšićkog odreda), štiteći i sedam sto-
tina ranjenika i bolesnika, morao se otkačiti od durmi­
torskih strana, i s vojskom krenuti ka Pivi i Mratinju,
gdje je 12. juna i rasformiran.
U Mratinju se zatekao i proto Radović, iznemogao
da krene dalje ka Tjentištu, kako bi,uprkos junskim po-
vlačenjima, stigao na konferenciju rodoljuba Crne Gore
i Boke, koja je održana 16. juna u prisustvu 38 učesnika.
Tada je donijeta i rezolucija (kasnije se na nju potpisalo
još 36 rodoljuba), kojom se osuđuje izdajnička djelatnost
vlade i njenog ministra vojske Draže Mihailovića, u ko-
joj se narod poziva da nastavi odlučnu borbu protiv oku-
patora i njegovih saradnika. Bila je to proklamacija je-
dinstva i odlučnosti koju je radio-stanica »-Slobodna Ju -
goslavija« emitovala i svijetu oglasila ko uistinu vodi
borbu protiv fašizma i ko su njegovi saveznici. Sveštenici
koji su prisustvovali konferenciji, njih nekoliko, sa svoje
skupštine su uputili poslanicu crnogorskom narodu i osu-
dili sveštenike koji su se stavili u službu okupatora.
»U Mratinju smo ostali dva dana. Ja sam čuo da se
u mjestu nalazi i pro to Jovo Radović, prvi predsjednik
Opštinskog NOO Planine Pivske, koji se ovdje povukao
pred četnicima«, zapisao je Obrad Cicmil. »Našao sam
ga u gomjem dijelu sela. Dugo smo razgovarali. On je
cijenio da zbog zuluma četnika ne može i ne smije ići
kući, a u Mratinju ni on ne može ostati duže nego što mi
ostajemo. Mi, ipak, nismo imali nikakve mogućnosti da
ga šaljemo u jedinice ili ka Vrhovnom štabu, a nije bilo
nikakvih direktiva u tom smislu. I upravo dok smo sje-

38
dili, razgovarali i razmišljali šta da uradimo — došli su
nam Milić Jauković i Marko Savićević. Oba ta stara borca,
čestita i ugledna čovjeka i osvjedočena rodoljuba prisu-
stvovala su konferenciji na Mrkalj-kladama i potpisala
poznatu •rezoluciju cmogorskih rodoljuba, usvojenu na
tom sastanku. Detaljno su nam pričali o toku konferencije
i zaključcima. Sem toga, rekli su nam i to da su njih
dvojica, poslije konferencije, dobili naredenje da se vrate
u Crnu Goru i to sa zadatkom da legalizuju svoj boravak
i, koliko im mogućnosti najviše budu dozvoljavale, bodre
ustanički duh i održavaju visok politički moral naroda
tih krajeva koji je masovno bio uz NOB. Cilj tog njihovog
rada je bio da narod što lakše pretrpi četničku vladavinu
koja će, kako su ocijenili na konferenciji, biti kratka vi-
jeka. Od mene su tražili da im pomognem da predu preko
područja koje još drže partizani, kao i da im omogućim
pravac kojim bi bilo najbolje da se kreću. Učinio sam
sve što sam najbolje znao i mogao i tu smo se rastali.
Sutradan je Sandžački bataljon napustio Mratinje,
pa smo i mi pošli s njim. Izbili smo na Vučevo, a prota
Jovo Rađović je pošao preko Barnog Dola ka svojoj kući,
u Crkvičko Polje . . .«
Dva hrabra rodoljuba, koja su potpisala rezoluciju
protiv četničke izdaje, krenula su upravo u krajeve koje
su četnici okupirali. Ubrzo su bili uhapšeni i strijeljani.
Milica Jaukovića su nakon »presude četničkog suda na
Žabljaku« odveli na Mletićak i strijeljali na istom mjestu
gdje su Drobnjaci i Uskoci 1840. godine posjekli Smail-
-agu Cengića. Marka Savićevića su, kako nam kazuje
Obrad Cicmil, u zatvoru strašno mučili, a zatim strijeljali
u Podgorici.
Krećući se, veoma zabrinut, ka četničkoj pozadini, na
durmitorsko pođručje koje je bilo neprekidno slobodno
od jula 1941. do juna 1942. i na kojem je radilo 350 par-
tizanskih odbornika, pop Jovo Radović, jedan od pede-
setorice crnogorskih sveštenika koliko ih je učestvovalo
u trinaestojulskom ustanku, teško je pronalazio riješenje
kako da se legalizuje, kako mu je savjetovano, što mu je
jedino i preostalo, pošto četnici neće baš lako okrvariti

39
ruke ubistvom starog i iznemoglog sveštenika. Nije po-
vjerovao u te priče i sklonio se u katunima vjernih pri-
jatelja. U svojoj torbi i dalje je nosio »Durmitorski udar-
nik«, kojeg je uređivao Moša Pijade, član Vrhovnog šta-
ba, koji mu je bio primjer kako se valja boriti, »Našu
borbu«, »Borbu«, »Omladinski pokret«, nekoliko brojeva
Biltena i Saopštenja.
Na Pivskoj planini shvatio je da četnici potpuno kon-
trolišu cjelokupno durmitorsko područje, da svakođnevno
kreću u hajku protiv rasutih ilegalaca (tog ljeta ih je
bilo oko 150), da se mnoge grupe nisu mogle održati na
okupu, čak ni one manje, od desetorice, da su pojedinačno
i u trojkama rasuti po vučijim jamama i kamenim pro-
cjepima. Do njega je doprla i vijest da su ilegalci i Spa-
soje Sarac, Radoje Dakić, Božo i Pero Zarković, Janko
Tadić, Milun Gagović, Obrad Cicmil, dr Obren Blagojević
i drugi koje je dobro poznavao.
Zbunjivale su ga i poruke iz svog sela, u kojima se
smestila četnička komanda, da bi proto bez opasnosti, mo-
gao da se vrati pošto su i neke druge partizanske sarad-
nike, rodoljube, bivše odbomike, sa manjim izuzecima,
uglavnom ostavljali na miru i kućnim ognjištima, valjđa
očekujući da će njihovo slobođno kretanje i miran rad
na imanju »urazumiti« mladiće i djevojke da se okrenu
kućnim poslovima i izbjegnu svaku podršku komunistima
i ilegalnim, sve češće otkrivenim, skloništima.

»Postavio sarn tajne patrole . . . «

I upravo u vrijeme kada su durmitorski ilegalci po-

kušavali da nađu sigurnija skrovišta i uspostave među-
sobne veze, tek pristigli komandant Durmitorskog četnič-
kog odreda (brigade), kapetan Nikola Bojović podnio je
29. juna 1942. Draži Mihailoviću izvještaj o prilikama u
Sandžaku i durmitorskom srezu, o borbama protiv par-
tizana na Kamenoj gori, ukazujući »gospodinu ministru
vojske, mornarice i vazduhoplovstva Jugoslovenske voj-
ske u otadžbini« da se prema narodu, pored pljačke u
Sandžaku, »nije ponelo onako kako« je on očekivao, jer
40
 »u Sandžaku je narod miran i sa lepom rečju moglo se
sve postići«, a zatim:
»Narod je bio prestrašen, i bilo je ljudi da su se po
nedelju dana probijali da dođu do mene i da se prijave,
jer kažu nisu zbog rđavog postupanja imali povjerenja
u najbližu četničku komandu. To je dovelo do vrlo velikog
zastoja u organižaciji, do konfiskovanja imanja i isprav-
nih građana, a to sve do negodovanja i upoređenja četnika
sa partizanima. Slučaj u Bobovu . . .«
Bojovićevo nastojanje da se u očima naroda prikaže
liberalnijim nego što je bio imao je svoj dublji smisao,
što se ubrzo, kao i u slučaju popa Radovića, nekim dru-
gim, ne jednom potvrdilo. Ovog puta, nakon što je izložio
i ostale slabosti četničke vojske, obavijestio je Mihailovi-
ća o prilikama u srezu durmitorskom, o tome kako je
organizovao Planinskopivsku i Crkvičku opštinu, da ima
dva bataljona po sedamdeset četnika i u svakom bata-
ljonu po jednu pozadinsku četu od sto svojih ljudi. a po-
tom je, sa zadovoljstvom, zapisao:
»Na teritoriji obadve opštine postavio sam tajne pa-
trole, i to u selu Rudine od 6, a u selu Trsi od 5 četnika.
Ove patrole snabdjevene su sa petokrakim zvezdama
i imaju zadatak da se kao partizani pojavljuju kod svih
onih za koje se veruje da održavaju veze sa partizanima.
Imaju moje objave sa naznačenjem da prilikom izvršenja
zadataka mogu nositi petokrake zvezde. Ovo su mi naj-
sigumiji četnici koje sam mogao imati. U svim drugim
prilikama oni nose četničke značke.
Pored napred navedenih tajnih patrola, imam iste
patrole, bez oružja sa istim zadatkom. Niko od četnika,
izuzev komandanta Pivskog odreda, ne zna za ove patro­
l e . . . Iz ove dve opštine nije se bilo javilo (do juče) 25
partizana, od kojih je jedan ludak, jedan na silu odveden
— sveštenik (60 godina) i 5 čobana. . .«
Iznoseći mnoge netačnosti i proizvoljnosti, ratni zlo-
činac kapetan Nikola Bojović je iz već rečenih razloga
ljudima prilazio na poseban, prikladniji način. Pošto je
znao da se lijepom riječju može mnogo postići, tog »na
silu odvedenog sveštenika«, a bio je to upravo proto Jovo
Radović, namjeravao je da pozove i da mu podari slobodu

41
tek pošto su ga stariji ugledni ljudi sa Crkvičkog polja
•odobrovoljili da ovog ilegalca u mantiji prepusti njima,
crkvi i porodičnom miru.
»Za veliko čudo, ali i sa sto jada Bojović je prihvatio
molbu Pivljana i napisao dozvolu kojom se pop Jovo
mogao bezbjedno vratiti iz mratinjskih pećina i ući u svo-
ju kuću«, zapisao je Mirko Nišić, govoreći o proti kao
•čovjeku koji je godinama bio »desna ruka komunista«.
Uvjeravanje rodbine i prijatelja da mu četnički ko-
mandanti Nikola Bo jo vie, komandant Durmitorske briga­
de od 5 bataljona (koje je podijelio u dva odreda), i Drago
Bojović, komandant Pivskog odreda od dva bataljona, ga-
rantuju ličnu sigumost i nesmetano obavljanje sveštenič-
kih dužnosti, pokrenuli su, napokon, popa Jova da se
poslije dvadesetak dana ilegalnosti pojavi u komandi Dra-
ga Bojovića, koji ga je blagonaklono dočekao.

Hrabrost m erena veličinom rizika

— Dobro, proto, ako si već pošao naslijepo sa ko-

munistima, ali zašto i ti postade — komunista, zašto si se
tako udaljio od oltara i svoje vjere, kao da u Marksu i
Engelsu vidiš svoje svece i izbavitelje čovječanstva? —
pitao ga je komandant Drago Bojović.
— Komunist nisam, već rodoljub — smireno je od-
.govorio proto. — A sad da je vas pitam, gospodine ko-
mandante: ne mogu da shvatim kako to da se vi, učen
čovjek, pravnik, nađete s onima koji su nam domove i
zemlju okupirali, a dobro znamo da narod nikad nikome
nije opraštao družbovanje i kumovanje s tudinom.
— Dugo se kroz istoriju ta pravda odmjeravala, moj
učeni proto, baš kao i danas — čuješ li ti šta radio-stanice
naših i vaših saveznika govore o patriotizmu kraljevske
vojske u otadžbini, nas četnika? — prihvatio je dijalog
eetnički komandant.
— To su njihove zablude. Istina se ne može ugušiti
— odvratio je proto.
— Možda, ali dok ne dobijem nove ’istorijske ocje-
ne’, hoću da budeš samo pop s krstom i za oltarom, da

42
služiš samo Bogu i ljudima, da ti petokraka nije u pa-
meti! — zaključio je razgovor Drago Bojović.
Prilikom suđenja Dragu Bojoviću u Zabljaku odmah
poslije rata, proto je kao svjedok izjavio:
— Bojoviću, bio si neprijatelj partizanskog pokreta
i ovog društva, narod bi гекао da si bio pogan, i nanio
si dosta zla kraju u kojem si vladao za vrijeme četničke
strahovlade . . . Ne znam da li si nekog lično ubio, to neka
sud utvrdi, a vjerujem da sam ja ostao živ zahvaljujući
i mojoj rođaki, djevojci iz Crkvičkog Polja, s kojom si
1942. živio i s njom dobio sina . . . Vidiš, dogodilo se ono
što sam vjerovao: posljednju riječ imaće, i ima, narod.
Bojović je osuđen na dugogodišnju robiju, poslije ko-
je se negdje zaposlio kao pravnik.
Kada su tog ljeta 1942. doveli protu u štab kapetana
Nikole Bojovića, komandanta Durmitorske brigade (tokom
rata pobjegao u inostranstvo), kapetan je udaljio stražara
i svom sabesjedniku u mantiji saopštio da je Slobodan i da
razgovor s njim vodi ne kao sa idejnim protivnikom, već
kao Srbin sa Srbinom, kojima bi sudbina srpskog i crno-
gorskog naroda trebalo da bude preča nego svoja vlastita.
A da li o toj sreći i slobodi vode računa komunisti, agenti
Kominterne? I uopšte, za koga i zašto oni ratuju?
Bivši aktivni kapetan, u to vrijeme četnički vojvoda
koji je o sebi mislio da je i vrstan političar, komuniste
je označavao kao anacionalne i nemoralne ljude, kao zlo-
čince, a zatim je, iznenada, zapitao protu Radovića ko je
sve otišao u Bosnu i zašto on nije produžio da ratuje i
drugdje sa tim ljudima. Zašto ih je napustio. Proto mu
je odgovorio:
— Iz Crne Gore ,gospodine kapetane, ode u Bosnu
njen cvijet — omladina! A što ja ne odoh? Da sam mogao,
da sam bio kadar, otišao bih, to mi možete povjerovati. . .
Cetnički komandant je ćuteći odmjeravao krhka, bo-
lešljiva i smirena sagovornika, i, makar kako da ga je
protin odgovor iznenadio, taj bez straha vođen dijalog,
ostao je smiren i pri svojoj već saopštenoj odluci da ga
oslobada, ali da mu kretanje ograničava samo na njegove
Rudine.

43
 Na seoskom skupu

U vrijeme najžešće hajke na ilegalce, kojih je u pla-

ninskim skloništima bivalo sve manje pošto su mnogi već
bili ubijeni, uhapšeni ili strijeljani u kolašinskom zatvoru
(pojedinci su se radije ubijali nego što su se predavali),
kada su pljačke stoke i žita bivale sve češće, teror sve
žešći, pop Jovo Radović je bio prisiljen da se popne na
improvizovanu tribinu na seoskom skupu septembra 1942.
i da, po nalogu četničke komande, govori o štetnom uti-
caju partizanske vlasti na pravoslavnu crkvu i o gušenju
vjerskih sloboda u danima »terora Zidova Moše Pijade«.
Seljaci su sa skrivenom zebnjom iščekivali šta će pop
Jovo reći, uvjereni da mu je toga dana četnička komanda
pripremila providnu igru. Trebalo je da se, u stvari, jav-
no izjasni da li je za partizane ili četnike, pa da ga tako
potpuno kompromituju i lakše i brže uklone.
— Dragi Pivljani i Pivljanke, braćo i sestre, znate
da sam već dugo penzionisani sveštenik, a evo, naređeno
mi je da vam govorim o antihrišćanstvu partizana i nji-
hovoj netrpeljivosti prema crkvi. Vi svi dobro znate kako
je to sve bilo, ali da i vama i onima koji me ovdje do-
vedoše odmah kažem: Obrad Cicmil, komandant Plani-
nopivskog partizanskog bataljona, pismenom naredbom je
naložio da moram u ovom našem kraju vršiti vjerske ob-
red e. . . — odgovorio je proto, ali ga je neko iz gomile
prekinuo:
— A kako si sve to obavljao? Sa oltara si agitovao
za komunizam, presjedavao si komunističkim odborima . . .
— Crkvenu službu obavljao sam po vašoj i božijoj
volji — proto se nije zbunio, — a da sam presjedavao
narodnim odborima — jesam, ali da odmah kažem zašto
sam to radio. Zar se svi mi, braćo Crnogorci, sa drugom
našom braćom u Srbiji i Bosni, svuda, nismo pošteno bo-
rili za pobjedu slavenstva protiv onih koji pređoše naše
granice i oduzeše nam slobodu . . .
— Pope, znaš da ovog septembra slavimo kraljev
rodendan, a ti ne reče ’Zivio kralj’ . . . — opet je neko
prekinuo popa i on je odvratio:

44
 — Ako se i kralj Petar bori za bratstvo svih Slo-
vena, neka nam dugo poživi. Neka nam dugo požive veliki
i mali ljudi koji se bore za slobodu svoje zem lje. . .
Cinilo se da su popu Radoviću dani odbrojani, pogo-
tovo što su te jeseni četnici uspjeli da razbiju cjelokupnu
mrežu ilegalne organizacije i da istrijebe gotovo sve ile-
galce na durmitorskom području, to jest na Pivskoj pla-
nini ostala su samo četmaestorica koji su samo povremeno
održavali međusobne veze.
Tada su i dva člana partijskog komiteta za Pivu,
Radivoje Dakić i Petar Kecojević, uspostavili neposrednu
vezu s protom, i u ovako izuzetno teškim okolnostima
održali s njim sastanak. Trebalo je da se za neke ilegalce
nadu nova i bolja skloništa u zimskim uslovima, pa se
očekivala saradnja seljaka koje je proto dobro poznavao
i koji su ga poštovali.

JJmjesto predaje

Događaji su potekli kako se nije očekivalo. Žrtve su

bivale sve strašnije, brojnije. O tom surovom obračunu
četnika sa narodom durmitorskog kraja govori i sudbina
porodice Radovana Pejanovića iz sela Godijelji kod Sav-
nika, gdje se sredinom septembra 1942. krio od tifusa
oboljeli španski borac Vojin Popović, komandant Durmi­
torskog NOP odreda. Nakon što su uhvatili Popovića, ko­
mandant četničke jedinice Ivan Ružić i kapetan Marko
Poleksić naredili su da se zapale sve domaćinove zgrade,
da se oduzme sva stoka, a Radovanovu ženu su sa petoro
djece osudili da pored zgariSta sačeka Italijane i put u
internaciju, uz prijetnju cijelom selu da im niko ne smije
prići.
Kada su se trećeg dana u selo vratili Radovan i nje-
gov sin Vlado, koji su sa Vojinom Popovićem bili odve-
deni u kolašinski zatvor, dočekala ih je gorka vijest: jedno
sedmomjesečno dijete je upravo umrlo na ledini. Tu je
i Vlado dobio 25 batina, a njegov otac Radovan bio stri-
jeljan. Seljaci su, zaplašeni terorom, ispratili u internaciju

45
preostale članove junačke porodice Pejanović. Te godine
je u Kolašinu strijeljan i Vojin Popović.
Iako su se ilegalci našli u dramatičnim okolnostima,
njihovo »prisustvo u narodu na durmitorskom području,
udaljenom od slobodne teritorije u Bosni, bilo je od ogrom-
nog značaja; oni su postali uzdanica čitavog durmitorskog
kraja«, zapisao je Pero Krštajić, koji će godinu dana ka-
snije sa protom Jovom Radovićem i drugim Pivljanima
rukovoditi sreskim narodnoošlobodilačkim odborom. »Na-
rod je u njima gledao ne samo pređstavnike NOP-a, nego
i protivtežu vojnoj i političkoj akciji četnika, koji su po
svaku cijenu nastojali da prikriju svoju saradnju sa oku-
patorom i da zajedno sa njima unište partizane«.
Takav moralni uticaj ilegalaca nije bio slučajan: bili
su to komunisti koji su sve podredili oslobodilačkoj bor-
bi, pa otuda i njihovo junaštvo i upornost da istraju. Za­
jedno sa ljudima svoga kraja, ođoljevali su mnogim haj-
kama, prilikom pretresa Pivske planine, kada se nakon
premlaćivanja seljaka u selu Bezuju četnička akcija za-
vršila u selu Nedajnu, iznad kojeg se krila poveća grupa
ilegalaca. I pored maltretiranja seljaka i pljačke njihovih
domova, ilegalci su ostali neotkriveni.
Ako na Pivskoj planini nisu mogli da razbiju jedin-
stvo seljaka i unište ilegalce, u Zupi Pivi uspjeli su da
otkriju i ubiju Veljka Mićanovića, člana Sreskog komi-
teta KPJ, i njegovog rođaka Milana Mićanovića.
Kada su u razapete zamke, ipak, pali mnogi ilegalci,
iz tog vrtloga smrti i terora. jedna grupa od njih 16 je
odlučila da se probije u Bosnu. Nakon sedmodnevne mu-
kotrpne maršrute, kada su se zatekli iznad Kalinovika
i Treskavice, odlučeno je da se vrate u Crnu Goru, i od
tada počinje njihova nova golgota. .
U sukobu sa četnicima sredinom novembra 1942. gru­
pa je razbijena: trojica su zarobljena i strijeljana (Momir
Jakić je nekim čudom ostao živ, a svoje rane je zaliječio
u kući hodže Hasana Kozića), dok su se drugi rasturili
u manje grupe, Ubrzo su i oni pohvatani ili ubijeni, a
opkoljeni Jovan Corović i Bogdan Kotlica (narodni he-
roji), izvršili su samoubistvo. .

46
 Sa ovog područja su samo Mato Cerović i Janko Ta-
dić izbjegli sve hajke.
Sukob je bivao sve suroviji, pa ga ni proto Radović
nije mogao izbjeći.

»Sentimentalnosti ne sm ije da bude . . .«

Cetnička Glavna nacionalna komanda Crne Gore upu-

tila je 30. novembra 1942. naredenje pukovniku Baju
Stanišiću, komandantu Zetskog letećeg odreda, da se
»maksimalno« angažuje u uništenju komunista i pripad-
nika NOP-a, koji su se i pored hajki i progona djelimično-
konsolidovali.
Komandant te komande, general Blažo Đukanović je-
u naredenju isticao akciju kapetana Pavla Đurišića, koji
je i svoju štabsku četu poslao u borbu, u kojoj je pobijeno
25 komunista, a 15 opkoljeno kod Polja Kolašinskih. »Ka-
petan Ružić i Bojović dosada su poubijali i pohvatali na
njihovoj teritoriji sedamnaest opasnih komunista, od ko-
jih su pohvatani predati sudu u Kolašinu«, pisao je ge­
neral, a zatim je naredio:
»Ovo naredenje smatrati bezuslovnim i hitno ovo
izvršiti. Naredio sam kapetanu Ružiću da opkoli kudu
popa Jova Radovića u kojoj se kriju Marko Vujačić i
Jefto Pavić, i da ih preda sudu u Kolašinu ili Nikšiću.
Formirani sudovi neka odmah otpočnu rad.
Energičan rad protiv komunista i njihovo uništenje
mora se izvršiti u što kraćem vremenu. Sentimentalnosti
ne smije da bude . . .*■
Nemilosrdan obračun vodio se ne samo protiv ko­
munista i njihovih porodica, već i protiv svih naprednih
snaga u Cmoj Gori: rodoljuba, mladih i starih, familijar-
nih ljudi i ostalih koji su četničku saradnju sa okupato-
rom primili kao vlastitu obavezu da se toj izdaji nacio-
nalnih interesa moraju na razne načine suprotstavljati.
Medu njima su bili i Marko Vujačić i Jefto Pavić, koji
su opštenarodni ustanak prihvatiU kao svoju ličnu potre-
bu, i dalje zastupajući svoju Zemljoradničku stranku, čiji

47
su bili članovi Glavnog odbora, a i pop Jovo Radović bio
je dugogodišnji član ove stranke.
Njih dvojica su, sa popom Radovićem, prilikom po-
vlačenja partizanskih snaga u Bosnu, zadržani na terito-
riji Crne Gore, na prostoru durmitorskog područja, ostali
su da kod rođaka i prijatelja izbjegavaju četničke hajke
i sačuvaju glave do povratka partizanskih snaga i ponov-
nog oživljavanja partizanskog pokreta.
— Za mene i Marka Vujačića znali su u četničkoj
komandi da nismo komunisti već rodoljubi, stari članovi
Glavnog odbora Zemljoradničke stranke, ali baš zbog toga
su nas i htjeli da uhvate i kazne što sarađujemo sa komu-
nistima — prisjeća se tog vremena Jefto Pavić, sedam-
desetpetogodišnji advokat u penziji, koji živi u Nikšiću.
— U toj našoj nevolji i bježanjima po katunima, od jed-
nog do drugog kućnog praga, kad su rekvizicijama i sva-
kojakim nametima kažnjavali i čitava sela zbog pružanja
utočišta nama i drugima, Markov rodak, pop Perišić, čet-
nički saradnik iz Gacka, poruči Marku da predemo na
njegov teren i da će nam on dati rođačku garanciju da
glave nećemo izgubiti. Nijesam mu mnogo vjerovao, a i
kako da vjerujemo onome koji druguje s četnicima', ali
nevolja natjera, ubjedi me i Marko.
I tako mi stigosmo u taj gatački kraj. Ali ni tamo
nas potjere ne mimoiđoše. I danas čuvam dva pisma koja
je pop Perišić, kakav-takav naš zaštitnik, nama vise puta
čitao. Ta pisma su bila stigla iz vise četničke komande,
a njihovim tragom su u dva navrata krenule kolone Ita-
lijana i četnika. Ponovo za nas naiđoše gadni dani. Va-
ljalo se spasavati. Za našu nevolju saznali su i naši rodaci
i prijatelji iz Pive, slali su nam i kurire i javili nam da
su prilike kod njih podnošljivije i da bi mogli doći na taj
planinski plato.
Kolebali smo se. Na kraju je pop Jovo Radović po
kuriru poslao svoje pismo, a za živo čudo kurira s pismom
poslao je i kapetan Nikola Bojović, komandant Durmitor-
ske četničke brigade, moj kum, koji mi je garantovao da
nas neće goniti. I tako mi pređemo na Crkvičko polje, u
Rudine, u protin stan i u domove naših prijatelja. Tu smo
i doznali za pismo koje je general Đukanović poslao Baju

48
Stanišiću, sa naređenjem da nas dvojicu kapetan Ružić
sa svojom vojskom opkoli u kući Jova Radovića i dovede
vezane u Kolašin.
Kapetan Bojović, moj nesrećni kum, odgovorio je ge-
neralu da se ne nalazimo u tom kraju, da smo bili, pa
nestali. Nikola je, dakle, izvrdavao, jer mi je kao kumu
dao časnu riječ da će mi sačuvati glavu. Naredio je ka-
petanu Ružiću da nas ne smije hapsiti, a i taj Ružić je
nekad bio partizan, kao ni da progoni popa Radovića. . .
Uostalom, kada je stiglo to generalovo naredenje, Marko
Vujačić je već bio na terenu Zabljaka, a ja sam ostao
kod popa Jova. Izbjegli smo sretno to opkoljavanje i za-
robljavanje, a zimu smo dočekali odmjeravajući svjetska
i domaća zbivanja.
Tako su živjeli i borili se rodoljubi u vrijeme čet-
ničke vlasti. A onda je četnička politika masovnog uni-
štavanja Muslimana u okolnim sandžačkim i bosanskim
srezovima u širokim otkosima odnijela na hiljade neduž-
nih ljudi, žena i djece, takva sudbina je trebalo da zadesi
i Muslimane iz sela Brijega, iz njegovog zaseoka Božureva
Dola, jedinog na planinskom platou između Pive i Tare
u kojima su živjeli Muslimani, što je i popa Jova Radovića
dovelo u neočekivanu, dramatičnu ličnu dramu.
Ta nacionalna kataklizma, koja je svom snagom i
surovošću početkom 1943. godine ponovo zahvatila i ove
krajeve, začela se na čitavom jugoslovenskom području
ljeta 1941, kada su okupatorske i kvislinške snage, raspi-
rujući bratoubilačku borbu naših naroda i narodnosti,
raskomadanu i razgrabljenu Jugoslaviju pretvorile u stra-
vičnu klanicu.

Ustaška i četnička politika istrebljenja,

prekrštavanja i pokrštavanja

Zlo je vladalo zemljom. »No, ustaški režim nije imao

na nišanu samo Zidove i Cigane, nego osobito i u prvom
redu Srbe-«, zapisao je u svojoj knjizi B. Krizman »Pa-
velić između Hitlera i Musolinija«. »Zato je već na po-
četku svibnja bila donesena Zakonska odredba o prelazu
4 49
s jedne vjere na drugu (3. V 1941) kao prvi zakonski pro-
pis o prisilnom prekrštavanju Srba, u čemu se nešto
kasnije zdušno angažovao rimokatolički episkopat u NDH,
predvoden nadbiskupom Alojzijem Stepincem. . . Uprav-
ne vlasti NDH bile su posebnom okružnicom, uz ostalo,
upozorene na ovo: ’Kod izdavanja potvrda (odobrenja
ustaških vlasti za prelaz na katoličku vjeru, prim. M. S.)
treba paziti na grčko istočne učitelje, popove, trgovce,
bogate obrtnike i seljake i uopće inteligenciju, da im se
ne izdadu potvrde osim u slučajevima, kada se doista
dokaže njihova čestitost, jer je načelno stanovište vlade,
da se ovim osobama ne izdaju potvrde’ . . .«<
»Slažem se sa L. Kobsom«, nastavlja B. Krizman,
»kad u citiranoj raspravi tvrdi ovo: ’Tako su ustaški vrho-
vi ograničili prelaženje na katolicizam odredenim sloje-
vima srpskog stanovništva, i to prvenstveno ekonomski
jačim i inteligentnijim. Pravi smisao toga ograničenja
vise je nego jasan. Trebalo je spriječiti bilo kakvu mo-
gućnost, makar i minimalnu, koju je pružalo prekrštava-
nje, da ekonomski bogatiji Srbi i srpska inteligencija u
NDH sačuvaju život. Te slojeve srpskog stanovništva tre­
balo je, prema ustaškom programu, potpuno fizički lik-
vidirati, bogatije slojeve prvenstveno zbog pljačke, a in­
teligenciju zbog toga što je mogla, po mišljenju ustaških
vrhova, otežati denacionalizaciju onog dijela srpskog sta-
novništva koje je prešlo na katolicizam u nadi da će tako
sačuvati život«.
»Pored zatvaranja sve većeg broja Srba u logorima«
— piše u toj svekoliko narodnoj nevolji i Fikreta Jelić
Butić u svojoj knjizi ’Ustaše i NDH’ — »gđje su se po-
čela ubrzo vršiti masovna ubojstva, uslijedili su u raznim
mjestima i masovni pokolji«, pominjući, dalje, sela i druga
mjesta u kojima su ti pokolji odnijeli na hiljade nedužnih
ljudi, poput ovih: » . . . U selu Suvaji kod Gračaca ubijeno
je 1. svibnja oko 30 muškaraca, žena i djece. U selu Gra-
bovcu kod Petrinje ustaše su 24. i 25. svibnja pobili preko
1.200 ljudi. U razdoblju od 20. do 27. srpnja ubijeno je
u Prijeboju i okolini nekoliko stotina ljudi. . . Prema ne-
kim podacima, krajem srpnja u Glini je ubijeno 2.000
S r b a ... Najveći pokolji na području Bosne zbili su se

50
 krajem srpnja u zapadnim područjima. Pretpostavlja se
da je tih dana u kotarima Bihać, Bosanska Krupa i Cazin
ubijeno oko 20.000 Srba, na području kotara Sanski Most
oko 6.000, u kotarima Prijedor i Bosanski Novi također
oko 6.000«. Pokolji su bili i u drugim oblastima, u Her-
cegovini i istočnoj Bosni, smrt je širokim otkosima od-
nosila čitava sela, kao i u logorima smrti kod Gospića,
Stare Gradiške i Jasenovca.
U tragičnoj eskalaciji masovnog istrebljenja nedužnih
ljudi, »od kolovoza 1941. akcija prisilnog prekrštavanja
Srba počinje poprimati sve šire razmjere«, saopštava nam
dalje F. Jelić. »U tu svrhu osnovan je pri Ravnateljstvu
za ponovu Vjerski odsjek, u čiju nadležnost dolaze po-
slovi oko prijelaza s pravoslavne vjere na katoličku, pro-
testantsku i islamsku. Prema tome, akcija prekrštavanja
pretvorila se u pravi sistem, a da su njegove dimenzije
trebale biti goleme, najuvjerljivije svjedoči broj od ’mi-
lijun obraćenika’, koji je bio predviđen u planu prekršta-
vanja srpskog stanovništva. Sama praksa prekrštavanja
dosegla je najveće razmjere u jesen i zimu 1941 — 1932,
kada se radilo na prisilnom prekrštavanju čitavih sela
i područja. Ona, dakako, nije mogla postići željeni re-
zultat od ’milijun obraćenika’, ali je velikim brojem pri-
silnih prekrštavanja, koji je postigla, udarila važan pečat
politici ustaškog terora.
Prema raspoloživim podacima, računa se da je pri-
silno prekrštavanje u NDH obuhvatilo u razdoblju 1941—
1942, kada je ono bilo uglavnom obavljeno, oko 240.000
Srba«.
Izjava ustaškog funkcionera Mirka Puka u svojstvu
ministra pravosuđa i bogoštovlja, na sjednici od 25. ve-
ljače 1942. godine, govori o tome da NDH »podupire
akciju prijelaza grčkoiztočnjaka na katoličku vjeru, jer
je taj prijelaz samo povrat prijašnjoj djedovskoj vjeri, te
jer je državi poznato, da je iz toga hrvatskog elementa
stvoreno naknadnom promidžbom srpstvo«.
I četničko rukovodstvo — vođeno istim principima
genocida — »na svojoj teritoriji« organizuje pokolje mu-
slimanskog stanovništva (u Sandžaku i istočnoj Bosni) i,

*• 51
uz to, u fočanskom srezu sprovodi nasilno pokrštavanje
Muslimana.
Nevolja je natjerala i Muslimane iz Božurevog Dola,
jedinog zaseoka na planinskom platou izmedu Pive i Tare
u kojem su živjeli Muslimani, da i oni potraže spas. Umje-
sto da im kama prereže vrat, u dogovoru sa svojim su-
sjedima Crnogorcima i popom Jovom Radovićem, odlučili
su da okače o vrat krstove.
To što se u Božurevom Dolu dogodilo početkom 1943.
samo je jedan od odjeka instrukcije koju je Draža Mi-
hailović 20. decembra 1941. uputio komandantu četničkih
odreda u Cmoj Gori, generalštabnom majoru vojske Kra-
ljevine Jugoslavije, Đorđu Lašiću (poginuo prilikom sa-
vezničkog bombardovanja Podgorice aprila 1944), i ka-
petanu Pavlu Đurišiću, komandantu Limsko-sandžačkih
četničkih odreda Jugoslavenske vojske, jedan od vise
dokumenata koja govore »o upotrebi četničkih odreda«
u vrijeme drugog svjetskog rata, sve, opet, na osnovu
Programa četničkog pokreta Draže Mihailovića od sep-
tembra 1941. koji je upućen izbjegličkoj vladi Kraljevine
Jugoslavije.
Polazeći od tih septembarskih programskih načela,
koja kažu i to da »u danima sloma« valja »omeđiti ’de-
fakto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo
srpski živalj«, da »u srpskoj jedinici kao naročito težak
problem (treba) uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti
riješiti ga u ovoj fazi«, odnosno, sprovesti u život deset
pobrojanih ciljeva četničkog pokreta o kojima se govori
u instrukciji od 20. decembra 1941 (kao u tački 5: »Stvo-
riti neposredne zajedničke granice između Srbije i Cme
Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od
muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog
življa«), četničke jedinice su decembra 1941. i avgusta
1942. pristupile istrebljenju Muslimana u području Foče,
a početkom 1943. na teritoriji Sandžaka, u čajničkom i
fočanskom srezu.
A u fočanskom kraju sve je, opet, počelo sprovođe-
njem ustaške političke platforme genocida nad Srbima
i u ovom kraju pored Drine. Prema podacima Komisije za
utvrđivanje ratnih zločina u SR BiH, do 5. decembra 1941.

52
ustaše su ubile u Foči (Ш su ih odvukli u logore i tamo
ubili) 69 Srba, među njima i dvoje djece, 6 Muslimana
i 4 Hrvata, a italijanski okupatori 7 mještana. Krv je
pala. . . i tako je počelo vrijeme kama i pokolja.
Do prvog oslobođenja Foče (januara 1942), prema
zapisu general-majora u penziji Luke Božovića, odnosno,
Komisije za utvrđivanje ratnih zločina, »četnici su u tom
vremenu u fočanskom srezu ubili 8 Srba, 1 Hrvata i 2123
Muslimana, a među njima je bilo 280 djece do deset go-
dina starosti«. Kada su ustaše »izvojevale pobjedu nad
četnicima i učvrstile svoj gamizon u Foči«, ljeta 1942,
»ustaše su u Foči i u selima ubile 103 lica«. Samo jedne
noći, 11. avgusta 1942, »u selu Gracu ubili su 59 Srba,
među njima 20 djece ispod deset godina«.
Zatim su, poslije ovih ustaških noževa, iz korica iz-
vučeni četnički noževi. Cetnici su ponovo zauzeli Foču
19. avgusta 1942. i tada su »ubili 338 lica, a od toga 65
djece ispod deset godina; najbrojnije žrtve bile su u Fo­
ci — 183«.
•?ake-je-bik> u feeanskom^srezu do ljeta 1942?-a j>ošto
su četnička programska načela podrazumijevala potpuno
istrebljenje Muslimana (a za one koji prežive — iseljenje
u Tursku, odnosno kako to stoji u ličnim zabilješkama
Draže Mihailovića: »Potrebno je još sad da se pripremi
iseljavanje u Tursku ili ma gdje van naše teritorije. . .
U danom momentu svi Muslimani ima da budu pokrenuti
sa svojih ognjišta. Oni koji su bliži hrvatskim oblastima
tamo — glavno je da svi budu pokrenuti«), Vrhovna ko-
manda Draže Mihailovića je odmjerila da je vrijeme pri-
premanja i pokreta cmogorskih i sandžačkih četničkih je-
dinica prema Neretvi i njihovo uključenje u borbu protiv
NOV i POJ početkom 1943, veoma pogodno i za temelj-
nije izvršenje tog davno utvrđenog zadatka.
Cetnički komandanti Pavle Đurišić, Vojislav Luka-
čević, Zaharije Ostojić i drugi, poveli su početkom janu­
ara 1943. oko tri hiljade četnika protiv Muslimana u bje-
lopoljskom srezu. »U toj akciji četnici su ’tačno prema
utvrđenom planu’ uništili 33 muslimanska sela na desnoj
obali Lima«, zapisao je Radoje Pajević u svojoj knjizi
»Kontrarevolucija u Crnoj Gori — četnički i feđeralistički
pokret 1941— 1945«. »Tom prilikom je ubijeno oko 400
naoružanih ljudi i oko 1000 žena i djece, dok su četnici
imali 14 mrtvih i 26 ranjenih. Ostatak muslimanskog
življa protjeran je na lijevu obalu Lim a. . . Ovaj čudo-
višni zločin predstavljao je u stvari uvod u novi, još stra-
šniji, koji će uslijediti mjesec dana kasnije«.
Trebalo je uništiti muslimanska sela u pljevaljskom,
čajničkom i fočanskom srezu. Sest hiljada četnika iz od-
reda koje je vodio komandant Limsko-sandžačkih četnika
Pavle Đurišić, krenulo je početkom februara 1943. u nove
pokolje. »Pošto su izbili na Drinu; oni su pristupili bespo-
štednom uništavanju muslimanskog stanovništva i njiho-
vih naselja«, zapisao je R. Pajević. »Na torn terenu nije
bilo jačih partizanskih snaga koje bi onemogućile ove teške
četničke zločine, a italijanski okupator, kojem je već go-
rjelo tlo pod nogama, nije ni pokušavao da interveniše,
već je samo preduzimao mjere obezbjeđenja od četničke
bujice. Jedan dio muslimanskog stanovništva, još na sa-
mom početku ’operacije’, uspio je da pobjegpe na Me-
teljku, u Cajniče i preko Drine. ч J■■■'• • -*ч ‘ '
Osmi dan nakon početka akcije,\jE>ufišić je ’pobjedo-
nosno’ izvijestio Dražu MihailovićaT >Sva muslimanska
sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako da
nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uni-
štena osim stoke, žita i sena. . . Za vrijeme operacij^se
pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez
obzira na pol i godine starosti’. U ovoj akciji poginulo
je око1200 ođraslih Muslimana, od kojih je jedan dio bio
naoružan, a ubijeno je oko 8000 žena, djece i staraca. To
je, nesumnjivo, jedan od najvećih zločina koje su četnici
počinili u jednom mahu u toku rata«.

Pokrštavanje Muslimana

»U programu uništenja Muslimana kao naroda ula-

zila su i nastojanja da se manje ili veće grupe prevedu
na pravoslavnu vjeroispovijest«, zapisao je Luka Božović,
napominjući da je u focanskom srezu, gdje su od 5. do
7. februara 1943. četnici »ubili 197 Muslimana, među nji-
ma 89 djece ispod deset godina«, akcija pokrštavanja po-
čela početkom marta u selu Podpeć, »u kome je pokršteno
oko 80 lica, pretežno žena i djece«, i samo jedan odrasli
Musliman.
Mujo Smajkan pamti da je tom akcijom pokrštavanja
preostalog muslimanskog stanovništva u selu FSdpeću ru-
kovodila četnička komanda iz Foče, »koja je u tom po-
gledu izdala posebnu naredbu« da će svi oni koji ne pri-
hvate novu vjeru biti ubijeni, kao što je u selu već bilo
ubijeno »preko 60 odraslih nenaoružanih ljudi«. Tada je
svaka porodica, koja je poprskana »svetom vodicom« a
svakom članu »odsječen po pramen kose sa glave«, dobila
potvrdu o pokrštavanju u kojoj su navedena nova imena
i prezimena«, a na svaku kuću prikovan je (pribijen) krst
od drveta«. Organizovano je »prigodno veselje (igra i pje-
sma) u kome je učestvovao jedan broj žena Muslimanki,
dok su neke od njih pile i rakiju koja je tom prilikom
služena«. Trebalo je da za koji dan žene »preprave svoju
odjeću i od dimija naprave suknje«. Sav taj »protokol«
četnici su uzalud pokušavali da sprovedu u selima Paprat-
no, Vikoč, Tvrdci, Trtoševo i Kunovo.
Oglasio se, tada, i pukovnik Koloman Bilić, dozapo-
vjednik 5. oružničke pukovnije, koji je u svom izvještaju
od 26. marta 1943. napisao:
»Na području Foče, četnička komanda izdala je za-
povijed da se sav muslimanski živalj na četničkom pro-
storu u roku od dva mjeseca pokrsti i prede na pravo-
slavlje; u protivnom imadu se ubiti. Osmog marta 1943.
u selu Podpeć, kotar Foča, četnici su doveli pravoslavnog
sveštenika i silom, pod prijetnjom ubistva pokrstili i pre-
veli na pravoslavlje 84 Hrvata, muslimana i muslimanki,
Po završenom obredu morale su muslimanske djevojke
obući pravoslavne haljine i igrati kolo. Izdali su zapovjest
da se svi muslimani izbjeglice vrate kući, gdje će se u
najkraće vrijeme obaviti krštenje, a tako isto imadu se
pokrstiti muslimani građani Foče«.
Njih dvanaestoro iz sela Grdijevića, i još nekoliko iz
drugih fočanskih sela, bježeći od četničkog pokolja, stiglo
je tokom 1942. u selo Brijeg, zaseok Božurev Do, jedini
muslimanski zaselak na prostranom planinskom platou

55
 između Tare i Pive, na rubu Crkvičkog polja, nedaleko
od sela Rudine, gdje je pop Jovo Radović imao svoju
parohiju.
Tu će svi Muslimani, i došljaci i starosjedeoci upravo
u vrijeme kada je već u tri pomenuta sreza ubijeno 8000
Muslimans^(februara 1943), u vrtlogu neobičnih okolnosti,
biti rijetki sa tromeđe Crne Gore, Sandžaka i Bosne i Her-
cegovine, koji su sačuvali živote, ali ne i svoju vjeru, iako
su je promijenili samo formalno i privremeno.
Dok je četnički motiv ubijanja i pokrštavanja Musli-
mana bio stvaranje etnički potpuno čistog prostora, već
prema programskim načelima četničkog pokreta Draže
Mihailovića iz 1941. godine, u Crkvičkom polju je pro to
Jovo Radović bio pobuđen plemenitim motivom spasa-
vanja svojih komšija Muslimana, pošto drugog izlaza za
njih u torn durmitorskom kraju, osim smrti, nije bilo.
— Taj motiv, kojim su se rukovodili čestiti ljudi toga
kraja, prozreli su i četnici i njihove komande, pa su —
mada su ranije pod pritiskom naroda, umjesto pokolja,
đozvolili pokrštavanje — brzo promijenili odluku i na
taj dwrmitorski plato, baš u trenutku samog pokrštavanja,
poslali desetinu najokorjelijih koljača sa drinskog pod-
ručja da izvrše svoje nečovječno djelo i konačno očiste
cijelo područje od Muslimana. Tako se u našem kraju
odvijao valjda jedinstveh događaj u našem narodnooslo-
bodilačkom ratu — pričao je pukovnik u penziji Jovan
Žarković, rodom iz sela Nedajna sa pivske visoravni.
Kako se sve to dogodilo, na kakve su muke stavljeni
i Muslimani i Cmogorci tog planinopivskog kraja u pri-
likama kada je trebalo nadmudriti četničku komandu voj-
vode Đurišića, a planirani pokolj Muslimana zamijeniti
pokrštavanjem, šta je sve u torn četničkom prisilnom vjer-
skom i političkom činu proto Jovo Radović činio da bi
svojim susjedima i braći po krvi i zajedničkom istraja-
vanju ulio vjeru u to da će ta nečasna šovinistička rabota
— koju u njihove kuće nanesoše njihovi zajednički ne-
prijatelji četnici — ostati svima njima ne samo kao sje-
ćanje na najgorče doba svoga života, već i kao još jedna
potvrda više šta se sve može među ljudima postojanog
morala i međusobnog povjerenja postići i u uslovima ka-

56
da su zločinci odmjeravali ko će slijedeće jutro doživjeti
i preživjeti, kako su, ukratko, iz tog durmitorskog pakla
zbratimljeni Crnogorci i Muslimani dočekali svoju vojsku
aprila 1943, neka nam svojom riječju posvjedoče — jedan
od organizatora ustaničkog partizanskog pokreta u durmi-
torskom kraju Obrad Cicmil i njih nekoliko pokrštenih,
Salko, Rašid i Halima Zukanović, Mujo i Mevzuna Hadž-
avdić, i ostali koji se zatekoše u razgovoru s nama.

»A kad partizani dođu sve ćem o b risati. . .«

To što je saznao, vidio i zapisao Obrad Cicmil, ko-

mandant Durmitorskog NOP odreda i ilegalac u vrijeme
pokrštavanja, upečatljivo svjedoči o tome da je Pa vie
Đurišić, poslije haranja i pokolja Muslimana u Bukovici,
odlučio »-da istrebe i ono nekoliko muslimanskih porodica
koje su živele u Pivskoj planini u zaseoku Božurev Do, na
samoj obali Tare, u kanjonu«, da je Đurišić »-naredio da
taj zadatak izvrše četnici iz Pive«, da su ovi, pak, »-za
to odredili dva svoja bataljona — jedan iz Zupe i drugi
sa Piyske planine«, ali da se »-i ovde pokazalo da masa
tih ljudi nije voljna da čini takve pokolje, niti da izvršava
sva naređenja četničkih komandanata, zlikovaca«, pa, otud,
i naknadna Đurišićeva naredba »-da se odabere manja
grupa dobrovoljaca koja će i tehnički sprovesti te za-
povesti«.
»Tako je komandir četničke čete iz Crkvičkog polja,
Mijat Popović, određen da pronađe i pripremi dobrovolj-
ce — koljače, koji će familije poklati, a kuće im popaliti.
Mijat je počeo da traži i popisuje dobrovoljce. Javilo ih
se za taj posao svega sedam. No, i od njih sedam trojica
su odmah odustala, na šta su ih prisilile njihove porodice
čim su za to saznale. Od preostale četvorice, jedan se u
’dobrovoljce’ javio s namerom da Muslimanima nekako
stavi do znanja šta im se sprema, jer je kao komšija želeo
da se bar neko spasi. Na drugi način nije lako ni mogao
s njima stupiti u vezu — pošto je četnička komanda na-
redila da se sve te pripreme oko pokolja drže u najvećoj

57
tajnosti, odnosno da će svaki onaj koji Muslimanima ma
šta nagovijesti — biti zaklan«, zapisao je Obrad Cicmil.
»Tu grupu sirotih ljudi je trebalo iznenaditi i sve odjed-
nom likvidirati, da od njih ne ostane ni traga ni svjedoka.
Ipak, u meduvremenu su neki seljaci iz Brijega i Polja,
ponešto već i naslućivali, počeli da se prikupljaju i do-
govaraju što bi i kako mogli učiniti da se ti nedužni lju­
di, njihove komšije, spasu od pokolja.
U traženju izlaza iz te teške situacije došlo se na
ideju o pokrštavanju. Tako su na sastanak na Hodžića
Glavicu hitno pozvani Aljo Hadžavdić i Alija Zukanović.
Odmah su obaviješteni o svemu što im, po naredenju
vojvode Đurišića, spremaju četnici, pa se tom prilikom
•čulo i pitanje: ’Hoćete li se, ljudi, pokrstiti, pa da vas
spasavamo, jer drukčije niti možemo niti smemo’, Ta
dvojica ništa nisu odgovarala, već su otrčala u Božurev
Do da se dogovore sa ostalima šta da čine.
Sad su nastali muka i očajanje oko toga kako, prvo,
nagovoriti i same Muslimane da pristanu na krštenje, i,
drugo — ako oni pristanu, kako onda ubijediti četnike
da planirani pokolj zamijene krštenjem. U Božurevu Do-
lu je strah od očigledne i grozne smrti bio užasan, ali je
za mnoge i promjena vjere bila neprihvatljiva. Dva star a
Zukanovića su odlučno odbila i pomisao na krštenje, go-
voreći: ’Dosta smo se naživjeli, pa neka nas pokolju —
iz ove vjere nećemo!’ Ipak, mnogi ljudi su počeli da raz-
mišljaju šire i hladnokrvnije, rezonujući da u toj veoma
teškoj situaciji treba prihvatiti najmanje zlo, po moguć-
nosti najmanju nesreću.
Stav je ipak bio: bolje je i pokrstiti se, pa ostati živ,
nego u tom bezumnom divljanju izložiti kasapljenju tu
nedužnu čeljad. Među njima koji su se u tim najtežim
trenucima našli među Muslimanima u Božurevom Dolu,
bio je i skojevac Milosav Mitrić Bećo, koji je upravo
obrazlagao Muslimanima da je jedini izbor u toj situaciji
da se pokrste. ’To će biti formalno i privremeno’ — go-
vorio im je Mitrić. — ’A kad partizani dodu sve ćemo
brisati, pa onda neka svako ispoveda veru koju hoće’ . . .«
Napokon su i posljednji seljaci, koji su govorili da
bi radije glavu dali nego promijenili vjeru, shvatili da

58
 tu nevolju, ipak, valja preturiti preko glave, i tako se
sačuvati pred naletom zločinaca. Nakon ovoga su parti-
zanski odbornici Pero Bojat i Milutin Vuković, i još neki
mještani, kojih se sjeća Obrad Cicmil, otišli u četničku
komandu u selo Rudine da bi zamolili četničkog koman-
danta Draga Bojovića, koji je komandovao sa dva ba-
taljona, da odobri njihovim susjedima Muslimanima da
se pokrste, umjesto da budu poklani. Bojović, koji u svo-
jim jedinicama nije mogao da nađe dobrovoljne koljače,
zatražio je pomoć od koljača iz Foče, pa je to i rekao
seljacima koji su tražili spasonosni izlaz za Muslimane.
»Pokazalo se da Bojović o tome nije odlučivao, već
je samo izvršavao naređenje. Tu odluku je donio Pavle
Đurišić, koji se, na povratku iz Bukovice još nalazio na
Zabljaku. Pod pritiskom tih dobronamernih i poštenih
ljudi koji su pokušavali da na sve načine spasu Musli­
mane od pokolja, pa makar se pokrstili — komandant
Bojović je telefonirao Pavlu Đurišiću na Zabljak, rekavši
mu da je kod njega preko 500 ljudi koji traže da se
Muslimani iz Božurevog Dola nikako ne ubijaju, govo-
reći mu: ’Prvo nas pokoljite, pa onda njih!’ Đurišićev
odgovor je bio osoran i kratak: ’Ja neću da imam Mu­
slimane na svom terenu, a ti radi šta hoćeš — kolji ili
krsti!’
Sad su odleteli kuriri i muštulugdžije u Božurov Do.
Brzo je organizovan dolazak svih mještana u polje kod
crkve. O tome priča Mujo Hadžavdić: ’Sve se odjednom
okrenulo na veselje. Krenuli smo s pjesmom iz Božureva
Dola, a kod crkve se našao i prota Jovo Radović. Počeli
su da se pojedincima javljaju i kumovi, i sve je za čas
svršeno, po nekom kratkom postupku. Tu smo najposlije
svi poljubili krst’.
Dotle je sve bilo kojekako, ali je u to stigla i grupa
koljača iz Foče, predvodena poznatim zlikovcem Vojinom
Pejovićem Gluvim. Oni su se i tu ponašali kao kabada-
hije, pa su pokušali da sve one što su malo pre pre-
kršteni, pokolju na lieu mesta. Ta njihova nastrljivost
i bezočnost je uzela toliko maha da zamalo nije došlo do
puenjave između mesnih četnika i koljačke grupe iz Fo-
če. Ali, koljači su najzad ućutkani i sve se završilo time

59
što su novokršteni naoružani da se sami kod svojih kuća
brane, a komšije su ih otpratile do Božureva Dola, gde
su nastavili da žive i rade kao i ranije, s tim što su sad
tamo, umesto Hodžića, Zukanovića, Hadžavđića i drugih
postojali sve sami Petrovići i Jovanovići.«

Mile Popović, sin Zlatije Sahinagić

Tako zapisa tu durmitorsku dramu partizanski ko-

mandant, a šta o njoj kažu njeni neposredni učesnici,
žitelji Božureva Dola?
U petnaest muslimanskih domaćinstava tog zaseoka
živjelo je 109 ukućana, zemljoradnika, stočara i splavara,
ribolovaca i lovaca, od kojih su samo rijetki pojedinci
završili osnovnu školu, kojima se ljeta 1941. pridružilo
nekoliko crnogorskih porodica iz Vojvodine, Kosova i Me-
tohije (porodice Blagoja Radanovića, Neđa Kikanovića,
Marka Pečurice, Milana Ćurčića, Toše Kneževića, Mili-
voja Ivanovića i Ilije Mitrića, pored porodica Bojat i Jo -
vanović, koje su se ranije doselile), a 1942. i početkom
1943, bježeći ispred četničkih pokolja u Božurev Do, stiglo
je i nekoliko muslimanskih porodica (Đedovići, Sabano-
vići, Rizvanovići i drugi), da bi i od jednih i drugih do-
šljaka tokom rata mnogi poginuli, najčešće kao žrtve
fašističkog terora.
Zivjelo se tako u selu kako se moglo i umjelo, zalo-
gaji su se sve češće brojali i odmjeravali, bježalo ispred
nepoznatih i neočekivanih kolona i njihovih pušaka, osje-
tila se i nova narodna vlast, ali mještana starosjedilaca
koji bi se zametnuli puškom gotovo da i nije bilo, oprezno
se iščekivao svaki novi dan, sve se strpljivo vagalo i od-
mjeravalo, ništa se nije preko koljena prelamalo, pa su
takva obazrivost i spremnost da se i u najtežim prili-
kama traže putevi opstanka i uslovili nesvakidašnji ras-
plet ove jedinstvene božurske drame.
— Bi to 25. februara 1943, kad iznenada u naše selo
upade, usplahiren i suva grla Mile Popović, čija je maj-
ka bila Muslimanka — Zlatija Sahinagić, prva žena u
dimijama koja se, bi to daleke 1902. godine, zagledala

60
u momka Crnogorca, čobanina kao što je i Zlatija bila,
a ona bi ćerka čuvenog hajduka Adema, pa tako — a šta
se sve u toj planini dogodilo to još niko ne zna! — po-
stade Milica Popović, majka trojice sinova i kćerke, ži-
vješe u Crkvičkom polju, čiji sin Mile, to već rekoh, te
noći upade u moju kuću, bez kucanja i pozdrava, i reče
da stiže sa Bukovice, otud gdje je bio pokolj Muslimana,
pa da se takav sprema i tu, u našem zaseoku, na našem
kućnom pragu — priča nam 84-godišnji Salko Zukanović,
tri mjeseca prije nego što je umro u Sarajevu 1982, u to
ratno nevrijeme opterećen velikom porodicom. Dok smo
razgovarali u njihovoj kući u predgradu Sarajeva pridru-
žiše nam se njegova žena Halima i sin Rašid.
— I taj Mile Popović, čiji je vo bio medu mojom
stokom, saopšti nam crnu vijest da je četnička komanda
već donijela rješenje da sve nas ’Turke’ potrpa u štalu
Hamida Zukanovića i na pravdi Boga, ni krive ni dužne,
pokolju kao brave. Valjalo nam je bježati, odmah, bilo
kuda, bez spremanja i promišljanja. Pamet prevagnu i
mi se nekako smirismo, pa se te noći okupismo na vije-
ćanje. Naši vjerni prijatelji pop Jovo Radović, Spiro Ni-
šić, Radovan Popović, Novica Radović, eno ga i sad živi
u Crkvičkom Polju, Miloš Gašović, Milutin Vuković, Bećko
Grubač, Vidoje Ivanović i Marko Pečurica, i nas nekoliko
nesrećnika, a to nije bio jedini takav skup u našem selu,
već se okupismo i slijedeće noći, otkrismo puteve izbav-
ljenja iz tog majskog džehenema (pakla) koji nam se spre-
mao. Neko je tada iznenada rekao da nema druge nego
da se pokrstimo, tek toliko da bacimo maglu u četničke
oči, a pop Jovo nam reče da nikad nikakva država nije
uspjela da uništi jedan narod, pa to neće uspjeti ni čet-
nicima, da rat neće dugo trajati, i da će se sve to raspršiti
kao ružan san.
I dok su domaćini, momci i djevojke u koloni kretali
ka Crkvičkom polju, nekoliko kilometara udaljenom od
Božureva Dola, u kući Halila Zukanovića okupilo se šez-
desetoro žena i djece, medu koje je došao pop Jovo Ra-
dović i, kako se to ranije dogovorilo, na brzinu prozvao
mještanine.

61
 — Cujem svoje ime i bojažljivo priđem popu i svom
novom kumu Vidoju Ivanoviću, jer svaka pokrštena poro-
dica imala je svoga kuma. Potom me je pop poprskao
’svetom’ vodicom, nešto je za sebe učio, uzeo vosak, odre-
zao mi malo kose, uvaljao to u vosak i stavio iza grede,
pa mi reče da se vise ne zovem Rašiđ Zukanović već Ra-
doje Petrović, što sam morao na komadu grube hartije
i da zapišem, pa i imena svojih najbližih, da zapamtim —
priča Salkov sin Rašid, tada osmogodišnji dječak.
Njegova majka Halima je tog februarskog dana četr-
deset treće, umjesto šarenih dimija, obukla crnu suknju,
dobila ju je od svoje kume Milice Ivanović, i na oči i na
uši navukla crnu maramu da ne vidi i da ne sluša popa
kako govori očenaš, da ne vidi kako treba skupiti prste
da bi se prekrstila, o čemu, obradovana susretom, priča:
— Naš proto nešto čita kvasi nas nekom grančicom,
moli svoju molitvu, a bogme, i ja svoju, učim u sebi
sure iz Kurana, moje molitve, pop jedno, ja drugo, ali
oboje znamo šta je po srijedi, ko nam donese i ko nam
podari tu našu obostranu muku, makar sam se, sutradan,
i nasmijala: sjedim, pred kućom, muž mi dolazi i kaže mi:
’Dobar dan, kumo’, nije me, grešnik, prepoznao u toj
crnoj crnini, zabrinut i zbog toga da nas ne prisiljavaju
da i kćeri udajemo u crkvi, da jedemo mast i svinjsko me*
so, da crkvene molitve molimo svake nedjelje, da slavu
slavimo, a naš je bio Mitrovdan, da budemo ono što nije-
smo i što ne želimo.

Koljači i pokršteni u seoskoj crkvi

Stari Salko, Halimin muž, koji je 1946. postao clan
K PJ, tog popodneva u crkvi je vidio samo popa Jova
Radovića, sto i na stolu vodu, a u vodi granu, vidio je
kako najviši medu njima Hasan Zukanović žmirka dobro
okvašen vodom za krštenje, kao da se okupao, a i trebalo
se poslije svega okupati, očistiti i od ranije vjere i od
vlasti toga znoja . . .
’Meni je dosta vode i kupanja to što padne s popove
grane’ — usudio se Salko da kaže u crkvi i ugledao vedro
popovo lice.

62
 — To što nam je prije pokrštavanja savjetovao pop-
Jovo Radović, koji je s mojim ocem Aljom uspostavio
čvrsto prijateljstvo još od prvog svjetskog rata, čovjek
koji mi je u ruke stavio i prvu knjigu u mom životu, i
povuklo nas je da dodemo u crkvu, gdje se ubrzo miran
i formalan tok pokrštavanja neočekivano i dramatično
prekinuo — kaže nam Mujo Hadžavdić, penzioner sa Tjen-
tišta, skojevac od ljeta 1943. i puškomitraljezac, koman-
dir čete za obezbjedenje bolnice 37. divizije, jedan od onih
koji su u kući Mirka Karabasila odlučili šta da se čini da
bi se spriječio pokolj.
Na tom ponoćnom i strogo konspirativnom skupu n a-
šli su se, uz domaćina Mirka, popa Jova, Pera Bojata i
Milutina Vukovića, saradnika ilegalaca koji su se krili
u okolnim katunima, i Halil Zukanović i Aljo Hadžavdić,
prijatelji koji su jedni drugima vjerovali na riječ.
— Pripremljeno je i slavlje, napunjene su i torbe sa.
suvim mesom i orasima, rakijom, a na putu ka crkvi i
pred crkvom je Hamid Avdić, koji je kao borac Druge
proleterske brigade poginuo krajem pete ofanzive, do
iznemoglosti svirao na svojoj tamburici, ali mu to — na~
kon što smo se pokrstili — nije bilo omogućeno. Umjesta
svirke i pjesme, očekivala se pucnjava.
A evo šta se dogodilo. Dok smo kao sardine s rukama
pribijenim uz tijelo, baš tako, jer oko nas su bili i mnogi
četnici, slušali popa Jova šta nam je činiti da bi postali
pravoslavci, u crkvu iznenada upadoše i prekinuše popovu
molitvu do zuba naoružani četnički koljači, njih deseto-
rica iz okoline Foče i Celebića, čija su imena znala i mala
djeca, Vojin Pejović Gluvi, Rade Gašpar i Vlado Popović,
poginuli su u ratu, i drugi, da ih ne pominjemo.
Prokrčiše nekako put do popa, a naš stari porodični
kum Milutin Vuković, i naš novi kum Milosav Mitrić
Bećo, danas žive u Beogradu, priđoše našoj preplašenoj
čeljadi, stadoše ispred nas. Zlikovačka bradata glava zinu
i reče popu Radoviću da je sve to što je sa svojim sa-
veznicima partizanima pripremio u crkvi providna i pre-
zrena igra komunistička, da je to sve ujdurma kako bi se
spasili ’Turci’, da molitve koje je govorio i nisu prave
molitve.

63
 Proto se, međutim, nije zbunio. Pošto nam je već
bio dao nova imena, pitao je prve oko sebe kako se
zovu. Tako je Hasan Zukanović, rođen 1880, bio Petar
Petrović, a po Hasanu su svi Zukanovići dobili prezime
Petrović, Seća je postala Anđa, Mašo — Maran, Bajro
— Božo, kasnije partizanski ordonosac, Ramo — Milutin,
poginuo je poslije kao borac Sedme omladinske crnogor-
ske brigade, Zlatija — Milka, Mevla — Tomana, Mujo
— Milan, Šerifa — Ljubica, Dževlija — Dunja, Humija
— Salumija, Naza — Jovanka . . .
I tako redom. Hadžiavdići su postali Jovanovići, ja
sam bio Vojislav, moj otac Aljo — Jovan, Hodžići su
pokršteni u Spasojeviće, Avdići u Božoviće. Ukupno je
dotad bilo pokršteno pedesetčetvoro ljudi, i u crkvi i u
našem selu, gdje je pop reda radi obavio taj čin, pa je
njih oko četrdesetoro ostalo nekršteno. . . Zločince to
kao da i nije interesovalo — oni su đošli da nas prekolju,
šta tu treba da se krst poteže, kamom nas treba ’preklati’,
govorili su.
U crkvi zaklobuča još veća graja, kresnuše i psovke,
pa se to eksplozivno klupko nade i pred crkvom. Tada
rekoše mom ocu Alju da sa desetak pokrštenih mladića
iz obližnjeg četničkog magacina donese puške i muni-
c iju . . .

Izbavitelj pokrštenih nevoljnika

Tako naoružane, sad već kao »pravoslavce«, dočekala

ih je pred svojom kućom četrdesetogodišnja Mevzuna
Hadžavdić, koja je od toga dana bila Darinka Jovanović,
obučena »u crnu nošnju hrišćansku«, koja danas živi na
Tjentištu. Njenog svekra, Arapina iz Misira, zarobili su
Crnogorci kod Nikšića u ratu s Turcima, zatim su ga
pustili, ali on ode u Foču, postade kočijaš fijakera u vla-
sništvu neke žene, a kao pismen i učen čovjek stekao je
i ugled, pa je za druge, uz nagradu, išao na hadžiluk, u
Meku i Medinu. Kad je umro fočanski hodža, on ga na-
slijedi i dobi ime Arap-hodža. Oženio se Fočankom sa
kojom izrodi šestoricu sinova. Jedan od njih, Aljo, bio je

64
 Niko ne može uništiti jedan narod: proto Jov o Radović na 1 zasjedanju
Zem aljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobodenja Crne Gore i Boke
u Kolašinu novem bra 1943.
 Ж Ђ П И • ОТАЏБИНЈ
ж отш v ш

Pauftnj '!Of>V 1’ Л Д О В !!Ћ ¥ . „gjgpacoH рефеб'шгу*' %

■•;- 1 | ^ ш р а д а д ск о 1 Д а к у н ш < ш ј 'ш д * за Црну Г б р у ;
■ • . - . к -ол А ш и

f > >Н
<<:f
•:

*1" '■Su'tx>}u

у;r>vfsmw- Mv>Wкт <p-jr^.r? f<ц

Op-.S а?1ЦЧ-:*П.л 1Ш{> М-»**’М1Ц;\р<'-КФОА
»1W>MиДVур?Дк?м cntžpi Нtp<>'nor 4Ч 5$*КК^
TOV&ЊЏГНГт П <1ло,A(W.*CHM,V!dV:
•* --*■*i :’■?-4« ,Ц ’ v.JJie је 000
СЛ> и ('в<,>м Ср*Гском РОду - ,’ •1 ! : :*•-
%
...I * то&џ \a;*» у.ујгп*# ••<* :</<д
Г>£<ШКН<ii

»Izdaja. prem a svojoj crkvi i otadžbini — raspopu Jovu Radoviću, vjerskom

referentu u pokrajinskoj kom unističkoj vladi za Crnu Goru« — naslov је
dugačkog ferm ana koji je posebno upućen popu Jovu Radoviću 30. decem bra
1943. (Faksim il prve strane)
 Nasilno pokrštavanje Srba u Hrvatskoj Dubici 1941.

Mevla i njena m ajka Mevzu-

na Hadžavdić, pokrštene kao
Milena i Darinka Jovanović, i
Šefika Zukanović, pokrštena
kao Ljubica Petrović, na Тје-
ntištu Ijeta 1981, kojom prili-
kom se 80-godišnja Mevzuna
prisjećala događaja iz febru-
ara 1943: » . . . Mi smo se brzo
pribrale i prilagodile, brže ne-
go muškarci, hitro shvatile
prijateljeve nam jere, posebno
našeg dragog izbavitelja popa
Jova, dobro smo razabrali
kom šijska uvjeravanja — a
nije nam ih ni trebalo davati
— da će to pogano ratno vri-
jem e otutnjati i da će ga naša
partizanska vojska odagnati,
raspršiti, da će nas sunce oba-
sjati, da ćem o djecu spasiti i
da ćemo ih slati u Titovu voj-
sku. Evo vidite, to govori i
ova Dolina heroja na Sutjesci.
Živi n ek’ su nam oni čija
imena tamo stoje, u Muzeju,
njih vise od sedam hiljada po-
ginulih. Sedam hiljada juna-
ka i mučenika!«
Na Durmitoru juna 1943: njem ački vojnici hvataju i vode na strijeljanje
stanovnike iz durm itorskih i pivskih sela

x r a u i * .

•^ s,
Н ародно о с л о б о д .о Д б о р у Вужурe в Цо

П р си а н а р е ђ е а у К см ан д еч т« б а з е , о д м а х
н в ј х и т н и ј е на св о м п о д р у у ју н а р е д к т е да с е
д о т е р а ј у д р в а и то о с т а т а к к о ј и д р у г о з и n i ­
c y д о т е р е л и и на ново по м е т а р или на пет
ко&а т о в а р н и х .
За нвизврш е&е нарвђв& в би ће од б о р o s r o p o j m
..

* 1 р ^ д ®; r
ИврОДИО ОСЛОЛ.ОЈВвОр
0’ ја '%«.• Г. > 10 V

Нкролио оолоПодилдпксм опбору Еријчг

( к its м а ,;» дс< 5 0 г .и к в т в c n e x o f ssks

л * » » т х no 1 0 » м т о ;а т«ко ке б в в к о г :s w s us >ко *$у«
ВО У Лолилг«« К* Г^ДИИИ so 1.:' '1»001>3.
t .0.0 .

џ Јч £ c< t

** **# # /> *%
j} fA •?» Z i ' t p i d H w i A ..•
rfts ” i ”44*.//
O .• * -; */ 4
■ ..i-/ / -O f 4 4 Г r - p I
0 Г # A*
 KRST I PETOKRAKA: Jov o Radović za govornicom II kongre
antifašistićke omladine Crne Gore i B oke na Cetinju 15. decem bra 194

Veterani narodnooslobo-
dilačkog rata (slijeva
nadesno): proto Jovo
Radović, član Predsjed-
ništva Crnogorske anti-
fašističke skupštine;
Đoko Pavićević, pukov-
nik г najstariji partizan
Jugoslavije, sa svoja
dva sina i dvije kćerke
prošao kroz mnoge bit-
ke г okršaje, prisustvo-
vao ratnim zasjedanji-
ma najvišeg predstav-
ničkog tijela nove Ju ­
goslavije; prota Jevsta-
tije Karam atijević, pu-
kovnik NOVJ, vjerski
referent III sandžačke
proleterske brigade, vi-
jećn ik I zasjedanja
AVNOJ-a. Na Sutjesci
je izgubio kćerku K ata-
rinu, a na Kam enoj go-
ri krajem 1943. i mlađu
kćerku Natašu
 Milun Nikić Miron
Njem ački vojnici i četnici Draže Mihailovića u zajedničkoj akciji
protiv jedinica NOVJ
 H к%0Д У и "с Р. II С К 0 п с в s ffi • к к с Т В 'У I
*>Р80- ћа oe ваврвите горша ju'sa огхано з и v’skio дуагу И пошао
с а o o o jo u о м ст 8 о и ,д а с о (Sopis.* ароадв ус^ авки х здкковеда и’ фаинс-.-ичких
о к у о о *о р а » а а и к р о ? аи х е д o e ? a tm d . к и с а ч .* а к о зролазаД и o e a a 'и đpfi« k p s -
ih s »ндг&о е * * д& в а к а зк - Л< есшвка еЈиштекстио «» у ч ? в * ..д ч s
у ш?оЈ сво тој иародно-овлббодалаш«i Оосбв.лар д» о»о к;Нв н м л »«&уд*
е о к д е .к а о дл у » о ј но живв н а л ; Opium и с< .:ства,к с?и они »уда ко -м' е у до
ј у ч е -к а с тодда& м ди и храаи ли .
^анас х а д а о ш . а и и д ј а о * а г.-б и н јк r a o духсп Р«; в з& а и у » јр г ж т м и ,
»"и. е«о «х оатавааа.Звр » «а у.*у,да je o,.twita аиква.иагодоа црк«
ј б 'с р 1 ш а elsessesHOsee к с “ * »•» <• % < л > » > <*, <>»
д и к а о д д а к а ш ш ја , *
< is » нисме ssom a < i < ’»• crapssx с< < гев г na
{«p»4i* 8; другог усгак&а:*ада лаеа и xsmt tNT&^xaeft1 лажтмПа 0®«»»»-;
г-8ба,воЈввжв Уежолеке и ахаје,*вдов*5«ја “анаолида др'ботра са <Soja на
i.y tfe w y ia **« « .~ a * » ie *ик8»да»»Ј»а,»от» * >» >\з >v т , i ^ l a ,! v i it-
дутјАушјШ Јр ?ух1г&«'Х;8но®глркк-,чапм0 ч Baca “ел uuba ft двзгих' дрта:х
s. '.кашкх веодкснв.
^тт т :«?«♦? углздми на . у « « • r ? х®1ж«гбваад#| усз-анхајвоп
с а г д а и а Зж ко& 8ћа,војводу г г л $ п « о г ,» о (!а "<s?wi ;* д о 1*«;> а,»о јв о д у »taaeoas.-
ехаг.ЕШ П * 'ћа.вона
т , в sir ше&
ш ш &уро8м1>А»луп,л
b V ;fo » a h a ,iiy n j Јавђдза
Ц&вђкла *& ‘ а•^»«[«
т и ћ а . и о к а »;лВ|у
јр ш Ш -ш јс ш ш о г » .р ^ в а х Ј р ш а - о з в н л јг ш л а ,
,>»« ,.г.-.у ?ШСу ууУ урвогореда дладат«;сач«в*&р»"аепх8зв,<ца.чг*
лв и Радв
&ш ш у .ш ж ш m ирапажии у м ш ш ш и & и х ш ^ р ш и а , «о »8 оу нао
ддзда и јОшижј« e„?i> ae *& m y?< r:m m o. vsfaaa «4»6a,Hs«t&»aja Круаа.
VCR R' - корн ;•! гдадао р ку и н - у л л к «вда.ш кЦ :1 цо б ка а л у «.s-
n jr us ip " у хажо *Ш>0*№ т sayssRPiRR?,Д05*М&&8Ј|и,даашг
1г £ ' ! ’ i a ! r ' a маиаставо,
•* ’ *•<' * ' ‘ ’•■ *> • • if.'-o ;i si-,4,v Д!-®'. „
>* «Y ев® 0Лр??Д - "I a*’ i ,i np ay ana Налл-ЈДаци УзеУог ttešf
i • , > it, а т д о e e o r

.a s.« .»wi, издајиицжацои

:: g г»д!ЈИКо.4««рпави нарад зкао a> o«alm a y
тџ с « в е в в ,» а д а « y n ćtite o c v cu y u is ^ m ijj r a
>* ' s , / ,4 1
1 аск> ya ба снаВч; и o.t-гавк cboip цдкви tt ц^#
- «<mo»8,.x«o цу year "
« У.ШЖ0 ДОД 0»У7 .Spcsor . <£«(cven«er oyy
iA»»wjKc*u«*w лш Л,«РШ 7«нид« ia Гац
®л»кој« ea халкувиида каао српсха
збрк абда
{fSfeSS SyaB® C J . y i « y BBSjBS' Jfi јД KC'SiVHHRpa; "i5dCS7S«p доб
& » j ? bis ef;Mvs c®fR5»f R K a l,R f;« R oe^ewiRrs срадо евола д а ' г а вуаа раз
r -, . f •' ,*• . a . -V ’ 6Ј88« шм 8Д ito .iVšk’caarfH.iao од aa=i
®p «8 spje siapyswr fMM ea овод-: нрдоаа.
^ 'гг'? /,% <ш ;е:г*т>т «<*':?- 6д s их^ ол^ нгхфи ov сшш~
р * / - п^
т л* ii
*' ciiHOш
- -- -- ......... %Н
ail &.џЛјш Jvpi)
<mpd.qa w w нтЏ
3ypo<Mto.»aja а ја
МУ ш&шт cp<<hs%omsA\h «poo а ^ш-с-го.cme
$Mf»V » oso дојах дсурова,»их Н0коа«8о»паакад
-.p,i •• t 5 ' : " y , : 5 r ’4B-- fpMvikicpa,да н« в|ка,»о сави?а«а paR
5 * f 1’дјо 80 KSKptKko дана nytv|e««a ка' ко
€ј **, ■ ' S« <•; пмукпм М©6иј8««3!!н ’ i ' -■
i 4 t * »s < 'д is o o s a s .x o tssy j a s s e S p s J a « a m m p a
I ft b'lli" цмео Ш c i, u *8 sa
,<rt <" ' < C" ”1 |!*p ft ДД 86 ayfo fttsrsi!!:-; К Ш {Ш ВП (
.. ' ■ ! 'V V.
! ! , lit w ' <m:h nwrnrnkmm j m ^
•y i 1 ‘ .;лл ш д а m m m - . ,
,»>« 8 .1 , Д . , ' “■; * .■
iflifn ' ■ -mpifi ||aintfe,a* Г
jep3M«jaK~!ift|№is6ais

»Narodu i srpskom sveštenstvu« — proglas koji je kaluđer Milun

Nikić Miron napisao 10. m aja 1942.
otac Muje Hadžavdića, tog što danas živi na Tjentištu.
A Mevzuna, »pamtljiva« žena, godinama je tkala crno-
gorske košulje, bila je i partizanski odbornik, birana i za
predsjednika A F2-a, ali je to odbila pošto je, kaže, bila
nepismena.
— Covjek, bogme, nije magare pa da zapne nogama
ni tamo ni ovamo, da zaklopi očne kapke i opusti uši i ni-
šta ne vidi i ništa ne čuje, a ipak su neki stariji muškarci
tada, na tom sijelu, odbili da se pokrste. 2ene su ćutale,
a znala sam da su im od vjere važnija djeca, pa sam
zato i rekla da mi žene pristajemo na sve samo da spa-
simo djecu od pokolja, da ćemo staviti i krst na se i krme
preda se — samo da se živi i uz božju pomoć ponovo
dočekamo našu partizansku vojsku, za koju smo već čuli
da se pošteno hrve sa Nijemcima, Talijanima, ustašama
i četnicima tamo na Neretvi, da će nekom srećom, možda,
i ovamo prema nama krenuti — sjeća se Mevzuna tog
nevremena. — Kad rekoh za krst i krme, uvrijediše me,
ali nevolja učini svoje, pa uz pomoć našeg prijatelja Mi-
losava Mitrića Beća i drugih čestitih ljudi, naših izba-
vitelja, uz popov savjet, kojeg volim kao brata, svi pri-
stadoše i tako se pokrstiše, pa i naoružaše, sačuvaše gla-
vu. A otud, s Neretve, počeše četnici da bježe. . .
Nije vise bilo vremena da i drugi četnici, poput mom-
ka zaljubljenog u seosku ljepoticu koja je zbog toga po-
bjegla preko Drine, mjerkaju »pravoslavke« iz Božureva
Dola, da se slava slavi, da se nabavlja crno platno, erne
papuče i erne marame, da se krst ljubi. . . Ako se i nije
krst ljubio, nevolje s imenom i prezimenom su još dugo
ponekog pratile, sve do kasnih poratnih dana, kada se
konačno sve w-sredilo i izbrisalo«.
Tako je i Mujo Hadžavdić dobio dokumenta ne na
svoje ime već na »četničko«, a njegova mlada sestra Me-
vla, Mevzudinova kćerka, promijenila je pri udaji četiri
prezimena: rođena je kao Mevla Hadžavdić, pokrštava-
njem postala Mileva Jovanović, kada se udala za Spasoja
Spasojevića, ranijeg Smaju Hodžića (kojem su četnici za-
klali brata, oca i dva strica), dobila je novo prezime Spa-
sojević, da bi, konačno postala ono što i jeste — Mevla
Hođžić, koja danas živi na Tjentištu.
5 65
 Samo je jedan od njih, Adem Zukanović, pokršten
u Radomira Petrovića, mobilisan u četničke jedinice i de-
zerter sa bitke na Neretvi, kasnije partizan i invalid, koji
danas živi u okolini Sarajeva, oženjen Milisavom Krunić
i otac srećne porodice, ostao kao Radomir, jer i jedno i
drugo ime prihvata kako je kome drago.
— A sada, prije nego nas fotografišete, zapišite i ovo,
ako već niste zapisali i ako vam to ne smeta — pričala
je Mevzuna na Tjentištu ljeta 1981, sa dvije godine mla-
đom Šerifom Zukanović, pokrštenom Ljubicom Petrović.
— Baš njen, Serifin muž, u čijoj smo kući vijećali šta da
radimo i koji je bio jedan od onih muškaraca koji su bili
protiv pokrštavanja, odvratio mi je gadnom uvredom, re-
kavši da bi mi u usta stavio svinjski izmet što govorim
tako kako govorim. A ja sam znala šta govorim i šta
hoću, šta hoće sve žene, majke — one su u svemu ovome,
vjeruj ti meni, odigrale glavnu ulogu. Mi smo se brzo
pribrale i prilagodile, hitro shvatile prijateljske sa-
vjete, naročito našeg dragog izbavitelja popa Jova,
dobro smo razabrale komšijska uvjeravanja — a nije
nam ih ni trebalo davati — da će to pogano ratno vri­
jeme otutnjati i da će ga naša partizanska vojska odagna-
ti, raspršiti, da će nas sunce obasjati, da ćemo djecu
spasiti i da ćemo ih slati u Titovu vojsku. Tako smo
vjerovale i tako se dogodilo. Evo vidite, to govori i ova
Dolina heroja. Zivi nek’ su nam oni čija imena tamo stoje,
u Muzeju, njih vise od sedam hiljada poginulih. Sedam
hiljada junaka i mučenika!
To rekoše dvije krepke starice o odlučnosti majki i
žena u »božurskoj priči« koje, poput žena u antičkoj dra-
mi, ispoljiše lisistratski motiv, kako bi se spasle porodice.
Ispoljile su praktičnost da se ne propusti prilika za opsta-
nak, za život kojim vrijedi živjeti, potiskujući »mušku«
čast, koja bi samo donijela vrijeme bez jutra i poroda.
Dogadaji koji su neposredno nailazili otkrili su bes-
pomoćnost četničkih štabova da očuvaju na okupu čak
i svoje »najelitnije« jedinice, ponajmanje da ih osnaže
novim borcima, jer zbog njihove potpune saradnje sa
okupatorima nijesu više mogli tako lako naći vjerne i od-
lučne pristalice ni medu kolebljivim Crnogorcima.

66
 Bilo je već očevidno i četničkom komandantu Nikoli
Bojoviću da omladina ne želi ginuti na Neretvi i Sutjesci,
daleko od svojih kuća, kako je javljao i vojvodi Pavlu
Đurišiću, bez obzira na njegove pisane poruke da svakog
kolebljivca i dezertera pošalje u kolašinski zatvor.

»Njihova sudbina je r eš e n a . . .«

Cetnike Prve i Druge durmitorske brigade, kojima

su komandovali Nikola Bojović i Ivan Ružić, zahvatila je
panika već poslije prvih sudara sa proleterskim i udarnim
brigadama u četvrtoj ofanzivi, o čemu je komandant Vo-
jislav Lukačević obavijestio i Z. Ostojića 9. marta: » . . . Us-
put već oko 8,30 sreo sam celu Bojovićevu brigadu kod
samoga Konjica u paničnom bekstvu. Jedva sam ih za-
držao, možeš misliti šta sam im sve radio. Pokrenuti ih
napred nisam mogao . . . U 14 h nije bilo nijednog četnika
na pravcu nastupanja komunista. . . Kakva je panika bila
zahvatila ne mogu ti opisati — o tome ćemo razgovarati
kada se budemo videli, ako se ikad vidimo«.
Tada su propala i četnička nastojanja, posebno Lu-
kačevića, da Muslimane u Hercegovini pridobije za borbu
protiv partizana, bez obzira »na zločine koje su počinili
prema muslimanskom stanovništvu u Sandžaku i istoč-
noi Bosni«, kako bilježi Radoje Pajević, sve, opet, da bi
imali »mirnu pozadinu u vrijeme odlučujuće bitke sa Na-
rodnooslobodilačkom vojskom«, nakon čega bi i njima pri-
premili (oko 700 Muslimana iz Bjelimića i Planine prišlo
je četnicima, a »posle prve borbe sa partizanima razbe-
žalo se kućama-к) krvavi pir, istu »sudbinu kao i onima
u Sandžaku i istočnoj Bosni«, kako to Z. Ostojić piše u
depeši D. Jevđeviću 21. februara 1943:
»Popovac (Musliman, četnički saradnik, prim M. S.)
neka poruči Muslimanima iz Hercegovine da se povedu
primjerom Bjelimića i Planine koji su zajedno sa četni-
cima na položajima. Neka počne razgovore sa Kulom Faz-
lagića (nekoliko sela pored Gacka u kojima su ustaše imale
snažno uporište, prim. M. S.) za pristupanje nama kao
Bjelimići i nek ih zamajava dok mi ne završinlo posao sa
5* 67
boljševicima a posle ćemo im prirediti Čajniče. Samo ovo
Popovac ne mora znati«.
»Njihova sudbina je rešena, a dani odbrojani. Izve-
stite o uspehu lažnih pregovora«, javljeno je o sudbini
»Turaka« i komandantu Gatačke četničke brigade.
Vijesti o četničkom porazu na Neretvi stizale su prije
rasturenih jedinica i među seljake na planinskom pro-
storu između Pive i Tare, pa i do četničkih komandi i četa
koje su i dalje svojim zasjeđama i patrolama pokušavale
da unište ilegalne grupe komunista i drugih patriota koji
su se oglašavali svojim akcijama.
I dok su četnički komandanti tragali za novim obli-
cima saradnje sa njemačkim i italijanskim okupatorima,
jer »četnička organizacija u Cmoj Gori sredinom 1943.
godine objektivno nije imala snage da bez oslonca na
okupatora ostvari svoj osnovni cilj — uništenje narodno-
oslobodilačkog pokreta«, Operativna grupa Vrhovnog šta-
ba je nezadrživo prodirala prema Crnoj Gori i Sandžaku,
dohvativši se i durmitorskog planinskog masiva, gdje su,
na Pivi i Drini, četnici pokušali da konsoliduju svoj front
protiv brigada NOV i POJ.
Odbrana se zakratko održala, jer je pred naletom
brigada otpor brzo slomljen. U četničkoj pozadini snažno
su se oglasile naoružane grupe ilegalaca, među kojima i
ona koju je predvodio Obrad Cicmil. I prije nego što je
Sedma krajiška brigada prešla Taru (21. aprila) i ušla
u Zabljak, tu planinsku varoš su već bili oslobodili ilegalci
(tom prilikom zaplijenili su 150 pušaka, 40 sanduka mu-
nicije i drugo). Sutradan, 22. aprila, stigao je i štab Druge
proleterske divizije sa komandantom Pekom Dapčevićem,
Ivanom Milutinovićem i drugima. Mjesec dana prije do-
laska brigada NOVJ, u Zabljaku su kapetan Nikola Bo-
jović i njegova nevelika pratnja ubili Veljka Milića.
U toj varoši su se udarnim grupama ilegalaca pri-
ključili i prvaci Zemljoradničke stranke Marko Vujačić
i Jefto Pavić, prijatelji i partijski saradnici popa Jova
Radovića, koji su se zajednički dovijali kako da prežive
drugu ustaničku zimu i četnički teror i dočekaju svoju
vojsku. Na narodnom zboru u Zabljaku je, pored ostalih,
govorio i Marko Vujačić, koji je znao da razloži i najslo-

68
ženije situacije i lične krize. Tako je i na primjedbu kako
je, ipak, i u četničkoj strahovladi sačuvao glavu, odgo-
vorio da su ga četnici mogli i ubiti, ali, kad je silom pri-
lika i bivao s njima, »bio je daleko od njih-«, nije »s nji-
ma klanjao«. Nikad nije bio njihov pristalica. Susret s
Markom je opisao u svom dnevniku i Savo Orović, član
Vrhovnog štaba:
»Malo poslije otišli smo u Bosansku krajinu, a on
je ostao doma i slijedeće zime boravio na terenu zloglas-
nog četničkog komandanta popa Perišića u Garevi kod
Gacka. A pošto smo se mi 1943. godine vratili, on nam
se prijavio govoreći: ’lako sam bio u džamiji, nijesam
se poturčio’. I odista: ’Zla godina orla naćerala da zimuje
među kokoškama’. On je ranije bio senator i jedan od zem-
Ijoradničkih vođa, vrlo popularan u narodu. A kod popa
Perišića bio je kao kod starog prijatelja, a ne kao kod
četnika«.
U to vrijeme povlačenja i rasula četničkih jedinica
sa Neretve i sjeverne Hercegovine, jedne noći je u protinu
veliku kuću na Rudinama iznenada upala veća grupa čet-
ničkih oficira, među kojima je bio i njihov general Draža
Mihailović. Valjda nemajući vremena da se u svojoj ne-
volji bavi i sudbinama pojedinaca, vise uz put je zadržao
protu, i prema kazivanju Radovana Vujinovića, zapitao:
— Da li si i ti, proto, bio na prošlogodišnjoj parti-
zanskoj skupštini na Tjentištu?
— Išao sam ka Tjentištu, gospodine denerale, ali one-
moćao, vratio sam se kući! — odgovorio je proto.
— Da li ti je žao što nisi prisustvovao tom komu-
nističkom skupu? — nastavio je Draža.
— Moram da vam kažem istinu, gospodine denerale,
makar šta da me zadesi: da sam i bio na tom skupu ro­
doljuba, ne bih se toga stidio. To je bilo vrijeme kojim
sam i ja živio.
Začudo, general »vojske u otadžbini« je oćutao, mo-
žda ga je i zabavljao razgovor sa pivskim sveštenikom,
a zatim je pitao:
— Sta misliš, proto, ko će u ovom ratu pobijediti:
mi ili partizani?

69
 — Ja mislim, đenerale, da će pobijediti onaj koji
ima omladinu sa sobom! — odsjekao je proto Jovo Ra-
dović.
I bi to dosta deneralu.

Proto Radović u ratnim dnevnicima

Krećući se sa jedinicama Operativne grupe Vrhov-

nog štaba prema Sandžaku i Crnoj Gori, Vladimir Dedijer
je 6. maja 1943. zapisao u svoj dnevnik:
»•Po drugi put u Crnoj Gori. Skoro tačno posle go-
dinu dana opet sam stupio u Crnu Goru — opet uz
Sokolac (planina Soko, prim. M. S.) na Pivu. Naše jedi-
nice su već davno u Crnoj Gori. Posao u bolnici dosta me
je otrgao od dogadaja. Ipak nazirem situaciju u Crnoj
Gori. Durmitor i Piva su dosta pretrpeli od četnika. Iz
prvih razgovora sa seljacima vidi se da oni osećaju da
smo im doneli slobodu.
Ovde na Rudinama dobro se držao pop Jovo Radović.
Italijani i četnici su svim sredstvima pokušavali da po-
kore Crnogorce. Najbrojniji deo su streljali, 800 ljudi, a
12000 ljudi, prema Pekovim podacima, bacili u logore. S
druge strane su Latini pokušali da potkupe narod. Zasuli
su Crnu Goru hranom. . . Uprkos tim mahinacijama, na­
rod se održao, sačuvao je svoju cast. . .
Gerilci iz ovog kraja bili su oslobodili Zabljak, Sav-
nik i čitav niz okolnih sela, tako da su četnički magacini
ostali nedimuti.
U Zabljaku je Peko držao govor pred 800 duša, ma-
hom žena, skoro sve su bile u žalosti. Cetnici su ovde
ubili masu ljudi«.
Već sutradan je u Rudinama, gdje se smjestila Bol-
nica broj 1 i u kojoj ranjenici nisu »dobili ni trunke hlje-
ba«, održan sastanak na kojem je »-jedno od osnovnih
pitanja bilo — ishrana ranjenika«. U to vrijeme, kad
nije bio rijedak slučaj da ranjenik skuva i pojede svoje
opanke, da tifusar »-legne pod kozu pa je sisa«, da 3100
ranjenika i bolesnika iz Centralne bolnice danima uzalud
očekuje bolji zalogaj, proto Radović je sa svojim seljacima

70
u Rudinama, za koje je Dedijer napisao da »dobrih ljudi
ima ovde«, pronalazio katune i domaćinstva, polazeći pri-
je svega od svoga, iz kojih se moglo više od očekivanog
izdvojiti stoke, krompira i ječma, i to u samom vrtlogu
bitke koja se rasplamsavala u tom durmitorskom kraju.
Na tom mukotrpnom putu napada i uzmicanja, gladi
i nevolja, našao se na svom konju i stari pjesnik Vladimir
Nazor, koji je u svoj partizanski dnevnik »S partizanima«,
12. maja 1943. godine zapisao:
»Sad sam u Crnoj Gori. Siđoh sam sa svojom prat-
njom, pod neprestanom prijetnjom aviona, koji kao da
su nas slijedili od 4 časa ujutro . . . Crna Gora mi se ovdje
ne pokaza ni kao crna i ni gorska; jahali smo dugo po
zelenim ravnim pašnjacima. Ne pokaza mi se ona ni si-
romašna; a kako i bi uz sve one ovce, što pučanstvo me-
som i mlijekom hrane, vunom griju. Predvečer se u Nje-
gobuđi odmorismo i nahranismo kod druga Miloša (Ra-
dovića, prim. M. S.), komandanta mjesta. . . Mjesto Žab-
ljak, naš cilj, ne bijaše više dalek. .. Al’ smo morali osta-
viti i taj poluporušeni gradić i doći u seoce Razvršje,
gdje ja sjahah, dok drugi proslijediše do obližnjeg seoceta
Motičkoga Gaja«.
Prespavao je »u tijesnu prljavu stanu«, a sutradan
je prešao u »mnogo čistiji i uredniji-«, radujući se što će
slijedeću noć »spavati napokon u pravoj građanskoj po-
stelji: jastuci, plahte, go do košulje — divota!«, odušev-
Ijeno piše Nazor, ne obraćajući osobito pažnju što se »ku-
varica tuži« da njemu, Nazoru, »nedostaje zaliha hrane-«,
što konjevoci, Talijani, jadikuju »što nema sijena-« za dva
konja i kravu, sluša ih i ne sluša (»ja ih jedva slušam,
mislim: oh, ležati na meku! otpočiniti; naspavati se!«), ne
zaboravljajući da zatim napiše:
»Tako je danas sa mnom, a mnogi vele, da sam po-
stao neki junak; to mi reče i pop Jovo Radović iz Rudine
Pive, koji me danas potraži i sa mnom se malko poraz-
govori«.
Tog predvečerja je Nazor želio da »potraži mjesto,
odakle se Durmitor najbolje vidi, rasvijetljen suncem, što
naginje k zapadu«, ali ta želja mu se nije ispunila, »jer
njemačka avijacija« (preko desetak »štuka«), čiji je nalet

71
i Nazoru bio »znak nove ofanzive potiv partizana«, naglo
»naletje i navali; tukla je Zabljak i ovo seoce«, i on je
morao da se skloni pod krošnju debelog stabla, »vrteći
se oko njega: boljeg skloništa nije bilo«.
I bi tako kako je Nazor i slutio: počela je nova, ta-
kozvana peta ofanziva. Avioni su nadlijetali i bombardo-
vali Durmitor i druge puteve kojima se kretala grupa-
cija Vrhovnog štaba. Put kojim je Nazor stigao do Zab-
ljaka dan ranije prevalili su i dr Ivan Ribar, Mladen Ive-
ković i Sima Milošević, i njih su pratili avioni, i njih je
u selu Njegobuđi zaustavio i ugostio komandant mjesta
Miloš Radović. Sjećajući se tih partizanskih dana, pred-
sjednik Izvršnog odbora I zasjedanja AVNOJ-a dr Ivan
Ribar je zapisao:
»•Nalazimo se podno Durmitora na 1400 metara nad-
morske visine. A Durmitor je visok nešto preko 2500
metara. Već drugo jutro posjetili smo Nazora i s njim
drugove Marka Vujačića i ostale, koji su se tamo nasta-
nili. Jedva smo ušli, morali smo da se sklanjamo oko
stabala, jer su se iznenada nadvili avioni. Gledajući gore
u avione vrtjeli smo se oko stabala prema tome s koje
strane su dolazili.
Iz Zabljaka je došao Milutinović, a s njim uz Marka
Vujačića, bivšeg senatora, rodoljubi, prvaci Demokratske
i Zemljoradničke stranke Crne Gore, meni svi dobro po-
znati: Jefto Pavić, Ivan Vujošević, pop Jovo Radović, Goj-
ko Garčević i još neki. Na poziv Milutinovića održali smo
u našem stanu političku konferenciju, koju sam ja otvorio
uvodnom riječi i njome presjedavao, a Milutinović podnio
izvještaj o aktuelnim problemima, o zadacima narodno-
oslobodilačke borbe i Narodne fronte, kao političke orga-
nizacije, o utvrđivanju naše revolucioname vlasti.
Svi su se izjasnili za našu narodnu politiku koju pred-
vodi Komunistička partij a i složili se u tome da su vod-
stva svih građanskih i političkih stranaka ostavila i izdala
ne samo svoje stranačke pristalice, već i narod. Nakon
izvještaja o postojećoj političkoj i vojnoj situaciji, svi
prisutni stavili su se na raspolaganje AVNOJ-u, primivši
ga kao vrhovno međustranačko tijelo. Svi su bili spremni,
osim prvaka Zemljoradničke stranke Jefte Pavića, da od-

72
mah objave izjavu kojom će se ograditi od vodstva svo-
jih stranaka ne priznajući kraljevsku vladu u Londonu.
Jefto Pavić je tražio da mu se da vremena, kako bi se
još tačnije mogao obavijestiti o političkom držanju svog
partijskog šefa Milana Gavrilovića«.
Na kraju je Ivan Milutinović govorio o novoj ofan-
zivi, pa i o tome da je »Eksekutivni komitet donio pri-
jedlog o raspuštanju Komunističke internacionale«, što
je dalo povoda »prisutnim rođoljubima« da vjeruju »da
će raspust Kominterne djelovati na klimavce i razuvjeriti
ih u tome da je naša narodnooslobodilačka borba isklju-
čivo komunistička i da se komunisti povode u borbi isklju-
čivo za klasnim ciljevima . . . «

»Nema više uskrsnuća starih stranaka«

Zaokupljen mnogim poslovima oko smještaja ranje-

nika i ishrane boraca, krijući se od naleta njemačkih
aviona, pop Jovo Radović se 22. maja 1943. zatekao u
sićušnom zaseoku Motičkom Gaju, nedaleko od Zabljaka
i jezera, na 1400 metara nadmorske visine i 1100 metara
ispod samog vrha snježnog Durmitora, gdje se tog dana
zatekao i Mladen Iveković, koji se kretao sa štabovima
naših jedinica i brižljivo vodio dnevnik (objavljen 1945.
pod naslovom »Nepokorena zemlja«),
Dva dana kasnije, 24. maja, ne propustivši da zabi-
lježi da su »Cmogorci ovih krajeva privrženi narodnoj
borbi i našoj vojsci, da »baš ovaj šavnički kraj stoji u torn
pogledu vrlo dobro«, da je »narod siromašan, ali rado
dijeli svoju sirotinju s nama«, mada će »još malo, nestati
kruha«, pa i to da je iz Sandžaka dotjerano nekoliko hi­
ljada ovaca, koje se u »našim vlastitim farmama muzu
za potrebe bolesnika i ranjenika«, Iveković je zapisao:
»■Neki dan imali smo užu konferenciju s nekolicinom
ovdašnjih bivših prvaka Zemljoradničke i Demokratske
stranke. Bili su prisutni Jefto Pavić (advokat), Ivan Vu-
jošević, Marko Vujačić-Kutlača (bivši senator, zemljorad-
nik), Gojko Garčević (advokat), pop Jovo Radović. Neki
od njih došli su k nama putem zamjene za talijanske za-

73
 robljenike, koji su se nalazili u našim rukama. Osim njih
stiglo nam je na isti način još 150 crnogorskih rodoljuba,
koji su čamili po talijanskim i četničkim logorima i za-
tvorima.
Na konferenciji su se ovi ugledni prvaci gradanskih
stranaka izjasnili za narodnooslobodilačku borbu, osudiv-
ši, bez ograda, vodstva svojih nekadašnjih partija. Marko
Vujačić je otvoreno rekao da nema vise uskrsnuća starih
stranaka, koje su se stvarno raspale. Sve partije, osim
Komunističke, izdale su narod u nj egovim najtežim časo-
vima. Nećemo više povratka na staro! Vodićemo politiku
sa slavenskom Rusijom. Tako su govorili cmogorski po-
litički prvaci.
Oni su se potpuno stavili na raspolaganje Antifaši-
stičkom vijeću, koje su priznali za vrhovni politički organ
i kojemu žele da posluže svim svojim silama.
Ovi će rodoljubi dobro poslužiti našoj stvari na te-
renskom radu u Crnoj Gori, a spremni su da objave iz-
javu, kojom bi se ogradili od vodstva svojih dojučerašnjih
partija i od jugoslovenske vlade u Londonu..
Borbe su se sve češće razgorjevale (samo kod Bioča
Italijani su »u jednom danu imali preko 300 mrtvih i oko
450 zarobljenih vojnika i oficira«), udarila je i »prava
durmitorska bura«, a 28. maja, kad se smirio ledeni sje-
vemjak, spustilo se šest članova savezničke vojne misije.
Tito je sa svojim brigadama tragao za putevima izlaza iz
obruča, da bi prve junske dane 1943. i vojska i narod
•dočekali spremajući se za odlučnu borbu. Osluškujući to-
povsku i minobacačku jeku, bombardovanje aviona iz više
pravaca, pa i od Sćepan Polja, gdje se sastaju Piva i Ta­
ra, Iveković je 5. juna, boraveći nedaleko od Rudina,
zapisao:
»Nalazimo se blizu sastavaka Pive i Tare. Obruč što
ga stežu Nijemci oko nas sve je uži. . . Mi ćemo dakle
biti stisnuti na uskom sektoru između Pive i Tare. Tu
su i sve naše bolnice«.
I on i dr Ivan Ribar, Vladimir Nazor, Nurija Pozde-
rac, Vlado Zečević, Goran Kovačić i drugi, većinom vi-
jećnici antifašističkih skupština, na tom »tijesnom pro-
storu-« vjerovali su da će njihova proleterska vojska pro-

74
krčiti puteve spasa, da će se i »momentano sadašnja si-
tuacija teža od svih dosadašnjih« razmrsiti kao i mnoge
prethodne kao što je vjerovao, prepun gorčine i vjere u
sutra, i Vladimir Nazor, koji je nekoliko dana ranije, 31.
maja, na svoj 68 rođendan napisao pjesmu «-Moj 30. V.«
(»Kasna godišnjica«), govoreći:

»Oh, kako je teško biti smrti blizu

I morati opet osjećat u krvi,
Kako u kaplje žuči blagost ti se mrvi,
A zubi ti mržnje i srčiku grizu . . . «

I dok su njemačke i druge jedinice, angažovane u

ovoj ofanzivi pod komandom generala Litersa sve čvršće
stezale obruč oko Pive, uvjereni da će tu smrsiti konce
Titovoj vojsci, jedinice Operativne grupe Vrhovnog štaba
uspostavile su mostobran na pravcu Vučeva i Sutjeske
i, umjesto daljeg prodora ka Sandžaku i Crnoj Gori, svoj
prodor usmjerile prema Zelengori i istočnoj Bosni.
»Tim pravcem, dugim oko 45 kilometara, kretala se
kolona partizana (koju su štitile proleterske brigade) u
kojoj su se nalazili mnogi vojni i politički rukovodioci,
među kojima i Ivan Milutinović«, zapisao je Pero Krstajić
u svojoj knjizi »Durmitor u NOB i revoluciji«. »Tu je
član Izvršnog odbora dr Ivan Ribar. Tu su vijećnici
AVNOJ-a: dr Simo Milosevic, Nurija Pozderac, proto
Jagoš Simonović, proto Karamatijević, Dušan Ivović, Mi-
ro Krstajić, Mile Peruničić, Srđan Novaković i stari Đoko
Pavićević (koji je, na upozorenje nekoga iz kolone da su
neprijateljski avioni prekrili nebo, odgovorio: ’Neka ih,
neka, toliko ih je manje nad Rusijom!’). Tu je i pjesnik
Nazor, koji nipošto neće da izostane iza vojske; kad mu
je Ivan Milutinović preporučio da ostane u Pivi i skloni
se u jamu koja je za njega obezbijeđena, odgovorio je:
’Zar, druže Milutine, hoćete da me živa zakopate?’, to je
rekao i produžio. <
U koloni su se nalazili i mnogi vojnopolitički radnici,
narodni odbomici, rukovodioci antifašističkih organiza-
cija USAOJ-a i A F2-a. U koloni je bio i veliki broj ro-
doljuba, među kojima Marko Vujačić i pop Jovo Radović,

75
stari ratnici. Tu je i mnoštvo naroda koji nije htio da
izostane iza svoje vojske. Marko i pop Jovo, po naredenju
člana Vrhovnog štaba Ivana Milutinovića, trebalo je da
ostanu u Pivi, jer je njihovo prisustvo u narodu u ovim
teškim danima bilo neophodno.
Na tom mučnom putu, na svakom mjestu i u svako
doba dana, praskale su bombe i granate nad glavama
ljudi u koloni. Cim je kolona krenula, u prvoj polovini
juna, jata ’štuka’ nadlijetala su je po nekoliko puta dnev-
no ,i sa visine od oko 500 metara, pa i niže, izručivali su
tovare čelika, naročito na korito rijeke Pive.. .«
I dr Ivan Ribar je u svojim »Uspomenama iz NOB«
zabilježio Nazorovu radost što neće biti »živ zakopan u
jamu«: »Stab divizije (7. banijske, prim. M. S.) nalazio
se negdje u blizini sela Rudine. Nazor je trebao, po želji
druga Tita, da ostane u jednom selu u Crnoj Gori, gdje
bi ga sigurno sklonio Milutinović kod svojih povjerljivih
seljaka. Međutim, već drugi dan dojahao je sa svojom
pratnjom u štab, pun radosti što je opet sa mnom i Ive-
kovićem. . .«
Ribar je u torbi na sedlu nosio i dio arhiva Izvršnog
odbora AVNOJ-a, zapisnike sa zasjedanja plenuma odr-
žanih u Bihaću, kao i originale odluka, rezoluciju s pro-
glasom narodima Jugoslavije; isve je to predao Ivanu Mi-
lutinoviću, ali »sve je izgorjelo pri prvom bombardova-
nju kuće u kojoj su bili sklonjeni«.

»Ouim potvrdujem da je
drug proto Jov o Radović . . .«

Pop Radović, koji nije ni slutio da će seljaci i njega

i Marka Vujačića za koji dan konopcem spustiti upravo
u jamu u koju Nazor nije želio da »ostavi kosti«, i pored
svih nevolja i zahtijeva Ivana Milutinovića da ostane u
Pivi i, kako zna i može, bodri svijet u okolnostima oku-
patorskog i četničkog terora, produžio je da grabi prema
Vučevu i Sutjesci, a zatim je ipak bio prinuden da za-
stane, sasluša i odmjeri upozorenja koja su ga upućivala
u svoj rodni kraj, na Rudine i pivski plato, u potpunu

76
neizvjesnost. I tek kada je Milovan Đilas kategorički za-
htijevao da se pop sa Markom Vujačićem vrati kući i le-
galizuje, jer »-četnici se svakako neće tako lako usuditi
da ubiju svešteno lice«, o tome su i dotad vodili računa,
pop Jovo je sjeo i propustio kolonu svojih vjernih pri-
jatelja, borce proleterskih i udarnih brigada, propustio
je i Centralnu bolnicu koja je 6. juna, prema zapisu
Mladena Ivekovića, imala »-svega 1801 ranjenika i bole-
snika, od toga 1080 bolesnika, odnosno ranjenika, koji
mogu pješačiti«, da »-konjanika, tj. onih koji mogu jašiti,
ima 575«, da »teških ranjenika, koji se moraju prenositi
nosilima, ima 137«, pored ranjenika, njih oko 300, u di-
vizijskim bolnicama.
Nekoliko godina kasnije, 4. decembra 1948, Milovan
Đilas je napisao potvrdu popu Jovu Radoviću (koju pro-
tini sestrići i danas čuvaju):
»Ovim potvrđujem da je drug proto Jovo Radović
iz Pive (Planina) ostao za vrijeme pete neprijateljske
ofanzive u Pivi iza naših jedinica koje su se povukle, na
osnovu rješenja koje sam tada izdao i za njega, kao i za
neke druge drugove, kao član Vrhovnog štaba NOV i
POJ. Ovu potvrdu izdajem na njegov lični zahtjev«.
Tada su, početkom juna 1943, pop Jovo i Marko Vu-
jačić zabrinuti krenuli ka istoku, nazad na Crkvičko po-
lje, u potpunu neizvjesnost, a Operativna grupa ka za-
padu, u proboj tri čelična obruča.

Drama pedesetorice

Kada je poslije neuspjelog pokušaja Treće udarne

divizije da sa Centralnom bolnicom pređe Taru i u po-
voljnijim uslovima ostane u Sandžaku, odnosno, nakon
što je Vrhovni štab NOV i POJ bio prisiljen da Treću
diviziju i Sedmu banijsku diviziju usmjeri ka glavnini
Operativne grupe koja se probijala ka istočnoj Bosni,
Stabovi Treće divizije i Durmitorskog područja su počet-
kom juna donijeli odluku, prepuni gorčine i neizvijesno-
sti, da se svi nepokretni ranjenici sklone u teško prohodne
dijelove Pivskog kanjona, u pedine, jame i procjepe, a

77
svi pokretni da krenu iza brigada prema Sutjesci i Ze-
lengori.
Tih dana se u Rudinama zatekao i slijepi ranjenik
Slavko Cvoro sa pedeset dva teška ranjenika, većinom
bez jedne ili obje noge, ili sa nogama u gipsu. Taj ešalon
ranjenika sa šest bolničarki smješten je u pećine više
Lesišta, na tzv. Pivskim gredama, o čemu je Slavko Cvo­
ro, da izdvojimo samo taj doživljaj, ostavio nezaboravan
opis njihovog mučeništva. U prilogu »Mjesec i po dana
u pivskoj pustinji«, objavljenom u zborniku Sutjeska,
Cvoro piše:
»Hrane nismo imali.Bolničarke su brale koprive, sri-
jemuš, lukomaču i bukov list te tako nas hranile. . . Na-
stupa teška žeđ. .. Riješili smo da pošaljemo bolničarke
da donesu vode sa Pive. . . Prošao je 14-ti, 15-ti, a bol-
ničarke se nisu vratile. Odlučili smo da pužemo prema
rijeci. Culi smo kako Piva huči. . . Cijeli dan smo pu-
zali. .. Spustili smo se ipak do vode na oko 40 metara,
ali niko do nje nije mogao doći. Predložili su meni pošto
imam zdrave noge i ruke da donosim vodu, a oni će
meni pokazivati (objašnjavati, prim. M. S.) pravac. . .«
Ubrzo za vodu niko vise nije ni pitao, jer je ovladala
glad, a jedan od onih koji je puzeći unaokolo pećine tražio
srijemuš ili lukomaču, naišap je na poubijane bolničar-
k e . . . Glad i druge nevolje odnosili su jednog po jednog,
nekima od njih Slavko pominje i imena, kamenjem su se
branili od vukova i orlova lešinara. . . Sve dok, poslije
14 dana, nisu naišli četnici, koji su im oduzeli satove i
odijela, ostavljajući ih italijanskim fašistima.
»Odjednom nas zasuše ručne bombe, zatim nekoliko
rafala iz šmajsera. . . Nijedno parče me nije zakačilo.
Fašisti su zatim prišli ranjenicima. . . Slušao sam njihove
razgovore i razmišljao šta ću sada. Drugovi su mi svi
izginuli, a, eto, ja, daleko svega dvadeset metara od njih,
ležim u granju, u ovoj pivskoj pustinji. . . Ne vidim na
oči. Crvi mi napadaju očne kapke i druge rane. Reših
se, ustadoh, da i mene ubiju da se ne mučim dalje: . .
Uputili su se prema meni. Cuo sam topot. . . Osjetio sam
tup udarac po glavi. Ipak sam se održao na nogama. Sli-

78
jedio je još jači udarac u prsa. Pao sam na kamenje.
Rezak zvuk iz pištolja prekratio mi je dalje sjećanje. . .«<
Kada je Milija Živković, seljak iz Sćepan Polja, ušao-
u pećinu 15. jula, 35 dana nakon što su ranjenici sklo-
njeni, našao je samo Slavka i još dvojicu (koji su poslije
dva-tri dana umrli).
Tako je od 52 ranjenika i 6 bolničarki ostao samo
slijepi Slavko Cvoro, kojeg su ponovo donijeli u selo Ru-
dine, gdje je u zbijegu koji je iz Bosne odstupao sa našim
jedinicama pred neprijateljem, našao svoju rodbinu.
Tu, u Rudinama, pred svoju spaljenu kuću, gdje se
rodio i živio, stigao je tog jula i pop Jovo Radović, koji
je sa Mirkom Vujačićem i Mihailom Bajagićem, poput
Slavka Cvora i mnogih nevoljnika na durmitorskom pod-
ručju, doživio dramatične dane »svoje pete ofanzive«. Tri-
naest dana je bio u jami »živ zakopan-«.

»Trojica zakopanih«

» . . . On, Marko Vujačić, ratovao je i prije. Ali ovo

što je doživljavao sada, što je gledao oko sebe — kakav
je ovo rat? Nešto čudovišno u svireposti onih koji sada
bahato navaljuju, naoružani svim i svačim, do zuba. Cu-
dovišno i u hrabrosti jedva naoružanih partizana, u ste-
penu morala njihovog, u gladi, u patnji, u fanatizovanosti
njihovog slobodarstva! Hoće li izdržati? Hoće li sve ovo
izdržati, ovaj obruč, ovaj užasni pritisak«.
Tako je Marko Vujačić počeo svoje kazivanje knji-
ževniku Dušanu Kostiću, koji je 19. juna 1958. u »Po-
litici« objavio reportažu »Zakopani živi«.
«■.. . Opalio je top sa Durmitora. Sa obronaka nje-
govih.
’Bugarski’, čuo je iza sebe.
To ga još više smrači.
’Eto i oni! Sta će oni ovdje?’, pomisli jetko. ’Svak
li se, bogo moj, digao na ovu našu sirotinju. . .«
Kada je Nazor odbio da ga smjeste u pećinu, makar
koliko sigurnu, odnosno kada su Marko i pop Jovo Ra-
dović vraćeni na Pivu, Marko se prisjetio pećine u koju
je trebalo smjestiti Nazora.
79 <
 »Ništa, mi ćemo, kad on nije htio«, govorio je popu
Jovanu Radoviću, »uglednom rodoljubu iz Rudina.«
Pored popa i Marka, tu se našao i učitelj Mihailo
Bajagić, kojeg su seljaci doveli do jame, »njihovog groba<-.
U Markovim sjećanjima koja bilježi D. Kostić, pećina mu
je ostala u pameti kao kalež, glib od mokrog lišća, jama
»duboka 15 metara i pri dnu široka i sa škripovima u
kojima se može skloniti dvadesetak ljudi«, »težak i mem-
ljiv vazduh«, »užasna samoća podzemlja, tišina groba«,
a trećeg dana naišli su Nijemci.
»Vikali su odozgo, prijetili. Onda počeše da bacaju
krupno kamenje. Kamenje je polomilo jelu, kotrljalo se
sa tutnjavom.
Sva trojica se uvukoše među škripove.
Odjeknu pećinom dug rafal iz ’šarca’. Osu se zmevlje
metaka po blokovima stijena, zaklokota mrakom zlokobno
i prijeteće.
Zatim nastaviše, urlikom, bombe.
’Znači, mora se umirati!’ — zaključi Marko.. ’Došla
je ona strašna ura pred očima’.
Vidje popa Jova kako se, u strahu gospodnjem, na
brzinu prekrsti.
Rikalo je u polutami, dimilo se užasno, gust i za-
gušljiv dim ispuni sav prostor u kome se, ionako, jedva
disalo.
Legoše. Zariše lice u blato.
’Kao tri krmka’, stiže da uporedi Vujačić.
Koliko je to trajalo? Vječnost? Ne, pola sata možda.
Onda sve presta i nastupi tišina, nepodnošljiva u napeto-
sti. Sta će sad da izmisle, oni gore? Kakvu li pakost
-spremaju ?
Toga dana — ništa.
Idućeg jutra, opet bombe, opet rafali. I slijedećeg
isto. Onda nekoliko dana tišine. Već su počeli da malak-
savaju . . .
Jedanaestog dana presahnu im glas. Potpuno. Jedino
je Bajagić, mlad čovjek, mogao još da govori.
Dvanaestog dana otkazaše im noge.
Međutim, onog čaktara, za pakost, nigdje. Nikako da
se čuje .. .

«0
1 Već su pomireni da moraju umrijeti. Puške i metke
složiše nekako na ploču, sva svoja dokumenta strpaše
u torbu koju privezaše za kaiš od puške. ’Ako nas neko
mrtve nađe, neka zna ko smo’.
Ali tada začuše nad sobom ženski glas: ’O. Jovo!
G Marko! O, Mihailo!!!’
Bajagić bi jedini mogao da se odazove. Ali, ne smi-
je, ne čuje se zvono. Možda su tu ženu Nijemci natjerali
da ih doziva!
Onda gore poče da kuka i nariče ’braću odabranu’,
da na sav glas grdi i psuje Nijemce.
’Jesi li ti Zagorka?’ — javi se najzad Bajagić. ’Mi
smo živi’.
Gore nasta žagor.
’Zivi su, živi su’ — dopiralo je odozgo.
Izvadili su ih na jedvite jade. Polumrtve.
A iz daljine, otud sa Sutjeske i Zelengore, neprestano
je dopirao tutanj. Neprestano je hujalo. Podrhtavala je
i ovdje zemlja od toga-«.

»Kuku sine izgu bljen i . . . «

Petnaestak dana poslije tog članka, 3. jula 1958, mo-

starski list »Sloboda« objavio je izvomi tekst Marka Vu-
jačića o »životu u grobu-« (»-Trinaest dana u jami-«) koji
u mnogim pojedinostima upotpunjuje priču o trojici »za-
kopanih-«.
»Ja sam to uzeo na sebe i s popom Jovom Radovićem
otišao u jedno selo«, sjeća se Marko. »-Seljaci su rekli da
je najpodesnije mjesto neka duboka skrovita jarna, u koju
može stati više ljudi. Ispričali smo ovo Ivanu (Milutino-
viću) i on je blago i polako počeo nagovarati Nazora da se
sa nama sakrije u jamu dok protutnji njemačka ofanziva.
Odjednom, na naše prilično iznenađenje, Nazor je počeo
da viče: ’Neću ja u jamu živ da se zakopam! Sta hoćete
vi od mene? Gdje je Tito, da mu kažem šta ste naumili!?’
’Dobro, — rekao je mirno Ivan — onda hajde s voj-
skom, pa kako bude, a ti, Marko, skloni se dok ovo prođe
i biće sve dobro’.
6 81
 Na ovom se završilo, vojska je otišla, a ja riješih da
me seljaci spuste u jamu. Devetoga juna oko deset sati
noću došla su tri seljaka — dva Rajičevića i jedan Ra-
dović, svi iz sela Babića, i odveli me, po mrkloj noći, da
niko ne vidi, do jame. Sa mnom je bio pop Jovo i njegov
sestrić Mihailo Bajagić. Bajagić je navaljivao stalno da
i njega spuste u jamu, pošto je mlađi i snažniji, pa bi mo-
gao biti u pomoći kad nevolja dode.
Jama se nalazila u gredama vise same rijeke Pive,
a s druge strane leži selo Mratinje. . .«
Poslije dogovora kako da se spuste u pećinu pomoću
konopca i posječene jele, »operacija spuštanja« tekla je
sporije nego što se očekivalo, odnosno, pomoću posječene
jele stigli su do pola jame, »a odatle, uz sto velikih jada
niz stablo i grane, do dna jame«.
»Sa seljacima, prije spuštanja, napravili smo dogovor
0 tome da se nikom ne odazivamo, a znak da su se oni
vratili biće zvonjenje čaktara poviše jame«, pisao je dalje
Marko. »Od hrane smo imali oko dva kilograma kukuruz-
nog hljeba i dvije ispečene bravlje bedrice. Seljaci su
odozgo bacili nekoliko povelikih grudva snijega, ali su se
one razbile u stotinu komada. Nije nas ovo ožalostilo,
pošto smo računali da će njemački nalet i prodor kroz
ove krajeve trajati najviše 2— 3 dana, pa će se nekako
izdržati. Imali smo duhana i kresivo, ali, za vajdu, ne-
dostajalo je kiseonika pa smo džaba udarali ognjilo o kre-
men. Tako smo dočekali 13. jun, već pomalo nervozni
1 zabrinuti što nam niko ne daje glas, a uz to podosta
i žedni i gladni. Naše ćutanje toga dana, negdje oko pod-
ne, prekide nekakva graja. Radosno skočismo, misleći,
puni radosti, da su nasi.
No, po jadu, to su bili otsječni glasovi njemačkih
vojnika koji su, pretresajući svaki kutak, nabasali na otvor
jame. Brže bolje se sklonismo u škripove sa strane, slu-
teći zlo. Malo ne potraja a poče huka i lomljava: Nijemci
su bacali unutra ogromno kamenje, pa se sve to sa jekom
survavalo i lomilo. Ne bi mnogo poslije toga, a njihov
mitraljez poče da šara po kamenju, iznad naših glava,
a onda bombe, sve jedna za drugom. Vidimo strašni čas
pred očima, no nema se kud, valja mrijeti.

82
 Dva uzastopna dana ponavljalo se isto, 14. i 15-tog
juna. Dim od eksplozije parao je oči, bilo je strahovito
zagušljivo. Uz to, bez hrane i vode, počeli smo da ma-
laksavamo, da živimo u nekom polusnu, skoro neosjet-
ljivi, od duhovnog i fizičkog sloma. Mrvica nade još nas
drži — doći će seljaci i čuće se zvona čaktara. Čekamo
tako izbezumljeni, ali ni žive duše da se čuje. Sve pusto
i mrtvo, opaki Nijemac sve živo što je našao spržio i po-
bio. Na naše veliko zlo (sve su nam ovo docnije ispričali)
i ona tri seljaka što su nas u jamu spustili. U toj golemoj
našoj nesreći postojala je i jedna srećna okolnost, naime,
snaha popa Jova koja je ostala živa poslije pokolja (pogi-
nuli su joj muž i sin) pitala je seljake jesmo li izvadeni.
Oni su odgovorili da ne znaju ni da smo spušteni, ni ko
je to uradio. Onda je Zagorka (snaha popa Jova) došla
sama poviše jame i počela da nas zove. Naravno da se mi
nismo odazivali, jer je bilo udešeno da čaktar zazvoni.
Tada se čulo naricanje:
— Kuku sine izgubljeni, kuku braćo odabrana!
Pominjala je i tražila mene, popa Jova i Mihaila.
Kad čusmo ovo, skoro nepokretni, riješismo da se
javimo.
No, ja i pop Jovo smo potpuno glas izgubili, a mladi
učitelj Bajagić mogao je samo doviknuti da smo živi.
Zagorka je sva srećna otrčala u selo i dovela ljude da
nas vade iz jame. Oni su svezali jednu šticu (dasku) ko-
nopima za oba kraja, a gore načinili čekrk i tu spravu
spustili u jamu. U nama se rodilo malo snage, pa smo
ja i učitelj Bajagić stegli konopima popa Jova i on je prvi
izvučen. Zatim nas dvojica uz pomoć jednog seljaka, koji
je spušten u jamu i nas stezao.
Tako, poslije trinaest dana i noći, polumrtvi smo ugle-
dali svjetlost dana. Zrak svježi planinski nas je ošinuo
i pali smo u dugu nesvijest. Petnaest dana nismo mogli
okusiti ni kore hljeba, pa su nas seljaci zalijevali mlije-
kom i hranili kašom i kuvanom koprivom. Docnije su nas
seljaci na konjima prebacili u Goliju, gdje smo ostali
mjesec dana i oporavili se. Osvježeni smo opet ušli u
partizanske redove, u nove patnje i pobjede«.
«• 83
 »Moli se Bogu, proto/.-.«

Tako je pedesetčetvorogodišnji bivši senator i ro-

doljub Marko Vujačić govorio i pisao o svom »zagrobnom
životu« u obručima pete ofanzive, ne zaboravljajući da
kaže kako je svog vjernog prijatelja i sapatnika popa Jova
Radovića »u tišini njihovog zajedničkog groba« gledao
kako se, »u strahu gospodnjem«, hitro i često krstio.
A i njega je, Marka, pop Jovo zapamtio kako govori
»očenaš iza očenaša«, kako je pop Jovo saopštio Vladi-
miru Dedijeru za njegov ratni dnevnik, gdje je u široj
fusnoti zapisano, na osnovu protinog kazivanja, o zvjer-
stvima i zlodjelima okupatora u šavničkom srezu: popa-
ljeno je »15000 zgrada, staja i kućera, od Zabljaka pa sve
do Sćepan Polja nijedna kuća ni zgrada nije ostala čitava«,
da se narod bio »sklonio u zbegove, ali sve one koji su
Nemci i Italijani otkrili na mestu su poubijali«, da je
»na Planini Pivskoj i u Zupi Pivskoj pobijeno za posled-
nja dva dana pete ofanzive 1620 duša, da su »u Zupi
pivskoj Italijani i Nemci zapalili niz kuća i u njima za-
tvorili narod; na jednom mestu izgorelo je 70 duša«,
da bi potom ratni hroničar doslovno naveo protine riječi
0 zločinima i svom trinaestodnevnom mučeništvu u ja-
mi (pri čemu je, vjerovatno sažimajući tekst, izostavio
trećeg nevoljnika u jamu, učitelja Mihaila Bajagića, što
svakako pop Jovo nije mogao previdjeti):
»Kad su naišli Talijani i Nijemci narod je počeo
da se sklanja u pećine oko Tare i Pive. Najveći se zbijeg
sklonio u Pivu, s one strane od Kruševa, dva sata hoda
uzvodno. Tu je narod nekoliko dana prenosio naše ra-
njenike i iznemogle. Nekoliko stotina ranjenih i izglad-
njelih drugova tu je bilo sklonjeno. Kad su naišli Nijemci
1 Italijani, oni su pretražili svaki grm. Petnaest hiljada
vojnika bilo je stiglo na Planinu Pivsku, pa su se hvatali
za ruke i prevrtali svaku stopu. Tako su otkrili zbijeg
i ranjene drugove u pećinama pored Pive... Jednu ra-
njenu drugaricu silovalo je trinaest Italijana, pa su je
poslije ubili. Svega se nekoliko naših ranjenih drugova
spaslo od ovog pokolja. . . Nekoliko stotina duša tu je
pobijeno.

84

*
 Marko Vujačie i ja riješili smo bili da se sakrijemo
u jednu pećinu. Marko Vujačić nije htio avoga puta da
ostane u pozadini sve dok mu drug Đilas nije napismeno
dao da ostane. Moj zet Gale Raičević, lovac, našao nam
je pećinu, pa smo se niz konop u nju spustili. Pećina je
bila duboka dvanaest do petnaest metara. Ponijeli smo
i nešto hrane, dva košetića mesa, dvoje pleća, dvije i po
kile hljeba, kilo sira i kilo i četvrt meda. Gale je rekao
da će svakoga dana dolaziti pred pećinu i javljati nam
se. Medutim, on nikako nije dolazio, a dan za danom
je prolazio. Jednog dana čujemo kloparanje vojničkih co-
kula na ulaze u pećinama, a potom italijanske glasove:
’Bandito, bandito, partizano’, viču oni i počnu da bacaju
kamenje u pećinu. Mi se brzo zaklonimo za jednu sti-
jenu na dnu pećine i dobro bi to što učinismo, jer Ita-
lijani počeše da bacaju bombe, da pucaju iz mitraljeza.
Jedno dvadeset minuta to činjahu, pa poslije otiđoše. Mi-
slili su da su sve živo pobili na dnu pećine. Mi smo po­
slije toga čekali da se Gajo javi, ali njega nije bilo. Mi-
slili smo da su ga Italijani ubili, pa da ćemo ostati živi
zakopani na dnu ove pećine. Vodu koju smo sa sobom
ponijeli davno smo bili popili i počela je da nas muči
strašna žeđ.
Dan za danom je prolazilo, resica se sa sluzokožom
sastala i da nam nije bilo meda — ne bi živu glavu izni-
jeli. Svaki je razgovor bio umukao, samo bi Marko s
vremena na vrijeme šaputao: ’Moli se Bogu, pope. To
je spaslo svetog Jovana u pustinji’. Posljednjih dana
smo sasvim ućutali, samo je Marko imao snage i čitao
očenaš iza očenaša. Tek četrnaesti dan kako smo bili
spušteni u pećinu čujemo izdaleka tužilice, a uskoro se
zatim pojavi i Gale. Ja mu se javih, dođoše i drugi ljudi,
spustiše užad i jedva iziđosmo napolje. Kad osjetismo
svjež vazduh, i ja i Marko smo se onesvijestili«.

Kazivanje učitelja Bajagića

Ako se senator Marko i pop Jova nisu mogli pri-

sjetiti svih nevolja koje su ih pratile, ako su i zaboravili

85
šta je ko od njih imao od oružja, da li su nad jamom
bili Nijemci ili Italijani, da li je prva (i sama) stigla
popova snaha Zagorka Mostić da ih izbavi iz pakla ili je
stigao Gale, ili Zagorka sa grupom seljaka, ko je iz jame
prvi izvučen, ko se češće krstio i od Boga pomoć tražio,
ako to što rekoše prihvatamo kao vjerodostojan doživ-
ljaj najtežeg životnog trenutka tokom njihovog partizan-
skog ratovanja i rodoljublja, njihov treći sabrat i nevolj-
nik iz potresne pivske drame ljeta četrdeset treće, Mi-
hailo Bajagić, član K P J u prvoj ustaničkoj godini i poli-
tički komesar čete u bid za Pljevlja decembra 1941, par-
tijski radnik uhapšen u vrijeme četničke strahovlade1
četrdeset i druge, danas penzioner u Titogradu, vise od
dvije decenije mladi od Marka i gotovo tri decenije od
popa Jova, čiji je sestrić, sve to što se dogodilo za tri-
naest dana uistinu mučnih i neizvjesnih u utrobi zemlje,
pod kišom metaka i treskom bombi, zapamtio je i briž-
ljivo sročio u svoj neobjavljeni, veoma kondenzovani za-
pis, koji sam u razgovoru s njim 1982. godine dogradio
novim pojedinostima.
Njih dvojicu, Marka i Jova, i njihove partijske sa-
radnike, opozicione crnogorske prvake Marka Dakovića,
Jovana Ćetkovića, Pera Krstajića, Marka Savićevića i dru­
ge, učitelj Bajagić je godinama izmedu dva posljednja
svjetska rata slušao kako, pod velikim orahom ispod po-
pove kuće ili u dvospratnoj kuli, uvijek uz bogatu gozbu,
izvrsni med, rakiju i kafu, pod brižnom pažnjom popadije
Mare, satima »politiziraju i agituju«, uvjeren da je za
popa Jova »riječ bila sve, i zakon, i sud, i svjedok, i pri-
znanica«, uvijek spreman da »žrtvuje sebe, porodicu i svu
imovinu«, ne ispoljavajući to samo besjedama na sveča-
nostima u svom kraju, nego »prvenstveno svojim činom«,
odmjeravajući ljude prema njihovom karakteru. Iako je
kao narodni poslanik glasao za ujedinjenje 1918, pop Jo­
vo nije propustio priliku da ispolji sve svoje nezadovolj-
stvo prema politici dinastije Karađorđevića, koja nije pri-
znavala crnogorsku nacionalnost i ravnopravnost, pa otud
i njegov dvadesetogodišnji opozicioni otpor vladajućoj
politici i odlučno i čvrsto pripadništvo Zemljoradničkoj
stranci, koja je u svom programu isticala prava zemljo-

86
radnika, onog stanovništva kome je pripadao i sa kojima
je živio.
Zbog takvog životnog usmjerenja i penzionisan je pri-
je vremena (1933. godine). I upravo što je u popu Jovu
gledao čovjeka oplemenjenog ljubavlju prema ljudima,
pravdi i slobodi, vjerom u pobjedu, istine i ideale za koje
se borio i čije je otjelotvorenje našao u julskom ustanku
naroda Crne Gore, kada je na najneposredniji način pre-
uzeo i svoj dio odgovornosti i obaveza predsjednika prvog
opštinskog NOO u svom pivskom kraju, učitelj Bajagić
je i bio tako uporan da u najkritičnijim trenucima pro-
tina života ostane pored njega i njegovog prijatelja Marka
Vujačića, da se zajedno s njima jedne junske noći nađe
pred zapretanim skloništem na ivici kanjona Pive.
U učiteljevim očima jama je bila u dnu jedne vrtače
i izgledala je potpuno neuočljiva, jer je njen otvor bio
prekriven granama velike kleke koje su pravile izvanred-
nu prirodnu kamuflažu, sklonište koje je imalo otvor ma-
nji od metra, a zatim se prema dnu postepeno širilo, sa ko-
sim zidovima, manjim zapećcima i škripovima, sa manjim
ravnima, sa dnom od pet kvadrata na samoj vertikali otvo-
ra, pri čemu se od sredine svoje visine, na petom ili še-
stom metru, jama u jednom kraju širila u prostraniju nišu.
U tom proširenju bile su složene vreće pune vune,
preko njih dušeci i ponjave, pored njih nešto posuda,
skromna imovina Gala Raičevića Zekića, koja je sklo-
njena u mrtvom uglu i bez mogućnosti da se vidi sa otvo-
ra jame. Učitelj Mihailo, koji se u jamu spustio naoružan
puškom i sa četrdeset metaka, sa nešto duhana u listu,
kresivom i perorezom, bio je zadužen da čuva i ravno-
mjemo dijeli kuvano meso, hljeb i snijeg, umjesto vode.
Marko je bio bez oružja, proto je imao pištolj, sat, ručni
fenjer pun gasa, šibice i teglicu meda, sva trojica zado-
voljni što je spuštanje izvršeno u strogoj tajnosti, što je
otvor zatvoren kamenjem i zamaskiran travom ispod kle-
kovih grana i što su napokon odahnuli u, činilo se, ideal-
nom skloništu i od oka i od zrna.
U njegovoj mrkloj pomrčini upalili su fenjer i na
visoki podest (od vreća vune i dušeka) smjestio se u je-
dan kraj Vujačić, do njega proto i do prote učitelj, opru-

87
 žili su se nogama okrenuti dnu i otvoru jame, osjećajući
se čak i prijatno na debelim naslagama vune, mada se
nisu mogli i ispraviti na tom udobnom ležaju.
— Prva noć u jami bila je idilična — svjetlo je
gorjelo, duvan se pušio, a proto i Marko su prepričavali
događaje iz ranijih vremena o borbama političkih stra-
naka: pravaša, klubaša, zelenaša, kao i radikala, demo-
krata i zemljoradnika — bez žurbe plete svoju priču
učitelj Mihailo, koji je prema časovniku, pošto u jami nije
bilo dnevnog svjetla, određivao vrijeme dana i noći, kao
i datume, dijelio obroke, palio fenjer samo kad se uzimala
hrana i snijeg, i kad se odlazilo u odredeni ugao za fizio-
loške potrebe.
Privikavali su se na stalni mrak, ali sve teže na vla-
gu. Bili su prisiljeni da bace usmrdjelo meso, sve češće
i brižnije osluškujući avione i eksplozije bombi, prateći
tako linije fronta. Trećeg i četvrtog dana šibice nisu mogle
da se upale, fenjer nije mogao da gori, cigar duhana ta-
kode nije mogao da gori, iako je bio suv, disanje je bilo
dosta otežano i čulo pipanja postalo je glavni orijentir
svih radnji.
— Svaki čas iskrsavale su nove teškoće. Peti dan
voda je bila na izmaku, pa sam bio vrlo škrt u diobi.
Sesti dan vode nije bilo. Disalo se sve teže, a pogotovo
kad bi se pomjerali na ležištu, pa se moralo mirovati u
ležećem stavu poput mumije. Zaključak je bio: pomanj-
kanje kiseonika i gušenje uslijed veće prisutnosti ugljen-
-dioksida. Osjećalo se da raste i fizička depresija, jer jav-
ki od prijatelja nije bilo, što je bio znak da je neprijatelj
prisutan svuda i da je sve uništeno.
Nastala je veoma mučna situacija. Proto i Marko po-
čeli su otežano da govore i da gube ravnotežu pri usta-
јапјш Marko se žalio da mu je odebljao jezik i da mu
se suše usta. Ja sam bio mlađi i snažniji i za mene je sve
to bilo snošljivije, ali sve je vodilo ka težem i težem. Po-
što se radilo o gotovo neizbježnoj smrti, odlučio sam da
pokušam izaći iz jame i, ako uspijem, otvorim ulaz da
svježi vazduh otkloni gušenje, a zatim da iz Zekića snjež-
nice donesem snijeg i spasim prota i Marka, pa sam im
i svoju namjeru saopštio. Oni su bili za taj pokušaj a

88
malo nade na uspjeh. Trebalo je da se to izvrši noću radi
tajnosti i veće sigurnosti. . .
Ali, čekati se više nije smjelo. Učitelj je omotao
oko sebe konopac za spuštanje snijega, napipavao je no-
gama i rukama po zidovima jame ispupčenja, udubljenja
i pukotine, hvatao se za njih i s mnogo napora popeo bli-
zu izlaza, mada ivicu otvora još nije mogao dohvatiti.
Uski prostor otvora pri vrhu i vlažni i dosta ravni kamen
još više su otežavali penjanje. Prikupio je posljednju sna-
gu, jer je osjetio da je blizu cilja da spasi tri života. Udah-
nuo je nešto svježiji vazduh sa vrha jame, upro ledima
u jednu stranu uskog jamskog kratera, a u drugi skup-
ljenim nogama i rukama, i tako, praveći santimetarske
pokrete, gibajući tijelo kao glista, uspio da se uz najveće
napore uhvati rukama za površinsku ivicu otvora, odbaci
s otvora kamenje i izvuče se napolje. I tada je izgubio
svijest, »dotukli su ga umor, čist vazduh i dnevna svje-
tlost«.
Koliko je ostao onesviješćen, to ni danas ne zna. Po-
šao je iz vrtače prema Zekića kućama i kad je izašao na
ivicu kose, kad je legao u zaklon kleke, ugledao je stra-
vičan prizor: na kućnim temeljima dogorijevale su čamo-
ve grede uz snažnu pucnjavu drveta. Nepunih dvije sto-
tine metara lijevo, na isturenim položajima vidjeli su se
zakloni od kamena, mitraljeska gnijezda sa posadama.
Zakloni su bili vrlo česti i protezali su se dužinom ka-
njona dokle god se moglo vidjeti. Vojnici su nosili snijeg
iz sniježnica, a pozadi bunkera izbijao je ponegdje dim.
Te noći se Mihailo ipak dokopao snježnice, gdje je
našao više isječenih komada. Osluškujući glasove stražara
i poneki otegnuti rafal, osmatrajući svijetleće rakete, uči-
telj se srećno vratio do jame i konopom spustio čvrst;
komad snijega. Uz put im je rekao šta je vidio i čuo.
Marko i proto su se nekako spustili do dna jame i snije-
gom okvasili usta i grlo. Tada su se i oglasili. Da li je to
bio znak njihove malodušnosti ili zajedničkog dogovora
da spasu svog mlađeg prijatelja kad već za njih spasa
vise nema, tek, bilo kako mu drago, sa dna jame su sa-
vjetovali Mihailu da iskoristi noć i da se spasi.

sa?
 Umjesto odgovora, razmišljajući kako da se što lakše
spusti u jamu, učitelj je iz obližnje ograde od vrljike
izvukao nekoliko metara dugačku glatku čamovu živicu
i donio je na otvor jame. Vrljika je mogla da dosegne
•do polovine jame, do prve manje ravni, odakle se moglo
lakše spustiti do dna ili niše sa vrećama. Deblji kraj je
spustio u namjeri da vrljiku negdje zakači i da se spusti
niz nju, a zatim da je skloni u jamu. Ali, na nesreću,
zaglavila se negdje u prslinu kamena i više se iz njega
nije mogla izvaditi. Gomji, tanji kraj, virio je iznad otvo-
ra čitav metar i tako bio opasna biljega za otkrivanje
skloništa.
— Spustio sam se bez teškoća niz vrljiku koja osta-
<ie zasađena štrčeći iz otkrivene jame — priča dalje Mi-
hailo. — Svjež vazduh i svjetlo, snijeg koji ugasi žeđ i
hljeb koji prezalogajismo odvezaše jezike i razgovor živo
poteče. Spaljena sela svjedočila su da je neprijatelj sve
stavio pod mitraljez, ali naše misli stalno su se mo tale oko
vrljike što štrči iz jame i kao siguran mamac privlači sva-
ku patrolu, što je bio predznak naše samrtne opasnosti.
Pomisao da se ranije izade iz jame bila je neostvarljiva
zbog protove i Markove nepokretnosti. Zato se diskuto-
valo šta treba raditi u slučaju da neprijatelj otkrije jamu
i da pokuša da se spušta. Protovo mišljenje je bilo da se
ubije svaki neprijatelj ski vojnik koji bi se spustio, a da
se ostave tri metka za samoubistvo. Marko nije bio za to,
nego da se ne daje otpor. U tom slučaju, po njegovom
mišljenju, neprijatelj bi ih izvukao iz jame i ako bi se
odlučio na strijeljanje za to bi se znalo, pa bi preživjeli
cijenili i spominjali takve žrtve. A moglo bi se dogoditi,
ponavljao je Marko, da neko bude medu tim ljudima ko
poznaje njega i protu, pa da, možda, ne bi bili ni strije-
ljani. Ja sam, opet mislio da bi neprijatelj mogao zatrpati
jamu, jer kamenja unaokolo ima koliko hoćeš, kao i to
da iz jame ne izlazimo živi pred neprijatelja, jer zašto
je onda bilo potrebno da se i sklanjamo u nju.
Mihailo se tada prisjetio, pričao je ovog puta, kako
je kao ilegalac komunista pao u četnički zatvor u Kola-
iinu, kako su u stari zatvor smjestili »-teže«, a u zgradu
bivšeg načelstva »lakše« krivce, da je među »-težim« bio

90
 i Nikola Mulević, pekarski radnik iz Kolašina, optužen
da je pekao četnike u pekari. Razumljivo, bila je to gnu-
sna laž. Bio je u najtežem okovu. Teški lanac spuštao se
od pasa do okova na nogama, tako da se veoma teško
mogao kretati. Došli su po njega, izveli ga, raskovali i sa-
opštili mu da će u 15 časova biti strijeljan, pa su ga
vratili. Nikola je svojim drugovima mirno rekao to što su
mu saopštili i zatražio da mu, ako imaju, daju nešto za
jelo. Zatvorenici su primali hranu i od kuća, pa je zatražio
da zaspi i da ga probude deset minuta do 3 sata. I zaspao
je, a zatvorenici su ćutali, šaputali i čudili se tolikoj nje-
govoj hladnokrvnosti i hrabrosti, kao da se ništa neće
desiti.
U odredeno vrijeme su ga probudili, zatražio je vodu
i duvan. Bio je smiren, popušio je cigar, a škripa ulaznih
vrata na zatvoru najavila je dolazak sprovodnika. Vrata
su se otvorila i Mulević je prozvan. Nikola se digao i sa
stisnutom pesnicom rekao: »-Zdravo drugovi!« Zatim je
sigumim koracima prišao sprovodniku. Poslije pola sata
čuo se pucanj i tada su svi zatvorenici, »-krijući u srcima«,
odali posljednju počast hrabrom drugu Nikoli Muleviću.
Takva postojana i smirena hrabrost kolašinskog peka-
ra kao da je ovog ljeta četrdeset treće u pomrčini jame
bila veoma prisutna u mislima učitelja Mihaila Bajagića
kada je slijedećeg dana, pošto je donio snijeg, negdje
oko devet časova izjutra oslušnuo udaranje cokula o ka-
menje, a zatim razgovor, njemu nepoznatim jezikom, iz-
nad same jame.
— Drmali su vrljikom, ali je nijesu iščupali, Potom,
grunu zaglušujuća detonacija, lomljenje i kotrljanje ka-
menja i zemlje. Valjda zbog malog prostora, činilo se da
se jama ruši. Mi, jamski zatočenici, sjedili smo u mrtvom
uglu. Marko je drhtao i čulo se cvokotanje njegovih pro-
teza, pa je stavio ruku na usta, ali mu je i ruka drhtala.
J a sam držao pušku uperenu prema otvoru jame, meško-
ljio se i podrhtavao. Najbolje se držao proto. Bio je
potpuno miran i tražio je da mu dam pušku. Nisam mu
je dao, jer, ako se bude ginulo, rekao sam, prvo ću se ja
ubiti, pa neka onda uzme pušku iz mojih mrtvih ruku.
U tom se i završi taj prvi napad ručnim bombama i
rafalima.
91
 Ponovo se sve utišalo. U mrtvoj tišini neko među
nama pomenu da će nas možda ugušiti bojnim otrovom.
Marko je, kaže, čuo da će se vratiti i da će se tada spu-
stiti u jamu. Do noći se ništa nije dogodilo. Sutradan
u isto vrijeme vojnici su došli nad jamu i ponovo je na-
stao mučni čas iščekivanja, možda i teži, jer se pretpo-
stavljalo da neprijatelj sada dolazi posebno zbog jame
s određenim ciljem. Ponovo su drmali vrljikom, ali ručne
granate nisu bacali. Tako je bilo i slijedećeg jutra. I više
se nisu pojavljivali.
Strašna jamska drama bližila se svom kraju. Bio je
četvrti dan otkako su vojnici bili nad jamom kada se
učitelj odlučio da ponovo izađe i đonese snijeg. Provala
oblaka uz grmljavinu od koje se pećina tresla sručila
je dragocjenu kišu i život kao da se vratio među jamske
osuđenike. Marko Vujačić se čak i našalio: »Proto, moli
se Bogu da padne kiša«, a proto mu je odgovorio: »Mnogi
mu se mole kad se zemlja trese od gromova, a tebe sam
vidio da si mu se molio kad se ova jama tresla od bombi,
a nijesi mogao da se prekrstiš, jer ti je ruka drhtala od
straha.«
— Idući dan osvanuo je bez kiše i opet je oko devet
časova neko došao do otvora jame, zvao imenom protu
i učitelja, drmnuo vrljikom i otišao. Smatrali smo da je
neprijatelj došao do podataka ko je u jami i da je pri-
silio nekoga od protinih poznanika da ga zovu i da nas
tako izvuku iz jame. Na taj poziv nismo se odazvali. K a-
snije smo saznali da je to bio protin prijatelj koji je, po
odlasku okupatorske vojske, došao da vidi ima li u jami
živih, pa kad se niko nije javio, otišao je i kazao da je
jama otvorena i da u njoj nikog živog nema. Kad je ovo
čula, protina snaha Zagorka je kukajući krenula prema
jami sa još nekoliko preživjelih seljaka iz sela Babića.
Ona je kroz plač i kukanje zvala protu i mene da se ja-
vimo, obavještavajući nas da je neprijatelj ska vojska pre­
ko noći nekud otišla. Tek tada mi je proto rekao da se
javim i ja sam se odazvao. . . Tu noć proveli smo pod
vedrim nebom u blizini jame, uz toplu vareniku i razgo-
vor sa nekoliko seljaka čije su porodice gotovo istrebljene.

92
 »Tako je moralo b it i . . .«

Tu muku svoju, kao i cio svoj put rodoljuba i parti­

zanskog borca, sve do obavljanja dužnosti člana AVNOJ-a
i potpredsjednika Prezidijurtia Savezne skupštine, Marko
Vujačić nije stigao da sredi i valjano zapiše, poput svo-
jih zapisa i knjiga o znamenitim cmogorskim junacima
i junakinjama, da »-svoje« veliko i gorko vrijeme rata
pretoči u štivo istorijsko-etičkog obilježja, da svoj smisao
za kozersko i anegdotsko, sabesjedničko i varničavo ka-
zivanje ispolji i u opisu partizanskih junaka, medu kojima
bi i pop Jovo Rađović, nema sumnje, »-imao cio svoj
život«.
A pop Jovo, nakon što je prikupio snagu i odvojio
se od jame, gledajući sa brežuljka svoje spaljene zgrade
i pčelinjak od sto košnica, bez mnogo gorčine rekao je
da je »tako moralo biti«, da se sada »valja prihvatiti
posla, bitka se nastavlja«, da bi zatim sjeo na panj i za-
tražio mast da bi podmazao pištolj, iz kojeg ni na vrapca
nije ispalio metak. Bio mu je to poklon koji mu je aprila
1943. godine darovao Peko Dapčević, komandant Druge
proleterske divizije. Poklonio mu je i bijelog konja i po­
slao mu po kuriru, kao izraz poštovanja za sve ono što
je pop Jovo ispoljio u vrijeme četničke strahovlade.
Tih dana je protinim rodnim krajem prošao i Danilo
Jauković, i u njegovom sjećanju ostala je upečatljiva sli-
ka stradanja: sva sela u Crkvicama bila su spaljena i
opljačkana, a samo iz Crkvičkog polja opljačkano je oko
3000 ovaca, mnoge porodice su spaljene. Tako spepeljenu
Pivu gledao je i Obrad Cicmil, komandant Durmitorskog
NOP odreda s kojim je i proto, predsjednik opštinskog
NOO odbora prve ustaničke godine, neposredno sarađivao:
»Sa Brštevca pošao sam u Plužine, otpratio me An-
tonije Bajagić. Prošli smo kroz s. Zukvu, gdje je nekada
bila Antonijeva kuća. Celo selo je izgorjelo. Nijedna je-
dina kuća nije bila čitava. U Plužinama smo negde ispred
sela naišli u jednom potoku na ugljenisane leševe.
Opet su Nemci spalili nekoliko živih ljudi. Medu spa-
ljenim nalazio se plužinski sveštenik Joko Sočica. Sada
smo počeli sretati sve više ljudi. Ređale su se jezive priče

93
0 masovnom ubijanju i spaljivanju stanovništva ovog
kraja. . .
U Plužinama sam sreo Marka Vujačića. Bio je klonuo
1 krajnje iznuren. Dolazio je neposredno iz ’jame’ . . . u
kojoj je ’progrmio’ petu ofanzivu sa protom Jovom Ra-
dovićem. . .«
I mada je godinu dana ranije, 21. maja 1942, u selu
Nedajnu Vladimir Dedijer u svom dnevniku zabilježio da
mu je još tada- pošto je u selu susreo samo »jednog mla-
dića i to bez ruke«, člana K PJ, jer su svi drugi otišli na
front, medu kojima 188 skojevaca sa Pivske planine, pa
je tako čitava pozadina ostala bez omladine, postalo »ja-
sno zašto se u ovom kraju malo viđa omladina«, trebalo
je i poslije pete ofanzive, u uslovima opšteg siromaštva
i spaljenih domova, organizovati kakav-takav život i na-
rodnu vlast, čak i u prilikama kada su neprijateljske je­
dinice harale na teritoriji durmitorskog kraja.
— U Pivi je tada spaljeno vise od 1.200 kuća za
stanovanje, 2.000 štala i koliba, odnosno, spaljena su 53
naselja, opljačkano oko 40.000 sitne stoke, 4.000 goveda
i oko 1.000 konja, opljačkane sve stvari iz kuća i uništene
pčele, što dokazuju najnoviji istraženi podaci — priča mi
gorku priču »mladić bez ruke-« Milan Koprivica, nosilac
Partizanske spomenice 1941. i penzioner u Beogradu, u to
vrijeme ratno organizator omladine u selu i opštini, koji
je nesrećnim slučajem prije rata ostao bez desne ruke.
Iako invalid, postao je borac partizanskog bataljona
»•Bajo Pivljanin« i učesnik bitke na Pljevljima decembra
1941, a zatim se odmjeravao u borbama oko Foče i Go-
ražda. Nosio je pušku »moskovku«, malo manju od njega,
kojom je čuvao ovce u planini. Krenuo je u borbu kada
se Obrad Cicmil, komandant odreda, uvjerio u njegove
nišandžijske sposobnosti, da bi kasnije kao sekretar Re-
jonskog komiteta Skoja za Pivu, a potom Sreskog komiteta
Skoja za srez šavnički, zajedno sa drugim »pozadinskim
radnicima« upadao iz jednog u drugi vrtlog »sitnog« agi-
tacionog i udamičkog rada u obnavljanju spepeljenih kuć-
nih ognjišta, bez predaha, naoružan, često bez hrane.
Takva oskudica zahvatila je cijelo područje durmitor-
sko, mnoge raskućene porodice oplakivale su svoje mrtve,

94
kada je odmah poslije pete ofanzive u Dobrom Dolu, R a-
doje Dakić Brko (narodni heroj, umro 1946) organizovao
savjetovanje svih komunista i istaknutih boraca sa tog
područja, njih oko sedamdeset, gdje se razgovaralo o tome
da je naša vojska poslije proboja iz obruča krenula u ofan-
zivne operacije, da na njihovom planinskom području
valja obnoviti narodnu vlast, okupiti preživjele ranjeniker
bolesnike sa Sutjeske i okupiti ih u tek organizovani Dur­
mitorski partizanski bataljon, kako prikupiti ljetinu i ob­
noviti spaljene zgrade i pojate. U septembru i početkom
oktobra održani su i izbori za seoske i opštinske narodno-
oslobodilačke odbore.
U to vrijeme je cio šavnički srez bio osloboden, kapi-
tulirala je fašistička Italija, u Zabljak je stigla i Ćetvrta
cmogorska proleterska brigada, a u novom Rejonskom
komitetu K PJ za Pivu bili su protini prijatelji Spasoje
Sarac, Radivoje Dakić, Vasilije Pejović i dr Obren Bla-
gojević, koji je ujedno bio i sekretar Sreskog NOO (za
šavnički srez), uz predsjednika Pera Krstajića, sudije i
đotadašnjeg komandanta mjesta u Zabljaku.
Organizovaniji i podnošljiviji život u durmitorskom
kraju, na tromeđi između Bosne i Hercegovine, Crne Go­
re i Sandžaka, u čijem širem području su jedinice Drugog
udarnog korpusa vodile uspješne borbe, omogućio je da
se začnu osnovne forme i sadržaji privredne, političke
i kulturno-prosvjetne djelatnosti, sve u težnji da se za-
dovolje elementame potrebe izmrcvarenih, jedva preži-
vjelih mještana. U Izvršnom odboru Sreskog NOO, pored
povjereništva za ishranu, za socijalno staranje, narodno-
zdravlje, privredu i finansije, bilo je i povjereništvo za
prosvjetu, kojim je rukovodio proto Jovo Radović.
Tih dana je smrt ponovo otrgla još jednog člana pro­
tine uže porodice — u eksploziji bombe poginuo je dva-
naestogodišnji Petar, sin protinog posinka i poginulog par-
tizana Blagoja Mostića Amze.
U međuvremenu, proto Radović povremeno nije mo-
gao odoljeti a da ne uzme kredu ili nekim čudom saču-
vanu geografsku kartu i da ne održi svoj čas nastave
u nekom razredu osnovne škole, djeci gotovo svih uzrasta
i godišta, koji bi se najčešće završavao poukama iz oslo-

95
 bodilačkog rata, pričama o bratstvu i jedinstvu kao pred-
uslovu budućeg zajedničkog življenja.
Više nije bilo sumnje u to da li će domaćini smoći
.snage da se oporave od svakojakih nevolja koje su ih
snašle, jer zajedno sa svojom djecom užurbano su obnav-
ljali što se dalo obnoviti i dograditi, posijati i pohraniti,
odvajajući za svoju vojsku najbolje zalogaje i ojačava-
jući je novim vojnicima, preostalom momčadijom, Ponovo
stečenu slobodu narod je prigrlio punim srcem i zahtjeve
svoje narodne vlasti smatrao je za zakon koji se mora
poštovati da bi se borba što prije završila i zemlja oslo-
bodila. Polupismen seljak na durmitorskom području po-
stao je svjestan svoje slobode, svojih prava i obaveza,
postao je »političar«!
U takvoj sredini, govorio je proto, bilo je i lako i ča-
sno predsjednikovati.

Clan Izvršnog odbora Zemaljskog

antijašističkog vijeća

Zadovoljstvo da se nađe među školskom djecom popu

Radoviću ubrzo je bilo uskraćeno: u prvoj polovini no-
vembra 1943. napustio je Pivu i sa ostalim delegatima
iz sreza šavničkog krenuo na Prvo zasjedanje Zemaljskog
antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Crne Gore.
»Pred mostom na rijeci Tari kolona se svrstala u re­
dove po četvorica i tako ušla u Kolašin, na čelu sa Vo-
jinom Đerkovićem, sekretarom Sreskog komiteta KPJ, Pe-
rom Krstajićem, predsjednikom, dr Obrenom Blagojevi-
ćem, sekretarom Sreskog narodnooslobodilačkog odbora
i Ćirom Zižićem, narodnim odbomikom, na konjima i pod
oružjem, za crvenom zastavom (koju je nosio Sava Ka-
radžić, odbomik Opštinskog NOO u Zabljaku)«, zapisao
je Pero Krstajić u svojim sjećanjima na te revolucionarne
događaje. »Na ulazu u Kolašin delegate je dočekala vojna
muzika Druge proleterske divizije i narod u velikom bro-
ju, na čelu sa predstavnicima narodne vlasti«.
Ta skupština, koja je održana 15. i 16. novembra
1943, u sali kolašinske gimnazije u prisustvu 600 delegata,

96
neposredno je inicirana pismom Josipa Broza Tita, koji
je od Ivana Milutinovića, člana Vrhovnog štaba i Izvršnog
odbora AVNOJ-a (obavještavajući ga da NOVJ ima već
22 divizije bez Srbije i Makedonije), odlučno zahtijevao:
» . .. Prema tome, Milutine, kupi brzo vojsku da stig-
neš na vrijeme na bojište.
Smatram da bi bilo potrebno da vi što prije pristupite
u Crnoj Gori, Boki, Sandžaku i Metohiji pripremanju
konferencija Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja
za te krajeve i to po mogućnosti odozdo, demokratskim
putem, tajnim biranjem po srezovima. . . Kod izbora tre-
ba da učestvuje i naša vojska i omladina, naročito ona
koja je u vojsci bez razlike na starost (ali nemoj zabora-
viti na žene). To bi Vijeće trebalo da se što prije sastane
i da izabere svoje predstavnike za Antifašističko vijeće
Jugoslavije koje će takođe skoro da se sastane, radi po-
jačavanja i obnavljanja Izvršnog odbora, iz koga je ispalo
nekoliko članova koji su poginuli. . .«
Među članovima radnog predsjedništva prve skupšti-
ne Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja
Cme Gore i Boke, pored predsjednika Nika Miljanića
i još nekoliko članova, sjedili su i trojica potpredsjednika
— najstariji partizan Jugoslavije i narodni heroj Đoko
Pavićević, pop Jovo Radović i Marko Vujačić, sapatnici
iz »pivskog groba« u petoj ofanzivi, koji su bez riječi,
ozareni srećom, saslušali referate Boža Ljumovića i Nika
Pavića, profesora i političkog komesara Cetvrte crnogor-
ske proleterske brigade, koji će kasnije s protom Jovom
Radovićem sve do kraja rata najneposrednije saradivati
u sprovođenju konkretnih zadataka, zatim govore Ivana
Milutinovića, Peka Dapčevića, Blaža Jovanovića, Stane
Tomašević, Danice Marinović i Vasa Dožića, pozdravne
telegrame i diskutante. Slušali su i protu Jagoša Simono-
vića, sveštenika iz Kolašina, prvog diskutanta drugog dana
rada skupštine, koji se »okomio« na narodne izdajnike:
»Izrodi htjedoše prodati svoj narod. Pomoću raznih
la7.1 i spletki, koje su za ove dvije i po godine podmetale
našoj vojsci, govorili su kako nama ništa nije sveto i da
pljujemo na časni krst. A mi taj krst ne smatramo samo
kao simbol, nego smo spremni i ginuti za njega, a to znači
7 97
ginUti za slobodu. Istina, mi ne priznajemo onaj kukasti
krst i mi ne priznajemo boga, u ime čije se vrše zločini
u znaku kukastog krsta. Mi priznajemo onoga boga, koga
su priznavali naši djedovi i naši očevi i koji su kao i mi
ginuli za slobodu naše otadžbine.
Braćo predstavnici, osobito sam ushićen videći sve
vas delegate Crne Gore i Boke. Zato ću biti Slobodan da
vas pozdravim i da vas pozovem da, kad se vratite svojim
kućama, založite sve i doprinesete sve za našu hrabru
vojsku, koja krči put vama svojom krvlju i koja danas
ovdje postavlja kamen temeljac naše bolje budućnosti.
Onim okrvavljenim, kojima nema mjesta u našoj zajed-
nici, pripremite Badnje veče. Trijebite gubu iz torine, jer
ukoliko se prije makne rak-rana sa našeg tijela, utoliko
će nam prije svanuti toliko žuđena slobođa«.
Sirom otvorenih zjenica, svjesni tog istorijskog čina
kojem prisustvuju i koji su svojim vlastitim djelom stva-
rali, slušali su i dr Obrena Blagojevića ( » .. . A ZAVNO
Crne Gore i Boke imaće za zadatak da, koordinirajući
rad svih NO odbora i ostalih antifašističkih organizacija,
ujedini sav naš narod u borbi protiv fašizma i dovede ovu
našu borbu do konačne pobjede. . govorio je ovaj de-
legat iz Pive), advokata Jefta Pavića (» ... Ja, kao opo-
zicionar dvadeset godina u bivšoj Jugoslaviji, priznajem
da nam je najveća slabost bila ta što nijesmo ukazivali
na ono mjesto odakle je sva nesreća dolazila, što nijesmo
zmiju tukli u glavu . . pleo je svoju priču advokat iz.
Nikšića koji se sa pro tom i Markom Vujačićem motao
cijelu proteklu zimu izmičući povremenim četničkim haj-
kama), nastavnika građanske škole iz Pive Petra Babića
(>■>. . . Drug Peko kad je kazao ’borci’, mislio je na cio
narod; nije borac samo onaj koji je na frontu, nego i onaj
koji je u pozadini. . . Sve za front, sve za mobilizaciju!«),
zemljoradnika iz Ceklića Mihajla Vickovića («■... Kada je
puknuo kolac, ljudi su ostali kod svojih kuća i otišli tamo
gdje i treba da budu. Tako su oni pravi izdajnici pošli
pod skut njemačkog okupatora na čelu sa Krstom Po-
povićem.. . Mogu vam reći da je oduševljenje u našim
krajevima na našoj strani.. .«), radnika Mata Petrovića
( »... Došli smo mi delegati iz naše sunčane Boke, da pa

98
prvi put u istoriji Crne Gore i Boke zajednieki donosimo
odluke o životu cmogorskog i bokeljskog naroda. Teško
nam je bilo dovde doći. . političkog komesara Drugog
udarnog korpusa Mitra Bakića (» . . . Naša vojska nije sa-
mo vojska koja je iznikla iz naroda. Ona je neuništiva
isto tako kao što je neuništiv narod. Nema ni jedne utvrde
ni prepreke koju neće srušiti sinovi ove zemlje. . .«), za-
vršnu riječ Ivana Milutinovića (»■... U to ime ja vas po-
zivam da pošaljete bez rezerve svoje sinove u našu NO
vojsku. Pozivam vas da pošaljete u AVNOJ drugove kao
što je bio Stojan Cerović koji je rekao: ’Niko nema prava
da uživa plodove borbe, sem onih koji su u njoj učestvova-
li’ ...-«) i predsjedavajućeg Nika Miljanića, profesora Beo-
gradskog univerziteta, koji je nakon izbora članova Izvrš-
nog odbora, 119 vijećnika ZAVNO Crne Gore i Boke i
vijećnika AVNOJ-a, medu kojima je bio i Marko Vujačić,
sem ostalog rekao: » . .. Zahvaljujem vam od srca što ste
me izabrali i što ste mi dali za saradnike tako sposobne
drugove . . .«
Na toj velikoj skupštini crnogorskog naroda, ustanič-
koj Pivi odato je priznanje i time što su medu ukupno
deset članova Izvršnog odbora ZAVNO, te prve crnogor-
ske vlade, kako ju je nazvao Ivan Milutinović izabrani:
dr Obren Blagojević, kao povjerenik za privredu i finan-
sije, i proto Jovo Radović, kao povjerenik za vjerska
pitanja.

Poziv na skupštinu svećenika

Poslije nekoliko dana, 24. novembra, proto Jovo Ra-

dović je odreden da sa protom Simonovićem i Jovanom
Cetkovićem, novinarom iz Lješljanske nahije, sačini po-
zivno pismo crnogorskim i bokeljskim sveštenicima da
prisustvuju konferenciji sveštenika u Kolašinu. Sutradan
je pismo poslato svim sveštenicima za koje se smatralo
da se nisu ogriješili o narodnooslobodilačku borbu, pored
ostalog ističući:
«•.. . Tebi, kao i svim rodoljubima, bilo svešteničkog
bilo svetovnog čina i položaja, poznato je koliko su Crna
Gora i naša ponosna Boka dale u prošlosti u pojedinim
7» 99
narodnooslobodilačkim epohama slavnih boraca baš iz re-
dova naših sveštenika. Imena narodnih junaka — svešte-
nika kakva su imena arhimandrita Arsenija Gagovića,
popa Luke Jovovića, arhimandrita Dimitrij a Radojevića,
igumana Josifa, arhimandrita Mojsija Zečevića, popa Ma-
tijaša, vojvode popa Bogdana Zimonjića, vojvode popa
Zarka Lješevića, komandira, popa Đoka Pejovića, koman-
dira, kapetana i popa Sima Radulovića, komandira, popa
Đoka Milačića, popa Nikole Simovića, vojvode popa Ilije
Plamenca, komandira popa Radovana Markovića, mitro-
polita Bana Mitrofana i tolikih drugih proslavljenih ju­
naka — sveštenika, narodnih vođa i prvaka iz naše slavne
prošlosti, zrače i danas osobitim sjajem i još jednako
mnogo znače u našem narodu.
I u najnovijoj narodnooslobodilačkoj borbi naši sve-
štenici dali su, preko svojih mnogih izrazitih predstav-
nika, toliko dokaza o svom junaštvu i svome rodoljublju
da oni zaista mogu biti istinski predstavnici Svetosavske
crkve, vjemi učenici slavnih i proslavljenih naših vladika
Danila, Petra I i Petra II, te da im čitav naš narod sa
osobitim priznanjem duguje naročitu blagodarnost.
Kao sina Pravoslavne crkve pozivamo i tebe na ovu
Skupštinu. . . «
I u skiciranju Uputstva za rad i organizaciju narod-
nooslobodilačkih odbora, posebno u objašnjavanju zada-
taka Vjerskog odsjeka, pop Radović je pronicljivo uopšta-
vao svoja ranija odbornička iskustva, a kao sveštenik je
dobro znao i to kako svaku grešku u odnosu na vjernike
i crkvu domaća reakcija vješto koristi, pa otud i njegovo
insistiranje da sreski NOO, »ukoliko je neka parohija
usljed smrti ili bjekstva paroha sa okupatorom ili na
neki drugi način upražnjena, dužnost vršenja obreda i
sveštenoradnji privremeno do definitivnog rasporeda po-
vjeri susjednom svešteniku ili tu parohiju podijeli između
susjednih sveštenika«, da za »-vršenje svoje dužnosti sve-
štenstvo ne smije iziskivati nikakve naknade, pa ni u
vidu dobrovoljnih priloga«, odnosno »ukoliko ipak narod
bude davao sveštenicima dobrovoljne priloge, ovi ih ima­
ju predati u opštinski NOF, s tim što će ovaj, ukoliko

100
je to potrebno, pomagati njih i njihove familije u hrani,
odijelu i ostalom«.
Rečeno je i to da u »onim srezovima gdje ima raznih
vjeroispovijesti prednje važi za sveštenike svih tih vjera«,
to jest »u narodu treba razvijati ne samo punu vjersku
toleranciju, nego i uzajamnu ljubav i bratstvo bez obzira
na vjerske razlike«, ukratko, da je »sveštenstvo dužno
da po primjeru starih srpskih sveštenika aktivno uče-
stvuje u oslobodilačkoj borbi svoga naroda i da u tom
pogledu daje primjer kako se sa krstom u lijevoj, a ma-
čem u desnoj ruci gine za svoj narod«.
Bilo je to vrijeme kada je proto pretežni dio svoje
aktivnosti usmjerio na to kako da valjano pripremi kon-
ferenciju sveštenika, ko će da govori, ko će pripremiti
referate, razmišljao je da li su bili dovoljno tolerantni
u odmjeravanju kriterija za poziv sveštenika za skupštinu,
o čemu govore i zapisnici sa sjednica Izvršnog odbora
(koje je sa ostalim dokumentima Crnogorske antifašističke
skupštine svih saziva odabrao i pripremio u dvije knjige
dr Zoran Lakić), kao na sjednici od 5. decembra 1943,
kada je i prvi potpredsjednik Božo Ljumović primijetio
»da je bila učinjena greška što nije poslat poziv svim
sveštenicima na slobodnoj teritoriji, bez obzira kako su
se držali prema našoj borbi, no da je greška ispravljena,
jer su poslata sreskim NO odborima nepopunjena pozivna
pisma da oni ispune pozive i uruče ih onima koji nisu
bili pozvani«, kada je odlučeno da proto Jagoš Simono-
vić održi politički referat, a proto Jovo Radović referat
o ulozi crkve i sveštenstva u prošlosti i sadašnjosti, da
njih dvojica sačine i proglas Skupštine uz pomoć Nika
Pavića.
Ali dogadaji nisu tekli kako se očekivalo. Uslijed
prodora njemačkih jedinica u Pljevlja, njihovog nastu-
panja ka Lever Tari i opasnosti da prodru u Kolašin, sa
konferencijom sveštenika zakazanom za 15. decembar va-
ljalo je sačekati.
U jeku te zimske njemačke operacije pop Jovo je 21.
decembra 1943. napisao pismo »Sveštenstvu mirskog i
monačkog čina za Cmu Goru i Boku-«, povodom toga
što je bilo »primijećeno da neki sveštenici prilikom bo-

101
gosluženja na velikom hodu, kao i pri ostalim svešteno-
radnjama, pominju još uvijek ime mitropolita Joakinija«,
odnosno, zbog toga što je Vojni sud pri Glavnom št^bu
NOV i POJ za Crnu Goru i Boku »odlučio da se isti ne
smije pominjati prilikom bogosluđenja«, pop Jovo u ime
Vjerskog odsjeka u tom pismu piše:
»Citavom cmogorskom narodu, kao i sveštenstvu, po-
znata je izdajnička uloga mitropolita Joakinija. Narodne
sveštenike koji su uzeli aktivnog učešća u borbi za slo-
bodu, one koji su nepokolebljivo ostali na osvještanim
tradicijama borbenog svetosavskog pravoslavlja, učestvu-
jući rame uz rame sa herojskim borcima Narodnooslo-
bodilačke vojske, te je sveštenike ovaj izdajnik i okupa-
torski sluga anatemisao i oklevetao. Citavom narodu i
sveštenstvu Crne Gore i Boke poznati su izdajnički go-
vori ovog crkvenog velikodostojnika prilikom dolaska dže-
lata cmogorskog naroda, Pircija Birolia u manastir Ostrog,
kao i bacanje blata sa crkvenog oltara i preko javnih
poslanica na naše proslavljene borce za slobodu, na našu
slavom ovjenčanu Narodnooslobodilačku vojsku«.

»Osudujemo izdajnike Hristove v jere . . .

raspopove i raskaluđere: Jov a Radovića , , . «

Sve to što je crnogorski narod svojom narodnooslobo-

dilačkom borbom postigao, posebno riješenost njegovih
predstavničkih organa da se u tu borbu uključe i oni koji
su je dotad na razne načine izbjegavali ili su bili zbu-
njeni svekolikim ratnim vrtlozima, veoma je zabrinulo
jedan dio sveštenstva »Arhijerskih namjesništava: nik-
šićkog, šavničkog i kolašinskog«, pa i na »zajedničkom
bratskom sastanku u Nikšiću, dana 29. 12. 1943. godine,
a povodom teškog stanja u kome se nalazi naš narod«,
jednodušno konstatovalo i donijelo Rezoluciju (koju sam,
kao i drugu sutradan napisanu i upućenu neposredno
proti Jovu Radoviću, našao u ličnoj arhivi protinih se-
strića Branka i Sime Mostića).
Prvu su potpisala 23 sveštenika, od arhijerskog na-
mjesnika protojereja-stavrafora i protosinđeja, profesora-

102
-katiheta, do pomoćnika arhijerejskih namjesnika i pa-
roha, a drugu samo jedan od njih, sveštenik iz Pive,
Jovan Todorović (ljotićevac, poginuo kod Zidanog Mosta
početkom maja 1945), kome prva rezolucija nije bila do-
voljna da bi izvrcao svu svoju mržnju koju nam saopštava
u izuzetno dugoj ispovijedi upućenoj »crvenom ministru,
raspopu Jovu Radoviću, ’vjerskom referentu’ u pokrajin-
skoj komunističkoj vladi za Cmu Goru«.
Ako se ranije i moglo činiti da su se u sličnim ka-
zivanjima izbjegavali najgrublji kvalifikativi, sada su u
ovoj rezoluciji dvadeset trojice sveštenika izostala sva
odmjeravanja, pa je jednodušno konstatovano da je »uz-
ročnik svemu današnjem zlu i stradanju srpskog naroda
— rušilački, bezbožnički i krvoločni komunizam, propa-
giran od bjelosvjetske, skitačke, jevrejske rase, a prihva-
ćen od naših domaćih izroda: propalih i nedoučenih đaka,
kompromitovanih službenika, seoskih đilkoša, razbojnika,
kriminalnih tipova, skitnica i ostalog društvenog ološa«.
da »komunizam u svom programu ide za tim da razori
i uništi vjekovno izgrađivane osnove narodne crkve, na­
rodne države i narodne kulture, da potpuno ubije nacio-
nalnu svijest u narodu«, da »ostvarenjem komunističkih
’ideala’ narod potpadne pod jaram najvećih tirana«, da
bi se istorija »vratila na nekoliko vijekova unazad. . .«
Samo jednu svoju tačku, šestu po redu, razradili su
u jedanaest »teorijskih teza«, tvrdeći kako je »crkva da-
nas vise nego ikada pozvana na stražarenje i borbu«,
da je »baš danas jevandeoska parabola ’O Sejaču kukolja’
najaktuelnija«, jer, eto, komunizam ruši »hrišćanski mo­
ral pojedinca, društva i države, dočim Hristova crkva,
kao vojujuća sila, borila se uvijek. . .« (itd., što sve stoji
pod slovom »a«), »komunizam hoće haos i anarhizam,
Hristova crkva traži red . . .«, »komunizam ruši svetinje
braka i porodice, dočim. . .«, »komunizam sprovodi na-
čelo: ’Sto gore to bolje’, Hristova crkva. . .«, »komunizam
je pretvorio škole u razbojničke pećine. . .«, sve, tako, do
tačke osam opštih zaključaka, u kojoj se kaže da su oni,
potpisani, »vjerne sluge Hrista spasitelja, odani sinovi
Svetosavske Srpske crkve, čuvari amaneta naših slavnih
predaka, koji su krv svoju lili ’Za krst časni i slobodu

103
zlatnu’, ’Za kralja i otadžbinu’, pozvani, danas više nego
ikada«, da jednodušno — opet u osam tačaka — osude
komunizam i da ne priznaju »borbu koju vode komunisti
pod lažnom parolom ’narodnooslobodilačka borba’ za na-
rodnu«, da bi u trećoj tački napisali:
»Osuđujemo izdajnike Hristove vjere i Svetosavske
ideje: raspopove i raskaluđere — Jova Radovića, Jagoša
Simonovića, Blaža Markovića, Rufima Zižića i dr; koji
aktivno pomažu i sarađuju sa narodnim ubicama i rušio-
cima vjere i morala — komunistima. Je r sama njihova
saradnja dokaz je odobravanja svih nedjela, koja su ког
munisti počinili u našem narodu. Njihove prljave odluke
i neke vajne poslanice smatramo protiv-crkvenim, protiv-
-hrišćanskim, nenarodnim, nesrpskim, čiji će vinovnici
pred lice naroda i crkve na dan suda dobiti zasluženu
nagradu. Takvima nema mjesta sa nama. Takvi ne smiju
biti pomilovani. Ne manje činimo odgovomim i one sve-
štenike i intelektualce, koji su iz ma kojih razloga ostali
kod svojih kuća, na teritoriji koju partizani privremeno
posjeduju, i svojom neaktivnošću pomažu ovu razbojničku
komunističku bandu, te ih smatramo pođleglim u borbi
sa krvoločnicima i bezđušnicima. Naročito osuđujemo one
sveštenike koji su potpisali prljavu Kolašinsku rezoluciju
i Zupsku poslanicu, te držali molepstvije za pobjedu oru-
žja grobara Srpskog naroda i Srpske crkve, moleći se za
zdravlje pripadnika druge vjere, njihovog vođe, poznatog
obijača radnji — Josipa Broza. Intelektualce i sve pripad-
nike naše Crkve, koji su učestvovali i potpisali ovakve
sramne i izdajničke odluke, tako isto osuđujemo.. .«
Tako napisaše i potpisaše.

»Crveni ministre . . . «

»Običaj je i kolegijalni red, kad neko dobije položaj,

odlikovanje, učini neki podvig i tome slično, da mu se
torn prilikom upute srdačne čestitke, popraćene sa željom
da stečena karijera bude na ličnu i opštu sreću, a naročito
one profesije kojoj pripada onaj koji je tu karijeru ste-
kao. Pa evo i ja držeći se toga običaja i reda, hitam da ti

104
 kao sveštenik svešteniku i kao plemenik svome plemeni-
ku, uputim čestitku, prilikom tvoga izbora za ’ministra’
vjera u krvavoj i bratoubilačkoj vladi crvenog moskovskog
’maršala’ Tita«, počeo je svoje pismo Jovan G. Todorović,
sveštenik iz Pive, naoko smiren samo toliko dok je na-
pisao prvu rečenicu, da bi već u slijedećoj »bezbožnom
ministru« održao čas iz nacionalne istorije, kako je on
vidi, da »na čelu svih tih novih poturica« stoji on, raspop
i ministar vjere.
»Sveštenik iz Pive« uvjerava protu Radovića da ima
dobre podatke i da on »zna pozitivno« kako svakog dana
sluša »drugarice« kako mu pjevaju »ne vjerujem u Ne-
besa, već u Marksa i Engelsa«, a zatim:
»... Ili kako ti priliči ona druga njihova pjesma, kao
sveštenom licu na položaju ministarškom: ’Ustaj seljo,
ustaj rode, da se braniš od gospode, od žandara batinaša,
od popova mantijaša. . A ti nosiš čin sveštenički! U
mantiji si. Ja ne mogu da razumijem tvoje ’ministarstvo’
vjera, kad su oni protiv svih vjera. Da su te postavili za
ministra protiv vjere, onda se ne bi čudio, jer to zahtijeva
materijalistička — marksistička doktrina. U stvari ti jesi
ovo posljednje, nego ’Oči imaš i ne vidiš, uši imašine
čuješ’, kako bi rekao Hristos . . . «
Pop Jovo je iz pisma saznao da »istorija Srpske crkve
pamti izdaje«, ali da od njegove »nema sramnije do da-
nas«, da je položio partizansku zakletvu kako bi »slomio
kičmu Srpstvu i Pravoslavlju i da obadvoje uništi za
interese Treće internacionale«, gdje mu »bi pamet,do-
stojanstvo protojerejsko«, da je, bogme, kriv i za svaku
sveštenu glavu koja nastrada od partizanskih sudova, da
je postao »ministar ubica i krvopija svojih Pivljana«,
optužen i za zločine koje u petoj ofanzivi počiniše oku-
patorske jedinice i njihovi saveznici:
»Zar postade baš toliki nitkov i plemenski izrod, da
primiš ’ministarski’ položaj, onih koji ljetos navukose
onakvu katastrofu na našu nesrećnu Pivu, te poklaše
preko hiljadu i po ljudi, žena i nevine djece, i onoliko
domova u dim i pepeo pretvoriše? Dok si ti, osjećajući
prljavštinu svoje savjesti sa Kutlačom, Gojkom, Jeftom
(Marko Vujačić Kutlača, Gojko Garčević i Jefto Pavić,

105
prim. M. S.) skrivao se po jamama. A kad je opasnost
prošla, izvukao si sa njima zlikovačku kožu, da bi danas
sjeo na nekakvu ministarsku stolicu i pripremao novi
pokolj nevinih, nova groblja i paljevine. Znadi! Nije da-
leko dan kada ćete na grobovima tih nevinih žrtava pla-
titi pasjom glavom sva svoja nedjela«.
Pismo prepuno mržnje proto Radović je »primio«
na taj način što je predložio da se pročita na svim crkve-
nim skupovima, da riječ tog »nesrećnog, od naroda izo-
lovanog Pivljanina, koji vidi samo ponešto od onoga ko-
liko može da vidi sa svog kućnog praga«, odjekne onako
i onoliko koliko je vrijedno i istinito, kako ju je narod
kroz život provjerio i odmjerio. I pismo je stiglo do sva-
kog ko je to htio, a pop Jovo je, poslije konferencije
sveštenika u Zupi na kojoj je donesena poslanica upućena
sveštenstvu i narodu Crne Gore i Boke, i konstituisan
inicijativni odbor za saziv svešteničke skupštine, provodio
posljednje pripreme za što širi skup cmogorskih svešte-
nika, koji je zbog operacija njemačke vojske održan ka-
snije i upravo u vrijeme Drugog zasjedanja ZAVNO Crne
Gore i Boke u Kolašinu sredinom februara 1944.

Ljevičarenje na konferenciji sveštenika

Clanovima Izvršnog odbora ZAVNO, najvišeg pred-

stavničkog tijela crnogorskog naroda, nisu promakle ni
pojedinosti sa tih skupova kojima, neovisno od svih uspje-
ha, nisu bili osobito zadovoljni. O tome govori i Božo Lju-
mović, prvi potpredsjednik:
»Konferencija sveštenika nije bila dobro organizo-
vana. Inicijativnom odboru nije ukazana dovoljna pomoć,
lutalo se oko toga kakav karakter da se prida sveštenič-
kom sastanku, predlagale su se depeše u momentu kad
im nije bilo mjesta, nije bio unaprijed pripremljen dnevni
red. Referat druga Jagoša Simonovića nije bio dovoljno
izrađen, dok je referat prota Jova Radovića bio dobar.
Konferencija je uglavnom zadovoljila, ali u diskusiji se
pomalo ljevičarilo. Proglas je opširan i trebalo bi ga skra-
titi, osobito iz tehničkih razloga«.

106
 Pop Jovo nije prihvatio objašnjenja prvog potpred-
sjednika, jer na skupu eetrdesetorice sveštenika govorilo
se i slobodno i bez unaprijed utvrdenih teza, svako je
govorio ono što je osjećao i što je mislio, sve je teklo
spontanije nego što se bilo naviklo. Odbio je da je bilo
pretjerivanja i avanturizma, a da je moglo biti bolje,
»moglo je kako nije moglo«, na šta je predsjednik Mi-
ljanič odgovorio:
»U istupanju moramo biti jedinstveni. Nalazimo se u
izvanrednim prilikama, kad se naš sastav ne može tako
lako mijenjati. Moramo učiniti najveći napor da se do
najveće mjere zbližimo i bratski analganiramo. Odnosno
kritike na ljevičarenje, ja mislim da su primjedbe dru-
gova Boža (Ljumovića) i Nika (Pavića), sasvim umjesne.
J a bih rekao da, što se mene tiče, ipak različito na tu stvar
gledam. Ja zauzimam jedno srednje gledište. S te strane
ja ne bih imao ništa zamjeriti vijećnicima ili članovima
svešteničke konferencije. Kad govori potiču odozdo, od
naroda, moje je mišljenje da govor može biti potpuno
Slobodan. Međutim, mi članovi Izvršnog odbora, odbor-
nici sreskih, opštinskih odbora itd., treba da smo veoma
oprezni i da pazimo što govorimo. Mišljenja sam, dakle,
da ne bi trebalo sprečavati punu slobodu govora, ukoliko,
naravno, ne bi bilo očigledne štete od nečijeg potpuno
nepromišljenog stava. Bilo je vijećnika koji su se ustru-
čavali da govore. I ne bi trebalo da dode do ušiju naroda
kao da kod nas ne postoji potpuna sloboda govora. Sma-
tram da svaki vijećnik treba da iznese sve što misli ako
ne na zasjedanju, a ono makar da to saopšti nama.«
A već na slijedećem sastanku Izvršnog odbora, 7.
marta 1944, proto Jovo je, kako stoji u zapisniku, »čitao
tri nova raspisa, jedan kojim se daju uputstva svešteni-
cima o urednom vršenju sveštenoradnji, o održavanju
crkava i groblja; drugi kojim se traži od sveštenika sa
slobodne teritorije objašnjenje zašto nijesu prisustvovali
svešteničkoj skupštini, i treći raspis upravama manastira
kojim se traže podaci o manastirskim imanjima i daju
uputstva za njihovu obradu«.
Kada je saslušao primjedbe na projekte, proto je
predložio da se organizuje Crkveni sud «-u koji bi ušla

107
dva sveštenika i jedan pravnik, a koji bi imao za dužnost
da rješava po predmetima brakorazvodnih sporova, biga-
mije, konkubina, izdržavanja vanbračne djece i slično«,
da bi Izvršni odbor na kraju zaključio:
»Sjednica principijelno usvaja ovaj prijedlog s tim
da stvar Crkvenog suda, podležnosti i propisa na osnovu
kojih bi sud donosio svoje odluke, prostudiraju i podnesu
konkretan prijedlog drugovi proto Jovo Radović, proto
Jagoš Simonović, sveštenik Vugdelić i Mihajlo Grbić«.

Član Predsjedništva CASNO-a Crne Gore i B oke

Kada je toga dana, 14. jula 1944. u Kolašinu, kan-

didaciona komisija III zasjedanja Zemaljskog antifašistič-
kog vijeća, koje je tada preraslo u Cmogorsku antifaši-
stičku skupštinu narodnog oslobođenja, predložila da uz
predsjednika, trojicu potpredsjednika i sekretara u novo
Predsjedništvo, pored Ivana Milutinovića, Blaža Jovano-
vića, Peka Dapčevića i još petorice vijećnika, uđe i proto
Jovo Radović, dotadašnji član Izvršnog odbora i predsjed-
nik Vjerskog odsjeka, vijećnici su, burnim aplauzom po-
zdravljajući predloženu listu, veoma dobro znali da će i
profesor i novinar, general, advokat i pukovnik, inženjer,
svi istaknuti članovi najvišeg predstavničkog narodnog ti-
jela, u partizanu s krstom i petokrakom na kapi, jedinom
među njima, imati dragocjenog saradnika i humanistu,
rodoljuba i prosvjetitelja, čovjeka krhka izgleda a mlada-
lačkih ambicija, pa otud gotovo da i nije bilo neočekivano
saopštenje da je proto Radović preuzeo dva »resora«, što
nije bio slučaj s drugim vijećnicima. Od tada do kraja
rata vodio je Prosvjetno odjeljenje (kasnije Povjereništvo
za prosvjetu) i Vjersku komisiju Predsjedništva.
Kao što su i povjerenici za narodnu privredu i finan-
sije, ekonomsku obnovu i socijalnu politiku, pravdu, za
unutrašnje poslove i informacije, za narodno zdravlje, za
ishranu, građevine, šume i rude, zatim članovi Zakono-
davne komisije i savjeta, predsjednici i referenti svakog
»ministarstva« radili u zaista dramatičnim ratnim uslo-
vima i opštoj neimaštini, ne izbjegavajući da često rade

108
i poslove koji bi više odgovarali opštinskim odborima,
onda su i članovi Vjerske komisije, pop Radović i pop
Jagoš Simonović, hodža Abdulah Hodžić, profesor bogo-
slovije Jovan Vukmanović, učitelj Vučeta Pipera i sve-
štenik Đorđije Kalezić, kao i referent Prosvjetnog odje-
ljenja, predratni komunista i profesor književnosti Niko
Pavić, takođe za deset mjeseci svoga rada, prema poda-
cima dr Zorana Lakića, poput drugih povjereništava i
komisija, učinili toliko koliko su mogli. Povjereništvo za
prosvjetu je izdalo i na teren poslalo 398 dokumenata, a
Vjerska komisija — 80, pri čemu valja reći i to da je u
zapisniku sa druge sjednice Predsjedništva CASNO, odr-
žane u Nikšiću 29. septembra 1944, zapisano: »-Na kraju
je odlučeno da drug Blažo Jovanović vrši dužnost šefa
Prosvjetnog odjeljenja, a umjesto otsutnog druga prota
Jova Radovića, koji se nalazi na liječenju u Italiji«.
Pop se sa liječenja vratio poslije nepuna dva mjeseca,
da bi na Drugom kongresu Antifašističke omladine Crne
Gore i Boke, koji je održan u sali »Doma slobode« na
Cetinju 15. decembra 1944, poslije pozdravnih govora,
»duboko dimut«, sa kongresne govomice saopštio svoju
riječ, koju je »Omladinski pokret« od 29. decembra ozna-
čio međunaslovom: »Sloboda naše zemlje, to je veliko
djelo naše omladine«.

»Mi zato treba duboko da vam se p oklon im o . . .<«

U torn trenutku bljesnula je kamera fotoreportera

Danila Gagovića i sačuvala snimak govomika sa krstom
i petokrakom na kapi, koji kazuje omladini da je neobič-
no radostan što mu se ukazala prilika da govori iz slo-
bodnog Cetinja, »odakle su ranije govorili mnogi svešte-
nici, odakle su govorile vladike cetinjske, koje su narod
jačali u moralu, koji su ga spremali za borbu i vodili
kroz borbu kao pravi patrioti«.
Mnogo godina kasnije u popovoj ličnoj arhivi njegovi
sestrići Mostići pronašli su napisani originalni govor mla-
dim borcima (kao i nekoliko drugih protinih tekstova,
od kojih ću neke citirati), u kojem se kaže:

109
 »•To rodoljubivo sveštenstvo Cme Gore i Boke, koje
se borilo za narodno oslobođenje, održalo je svoj časni
krst na visini i nije dalo i nije dozvolilo da se ovo časno
i visoko znamenje pravoslavne vjere prilijepi ili podpadne
pod kukasti krst fašističkih ’ordi’, o čijim kukama vise
milioni nevinih žrtava od jakorođenog djeteta do star-
ca . . . Vi ste dijamantni fundament, na kome su se kovale
vojničke vrline. . . Vi nikada nijeste duhovno klonuli ne­
go ste smjelo stupali iz borbe u borbu, iz pobjede u po-
bjedu, krunisali svoj rad najvećim vrlinama, stekli ponos
sebe, stvorili ugled svojoj otadžbini, uzdigli je i svrstali
u redove moćnih savezničkih armija i s ovim ubrali lo-
vorov vijenac čojstva, herojstva i viteštva. . . I kao što
su sa svojom prirodnom bistrinom odmakli od ostalih
brda naših gorostasni vidici — Durmitor, Lovćen i Kom,
toliko je i ova borba od ostalih uzvišenija i veličanstve-
nija . . . Vi omladinci i omladinke prvi biste koji se ne
dadoste prevariti, obmanuti, niti lakomisleno pođleći, da
vas neprijatelj silinom svoga oružja izoluje od naroda,
da vas svrsta u redove svoje vojske i pošalje da ginete
na frontovima. . . Vi ste borci za slobodu, koju mi danas
ovdje uživamo i koju će uskoro uživati čitava naša do-
movina. Mi zato treba duboko da mu se poklonimo . . .«
I kao što je dr Obren Blagojević nekoliko mjeseci
ranije, u Kolašinu 14. jula 1944, obavještavajući vijećnike
Trećeg zasjedanja ZAVNO Cme Gore i Boke o radu
narodne vlasti i Vjerskog odsjeka u proteklom periodu,
utvrdio da je sav taj rad »definitivno razbio neprijatelj-
sku lažnu propagandu o tobože ateističkom karakteru
narodnooslobodilačkog pokreta«, kako je to utvrdila i
Skupština sveštenika u Nikšiću, njih četrdesetorica, tako
je i х-protino« Prosvjetno odjeljenje svoju aktivnost ra-
zvilo od organizovanja tečajeva za opismenjavanje i otva-
ranje osnovnih škola (u prvoj polovini 1944. godine radilo
je 70 škola na oslobođenoj teritoriji) do kulturno-umjet-
ničkih grupa i prosvjetnih i naučnih predavanja, ne za-
boravljajući pri tom ni Dom rodoljuba u Kolašinu od
šezdeset iznemoglih ljudi.
Na sjednici Predsjedništva, 3. januara 1945, podno-
seći izvještaj Povjereništva za prosvjetu, »-drug proto Jo -

110
vo Radović«, kako piše u zapisniku, »analizirajući pitanje-
prosvjete, naglasio je da moramo što prije nadoknaditi
ono što je u toku ovoga rata izgubljeno, već i zbog toga
što smo izgubili dosta prosvjetnih kadrova«, i dodao:
»Podvlačeći rezultate koje je dala konferencija pro­
svjetnih radnika u Nikšiću, smatra da bi sa njima trebalo-
nastaviti, jer se tu pored donošenja pianova o radu i ispi-
tivanju problema prosvjete, prosvjetni radnici upoznaju
sa narodnooslobodilačkim pokretom i smjemicama pro­
svjete kojima treba da služe. Potrebno je što prije otvoriti
škole, po mogućnosti sve vrste škola. Ovdje se nameće
hitno rješenje problema ishrane učenika, imajući, pri tom,
u vidu da bi u protivnom velikom broju učenika bilo-
onemogućeno posjećivanje škola.
Drug povjerenik predlaže, navodeći kao razlog duže
otsustvo radi bolesti, da izvještaj Povjereništva prosvjete
dopuni pomoćnik povjerenika drug Niko Pavić«.

R eferat o predsjedniku (

— Da, pamtim tu sjednicu, protin i moj izvještaj,.

kada smo govorili o problemima opštenarodne prosvjete,
školstva i kulture — priča Niko Pavić, nekadašnji mini­
star prosvjete, a danas penzioner u Beogradu. — Govorili
smo o nevoljama pozorišne umjetnosti i muzeja, o našim
brigama oko priznavanja svjedočanstava onima koji su
tokom okupacije završili škole, a mogućnostima da se
pored ćirilice u nekim sredinama uvede i latinica i alban-
ski jezik, o otvaranju stručnih tečajeva i nekoliko gim-
nazija, mnogih biblioteka i još više čitaonica, internata i
kuhinja, kurseva za one koji su ratovali kako bi što prije
nadoknadili izgubljeno, podrazumijevajući i one koji su
prerasli, a kako nas istoričar Lakić podsjeća iznoseći za-
pisnike, mogli su se čuti i prijedlozi o osnivanju poljo-
privredno-šumarskog fakulteta i pozivi učiteljima za or-
ganizovanje zadrugarstva, zatim, da je pozvan jedan Al-
banac da nam pomogne u radu, da se otvore stručni
tečajevi za učitelje. Jednom riječju, živjeli smo dobrim
dijelom u slobodi, jer već sredinom februara, kako je

11 1
zapisano, mogli smo da kažemo da u Crnoj Gori u 417
škola uči 22731 učenik, da je otvoreno 7 gimnazija, da
u Danilovgradu ima 600 daka, da u 3 gimnazije ima 1000
učenika, da prvi bukvar tek što nije gotov. Pozvani su
profesori iz vojske, razmišljali smo i o kreditima za neke
kupovine, trebalo je opraviti i muzej, da prosvjetni rad-
nici sarađuju u partizanskoj štampi, da se zaštite kultur-
no-istorijski i umjetnički spomenici, da se prikupe knji-
ževne tvorevine i objave prve knjige i brošure, da se
izrade programi za učiteljske kurseve, zatraži obrada i
zasijavanje školskih bašta, utvrdi kriterij koji bi se pri-
mjenjivao prilikom slanja naših prvih studenata na ško-
lovanje u inostranstvo.
U zapisniku su, vidim, i protini podaci o radu ’nje-
gove’ Vjerske komisije — da se prikupe podaci o mana-
stirima, da se ne daje mast u bolnice za muslimanske
ranjenike i bolesnike, da se dozvoli pričest i služenje u
ćelijama zatvora u Kotoru, da se održi zajednički sasta-
nak sveštenika pravoslavnih i katolika u Kotoru. . . Sre-
ćom, mnoga dokumenta su sačuvana, čak i oko četiri sto-
tine o prosvjeti i kulturi. . . Kako sada o njima govoriti!
Tako reče nekadašnji suplent u Podgorici, komesar
proleterske brigade upućen u Agitprop PK K PJ za Crnu
Goru i Boku, u Izvršni odbor i Povjereništvo, čovjek ko­
ji je radeći s popom Jovom i oslobođenje dočekao.
— Naš prvi susret bio je neposredan kao da smo
nekad davno, ko zna koliko drugovali — nastavlja svoju
priču profesor. — Njegova prirodnost u ophodenju i strp-
ljivost da se sasluša drugi, želja da se kaže svoje mišljenje
o svemu, makar to bila i ’partijska direktiva’, iskrenost
u dijalozima i monolozima, rodoljublje iznad svega, uči-
niše naše druženje i u ratnim i poratnim uslovima lije-
pim i iskrenim prijateljstvom, što opet sve skupa nije
prigušilo njegov uvijek jasan i principijelan stav.
Otvoren i bez težnje da se bilo kome dopadne, pop
Jovo je bio i kada je govorio o malom broju hektara
predviđenom u projektu zakona o privatnom vlasništvu,
tražeći amandmanom da se u planinskim predjelima taj
minimum nešto poveća. Tada ga neki napadoše da ponovo
hoće da uvede begluke, pa ga Blažo Jovanović odbrani,

112
prihvati njegov prijedlog i sve to svede u mirne tokove.
’Cm kuko, šta to učini’, bila je njegova česta uzre-
čica, kao ’oštra kritika’, prepuna neke mekoće i naklo-
nosti, što u to ratno vrijeme bi kao melem. Takav rodo-
ljub mogao se poštovati i voljeti.
Kada je sredinom aprila 1945. Crnogorska antifašistič-
ka skupština prerasla u Crnogorsku narodnu skupštinu,
a narodnoslobodilački odbori u narodne odbore, proto Ra-
dović je sa tribine tog IV zasjedanja narodnih predstav-
nika osudio pismo mitropolita skopskog Josifa, poslato
i bivšem mitropolitu Joakiniju, koji je nekoliko mjeseci
prije tog pisma pošao sramnim putem sa Nijemcima,
napisano s ciljem da dio sveštenstva koji je ostao na li-
niji narodne borbe odvoji upravo od te borbe.
»Odbijam i osuđujem ovakva uputstva u ime svoje,
a takođe i u ime svega onog sveštenstva koje je raslo
među narodom, koje se borilo za narodnu slobodu ..
govorio je proto koji je tom prilikom ponovo izabran u
Predsjedništvo, i o čijem je Povjereništvu prosvjete Velj-
ko Zeković, sekretar CASNO-a, u svom referatu rekao
da je »nastojalo kroz ovo vrijeme da učini sve što je mo-
guće da bi se ubrzalo ostvarenje prosvjetno-kulturnog
uzdizanja čitavog naroda«, da »u deset srezova radi 436
osnovnih škola, od toga broja su 74 novootvorene u mje-
stima gdje ih prije rata nije bilo«, da «-u 9 gimnazija
(osim pljevaljske) ima oko 6670 đaka«, da je otvoreno
113 domova kulture, 46 čitaonica . . .
Idućeg mjeseca, maja 1945, smirila su se prekopana
ratišta. Bili su to zvjezdani časovi čovječanstva.

»Radosja velika jest«

Okružen svojim sestrićima, dacima gimnazije koji su

zajedno s njim nekoliko godina živjeli u jednoj sobi Ce-
tinjskog manastira, sve do preseljenja u Nikšić 1953, pro­
to Jovo Radović je radio kao i u danima rata: bio je
čovjek svoga vremena.
Kada su ga Branko, Simo i Rada pitali hoće li da
idu na časove vjeronauke, koji su jedno vrijeme bili oba-
8 113
vezni, a kasnije fakultativni, odgovorio im je neka sami
odmjere i odluče, a ako baš hoće da čuju njegovo mi-
šljenje, onda neka idu svojim putem, tamo gdje je i ve-
ćina, a većina, koliko on zna i vidi, ne želi vjeronauku.
Stvarao je mostove medusobnog razumijevanja iz-
među društva i crkve, među ljudima, boreći se i dalje za
prave ljudske vrijednosti, za bolje sutra, ostavljajući nam
0 tom svom stalnom životnom opredjeljenju i nekoliko
tekstova.
»•Drugovi narodni poslanici, sad kad hoćemo da uprav-
ljamo sami sobom, kad hoćemo svoju zemlju da obnav-
ljamo, po svojoj volji, a mi za to imamo i imaćemo ži-
votne narodne snage, kad pomenem riječi industrijalizacija
1 elektrifikacija, ovo ’Radosja velika jest’, radujem se,
braćo, jer ostvarenjem elektrifikacije i industrijalizacije
mi ćemo brže izgrađivati našu užu otadžbinu Crnu Goru,
a sa ovim se ostvaruju snovi naših nacionalnih predaka,
naših heroja koji u četvorogodišnjoj borbi dadoše živote
svoje za bolju i sretniju budućnost jugoslovenskog pod-
mlatka i omlađine«, govorio je pro to sa skupštinske tri­
bine na Cetinju, napominjući kako je »petogodišnji plan
izradio Narodni front, onaj front koji je položio ispit
patriotizma kroz minulu najstrašniju epohu. Narodni front
koji je izvojevao narodnu slobodu pod voćstvom maršala
Tita. . .«
Svoju riječ o obnovi zemlje i o Narodnom frontu
saopštio je i u članku objavljenom u »Pobjedi« 21. okto-
bra 1947. povodom jedne odluke Arhijerejskog sinoda,
znatno ranije donesene, i poziva »sveštenstvu, koje je
prešlo u svetovnu službu, da se vrati na svoje dužnosti,
inače će se prema njima primjenjivati zakonski propisi
81 i 83 apostolskih pravila«.
»•Ova odluka je čudnovata«, pisao je proto, »a po-
gotovo je čudnovato njeno podražavanje od strane hekih
arhijereja, u vrijeme kada se svi rodoljubivi eletnenti
naše zemlje angažuju u borbi za izvršenje Petogodišnjeg
plana, koji ima da donese ljepšu sutrašnjicu našim naro-
dima. U vrijeme opšteg radnog poleta naših naroda Sv.
arhijerejski sinod, kroz citiranu odluku, nastoji da jedan
dio narodnih sveštenika odvoji od naroda i isključi ih iz

114
učešća u izgradnji i obnovi zemlje. Ova odluka Sinoda
hije u saglasnosti ni sa današnjim razvitkom naše zemlje
niti sa tradicijama Srpske pravoslavne crkve.«
Ako su u našoj dalekoj i bližoj prošlosti mnogi sve-
štenici bili vojskovođe, komandiri i kapetani, ako su se
borili s puškom u ruci, zašto onda, pisao je pro to, odvra-
ćati sveštenike od života kojim žive, zašto da se snažno
ne podstiče program Narodnog fronta, u koji je »ušao
dobar broj narodnih sveštenika«, iako ima i onih koji ne
učestvuju u njegovom radu, jer su još u nekoj »nedoumi-
ci-к, svakako i pod uticajem odluke Sv. arhijerejskog
Sinoda.

Ispit patriotizma

lako je 1953. prešao u Nikšić, ponovo se sa skup-

štinske govornice obratio poslanicima, ovog puta govoreći
0 Josipu Brozu Titu, da »pokolenja stvaraju istoriju, a
vijekovi daju veličine u pojedinim ličnostima, čija su
imena tijesno vezana za sudbinu naroda kojem pripadaju«,
da je to novo nacionalno, jugoslovensko ime — Titovo
ime, ime prvog predsjednika nove Jugoslavije, kojeg je
»narod birao jer se uvjerio da ga je kroz četvorogodišnju
borbu junački i pametno vodio«, jer zna da će »Tito
htjeti i umjeti da brod naše zemlje izvede sa uzburkanog
mora strasti i pakosti u međunarodnim odnosima i da ga
povede još sigurnijim putem . . . «
U tišini svoje sobe prisjećao se i godišnjice smrti
Ćetka Stanišića, »pravoga narodnoga sveštenika i učite-
lja«, rodoljuba borca kojeg su italijanski karabinijeri uhva-
tili i novembra 1941. zatvorili u zloglasni logor »Kavaja«
u Albaniji, a potom prebacili u Bar i na Cetinju.
»Tada je pred zatvor došao četnički komandant Bajo
Stanišić i ponudio Ćetku oslobođenje samo ako bi stupio
u redove četnika. No, Baji je bilo uzalud! Ćetko je radije
birao smrt nego saradnju sa neprijateljima i izdajnicima
svoga naroda. Torn prilikom je rekao Baji: ’Nikad s to-
bom, izdajniče svoga naroda, svoga bratstva i pleme-
na!’ . . .■«, pisao je proto o ratniku iz balkanskih ratova
1 iz prvog svjetskog rata, intemircu iz tog vremena, ka-

115
snijem predsjedniku Crvenog krsta koji je slao pomoć
španskim borcima, predsjedniku Svetosavskog udruženja
u Nikšiću, rano penzionisanom svešteniku i ocu istaknu-
tih partizana, hapšeniku koji je iz italijanske internacije,
gdje je zatočen sa sinom, javio supruzi: »-Ne smiješ ni-
kom praviti molbu za moje oslobodenje niti neku olak-
šicu«. A đed četničkog komandanta Baja Stanišića i ded
velikog rodoljuba i borca Ćetka Stanišića bila su dva
rodena brata!
»Smrt njegova nije ožalostila samo njegovu poro-
dicu nego sve crnogorsko sveštenstvo i mnogobrojne pri-
jatelje i poznanike. Ćetko je svojom smrću pokazao kako
se junaci bore za svoju domovinu i položio ispit patriotiz-
ma. Njegov lik i njegovo čojstvo treba da služi ostalom
sveštenstvu kao primjer. Proto Jovo Radović, Nikšić, 7.
VI 1953.«
Nepune tri godine kasnije, marta 1956, proto Jovo
Radović je umro u 74 godini života. Među ostalim odli-
kovanjima na samrtnom uzglavlju bila su i dva Ordena
bratstva i jedinstva.
Za život kojim je živio.

116
MUKE KALUĐERA MILUNA NIKlCA MIRONA
Ćuđenje i svjedočenje narodnih heroja ☆ Kaluđe-
rove »nastranosti« ☆ »Oljepotao je svoje i naše
dane* ☆ »Ako ćemo pravo: suštinu je dobro shva-
tio« ☆ Terenski politički radnik ☆ Gladno usta-
ničko proljeće ☆ Tito 15. maja 1942: »Naročito
nam se sviđa proglas jeromonaha Mirona Nikića«
☆ Proglas četvorice sveštenika ☆ »Zar su ovo sluge
Hristove . . . « ☆ Junska agonija hercegovačkih par-
tizana ☆ Umjesto vjerskog referenta brigade ☆ Mi­
ron i vojvoda Kovač ☆ U nemilosti hercegovačkih
i ličkih četnika ☆ Kaluđerova nesmotrenost ☆ Obo-
je su govorili istinu — i Miron i svjedokinja ☆ K a-
luđer na stratištu: »To je moja Partija, ja samo
njoj pripadam«
Dvojica narodnih heroja i generala u penziji koji
već godinama žive u Beogradu, moji sabesjednici o vre-
menu ratnom kaluđera Miluna Nikića Mirona, ubrzo mi
poslaše svoje zabilješke. »Sad iz ovog teksta prvi put
saznajem da je Miron bio komesar partizanskog bataljo-
па. Kako to da ne znam komesara svoga bataljona? To
je nevjerovatno!«, zapisao je Danilo Komnenović 18. sep-
tembra 1980, a deset dana kasnije i Danilo Damjanović:
»Milo mi je da si tako uporan u dokazivanju istine o čo-
vjeku koji je, nesretnim slučajem, pogrešno poginuo od
ruku svojih drugova i osvijetlio njegov lik-«.
•* Sta se, u stvari, dogodilo? Ko je kaluđer Miron?

119
 Iz Sumadije u Hercegovinu

— Milo mi bi to što prikupih o kaluđeru Mironu u

njegovom rodnom selu Bresnici, blizu Cačka, gdje sam
razgovarao sa Mironovim drugom iz djetinjstva Radomi-
rom Novakovićem. Zaputim se, onda, ka selu Preljini,
kod Cačka, do Jelke Nikić, žene Mironovog brata, a otuda
do igumana Rafaila u manastiru Nikolje. Tu se Miron
poslije školovanja zamonašio i kasnije postao starješina
manastira. Zatim stigoh i u selo Vrčane, u prvu Mironovu
parohiju, gdje nađoh zanimljiva sabesjednika Dušana To-
dorovića — priča mi, onomad, Branko Popadić (pukovnik
u penziji i nosilac Partizanske spomenice 1941), koji je,
da saopštim i tu upečatljivu pojedinost, ljeta 1953, pri-
likom proslave desetogodišnjice bitke na Sutjesci, na Tjen-
tištu okupio borce svoje Treće čete Prvog bataljona De-
sete hercegovačke proleterske brigade. Kao nekadašnji
politički sekretar tada je otvorio sastanak komunista i
utvrdio: od četrdeset šest boraca iz čete, koliko ih je ušlo
u petu ofanzivu, dvadeset drugova je poginulo, a trojica
nisu mogla doći na to prvo posljeratno četno zborište,
gdje se okupilo dvadeset i troje boraca. Popadić je zapitao
svoje borce da li svih dvadeset i troje ima partijsku knji-
žicu, da li sa crvenom knjižicom dočekuju sutrašnju smo-
tru i dolazak vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita.
Svi preživjeli borci ovog nekadašnjeg borbenog ko-
lektiva bili su članovi Saveza komunista.
Pohodeći mnogim stranama i pronalazeći najnužnije
podatke za biografije svih poginulih boraca i žrtava fa-
šističkog terora u bilećkom kraju, Popadić je stigao i do
Mironovog kućnog ognjišta. Saznao je da je Miron roden
1897. godine, a kao najstariji od petoro djece Kristine
i Ljubomira Nikića, siromašnog seljaka nadničara. Ima
sestru Miladinku u selu Gruži, kod Kragujevca, i brata
Milutina u selu Slatini, kod Cačka. Jednog brata ubili su
mu četnici.
U vrijeme kad je Milun bio dječak zapazio ga je
svještenik iz sela Mrčajevaca kao bistrog osnovca, a za­
tim poslao u manastir Ziču 1910. godine, gdje je završio
školovanje i ostao kao sveštenik do 1925. Ubrzo je prešao

120
 u manastir Nikolje, tu se zamonašio i dobio sakralno ime
— Miron, postao starješina manastira i paroh u selima
Rošci i Vrčari ispod grebena Ovčara.
Starijim seljacima u tim krajevima ostao je u sjeća-
nju kao čestit čovjek i sveštenik, naklonjen vrijednim i
odlučnim seljacima, obespravljenim i siromašnim, onima
koji su se suprotstavljali i žandarima. Zbog takvih opre-
djeljenja i drugih »nastranosti« dolazio je u sukob s crkve-
nim vlastima, koje ga 1933. godine premještaju po kazni
u Hercegovinu, a mostarski vladika rasporeduje u ma­
nastir Zavalu u Popovom polju.
Miron ni ovdje nije želio da živi asketski. Naprotiv,
zajedno sa seljacima čije su kućice bile rasute pored
vrtača i krčevina, pored gladnih i žednih polja, odupirao
se i intemim manastirskim kaznama i pokušajima da se
»pretvori u bogomoljca i isposnika«.
Zbog toga ga ponovo po kazni premještaju «-bogu iza
leđa« — u sitničku parohiju, u besputan i bezvodan her-
cegovački kraj, da opslužuje crkve u selima Zvijerini,
Dolima i Vranjskoj, da u opancima grabi po kamenjaru
i visovima izgubljenim u oblacima. Ali upravo tu, na tim
kamenim gredama, među siromašnim seljacima »-oljepo-
tao« je i svoje i njihove dane i noći, stekao puno prijate-
lja, dijelio s njima svako dobro i zlo, dolazio na sijela i
komišanja, pa i na čašicu rakije, vrč vina, dobro meze.
Kuražio je klonule i upućivao ih da se smjelo otisnu iz.
svog sela, od ognjišta i zapute u svijet, preko svojih međa.
Hrabrio je mnoge da se ne plaše smjelo izgovorene riječi
i režimskih vlasti. Cašćavao je prijatelje kad bi se zatekao-
u kafani ili gostioni u opštinskom centra Divinu, znao je
i da zapjeva, da obnoć pređe planinu i stigne medu do-
maćine koji su slavili slavu ili oplakivali mrtve. Okupljao-
je u svom domu i seoske momke, medu kojima i Nikolu
Milidragovića (pukovnik u penziji), koji je prve ustaničke
godine bio sekretar prve partijske ćelije u selu Vranjska,,
gdje je Miron godinama živio.

121
 S puškorn na položaju

Iako jeromonah Milun Nikić Miron nije znao da u

najbližoj sićušnoj varošici Fatnici već od septembra 1936.
godine djeluje nekoliko komunista seljaka, Srba i Musli-
mana, da je u aprilskom ratu i u rano proljece 1941. go­
dine K P J svojim proglasima i neposrednom riječju i kon-
kretnim akcijama pozivala i podsticala narod i narodnosti
naše zemlje da prikuplja oružje koje će uskoro biti neop-
hodno u borbi protiv tudina, iako nije znao da nailaze
dani u kojima ljudski život neće predstavljati nikakvu
vrijednost, da ustaše pripremaju obračun sa svim pošte-
nim ljudima, da raspiruju mržnju medu narodima, da se
pripremaju na krvoproliće i da zauvijek razdvoje naroae
Hercegovine na vjerskoj osnovi, a sva ta grozničava dje-
latnost hercegovačkih komunista uveliko je zaobilazila
sela kaluđerove parohije, ipak je Miron, odjeven u svoju
■crnu mantiju, veoma malog rasta, oštrih pokreta, britke
i hitre riječi, obilazio svoj a sela i uvjeravao ljude da
ne treba da predaju oružje kojeg su se mnogi dokopali u
rasulu jugoslovenske vojske. Upozoravao ih je da ne si-
laze u varoške općinske međe i žandarmerijske postaje,
da se ogluše o pozive ustaških predstojnika i da se ne
okupljaju i ne slušaju »važna saopštenja«. Ukratko, učio
ih je da se drže svojih brda i pušaka, svoga jedinstva.
Samo dvojica iz Mironove parohije nisu poslušala
svoga jeromonaha i nikad se vise nisu vratili svojim po-
rodicama.
Događaji su se naglo gomilali: priče o prvim hap-
šenjima Srba, Jevreja i komunista i o zločinima ustaša
uskoro su bile potvrdene. Da je naišlo vrijeme gadno i
surovo, fatničkim komunistima je predočio i Miro Popara,
sin fatničkog trgovca, student i član Oblasnog komiteta
K P J za Hercegovinu, na sastanku koji je održan pod pe-
ćinom ispod kuće gimnazijalca i skojevca Asima Pervana
(general-major u penziji). Miro Popara, politički komesar
hercegovačkih partizana i narodni heroj koga su strije-
ljali Italijani i četnici u Nevesinju jula 1942, govorio je
tada o prvoj obavezi komunista: da se moraju oduprijeti
pokušaju ustaša da raspire bratoubilački rat i da Musli-
mani treba da zaštite svoje susjede Srbe.
Tada je prvi sekretar fatničke partijske ćelije Halid
Comić (član Savjeta SR BiH i nosilac Partizanske spo-
menice 1941) na zahtjev Mira Popare prihvatio nezahval-
nu dužnost ustaškog tabornika u Divinu, čijem taborištu
su pripadala i sela pod parohijom Miluna Nikića Mirona.
Bilo je to vrijeme kada je Miro Popara i od kaludera
Mirona, kojeg je godinama poznavao, očekivao propagi-
ranje neophodnosti bratske saradnje sa Muslimanima iz
toga kraja. Govorio mu je da se češće susreće i osloni
na fatničkog popa Sima Radunovića (nosilac Partizanske
spomenice 1941), simpatizera K PJ, koji je, to Miron nije
znao, poslije formiranja fatničke partijske organizacije,
svakog mjeseca davao dobrovoljni prilog oko sto dinara.
Ponekad je pop Simo obavljao i kurirske zadatke i preno-
sio partijsku literaturu iz Beograda do Hercegovine, kri-
jući je najčešće u svojoj crkvi.
— Bivalo je i to: vjernik prihvati crkvenu knjigu,
a u 'n jo j — bilten ili letak, proglas Partije, neko naše
komunističko ’jevanđelje’. Neko bi to i pročitao, neko brzo
preklopio stranice i odmaglio, ali niko nije izdao popa,
provalio to naše partijsko ilegalno sklonište — prisjećao
se tog vremena Halid Comić, koji je takođe susretao ka­
ludera Mirona o kojem je znao, da je to čovjek koji je s
mnogima u tom kraju »izio mnogo luga (hljeba)«, koji
je sa ljudima uspostavljao prijateljske, otvorene i prisne
odnose.
U međuvremenu su u okolnim hercegovačkim sre-
zovima ustaše sa isukanim noževima upadale u kuće srp-
skih seljaka i građana, odvodeći i ubijajući više hiljada
ljudi. Kada je izgledalo da će svi pošteni ljudi biti potrpa-
ni u jame, da će nestati u koncentracionim logorima i
zatvorima, zaiskrila je nada — pod vodstvom komunista
i drugih poštenih ljudi od pasivnog otpora prešlo se na
široko organizovanu akciju. Riječi nade i ohrabrenja pre-
tvorile su se u borbene poklike — s prvim pogromom
srpskog stanovništva i otporom rodoljubivih gradana na
ustaničkim položajima u istočnoj Hercegovini, našle su se
hiljade boraca. Izbezumljeni narod je bježao u zbjegove,
u bezvodne i puste vrleti, u brda koja su pružala uto-
čišta. Tu je bila i većina komunista, skojevaca i njihovih
simpatizera — nevelika jezgra koja su narodu otkrivala
jedino moguće puteve opstanka: put oružanog otpora, kon-
solidovanje zbjegova i formiranje prvih oružanih odreda
vojske narodnog otpora.
Kada su i u bilećkom srezu organizovana tri ustaška
opštinska tabora i nekoliko oružničkih postaja, bio je oči-
gledan sav značaj blagovremene partijske odluke da Halid
Comić prihvati dužnost ustaškog tabomika na Divinu,
i organizuje otpor jamarima. Taj otpor koji je pružen
ustašama u fatničkom i cijelom bilećkom kraju, svakako
je jedan od najznačajnijih i najuspješnijih u Hercegovini.
Ubrzo su ustaše pripremile poveću hajku na zbjegove
srpskog naroda u kraju koji je bio pod kontrolom divin-
skog ustaškog taborišta.
Fatnički komunisti su pripremali odbranu. Trebalo
je da Vladimir Dučić (pukovnik u penziji i nosilac Par-
tizanske spomenice 1941), nakon što mu Asim Pervan
donese od Halida Comića ustašku propusnicu za slobodno
kretanje po divinskoj općini, odmah ode u selo Vranjsku
i nj egovim rijetkim »puškarima« prenese poruku da se
slijedećih dana povuku duboko u planinu zajedno sa sto-
kom, da ih poduči na koji način i na kojim mjestima da
postave zamke ustašama.

Suđenje »špijunu«

Na kamenom ivičnjaku oko gumna, usred sela Vranj-

ske, sjedilo je desetak ljudi kada je straža dovela Dučića
uz obavještenje da je tog nepoznatog mladića uhvatila
s ustaškom propusnicom.
Tada mu je prišao kaluđer Miron, koga je Vladimir
i ranije ponekad viđao. Kaluđer je u lijevoj ruci držao
opasač, a u desnoj golem pištolj »kolt«. Iako je Dučić
objasnio ko je i odakle dolazi, da ga majka šalje ujaku
Lazaru Kašikoviću, zbog čega je i uzeo ustašku propu­
snicu, ipak je kaluđer naredio da ga zatvore u pojatu
pored gumna.

124
 Sta je u svom isprekidanom i nesređenom izlaganju
previdio, u čemu je pogriješio, šta je to što je ponovo
unijelo sumnju medu seljake, Vladimir nije mogao da
odgonetne. Kada su ga poslije sat ili dva ponovo izveli
iz pojate, ugledao je kaludera Mirona kako drži ruku na
pištolju i saopštava mu odluku seoskog skupa:
— Tvojim riječima vise niko ne vjeruje. Ti si usta-
ški špijun, kupljen ili ucijenjen. Došao si da osmotriš
koliko nas ovdje ima, kako smo naoružani, gdje su nam
straže i patrole, šta hoćemo i šta možemo. U interesu
zbjega i ljudi ovoga kraja, odlučili smo da ti ne dozvo-
limo da se vratiš ustašama. Osuđen si na smrt strijelja-
njem! Bolje je tebe jednog ubiti nego da žene i djeca glave
izgube.
Seljaci su ćuteći slušali kaludera Mirona. Njegove
riječi o strijeljanju istakle su svu ozbiljnost i značaj
njihove zajedničke odluke. Trgnuo ih je prodoran Vla­
dimirov glas, koji je presijekao kaluderovo izlaganje:
— Drugovi! Vi me možete i ubiti. U vašim sam ru-
kama, ali dobro razmislite o svojoj odluci. Zapamtite: ja
sam član Komunističke partije Jugoslavije!
Kaluder Miron, koji je upravo prilazio Vladimiru s
pištoljem u ruci, zastao je kao ukopan. Bilo je to prvi
put da se u tom kraju javno, pred svim ljudima, neko
izjašnjava kao član K PJ. Bio je to trenutak kada se Vla­
dimir Dučić, suočen sa smrću, pozvao na Partiju govo-
reći i u ime njene zastave. Zelio je da, kad već mora da
pogine, pogine kao komunist na javnom stratištu.
Kaluđer je opuštenih ruku, užagrenim očima gledao
Vladimira, pored koga se našao ujak Lazar.
Svi su, pak, gledali kaludera Mirona, koji je, nakon
izvjesnog vremena, napokon naredio da Vladimira pono­
vo zatvore u pojatu. Vladimir je bio zadovoljan što je
o K P J govorio otvoreno. Verovao je da neposredna borba
komunista protiv ustaških pokolja nije mogla ostati nepo-
znata seljacima, pogotovo ne kaludera Mironu. Bio je, da-
kle, uvjeren da do svih dopiru glasovi o K PJ i pozivima
protiv bratoubilačke borbe, o nužnosti razlučivanja pošte-
nih Hrvata i Muslimana od ustaša, izdajnika tih naroda.

125
To se i obistinilo. Kada je uskoro izašao na gumno, ka-
luđer mu je smireno i gotovo prijateljski rekao:
— Sada vjerujemo tvojim riječima, mladiću. Nećemo
te strijeljati.
Poveo ga je na ručak. Vladimir je ostao puna dva
dana u zbjegu. U razgovoru sa kaluđerom i seljacima odr-
žao je »skraćeni marksistički kurs-«, govorio je o borbi
jugoslovenskih komunista, o bratstvu svih poštenih selja-
ka i građana, o otporu fatničkih Muslimana »letećim usta-
škim odredima*.

»Ktmem se bogom, govoriću

o vašoj i našoj Partiji«

Kada se Vladimir Dučić spustio u Fatnicu, na sa-

stanku svoje partijske ćelije saznao je da je Halid Comic
u njegovom taborištu odvratio ustaše od napada na zbjeg
u selu Vranjska, u kojem je Miron bio najvideniji starje-
šina, na taj način što je poslao u Stolac svoje ljude sa po-
rukom da će svaki ustaški odred, prije nego stigne do
srpskih kuća, fatnički Muslimani dočekati plotunom.
Nije vise bilo sumnje da su fatnički članovi Partije
i Skoja, Srbi i Muslimani, sve snažnije utirali puteve sa-
radnje svih poštenih ljudi svoga kraja. Iz ustaničkih zbje-
gova sve češće su stizale poruke da pošteni Muslimani
ne treba da se boje njihovih pušaka ni vatara koje su
plamtjele sve širim hercegovačkim slobodnim stranama,
do Stoca, Ljubinja, Nevesinja.
U to vrijeme je tabomik Halid Comić otišao na raz-
govor sa kaluderom Mironom u selo Zasadu, s ciljem da
se u selima oko Divina stvore tzv. mirovna vijeća koja
bi rješavala sporove izmedu Srba i Muslimana, kao što
je to bio slučaj u Divinu.
Dogovorili su se da se otvori crkva i da se pored slu-
žbe božje u crkvi govori i o KPJ, o njenoj politici brat-
stva i solidarnosti mještana.
— Kunem se bogom, Halide, govoriću o vašoj i na-
šoj Partiji. Sam Bog je poslao na zemlju da zlo narodno
uništi i izbavi nas pakla — rekao mu je na rastanku ka-
luđer Miron.

126
 Kada se nakon drugog oblasnog vojnog savjetovanjar
na којеш je donijeta odluka o opštem napadu ustanika
u nekoliko hercegovačkih srezova, novi talas ustaničke
vojske sručio na drumove i oružničke postaje, uzavrilo
je i cijelo bilećko područje. Stizale su i prve grupe za-
robljenih domobrana i oružnika. U sukobima oko Moska,
na putu prema Trebinju, potpuno su razbijene domobran-
ske satnije 14. pješadijske pukovnije. Poslije zauzimanja
Berkovića i Dabra, ustanici su krenuli prema Divinu, Pla-
noj i Bileći.
— Sudbina nekolicine zarobljenih domobranskih voj-
nika i oficira visila je o koncu, pošto je raspoloženje jed­
nog dijela ustanika bilo takvo da je izgledalo da će ih
pogubiti — prisjećao se tih dogadaja prvoborac Slavko
Stijačić, inženjer i pukovnik u penziji, učesnik u doga-
dajima o kojima priča. — Miro Popara i ostali komunisti
su s teškom mukom uspjeli da ih spasu prvog dana. Ipak,
najzagriženiji nisu odustajali od namjere da ih pobiju.
Poveli su ih na gubilište. Na tom putu su naišli na ka-
ludera Mirona, koji je od prvih ustaničkih dana bio nao-
ružan i bio na čelu naoružane čete seljaka, koja je štitila
prilaze svojim zaselcima. Kaluđer je s njima išao i u
najisturenije zasjede i straže, pa je tako dočekao i tu ne-
srećnu kolonu koja je kretala ka gubilištu. Svojom rije-
šenošću da ne dozvoli ubijanje zarobljenika dok se te-
meljno ne ispita njihova krivica, Miron je zbunio, a zatim
i privolio sve ljude da se svakom domobranu pojedinačno
odmjerava kazna.
Takav odnos prema zarobljenicima na najbolji mogući
način je doprinosio da borba ostane čista, narodna, kako
je govorio i Miron. Strijeljani su samo oni domobrani za
koje je dokazano da su učestvovali u zločinima. Ostali su
bili oslobodeni.

Clan štaba bataljona »Vladimir Gaćinović«

Kaluđer je tih dana učestvovao u dva veća okršaja

protiv ustaša. Njegova puška se čula medu borcima usta-
ničke Vranjske čete. Još glasnija i odlučnija bila je nje-

127
gova riječ u dva kritična slučaja. Nakon što su branioci
Plane položili oružje, Miron je sa dijelom svoje čete nai-
šao na ekstremiste koji su opkolili poveću grupu musli-
manske čeljadi u namjeri da ih unište. Obuzdavajući
strast i mržnju izolovanih grupa šovinista i komita-pljač-
kaša, koji su nastojali da tok ustanka skrenu u bratoubi-
lačku borbu ubijajući nedužni svijet na oslobodenoj i
poluoslobođenoj teritoriju, poput ustaša u pokoljima srp-
skog naroda po gradovima i selima, Miron je tog avgu-
stovkog dana sa svojom četom spasio tu sirotinju opkoljenu
između sela Njegovanovića i Zaušja. Kaluđer i njegovi
ljudi su zaprijetili šovinistima da će biti strijeljan svaki
onaj koji ubije nedužnog čovjeka.
Trebalo je tada zaštititi i porodice fatničkih Muslimana.
Kaluđer je ženu i četvoro djece Halida Comića i porodicu
Hajdera Bajramovića odveo u zbjeg srpskog naroda na
području planine Sitnice, medu svoje prijatelje. I u tim
okolnostima je starom Hajdarovom ocu bilo omogućeno
da svakodnevno klanja. Seljaci su otvoreno ispoljavali
želju da se odupru nasrtajima pljačkaških i šovinističkih
grupa. Odnosno, sve borbene i patriotske ustaničke snage
već su bile u sukobima s komitskim lutajućim grupama,
koje nisu uspjele da ubiju Halidovu ženu i djecu, kao ni
ostale koji su se poslije dvadesetak dana boravka u srp-
skom zbjegu, najzad povukli ka Bileći, gdje su ih oče-
kivali Halid i njegovi ljudi.
Dogadaji su se smjenjivali vrtoglavom brzinom. Bilo
je to vrijeme prerastanja četa narodne vojske u čvrsto
organizovane i disciplinovane partizanske jedinice sa par­
ti j skim i skojevskim jezgrom, vrijeme stvaranja seoskih
organa vlasti i oslobadanja narodne borbe od svega što
koči njen rad i zajedničko angažovanje svih poštenih lju­
di u Hercegovini.
Govoreći o osobenostima tog vremena, o diferencija-
ciji ustanika na osnovu odmjeravanja njihovih odnosa
prema borbi okupatora i drugim problemima, Uglješa Da-
nilović, član PK K PJ za BiH, u svom izvještaju 17. sep-
tembra 1941, sem ostalog, piše: »Možda će vas začuditi
ove specifične forme koje mi uzimamo, ali su one svakako
posljedica sasvim različitih prilika koje ovdje vladaju«.

128
 Takvo odlučno usmjeravanje ka organizovanom oru-
žanom ustanku bilo je neophodno i zbog toga što su s
ponovnim dolaskom italijanskih jedinica i njihovim preu-
zimanjem vlasti od ustaša borbe uveliko splasnule, go-
tovo su bile i prestale, dobrim dijelom zahvaljujući i
uticaju onih koji su zastupali politiku čekanja i nesuprot-
stavljanja okupatorskoj vojsci. Nešto kasnije je upućeno
pismo borcima i komandirima narodne vojske u kojem
je istaknuto da se partizanski odredi organizuju na ini-
cijativu KPJ, kao i to da je nužna čvrsta vojnička dis­
cipline.
Koliko su takva nastojanja bila mukotrpna i pod
stalnim pritiskom raznih oportunista, ukazuje i skup u
selu Milavićima u vrijeme organizovanja jedne od prvih
hercegovačkih partizanskih četa. Tom prilikom Jefto Pe-
šikan i njegova grupa istomišljenika ipak nije uspjela da
se suprotstavi komunistima i ostalim patriotima. Nisu us-
pjeli da spriječe novoformiranu partizansku četu u na-
mjeri da položi zakletvu u kojoj se govorilo o bratstvu
i jedinstvu, o odlučnoj borbi protiv okupatora i domaćih
izdajnika.
Stab Hercegovačke brigade NOP odreda, formiran
u septembru 1941, preimenovan je u štab Hercegovačkog
NOP odreda već u oktobru. Tada su organizovana i dva
partizanska bataljona: Nevesinjski, kasnije nazvan »Ne-
vesinjska puška«, i Bilećki, docnije poznat kao bataljon
»Vladimir Gaćinović«, čiji je komandant bio Božo Vukoje
Stari, a komesar Rajko Milošević.
U tom bataljonu su bile čete s teritorije bilećkog
i stolačkog sreza, a u njegovom štabu kaluđer Miron je
obavljao dužnost vojnog i političkog savjetnika. Tih dana
su iz okupiranih gradova izašle i nove grupe komunista
i simpatizera narodnog pokreta, među kojima je bio i špan-
ski borac Petar Drapšin.
— Znao sam kaluđera Mirona i prije našeg žestokog
ustaničkog proloma, ali od tog julskog skupa dvanaestorice
komandira četa narodne vojske na prostoru planine Sit-
nice, ostade u mojoj pameti baš zbog tog neočekivanog:
bio je odlučniji od dobre polovine komandira da se krene
u opšti napad, sveopšti narodni ustanak protiv fašističkih

• 129
uporišta, da se ne čeka već da se prsimice krene u napad
— prisjeća se tog vremena Božo Vukoje (nosilac Parti-
zanske spomenice 1941). — I bi mi drago kad se dva
mjeseca kasnije, oktobra četrđeset prve, nađosmo u štabu
bataljona »Vladimir Gaćinović«, kojim sam komandovao.
Miron je bio moj prvi savjetnik. Da li je bio vojni ili po-
litički savjetnik? Bio je to što je bio, kao i svi mi. Svo-
jom svakodnevnom besjedom ukazivao je narodu tog pla-
ninskog sitničkog kraja puteve spasa, pozivajući ga u
oružanu borbu. Svojom ličnom hrabrošću na položaju,
težnjom da se neprijatelj gada izbliza, kad svaki metak
može da bude pogodak, unosio je u naš bataljon sigurnost
i vjeru da iz te borbe nema odstupanja, i da ćemo sigurno
pobjediti. Bio je kaluder koji u jednoj ruci drži krst, a
u drugoj pušku.

Kom esar partizanskog bataljona

Sve to što se događalo na ustaničkim položajima oko

Bileće i u drugim srezovima istočne Hercegovine rezul-
tat je djelovanja KPJ, pa i fatničkih komunista, pošto se
i njihova partijska organizacija, poput drugih, razgranala
i pretočila u više partijskih ćelija i skojevskih aktiva po
partizanskim četama i u oslobodenim selima.
Tako je i u selu Vranjska komunista Milan Popadić
(četnici ga ubili poslije pete ofanzive) krajem septembra
1941. formirao ćeliju od tri člana — Nikolom Milidrago-
vićem, Radoslavom Biberžićem (umro ubrzo poslije za-
vršetka rata) i Slavkom Vukovićem (poginuo na Sutjesci).
Nikola je veoma često bivao sa kaluderom Mironom, go-
dinama drugovao s njim, pa i na ustaničkim položajima
ljeta četrdeset prve. Tih dana je u selu bio i Petar Mi-
lidragović, clan K PJ, podoficir bivše jugoslovenske vojske.
To jezgro komunista u selu Vranjska, a tako je bilo
i u mnogim selima istočne Hercegovine, već tada je dje-
lovalo u znatno povoljnijim političkim okolnostima. Nao-
ružani seljaci i izbjeglice su znali da su ušli u viši,
organizovaniji period svoje borbe, da od odbrane sela i
očuvanja golog života prelaze u široki ofanzivni front
partizanske vojske. Takav kvalitetan razvoj partizanske

130
borbe mogao se postići samo sa osposobljenim komanda-
ma, moralno i vojnički konsolidovanim boračkim sasta-
vom, vojskom koja je odlučno žigosala oportuniste i ko-
lebljivce, svakog onog koji se suprotstavljao borbi ne
samo protiv ustaša već i italijanske vojske.
Kada je te jeseni formiran i Drugi bilećki bataljon,
a potom i Treći bilećki partizanski bataljon (poznat i kao
Sitnički), Petar i Nikola Milidragović, kaluder Miron i
ostali borci iz sitničkog kraja, našli su se u toj borbenoj
jedinici — Sitničkom partizanskom bataljonu, koji je
imao veoma široko područje djelovanja na tromeđi bileć-
kog, stolačkog i Rjubinjskog sreza.
U selu Vranjska, prilikom formiranja štaba bataljo-
na, Miro Popara je kao politički komesar Hercegovačkog
NOP odreda smatrao da bi u okolnostima kada je trebalo
pridobiti za borbu svakog poštenog seljaka i suprotstaviti
se svakom koji zagovara politiku čekanja, kaluđer Miron
mogao da, odlučan u borbi protiv ustaša, izvjesno vrijeme
obavlja dužnost političkog komesara Sitničkog bataljona,
iako nije bio član K PJ i osobito politički izgrađen. Miron
je o komunistima znao samo toliko da su istrajni borci
protiv okupatora i njegovih saradnika. Za to doba bilo
je i to dovoljno, tako se bar mislilo. Smatralo se da će
tok ustanka i borbi u tom prostranom planinskom kraju
potvrditi opravdanost neobične odluke da kaluđer, ma-
kar i privremeno, postane komesar.
— Takvu odluku Mira Popare o Mironu kao poli-
tičkom komesaru Sitničkog partizanskog bataljona primio
sam kao gotovo prirodan tok dogadaja u tom gadnom
ratnom nevremenu. To sam i Miru rekao. Kaluđer mi je
bio prvi komšija u selu, i s njim sam se godinama prije
rata družio ne samo uz pjesmu i vino — svjedoči o tim
događajima Petar Milidragović, prvi komandant Sitničkog
partizanskog bataljona, koji je formiran 27. novembra
1941. — Miron se nije mnogo dvoumio: primio je dužnost
komesara uvjeren da mu je jedina obaveza da ’agituje
da se ratuje’, da prije svega svojim ličnim primjerom
podstakne druge. Ako ćemo pravo: suštinu je dobro shva-
tio. Moj zamjenik je bio Radovan Milićević, kojeg su
četnici ubili 1943, a i Miron je nešto kasnije dobio svog

«* 131
 zamjenika — Milana Krunića. Na dužnosti političkog ko-
mesara kaluđer je ostao oko mjesec i po dana, a na nje-
govo mjesto na kratko je došao Branko Sotra. Sledeći je
bio Mirko Sikimić. Njih dvojica su ubrzo odredeni na
nove dužnosti — Branko za komesara, a Mirko za ko-
mandanta sektora Stolac — Ljubinje. Posljednji komesar
Sitničkog bataljona je bio Vido Janetović, koji je na toj
dužnosti bio sve do pogibije ljeta 1942.
Mada je Miron kao komesar radio kratko, đužnost je
obavljao kako je znao i mogao. Nije mu bilo lako. Sve je
to za njega bilo novo i neočekivano, pa je više volio da
govori na zboru seljaka nego da u štabu ili komandi
cete, kao starješina i vaspitač, razlaže zadatke i probleme
koji su zaokupljali našu pažnju. Ali sve to što je radio,
teklo je iz njegova srca, pošteno i otvoreno. Ubrzo je
zatražio da se rasporedi, na, za njega prikladniju poli-
tičku dužnost.
Da kaluđer postane politički komesar partizanskog
bataljona, makar i privremeno, moglo je da bude previse
i za pojedine komuniste, tim prije što se čulo da kaluder
nema dovoljno znanja ni osobitog ugleda u svim sredi-
nama u zabitim planinskim selima, naročito u varošima,
da u trenucima plahovitosti ne može da se suzdrži, da
je brz na jeziku, ponekad neodmjeren u piću, da se u
dertu, uz lijepu pjesmu i pjevaljku »-opusti niz vodu«.
Nekima se činilo da sve ovo, najčešće, ne može da izdobri.
Uz to su naišle teže nevolje: složenost ratnih prilika,
brze i neočekivane promjene u političkim previranjima,
žestoki sudari sa izdajnicima i potreba da se s borcima
bataljona intenzivnije politički djeluje. Bilo je neophod-
no da se čete obilaze. U početku ih je bilo devet, kasnije
pet, na prostoru od četrdeset i vise kilometara.
Sve to što je rat nanosio tražilo je iskusne, odlučne
i vješte rukovodioce. To kaluđer Miron, i pored najbolje
volje, nije mogao da savlada i odgovori svojim obavezama.
Njegov uticaj kao komesara bio je utoliko manji što
bataljon nikad nije djelovao kompaktno, nikad nije bio na
okupu, nikad nije održan sastanak svih komandira i ko­
mesara četa. Pojedine čete su bile udaljene od štaba ba­
taljona vise od trideset kilometara, neke su vise formalno

132
bile priključene Sitničkom bataljonu, tako da svog prvog
komesara, i ne samo njega, pojedine starješine i nisu
vidjele. Takav je bio slučaj i sa komandirom Poplatske
partizanske čete, koja je djelovala gotovo pod ilegalnim
uslovima, na neoslobođenoj teritoriji trideset i više kilo-
metara od štaba bataljona. Dogodilo se tako da komandir
čete Danilo Komnenović nije ni znao sve do ovih dana
da mu je kaluđer Miron bio politički komesar bataljona.
— Svaki onaj koji se prve ustaničke godine zatekao
u Sitničkom bataljonu, ili u nekom drugom na hercego-
vačkom kamenjaru, mogao je da shvati mnoge specifič-
nosti lokalnih zbivanja, pa i slučaj kaluđera Mirona, mog
prvog susjeda i čovjeka |S kojim sam drugovao i momko-
vao sve do ustaničkih plotuna — kaže Nikola Milidra-
gović, koji je u Sitničkom partizanskom bataljonu bio
pomoćnik političkog komesara i sekretar ćelije K P J u
Vranjskoj, najvećoj i najsnažnijoj bataljonskoj četi. Te
jeseni i zime je i mogao neposredno da prati Mironovu
djelatnost u potpuno izmijenjenim uslovima življenja. —
Našao sam se sa kaluđerom Mironom i u prvoj ustanič-
koj borbenoj grupi. Neobično je bilo to naše prvo po-
strojavanje i polaganje zakletve u seoskoj crkvi, kako je
to moglo biti u nekoj priči narodnoj, epskoj, na način
koji je mogao smisliti samo Miron: držali smo se za dugi
konopac, umjesto nekog velikog pehara prepunog vina,
i ponavljali njegove obične, duboko osmišljene riječi o
našim zajedničkim obavezama u borbi za slobodu, za
vjemost jednih drugima, za trajnost našeg družbovanja
i borenja, za bratstvo i bolje sutra. Kasnije je nastojao
da dužnost komesara bataljona i terenskog političkog rad-
nika obavlja pošteno i odlučno, da na patriotskoj osnovi
ujedinjuje ljude, borce pod puškama i one bez pušaka,
svakako teže shvatajući dublji smisao poruka u brošu-
rama do kojih smo tada teško dolazili.

Terenski politički radnik

Borba protiv okupatora, ustaša i četnika iz dana u
dan dobijala je sve šire razmjere i postajala sve žešća.
Ne mogavši da se u otvorenim sukobima suprotstave sve
snažnijoj i organizovanijoj partizanskoj vojsci, u kojoj su
se, rame uz rame, borili Srbi, Muslimani i Hrvati, četnici
su vršili prepade iz busija. Sačekivali su kurire, terenske
i partijske radnike i patrole. Tako su 21. februara 1942.
ubili Đorđa Puticu, komandanta Operativnog štaba NOP
određa za Hercegovinu.
U to vrijeme je iz Crne Gore stigao u Hercegovinu
Savo Orović, član Vrhovnog štaba NOP i DVJ, koji je
u svom ratnom dnevniku zapisao i to da je »za vrijeme
boravka u predjelu Grahova i Lastve zabilježio. . . po-
stojanje partizanskih jedinica i njihovih štabova« i na-
pravio njihov pregled na osnovu svojih saznanja. Tako
je na strani 191 (dnevnik je objavljen sa prilozima i ko-
mentarima u izdanju »Hronometra«, Beograd, 1972. go-
dine) zapisao da je komandant Sitničkog bataljona »Petar
Milidragović, podnarednik« (narednik, prim. M. S.), a
»politički komesar Miron Mikić, kaluđer« (greška je, vje-
rovatno štamparska, u početnom slovu prezimena; umje-
sto »N« stoji »M«).
U međuvremenu je već došlo do izmjene. Odmjera-
vajući svoje političke i ostale dužnosti, svoje mogućnosti
u obavljanju komesarskih poslova i dogovora o četama,
Miron je zaključio da na to rukovodeće mjesto treba
dovesti sposobnijeg i obrazovanijeg čovjeka, iskusnijeg
komunistu, a da on i dalje nastavi svoj »patriotsko-po'li-
tički rad među svojom pastvom«, u narodu. To je rekao
članovima štaba bataljona, i u štabu hercegovačkih par-
tizana izložio svoj prijedlog da bi i za pokret i za njega
lično bilo cjelishodnije da pređe na terenski politički rad.
Njegov prijedlog je prihvatio komesar Miro Popara.
Tako je Miron nastavio da na prostranom terenu tog di-
jela Hercegovine djeluje svojom riječju i ličnim primje-
rom. Svojom djelatnošću potvrdio je svoju želju da bude
i član Partije, pa mu je marta 1942. Miro Popara saopštio
da je kandidovan za člana K PJ. O tome da je »drug Miron
kandidat K PJ« stoji i u izvještaju koji je 12. maja 1942.
Operativni štab poslao Vrhovnom štabu NOP i DVJ.
»Nekolicina poštenih sveštenika iz ovih krajeva«, pi-
še u tom izvještaju, »koji su i do sada radili politički u
saglasnosti sa nama, pripremaju jedan proglas kojim će

134
anatemisati izdajnike borbe srpskog naroda pod partizan-
skom zastavom. Oni će, istovremeno, preko sijela i kon-
ferencija razgolićavati ’satanski’ rad tih izdajnika. Prila-
žemo vam jedan primjerak članka koji je napisao kaluder
Miron Nikić i koji smo umnožili u nekoliko stotina pri-
mjeraka. Potrebno bi bilo da se objavi u nekom od naših
listova, a da se spomene ili pročita preko ’Slobodne Ju -
goslavije’ ..
Mironov članak, umnožen u vise stotina primjeraka
i poslat Josipu Brozu Titu, napisan je u vrijeme kada se
borba protiv neprijatelja svih boja i zastava izuzetno
snažno rasplamsavala, kada je vojska iz mjeseca u mjesec
narastala u nove bataljone i odrede, ali kada nije bilo
teško zaključiti da i četnički, ustaški i okupatorovi sarad-
nici sve vidljivije pletu svoje mreže u mnogim selima ?
partizanskim jedinicama.

Gladno ustaničko proljeće

Nisu vise bila neobična i sve češća obavještenja iz

bataljona da su borci u četama pronašli četničke letke,
da pojedinci dezertiraju, da tog gladnog proljeća 1942.
okupator vodi jednu novu ofanzivu — osiromašenom i
iscrpljenom hercegovačkom seljaku nudio je mir, hljeb
i so, smireno kućno ognjište.
Ta podrivačka djelatnost unosila je medu borce i na­
rod više nemira i zebnje nego što su to mnogi zapažali.
Sve je to sagledavao i politički radnik Miron, ali i dalje
uvjeren u to da će dvadesetak partizanskih bataljona,
udarnih i teritorijalnih, koliko ih je bilo u Hercegovini
krajem aprila 1942, nadjačati sva protivnikova nastojanja
da skrši borbu naroda i njegove vojske.
Tog proljeća je ponovo susreo i Halida Comića u
Divinu, prijatelja koji je bio član Izvršnog odbora Na-
rodnooslobodilačkog odbora za Hercegovinu. Taj organ
narodne vlasti je donio mnoge odluke o privrednoj po-
litici, prosvjeti i zdravstvu. A ekonomske prilike su bile
izuzetno teške. Drugog izlaza nije bilo: istrajati i sačekati
novu ljetinu, ostati svoj na svome, Slobodan, ne otići pod
okrilje okupatora i u četnike »makarondžije«; ili pri-

135
željkivati da sve to nevrijeme što prije protutnji, da se
sve vojske povuku, da odu bilo kuda, da se sela oslobode
od naleta jedne ili druge vojske, kako su demoralisani
i kolebljivi u potaji govorili, šuškali unaokolo, svakako
već nagriženi četničkom propagandom, ali i veoma teškim
ekonomskim prilikama na selu. Cak i vodeničar (a sve
vodenice su bile stavljene pod strogu kontrolu), koji je
živio isključivo od svoje vodenice, primao je samo slje-
dovanje, jer sav prihod od ujma nošen je u seoski fond,
u odbor, koji je zatim siromašnima dijelio najviše do sto
grama brašna dnevno. Bogatiji seljak je morao da iz svog
tora izdvoji poneku kozu i ustupi onima koji su priželj-
kivali gutljaj mlijeka.
Tog gladnog proljeća ljudi su čupali, kuvali i jeli
sve što nije bilo otrovno. Radi obezbjedenja sjetve odbor
u Divinu je od vise porodica blagovremeno oduzeo ku-
kuruz izdvojen za sjeme, jer kukuruz tada nije sijan,
on je sađen, a u vrijeme sadenja bilo je zabranjeno pojesti
ma i jedno zrno. Napuštenu zemlju seljaci su uzimali u
zakup — pola roda je išlo u seoski fond, a pola onima
koji su zemlju obradivali.
Zdravstvene ekipe su na predavanjima i praktičkim
radom upućivale seljake kako da se sačuvaju od bolesti
i epidemije, posebno od šuge koja je zahvatila mnoga
sela. Nije bilo mogućnosti da se dijeli sapun i lijekovi.
Iz planinskih sela spuštala se omladina da obraduje zem­
lju onima koji su bili u partizanskim jedinicama. Prisu-
stvovali su tečajevima na kojima su agronomi i drugi
napredni poljoprivrednici objašnjavali kako treba obra-
đivati vinograde i voćnjake, kako se »iz ništa stvara ne-
što«, kako u selima pripremiti kupatila (»propeto bure
s tušem«), kako umjesto eksera za opanke koristiti žicu,
kako »preživjeti a ne biti suviše gladan«.

Mironove poruke

U takvim ekonomskim, vojnim i političkim prilika­

ma kaluđer i političar Milun Nikić Miron djeluje medu
narodom i partizanskom vojskom. I upravo u vrijeme sve

136
 intenzivnije četničke podrivačke aktivnosti i priprema
velike italijansko-četničke ofanzive, Miron samoinicija-
tivno, 10. maja 1942, piše pismo »Narodu i srpskom sve-
štenstvu«, podsjećajući ih da će se »brzo navršiti godina
dana otkako je uzeo pušku i pošao sa svojom pastvom«
da se bori »protiv ustaških zlikovaca i fašističkih oku-
patora«, a da za cijelo to vrijeme wkrst nikad ostavio
nije-«.
To što ga pobuduje da piše otvoreno pismo svojim
zemljacima svakako je njegovo uvjerenje, koje je stekao-
»prolazeći sela i brda kršne Hercegovine«, da bi »srpsko
sveštenstvo«, biraj ući pri tome i krajnje kvalifikative,
trebalo znatno više da učestvuje »u ovoj svetoj narodno-
oslobodilačkoj borbi«.
Obraćajući se sveštenicima da su baš u to ratno doba
»•najpotrebniji kao duhovne vode i utješitelji« naroda koji
se digao na oružje, pominjući mnoge sveštenike junake
iz prvog i drugog srpskog ustanka i hercegovačkog ustan­
ka, ali i neke sveštenike izdajnike koji »dobivaju od Hit-
lera platu i mirno gledaju kako bezbožnici nedićevci, ljo-
tićevci, dražinovci, sa njemačkim fašističkim okupatorom«
ubijaju »omladince i omladinke, starce i starice i nejaku
djecu«, kako »-pale srpske crkve i manastire«, Miron dalje
nastavlja:
»Zar su ovo sluge Hristove, zar su ovo nasljednici
Svetog Save? Ovo su sluge satane i nasljednici Jude
Iskariotskog koji je prodao svog učitelja Hrista za trideset
srebrenika.
Srpski narodni sveštenik ne smije poći za ovim izdaj-
nicima. On mora poći sa Brpskim seljakom i radnikom.
Srpski narod znao se snaći i u težim iskušenjima, pa se
i danas snašao; kada su ga svi ostavili, nije ga ostavio
Bog nego mu je poslao kao izbavitelja Komunističku
partiju Jugoslavije, koju je narod stavio sebi na čelo.
Srpski narod umjeće isto da se snade i opravi svoje
crkve i manastire, da postavi svoje vladike i popove, ako-
mu ustrebaju-«.
Miron ne zaobilazi imena hercegovačkih sveštenika
koji su prodali svoju dušu, koji sa Italijanima pale srpska
sela, »tobož« braneći se »-da su pobjegli od komunista«,

137
navodi citat da »pastir dobri polaže dušu svoju za svoje
stado, a najamnik ostavlja stado svoje da ga vuci razgone,
a on bježi kao najamnik«, a potom piše:
»No, ne bježe oni od komunista, nego od naroda, jer
se boje narodnog gnjeva za svoja nedjela.
Ko su komunisti da sveštenik bježi od njih? Komu-
nisti su sinovi našeg naroda, sinovi radnika i seljaka,
sinovi naroda Jugoslavije koji vole svoj narod, koji po-
štuju poštene sveštenike, a mrze i čiste sve što je ne-
pošteno.
Evo jasnog dokaza: mene i ovo mojih drugova, njih
nekoliko, pozivaju partizani, medu kojima ima mnogo
komunista, da im vršimo sveštene radove, pa čak i u
najudaljenija mjesta, gdje po nekoliko dana putujemo na
konjima. Partizani su mnoge crkve prepokrili i objelili«.
Prije nego što je krupnim slovima otkucao parole
pozdravljajući partizansku vojsku i Vrhovni štab, tražeći
smrt izdajnicima i okupatoru, zapisao je da »vidi srpski
narod, vidi srpski seljak ko mu je neprijatelj«, da će
»znati da poštuje svoje spasioce a da se ljuto osveti svo­
jim izdajnicima«.

»Zar opet da idemo u jame?«

Kaluder Miron je sa igumanom Lukijanom Zečevi-

ćem, igumanom i nastojnikom manastira Kosjerevo Dam-
janom Tomićem i parohom ljubomirskim Radoslavom
Vukmanovićem napisao i proglas »Srpskom narodu u Her-
•cegovini«, kojim su — ispoljavajući svoje iskreno rodo-
ljublje i odlučno opredjeljenje za narodnooslobodilački po-
kret — narodu ukazali na strašne posljedice četničke
saradnje sa okupatorom, govoreći:
» .. . Braćo naša! Obraćamo vam se kada se iz itali-
janskih aviona bacaju leci koje pišu četnici i ustaše.
Znate li, braćo naša, ko su danas ti nazovi četnici? Oni
su izdajnici našeg naroda, oni su dobro plaćeni od strane
zlikovačkog okupatora da izdaju naš narod, oni su ti koji
su ispoganili ime starih srpskih četnika vojvode Vuka,
Gligora, Sokolovića i drugih .. .

138
 U lecima nas ti nitkovi pozivaju da odustanemo od
svake borbe protiv naših ugnjetača. Pozivaju nas i govore
nam da su oni potpisali sporazum sa Kraljevinom Itali-
jom. Ove letke potpisali su Petar Samardžić, pop Rado-
jica Perišić i Dobroslav Jevđević, koje mi na našem skupu
anatemišemo i proklinjemo sa prokletstvom da je pro-
kleta i zemlja u koju legnu.
Vidjeli su oni da se sa partizanskom vojskom ne
može ratovati bez izdaje: zato su se potrudili da nadu
izdajnike. . . Hercegovci! Braćo naša! Zar opet da idemo
u jame?! Zar opet da idemo na mučilišta kako nas po­
zivaju te naše Jude, ti izrodi narodni. Dobro otvorite oči
i pogledajte gdje se danas nalaze ti nazovi četnici. Oni sa
ustašama i Italijanima idu na srpska sela, oni svi jedu
sa jednoga kazana. . .«
Bilo je to vrijeme kada se među sveštenstvom svih
vjera širom zemlje, kao i u svim drugim sredinama, vrši-
la diferencijacija na rodoljubive i progresivne i anacio-
nalne i reakcioname snage, pa su Hercegovci i mogli da
vide ko je ostao častan i vjeran slobodarskim tradicijama
svoga naroda. ,
»To podvajanje sveštenstva u istočnoj Hercegovini
u pravoslavnoj crkvi najbolje pokazuju sudbine dvojice
hercegovačkih sveštenika — popa Radojice Perišića i je-
romonaha Mirona Nikića«, zapisao je učesnik u tim do-
gadajima Tripo Sarenac, koji je godinama uoči posljednjeg
rata djelovao kao komunista i u kraju u kojem je službo-
vao kaluder Miron. »Pop Radojica Perišić bio je na čelu
jedne od najzagriženijih četničkih bandi u gatačko-nik-
šićkom graničnom pojasu, otvoreni izdajnik i saradnik
okupatora, predstavnik najmračnijih i najreakcionarnijih
klerikalnonacionalističkih snaga. Na drugoj strani, u re-
dovima Narodnooslobodilačke partizanske vojske bio je
pošteni, rodoljubivi sveštenik, jeromonah sitnički Miron
Nikić, oličenje najprogresivnijih snaga u redovima crkve,
hrabri borac narodne vojske, koji je dijelio sudbinu svog
naroda u najtežim časovima i predvodio ga u borbi za
slobodu-«.

139
 U vrtlogu ofanzive

Svi hercegovački komunisti i drugi patrioti su tih

dana znali da moraju još odlučnije voditi ne samo oru-
žanu već i političku borbu protiv okupatora, izazivača
građanskih i nacionalnih sukoba, protiv ustaša i četnika,
da bi Narodnooslobodilački pokret snažnije zahvatio mu-
slimansku i hrvatsku omladinu. Više nije bilo sumnje:
okupator i njegovi saradnici mobilisali su sve svoje snage
da unište partizanski pokret u Hercegovini.
Na to su neposredno upućivali i četnički leci, bačeni
iz italijanskih aviona u kojima su pozivana »braća Her-
cegovci« da se obračunaju s komunistima, da s crnogor-
skim četnicima unište »podivljale partizanske bande«. Sve
češća su bivala ubistva kurira i komesara, bilo je i pojava
dezerterstva. Rasplamsale su se borbe širom hercegovač-
kih mjesta u kojima je bilo veoma snažno prisustvo ita­
lijanskih divizija »Taorinenze«, »Kaćatori dela Alpi«,
»Murđe« i »Marke«, koje su predvodili četnički odredi.
Partizanske snage su, i pored pojedinačnih protivna-
pada, prelazile u defanzivu, odstupale ispred kolona koje
su, pridržavajući se plana italijansko-četničke operacije
»Stolac«, sve uspješnije, mada uz znatne gubitke, presi-
jecale slobodnu teritoriju koncentričnim i sinhronizova-
nim nastupanjem iz Nevesinja, Gacka, Capljine, Mostara
i Trebinja. Umjesto mnogih pojedinačnih sukoba, ovog
puta grunule su snage koje nisu tako lako odstupale, niti
su se povlačile u svoje garnizone.
Napredovale su uprkos velikim gubicima na mnogim
sektorima. Dva pristigla bataljona Prve proleterske bri­
gade, savjetovanje koje je organizovao Milentije Popović
u štabu Južnohercegovačkog odreda, u selu Zagori 22.
maja 1942, obraćanje Mira Popare narodu okupljenom
na crkvenom zboru u selu Trojici, njegovo pozivanje na
junake iz borbene prošlosti naroda Hercegovine, poput
Mironovih poruka narodu i sveštenstvu, izvanredno juna-
štvo mnogih četa i bataljona u žestokim majskim borba-
ma, nisu mogli da ozdrave i poboljšaju situaciju. Ništa,
dakle, nije moglo spriječiti neprijatelj eve snažne moto-
rizovane jedinice i četničke odrede da gotovo na svim

140
sektorima razbiju jače dijelove Južnohercegovačkog i Sje-
vernohercegovačkog odreda. Paleći u tim akcijama mnoge
kuće, 28. maja 1942 godine, spojili su svoje klinove u re-
jonu dotad odsječenog italijanskog gamizona u Stocu.

Pod četničkim terorom

To je već bio početak junske agonije hercegovačkih

udarnih i teritorijalnih partizanskih bataljona. U prolomu
italijansko-četničke ofanzive ogromna većina tih jedinica
se rasprsla. Spasio se u sastavu manjih jedinica samo sva-
ki deseti naoružani partizan (oko 370 ljudi, koliko ih se
okupilo u Zelengori ljeta 1942). Mostarski (Konjički) ba-
taljon, takode je bio desetkovan u području Prenja i oče-
kivao dalji rasplet dogadaja.
Za one koji nisu imali sreću da sa proleterskim bri-
gadama krenu iz Hercegovine i Zelengore ka Neretvi i,
dalje, prema Bosanskoj krajini, predstojali su teški dani
pod četničkim terorom. Medu onima koji su ostah u Her-
govini bio je i kaluder Miron.
Naišli su teški dani četničkog terora, ubijanja i pljač-
kanja. Samo u junu 1942. u bilećkom kraju, pored više
strijeljanih, opljačkano je oko četiri stotine partizanskih
porodica i spaljeno desetine kuća. Tvrđava na ostrvu Ma-
muli i barake na Prevlaci u Bokokotarskom zaljevu pri-
mili su više od dvije stotine saradnika ilegalnog pokreta
iz Hercegovine.
Talas terora tako je žestoko zapljusnuo sela i zaseoke
da je prigušen svaki otpor. Ipak, ljudi su se postepeno
privikavali novim uslovima djelovanja i obazrivo počeli
da pletu svoje ilegalne mreže i punktove. Da bi se taj
potpuno razbijeni front otpora u Hercegovini ponovo pri-
brao i čvršće povezao, a zatim osposobio za akcije koje
bi unijele nemir medu okupatore i njihove saradnike, sa
Zelengore je upućen u Hercegovinu sekretar Sreskog ko-
miteta K PJ za Bileću Tripo Sarenac, kasnije sekretar
Okružnog komiteta K PJ za Južnu Hercegovinu.
Na tom putu je ubrzo susreo Mira Poparu i Pavla
Kovačevića koji su ostali izolovani u toku povlačenja ka

, 141
Zelengori. Miro i Pavle, komesar i zamjenik komesara
Operativnog štaba NOP odreda za Hercegovinu, koji su
u julu 1942. uhvaćeni i strijeljani, nisu znali da ih je
vrhovni komandant NOP i DVJ Josip Broz Tito kaznio
isključenjem iz Partije i smjenjivanjem sa dužnosti čla-
nova Operativnog štaba. Vrhovni komandant je smatrao
da je vojno i partijsko rukovodstvo Hercegovine svojim
lijevim skretanjem i sektaštvom, težnjom da »preskaču
u etapu borbe za vlast proletarijata« suzilo front okup-
ljanja svih rodoljubivih snaga u ustanku i tako djelimič-
no doprinijelo da se izuzetno snažna neprijateljeva ofan-
ziva još uspješnije razvija. Tako su mnogobrojne greške
imale dalekosežne posljedice.
Medutim, predaha kao da nije bilo. Nakon što je od
Mira i Pavla saznao da »-na terenu sreza (Bilećkog) živi
izvjestan broj članova Partije i sigurnih ljudi koji su
funkcioneri u četničkim redovima, preko kojih možemo
sprovoditi našu liniju i koristiti ih za obavještenja o čet-
ničkim namjerama«, da je »poslije povlačenja partizan-
skih jedinica iz Hercegovine na terenu bilećkog sreza
ostalo 115 članova Partije u 19 osnovnih partijskih or-
ganizacija«, medu kojima je u selu Vranjska bilo devet
komunista (tu je ostao i kaluđer Miron) Tripo Sarenac je
kao partijski sekretar, uz ogromne napore i pomoć ile-
galaca, ubrzo organizovao novi Sreski komitet, a već u
avgustu 1942. održan je širi sastanak u Sitnici, kod Zvi-
jerinskog Klapca, koji je imao karakter savjetovanja.
Nije trebalo dugo čekati da se i četnici i Italijani
uvjere da njihova ofanziva ipak nije odvojila narod od
partizanske vojske, da je »na očišćenim prostorima« po-
novo potekla nova, svojevrsna bitka. Nagovijestili su je
upravo »njihovi vojnici«, nekadašnji partizani, četa »pre-
vratnika«, seljaci zavedeni mnogim italijanskim i četnič-
kim obećanjima, koji su morali da strijeljaju i Veljka
Benderaća, komesara partizanskog bataljona »Luka Vu-
kalović«.
Njegov brat Manojlo, komandant tog bataljona, ostao
je na žici ispred italijanskih bunkera sa neeksplodiranom
bombom u ruci, a Veljko, komesar istog bataljona, pao je
u četničke ruke. Cetnici su u selu Zupcima 12. juna 1942.

142
javno strijeljali Veljka Benderaća pred narodom i za-
robljenim komunistima. Seljaci su slušali posljednje bor-
bene riječi svog nekadašnjeg komesara. Cetnički koman-
dant Vučković je s pištoljem u ruci priskočio i četa je
podigla puške. Odjeknuo je plotun dok je Veljko i dalje
govorio, bodrio okupljeni narod i svoje drugove. Bilo je
očevidno da je četa gađala iznad Veljkove glave.
Cetnički štab se uskomešao, puške su se ponovo po-
digle. Odjeknuo je novi plotun, a Veljko je i dalje stajao
i klicao. Još jednom je grunuo plotun iznad Veljkove
glave, a onda se izdvojio jedan četnik i, kleknuvši, nani-
šanio u dvadesetogodišnjeg mladića. Veljko je posrnuo-
ali je i dalje, iako ranjen, govorio. Tada mu je prišao-
četnički komandant i hicem iz pištolja ubio sina starog.
Jakše, nosioca jedanaest ratnih odlikovanja.

»Braćo, hercegovački četn ici. . .«

Tako su borci ove četničke čete bivši partizani, bar
prisilili zločince da se pokažu i izdvoje: četnika koji je
klečeći pucao u komesara i njegovog komandanta.
Otpor je bivao sve vidljiviji, i u italijanskim i čet-
ničkim komandama je skovana nova zavjera protiv naro­
da. Cetničke jedinice su pokrenute protiv partizanskih
jedinica na području Prozora, Duvna i Livna. Bilećka
četnička brigada je vozom dovedena do Mostara, a zatim
je krenula ka Prozoru.
Cetničko rukovodstvo je smatralo »da će biti sigur-
nije ako u brigadu pozovu i veći broj pripadnika i simpa-
tizera narodnooslobodilačke borbe«, zapisao je Tripo Sa-
renac. »Bilo je i takvih slučajeva da su pojedince di-
rektno iz zatvora opremali u ove jedinice. Namjeravali
su da neke od njih likvidiraju u pogodnom momentu u
toku borbe, a u isto vrijeme da što veći broj pripadnika
uvuku u zločine i na taj način ih vežu za sebe. Tako je
u ovoj brigadi bilo vise od 60 naših pristalica, medu ko-
jima i izvjestan broj članova Partije. Ćetnici su bili razvili
propagandu kako će srpska vojska, koristeći prijateljstvo
s Italijanima, da vodi borbu protiv ustaša koji kolju srp-
ski živalj, te je patriotska dužnost svakog Srbina da pode

143-
 u ovakvu akciju . . . U svemu ovome bili su upoznati čla-
novi Partije i preporučeno im je da se međusobno povežu
i suprotstave četničkim namjerama«.
Tu vojsku je kod Prozora dočekala upravo Deseta
hercegovačka brigada formirana 10. avgusta 1942. u Su-
jici pored Livna. Njeni borci su dobro znali da pred so-
bom imaju i zločince i mnoge nevoljnike i nesrećnike,
prisilno mobilisane seljake i građane. To je i podstaklo
štab ove partizanske brigade da se svojim letkom »Braćo,
hercegovački četnici« 6. oktobra 1942. obrati četnicima,
upozoravajući ih da se ne povode lažima i obećanjima
svojih komandanata i političkih korteša Dobroslava Jev-
đevića, Petra Samardžića, Marka Popovića, popa Perišića,
Save Kovača i drugih, da uludo ne gube glavu po ovim
bosanskim brdima i planinama, gdje su Hercegovci sa
mnogim borcima iz naše zemlje vodili žestoku borbu pro-
tiv udruženih neprijateljskih snaga, da bi im na kraju
poručili:
» . .. Braćo četnici, zar ćete dozvoliti da se i dalje
vodi žalosni rat medu braćom? Operite obraz i skinite
ljagu koju hoće da vam nanesu izdajnički oficiri i četničke
vode. Mi ćemo vas bratski primiti! Mi priznajemo da smo
i sami pravili greške, ali je naša jedina želja uvijek bila
narodni spas i narodno oslobodenje. Predimo preko svega
što je bilo i s jedne i s druge strane i u bratskom kolu
povedimo odlučnu i posljednju borbu protiv naših zajed-
ničkih neprijatelja! Pobjeda mora biti na našoj strani,
na strani naroda, na strani naših moćnih saveznika . . .
Probudite se, braćo četnici! Ukoliko ne budete poslušali
naše bratske pozive, bićemo prinudeni da vas bijemo oru-
žjem koje smo proslavili u borbi protiv narodnih nepri­
jatelja . . . Zivjelo jedinstvo svih poštenih rodoljuba u bor­
bi protiv naših vjekovnih neprijatelja!«

Poruke nisu ostale uzaludne

Sa četničkog pohoda, koji je ostavio krvavi trag u

popaljenim hrvatskim i muslimanskim selima, bila je vra-
ćena Bilećka četnička brigada, a njen štab je u Bileći

14 4
pohapsio i zlostavljao oko osamdeset boraca iz brigade.
Takvo široko i odlučno razlučivanje zločinaca od zavede-
nih četnika odjeknulo je među seljacima šireg područja
na kojem je djelovala Deseta hercegovačka brigada. O
tome govori i pismo štaba Prvog bataljona Desete bri­
gade, kojim je komandovao Dušan Grk, upućeno Komandi
područja Mrkonjić-Grada:
»Cetnici iz čete Branka Bojanića voljni su da se pre-
daju, ukoliko bismo im mi garantovali život. Danas su
poslali seljake da razgovaraju sa nama i da traže garan-
ciju da se predaju. Mi smo im poslali pismo. U pismu
smo im objasnili protiv kojih se četnika mi borimo, a da
zavedene i poštene četnike primamo kao braću«.
Vise nije bilo sumnje u to da i u Hercegovini četnici
gube svoja uporišta i uticaj u narodu, da i kolebljivi se-
ljaci i građani u narodnooslobodilačkom pokretu vide spa-
sonosno izbavljenje iz bratoubilačke borbe i razapetih
okova okupatora. Uočavajući takve mogućnosti i svoje
obaveze, štab Desete hercegovačke brigade je krajem
1942. godine donio odluku da Dušan Grk (narodni heroj,
živi u Mostaru), komandant Prvog bataljona, sa dvojicom
drugova odmah krene na ilegalni rad u Hercegovinu.
Nakon što je na Vlašić planini, 8. januara 1943, u
štabu brigade saslušao naređenje da komandu bataljona
preda svom zamjeniku Milenku Okiljeviću, Dušan Grk
je krenuo u svoj zavičaj i o tom događaju je zabilježio:
»Poslije tog sastanka Vaso Miskin Cmi (narodni he­
roj, pomoćnik komesara i partijski rukovodilac u brigadi,
umro poslije rata, prim. M. S.) izdiktirao mi je zadatke
koje još čuvam. Zadaci su bili slijedeći: organizaciono
srediti partijsku organizaciju u partizanskim odredima i
grupama, u selima i gradu; organizovati ilegalne odbore;
početi sa akcijama na što širem području; vršiti mobili-
zaciju boraca i organizovati njihovo prebacivanje za po-
punu Desete brigade; po mogućnosti u sastav brigade
prebaciti Janka Bjelicu i kaluđera Mirona Nikića, koji
bi bio vjerski referent u brigadi; sve drugove koji žive
ilegalno a nemaju mogućnosti za opstanak, prebaciti u
sastav brigade.«
 Dušan Grk je srećno stigao u Hercegovinu, ali kalu-
đeru Mironu nije mogao da uruči poziv štaba Desete
hercegovačke brigade.
Sta se u međuvremenu s Mironom dogođilo?

Ponovo s puškom u ruci

U teškim prilikama, u vrijeme terora i svojevrsnog

otpora, »oslanjajući se na ogromni ugled i podršku na-
roda, Miron je od juna do oktobra 1942, dakle, u periodu
najžešće četničke strahovlade u Hercegovini, imao kuraži
da na seoskim skupovima podigne glas protiv mnogih
nedjela i slanja svojih mobilisanih seljaka u pljačkaške
pohode protiv muslimanskih i hrvatskih sela«, zapisao
je Branko Popadić.
Sarađujući sa komunistima u ilegalnosti, najčešće u
izdvojenim kolibama i vrtačama, u susretima sa seljacima
kaluđer Miron je podržavao duh otpora i vjere da se
može ustrajati, pa i organizovati novi otpor. Kada je na
seoskom putu iznenada susreo četničkog vojvodu Savu
Kovača i njegove pratioce na konjima, a i sam je bio na
konju, na vojvodin pozdrav: ««Pomoz’ bog, oče Mirone!«,
odgovorio je: »Sloboda narodu!«
Vojvoda se tada jedva suzdržao, pošto ga je takav
»okrnjen« odgovor podsjetio na partizanski pozdrav. Ipak
nije htio svojom rukom da ubije crkveno lice, poštovano
i voljeno u narodu. Sutradan je poslao patrolu da kaluđe-
ra dovede u komandu.
Cekajući da se Miron spremi za put, »kako je naredio
brat vojvoda«, četnik koji je ušao u kaluđerov stan pri-
hvatio je ponuđenu šišu rakije. Kaluđer je zgrabio nje-
gov karabin i pobjegao kozijom stazom prema planini,
među svoje drugove ilegalce. Cetnika koji se sa svojim
drugom iz patrole vratio u komandu bez puške, kocem
je ubio Spiro Babić, komandant četničkog »Graničnog
bataljona«.
Pošto je uspio da se dokopa puške i izbjegne ovo
hapšenje, kaluđer Miron se krio sa grupom ilegalaca na

146
 planini Sitnici, krajem novembra 1942. Ocjenjujući da
među četnicima ljubinjskog područja ima više simpati-
zera i članova K PJ, čak i u njihovim komandama, osluš-
kujući i poruke da se ■»•ničim nije ogriješio o srpstvo« —
spustio se s planine u Ljubinje, gdje se odmah povezao
sa ilegalnim sreskim partijskim komitetom i drugim sa-
radnicima narodnooslobodilačkog pokreta.
— U Ljubinju je Miron bio vrlo kratko, od novem­
bra do 27. decembra 1942, kada je sa još dvije stotine
muških glava sa tog sreskog područja mobilisan i upućen,
uz još nekoliko brigada hercegovačkih četnika, u Kninsku
krajinu, u borbu protiv partizana — priča Simo Radić,
koji je od proljeća 1942. bio član Oblasnog NOO za Her-
cegovinu i član Sreskog komiteta K P J za Ljubinje. —
Rekoh, imali smo svoje ljude među četnicima. Oni nisu
dozvolili obračun ni sa kaluđerom Mironom, koji je stalno
bio pod četničkom prismotrom kada bi se gradom, istina
rijetko, kretao, uglavnom prilikom vršenja vjerskih obre-
da. Uz to, znalo se da Miron ima vise ličnih prijatelja
i svojih istomišljenika među četnicima, da je stekao ugled
medu narodom prostranog planinskog kraja, da je na
kraju i crkveno lice čije bi ubistvo, posigurno, nanijelo
znatnu štetu četničkom pokretu.
Mogu sa sigurnošću tvrditi da je bio i ostao pošten
čovjek, mještanin od ugleda, cio utkan u život običnog
seljaka i drugih nevoljnika toga vremena. Dijelio je sa
njima posljednji zalogaj, patio i volio zajedno s njima,
pa takvog čovjeka i nije bilo lako ubiti. Zapravo, to je
mogao učiniti samo okorjeli zločinac. I na to se, razum-
ljivo, računalo, kada smo od Mirona tražili izvjesne infor-
macije. U takvim prilikama je Miron nekoliko puta uspi-
jevao da i meni, a tada sam bio clan sreskog partijskog
rukovodstva u ilegalnosti, i ne samo meni, pošalje kraća
pisamca obavještavajući nas o značajnim pojedinostima.
Najčešće je to ostavljao u kući Vlada Pešuta, člana
KPJ, a i na drugi način je doprinosio pokretu ostajući
vjeran svom ranije osvjedočenom političkom opredjelje-
nju. To je čovjek o kome mogu da kažem samo lijepu
riječ. Njegov tragičan kraj, za koji sam tek nedavno sa-
znao, duboko me je ganuo. To je zaista tužna drama ne
10*
147
samo jednog poštenog Hercegovca, već ujedno i svih onih
koji nisu imali sreću da se izvuku iz zapretanih četničkih
veza i okova.

Saslušanje u četničkoj komandi

U kakvu je nevolju bio upao kaluđer Miron u vri­

jeme četničke strahovlade upućuje i zapisnik sa njegovog
saslušanja u komandi Ljubinjske vojno-četničke brigade
10. decembra 1942, kada je znao da bi trebalo, ukoliko
želi glavu i obraz da sačuva, ponešto i da prizna, ali da
kaže samo toliko koliko je to, manje-više, bilo svima
znano.
Drugog novembra 1942. u 11 časova prije podne u
njegovu kuću došla su dvojica četnika, koje je dobro po-
znavao. Kada je od njih saznao da su iz četničkog zatvora
pobjegla petorica partizana i da će i on biti batinjan,
Miron se odlučio na riskantnu akciju.
»Tada sam, bojeći se maltretiranja i mučenja, uzeo
pušku imenovanog Popare, koju je on bio prislonio uz
stolicu dok je rezao duhan«, stoji u zapisniku. »Kada
sam uzeo pušku Popara mi je rekao da mu ostavim pušku
jer je on Popara. Iz kojih mi je razloga imenovani to
rekao ne znam tačno, ali mislim da me on smatrao ko-
munistom te da je apelirajući na ime ’Popara’ mislio da
njemu, kao rodaku Popare, ne bi napravio sa time neu-
godnost te da se on ne bi smatrao kao saučesnik u mome
bjekstvu, a možda je apelirao i na partizansku svijest
drugarstva. Ja sam odgovorio da ću mu pušku ostaviti
na odredenom mjestu, ali kada sam ja izašao iz kuće,
jedan komšija koga nisam mogao prepoznati, viknuo mi
je: ’Bježi, jadna ti majka’. Na to sam ponio sobom pušku.
Pušku koju sam ponio sa četiri metka svojina je Popare
Bogdana. Pištolj je bio moje vlasništvo na koje sam
imao dozvolu od Bilećkog odreda, dvije italijanske bombe
dobio sam prilikom povratka četnika iz Bosne i to jednu
od Alekse Milojevića iz Vranjskije, a za drugu ne znam
od koga«.

148
 Upravo toga dana je četnički komandant »Graničnog
bataljona« Spiro Babić kocem usmrtio Bogdana Poparu,
čiju je pušku uzeo Miron. Iako tada nije bio usamljert
jer je bio sa ilegalcima, Miron je, ipak, rekao da je bio
sam, da je krenuo čak za Srbiju, ali dubok snijeg mu
je pomeo puteve i da se zato vratio u svoje selo, gdje
se krio dvadesetak dana. Zatim je potražio skrovište u
pojatama iznad sela Vlahovića, da bi, napokon, podstaknut
i porukama da mu se neće ništa desiti, došao u Ljubinje,
gdje je u četničkoj komandi, kako zapisnik svjedoči, obja-
šnjavao svoju nevolju:
»Razlog moga bjekstva jeste bojazan od batina. Me-
đutim, smatram da me četnici u Vranjskoj nisu htjeli
uhapsiti zbog partizanstva nego zbog toga što sam bio
svjedok njihove pljačke. Na dan 20. oktobra 1942. godine
došla je u noći kod mene jedna grupa četnika oko 20
ljudi. Vodnik te grupe bio je Đoko Biberdžić, vodnik
II voda Danilo Novčić i vodnik III voda Janko Kešelj.
Meni su rekli da moram ići sa njima da opojim pale
borce vojno-četničkog bataljona Sitničkog koji su ubijeni
od komunista u Benčićima te da ćemo ići sve do Pribi-
lovaea. Imali su objavu koja je glasila ovako: Objava za
20 četnika Sitničkog bataljona koji se upućuju sa sve-
štenikom Mironom Nikićem da opoju grobove palih bo-
raca. Cetnici su bili naoružani puškama i sa jednim pu-
škomitraljezom italijanskog porijekla. Objava važi od 20.
oktobra 1942. godine pa do svršetka posla. Ovo se ima
izvršiti po naređenju komandanta bataljona. Objavu je
potpisao zamjenik komandira čete Đoko Biberdžić. Ja
sam išao sa njima do u Bitinju, gdje smo došli oko osam
sati na veče. Mene su ostavili kod jedne čatrnje i Iliju
Piljevića, a oni su otišli kućama u selo Bitunju. Kada su
oni sišli tim kućama čulo se je kloparanje zvona od ovaca
i oni su se vratili sa oko 105 ovaca, jednim konjem i jed-
nom kravom. Među tim ovcama bilo je 25 komada ovaca
jednog Srbina Skrbe. Ostala stoka je bila turska i hrvat-
ska. Kada je oštećeni Skrbo bio došao u Vranjsku po
svoje ovce isti su ga razoružali i potjerali pa su čak i pu-
cali za njim. Pozvat sam bio da opajam grobove ali nisam
nijednog groba opajao, jer su me vodili samo kao po-

149
kriće pred Italijanima ako bi nas sreli da mogu kazati
da idu da opoje grobove. Kada sam ja protestovao zbog
toga što su me vodili u pljačku ovi su mi odgovorili da
se mene to ništa ne tiče jer da oni imaju naređenje za to
te da će oni odgovarati za to«.
Miron nije zaobišao, kao svjedoka, ni komandira čet-
ničke čete Marka Vujovića, kome je »-javljao sve što bi
saznao o partizanima«, a upravo je u to vrijeme, kada
se naoružan krio po pojatama, bivao sa ilegalcima i par-
tijskim sekretarom Nikolom Milidragovićem, koji danas
0 tom vremenu, čitajući zapisnik Mironovog saslušanja,
kaže:
— Nađosmo se i nas dvojica, poput drugih, u ile-
galstvu. U planini i u kućama, živjelo se i polulegalno,
jer u selu nije bila stalna četnička postaja, a medu tim
četnicima bilo je naših saradnika. A to što Miron pominje
Nikolu Miloševića iz sela Rioca, kako je kod njega noćio
1 šta je s njim i nj egovim bratom razgovarao, zatim mla-
dića čiji je kum komandir četničke čete, kao i neke druge
četnike, to što optužuje Lazara Biberdžića kao partizana,
a on je u stvari bio i ostao zagriženi četnik, osvjedočeni
ubica, ubijen kao škripar poslije rata, kao i drugo što
je u tom saslušanju (od dvije kucane stranice) izjavio,
samo je njegovo vješto izmotavanje da se uludo ne iz-
gubi glava, da izbrblja a da zamuti i zakukulji, da sačuva
obraz i poštenje, koliko je i bilo mogućno u tim nevo-
ljama sačuvati i jedno i drugo.
Miron je »pehlivanio« i kada je govorio da »letke
koji su bili od strane partizana podmetnuti protiv čet-
nika« on nije »-potpisivao nego smo mi tada bili načinili
raspored služenja, a partizani su to onda pretvorili u letak
i falsifikovali naše potpise«, ne objašnjavajući kako je
mogućno da se komunisti koriste originalnim teološkim
pojmovima, jezikom, simbolima i parabolama kojima se
crkva služi.
Kada su od kaluđera tražili da otkrije »puteve ko-
munističkih kurira« i njihove punktove u koje su zalazili,
Miron je kazao: »Smatram da pravac njihovog puta ide
preko Snježnice, Trusine, Dabarskog polja pa na Planu,
jer tu postoji selo Padeni, gdje su komunisti imali mno-

150
go pristalica među Vukojima koji su veoma opasni. Isto
tako je jako zaraženo selo Kukričje koje se isto nalazi
u reonu Graničnog bataljona. Tamo su sve same Popare«.
To da je bratstvo Vukoja i Popara listom za parti-
zane znalo je svako dijete u istočnoj Hercegovini, baš
kao što i četnicima nije pomoglo ni to kada je rekao da
»što se tiče komunizma u rejonu moje parohije on ne
predstavlja nikakvu opasnost jer je većina naroda pro-
tivu«. Ili njegovo uvjerenje da »od odbjeglih jedini koji
može biti opasan jeste Petar Milidragović, koji bi se vra-
tio kada bi mu se zagarantovao život«.
Na kraju je smatrao da nije suvišno reći to da je
medu onima koji su ga doveli i saslušavali bilo dosta
bivših partizana. Neki od njih su bili i u komandama
i štabovima, pa zašto da onda samo on bude kužna ovca.
Pri ovome je računao i na izvjesnu neobavještenost čet-
nika o unutrašnjoj organizaciji partizanske vojske i na
njegove neposrednije veze sa komunistima. Vjerovao je
da ne mogu znati da je bio kandidat za člana K PJ, pa
je zato izjavio: »-Vise nemam ništa da kažem sem toga
da nikada nisam bio partizan, a što sam silom prilika bio
medu njima to sam morao ko’i mnogi koji sada zauzimaju
vidne položaje kod četničke organizacije. Nikakve funkcije
nisam imao kod partizana, a dokazati ću svojim radom
da sam uvijek bio nationalist«.

PosZaZi ga u Liku da bi ga ubili

O tom spletu tragičnih okolnosti, u koje je upao

kaluder Miron u vrijeme ratno, pisao je i Tripo Sarenac,
tada sekretar Okružnog komiteta K P J za južnu Hercego­
vinu. U svom članku »-Na ilegalnom partijskom radu«
<objavljenom u knjizi »-Hercegovina u NOB«) Sarenac
kaže:
»U to vrijeme, decembra 1942. Italijani i četnici vrše
ponovo mobilizaciju hercegovačkih četnika za borbu pro­
tiv Narodnooslobodilačke vojske u Lici i Dalmaciji, pou-
čeni iskustvom sa Prozora odreduju u jedinice samo po-
vjerljive ljude izuzev pojedinaca koje vode radi likvidi-

151
 ranja. Takav je bio slučaj sa kaluđerom Mironom Nikićem
iz Vranjske i drugima koji su likvidirani u borbama pro­
tiv partizana.«
A u fus-noti je dao bliže odredenje kaluderove lie—
nosti:
»Od prvih ustaničkih dana bio je aktivan pristalica
NOP. Poslije povlačenja partizanskih snaga iz Hercego-
vine, dosljedan svom stavu, otvoreno se suprotstavio čet-
nicima. Kako su se četnici plašili da ga uhapse, prisilno
su ga poveli u Liku i tamo inscenirali njegovu pogibiju.«
I Branko Popadić je takođe zapisao: »Mnogi kalu-
derovi suborci tvrde da Mirona, zbog njegove popular-
nosti i velikog ugleda, četnici nisu htjeli likvidirati u
Hercegovini već su ga poslali u Liku da bi ga tamo ubili«-
Događaji u Lici su, pak, drugačije potekli. . .
Samo je rijetkim komunistima, koji su imali svoje
ilegalne ćelije u četničkim brigadama koje su iz Herce-
govine stigle u Kninsku krajinu, uspjelo da početkom
1943. godine pobjegnu i priključe se ličkim partizanima.
To je pošlo za rukom nevelikoj grupi komunista iz jedne
čete nevesinjske četničke brigade (u oslobodenom Pro-
zoru su se priključili Desetoj hercegovačkoj brigadi). To-
upućuje na mnogobrojne teškoće i iznevjerena iščekjva-
nja ostalih koji su smatrali da će i brzo i Iako u tom
kraju uspostaviti veze sa ličkim ilegalcima, i da će se uz
njihovu pomoć ponovo naći u partizanskim jedinicama.
Cetničke komande u Dinarskoj diviziji popa i voj-
vode Momčila Đujića bile su toliko već ogrezle u zloči-
nima i osposobljene za mnoge zamke i borbe protiv svoj ih
protivnika da njima nije bilo Iako doskočiti, uvući ih u
klupko i dotući.
Kaluder Miron, zbunjen dogadajima u kojima se iz-
nenada i protiv svoje volje našao, obeshrabren, bez pri-
jatelja, slušao je sve češće o tome da su mnogi četnici
koje su zarobili lički partizani, osudeni kao zločinci, na-
ročito oficiri, da nije Iako i sigurno ličkim proleterima dići
ruke i predati se. Vrijeme mu je proticalo u stalnom
strahu da zoru neće dočekati, da će doživjeti gorku sud-
binu. Plašio se da ne pogine od metka svojih dojucera-
šnjih drugova sa kojima je dijelio i dobro i zlo.

152
 U gomili zarobljenih četnika

Tako je dočekao ljeto 1943, kada su Druga lička b ri-

gada i Lički partizanski odred bili u sjevernoj Dalmaciji
i Kninskoj krajini, sa zadatkom da razbiju četničke je­
dinice na tromedi Like, Bosanske krajine i Dalmacije..
Ali upravo uoči dolaska Ličana na taj teren, Dinarska
četnička divizija, sa svojim komandantom vojvodom Đu-
jićem, krenula je u Bosansku krajinu.
To je podstaklo štab Kninskog sektora, koji je obje-
dinjavao rad dveju ličkih partizanskih jedinica, da uputi
pismo štabu Cetvrte krajiške divizije, i da ih o tome oba-
vijesti i predloži da ta divizija goni četnike, a da će ih
dvije ličke jedinice čekati u izvornom dijelu rijeke Cetine.
Ubrzo se na grebenu planine Dinare, obasjane sun-
cem, pojavila četnička kolona. Protezala se sedlom koje-
se od sela Uništa spušta u selo Cetinu.
Lički bataljoni su se raspodijelili po širokim kamenim
kosama, između kojih se vukla staza kojom su.se spuštali
četnici. Kad je čelo četničke kolone duboko ušlo u raspo-
red udarnih bataljona otvorena je jaka puščana i mitra-
ljeska vatra, i u prvom otkosu pale su mnoge bradonje.
Nisu ostavljeni ni oni koji su se u panici povlačili ka.
ustaškom garnizonu u Drnišu.
Bilo je to 29. jula 1943. O toj borbi (kao i o vise-
drugih koje su od 1. do 31. jula vodile jedinice Prvog
korpusa NOV i PO Hrvatske) zapisano je: »1200 do 1500
četnika krenulo je od Glavaša i Uništa prema položajima,
Druge brigade. Neprijatelj je dočekan i odbijen, a naše
snage prešle su u gonjenje u pravcu Kuruzeba — Ploči-
c e . . . Neprijatelj je potpuno razbijen, razbježao se u ne-
redu prema Brezovcu i Vrliki. Tako je razbijena Dinar­
ska četnička divizija na tom prostoru. Zarobljena 23 č e t-
nika. . . Gubici neprijatelja: 46 mrtvih i veći broj ranje-
nih. Među ubijenim je i četnički major Dušan M irić. . .
Na čelu Dinarske divizije nalazio se vojvoda — pop Mom­
cilo Đujić, delegat Vrhovne komande Aćimović i ostale
četničke rukovodeće ličnosti koje su jahale na konjima
pred kolonom i u momenta sudara sa našim snagama

153?
poskakale sa konja i u paničnom bijegu pobjegle prve
sa bojišta. . .«
U suton toga dana, usamljen u nekoj vrtači, kaluđer
Miron nije znao kuda da krene: četnička vojska se ra-
sula, a on, bespomoćan i zaplašen šta će se s njim dogo-
diti ako ga takvog zateknu. Sjedio je i čekao ne znajući
šta da radi sa sobom, dok ga nije pronašla partizanska
patrola i dovela u štab.
— Poručili su mi iz štaba brigade da razgovaram sa
dovedenim kaluderom, ali nisam otišao jer je trebalo s
bataljonom odmah krenuti na novi položaj — prisjeća
se tih dana Ljuban Naprta, u to vrijeme politički komesar
Drugog bataljona »Ognjen Prica« u Drugoj brigadi (ne-
davno umro).
Ljuban Naprta je učio bogosloviju u Sarajevu i Bi-
tolju, a zatim je dvije godine studirao na Teološkom fa-
kultetu u Beogradu. Nakon odsluženja vojske i aprilskog
rata stigao je u Zagreb, a potom u ličke partizane gdje
je ubrzo postao politički komesar. Ovaj nekadašnji bo-
goslov, komunist, priča o kaluđeru Mironu:
— Danas mi je veoma žao što tada nisam razgovarao
sa kaluderom koga su proveli pored nas borci Prvog
bataljona ’Stojan Matić’. Ostao mi je u sjećanju po veoma
niskom rastu, dugoj kosi i crnoj bradi, šubari i otrcanoj
i prljavoj crnoj mantiji, talijanskim cokulama, pa ga je
bilo i žalosno pogledati.
Poslije borbe kod Uništa, očekujući da kuvari spreme
koji zalogaj za jelo, borci su se odmarali u hladovini
rijetkih hrastovih stabala i kamenih ograda. Odmarali
su se i zarobljeni četnici u ogradi oko koje je postavljena
straža. Među njima je bio i kaluđer Miron. Nekoliko sta-
rješina iz štaba brigade, odreda i štaba sektora okupilo
se oko kaluđera i počelo da ga zadirkuje, da se s njim
šegače.
— Odakle si, pope? — pitao ga je član štaba.
— Ja sam, drugovi, kaluđer Milun Nikić Miron iz
hercegovačkog sela Vranjska . . .
— Zaveži, pasji sine, kakvi smo ti mi drugovi! Za­
jedno sa italijanskim fašistima boriš se protiv nas, na-
rodne vojske. Vi ste prodane duše, izdajnici naroda. . .

15 4
Drugovi, kažeš! Gdje vrana može biti drug sokolu! —
otsjekao je politički komesar brigade uvjeren da se s po-
pom Đujićem, komandantom četničke divizije, može naći
samo njegov idejni sabrat i istomišljenik.

Zabluda ličkih partizana

Upravo tada je neka žena, sa vučijom za vodu na
ledima, prolazila pored ograde ka izvoru Cetine. Ugle-
davši medu partizanima kaludera, iznenada je zastala
i, prijeteći mu prstom, odbrusila:
— Ej, pope, ne bi ni tebi zadugo! Dolijao si! Nije
to klati djecu!
Zena je htjela da krene dalje, ali su je zadržali i
zatražili da objasni zašto je kaluđeru takvu optužbu sasula
u lice.
— Kada su prije neki dan u mom selu bili četnici,
a došli su vitlajući svojim barjacima, vidim ja medu nji-
ma popa, ovog ovdje, pa kako mi se tih dana našlo muško
dijete, zapitah ga i zamolih da mi ga krsti — pričala je
žena. — A on će ti meni na to moje: ’Bježi ženo, ja ko-
ljem, ja ne krstim!’ Tako je to bilo, drugovi moji, pa vi
radite šta znate.
Tako je rekla seljanka i produžila ka vrelu Cetine.
— Cu li ti, pope, šta reče ova žena? Ti kolješ djecu!
— obratio se Mironu član prijekog suda.
— Dobro sam ja čuo i istinu je žena rekla. Ali, saslu-
šajte sada i mene — odgovorio je Miron kome je napokon
dopušteno da ispriča svoju priču.
— Ponavljam vam: ja sam kaluder Miron i bio sam
medu prvim ustanicima i partizanima bilećkog kraja, a s
jeseni 1941. postao sam i politički komesar Sitničkog par­
tizanskog bataljona. . .
To je već bilo previše za ličke proletere. Za trenutak
su zastali začuđeni riječima zarobljenog kaluđera, a za­
tim su prasnuli u grohotan smijeh.
— Pa šta dalje bi, druže komesare? — čuo je Miron,
koji nije gubio samopouzdanje.
— U proljeće prošle godine postao sam kandidat, a
potom i član Komunističke partije Jugoslavije. U članstvo

155
me je primio Miro Popara . . . To je moja Partija, ja samo
njoj pripadam.
Ličani više nisu ozbiljno slušali kaluđera koji se još
nadao da će mu isljednici povjerovati da govori istinu.
— Prošlog ljeta, kad se naši povukoše u Bosnu, u
Hercegovini je ostao ogroman broj bivših partizana, ko-
munista i skojevaca, a medii njima i ja. Neke odmah
poubijaše i kuće im zapališe, a neke četnici i Italijani po-
kušaše da privole da predu na njihovu stranu. Mene,
opet, držaše na oku, na vrhu mušice, a zamalo i glavu da
ne izgubih. . . — pričao je Miron članovima štaba brigade
i prijekog vojnog suda.
— Vidi ti popa kako samo vješto plete svoju man-
gupsku priču: partizanski komesar i komunist među Đu-
jićevim bradonjama.
— Vaše je da mi vjerujete ili ne vjerujete, druge
mi nema — odgovorio je smireno Miron.
I ponovo mu dopustiše da nastavi neobično kazivanje
o svojoj nesrećnoj sudbini:
— Zimus me Baćovićevi četnici mobilisaše i pove-
doše sa sobom u ofanzivu na ličke partizane. Kada su se
hercegovački četnici povlačili iz Like ka Hercegovini i
Neretvi, u februaru ove godine, mene je vojvoda Baćević
ostavio popu Đujiću. Rekao mu je: ’Slušaj Momčilo, ovaj
moj kaluder je bio partizan, iako je crkveno lice. Nosio
je pušku i petokraku. Ostavljam ga tebi da istjeraš da-
vola iz njega’ . . .
— I tako ti ostade kod Bujićevih četnika kao nedužno
jagnje, njegova žrtva — prekinuo ga je, ironično, jedan
od članova suda.
— Baš tako, druže, iako u vašim očima ne može biti
tako!
— Ostavi čovjeka, neka kaže šta ima da kaže —
dočekao je Danilo Damjanović Danić, zamjenik koman-
danta Druge ličke udarne brigade.
— Ostaviše me ovdje, u Lici — nastavio je kaluđer
bez osobite strepnje — jer niko u mom kraju nije želio
da mojom krvlju ukalja svoje ruke, ako se to već moglo
izbjeći. A moglo se. Zato je moju egzekuciju trebalo iz-
vršiti među ličkim četnicima . . «■U početku su me maltre-

156
tirali, vrijeđali, ponekad i neposredno prijetili da mi je
■odzvonilo, ali sve polako minu. Kao da zaboraviše šta im
je činiti. Ipak, strahovao sam da me noću na spavanju
ne ubiju. Samo pojedincima je uspjelo da prebjegnu par-
tizanima, ali meni to nije uspijevalo. Sve do ove posljed-
nje borbe. . . A kada sam ovoj ženi, što sad ode, rekao
da koljem a ne krstim, to sam rekao namjerno da me
četnici čuju, kako sam se, eto, ’popravio’, a nije mi se ni
krstilo. Toga sam se već manuo. Ja sam komunist! Eto,
drugovi ,tako! Govorio sam istinu, a i ona žena je govorila
istinu. I ona i ja govorimo istinu. Tako to biva u svakom
ratu, kad naiđu strašne nevolje.
Uzalud bi kaluđerova priča. U Lici je pop Đujić bio
suviše omražen da bi neki drugi pop, koji se našao u nje-
govoj vojsci, uz to optužen od žene kojoj se više vjerovalo
nego Mironovim sumnjivim pričama. Neko ih je nazvao
i mangupskim i prevarantskim. Sud je, smatrajući da ne
treba vjerovati u kaluđerovu priču, doneo svoju pravdu:
Miron je osuden na smrt strijeljanjem.
I dok je zamjenik komandanta brigade Danilo Dam-
janović zarobljenim četnicima govorio pred njihovo pu-
štanje kućama, Miron je pred puščanim cijevima grupe
boraca iz Prvog bataljona, koji sekund prije nego što ga
je plotun sastavio sa zemljom pored vrela Cetine, počet-
kom avgusta 1943, uzviknuo: »Zivjela Komunistička par-
tija Jugoslavije! Zivjela Narodnooslobodilačka vojska!«
Kada su, nešto kasnije, oficiri i borci čuli za kalu-
đerov posljednji borbeni poklič, poneko je ostao u nedou-
mici: da li je kaluder zaista govorio istinu?
Bio je to tragičan, nesvakidašnji, drastičan nespora-
razum. Tek poslije rata saznalo se da je naš čovjek pao
od plotuna koji nije trebao da odjekne.

Svjedoci, čitaoci, rodbina

»Sa velikim interesovanjem sam pratio feljton o ka-

luderu komunisti i kao mnogi drugi čitaoci saosećao sa
njegovom nesrećnom sudbinom«, pisao je »Politici« ge­
neral-major u penziji Jovo Bogdanović, čiji je prilog

157
 »Kobne greške kaluđera Mirona« objavljen 25. decembra
1980.
Prelistavajući svoj ratni dnevnik iz tog vremena,
Bogdanović je utvrdio da je »u neku ruku bio svedok
Mironove tragedije«, jer je stigao u selo Unište, na vrelu
Cetine, dvadesetak sati po razbijanju Đujićeve kaznene
ekspedicije i »među ostalim zarobljenicima zatekao čet-
nika u mantiji-« za čije se ime nije interesovao, odnosno
vise su ga zanimale pojedinosti iz borbe Cetvrtog bataljo­
na Druge ličke brigade koji je raspršio četničku jedinicu
na čijem je čelu jahao sam pop Đujić i u posljednjim
sekundama, skačući sa konja, izbjegao mitraljeski rafal.
»No vratimo se nesretnom kaluđeru Mironu: veoma
je loše procenio situaciju izabravši najgori trenutak da
bi se pridružio partizanima i dokazao svoju pripadnost
narodnooslobodilačkom pokretu«, piše dalje general. »Cet-
nici popa Đujića nastali su i dokraja ostali pod pokro-
viteljstvom Italijana. Kada je u julu 1943. pao Musolini,
Đujiću je bilo jasno da njegovim gazdama gori pod pe-
tama da je okupio najpouzdanije četnike, stvorio kaznenu
ekspediciju i krenuo u sela sevemo od Dinare da bi, ka-
žnjavajući pristalice partizana, pokazao svoju snagu i
učvrstio poljuljano poverenje među četnicima i njihovim
pristalicama. Zato je on tada, kao i obično, izbegao borbu
sa jačim partizanskim snagama znajući da su Druga lička
i Deseta krajiška brigada južno od Dinare.
Kada je kaluđer Miron u selu Uništima izjavio pred
ženom majkom ’da ne krsti nego da kolje djecu’, raču-
najući da će time obmanuti one koji su mu zurili u poti-
Ijak — nije znao da će to zaista učiniti Đujićevi satrapi
u selu Peuljama, možda i pred očima kaludera Mirona,
što nije mogao sprečiti. Ali glas o tome već je stigao pre
nego što se nesrećni Miron našao u rukama pravde da
ispašta tuđe zločine.
Pored Mirona, među zarobljenicima se našlo neko-
liko okorelih zločinaca koji su svojevremeno dezertirali
iz partizanskih jedinica i prešli četnicima; ti izrodi bili
su poznati partizanima. Tu se našao (mrtav) lični izasla-
nik Draže Mihailovića, major Dušan Mirić, sa blokom
blanko potpisa Draže Mihailovića; dakle sa najvećim ovla-

158
 šćenjima i neograničenim poverenjem. Pogibija majora.
Mirića samo je uštedela vreme partizanskoj pravdi. . .
Prema tome, kaluđer Miron nije po svojoj volji do-
speo u društvo zločinaca, ali je izabrao loš trenutak da
ih se otarasi. Iz blokiranih gradova, iz okupatorskih žica,
izlazili su mnogi rodoljubi, ali i neprijateljski agenti. Par­
tizani su imali strpljenja, znanja, umešnosti, a i svojih
ljudi u neprijateljskim redovima, tako da su svačije na-
mjere otkrivane i određivano mu mesto koje mu pripada.
Da je kaluđeru Mironu uspelo da se na takav način
nađe među partizanima, on bi dokazao svoju pripadnost
Komunističkoj partiji i oslobodilačkom pokretu i zauzeo-
bi mesto koje mu pripada. Na žalost, doživeo je da padne
od ruku svojih saboraca«.
Već sutrađan, 26. decembra 1980, jedan nepotpisani
čitalac »Politike« poslao je redakciji pismo naznačeno
kao odgovor generalu Bogunoviću izvrcavši svoju, ko zna
koliko godina prikupljanu mržnju prema komunistima i
partizanima, jer, poručuje »dugogodišnji čitalac«, »vi se
komunisti — borci svake godine sećate ponekog mangupa
iz vaših redova te mu podižete spomenik rasipajući na
taj način državnu imovinu«, da je Miron »obrukao i izdao-
svoj red kaluđerski i puzio pred vama partizanima da bi
dokazao ’patriotizam’, vaš lažni komunistički patriotizam«.
da je »taj Miron mogao intimno osećati i misliti šta hoće,
ali je nedopustivo sa moraine strane bilo da on aktivno-
učestvuje sa partizanima (kojima nije bilo do naroda već
da se dograbe vlasti)«, da »smrt istog Mirona« ne treba
žaliti, da bi na kraju zapisao: >»Ti, kao jedan general
morao bi to da dobro shvatiš, bez obzira da li si, sem
boračkog svojstva partizana, imao i drugih uslova za tako-
visok čin«.
Pet dana kasnije, 31. decembra 1980, i novinar Slo­
bodan Popović poslao je pismo generalu Jovu Bogdano-
viću obavještavajući ga da, kako je on razumio njegov
objavljeni prilog, »ispada da je kaluđer Miron kriv za
svoju smrt, jer je ’loše procenio situaciju’ i izabrao ’naj-
gori trenutak da bi se pridružio partizanima’ . . .«, a zatim:
»Ova konstatacija podsetila me je na knjigu Franca
Verfela (poznatog autora romana »Musa Dag-«), bolje re-

159
•čeno na naslov njegove knjige, za koju je pozajmio jednu
izreku, po kojoj je za svoju smrt kriv ubijeni.
Naša revolucija bila je jedna od retko humanih re-
volucija. Iako je bila takva, u njoj su se dešavale greške,
kao što je ova s kaluđerom Mironom za koju autor felj-
tona Mensur Seferović kaže da je bila ’tragičan, nesva-
kidašnji, drastičan nesporazum’ . . .
Priznajući greške koje smo činili za vreme NOR-a
i revolucije nimalo ne umanjuje značaj, vrednost i veli-
činu našeg oslobodilačkog rata i socijalističke revolucije.
Naprotiv, kroz to priznavanje omogućujemo generacijama
koje slede da bolje sagledaju naš rat i našu revoluciju
i da shvate da ’pored suvog i sirovo gori’ u takvim pre-
lomnim trenucima kakvi su bili rat i revolucija naših
naroda i narodnosti. Lakirovka, sakrivanje istine, iskriv-
ljavanje istorijskih činjenica, odbranaštvo, isticanje u prvi
plan sopstvene ličnosti i sopstvenog doprinosa ratu i re-
voluciji, proklamovanje ’tabu tema’ i drugo može (i si-
gurno će) umanjiti značaj našeg oslobodilačkog rata i re­
volucije i dati nepotpunu sliku o njima.
Isto tako, kriviti nekog za grešku, koju su prema
njemu učinili drugi (bez obzira na to da li je greška bila
namema ili ne), naročito s tragičnim posledicama, ne do-
prinosi istini i nije u skladu s etikom NOR-a i revolucije.
Miron nije kriv za svoju smrt. Možda se može reći da
niko nije kriv za njegovu smrt, da je ona nastala sticajem
nkolnosti, ali nikako da je Miron kriv za nju. On nije
mogao da bira bolji trenutak. Izabrao je onaj u kojem
se našao (figurativno rečeno: trenutak je izabrao njega).
On je, sigumo, pokušavao da u nekom povoljnom tre-
nutku prede partizanima. Verovatno da takav trenutak
nije imao, pa je prema tome ’izabrao’ onaj koji mu se
pružio. Da li ga zbog toga treba osudivati, odnosno okri-
viti za sopstvenu smrt? . . .«
Uz pismo koje je »Politici« poslao dr inž. Slavko
Stijačić, bila je i fotokopija jednog značajnog dokumenta,
pa je list krajem februara 1981. objavio i taj prilog o
kaluderu Mironu.

160
 »Istražujući podatke iz NOB-a u Hercegovini«, piše
Stijačić, »naišao sam na dokument kako je drug Tito
ocenio proglas jeromonaha Mirona:
’Dragi drugovi, primili smo vaše pismo 12. maja o.g.,
kao i proglas i druge materijale. Iz vašeg izvještaja o voj-
nom radu vidi se da ste vi potpuno pravilno postavili
taj rad . . .
Naročito je veoma korisno što vi prije svake akcije
održavate savjetovanje sa komandantima i komandirima,
kao i što kritički razmatrate već izvršene akcije. Proglasi
Muslimanima i Hrvatima, kao i Srbima, dobro su postav-
ljeni. Naročito nam se sviđa proglas jeromonaha Mirona
Nikića. Učešće sveštenika u Hercegovini u narodnooslobo-
dilačkoj borbi ima veliki značaj i vi ste dobro učinili što
ste angažovali sveštenstvo u toj borbi. To dokazuje da
vi vrlo ispravno, ne sektaški shvatate ovu veliku narod-
nooslobodilačku borbu . . . 15. maja 1942. godine, Liječe-
vina kod Foče. Komandant NOP i DV Jugoslavije
Tito’ . . . «
Ubrzo se oglasio i kaluđerov brat Milutin Nikić iz
sela Slatine, nedaleko od Cačka, koji je posljednji svjetski
rat proveo u njemačkom zarobljeništvu. Očekivao je da
mu general Bogdanović, a potom i general Kosta Nađ
(član Saveta Federacije) jave da li se zna gdje je Miron
sahranjen, da li u zajedničku ili posebnu grobnicu, »jer
želeo bih da njegove kosti prenesem u rodno selo Bre-
snicu, kod Cačka«.
Umjesto groba koji se, poput hiljada drugih, izgubio
bez svojih oznaka, Mironovi suborci podigoše 1983. go­
dine kaluđeru i ostalim poginulim Bilećanima u narodno-
oslobodilačkoj borbi i revoluciji Spomenicu u kojoj za-
pisaše:
»Sve ono plemenito, duboko ljudsko, što čovjek nosi
u sebi, ostaje trajna vrijednost bez obzira kojoj profesiji
pripada. Jedan od tih bio je kaluđer Milun — Miron
Nikić. Kod njega se srećno spojilo rodoljublje — patriot-
sko i revolucionarno, što ga je rano odvelo na put borbe
za ljudska prava, dostojanstvo i slobodu čovjeka. . . «

ti 161
 ZEMLJA BOSNA FRA JOSIPA MARKUSlĆA

li*
Krugovi oko tvtđave Tabije ☆ U samostanskoj će-
liji ☆ »Najteže mi je imati grijeh lijenosti i puza-
vosti« ☆ »Moji istrgnuti listovi (namijenjeni za raz-
mišljanje)« ☆ »Nemir svezana čovjeka-« ☆ Daleko-
vidost »bosanskog ujaka« ☆ Jajački fragmenti ☆
»Srpski kruh« ☆ »Nećemo dopustiti da nam tudin
kvari oranje« ☆ »Bosnoljublje« ili »okorjeli« bo-
sanski Hrvat ☆ »Naše zanimanje nije političko, ali
jest i mora biti patriotsko« ☆ »Tragični prizori iz
kamenog doba« ☆ Hrvat, nikad nacionalist ☆ »Su-
kobi i borbe između islama i zapadnog kršćanstva«
☆ »Ne dajte da vas zažvalje-« ☆ »Jedina je opasnost
da se ne pokažeš čovjekom«

Tog kasnog novembra 1953. dočekalo ga je jato kuća

pod zastavama, orlovsko ustaničko gnijezdo što se svilo
oko kula i majdana sa ožiljcima buna i bitaka, ljudi koji
su se obnoć i uz prve jutamje magle u hiljadama spustili
niz planinske sjenokose, kroz šume panj ače i klance nad-
nesene, pa ih nikad u tolikom broju gradić sazdan na
sedrenim gredama Plive i Vrbasa nije vidio i nikad ih
vise nije primio.
Sve je u pokretu i sve je stalo pod barjake. Za koji
čas očekuje se da Josip Broz Tito ponovo, kao i prije
deset godina, saopšti svoju riječ i smjelu misao.

165
 Probijam se naprijed, žurim, hoću da što prije zasjed-
nem na razlomljene tvrdavske bedeme, pod visoko raz-
vijenu zastavu na najisturenijem dijelu grada, da otud
gledam zamak-grad, muzej-grad, otud, sa kamenih pri-
zama, pogled mora da puca široko unaokolo.
I puče pogled kakav sam samo u knjigama imao.
Stojim pored humke osamnaestorice strijeljanih partizana
i gledam vojsku u šubarama i opancima, medu njima i
bivše članove AVNOJ-a, borce koje je narod u ratnom
nevremenu poslao u ovaj grad da svojim Odlukama otkuju
stoljetne okove koji su sputali dušu i polet naroda, da
osvijetle grobove predaka buktinjom zbratimljenih i slo-
bodnih naroda, da povrate zemlji vjeru u budućnost, u
svjetlost dana.
Tito je već na tribini, pred narodom koji ga je uvijek
napajao snagom za smjele revolucionarne misli i akcije,
a koji mu ovog puta podari Povelju ovoga grada od kula
i kapija.
Njegovim stepenicama, uklesanim u bedeme tvrdave
i Medvjed-kule sa srpom i čekićem, sa štabom naše re-
volucije stigao sam u kuću Jelene Burić na platou do
ulaza u katakombu, u kameni trijem — predsoblje pod-
zemnoga hrama, gdje je prije deset godina za stolom od
čamovih dasaka boravio nekoliko mjeseci, duže nego i u
jednom drugom kraju Jugoslavije. Živjeli su ovdje i ru-
kovodili narodnooslobodilačkom borbom i ljudima koji su
ovog novembra okitili puteve i kamene ograde, ponekad,
kao i ovog popodneva, okupljeni i u katakombi, kraj ka­
menih alki gdje su negda uznici stenjali a mrkla im noć
kosti sisala, gdje su u vrijeme bombardovanja nad karta-
ma bdjeli da nikad više u našoj zemlji ne bude podzemnih
tamnica i kamenih alki oko kojih su samo kosturi ostajali.
Tako doživjeh taj dan. Na prvoj stranici centralnog
armijskog lista, u napisu »-Pod zastavama revolucije«, opi-
sah svoje utiske, ali ne rekoh da sam u gradskom partij-
skom komitetu dobio i desetak iskidanih stranica »neke
i nečije, vjerovatno izgubljene hronike Jajca u ratnim
danima, dosad nepoznatog autora građanina«.

166
 »Telal viče . . . «

A ta riječ »anonimnog hroničara« bi najvrijednije što

sam pročitao o životu građana koji, iako nisu znali kuda
i kako teku ilegalne spone grada i ustanika, i u paklu rata
ostadoše na svjetloj strani istorije svoga zavičaja.
Bila je to prilika, ipak, da u »svom« listu, u napisu
»Kavalkada na sedrenim gredama«, a i u sarajevskom
»Oslobođenju«, u povećem prilogu »Jajce na stranicama
istorije-«, kao i u svojoj knjizi »Drugovi iz bataljona« koja
je objavljena u Sarajevu 1955. godine, saopštim ratne
zabilješke »anonimnog hroničara«. Očekivao sam da će se
neko javiti kao autor tih bilježaka.
Sve je počelo 27. marta 1941, godine kada je hro-
ničar zapisao: »U Beogradu otkaz ’tripartitnog’ pakta. U
Jajcu općenito veselje«.
Koji dan kasnije, 6. aprila, zabilježio je: »Bombar-
dovan Beograd. Uzbuna u Jajcu sirenama. Jasan početak
rata. Zeli se, da se vodi u općenitoj narodnoj slozi, pa
kako ispadne!«
Uskoro piše: н-Petnaesti april. Nijemci uđoše u grad.
Telal viče da se u gradu imaju vješati zastave. . . «
A zatim: »-Iznimni proglas: ’Srbi smiju zalaziti samo
u gostionicu Zivka Matekala na Trgu kralja Tomislava,
a Jevreji — nigdje«.
Tako je »anonimni hroničar« začeo svoje svjedočenje.
I ostade takav punih deset godina, do novembra 1963, ka­
da sam u Jajcu saznao da je to riječ osamdesettrogodi-
šnjeg fra Josipa Markušića, poznat kao fra Jozo, koji i u
tim kasnim godinama života, rekoše mi, dva puta sed-
mično, srijedom i petkom, izjutra izlazi iz velikog jajačkog
franjevačkog samostana i kao putnik, željan da se nagleda
ljepote ovog grada, korak po korak savladuje prve kal-
drmisane uličice i puteve oko zamandaljenih kuća i ma-
gaza, razlomljenih kamenih bedema, zastaje i odmjerava
svaku novu gradevinu, novu stazu u parku, preureden
izlog i kafansku baštu, plakate i oglase, pijačnu vrevu.
Tako on radi, posmatra i bilježi život oko sebe od
četrdeset prve, ko zna, kažu, od kada, čuva dnevnik o
ratnom i posljeratnom Jajcu, hiljade pisama o životu

167
između dva posljednja svjetska rata, prije i poslije njih,
dajući uz put pronicljive prijedloge urbanistima *-jer i
domaći u oblikovanju grada nisu beznačajni«.
To je čovjek kojem je Josip Broz Tito 1955. godine
dođijelio i Orden bratstva i jedinstva I reda! To je Bo-
sanac koji je tri puta biran za starješinu svih bosanskih
franjevaca, što ne doživi ni jedan iz njegova franjevačkog
reda za stotine godina dosad.
Zna se, dakle, ko je fra Jozo, ali niko ne reče zašto
je sve do tih novembarskih dana ćutao o tome da je
upravo on pisac istrgnutih i objavljenih stranica samo-
stanskog', odnosno, jajačkog ratnog dnevnika. Culo se sa­
mo toliko da fra Jozo ne živi i ne djela za javne tribine
i halabuke svakojake, da mu se riječ za te i slične prilike
gotovo i ne može izmamiti.
Fra Jozo mi u svojoj prostranoj samostanskoj radnoj
sobi-ćeliji, prepunoj papirića grupisanih po podu i po-
licama, skrenu pažnju kao svom dragom i već davno
poznatom gostu, da je to što gledam najraznolikija građa
iz stotine izvora koju sređuje u skice, integralne tekstove
i fusnote, da sve što je začeo i napisao nije i dovršio,
onako kako bi to on želio, da nedostaju posljednje stra-
nice, pa kako onda da se čovjek bezglavo zatrčava, da
možda svojim nedorečenostima »uznemirava javnost, što
je kažnjivo i sa ljudskog i sa zakonskog osnova«, reče uz
skriveni osmijeh. I zato, ostavimo i moje pero i foto-
-kameru, pa i njegova objašnjenja zašto je ćutao kada
je u Sarajevu, kao provincijal Bosne Srebrene, čitao prilog
o Jajcu.
Bio je to susret u samostanskoj ćeliji o kojem sam
mogao samo toliko reći da je »anonimni hroničar« fra
Jozo Markušić.
Д sada, ove 1985. godine, kada su franjevci i bliski
saradnici fra Markušića svojim kazivanjima naznačili os-
novna intelektualna, moralna i sakralna obilježja ovog
»zagriženog Bosanca«, zapis o nekadašnjem hroniearu
franjevačkog samostana, čiji se život začeo u selu Cepku
kod Kotor Varoša 1880, a završio osamdeset osam godina
kasnije u Jajcu (1968), obogaćen je novim pojedinostima

168
iz partizanskog vremena i socijalističke izgradnje, životom
kojim je časno živio.

»Najjasnija zloća u ljudi jest rat«

Kada mu je otac umro bio je devetogodišnji dječak

i đak osnovne škole u rodnom kraju, a zatim je proveo
nekoliko godina u franjevačkom samostanu u Gučoj Gori
kod Travnika. Ako se o njegovom boravku u samostanu
Fojnici može reći da se već tada počeo baviti proučava-
njem narodne i crkvene prošlosti, da je studij bogoslovije
započeo 1900. u Kraljevoj Sutjesci, onda se za godine pro-
vedene na studij ama u Budimpešti može utvrditi da ga
je posebno »privlačila njemačka i francuska književnost,
a sigumo i ruska, budući da je o Tolstoju govorio veoma
pohvalno«, odnosno da se pri kraju »bogoslovnog studija
počinje javljati pjesmama koje objavljuje po raznim li-
stovima«.
Pošto je 1904. godine zaređen za sveštenika, obuzeo'
ga je »određeni životni pesimizam«, pa je tada zapisao.
»kao da se ne isplati živjeti«, a slijedeće godine: »Boreći
se čovjek u svijetu i promatrajući život mora priznati da
skepsa i neizvjesnost vladaju svijetom. I samu se mora
skeptičnim biti, gledajući kako stranke ratuju, a ne zna
se ko pravo ima; kako ljudi jedan na drugog udaraju,
jedan drugoga nevaljalim, nevrijednim proglasuju, a —
ne zna se koji pravo imade. Ja ih znadem, koje su nevjer-
nim proglasili, a bolji su i vjerniji bili nego tobože pravo-
vjerni klevetnici«.
Taj rani pesimizam, kako nas upućuje Slavko Kova-
čić, nazire se »u navedenim njegovim riječima«, ili u
riječima koje je zapisao u svoj dnevnik 8. marta 1904:
»Dođe Vrhbosna (3. br.) a ne bi u njoj tiskana moja pje-
sma, kao što je urednik u posebnom pismu tvrdo obećao.
Ja sam time poražen i osjećam se ostavljenim, jer sum-
njam da je tu prst mojih starješina. Ako je još to istina,
onda su moji ideali propali«.
Iste godine je zapisao: »Najveće je zlo na svijetu što
ni u dobru katkada čovjek nije slobodne volje«, a zatim
je dodao: »Najjasnija zloća u ljudi jest rat«. U to vri-

169
jeme pesimizma Markušić je kupio gitaru za 24 krune
i počeo se baviti muzikom.
Prvu nedjeljnu propovjed održao je u Jajcu 24. sep-
tembra 1905, gdje ga, izgleda, u početku nisu shvaćali,
pa je krajem te godine zapisao: »Nitko me ne razumije.
Opkolile su me osobe, koje ne misle dalje od četiri zida. . .
Svaki dan molim Boga, da me ne uvede u napast: najteže
mi je imati grijeh lijenosti i puzavosti«.
Kao profesor i ravnatelj Franjevačke klasične gim-
nazije u Visokom, fra Jozo je predavao grčki jezik, poe-
tiku, jezik i istoriju književnosti, pomažući đacima u ure-
divanju njihovog lista »Svijet«, i neposredno uređujući
»Serafinski perivoj«.
Nakon desetogodišnjeg službovanja u Visokom bio
je gvardijan u Jajcu (1915— 1916), župnik u Kotor Varošu
<1916— 1919), gvardijan u Sarajevu (1919— 1922), te po-
novo u Jajcu (1922— 1928). Za provincijala Bosne Sre-
brene biran je tri puta (1928— 1931, 1949— 1952, 1952—
1955), odnosno, poslije prve službe provincijalstva, bio je
gvardijan u Beogradu (1931— 1939), gdje je dovršavao i
crkvu sv. Ante.
Tokom svog dugog djelovanja Markušić se oglašavao
svojim »pjesmama i sastavima religiozno-asketskog, po-
vjesno-književnog i programsko-informativnog sadržaja
u »Serafinskom perivoju«, kao i u drugim listovima, po-
drazumijevajući saradnju u Srpskom književnom glasni-
ku, to jest pored tekstova objavljenih u raznim listovima,
revijama i kalendarima, objavio je i zbirku pjesama »Krva-
vi behari«, već pomenutu povjesno-sociološku studiju
»Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini«, zatim mo-
nografiju »Zivot i rad Ivana Frane Jukića« (zajedno sa
Brankom Skaricom), kao i zbirku narodnih pjesama pod
naslovom Bosansko-hercegovačke narodne pjesme »Ju-
kićevke«. Ukratko, na osnovu istraživanja Slavka Kova-
čića, Markušić je objavio ukupno 90 pjesama (57 u zbirci
»Krvavi behari«, a 33 u listovima), uglavnom »domoljub-
nih«, potom pjesme posvećene prirodi i godišnjim dobima,
autobiografske, religiozne, prigodno-svečarske i socijalne.
Neka se i to kaže, napominje Kovačić, da je Markušić,
govoreći na katoličkom hrvatsko-slovenskom kongresu u

170
Ljubljani 1913. godine izjavio: » . .. Istra je dakle naša,
kvarnerski su otoci naši, pak će i Rijeka biti sigurno
naša«.
Uz sve to valja reći da za cijelo vrijeme ratno, a
bilo je to doba »muka i vrijeme kušnje«, kad se »muka
teško mogla izbjeći a od kušnje se upomo moralo čuvati«,
Markušić »-nijednog trenutka nije pao u kušnju nečovje-
štva, pa je to jezgrovito i saopštio i zapisao u svoj dnev-
nik: »Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom.
Smrt je manja opasnost«.

Da se ne »krti Zemlja Bosna«

»Sve što su bosansko-hercegovački franjevci poduzeli

u socijalno-političkoj sferi u X X stoljeću nosi izvjesni
Markušićev utjecaj«, govorio je Marko Oršolić na simpo-
zijumu povodom stogodišnjice rođenja fra Josipa Marku-
šića, ođržanom u Jajcu septembra 1980. godine u organi-
zaciji Udruženja katoličkih vjerskih službenika u SR BiH.
Ovdje u gradu na sedrenim gredama, tri godine prije
smrti fra Josipa, Oršolić se prvi put susreo sa čovjekom
čija su svjedočenja o novoj Jugoslaviji na ovog mnogo
mlađeg franjevačkog pisca ostavila vidnog uticaja.
— Dok su ga mnogi franjevci znali, već od 1941, kao
partizana, a od ranije po mnogim shvatanjima kao soci-
jalistu, drugi su, opet, govorili da ’Markušić nije Hrvat
x,eć Jugosloven’, da se suviše i politički eksponira — priča
mi Marko Oršoiić ljeta 1983. u Sarajevu, koji je godinama
sekretar Udruženja katoličkih sveštenika »Dobri pastir«.
— Njegova živopisna riječ, izgovorena i napisana prebo-
gatim narodnim koloritom, možda nekom i arhaičnim,
imponuje svojom odmjerenošću i životnom mudrošću, pri
čemu je svoja shvatanja i ideje, često veoma samosvojno,
mimo svih očekivanja i predvidljivosti, izlagao i objašnja-
vao krajnje nenametljivo, suzdržano, prepun razložnosti,
neke posebne mekoće i prepun uporednih činjenica. Vrije-
di kazati, i ponoviti, da za sedam stotina godina djelovanja
franjevaca u Bosni niko, sem fra Joze, nije tri puta izabran
za provincijala Bosne Srebrene. On je prvi katolički crk-

171
veni dostojanstvenik u Jugoslaviji koji je septembra 1949.
godine vodio zvaničnu delegaciju kod druga Tita. Niko
kao on nije razradio osnovnu ideju, potpuno suprotnu
ustaškom principu isključivo nacionalnog obilježja, o na-
šem teritorijalnom okupljanju, odnosno, on je cjelokup-
nim životnim djelovanjem okrenut rodnoj grudi, Bosni,
koja nas okuplja i drži jedinstvene, gdje smo od starina,
zbliženi mukom življenja i borenja svih nacionalnih sre-
dina. On ne gleda, izvijena vrata, negdje prijeko, mimo
bosanskih meda, zagledan u neke daleke prostore, već je
sav okrenut narodnoj zajednici, domovini, svom narodu.
Upravo je fra Jozo bio najodlučniji da se iz franjevačkih
redova isključi ustaški zločinac i jasenovački krvnik Fi-
lipović — Majstorović, koji je, pored nekih drugih franje-
vaca, počinio mnoga zla svojoj zemlji i narušavao ugled
ostalim poštenim franjevcima.
Dijeleći fra Jozine socijalno-političke poglede u tri
razdoblja — do ujedinjenja Južnih Slovena u jednu drža-
vu, izmedu dva posljednja svjetska rata, i razdoblje borbe
protiv fašizma i izgradnje socijalističke federativne Jugo-
slavije, kada se za cijelo to vrijeme njegovi stavovi »bitno
ne mijenjaju nego se eventualno razvijaju, obogaćuju no-
vim istorijskim sadržajima i spoznajama«, Marko Oršolić
ističe da je »ilirsku ideju o ujedinjenju svih Južnih Slo­
vena Markušić podržavao od samog početka«, o čemu
fra Jozo piše i Tugomiru Alaupoviću, kako je 1918. go­
dine bio oduševljen što se »naš narod ujedinjuje i stvara
vijekovima sanjanu jugoslovensku državu«.
U vrijeme balkanskih ratova Markušić piše da želi
potpuno jedinstvo i slogu »našega naroda u ovim kraje-
vima od Triglava do Lovćena, a kulturno ujedinjenje sa
svim ostalim udaljenim skupinama istokrvnog plemena«.
»Nacionalizam i klerikalizam, koji u Bosni i Herce-
govini eskaliraju na samom početku našeg stoljeća, za
Markušića su najveća prepreka ovakvog jedinstva«, ka-
zuje Oršolić. »Zbog toga ih on žestoko napada. Uredniku
’Hrvatskog dnevnika’ Milićeviću, koji je hrvatovao, Mar-
kušić je u rujnu 1908. godine rastumačio da je ’Hrvatski
dnevnik’ sve drugo samo nije hrvatski list.. Prije je list
u interesu austro-ugarske vlade, koja leli neslogu medu

172
nacijama u BiH. Markušićev zaključak je veoma oštar:
’Cijeli rad Hrvata u Bosni (on misli i na Hercegovinu,
primjećuje M. Oršolić) jest u temelju besmislen. Cemu
ona vika proti Srbima kao proti najvećem zlu?! I srpske
i hrvatske novine u Bosni iskvarile su narodnu misao
jedinstva i sloge’.
Katoličke klerikalce koji su izjednačavali hrvatsko
i katoličko, Markušić je osuđivao sa pozicija vjere, a i
nacije: ’Do sada u Hrvatskoj nije niko učinio tolikoga
grijeha kao baš tobožnji organ klerikalaca ’Hrvatstvo’. On
napravi i stvori struju protiv katoličku’ . . . Klerikalni list
’Hrvatstvo’ kritizira liberalni ’Lovor’. ’Meni je takva kri-
tika — dokaz popovske bezobzimosti, mržnje i laži’ . . .«
Problem agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini Mar-
kušić »rješava potpuno na marksistički način, ali ne na
osnovu poznavanja Marksa, nego historije i razuma«, tvrdi
Oršolić (mada se jedan franjevac nije s njim složio), od­
nosno, Markušić je upravo u vrijeme saborskih i predsa-
borskih rasprava o kmetovskom pitanju napisao u »Hrvat­
skoj zajednici« seriju članaka (pod pseudonimom Vojislav
Hranić ’Kmetovsko pitanje u BiH’, a 1911. godine štampao
kao posebnu brošuru).
Za fra Jozu je agrarno pitanje u »Zemlji Bosni« slič-
no »rani na čovječijem organizmu i to kobnoj rani«. Kada
je poslije prvog svjetskog rata došao u Sarajevo kao
kustos u samostan sv. Ante, suzdržano se uključio u javni
život novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,
ispoljavajući »globalnu podršku novostvorenoj državi«,
mada je sve to »izazivalo kod izvjesnog broja društveno
angažiranih Hrvata ne samo sumnju u njegovo hrvatstvo
nego direktno suprotstavljanje njemu. Tih godina, kako
dalje svjedoči Oršolić, tajnik Hrvatskog tamburaškog i
pjevačkog društva »Tomašević« u Jajcu — Filipović (koji
je u neposrednom srodstvu sa ustašom Filipovićem — Maj-
storovićem), pismom od 26. ožujka 1926. zabranjuje Mar-
kušiću pohađanje prostorija društva, iako je franjevački
samostan u Jajcu bio član — utemeljitelj »Tomaševića«.
Bez obzira što je franjevcima bilo zabranjeno aktivno
sudjelovanje u političkim previranjima, poslije ubistva

173
Radića i predstavnika Hrvatske seljačke stranke u Skup-
štini ljeta 1928, a u vezi »sa raspaljenim stranačkim i na-
cionalističkim strastima, Markušić u dvijema okružnicama,
u jednoj nešto kraće, a u drugoj opširno i temeljito obraz-
laže ulogu svećenika u političkoj zajednici buržoaskog
društva«, da bi i kasnije, kako svjeđoči Marko Oršolić,
preklinjao da se ne ’krti Zemlja Bosna’ :
»Markušića je veoma zabrinjavalo cijepanje Bosne
i Hercegovine o kojem se sve vise govorilo poslije parla-
mentarnih izbora od 11. XII 1938. godine na kojima je
Udružena opozicija (na čelu s Mačekom) dobila 44,9 odsto
glasova, i tim postala sasvim realna politička snaga. Zbog
toga on piše ministru saobraćaja Mehmedu Spahi (9. II
1939) i nekadašnjem ministru vjera (u prvoj vladi Sto-
jana Protića i Ljube Davidovića, te vladi generala Ziv-
kovića) Tugomiru Alaupoviću (5. IV 1939), u kojima ih
preklinje da ne dozvole da se cijepa ’zemlja Bosna’. ’Ja
mislim da je Bosna srce Jugoslavije, pa ako ovamo bude
stavljeno sve u red, eto općenite poboljšice’. ’Nije ni
Hrvat, ni Srbin, niti Slaven (ovim su apostrofirani Musli­
mani, opaska M. O.) koji dopusti da se krti Zemlja Bosna.
Ona cjelokupna jedini je pouzdani vezioc rukoveti koje
su Bogom određene da budu jedna državna cjelina, jedan
snop . .. Kud se inače, po strašnoj našoj, ne daj, bože,
Bosna podijeli, tuda će udariti pukotina cjeline kao šeper
posred kuće i ognjišta’. ’Nedaj da se Bosna dijeli ili krnji
ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina — ni za
kakve izglede, prilike, pazare, obećanja. To bi bila izdaja
povjesti, naše duše, a ujedno prva (a moguće je jedina)
klica temeljna slabljenja države’.
Markušićevi vapaji nisu pomogli. Cvetković i Maček
sklopili su Sporazum i donijeli Uredbu o Banovini Hrvat-
skoj (26. VIII 1939. godine) kojim su pocijepali Bosnu
i Hercegovinu. Poslije ovoga Markušić je ostao potpuno
razočaran Kraljevinom Jugošlavijom, on koji je čak po-
zdravio i uvođenje diktature samo da bi spasio jedinstvo
zemlje na monarhističkim osnOvama. Pristup Trojnom
paktu i nesposobnost Kraljevine Jugoslavije u ratu protiv
fašizma značit će za Markušića potapanje svih iluzija
koje je o njoj gajio .. .«

174
 Bilo je to vrijeme kada je Peta pokrajinska konfe-
rencija K P J za BiH, koja je održana u Sarajevu krajem
jula 1940, veoma određeno progovorila o bosansko-her-
cegovačkim prilikama: »Sporazumom Cvetković-Maček«,
stoji u 5. tački rezolucije, »položaj Bosne i Hercegovine
izmijenio se utoliko što se borba dveju buržoazija (srbi-
janske i hrvatske) oko te pokrajine zaoštrava. Takvim
položajem BiH pogodene su i srpske i hrvatske radne
mase, a u prvom redu najjače pogođene su muslimanske
radne mase. Vodstvo JMO (Jugoslovenske muslimanske
organizacije, prim. M. S.) nikad nije zastupalo interese ši-
rokih slojeva Muslimana. Muslimanske radne mase išle
su za tim voćstvom samo zato što su osjećale da su kao
etnička grupa ugroženi od strane srpske i hrvatske bur-
žoazije. Vođstvo JNO pomagalo je uvijek hegemonističke
režime i njegova tobožnja borba za autonomiju BiH gola
su demagogija. Narodna autonomija Bosne i Hercegovine
jedino je pravilno rješenje koje je zajednički interes mu-
slimanskih, srpskih i hrvatskih masa . . .«
Tri mjeseca kasnije, oktobra 1940, na Petoj zemalj-
skoj konferenciji K PJ u Zagrebu, takode je istaknuta
»borba protiv pokušaja srpske i hrvatske buržoazije da
međusobno dijele Bosnu i Hercegovinu i ne pitajući na-
rode tih oblasti«, da jugoslovenski komunisti smatraju »da
narodi Bosne i Hercegovine treba da se sami slobodno
opredijele i nađu rješenje za uredenje u tim oblastima
putem autonomije i slično.«

»ZIo je gospodarilo zemljom«

U vrijeme kada je Adolf Hitler na savjetovanju voj-

nih starješina 27. marta 1941 bio »riješen da preduzme
sve pripreme da razbije Jugoslaviju i vojnički i kao drža-
vu ne čekajući moguću izjavu lojalnosti nove vlade«,
kada je kazano da bi »rat protiv Jugoslavije mogao da
bude veoma popularan u Italiji, Madarskoj i Bugarskoj,
pošto ovim zemljama treba staviti u izgled da dobiju
izvjesne teritorije«, kada je i aprilski rat protutnjao Ju -
goslavijom, fra Jozo Markušić je, kako nas obavještava

17&
u svom napisu »Od bijede do pobjede u Jajcu«, u svom
kraćem izvodu iz 400 stranica rukom pisanih zabilježaka,
od kojih je neke 1966. godine poklonio Skupštini opštine
Jajce, u samostanskoj ćeliji pisao svoj veliki monolog o
ratnim zbivanjima u koje je upalo i njegovo Jajce. Pred
očima čestita čovjeka teklo je surovo vrijeme, zlo je vla-
dalo zemljom, ali on, osvjedočeni patriot i humanist, znao
je za prebole zlodjela i puteve izbavljenja:
»U mojim hroničarskim zabilješkama za 27. Ill 1941.
piše: U Beogradu otkaz tripartitnog pakta, u Jajcu opšte
veselje! Mi smo volili mir, ali ne mir svezana čovjeka
sa gubitkom slobode, poštenja, časti i poštovanja u svijetu,
medu slobodnim narodima, ili koji se bore za slobodu;
medu junacima kako kaže narodna pjesma.
Medutim, 6. IV 1941. od sedam-osam sati bombardo-
van je Beograd, tako da smo čuli na radiju. I u Jajcu bi
uzbuna sirenom, a to je značilo početak rata. Mi smo
želili kad on već počinje, da prođe u opštoj narodnoj slozi,
bez izdajica i zlobnika; a inače terenski kako ispane; jer
se apsolutno vjerovalo u dobar završetak, makar i tamo
na kraju svih krajeva.
U deset sati isti dan prekide se radioemisija iz Beo-
grada, a to je značilo da pada mrak na našu zemlju, ali
ne i na naša srca; jer se u taj mah zaklesmo (ako ko od
vas slušalaca pita: koji su to? — odgovaram: bilo nas je,
nije samo jedan). Zaklesmo se, rekoh, da ćemo u duši
i u srcu, i u nastojanju, ostati nepokoreni i slobodni, bez
diskusije. U nastupajućoj, očito svjetskoj kataklizmi u
prvi mah, i to je zadovoljavalo; kao što nas zadovoljava
kosovska epopeja, kad nam zemlja bješe poharana, a na-
rod odmah u isto vrijeme, okupatoru za ledima uz gusle
pjevaše pjesme nepomirljivosti i borbe i slobode. Sadanji
okupator kud i kamo je bio neljudskiji od onog kosov-
skog, ali smo i mi bili odredeniji u odlukama. . .«
Fra Jozo u maju piše:
»Već se čulo za ’četnike’ oko Jajca, kako su Jajčani
u prvi mah nazivali ustanike za slobodu, a Varcarani ’ko-
mitama’.
Odmah nakon mjesec dana, kako je bombardovan i
ućutkan Beograd, a time ujedno rat počeo iako nenavje-

176
šten, ugledne Srbe građane i seljake, činovnike i sveće-
nike, njih 30 do 50 za cijelo vrijeme talaštva, najprije
zatvorene u sreskom poglavarstvu, međutim dne 15. maja,
njih ovaj put u broju od 31, opkoljene sa svih strana
vojničkom pratnjom, da bi izgledalo strašnije, demonstra-
tivno vodeći ih kroz cijeli grad najdužim putem, prebaciše
u Franjevački samostan, ne bi li se iz tog izlegle bilo
kakve jugoslovenske smutnje. Ako ništa drugo, bila je
okupatorska muđrost, da ostanu bratska zla sjećanja.
Međutim, nije loše ispalo, јег ako bi se anketirali
preživjeli taoci, uvjerili bi se da se okupator prevario,
kao što se prevario i u tome da svoj životni prostor širi
po našim brdima i šumama. Tada su u samostan došli,
rekao sam, 31 talac; kasnije se mijenjalo: broj je rastao
i opadao, ali ovi su iz samostana otišli živi i zdravi, mislim
i sa lijepim uspomenama. I ovdje smo se zavjerili: iako
smo okupirani, da se nećemo predati. . . Taoci su kasnije
govorili o ovom postupku, kako su mislili da su jedino
Srbi okupirani, a evo su očito i Hrvati, te su stoga još
više žalili da nikoga svoga ne vide slobodna u svojoj zem-
l j i . . . O talaštvu Srba u samostanu na svršetku da i ovo
kažem: talac je talac, ali su to ipak bili nacionalni dani
prve klase.
Iznimni proglas za Srbe i Zidove. Srbi smiju zalazati
samo u jednu gostionu koja je bila na trgu kralja Tomi-
slava, a Zidovi ni u jednu.«
U junu je zapisao: »Pogoršava se stanje Srba u gra-
du i povećava se životna opasnost. Stoga, koji su mogli,
počeše se sklanjati u Srbiju. Prvi znak pogoršanja i opa-
snosti bio je, kada je afiširan proglas, da Srbi ne smiju
u svojim kućama vješati hrvatske zastave. To je ukazivalo
da su tim kuće obilježene.
Dojaviše mi kako imaju plakate u gradu o strijelja-
nju Srba na Komaru .. .«
I kao što je Pavelić u svojim uputstvima o propagandi
1938. godine napisao da je »Bosna srdce hrvatske države,
a muslimani plemeniti dio hrvatskog naroda«, da ta po-
krajina »opet mora postati središte Hrvatske države«, a
krajem 1940. da će Bosna »zajedno sa Hercegovinom, doći

12 177
u sklop Nezavisne Države Hrvatske«, tako je i klerikalni
list »Hrvatska smotra« ustaški »-program državotvorstva«
dopunio programom »odbrane vjere« i parolama »pred-
ziđa kršćanstva«, da bi 10. aprila 1941, pošto su njemačke
trupe ušle u Zagreb, penzionisani austrougarski pukovnik
i frankovac Slavko Kvatemik preko zagrebačke radio-sta-
nice pročitao proklamaciju o stvaranju Nezavisne Države
Hrvatske: »Božja providnost i volja našeg saveznika, te
mukotrpna stoljetna borba hrvatskog naroda i velika po-
žrtvovanost našeg Poglavnika dra Ante Pavelića, te ustaš-
kog pokreta u zemlji i inostranstvu, odredili su da danas,
pred dan uskrsnuća božjega sina, uskrsne i naša domo-
vina, Hrvatska država«.
Zbog njemačko italijanskih različitih gledišta o polo-
žaju »nove države« i Pavelićevih obaveza prema svojim
Musolinijevim zaštitnicima, »prema Hitlerovim planovima
od 12. aprila 1941, još uvijek nije bilo predvideno da Bos-
na bude dio te kvazi-države«, odnosno to će se dogoditi
deset dana kasnije prilikom pregovora Ribentropa i grofa
Ćana u Beču.
Tog proljeća je i ustaški stožernik za Vrbasku bano-
vinu Viktor Gutić, koji je preuzeo svu vlast u Bosan-
skoj krajini (»Hrvatskoj krajini«), počeo obračun sa svim
Srbima i Jevrejima na osnovu »Zakonske odredbe o za-
štiti arijevske krvi časti hrvatskog naroda«, jer je već 24.
aprila 1941. izdao naredbu da »u roku od pet dan a. . .
imaju bezuslovno napustiti teritoriju Hrvatske sva lica
rodom i porijeklom iz krajeva bivše Srbije i Crne Gore«,
kao i »sva druga lica, koja obzirom na svoj lošiji rad
i vladanje u javnom životu, nisu zaslužila da i dalje uži-
vaju gostoprimstvo Države Hrvatske«, a potom i to da se
mješoviti brakovi Srba i Cmogoraca s Hrvaticama, kako
nas dalje obavještava Slavko Odić, »moraju raskinuti
kako bi i u slučaju mješovitih brakova bračne partnere
srpske i crnogorske nacionalnosti mogao protjerati sa te-
ritorije NDH«.
Trebalo je, dakle, da se isele svi Srbi »koji su se
doselili na područje NDH poslije prvog siječnja 1900«.
Niko od Srba i Jevreja nije mogao da posjećuje bioskope,
pozorišta, prostorije svojih kulturnih i društvenih orga-

178
nizacija, da izlazi iz kuće od devet sati naveče do šest
sati izjutra. »Polovinom maja Gutić naređuje rušenje
pravoslavnih crkava, a 17. maja zabranjuje upotrebu nazi-
va Srbin i umjesto njega uvodi termin »grkoistočnjak’ . .
da bi nakon toga, pošto se vratio u Banjaluku sa savje-
tovanja u Zagrebu, 25. maja izjavio, a »Hrvatska krajina«
tri dana kasnije, 28. maja objavila:
»Na moje zadovoljstvo, a na korist naroda svršio sam
u Zagrebu velike i važne poslove. Sada imam da pristu-
pim grandioznom djelu čišćenja Hrvatske Bosanske K ra-
jine od nepoželjnih elemenata, naročito Banjaluke, jer
ona postaje glavni grad Nezavisne Države Hrvatske . ..
Svi nepoželjni elementi bit će u našoj Krajini u najkra-
ćem vremenu i roku uništeni, tako da će se uskoro zatrti
svaki trag, a jedino što će ostati, bit će zlo sjećanje na
njih«.
Upravo onog dana (27. aprila 1941) kada je Pavelić
uvjeravao nadbiskupa Alojzija Stepinca u Zagrebu da će
katolička crkva u NDH ’imati slobodu u svom djelova-
nju’, oglasili su se i hrvatski klerikalci u sarajevskom
»Katoličkom tjedniku«: » . . . Mi novu, slobodnu Hrvatsku,
pozdravljamo kao kršćansku, katoličku državu«.
Da to nije bila samo »bosanska« osobenost potvrdio
je i »Novi list« od 7. maja 1941, kada je objavio da je
dr Mile Budak, ustaški ministar »bogoštovlja i nastave«,
izjavio u Križevcima da je ustaška država »država kršćan-
stva«, »država dviju vjera, katoličke i muslimanske«. I
»Ustaški list« je objavio da je dr Milovan Zanić, pred-
sjeđnik zakonodavnog povjereništva u prvoj ustaškoj vla-
di, izjavio početkom juna u Novoj Gradiški 'da NDH »ima
biti zemlja Hrvata i nikoga drugog i nema te metode,
koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti, da načinimo ovu
zemlju zbilja hrvatskom, i da je očistimo od Srba, koji
bi nas ugrozili prvom zgodom«, da »mi to ne tajimo, to
je politika ove države i to kad izvršimo, izvršit ćemo ono,
što piše u ustaškim načelima«.
Tako je župnik u Udbini Mate Moguš izjavio, kako
prenosi »Novi list« od 24. jula 1941: »Do sada smo za
katoličku vjeru radili molitvenikom i krstom, a sad je
I
12*
179
došlo vrijeme, da radimo puškom i revolverom«. Ili kako
je to katolički župnik i kanonik u Ogulinu Ivan Mikan
izjavio na zboru već 13. aprila 1941, kada je dočekao
Pavelića iz emigracije, iz Italije, pominjući Srbe: »Bjež’
te psine preko Drine«.
Ali, kao što je i fra Josip Markušić bolno doživljavao
dramu svoje braće Srba, tako je i mostarski biskup fra
Alojzije Mišić iseljavanje Srba i njihovo prevodenje na
katoličku vjeru nedvosmisleno osudio u svom pismu Pred-
sjedništvu biskupskih konferencija u Zagrebu 18. avgusta
1941. napominjući, prema izvorima S. Odića, da »na-
metnici izdaju odredbe — i dok su novoobraćenici još u
crkvi kod sv. mise, hvataju ih, mlado, muško i žensko
gone kao roblje . . . do mala u masama u vječnost«, da
»i za nekoliko godina svatko i svi osuđivat će ovakav ne-
promišljen rad i djelovanje«.
Ovoga puta nemogućno je zaobići božićnu poruku
banjalučkog biskupa dra A. Pihlera sveštenicima i vjer-
nicima Banjalučke biskupije koja je 1963. godine pročitana
u svim crkvama ove biskupije. Napominjući da su »naša
braća i sestre svi ljudi, bez obzira na religiju, narodnost,
rasu i jezike«, da je papa Pavao VI na Drugom vatikan-
skom saboru rekao da je njihova želja da »osobito rastav-
ljena braća drugih kršćanskih vjera treba da osjete našu
ljubav«, kada je uz to pred svim biskupima priznao da su
»u prošlosti griješili protiv ljubavi; evo, ja ih molim da
nam oproste«; banjalučki biskup u svojoj božićnoj poruci
dalje saopštava:
»•Tako je govorio naš Papa. I mi bismo, draga braćo,
na ovaj blagdan ljubavi trebali reći nešto slično. Upravo
u ovoj zemlji su u prošlom ratu naša braća pravoslavne
vjere poginula zato što su pravoslavni. Oni koji su ih
ubijali imali su u džepu katolički krsni list. Zvali su se
katolici. I ti kršćani ubijali su druge ljude, takođe kršćane,
zato što nisu Hrvati i katolici. Mi bolno priznajemo svu
strašnu zabludu tih zalutalih ljudi, i molimo braću pra­
voslavne vjere da nam oproste kao što je Krist na križu
oprostio svima«.

180
 »Čuje se za ustanak u Drvaru«

Genocid nad Srbima, Jevrejima, Romima, njihovo fi-

zičko istrebljenje, iseljavanje i prekrštavanje, fra Jozu
Markušića je duboko potreslo. Gledao je to »-kameno do-
ba« i u svom kraju, pa je i u svoj intimni dnevnik bilježio
potresna svjedočenja o toj opštoj narodnoj muci i svojoj
ličnoj patnji ostavljajući nam o tome i riječi pisane u julu
i avgustu 1941:
»Jajački kulturbund zauze tri prostorije srpsko-pra-
voslavne crkvene općine: Kolo srpskih sestara, Bratstvo
sv. Save i Parohijalno zvanje i još jednu sobicu na prvom
spratu. ..
Od danas počeše dolaziti Srbi sa sela k nama u sa-
mostan moleći za intervenciju i pomoć u raznim pro-
gonstvima. Cinilo se što se moglo; ali ne tvrdim da se
moglo puno, budući da ni sami nismo dobro stajali. ..
Danas dva kamiona puna pravoslavnih paroha sa te-
rena Jajca i Mrkonjića otjeraše preko Banjaluke prema
Srbiji. Bila je subota .. .
Cuje se za ustanak u Drvaru, te Oštrelju i sve do
Prijedora.
Neki Srbi i Zidovi, muški, deportiraju se nekud pre­
ma Brodu. Za sve vrijeme tih transportovanja otišli su
na (broj) tri voza. Evo i danas ja negodujem za ta nečo-
vještva, kao i onda!
Danas nešto značajno! Po Borcima i Milama ne da-
doše Hrvatima katolicima seljacima puške, jer bi se mogli
sa Srbima udružiti.«
Zločinci su i dalje isukanih noževa trijebili pošten
svijet, pa je fra Jozo 7. septembra 1941. zapisao:
»Nedjelja. Naveče, uoči katoličke Male gospojine u
Podmilačju odmah preko željeznog mosta na desnoj obali
Vrbasa, u zvanim ’Dramčevim rasadnicima’ ubijeno je
oko 153— 165 Srba seljaka. Podmilački župnik pričao je,
kako je cijelu noć prekukao ne spavajući, budući se već
načulo tako nešto, ali protiv iznenadnih mračnih sila nije
mogao ništa učiniti. Zlo je bilo zagospodarilo zemljom, pa
i ovim krajevima. Srbi građani i činovnici, kandidati isto-

181
vjetne sudbine, u ovo isto vrijeme zatvoreni u Privrednoj
banci spaseni su intervencijom protusila.«
Tri dana kasnije, 10. septembra, iako prepun gorčine,
obradovan je prvim lijepim vijestima u toj opštoj nevolji:
»Opazili smo i pribilježili slijedeće: Srpkinje žene sa
sela samo u ’katoličkim haljinama’ (da se tako izrazim!)
dolaze u grad, ako šta imaju posvršavati. A pred veče i
muški i ženski pravoslavni svijet po selima sklanjaju se
po katoličkim kućama. Katolici Hrvati Srbima melju, i za
njih iz grada donose što treba. Slično su radili i muslimani
Srbima u Baljvinama, braneći ih i zaštićujući u svakom
pogledu, i to najodlučnije, kako smo izviješteni. A sve
ovo zapisano je u jednoj hronici: Epopeja bratstva, milo-
srđa i jedinstva, o čemu će se imati stoljećima pričati da
se ne zaboravi u bilo kakvim novim iskušenjima«.
Nekoliko dana kasnije, 19. septembra, fra Jozo je
doživio novi tragični trenutak svog vremena:
»Sramota dana i začetnika djela! Dijeli se oko 30
srpske djece muške i ženske, koja su ostala bez oca, gra-
đanima na uzdržavanje, a majke se kućama puštaju. Ki-
šica je romorila kad su dijeljena djeca ko na prodaju, iz
đvorišta kavane za apotekom. Bilo je žalosno gledati ove
tragične prizore iz kamenog doba.
’Srpski kruh’, crn, ne zna se od čega je, donesen u
samostan da vidimo, te pomognemo što možemo. Ostav-
ljen je jedan komadić u samostanskom Muzeju«.
Sve češće je fra Jozo primao vijesti o borbama usta-
nika sa ustašama i okupatorskom vojskom, o čemu je
zapisao:
»Krvava borba ustaša sa ustanicima na Jezeru. Izgi-
bija ustaša po jezerskoj šaši, među ostalim ovog puta
pogiboše časnik Ivanković i neki Rudan . . .
Izgorilo Jezero. Podastranci izbjegli iz svog sela pre­
ma Jajcu.
Devet ustaša koji su poginuli u Jezeru, osim onih
koji su u šaši ostali, danas je dovezeno i u Jajcu sahra-
njeno. Ne održava se godišnji sajam u Jajcu radi nemira
u okolini. . .
Ustaše se povlače iz Varcara. Talijani sabiru kola. ..
U noći ustaše su najurene sa Otomalja . .

182
 I novembar i decembar protekli su u ratnom požaru:
»Neki hrvatski domobrani neće da idu na Otomalj.
Dolazi jedan pukovnik da posreduje. Ove domobrane ka-
snije prebaciše iz Jajca.
Ustanici su preoteli Crnu Riku, na cesti Jajce — Ba­
njaluka. Ubijeno je deset ustaša, sedam ranjeno .. .
Voz iz Donjeg Vakufa nije do ponoći došao, sa grada
pucaju topovi. U Bravnicama ustanici zatekli ustaše na
spavanju . . .
Zapaljeni Imljani od Korićana do Makarića, srez ko-
torvaroški i djelimično travanjski na granici jajačkog: na
hiljade ovaca i stotine goveda potjerano. Izvijestiše da je
izgorilo oko 500 zgrada. Srbi seljaci sve po noći dolaze
i kukaju nad zgarištima. Sigurno je da ova ludost slavlje
slavi. Ovo mi javlja dobrotićki župnik i zgraža se na
dogadajima, ukoliko je u dodir mogao doći, tješio je pra-
voslavni narod, a oni su mu se povjeravali. Svaka sila
za vremena, a nevolja redom ide — bilo je zapisano u
hronici.«
Nadnesen nad svoje zabilješke iz 1941. godine, fra
Jozo je zapisao:
»Kad je evo sad ove godine 1941. okupator Nijemac
udario na našu zemlju, čije ratne navike, ustaljene običaje
i nastupanja još rimski istoričar Tacit nazivlje: ’furor teu-
tonicum’ (teutonski bijes), već nas je naš junak i pjesnik
Zrinski onim svojim stihom: ’Ne viruj Nimcu ko ni zim-
skom suncu’ nadahnjivao, kako ćemo se držati na njegove
hvale čovječanstvu o životnom prostoru i novom poretku,
o teoutonskoj poemi: ’Mein Kampf’. Stoga nam je odmah
od početka bilo jasno da se ne priklanjamo, je li on samo
tudin, a pogotovo ovako dobro poznat; niti da se povje-
ravamo bilo iz kojih unutarnjih razmimoilaženja i druk-
čijeg mišljenja. Sve što imamo medusobno raspraviti ne
treba nam okupator za suca ni arbitra. To je očito iz pri-
mjera svih drugih slobodnih naroda, pa da i mi na njihov
način postanemo slobodni, ne nasijedajući sugestijama
neiskrenosti. U ovom se eto, da svako zna, sastojala naša
nacionalna vidljivost«.
Za godinu 1941. zabilježeno je u hronici slijedeće:
»Prođe ona kod nas, koji smo analizirali dogadaje, kao

183
 iznenadni brodolom po noći, pri kome svak svoju glavu
gleda da sačuva, ne mogavši drugo šta. A nakon preži-
vjele noći gledaju ljudi ko je i šta je ko?! Ne pada snijeg
da pomori svijet, već da svaka zvijerka svoj trag pokaže!«

»Da li si za partizane ili za četnike«

Cinilo se da se ratne nevolje tek razbuktavaju, da

zahvataju sve živo, porodice, djecu, da svaki novi dan,
čak i kad se »ništa ne događa«, donosi ponovo novo teško
iskušenje.
»Nova godina. U gradu jutros rano pucaju topovi«,
zabilježio je u svoju hroniku fra Jozo. »Danas preuzeto
Jezero od ustanika. Dosta ranjenih i tamo i amo. Jedan
ustanik ranjen i zarobljen, te doveden u bolnicu. Tamo
zarobljena dva primitivna koplja: jedno nasadeno za ve-
likim željeznim klinom, a drugo s brkom od kose, a to
je s vrškom. Na jednom od tih dvaju kopalja urezano je
ime: ’Milivoje’. Koplja su nekako dobivena i pohranjena
u samostanskom Muzeju; ali ih nema vise tamo, propala
su u posudivanju. Na ova koplja u hronici je zabilježeno:
Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka«.
Sutradan su ustanici »u naknadu za Jezero« zauzeli
Liskovicu i »jajačja vojska iz okoline« povukla se u Jajce,
da bi četiri dana kasnije fra Jozo ponovo, bez žurbe, po-
svjeđočio novim činjenicama:
»Katoličko Bogojavljenje. Zabranjena svaka prired-
ba u gradu od opasnosti noćnog napadaja ustanika, koji
su već na Borcima. Jedan momak od seljačke katoličke
hrvatske kuće Gavrića 7. I zarobljen, a 7. II pušten na
slobodu, i sa ustaničkom patrolom dopraćen kući, da mu
se ne bi šta pa putu desilo.
Ovom prilikom prvi put nam dolaze glasovi da se
ustanici, koji se dosad u Jajcu nazivaju četnicima, dijele.
Simo Solaja da skida značke bijelih orlova, a prišiva
petokrake. Cuje se i za glasanje u Janju: da li si za par­
tizane ili za četnike?! Neki su od ustanika, pričaše ovaj
pošteni momak iz Podastrana, njemu govorili: znamo mi
dobro, da nije bilo fratara, srpskog uha ne bi bilo u ja-

184
jačkom srezu! Ali i mnogim domobranima da je hvala!
Srpsko uho, hvala Bogu, nije ovisilo o fratrima, nego o
svom junaštvu i upornosti; ali je tačno da su jajački
franjevci i dušom i tijelom, i riječju i djelom stajali
za svoj progonjeni narod bez razlike vjere, baš kao i za
sebe same! Nema tu majstorije, da se rastavljamo po
tuđem nagovoru!«
U okupiranom gradu se o »djelidbi medu ustanici-
ma« nije ni moglo vise znati. I dok je fra Jozo pisao
kako zabrinut čita »-raspis u novinama da svak ima svo­
je skije predati vlastima, Zidovi još k tome i svitere, kao
da njima nije zima kad i nama u isto vrijeme«, da je u
Jajcu »ustanovljena nekakva pripravna bojna«, da »tifus
hara po gradu, uglavnom među liskovačkim izbjeglica-
ma«, da «mnogi umiru: malo što ne rekoh — svi«, da su
domobrani 15. februara sa komorom krenuli da »opskrbe
opsjednuti Varcar (Mrkonjić-Grad)«, ali da su ih »par-
tizani dočekali negdje oko Magaljdola« i, kako se go-
vorilo, da je poginulo »što vojnika što komore 300 oso-
ba, a sva im komora propala«, gotovo sva sela izmedu
Jajca i Gornjeg Vakufa i Jajca i Mrkonjić-Grada, upra-
vo u to vrijeme, bila su oslobodena i na izvjestan na-
čin sastavni dio oslobodene teritorije Bosanske krajine.
Odnosno, sela Janja i Pljeve štitilo je oko 1300 boraea
partizanskih bataljona »-Pelagic« i »-Iskra« koji su, ko-
risteći i dva topa, izvodili akcije oko neprijateljevih gar-
nizona u Jajcu, Kupresu, Bugojnu, Donjem Vakufu i
Mrkonjić-Gradu, na komunikacijama, posebno na željez-
ničkoj pruzi Jajce— Donji Vakuf. U meduvremenu se
partizanski bataljon »Kočić« izdvojio i proglasio četnič-
ničkim, a njegov komandant Uroš Drenović uspostavio
saradnju sa italijanskim garnizonom u Mrkonjić-Gradu.
Tako su se i oko Jajca sve češće javljali četnici i
do fra Markušića stizali su mnoge neodredene vijesti o
previranju medu ustanicima.
»One Muslimane i Hrvate koji su se nalazili u na-
šim jedinicama četnici su nazivali ustaškim špijunima i
zahtijevali su da ih likvidiramo«, zapisao je Radomir
Mitrić, koji je sa 25 članova Partije (toliko ih je bilo po-
četkom 1942. u dva bataljona), kao i sa ostalim progre-

185
sivnim ljudima iz toga kraj a začeo novu bitku u vlasti-
tim redovima, kao i medu seljacima, sa ciljem da se
razotkriju krajnje namjere šovinista sa četničkim kokar-
dama.
U spaljenim selima glad je prijetila da potpuno de­
moralise kolebljive borce. Dobijao se samo skrob i parče
mesa, ponekad zoben hljeb ili hljeb zvani karišik, prav-
ljen od neke vrste žita iz planinskih predjela.
Poslije konferencije u Gerzovu, sredinom decembra
1941, šovinisti su pojačali svoju aktivnost u razjedinja-
vanju ustaničkih redova, čak i poslije polovine februara
1942, kada je formiran četvrti krajiški odred, koji je ope-
risao izmedu Jajca i Banjaluke, s obe strane Vrbasa, i
kojim su rukovodili Danko Mitrov, španski borac, i ko-
mesar Muhamed Kazaz.
Kada je Simo Solaja sa svojim bataljonom »Iskra«
iz Trećeg odreda prodro u Mrkonjić-Grad, bilo je to 25.
januara 1942, bataljon Uroša Drenovića je izdao i uspo-
stavio saradnju sa italijanskim garnizonom. O toj izdaji
narod je obavješten proglasom Operativnog štaba za Bo-
sansku krajinu 27. februara. Ubrzo je Drenović usposta-
vio neposrednu saradnju i sa ustašama, o čemu govori
i sačuvani zapisnik o sporazumu ustaša i četnika u Mr-
konjić-Gradu, postignut 27. aprila 1942.
»Sve akcije oko uništenja komunističkih bandi vršit
će se po sporazumu zapovijednika hrvatskih oružanih
snaga i zapovijednika četničkih organizacija«, stoji u 9.
tački tajnog sporazuma između ustaša i četnika, čiju su
djelatnost narod i borci osjetili u organizovanim zasje-
dama, napadima na kurire, odbornike i ubijanju ranje-
nika.
A narod je, i pored toga što su šest puta spaljivana
sela Janja i PIj eve, spjevao pjesmu da se ipak «nije Sva-
bi pokorio«.
Sporazum četničkog komandanta Drenovića i ustasa
održan je pod pokroviteljstvom Nijemaca, koji su poslije
poraza pod Moskvom nastojali da što vise svojih snaga
izvuku na Istočni front. Zbog toga su izvršili pritisak i
na ustašku vladu i na četničke štabove, nad kojima su u
Srbiji, i u još nekim dijelovima zemlje već imali odre-

186
đenu kontrolu, sa ciljem da se prekinu neprijateljstva
između Nezavisne Države Hrvatske i bosanskih četnika.
»Pavelić je, toga radi, priznao progonjenu pravo-
slavnu crkvu i na njeno čelo nešto kasnije doveo jed-
nog ruskog bjelogardejskog sveštenika, u ustaški sabor
uveo nekolicinu petokolonaša Srba i u domobranske (ug-
lavnom radne) jedinice počeo da mobiliše Srbe«, zapisao
je Ahmed Džonlagić. »U vezi s prekidom neprijatelj-
stava između četnika i ustaša marta 1942. godine sastali
su se šef Gestapoa Hajnrih Miler i šef ustaške Nađzorne
službe Eugen Kvaternik. Rezultat svih tih napora bili su
sporazumi između ustaša i četnika u Bosni. Njima je u
ljeto 1942. godine uspostavljena saveznička saradnja iz-
među tih formacija u borbi protiv NOP-a. Ustaška NDH
je tim sporazumima uzela obavezu na sebe da četničke
jedinice snadbijeva municijom i hranom, da liječi nji-
hove ranjenike i da materijalno i finansijski zbrinjava
porodice četnika, posebno onih koji su poginuli u borbi
protiv jedinica NOV. Zauzvrat, četnici su priznali ustašku
državu i prihvatili da vojnički i politički sarađuju u bor­
bi protiv NOP-a, i to pod komandom domobranskih šta-
bova.
Tako su, zbog straha od naroda, koji je sve vise bio
uz narodnooslobodilački pokret, srpska na jednoj, i hr-
vatska i muslimanska buržoazija na drugoj strani, pri-
vremeno premostile svoje duboke suprotnosti i našle se,
i formalno, zajedno u borbi protiv ustanika. I time je bio
otvoren put ka stvaranju muslimanske četničke organi-
zacije«.
Tada je bilo (krajem 1941. i početkom 1942) u oru-
žanim snagama Nezavisne Države Hrvatske 70.000 do-
mobrana, 15.000 ustaša i 8.000 žandara, a već u aprilu,
poslije nove mobilizacije, 91.000 domobrana. Formirana
je i milicija, sa motivacijom da čuva svoja sela od parti-
zana, potom 20 željezničko-stražarskih bojni. Regruto-
vani su novi borci za Ustašku vojnicu, novi bataljoni
foksdojčera, formirana je i 369. divizija sa boračkim sas-
tavom sa teritorije NDH i sa njemačkim komandnim
kadrom, pa su krajem te godine oružane snage NDH
imale oko 180.000 vojnika.

187
 Ilegalci na gradskim raskršćim a

Ranije, početkom 1942, provaljena je partijska orga-

nizacija u Jajcu, uhapšeno je nekoliko komunista. Ostali
su uspjeli da izbjegnu iz grada. Iako je Jajce ostalo bez
organizacije KPJ, i dalje su djelovali ilegalni saradnici,
više nekompromitovanih gradana, a ostali su neotkriveni
i glavni punktovi iz kojih je partizanima dopreman naj-
raznovrsniji materijal. Tada je štab partizanskog bata­
ljona »Pelagić« formirao Vod za vezu za aktivnosti u
neposrednoj blizini Jajca, i za održavanje veze sa sarad-
nicima u gradu, za posmatranje i uznemiravanje željez-
ničke pruge i postaja. Sve je to obavljalo petnaestak par-
tizana, s kojima je rukovodio Mustafa Džubo (poginuo u
četvrtoj ofanzivi).
Pored Asima, Hasana i Muje Hamura, iz porodice
od 29 članova, koja je nedaleko od grada imala svoje nji-
ve i zbog toga često izlazila iz gradskih zidina i donosila
izvještaje, sanitetske i druge potrepštine Vodu za vezu,
vjerni i istrajni kuriri bili su i Lucija Popržen, Stanko
Vukadin Cubelj i Mile Rakita Cedo, o kojima govori i
Ahmed Džubo, jedno vrijeme rukovodilac Voda za vezu:
»Lucija je, na primjer, bila otresita i hrabra žena,
vrlo snalažljiva i odgovorna. Pisma je najčešće stavljala
pod obojak u opanak i tako ih prenosila u Jajce i do
partizana. Iako je 1941. ostala bez muža sa šestoro neja-
ke djece, ona je predano radila za NOP i žrtvovala i svoj
život za pobjedu revolucije.
Vukadin, uvijek sa lulom u zubima, šeširom na gla-
vi, rancem na leđima i debelim štapom u ruci, često je
pred neprijateljskim stražarima veoma vješto simulirao
pijanstvo i tako se provlačio, a kada je nosio važniji ma­
terijal gazio je Vrbas i tako stizao do partizana. Iako su
mu već na početku ustanka ustaše zaklale ženu, dva sina
i dvije kćerke, on je nastavio da radi za pokret ne preza-
jući ni od kakve opasnosti.
Rakita je izgledom i mirnoćom odavao naivčinu i ne-
zainteresovanog čovjeka, a vješto je, kao radnik na odr-
žavaju PTT-linija u jajačkoj opštini, prikupljao podat-
ke o neprijatelju i o tome nas obavještavao«.

188
 Fra Jozo Markušić nije mogao da zna ni to da su
njegovi poznanici, apotekarka Anka Kornicer i bolničar
Huso Begić, iz gradske apoteke i ambulante »Elektro-
bosne« uzimali sanitetski materijal. Na sličan način se
nabavljala i municija. Sve ovo se, opet, prikupljalo u
prodavnici voća i povrća brace Burek. Zatim bi braća
Hamur svojim kolima prikupljeno prebacivali do »ničije
zemlje«, do Voda za vezu.
Tako su 15. avgusta 1942. ilegalni saradnici u Jajcu
poslali izvještaj u kojem su precizno naznačili dvanaest
objekata u gradu i njegovoj neposrednoj okolini, raspo-
red i broj vojnika, njihovo naoružanje i sve značajnije
pojedinosti koje su već idućeg mjeseca, 24. septembra,
korišćene prilikom prvog napada proleterskih i udarnih
bataljona na garnizon u Jajcu.
Fra Jozo je napad partizanske vojske iščekivao u
pritajenoj želji da neposredno vidi, čuje i porazgovara sa
borcima, o čijem moralu i vještini ratovanja je već bio
ispisao i mnoge stranice. Bio je zadovoljan što je njemu
i fra Bonu Ostojiću, gvardijanu, uspjelo da, neposredno
uoči napada partizana, u noći izmedu 24. i 25. septembra
1942, »izbace« iz samostana stotinu i nekoliko ustaša, ko­
ji su se tu nasilno uselili 26. marta, »u onaj dio, koji je
izvan klauzure, u kojima su Nijemci držali taoce«, jer
im je tog septembra kategorički rečeno: »Ili vi iz samo­
stana ili mi, budući da se mi franjevci nismo zavjetovali
na bunker«.

Bom baši među bunkerima

Kako je tekao napad na grad koji je branilo 1400

ustaša, domobrana, žandara, milicajaca, i 250 Nijemaca-
-folksdojčera, naoružanih sa tri haubica i dvoja oklopna
kola, kako su skršena tri obruča od sto bunkera i više
rovova, kako su borci Prve i Druge krajiške brigade,
Druge (srpske) proleterske i Četvrte (crnogorske) pro-
leterske brigade i tri bataljona Trećeg krajiškog odreda,
mada su imali 100 mrtvih i ranjenih, poslije osamnaesto-
časovne borbe zauzeli izuzetno jako ustaško uporište u

189
tom dijelu Bosne, centar Velike župe Pliva i Rama, kada
je pobijedeni neprijatelj imao 220 mrtvih i 204 zarob-
njena vojnika, neka nam o svemu ovome što se doga-
dalo 24. i 25. septembra u grčevitom ratnom okršaju i
ponoćnim jurišima predoči i podvig čete Bogdana Vukše,
narodnog heroja iz Prve krajiške brigade, koja je i te
noći ponovo ispoljila osvjedočenu vještinu u napadima
na utvrdene gradove.
Komandir Vukša je te noći dobio zadatak da se sa
četom, bez pucnja, provuče u grad kroz neprijatelj eve
položaje, da zauzme artiljeriju, stvori metež i tako olak-
ša prodor drugim jedinicama.
»Ceta se kretala u najvećoj tišini«, zapisao je Kosta
Zrilić. »Tek na 4 do 5 metara stražar je opazio da mu se
neko približava. Iznenaden i zbunjen, nije stigao da bilo
šta preduzme. Komandir ga je u dva skoka ščepao za
vrat i razoružao. . . Drugom obruču prišli su još oprez-
nije. Borci su uskočili u rovove, ali u njima neprijatelj a
nije bilo. Našli su samo pokoji komad opreme. Vjerovat-
no je bio po srijedi neki istureni položaj koji je neprija­
telj zaposijedao preko dana, a noću se povlačio — raz-
mišljao je komandir čete.
Ceta je nastavila pokret. Kada je stigla i do trećeg
obruča, neprijatelj je počeo da tuče s boka. Borci ni
tada nisu pucali. Tako je četa stigla do uporišta ispred
škole, likvidirala ga, a zatim izvršila juris na artiljerijske
položaje na kojima su bila tri topa. Ceta je zaplijenila
topove, ali su ustaše brzo reagovale i protivnapadom, uz
podršku blindiranih kola povratila ih. Na brzinu je za-
priječen put blindiranim kolima, da ne bi dalje prodirali.
Razvila se borba. Ustaše su pokušale da izbace četu iz
grada. U to je počeo napad jedinica spolja.«
Rasplet je bio upravo onako kako se i očekivalo:
prvi put Jajce je oslobodeno. Bilo je to 25. septembra
1942. u 17 časova. Tri dana kasnije u grad je stigao i
Vrhovni komandant NOP i DVJ Josip Broz Tito sa neko-
liko članova Vrhovnog štaba, kao i komandant Glavnog
štaba Hrvatske. Sutradan je održana smotra i defile pred
Vrhovnim komandantom, koji je u jednom trenutku re­
kao: »To je vojska!«

190
 Operativni štab za Bosansku krajinu izdao je poseb-
no saopštenje u kojem je istakao da je »oslobođenje
grada Jajca veliko djelo oružanog bratstva Krajišnika,
Srbijanaca i Crnogoraca«, da je izvojevana bitka ujedno
značila »još jedan težak udarac četničkim bandama i nji-
hovoj politici služenja okupatoru«.
Tih dana je samo Druga proleterska brigada dobila
153 dobrovoljaca, medu kojima je bilo 36 djevojaka.
Neprijatelj, ipak, nije tako lako odstupao. Već posli­
je tri dana počeo je svoju prvu jajačku operaciju, u sklo-
pu njemačko-italijanske protuofanzive (ciklus operacija
»Dinara«). Tada su angažovane snage 714. i 718. njema-
čke divizije ojačane sa ustašama, domobranima, i sa pet
odreda Glavnog štaba bosanskih četničkih odreda. I us-
pjeli su da do 6. oktobra 1942. ovladaju Ključem, Mrko-
njić-Gradom i Jajcem.
Borbe su se ponovo razgorjele. Ključ i Mrkonjić-
-Grad su oslobodeni protivnapadom, pa je 21. oktobra
počela jedanaestodnevna druga jajačka operacija (»Jajce
II«), kada su ,takode, uz glavne snage, učestovala u okr-
šajima i njemačko-domobransko-četnička borbena grupa
»Tomas«. I ta operacija je označena pljačkom i paljevi-
nom svih napuštenih sela, najsvirepijim ubijanjem uh-
vaćenih seljaka. Samo jednog dana (26. oktobra) njema-
čke jedinice su dovele u Jajce 243 nedužna žitelja.
U takvom ratnom nevremenu i u tutnju borbenih
operacija živio je i djelovao fra Josip Markušić i bilje-
žio, koliko je znao i mogao šta se zbiva oko njega i grada.
Dva mjeseca poslije prvog oslobodenja Jajca, u ko­
jem su borci ostali samo desetak dana, Vrhovni koman-
dant NOV i POJ, je sredinom novembra 1942 borcima
Prve dalmatinske, Desete hercegovačke i Pete crnogor-
ske brigade, koje su sačinjavale tek formiranu Treću
udamu diviziju, dodijelio novi ratni zadatak sa ciljem da
preko rijeke Vrbasa krenu u srednju (centralnu) Bosnu
prema Travniku, Busovači i Zenici i da sa Prvom pro-
leterskom divizijom zauzmu Jajce, a zatim da nastave
dejstva dolinom Vrbasa i Ugra i u području Vlašić-pla-
nine, da u gradovima i drugim utvrđenim postajama
uništavaju protivničke snage, da u selima tog prostranog

191
područja rastjeraju četnike i ustašku miliciju, i da na­
rodu omoguće da se na djelu uvjeri ko su narodni borci,
kakve mu poruke donose. Slobodna teritorija u Bosan-
skoj krajini, poznata kao »Bihaćka republika«, tada je
zahvatala cjelovit prostor od 48.000 km2, pa je zbog toga
bila kost u grlu njemačkoj vrhovnoj komandi.
U toj noći napada 24. novembra naveče, kada su se
na oko 900 ustaša, domobrana, njemačkih vojnika i oruž-
nika, koji su imali bateriju topova i pet tenkova, sru-
čile jedinice Prve dalmatinske, Prve proleterske i Treće
krajiške, uz ostale jedinice koje su obezbjeđivale napad,
dalmatinski proleteri su svojim silovitim napadom na
ključ odbrane garnizona, na gradsko utvrđenje Ćusine,
na splet od 40 bunkera, rastrojili taktički i fortifikacij-
ski dominantni položaj, i u zoru novog dana spustili se
u dio grada na desnoj obali Plive. Usklađenim dejstvom
brigada slomljene su i druge otporne tačke, i 26. novem­
bra u 2 časa, grad je napokon oslobođen. Mada su neki
neprijateljevi dijelovi uspjeli da izbjegnu potpuno opko-
ljavanje, protivnik je imao 93 mrtva i 103 zarobljena
vojnika, dok su jedinice NOV imale 54 mrtvih i ranjenih
boraca (pretežno iz Prve dalmatinske, koja je za ovo is-
poljeno junaštvo dobila pohvalu Vrhovnog štaba). Borbe
su se prenijele prema neprijatelju svih zastava oko Tur-
beta, Travnika i u širem području Vlašića, a za koji dan
započeli su žestoki okršaji i sa snažnim dijelovima 718.
njemačke pješadijske divizije, kao i sa ustaškim i domo-
branskim snagama, koje su se probijale ka Donjem Va-
kufu i Jajcu, zbog čega su se brigade morale povući sa
položaja. Na taj način otvoren je put neprijatelj skim ko-
lonama, koje su 6. decembra ponovo zauzele Jajce.
Drugu ratnu godinu fra Jozo je završio zadovoljniji
nego što je to predvideno, jer je sada bio potpuno uvje-
ren da je i na tlu Bosne stasala narodna vojska koja je
pod svoje zastave okupila poštene i roduljubive ljude iz
svih nacionalnih sredina. Shvatio je da je Bosna i Her­
cegovina dobila svoje jedinice i organe vlasti, da je ni-
kad više neće komadati. Citao je partizansku štampu u
kojoj se isticalo da se perspektiva Bosne vidi u oslobodi-
lačkom ratu i revoluciji, da i Bosna i Hercegovina mo-

192
raju biti slobodne, a u njima ostvarena puna ravnoprav-
nost svih njenih stanovnika.
Nije ga vise zabrinjavalo ni to što Su te godine jedi-
nice -Titove vojske dva puta ulazile i napuštale grad,
pošto je spoznao da »oni ne primaju borbe u tijesnom
prostoru i otvorenoj bici«. Razmišljajući o tim borbama,
zapisao je:
»Drugi put su partizani oslobodili i ušli u Jajce tač-
no nakon dva mjeseca od njihovog prvog ulaska 21. no-
vembra iste godine; a odstupili su nakon dvanaest dana,
na dan 6. decembra. Ovaj put od ulaska partizana nismo
ništa trpjeli, skoro da se nisu ni interesirali za nas. Na-
ma su kazali da su sve brigade unaprijed dobile za nas
uputstva u tom smislu. Ovaj put su na Jajce uopće, a
posebno u carevpoljskim ’Kravljim kožama’ glavnu bor-
bu vodile dalmatinske brigade. Jedan seljak Hrvat kato-
lik, koji je tu borbu gledao, govorio je da su se borili
kao ’divlji’. Videli smo ih na prolazu kako su obuveni u
krpe:, Kad su prolazili kraj crkve i samostana, njih oko
45, imali su dvije hrvatske zastave sa petokrakim zvijez-
dama, i komandirali su: ’Tiho’ ! Uz Božić su ove dalma­
tinske brigade boravile po dnolučkim selima; a seljaci su
kazivali, da se orila šuma od njihovih božićnih pjesama«.
Svoje prisjećanje o protutnjalim ratnim danima ela-
borirao je riječima: »Ja, napokon, ali samo za ovaj put,
prekiđam sa ređanjem događaja, da ne bude predugo i
dosadno. Njih sam iznio hromčki i bez mnogo refleksija,
no svak će sam moći sud stvoriti: da ne valja, i koliko ne
valja, što su radili okupator i strašljivci, ili izdajice. Uz
moje iznenadenje i bol, da vam to priznam, nad svim
ovim dosada imam ipak utjehu, i svojatam i djelić na­
rodne časti, da se narod nije predao ni do šume ni u
šumi, nego se borio za svoju zemlju i ognjište, kao i za
junački ugled pred slobodnim čovječanstvom koje ne ro-
buje i neće da robuje«.

»Došao da razdvaja a baš je spajao«

U novu ratnu godinu, treću i predugu 1943, fra Jozo
je ušao obogaćen neposrednim saznanjima o ljudima koji
13 193
su započeli narodnooslobodilački rat na cijelom jugosla-
venskom području rušeći »sve međe razmeđice«, zagle-*
dan u prošlost Jajca na »zidinama ispisanu-*, okrenut na-
rodu svoga kraja što ostade vjeran »ideji narodnooslo-
bodilačke borbe protiv okupatora, riječju i djelom«, sv e-
mu Sto narod pamti i prigrljuje. Otud njegova sve brit-
kija i osmišljenija riječ na stranicama samostanskog za-
pisa. U jednom zapisu »Od bijede do pobjede u Jajcu«,
kaže: ' >^
»Sve što slijedi: događaji, zaključci, reflekaije i ve-
ličina (borbe, naravno da govorim iz pogleda u Jajcii, ko­
liko se odovud moglo vidjeti, i koliko sam ja to morao.
Za naše tada odlučno, a držim u cijelosti i neustrašivo
držanje, evo još jedne spoznaje koja nas je vodila«: :
Saopštavajući da su u samostanu, ranije, odlučiii da
neće »-kupovati srpske opljačkane pšenice, narođne ni
vojničke, makar došlo da kukuruzne klipove meljeimo«,
da neće »-u Janju i Pljevi kupovati opljačkanih ovaca, hi-
ti od njih mesa«, da su to »svjesno izvršili-«, u proljeće
1943, kada je »za građane Jajca i stanovništvo sreza si-
tuacija bila teška«, fra Jozo je prelistavajući svoje ratne
zabilješke, pisao:
x-Nijemac je gospodario, a već je time dosta rečeno.
Desetog marta i u Jajce je došla njihova Schlachtkom-
pagnie, zauzela gradsku klaonicu kao svoju (za koju su
inače govorili da je u Bosni najmodemija poslije Saraje-
va!) i klali stoku za Njemačku. Došli samo u torn poslu,
a onda znamo kako to ide i koldko zahvaća. Ali i uopće
govoreći, a ne spominjući pojedinosti, jasno se vidjelo
da je za nacionalno održanje zavladao veliki mrak. Nje-
mačka je komora, a pogotovo vojska, jela bijeli kruH, a
hrvatska vojska kukuruzu, ne izuzimajući ni oficire. Eto
kakvi su bili! Gledali smo njemačke oficire, koji su ućili
hrvatski jezik, jer da će nam doći za oružne predstoj-
nike odmah nakon rata, ne sluteći da baš njima nešto
slično može doći. Ipak smo 22. februara ove iste godine
u jednoj kući govorili: kako će se brzo i dobro svanuti,
te će se i u najgušćem mraku vidjeti iglu naoi.«
Njemačka komanda je i tog proljeća svoje karrtione
parkirala u dvorištu samostana i crkve, tu su i benzin

194
 lagerovali, čuvajući >u hodnicima i u podrumu samosta-
na sanduke municije,: pretvarajući to golemo svećeničko
ishodište u barutanu, i slagalište, koje bi, ako bi bilo po-
gođeno avionskom: ill topovskom granatom, raznijelo po-
la grada.
»Za ovo isto- proljeee«, govori nam dalje fra Jozo,
približili smo i jedan na oko sitan, inače znamenit do-
gađaj iz tuđinskih kaznenih šetnji na partizane, za nas
utješan, a za ; okdpatora neshvatljiv i nevjerovatan. On
je bio došao da razdvaja, a baš je spajao«.
Bila je, kaže, 14. aprila 1943. »njemačka šetna akcija
protiv partizanskib skupina na Dobratićima«, kada je
teško ranjen i, zarobljen Dušan Tepić, koji se sticajem
vise sretnih okolno$ti nastavio da liječi u franjevačkom
samostanu, sve do ponovnog odlaska u partizane.
»Ja ovo ne, iznosim na pohvalu«, piše fra Jozo, »yee
za uzor i ljepotu: nacionalne svijesti, borbe za svoj narod
i vršenje hrišćanske dužnosti. Ima toga dosta iz okoline
Jajca za cijelo vrijgrne rata: od prve neprijateljske bom-
be bačene na grad na Uskrs, 13. IV 1941. na Lučici is-
pod ’Crvenog kamena’, zatim sklanjanja gradanstva po
okolim, te međusobnog obilaženja i tješenja, pa svaki
dan sličnih stvari do svršetka rata — što (sav narod) ne
bojim sg, da se u cijelosti ne bi potvrdile navedene po-
stavke, Ui šta više-«.
U samostanu su. se, kasnije, krili i hodža Muharem
Botić iz Divičana, i partizan Milan Vučković, koji je bio
zaostao »u onoj pometnji i gužvi«, kada se sklonio kod
franjevaca, da bi se ponovo našao medu svojima.

»Evo čekao sam !«

Tragajući za dubljim smislom borbe koja se oko nje­
ga i široko naokolo rasplamsala, zagledan u svoje ratne
zabilješke koje su ga podsjećale da je NOV prilikom
prvog oslobođenja Jajca »po gradu afiširala dobrodoš-
licu i pozdrave drugu Titu«, ne znajući da li je tog puta
Tito bio u gradu, ali već tada uvjeren, jer je to i vidio,
»da je on velika stvarnost, koja zbija narod oko sebe, za
borbu i oslobođenje-«, da svoje borce ne pridobija »lije-
13*
195
pim ili dovoljnim kruhom«, odjećom ili »zgodarria voje-
vanja, ili pljačkom, ili nekim obećanjima, nego jedino u
borbi sigurno oslobođenim ognjištima od ’fašista’ (Smrt
fašizmu — sloboda narodti!) i za svu budućnost spokoj-
nim radom u miru i slobodi«, provincijal Bosne Srebre-
ne, gvardijan i župnik, humanist i stvaralac, fra Josip
Markušić zapisao je za svoje sjećanje:
»Prvi put 27. VII 1943. godine, na nepun mjesee
dana pred dolazak Vrhovnog štaba, pomoli se u Jajcu
neka bliska i određena vijest o ličnosti druga Tita. Ni-
jemci naime afiširaše po zidovima u Jajcu štampanu uc-
jenu od 100.000 RM za Titovu glavu. Oni su imali dobrih
vojnika; ali, vidi se, mislilaca i karaktera slabo. Njihov
prirucni leksikon za ratnu konverzaciju, o svim drugim
narodima osim njih, bio je Hitlerov ’Mein Kampf’ (’Moja
borba’). Nisu znali ko je Tito ni ko smo mi (’Non pro
toto libertas ven-ditur auro’ ; »Ne slobodu za sve zlato«;
— piše na svetom Lovrijencu). Za nas je to bila nepod-
nosiva nacionalna uvreda od gladndka koji tude zemlje
osvaja i borce im ucjenjuje, ali smo bili nemoćni. Naša
moć je bila u šumi. Sada prvi put čusmo od kompfetentna
i ovjerovljena protivnika, da je Tito stvarnost koje se oni
boje; medutim, nije to od njih bilo časno ni vojnički, pa
na koncu ni duhovito. Osim Tita i narod je tu! Držim da
je Nijemcu ona raspisana nedostojna ucjena prisjela.
Prvu prijateljsku istomišljeničku vijest, ali ne i sas-
ma utvrdenu, dobili smo 8. VIII 1943. da je drug Tito 6.
VII izbio iz Sipraga na Korićane pod Vlašićem. Stoga će
valjda biti da je dne 14. VIII 1943. unezvijerena njemačka
vojska neočekivano odstupila iz Jajca prema Banja Luci,
bez sumnje iz dobro poznavanja situacije, da se pribli-
žuje glavnina Narodnooslobodilačke vojske. Ali zvani
hrvatski konjanički sklop još ostaje i zauzima položaje
u okolici, zabrinuto i neodlučno.
Dne 16. VIII odlazi i hrvatski konjanički sklop pre­
ma Travniku. Oko 500 gradanskih lica izvadilo je pro-
putnice da idu iz Jajca, držim prisilno i nerado, ili popla-
šeno. Dne 12. VII i ja sam morao izvaditi proputnicu
na neodredeno vrijeme, te sam zbilja 16. VIII skupa sa
ostalim gradanskim Iicima, hrvatskim vlastima i voj-

196
skom, išao na stanicu, da jedino na taj način — ne odem
i nisam otišao, jer sam čekao. Eto, čekao sam!
Sedamnaestog avgusta nekolicina jajačkog partizan­
skog odreda ulazi u grad, a sutradan i jedinice Narodno-
oslobodilačke vojske. Koji je dan tačno Vrhovni štab NOV
sa svojim šefom drugom Titom ušao u grad, to nismo do-
znali; ali nam je kazano da je drug Tito 5—6 dana nakon
dolaska i boravka u gradu u zvanom općinskom ’parku’
27. VIII u pratnji 40 konjanika Pratećeg bataljona posje-
tio Komandu mjesta NOV«.
I taj put je fra Josip Markušić bio dobro obavješten.
U Jajce je bez otpora ušao Janjski NOP odred Desete
udarne divizije NOVJ, pošto se tokom noći iz gradskih
zidina povukao ojačani 1. divizion domobranskog 1. ko-
njičkog puka. Tih dana su i jedinice Prve proleterske di­
vizije porušili sve mostove, tunele i željezničke stanice od
Turbeta do Donjeg Vakufa, i zapriječile pravac koji od
Travnika vodi u oslobođenu dolinu gornjeg toka Vrbasa.
To je, uz druga obezbjeđenja, omogućilo da se Vrhovni
štab i drugi organi revolucije zadrže više od pet mjeseei
u Jajcu.

Lažne vijesti
I
Oslobođenje grada željeli su da proslave i neki drugi
»oslobodioci-« i »borci u otadžbini« čiji su pokrovitelji bili
u Londonu, jer »prvih dana po dolasku u Jajce dva borca
Pratećeg bataljona koji su radili u Agitpropu Vrhovnog
štaba na pripremanju vijesti — Aleksandar Tepavčević i
Jozo Butorac — uhvatili su radio-vijest iz Londona u ko-
joj se javljalb da su Jajce oslobodili četnici Draže Mihai-
lovića i da se na Kuli leprša zastava kraljevske izbjegličke
vlade«.
»Odmah su o tome obavijestili Tita«, pišu S. Kržavac
i M. Mladenović. »On je pozvao šefa britanskog Odeljenja
za vezu i šefa američke posmatračke grup>e. Tepavčević je
pred njima pročitao uhvaćenu radio-emisiju, a ovi su ga
slušali pognutih glava. Amerikanac je rekao da tu vijest
nije objavila njegova zemlja, a Britanac — da on nije
poslao takvu vijest.

197
 — Molim vas — rekao im je tada Tito — hoću da
se u roku od 24 časa ta lažna vijest demantuje. Ako to
ne učinite, ne vidim razlog vašem daljero prisustvu ovdje.
Vi dobro znate ko je oslobodio Jajce i očevici ste ko se u
njemu nalazi!
Sutradan je Radio-London demantovao netačnu vijest
i saopštio ko je stvarno oslobodio Jajce. Sefovi savezničkih
vojnih predstavništava su poslije toga, na svoje traženje,
došli kod Tita. Pravdali su se da pojma nemaju o izvoru
lažne vijesti i upoznali ga s objavljenim demantijem, o
kojem je Tita, prije njih, Agitprop Već bio upoznao«.
I dok su u oslobodenom Jajcu borci prišivali prve
činove, a za to je u pravoslavnoj ćrkvi pronađena žuta
srma i od nje šivane oznake na rukavima, dok se izvo-
dila vojna nastava Oficirske škole Vrhovnog štaba, izu-
čavao marksizam i jugoslovenska revolucija na Partijskom
kursu CK K PJ, dok je vajar AuguStihčić, eest gost franje-
vačkog samostana, pripremao prvu Titovu bistu, dok su
se pod brižnim okom Moše Pi jade slagale prve vijesti
nove agencije Tanjug, pripreman časopis »-Nova Jugosla­
via«, dok se čitala i širila »Borba«, dok su članovi pozo-
rišta grupe »Narodnog oslobođenja«, od kojih su neki
bili gosti franjevaca, pripremali pozorišne predstave koje
je možda dobar dio mještana i boraca gledao prvi put u
životu, dok se ulicama pleo cmogorski oro, ptdjekivale dal-
matinske romanse i širilo kozaračko kolo, dok je stab
revolucionarne narodne vojske svakodnevno usmjeravao
tokove borbe i revolucije, fra Jozo Markušić, naš fra Jozo,
nije mogao da ne zade svojom rijecjy tnedu borce zamet-
nute puškom i medu gradane, da ne stane za govornicu
i na svoj osoben način ne doprinese opštem otrežnjavanju
i uzdizanju te šarolike vojske što s e ,jspustila na gradske
ulice sa sjenokosa i planinskih visova.

Fra Jozo na partizanskoj tribihi'

Bio je 21. oktobar 1943. kada je fra Jozo nekoliko
trenutaka, ćuteći, osmatrao svoje sluSaoce, mahom golo-
brade mladiće i djevojke u vojničkim uniformama, a i
svoje mještane, raznoliku publiku koja je više znatiželjna

198
 nego iznenađena, očekivala da joj 63-godišnji franjevac
u habitu svojim predavanjem približi ljepote i gorčine
grada što se smjestio na sedrenim gredama Plive i Vrbasa,
podno drevne tvrđave Tabije, pokraj vodopada.
Fra Jozo, koji za svako kazivanje pripremi svoju
rije4v a svako pismo što ga pošalje sačuva u konceptu
dp zareza (poslao ih je nekoliko hiljada u svom dugom
živptu), i ovaj put je imao sročeno svako svoje slovo, koje
je. kasnije i objavljeno u listu Udruženja katoličkih sve-
ćenika NR BiH ’Dobri pastir’ 1951. godine.
V; Njegove »Crtice iz povijesti i položaja grada« tekle
su pored bistrih i modrih tokova rijeka koje sa velikim
i bučnim vodopadom opkoliše i označiše grad sa Medvjed-
-kulom, čijih ljepota se oko ne nagleda i uho nikad ne
nasluša. Pripovjedač u mantiji, čija je svaka rečenica od-
njegovana jezičkim narodnim folklorom, bez tuđinskih na-
meta koji otrunjiše jezik domovine, doveo je svoje slu-
šaoce »u geografske okolnosti«, gdje se grad smjestio i
zašto je »središnja tačka bosanskog stožernog i razvodnog
sredogorja«, kako Jajce i okolina »sadrže u sebi sve ta-
ložne formacije čitave Bosne«, otkud i njegova romantič-
nost, kako je »izbilo iz Jezera na površinu«, kako Pliva na
kraju svog kratkog toka od 30 kilometara »skače u Vrbas
sa visine od trideset metara«, pa tako stvori »naš milo-
gledni i privlačivi vodopad«.
O starijoj povijesti grada i okoline za tu zgodu će
reći da su »-jedini Iliri ostavili vidnih tragova u imenima
rijeka«, kako je Vrbas »u njihovu jeziku značio rijeku
Brzicu, a Pliva rijeku koja plavi sidru«. »Ali nek’ sve to
stoji, nego da više spomenemo Rimljane«, veli predavač,
otiskujući se — zajedno sa svojim slušaocima — do rim-
skih ostataka u obližnjem Sipovu »koji su još ili tamo
(podzemne zemljane žitnice) ili u sarajevskom Muzeju,
nešto i u franjevačkom samostanu u Jajcu (dvije rimske
grobmce)«.
»Još ću i to spomenuti da je po svoj prilici i jajačka
Medvjed-kula ostatak rimske drumske stražarnice, barem
u svojoj povratnoj izgradnji«, pričao je dalje fra Jozo, da
bi krenuo i u noviju povijest Jajca, koji ga prvi »spomi-
nje dubrovački povjesničar Resti godine 1396 (prije 547

199
godina) u vezi s Velikim Vojvodom Hrvojem, dok se sam
Hrvoje tek godine 1404. nazivlje gospodarem Jajca (Conte
de Jajce), i odsad istom zapravo počinje povijest našeg
grada«.
Tu je »Konte di Jajce«, vojvoda bosanski i herceg
splitski, podigao svoju rezidenciju, svoje kule io d a je ;
tu je, uz pompu svih bosanskih velmoža na glasu, kru-
nisan 1461, »pod blagoslovom Pia Drugog«, i zadnji' bo­
sanski kralj, Stjepan Tomašević, kome je, od tog dana,
Jajce, »stoni grad kraljevstva mi«. Proglasi se za »kralja
Srbljem, Bosni, Primorju, Humci Zemlji, Dalmaciji, Hrva-
tom, Donjim Krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli (Tu-
zla), Podrinju, i k tomu«, isklesavši na ulazu u jajački
grad »kraljevski grb u okviru gotskog stila, koji je i da-
nas na istom mjestu«.
Sve to, opet, nije bilo duga vijeka. Taj vremeplov
povijesti grada na Plivi i Vrbasu, ko je sve otimao i
preotimao grad, kako je »ugarski kralj Matija Korvin (u
narodnim pjesmama zvani kralj Matijaš)«, kada je od
Turaka preoteo grad i zatim »osnovao jajačku banovinu
koja je trajala 65 godina, do godine 1528, kada Jajce ko-
načno pade pod Osmanlije sa svom ostalom Bosnom i
Hercegovinom do godine 1878«, i sve drugo što je kazivao
fra Jozo je svojim vjemim slušaocima sveo u svoje za-
ključke: »Jajačka (banovina) bila je u tuđinskim rukama,
jer od 36 banova, koji su u to vrijeme upravljali gradom
i banovinom, jedva se koji raspoznaje kao naš, ali od
rođenih Bošnjaka nijedan . . . Nije bez interesa spomenuti
još i to da su Mađari godine 1471. imenovali za kralja
bosanskog nekog Nikolu Ujbaky-ja (Iločkog), koji je kovao
novae, ali nikad nije zavirio ni u Bosnu ni u Jajce. Bo-
šnjacima su te tudinske figure bile prejevtine«. ,
Nije propustio da kaže kako je poslije 1528. godine
»povijest grada krenula drugim pravcem«, da grad »u
novom položaju gubi od svog sjaja i važnosti, vanjskog
lica i karaktera, postavši običnim kadilukom neujedinjen
ni s obližnjim kadilukom jezerskim, koji je začudo spadao
na lički sandžak, a Jajce na banjalučki kajmakamat«:
Kazujući da je Jajce »u svom vijeku izgorilo triputa«,
da ga je »morila i kuga triputa«, da je bilo »šest kata-

200
strofalnih potresa«, fra Jozo je završio »političku povijest
Jajca«, da bi na kraju »dodao nešto i crkvene« povijesti
katolika, napominjući da »pslijed pomanjkanja dovoljnih
pođataka« nije mogao »ništa iznijeti o duhovnim stvarima
pravoslavnih i muslimana, pa i ako će stoga« njegov pri-
kaz »biti jednostran«. I ponovo se vratio pojedinostima iz
»starije jajačke književnosti«, o »kretanjima pučanstva u
Jajcu i okolini, sve kratko i razumljivo i nepismenom
služaocu, da bi saopštio i svoj zaključak: »Ovo neka je
dosta, ako nije i premnogo, za jedno predavanje iz pro-
šlosti Jajca. Jajce, nekad slavno i cvatuće mjesto, danas
je samo romantično i siromašno, ali ima sve izglede, mo-
gućnosti i preduvjete, da se pridigne i procvate, ako bude
narodne svijesti, sloge, razumijevanja i preduzetnosti«.

Zločini u ime » hrvatske « i » srpske « Bosne

i
Pjesnik u mladosti i pisac čiji tekstovi neće dugo,
posigumo, ostati nečitani u samostanskoj ćeliji, u slobod-
nom Jajcu postao je jedan od najprilježnijih čitalaca lite­
rature i štampe koja se tu stvarala i koju su donosili sa
svih jugoslovenskih strana. Njegove mudre oči i nemirne
ruke bile su okrenute i zagledane u neku buduću Bosnu,
ali Bosnu koja se upravo tu oko njega stvarala.
Mada fra Jozo nije znao šta se sve događa u štabu
revolucionarne vojske i rukovodstvu Partije, odjek tog
novog ubrzo je i do njega stigao. U to vrijeme za bu-
dućnost BiH u novoj Jugoslaviji »odlučujući korak u tom
pravcu predstavljale su diskusije koje su vodene na sjed-
nicama Pokrajinskog komiteta K P J za BiH i zajedničke
diskusije sa članovima Centralnog komiteta K P J u Jajcu
novembra 1943«, zapisali su N. Babić i D. Otašević, »kada
je otklonjena svaka mogućnost shematskog svođenja ovog
pitanja pod formulu nacionalnog suvereniteta jedne na-
cionalne homogene teritorije i na taj način rješenje na
principu — koliko nacija toliko federalnih jedinica«. O
tome dalje pišu:
»U početku diskusija u Jajcu bilo je mišljenja da
Bosna i Hercegovina treba da bude autonomna pokrajina.

201
Ali alternativa njenog priključenja federalnoj jedinici Srbi-
ji ili Hrvatskoj, što bi izazvalo podozrenje hrvatskog, od­
nosno srpskog naroda i dalo jakog povoda za nesigurnost
pa i otpor Muslimana, nije mogla doći u obzir za razma-
tranje. Isto tako nije prihvaćena ni koncepcija da BiH
kao autonomna jedinica bude direktno vezana sa saveznim
ustanovama jugoslovenske federacije, sa nešto manjim
pravima od federalnih jedinica. Pokazalo se, naime, u tim
diskusijama da je ideja o autonomiji Bosne i Hercegoyine,
kako je ona ranije zamišljena, prevazidena u narodnoslo-
bodilačkoj borbi i revoluciji naroda Jugoslavije koja je
proklamovala da će se pitanje svake jugoslovenske zem-
lje, pa i pitanje BiH, ’riješiti na opšte zadovoljstvo samo
na taj nacin, što će ga rješavati sam narod, a to pravo
svaki narod stiče s puškom u ruci’ . . . Bratstvo i jedinstvo
Muslimana, Hrvata i Srba i puna sloboda svakog od ova
tri naroda mogli su biti trajno zagarantovani samo na
istorijskom području BiH kao jedinice potpuno ravno-
pravne sa Srbijom, Hrvatskom, Slovenijom, Cmom Gorom
i Makedonijom«.
I dok je Josip Vidmar, predstavnik Osvobodilne fron-
te Slovenije, na Prvom zasjedanju Zavnobiha u Mrko-
njić-Gradu 25. novembra 1943. govorio da je »Bosna pra-
vi centar Jugoslavije koja će biti nezavisna, demokratska,
federativna zemlja-«, da je »Bosna matica i centar politike
koja se mora ostvariti u budućoj slobodnoj Jugoslaviji,
da je to zemlja u kojoj žive narodi s tri vjere: katoličkom,
muslimanskom i pravoslavnom«, da je to »najkompliko-
vanija zemlja u Evropi, pa ako se u njoj stvori bratstvo
Srba, Hrvata i Muslimana, njega neće biti teško ostvariti
i izmedu Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i čak Bu-
gara-«, Rodoljub Colaković je svoja životvorna saznanja
sveo u kazivanja za sva pokoljenja:
»Naša uža domovina, Bosna i Hercegovina vidjela je
više zla od fašističkih okupatora i njegovih slugu nego
ma koja pokrajina u Jugoslaviji. Podli osvajač vješto je
iskoristio teško nasljeđe prošlosti, ono nepovjerenje i otu-
đenost među narodima Bosne i Hercegovine koje su po-
državali svi protivnarodni režimi u Jugoslaviji, da raspiri
šovinističku mržnju, da zakrvi narode, kako bi njima

202
 lakše vladao. Preko svojih ustaških plaćenika, on je u BiH
počinio takve zločine pred kojima blijedi sve ono što je
BdSna i Hercegovina u svojoj istoriji teško vidjela. Za
sVega nekoliko mjeseci ubijene su u BiH na zvjerski način
desetine hiljada Srba, popaljeni su njihovi domovi, rušene
bdgomolje, uništavano sve što je bilo srpsko. Ti zločini
— fizičko istrebljenje Srba — činjeni su u ime ’hrvat-
ske Bosne’. S druge strane, četnici su u službi okupatora
počinili bezbroj zločina nad nevinim hrvatskim i musli-
manskim življem u ime ’srpske Bosne’ . . . «
Sve to što se događalo u Bosni i Hercegovini od vre-
meha Turske i austrougarske vladavine, između dva po-
sljednja svjetska rata, u novom naletu fašističkih okupa­
tora, »sve je vodilo tomu, da se bosansko-hercegovački
Srbi, Hrvati i Muslimani duhovno pocijepaju, da se po-
vlasti manjina na račun ogromne većine, da se laska
jednima, da bi se drugima iscijedila krv«, kako je rečeno
u Mrkonjić-Gradu. »Ta i takva politika u BiH, razdvaja-
hja: Srba, Hrvata i Muslimana, i huškanje jednih na druge
i bd strane velikosrba i velikohrvata i muslimanskog po-
litičkog vodstva, dovela je dotle da je BiH dvadeset go-
dina bila svačija, više nego svoja, bila ropkinja čitavih
dvadeset godina, bila zapuštena i zanemarena u svakom
pogledu, bila u rukama narodnih zulumćara, ni srpska, ni
hrvatska, ni muslimanska«.

»AVNOJ-presijecanje gordijskog čvora neodlučnosti«

... Iako su fra Josipu Markušiću mrkonjićka kazivanja

biia u osnovi i njegova dugogodišnja intimna očekivanja,
viaija ipak reći da on nije bio vijecnik Zavnobiha, kako
to piše u legendi ispod njegove slike u knjizi »Katoličko
švećenstvo u NOB-u 1941— 1945«, koja je objavljena u
Zagrebu 1982. godine.
Iako nije bio na zašjedanju u Mrkonjić-Gradu, za
koje je dobro znao, fra Jozo u svom prilogu »Moja sje-
ćanja iz prvih dana II svjetskog rata u pozdrav AVNOJ-u
i oslobođenju Jajca« (gdje kaže da »eto sad iza krvavih
zala i događaja, ali isto slave narodnog otpora i strem-

2 03
ljenja, dolazi Drugo zasjedanje AVNOJ-а«) sem ostalog
piše da su »pred vijećanjem AVNOJ-a u Jajcu, 29. no-
vembra 1943, već bili izvršeni predrazgovori i predkon-
ferencije u Mrkonjiću 25. novembra«. A zatim, napomi-
njući da ne bi htio da ponavlja »što je pisano već ono što
je njemu bilo dostupno kao gostu i gledaocu«, dalje svje*
doči na njemu osoben način:
»Od nas franjevaca u Jajcu dvojica najstarijih u sa-
mostanu: ja i fra Bono Ostojić dobili smo poziv na zasje­
danje AVNOJ-a. Pozive je vlastoručno potpisao predsjed­
nik Izvršnog odbora AVNOJ-a (Pripremnog odbora, prim.
M. S.) Todor Vujasinović. Sto je vijećano tamo i što je
zaključeno, to je poznato. Mi smo pri svemu tome gledali
opći zanos i oduševljenje, kao da se upravo rat završava
i oslobada zemlja. Nije bilo bez svake opasnosti od noćnog
napada, već prema onom bombardovanju od jesenas; ali
meni se činilo da bi avione borci svojim očima iz visine na
zemlju skidali i trgali golim rukama. Sta bi sve bilo teško
je dokazati kad nije bilo ničeg, ipak znam jer sam gledao,
da onda ni strah ni smrt kod drugova boraca nisu ništa
značili. I očevidno je da je s takvim borcima, skroz obra-
đenim za hrabrost i svrhu borbe, teško bilo izlaziti na
kraj; kao što eto vidjesmo, ne iziđoše na kraj ni one
silno oružane neprijateljske divizije, pod kojima je zemlja
drhtala; ali ne i naši ljudi, koji su vazda s plugom i s ee-
kićem i s knjigom u ruci gotova i spremna vojska srcem
i dragom voljom da vole i brane svoje, pa trajalo to i
stotinu godina. Jedino je u tome stalo da se nade voda
i stavi naprijed; ali je naš narod u odbrani genijalan,
ta ga je i našao vazda u velikim potrebama i presudnim
danima, izmedu samoga naroda. Da bi trajalo, rekao sam,
i 100 godina, mi 100 godina ne bi bili mimi; ali bez sum-
nje još manje i po se opasnije, agresori. Sve to što je oye
noći u AVNOJ-u zaključeno mi iz pozadine smatrali smo
presijecanje gordijskog čvora neodlučnosti i borbenim
olakšanjem. Sad smo otprilike znali šta ćemo i kuda ćerho,
a dosta toga i kako ćemo«.

204
 ' »Jasno mi je zašto se je pojavio komunizam«

Tako kaže franjevac Josip Markušić, koji je do Dru-

gbg zasjedanja AVNOJ-a imao vise razgovora s Titovim
najbližim saradnicima i ostalim političkim i vojnim ru-
kbvbdiocima, kao što su bili Ivo Lola Ribar, Đuro Pucar,
Aleksandar Ranković, Vladimir Velebit, Kocbek.
.■ — Nismo se dvoumili da li treba prihvatiti prijedlog
lye Lole Ribara da kao goste pozovemo na Zasjedanje dva
franjevca iz jajačkog samostana Josipa Markušića i Bona
Qstojica, jer sam i ja, kao predsjednik Pripremnog od-
bbra, kao i drugi koji su odlazili na razgovore u samostan,
znao da su to naši prijatelji i da su na svoj način drago-
cjeni saradnici narodnooslobodilačkog pokreta, što je go­
dine 1955. označeno i Ordenom bratstva i jedinstva prvog
reda :— kazuje nam Todor Vujasinovic, koji je poslao pro-
pusnice i ljude koji su goste u mantiji dopratili do bivšeg
Sokolskog doma, gdje se održavao taj istorijski skup. —
Pamtim dobro fra Jozu: medu svim sveštenicima koje
sam susreo bio je, u mojim očima, najotvoreniji, opušten
i ljudski usmjeren, mudar i razložan, blizak, svoj, kao da
smo se nekad i negdje, davno, susreli i zajedno dogradivali
i psmišljavali, svako na svoj način, neko naše zajedničko
narodno dobro. Kasnije, ponesen svim što je čuo i vidio
na skupu narodnih predstavnika, a taj golemi susret rat-
nika održan je u srcu Hitlerove tvrdave, fra Jozo je još
odlucnije nastojao da otrežnjavajući djeluje u svojoj sre-
dini, pa i u kritičnim okolnostima.
Ako je Todor Vujasinovic u to ratno doba u fra
Josipu Markušiću našao borca za novu Jugoslaviju, sara-
jevski franjevac i politolog Marko Oršolić u tekstovima
ovog starog i učenog »velikog sugrađanina«, kako ga pam-
te Jajčani, vidio je čovjeka koji je sasvim jasno sagledao
i ulogu savremenog komunizma u našim prilikama, o če-
mu mi Oršolić, dugogodišnji sekretar Uđruženja katolič-
kih vjerskih službenika u SR BiH, vraćajući se zabilje-
škama »jajačkog hroničara«, priča:
— Tog dalekog 9. rujna 1943. fra Jozo Markušić
piše: »Jasno mi je zašto se je pojavio komunizam, ne radi

2 05
 ’komune’ već kao sredstvo za odstranjenje reakcionarstva«.
Zatim dodaje: »Stotinu godina trpjet ćemo od toga, da
je hrvatstvo i katoličanstvo sinonim za ’nesvojinu’ (a pod
tim on podrazumijeva tuđinu? primjećuje Oršolić). Po-
štovao bih strah od komunizma (kad bi bio principijejan,
objašnjava M. O.), ali je to samo umotovanje, naše poli-
tičarenje, ali je u drugom stvar — mi smo za ono čega
шога nestati. . Do takvog zaključka je došao pošto je
zapazio da mu seljaci već dvije godine ne dolaze rado
i otvoreno, kada su čuli da je on ’svoj’, odnosno, da rie
podržava okupatore već je za domaće antifašiste.
Poslije svega što je doživio u jugoslovenskom narođ-
nom parlamentu, kada su udareni temelji novoj socijali-
stičkoj i federativnoj Jugoslaviji, Markušiću je bilo jasrio
da se počelo ostvarivati ono o čemu je uvijek sanjao, ona-
kva zajednica južnoslovenskih naroda za koju je »znao
da na kraju svih krajeva mora doći«, kako sam veli. I sve
do svoje smrti on neće nikada posumnjati da je Titova
Jugoslavia, i pored izvjesnih teškoća i nepravilnosti koje
je osjećao i na vlastitoj koži živeći u njoj, politička zajed­
nica koju i on i svaki svećenik i vjernik treba izgrađivati
i doživljavati kao svoju. A kad bi mu ponešto i zasmetalo
u novoj političkoj zajednici, on bi to lojalno kritikovao
uz bezrezervnu principijelnu podršku. Da pomenem samo
jednu potvrdu tog njegovog jasnog opredjeljenja. Odla-
zeći na prve izbore novembra 1945. Markušić bilježi:
»Iz samostana išlo je šestoro glasovati, svi koji Su
imali pravo glasa, i nasuprot tome što nije bilo prbtu-
stranke išlo se na glasovanje za vječan protest protiv pe-
tokolonaštva, tuđincu, okupatoru i koljaštvu«.
Tako je fra Jozo svojom gumenom kuglicom još jeđ-
nom potvrdio da je duboko ljudski, kao svjedok i učeisnik
u istorijskim događajima, shvatio riječi Josipa Broza Tita
za govornicom u Jajcu, kada je rekao da je »jedino Ko-
munistička partija Jugoslavije bila ta koja je povela narod
na ustanak, koja nije klonula duhom, već je visoko digla
zastavu oslobodilačke borbe i koja je do danas u toj borbi,
zajedno sa svojim narodom, istrajala«. Naročito je zapam-
tio Titove riječi o potrebi okupljanja svih rodoljuba bez
obzira na partijske i vjerske razlike.

2 06
 Pa ni drugo što je tada rečeno. Jer, upravo u vrijeme
kada su u opštenarodnom parlamentu 142 delegata, ovla-
šćena zastupnika iz svih krajeva Jugoslavije (sem delegata
iz Makedonije i Sandžaka koji nisu uspjeli da se prabiju
па oslobođenu teritoriju i stignu u Jajee), svojim Odluka-
ma krčili puteve za novu Jugoslaviju, njena narodna voj-
ska je imala 8 korpusa (u čijem je sastavu bilo 26 divizija
i vise od 10 samostalnih brigada, 108 partizanskih odreda
i drugih manjih jedinica, to jest njenih 300.000 boraca
kontrolisalo je polovinu jugoslovenske teritorije.
Istina o Jugoslaviji, o Zasjedanju na kom su -delegati
izlagali program koji je istovremeno uzbudio i zbvrnio svi-
jet*, kružila je svijetom, a borba NOV prešla je, kako je
22. decembra 1943. zabilježio jedan inostrani list, »u pri-
ču koju svijet dosad nije čuo«.

Muke njem ačkog oberlajtnanta

Dvije vojske, okupatorska i narodnooslobodilačka, po­

novo su se pokrenule u nove operacije i sudare, jer već
10. decembra 1943. Vrhovni komandant NOV i POJ je u
dnevnoj zapovijesti obavijestio jedinice da neprijatelj >»već
šesti put pokušava da uništi NOVJ«. U borbu je krenuo
i novi, Deveti korpus, razgorjela se nova, takozvana šesta
neprijateljeva ofanziva, sudari su bivali sve žešći i suro-
viji. I dijelovi Prve proleterske divizije su kod sela Me-
lića, blizu Jajca, u dvodnevnim borbama razbili bataljon
njemačke 1. brdske divizije (neprijatelj je imao oko 100
mrtvih i veći broj ranjenih, a proleteri 12 mrtvih i sedam
ranjenih), da bi se desetak dana kasnije, 21. januara 1944,
povukle i iz Jajca, kada su u grad ušle jedinice 7. SS-divi-
zije »Princ Eugen«. Bilo je to vrijeme kada su se Vrhovni
štab i drugi rukovodeći organi revolucije povukli iz Jajca
i smjestili u oslobođeni Drvar (gdje su ostali do 25. maja
1944, kada prelaze na Vis i ostaju do septembra 1944).
I dok je njemački general i poslanik Trećeg Raj ha
u Zagrebu Zigfrid Kaše (strijeljan 1947) pisao ministru
inostranih poslova 29. februara 1944. da je »velikim ope-

2 07
racijama 2. oklopne armije u bosanskom prostoru do sre-
dine februara zadobijeno mnogo zemljišta i brojnih uspje-
ha«, ali da »snage Tita Broza nisu ozbiljno ugrožene«, da
idalje »pokazuju pojačanu aktivnost«, fra Jozo je u svoju
hroniku brižljivo unosio nova svjedočenja svoga vremena.
Pošto je zapisao da je za sve vrijeme boravka Vrhovnog
štaba, a bio je u Jajcu oko pet mjeseci, sve teklo »-u miru
i sigumosti, te u vedru raspoloženju«, da je bila »i vojska
disciplinirana i uredna u postupcima, s narodom se lijepo
odnosila, kao i sa nama svećenicima«, fra Jozo nastavlja:
»Nego odmah ovdje da predem na nesretnu 6. ofan-
zivu i odstupanje Vrhovnog štaba iz Jajca. Pred sam
odlazak, što je za nas značilo kobne i teške dane, spome-
nut ću za samostan u Jajcu jednu značajnu pojedinost,
što uostalom nije bilo bez učinka i na narodnu skupnost.
Dne 17. XII, kad se već vidjelo da predstoji neprijatelj-
ska ofanziva na Jajce, naš starješina samostana otišao je
jednom od rukovodilaca Vrhovnog štaba, koji je s nama
najviše stajao u vezi, da bi se poravnali za smrčeve tre-
nice, koje su nam oni odstupili u svoje vrijeme za zatva-
ranje prozora u crkvi i u samostanu, jer su neprijatelj-
skim bombardovanjem bili razlupani svi u cijelosti do
jednoga. To je poravnanje veoma Iako išlo: htjeli smo
platiti, oni nisu htjeli uzeti ništa. Ovom istom prilikom
zamoljeno je rukovodstvo Vrhovnog štaba: kad podu iz
Jajca, ako podu — da ništa ne miniraju i ne ruše. Na
ovo je odgovoreno: da sada naša Narodnooslobodilačka
vojska neće ništa paliti, minirati ni rušiti. . .
Kako su drugovi rekli, tako je i bilo. Za vrijeme ovog
istog prijateljskog razgovora objašnjeno je i ’srpsko-hrvat-
sko saborisanje’ u samostanu Hrvata — Srba i Muslimana,
da tako sve bude na čistu i razjašnjeno.
Sad je, eto, na koncu svakog straha i zabrinutosti,
nastupila 6. ofanziva na Vrhovni štab, te je on prema
našem mišljenju odstupio iz Jajca 6. I 1944, lokomotivom,
rekoše nam, do sredine prvog tunela dalje donekle pje-
šice. . . O uzmičućim partizanima, naročito o poznatim
iz Jajačkog odreda, pričale su se strahote. Ne zna se ko
od njih nije poginuo, ili živ uhvaćen — a i danas su još
živi. Dosta smo ih ožalili. Ali dobro veli narod, da je

208
Fra Josip Markušić (1880— 1968)
 Markušić predvodi delegaciju Bosne Srebrene
maršalu Titu 23. IX 1949. Osim Maršala (sasvim
desno) na fotografiji se vide: Markušić koji čita,
dr. Rastislav Drljić, direktor Franjevačke klasi-
čne gimnazije u Visokom (u dnu desno), rektor
Franj. teologije dr. Karlo Kerin (stoji iza Mar-
kušića) i fra Bono Ostojić, župnik u K iseljaku
i predsjednik Inicijativnog odbora za osnivanje
Udruženja katoličkih svećenika BiH

Fotografija desno
Borci Treće krajiške NOU brigade, reposredno uoči dolaska vrhovnog
komandanta NOVJ Josipa Broza Tita u Biliaću novem bra 1942, na mjestu
gdje je do 1941. godine bila pravoslavna crkva koju su ustaše potpuno
srušile, poravnale teren i dio klesanog kam ena iskoristile za dogradnju lukova
i jednog sprata tornja katoličke crkve, kako to pokazuje i ovaj snimak,
udaljene n ekoliko desetina m etara od nekadašnje pravoslavne crkve.
U oslobođenom Bihaću su se i u toj dograđenoj katoličkoj crkvi obavljali
vjerski ebredi. Na periferiji grada, gdje je strijeljano 12.000 Srba iz Bosanske
krajine i Like, podignut je spom enik (Bogdana Bogdanovića) žrtvama
fašističkog terora
^ I \ } Ć
cwo
Č Si
15 *>
1 4 1 } Џ o ?
o>^
.

it i
Чjt »Л:
4
M
- s i
Jt I
1
-
*
*
5 s °a

, i1 * -",i j F
■SI
L
' 4i i ? N .f-'-d I
* 4 •.< •<£ j > v -V* »
f -

J c-t~
->
c -f
2 £
I?
f \\
o

"S
y. s
l i H M«,- H' I
I $ Ja Д 4^ Ч'
<i>o
Si si
B'S
o

I -j 'ft f '?- ' ^

>4 11 'V<* i *■'
^ • v -1> У 4Y i
C3 o

^ И ^ -Ц x ži >
PČ, Si
- • 4 1 1 8 si
~
4 *: Si
O
*-
л
Ai Si
m .'H 't I
- Ш .Н
Faksim il M arkušićeva pisma Vuki i Mići Branisavljević
u kojem im se šifrirano obraća
Narodni heroj Dušan Grk, komandant Prvog bataljona Desete hercegovačke
proleterske brigade (desno), Đoka Pašajlić, kom andir čete u Drugom bataljonu
(za govornicom), Muhamed Beganović Hodžica (u sredini) i autor knjige
o Desetoj brigadi »Istočno i zapadno od Neretve« Mensur Seferović govore
borcima i starješinam a jedivice koja nastavlja tradicije hercegovačke
proleterske brigade u Mostaru 1982. godine
Zahid Havić, hodža iz Foče, muslimanski vjerski referent I proleterske
divizije (Poljice, početkom aprila 1943).
 Prota Jevstatije K aram atijević i hodža Sejdo Musić, vjerski
referenti NOVJ, u Dubrovniku krajem 1944. Stazama revolucije
krenulo je devetoro Musića i petoro Karam atijevića od kojih su
mnogi poginuli
daleko od kuće bolje sto puta umrijeti, nego kod kuće
samo jedanput«.
Dok su njemačke topovske granate ubijale po gradu,
u podrumima samostana bШ /su mnogobrojni gradani,
a već sutradan tu se sklonio i dnolučki hodža, kojeg su
Nijemci uzeli u komoru. Bilježeći da je jedna njemačka
patrola odmah opljačkala vrijedne stvari u samostanskoj
sobi, hroničar dalje piše:
»Iza odlaska Vrhovnog štaba iz Jajca prema Drvaru
neke partizanske jedinice, i osim Jajačkog odreda, nisu
se odmicale iz okoline Jajca, pa ni i iz najbliže i nepo-
sredne. Jedan je njemački oberlajtnant govorio da su
bosanski partizani najhrabrija i najopasnija vojska na
svijetu. Evo ih u noći tu odmah preko vode, a ne možeš
im ništa; sutra ih već nema; i da bi volio ići na istocni
front, nego li ostati ovdje«.

»Foto-jok, čizme-jok«

Iako fra Bono Ostojić, gvardijan jajačkog samostana,

nije; vodio ratne zabilješke poput fra Joze, njegova živo-
pisna prisjećanja o ratnom nevremenu, kad građani nisu
znali ko ima vlast u gradu, kako je tekao život u okupi-
ranoj varoši, takođe je svojevrsno svjedočanstvo.
Kad osvanu dan bezvlašća, jutro »maglovito i oblač-
по-и, kad grad »poklopi nekakva tišina, ko’ da je sve po-
mrlo-и, jer »ni u crkvu nitko ne dolazi«, fra Bono je zastao
u čudu i zapisao:
»Sto mu ovo znači i čemu služi? Jučer vrvjelo. Svje-
tine' po čaršiji. Njemačka soldateska i u mojoj kući i u
gradu po privatnim kućama motala se tamo amo da nisi
mogao proći, a jutros nigdje nikoga. Sta je to bilo noćas?
J e li moguće da su Nijemci pobjegli?
Dolazi moj prvi komšija Anto Krešo i javlja: ’Gvar-
dijane, otišle Svabe. U gradu nema ničije vojske i mi
smo ti sada zemlja bez vlasti. Svijet se boji, sve se za-
ključalo, pa u strahu čeka šta će biti, tko će doći, šta će
biti: Bojim se nereda, pljačke i osvete. Molim vas, idite
na općinu, pa vidite i nešto poduzmite, ako ikako možete«.
i* 209
 U općinskoj vijećnici je zatekao načelnika Nazmiju.
Od njega saznade da su se Nijemci povukli, da načelnik
ide na selo »dok ne dođu partizani, a oni će, bezbeli, .doći,
jer ko ima drugi da dođe-«, pa predobri velečasni fra
Bono »preuze vlast do dolaska partizana«, koji ni ovog
puta ne omanuše, dođoše, i već te prve noći poslaše pa-
trolu da ga đovedu u zgradu opštine. . . ■■
»Vidim, nije druge, mora se ići-«, piše fra Bono.
»I pođem s patrolom. Nastojim da idem između drugova,
u sredini, ali borci ne daju. Jedan otkresa: ’Druže, yi pred
nama!’
Šutim i idem ispred dvije puške sve do općine. J e ­
dan građanin nago se kroz prozar, gleda i glasno reče:
’Odveđoše gvardijana, vjere mi moje!’
U općinskoj sali zatekoh sve odbornike i neke gra-
đane, pa i načelnika Nazmiju. I njega dojurilo s Volujka
kao i mene s Vrbasa. Tu je desetak boraca. Ne poznam
nijednog. Svi sjeđe oko velikog stola, na kome se dime
dvije male gasnjače i jedna steorinka prilijepljena drvetu,
jer nema električnog svjetla, elektrana ukočena, pa ne
rađi. Sjedam na ponuđeno mjesto i pozdravljam: ’Dobro
došli drugovi’. Drug meni s desna viče: ’Zdravo fra Bono’.
Meni se odmah razvedri, vidim da me poznaje. Ošjećam
da ćemo lakše razgovarati«. ' ,
Partizani dođoše, ali i odoše, pa se dva prijatelja
franjevca ponovo nađoše »u međuprostoru-«, sve više iz-
loženi i podozrenju njemačke komande. Jedna njihova po-
vjerljiva prijateljica im je ispričala razgovor »sa čajanke«
njemačkih i ustaških oficira, o tome da njih dvojica imaju
veze s partizanima. Cula se i riječ »strijeljanje-«, аИ tek
nakon što ih islijede dva njemačka oficira, zajedno sa
mjesnim apotekarom kao tumačem, o tome fra Borio da-
lje piše:
»■Dakle gvardijane, drži se danas! Ispitujem i mislim
ko li je to svoju dušu predao đavlu, a moju i fra Jozinu
glavu Nijemcima. Ne znam i ni na koga ne mogu prstom
uprijeti. Ali naću ja toga patriotu. Bit će za to zgode i
prilike. Tko bio da bio, kukavica je, izdajnik i luda«.
Srećno su prošli, kao i jednom drugom zgodom, k»d
fra Bono piše:

210
 »Opet Svabe dolaze. I to Romelovti. Posmatram iz
kancelarije i vidim: kolona za kolonom prolazi kozlučki
most. Idu iz Travnika. . . Odjeveni u nekakva bijela odi-
jela. Cini mi se, ko’ omotani u čaršafe. Na ramenu skije,
a na prsima puškomitraljez. Gledam i strahujem da ne
krenu prema samostanu, kad najednom jedna kolona kre-
nu prema Crkvi i ide dalje. Odahnem i pomislim, da neće
u samostan.
Nakon nepunog sata, dolazi mi mnogo poštovani fra
Jozo Markušić i veli: ’Oče gvardijane, maloprije dolazile
Svabe u moju sobu, sve premetnuli i odnijeli foto-aparat
i nove novcate čizme. Molim Vas idite u njemačku koman-
du i prijavite’ . . . «
Komandanta je zatekao u kući doktora Milera, bivšeg
direktora »Elektro-Bosne-«. Prijavio je krađu, zatražio
istragu i povratak odnetih stvari.
»Komandant se opružio i izbečio u Milerovoj fotelji,
šuti i sluša«, piše gvardijan. »Kađ ja dovrših, on odsječe:
’Seien Sie ruhig! Heil Hitler!!!’ Osjetih ja što mu ovaj
čas znači: ’Heil Hitler!’ Baš ko da mi reče: ’Gubi se’ !
I bome ja izađoh brže, neg’ što uniđoh. Osta foto, ostadoše
čizme.
Poslije istom dosjetim se, kako Nijemci provališe u
fra Jozinu sobu. Crkva je bila otvorena, unišli u crkvu,
popeli se na kor, pa s kora na prvi sprat, te onda redom
od sobe do sobe.
Opet dolazi fra Jozo i pita: ’Oče gvardijane, jeste
li prijavili, jesu li se našle moje čizme, foto-aparat’?
Odgovaram da jesam, ali čizme jok, foto jok! Heil
Hitler!
— ’Zar baš tako!?’ — opet pita fra Jozo.
— ’Ama, kad kažem: Foto jok, čizme jok1 Heil Hit­
ler!’ ..

»Jesi li m i uSjajio cipele«

Sve to što je gvardijan zapisao, mogao bi da posvje-

doči i Aleksandar Sevčuk, koji je kao četmaestogodišnji

и* 211
 dječak došao u jajački samostan u jesen 1943, kada su
u njemu bili gvardijan fra Bono Ostojić, fra Jozo kao
exprovincijal, još dva fratra, kuharica, njena pomoćnica
i »vanjski momak«.
Dječak Aleksandar, koji je u samoštan došao sa bra-
tom kao pravoslavna siročađ, jer su već godinu i po bili
bez oca i majke, nekoliko godina je pOsluživao fra Jozu,
pa i u najkritičnijim okolnostima. Za vrijeme bombardo-
vanja, dok bi se svi negdje sklonili, dn bi sa fra Jozom
ostao u samostanu.
»Ja i moj brat«, sjeća se tih godina Sevčuk, »-nismo
imali kud da se sklonimo i ostajali smo s njim. Tako bi
preturili tešku noć, koja je tih ratnih godina mnoge pro-
gutala. Ujutru bi bili sretni kad bi se na hodniku vidjeli
i krenuli u Crkvu da rekne svetu misu fra Jozo. Smje-
njivale su se razne vojske u dijelu samostana, ali kućni
—- samostanski — red se nije mijenjao gotovo nikako,
ili vrlo malo, a sve to zalaganjem fra Jo z e . .. Tražio je
red, ali je nagrađivao urednost i rad . . . Bio je poznavalac
njemačkog jezika. Cesto sam nalazio neku knjigu na nje-
mačkom jeziku štampanu, ali ga nikad nisam čuo da je
neku riječ njemački progovorio . . . Jesi li mi usjajio ci-
pele?, a ne kaže uglancao, kako bih ja govorio.
Bio je foto-amater i to dobar snimatelj. Kada je nje-
mački podoficir 1944. ušao u sobu i pitao ga gdje mu je
foto-aparat sa kojim je slikao žrtve njemačkog bombar-
dovanja, fra Jozo je samo šutio i gledao preda se. Podofi­
cir je prišao radnom stolu, uzeo zlatni džepni sat sa stola,
ušao u spavaću sobu i sa vrata skinuo foto-aparat i dvo-
gled. Godinama je fra Jozo žalio za svojim aparatom.
Pokojni Ivo Lola Ribar je dolazio iU samostan i po-
sjećivao fra Jozu. Mislim da ima u hronici samostana to
zapisano. Kroniku tih godina je pisao fra Jozo. Nepo-
sredno prije svog polaska na put u Kairo Lola je došao
da se pozdravi sa fra Jozom, kojom prilikom mu je fra
Jozo dao slike — fotografije kpje sam mnogo godina ka­
snije vidio i prepoznao po raznim novinama i štampanim
knjigama-«. ...

212
 »Ratno p o p r iš te silnika sa Istoka i Zapada«

Fra Jozin gost i sabesjednik u jajačkom samostanu

bio je i dr Vojislav Kecmanović, prvi predsjednik
ZAVNOBIH-a, koji je u »Oslobođenju« 15. decembra 1943.
zapisao da je Bosna »granična zona istočne i zapadne
kulture, poprište vjekovnih, nekad otvorenih a nekad la-
tentnih, borbi između Carigrada i Rima«, da su se u njoj
rasplamsavali »sukobi i borbe izmedu islama i zapadnog
kršćanstva, koji su ponekad poprimali najvarvarskije obli-
ke: ratno poprište silnika sa Istoka i Zapada; feudalno go-
spodarstvo uzurpatora nad bosanskim kmetom; od vijekova
većinom tuđa, rijetko kad svoja, a nikad narodna«, zatim,
da joj Zapadna Evropa šalje 1878. svoga mandatora da
tu ,divljinu balkansku’ smiri i kultiviše, da tada »netrpe-
ljivost vjerska postaje uglađenija, evropskija, ali zato dub-
Ija i otrovnija, začinjena nacionalnim zaoštravanjem i su-
kobima«, »kad se mislilo da je stvaranjem Jugoslavije
nastupio novi period, u kome će Bosna naći rješenje svo-
jih problema i lijeka svojim ranama«, da »tada baš nastu-
pa najteže razočarenje«.
Kasne ratne jeseni 1944. godine, nakon što je sa fra
Markušićem razgoVarao u njegovoj samostanskoj ćeliji,
Kecmanović je zapisao u svoj ratni dnevnik:
»5. novembar 1944. Vratio sam posjetu gvardijanu
ovdašnjeg franjevačkog samostana fra Bonu Ostojiću. Bio
sam u društVu sa drom Grgurićem. Pozvani smo i na
ručak. Pada u oči da Se u ovom kulturno-zapuštenom
kraju i relativno malom gradu nalaze dva velika samo­
stana — jedan muški i jedan ženski. U ženskom samo­
stanu je škola i sada vojna bolnica. Zgrada samostana
je ogromna, sa više odjeljenja. U jednom odjeljenju se
nalazi biblioteka koju su, navodno, s teškom mukom saču-
vali, a sad su je morali natrpati i drugim stvarima.
U jednoj se odaji nalazi manastirski muzej. Tu je,
u jednom staklenom kivotu, kako se tvrdi, smješten ko-
stur posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.
Još su tu razni arheološki predmeti iz rimskog doba, a i
mnogi primitivni predmeti iz domaćeg života . . . Moju
pažnju najviše su privukla dva primjerka prvog parti-

213
zanskog oružja. Na čvrstom otesanom kocil bio je pri-
čvršćen vrh od kose, a na drugom od nekog gvožđa izra-
đen je bodež — čvrst, jak, ovijen oko kdca i dobro pri-
čvršćen. Malo će biti sačuvanog toga pravog oružja. Ova
dva primjerka predstavljaju pravu dragočjenost. Trebalo
bi toga vise sačuvati da bi se potomstvo podsjećalo sa
kakvim smo sredstvima otpočeli našu gigantskii borbu«.
Pošto je zapisao da »franjevci čuvaju mnoge vrijedne
predmete iz rimskog vremena, a potom i iz doba kato-
ličke crkve iz predratnog perioda, iz vremena turske oku-
pacije, pa sve do naših dana-«, dr Kecmanović je zapisao:
»U manastiru, u crkvi, u dvorištu (gdje se nalazi
ogroman rimski sarkofag) u muzeju, u ceremonijalu, pa
čak i u molitvi koju su kaluđeri (fra Bono, eksprovincijal,
fra Jozo Markušić, i još jedan nešto mlađi fratar) čitali
pred ručak, vidim, čujem i osjećam na svakom koraku,
u svemu i na svačemu, borbu Apenina sa Balkanom, dugu
borbu Rima — od vremena Cezara, pa sve dalje do Mle-
čića i savremenog fašizma. Vidim tu pred sobom i oko
sebe sve te žive i mrtve tragove te borbe koja traje od
kada je noga Slavena kročila na ovo tlo.
Izgleda da su ovi ljudi dobri, pobožni sveštenici. Ali
oni su sluge gospodara iz Rima. Papa je njihov duhovni
voda i stvarni gospodar. A papa je uvijek Italijan, u
današnjem ratu desna ruka fašizma i stub svjetske reak-
cije, postojani protivnik svakog savremenog progresa.
Uostalom i Aleksandar Karađorđević je vidio u papi jači
oslonac nego u narodnoj hrvatskoj crkvi«.

»Zašto mi je to donio ?«

Ponovo će se dr Vojislav i fra Jozo susresti u Jajcu

početkom iduće godine. I tom prilikom će među njima
ostati ponešto nedorečeno, bez šireg dijaloga. O tom su-
sretu dr Kecmanović piše:
»Prije tri dana učinio mi je posjetu ovdašnji provin-
cijal fra Josip. Podnio mi je izvještaj franjevačkog reda
u Sarajevu povodom pisanja beogradske ’Borbe’ i našeg

2 14
’Osh^bođenja’ o bosanskim franjevćima. Donio mi je te
napiše u prepisu, a originate će, reče, poslati naknadno.
'Zašto mi je to donio? Da me s tim upozna? Možda
zato što je čuo za moje česte izjave protiv monstruoznih
djela pojedinih funkcionera katoličke crkve ili protiv drža-
nja samog Vatikana. Vjerovatno, baš zbog toga. Ovo nje-
govo dugo pismo ima prije sve karakteristike jednog
polemičkog članka, a ne službenog izvještaja.
Uzeo sam prepis tog simptomatičnog dopisa, a original
sam danas vratio fra Jozi prilikom posjete samostanskom
Muzeju, u Jajačkom gradu koju sam učinio sa svojim
drugovima«.
Bila je, u stvari, riječ o specijalnom dopisniku Tan-
juga iz Osmog korpusa, čiji je radiogram »Dokumenti o
zločinačkom radu fratara iz Sirokog Brijega« objavila
»Borba« 6. marta 1945, kojim je obavještena javnost da
su »razbijanjem neprijateljskog uporišta Sirokog Brijega«
otkriveni »mnogi dokumenti koji osvjetljavaju zločinačko
djelovanje nekih fratara«, da dokumenta potvrđuju «-da
su fratri iz Hercegovine bili najvjemiji saradnici ustaša
i okupatora«, da su bili rijetki »franjevci koji nisu bili u
službi ustaša i hitlerovaca«, da su »većinom izdali svoj
rođeni narod, a crkve i samostane pretvorili u fašističke
tvrđave, i zloupotrijebili ih za širenje fašističke propa-
gande«, da se »grupa fratara — ustaša sklonila u jako
utvrđenu električnu centralu zajedno sa njemačkim šta-
bom-«, da su »kod poginulih fratara nađene znatne svote
dolara i milioni kuna, kao i ustaške legitimacije«, da je
»šest poginulih fratara nađeno na položaju u rovovima
kod sela Knežpolja, nekoliko kilometara od Sirokog Bri­
jega-«, da bi na kraju, pominjući zlodjela nekoliko pome-
nutih fratara-ustaša, zaključio: »Sada je razbijeno ovo
ustaško leglo u kojem su fratri trovali omladinu i nasto-
jali da vrbuju narod u ustaško-fašističku službu«.
Zagledan u svoj jajački samostan, u svoje patriotsko
djelo, kao i u djelo nekih drugih bosanskih sveštenika za
koje je znao, fra Jozo i njegovo starješinstvo u Sarajevu
nisu mogli prihvatiti isključivo takvu ocjenu djelova-
nja svog svećeničkog kola, pa otud i njihov prigovor
ZAVNOBIH-u.

2 15
 Ni Rodoljub Colaković nije propustio da u svoj dnev-
nik ne zabilježi razgovor o franjevcima koji je vodio u
slobodnom Drvaru, aprila 1944, sa sekretarom Gradskog
komiteta K P J za Sarajevo, i narodnim herojem Vladimi-
rom Pericem Valterom, koji je bio upravo stigao iz oku-
piranog grada.
»Najgore je stanje (u Sarajevu, prim. M. S.) medu
hrvatskim političkim ljudima«, zapisao je Rodoljub: Co-
laković. »Većina se kompromitovala stupajući u ustašku
službu; nešto mačekovaca držalo se postrani, ali oni su
neaktivni, vjerovatno čekaju direktive od Mačeka, a samo
se mali dio približio nama. Među njima se naročito ističu
franjevci, s kojima Perić održava stalnu vezu.
Pitam ga da li zna šta je o bosanskim franjevcima
rekao jedan turski paša.
— Ne znam, — odgovara Perić i gleda me začuđeno.
— Rekao je ovo: ’Kad bi denjiz (more) pritusnuo
vas dunjaluk (svijet), oni bi, kao zejtin (ulje), plivali po
vrhu!
— Sigurno i sad vide kako se događaji razvijaju i
blagovremeno se okreću. Ne mari, za nas je korisno da
se oni izjašnjavaju za naš pokret, a koliko su pritom
iskreni, vidjećemo. U svakom slučaju, ne treba uzimati
svaku njihovu riječ za gotovo.
Perić misli da su franjevci s kojima on ima veze
iskreno prišli našem pokretu; oni nam čine razne usluge,
neki su spremni i da izađu na oslobođenu teritoriju«.

»Ja ovako danas mislim . . . «

Posljednju ratnu zimu građani Jajca proveli su u

slobodi, pošto su 9. septembra 1944, grad oslobodile je­
dinice Trideset devete divizije Petog udarnog karpusa.
Do kraja drugog svjetskog rata ulicama grada više nisu
koračali njemački grenadiri, ustaše i domobrani. Te po-
sljednje noći njemački vojnici su se povukli iz grada pod
zaštitom četnika i odstupili prema Travniku, »nakon zlo-
čina sa paklenim mašinama, pa i na funkcionerima hrvat­
ske vlasti«, pošto »te noći poginuše 8 muslimana muška-

216
raca i jedna muslimanska djevojka«, kao što je »i kuća
jednog gradanina Hrvata bila u zrak dignuta paklenom
mašinom (Stipavci, jer nemaju čim drugim, ugrizaju re-
pom!)«, kako je zapisao fra Jozo, sjećajući se nekoliko
bombardovanja grada Jajca.
U svojim »konačnim refleksijama« na ratne dane
piše:
»Sta je za cijelo ovo vrijeme, gledano u Jajcu, od
1941. do 1945. bilo ratne slobode i urednosti najviše je
toga bilo za vrijeme boravka Vrhovnog štaba medu nama,
od 17. VIII 1943. do 8. I 1944. godine. U samostan su
svaki dan zalazili viši rukovodioci, te prosvjetne i umjet-
ničke skupine na razgovor, vazda prijateljski. Porezima,
kao ni stambenim zahtjevima nismo bili terećeni, ili veo­
ma neznatno, i za prijeke potrebe. Ali bolnicama smo da-
vali od sebe šta smo mogli i koliko smo mogli. Rukovodioci
su dolazili čestitati Božić, ili su ga čestitali pismeno. Ci-
jeloga rata katoličko svećenstvo nesmetano je vršilo du-
hovnu pastvu, opremanje bolesnika po gradu i po selima,
mise po grobljima, blagoslovi polja ili kuća, i ostalo — naj-
spokojnije u partizanskim krajevima, naime u krajevima
koji su bili pod vlašću partizana. I konje smo dobijali za
opremanje bolesnika, kad svoga nismo imali. I držim za
pravilno, da sad to ovdje spomenem«.
Prisjećajući se kako su partizanski majstori iz Vrhov­
nog štaba popravljali franjevačke radio-aparate, kako su
»ljekari bili vazda na pomoći«, kako je »na božićnoj po-
noćnoj misi godine 1944. svirao i pjevao partizanski zbor«,
brižljivi hroničar, koristeći svoje zabilješke, napisao je:
»Mi smo kosovskom bitkom, onom slavnom iz godine
1389, kako smo je u pjesmama slušali, govoreći o tome
za vrijeme rata, uvjeravali svakog da su kod nas od go­
dine 1941. pa do godine 1945. svako selo, svaki grad, svaka
šumica i svaki grm odigrali ulogu Kosova. Ovo ističem:
naša je nacionalna nadarenost da svako Kosovo na koncu
konca nekako zgodno preturimo i izađemo s probuđenim
novim snagama u sebi, ali nek’ to i narodi znaju! Koji
li je to naš okupator, pitajmo se, još od pamtivjeka nije
baš na nama počeo vrat lomiti, prvo izgubivši obraz sa
nepravdom i nasiljima.

2 17
 Ja ovako danas mislim, a mislio sam i u aprilu 1941:
Ne možeš biti okupiran dok te ne zarobe, ali ni ako si
svezan još nisi zarobljen, dok okupatoru dušu ne pre-
das . . . Da naši borci u proljeće 1945. nisu bili odjeveni
kao cvijet, valjda bi to sad bio poniženi okupator! Ali
u njima je mrzla krv kad su unezvijereni čuli pjesmu:
’Ide Tito preko Romanije — i on vodi svoje divizije’,
kome su oni nedavno ucjenjivali glavu. Njima naši borci
nisu ucjenjivali glave, ali su ih u svojoj zemlji iza bukve
čekali vojnički i junački. Cekali onako kako im je pri-
ličilo«.

»U našem diskretnom zapisniku«

Zivot kojim se živjelo donosio je nove izazove, zap-

lete i razrješenja, koji su u dnevniku, pismima i djelu
Josipa Markušića bivali sve odredeniji i jasniji. Kada je
ljeta 1949. godine bosanski franjevački starješina, provin-
cijal fra Jozo, dobio obavijest da će njega i njegove naj-
bliže saradnike iz franjevaoke zajednice primiti maršal
Tito, a naročito nakon (povratka iz Beograda, fra Jozo je
znao da se i dalje pružaju normalne mogućnosti za djelo-
vanje crkve u socijalističkoj Jugoslaviji. Tim povodom
je donijeta posebna poslanica tu kojoj se izričito nagla-
šava da »kao sinovi svoga naroda i ove svoje zemlje,
prema zasadama same vjere«, sveštenici moraju »biti lo-
jalni prema narodu i vlastima«.
Na »definitorijalnom kongresu iduće godine« je re-
kao: »Naše zanimanje nije političko, ali jest i mora biti
patriotsko. Ja sam iskreno u srcu ponukavan, da se ovdje
pred vama u našem diskretnom zapisniku zahvalim vi-
šim narodnim vlastima, zajedničkim u Beogradu i re-
publičkim u Sarajevu, za dokazano razumijevanje u na-
šim potrebama, kao i u susretljivosti«.
Kada je u lipnju 1949. poslao telegram maršalu Titu
u kojem ističe svoju zahvalnost što je stajao na čelu bor­
be koja nas je »konačno oslobodila tuđina i svake tudin-
ske misli, sa silnim naporima za izgradnju i obnovu zem­
lje«, u to vrijeme je fra Markušić zapisao: »Jer čovjek

218
ne inože živjeti na svijetu ni za što, ili najviše kao trn
na putu — da nekog ubode«.
Pominjući da je »prema članu 25 Ustava SFRJ, a
naše Narodne Republike Bosne i Hercegovine 26, Crkva
rastavljena od države, ali nije od života, ni od svojih
prava ustavne slobode«, da je «-i država isto tako ras­
tavljena od Crkve, ali nije od svojih podanika, koji su
naši vjemici«, da Crkva, iako rastavljena, »nije zanije-
kana-и, »država je ne odbacuje«, da i sveštenici moraju
da učestvuju u izgradnji i obnovi zemlje, provincijal Bos­
ne Srebrene je na osnivačkoj skupštini Udruženja kato-
ličkih svećenika NR BiH svoju pozdravnu riječ završio
riječima:
»Na koncu se ispovijedam Ida svoju državu volim,
nu htio bih vam i očitovati da ju volim: kao kršćanin,
kao katolik, kao rimokatolik, kao svećenik Crkve; ne ma-
nje nego što su i naši stari volili ovu našu oblast kad se
borahu protiv nasrtljivaca Talijana, zatim Germana, pa
Mađara i Turaka, i ostalih. U istom ovom svojstvu od-
lučan sam, da i svoja prava tražim, svoja prava od svoje
države; ali ne privilegije, kojih nema, koja međutim na
svu našu sreću nikad ni imali nismo, kako ne U našim
vijekovima prošlosti, tako ni u sadašnjosti. Ja 'sam dakle
katolik i katolički ljubim državu. Prema hršćanskoj etici
po Crkvi i skupa s Crkvom ljubim državu, i mi svi tako!«
— U periodu poslije drugog svjetskog rata — kazu-
je nam Marko Oršolić, — Markušić će naglašavati da
Hrvati u BiH se sve više moraju oslanjati na zemlju
Hercegbosnu nego na svoju hrvatsku naciju. Njegovi po-
gledi na mlado socijalističko društvo i mjesto i ulogu
svećenika u njemu neće se mijenjati do kraja njegovog
života, pa zato i u okružnici franjevcima kao provinci­
jal 1950. godine on poručuje: »Mi smo građani svoje
zemlje i svoje države, kao i svaki drugi pojedinac od na-
šeg naroda, i ovo su koje imamo, jnaše narodne vlasti,
stoga naš kontakt s njima treba da bude iskren, otvoren
prirodan i svoj«. Deset godina kasnije kao oronuli starac
Markušić, prigodom proslave desetogodišnjeg rada Ud-
ruženja katoličkih svećenika BiH, piše: »Sa svoje strane
takođe priznanje izrazujem narodnim vlastima, koje ima-

219
ju dobru volju i vazda nam na ruku idu; odnosno i muče
se koji put da (nam pomognu, a ne mogu; jer iako su
vlasti, nisu velevlasti, naime svaki put i ne mogu sve
učiniti«.

»Rata nećemo, je r ničijeg ništa ne želimo«

Kada je godinu dana kasnije, u vrijeme tršćanske

krize, cijelu Jugoslaviju zahvatio talas narodnog raspo-
loženja i odlučnosti da se ne da ni pedalj svoje zemlje,
Josip Markušić je u glasilu Udruženja »Dobri pastir«
(br. 2, 1951) objavio izuzetno zanimljiv tekst »Naša otvo-
rena i prava tiječ u pitanju međunarodnog mira«, iz ko-
jeg, zbog njegove vrijednosti, objavljujem šire izvode:
»Ima ih koji govore o miru da sakriju što snuju; ali
mi tako ne. Mi naime govorimo o miru i radimo za mir;
jer nećemo ni rata ni međunarodnih zapletaja; nećemo
ni hladnog rata ni onoga pravoga; a rata nećemo, jer
ničijeg ništa ne želimo.
Povijest uopće ne pamti da smo ikad u tude dirali;
kao ni to, što priznajemo otvoreno, da smo dopustili iko-
me u nas ili ono što je naše s mirom dirali. Jesmo na
glasu da smo borbeni i ratoborni narod, ali ne u otima-
činama i grabljenju tudega, nego u otpornosti i odbrani
svoga. . . Ipak taj blaženi međunarodni mir u našim oči-
ma nije pokorno spuštanje ruku niza se, nego je iskren
rad za očuvanje pravde i slobode, za ravnopravnost ma-
lih i velikih, održavanje medunarodnih ugovora, uglav-
ljenih principa i poštene riječi. . . Sigurno je, naime, to
svak zna da hoćemo m ir. . . mi drage volje ni na silu ni-
čiju nećemo postati ni kolonija, ni provincija, ni guber-
nija, ni protektorat, ni mandatska zemlja . ..
Mnogi se od naroda oružaju, jedni za navalu, drugi
za odbranu: topovima, tenkovima, avionima sve novijim
i novijim, podmornicama, krstaricama, atomskim ili hid-
rogenskim bombama.. . Ipak ne može se reći da se i mi
ne oružamo opasnim oružjem jugoslovenskih junačkih
srdaca, ali to je naša stvar. Medutim, ako nas tko i otvo­
reno napadne i u nas nisu drvene puške, pa ni starinske

220
 zarđale krnje. Ovaj put ni ona koplja, kose, vile, ili ce-
mentni bacači iz godine 1941, kao srećom više ni ona
razgrađena narodna duša. Sigumo je da se nikome ne-
ćemo ni ukloniti s puta ni pokloniti. To je uostalom i me-
dunarodni moral, da je nepravedni navalni rat zločin, a
samoodbrana dužnost i čast.
Ako mi kad ikoga prvi napanemo, dopuštamo da
udari na nas sav svijet; ali i ako se napadnuti od zavo-
jevača okupatora ne htjednemo ili ne umjedemo braniti,
nek’ nam ne pomaže niko, već nek’ nam se smiju!
Nas koji smo tako malen narod i nedavno porobljen,
potvaraju da spremamo rat, i to rat na one najveće i naj-
jače. Tako se, i mislimo dosta nespretno, pravdaju za svo­
je mnogovrsne nakane, ambicije, želje i poduhvate. Da,
negdje je i vuk tako pojeo janje; a kad su ga pozvali
na sud, pravdao se da mu je janje pred godinu dana
opsovalo nešto grdno što se ne može oprostiti, a janje
se ojanjilo pred mjesec dana, o Jurjevu. Svi dosadašnji
naši okupatori govorili su isto ili slično, jednako se prav-
dali i postupali, naročito u oba posljednja svjetska rata,
nu i sa istim završetkom«.
Na Trećoj redovnoj skupštini Udruženja katoličkih
sveštenika NR BiH »Dobri pastir«, koja je održana u Do-
mu JNA u Sarajevu 19. novembra 1958, kada je na po-
zomici pored državne zastave SFR J i izastave NR BiH bio
i veći krst, a iznad slika maršala Tita i Đure Pucara nat-
pis »Sve za vjeru i domovinu«, fra Jozo je govorio o ak-
tuelnim problemima sveštenstva na području Republike,
posebno o stambenim prilikama i imovinskom stanju
sveštenika, da bi na kraju zaključio:
»Gospodo i braćo svećenici, kad god smo mi u pravu,
a netko nas osvadi, ne predajmo se malodušnosti i ne
sumnjajmo da se u pravnoj državi može dobiti pravda.
Kad je ipak ne dobije, preispitajmo i sami sebe, mislim,
da preispitamo svoje načine u traženju«.
Povodom desetogodišnjice Udruženja, Josip Marku-
šić je objavio prilog u kojem je ponovo pominjao svoj
prvi neposredni susret sa maršalom Titom, ističući da se
tom prilikom »-odaslanstvo petorice franjevačke bosanske
prdvincije« našlo »-oči u oči s našim državnim rukovod-
stvom«, a zatim:
221
 »Jedni su govorili kako smo došli u Beograd da iz-
bavljamo naše zatvorenike, inače dosta njih, blizu cetr-
deset. Naravski da mi protiv toga nismo bili. Medutim,
iako je to nama bilo ne samo drago već i potrebno, jer
je vinograd bio veliki: Bosna i Srbija, a poslonika malo.
ipak je to za nas bilo sitno i maleno, da bismo za to išli,
u Beograd. I pravo govoreći nismo tom prilikom nikoga
ni izbavili. Nego smo mi pošli, rekoh, da se vidimo s
našim državnim rukovodstvom i da ih pozdravimo, ini
lojalni državljani, predstavnici svoje lojalne brace. Ali
ujedno da se istaknemo ovom posjetom kao ravnopravni
građani svoje države: u oslobodenoj domovini jednaki
ostalim bez iznimke kako u dužnostima bez privilegija,
tako i u pravu bez diskriminacije«.

»Ne dajte da vas zazvalje «

Sve što se ticalo grada, bilo je i fra Jozino dobro ili

zlo, pa je 1963. godine, kada se navršilo 500 godina od
pada Bosne i prvog osvajanja Jajca, te pogubljenja pos-
ljednjeg bosanskog kralja, napisao prilog »Kako oživjeti
slavnu prošlost Jajca?«, u kojem piše:
»Ne kažem da se ova petstogodišnjica morala sve-
čano proslaviti, ali mogla se je, i bilo bi pravo da se spo-
mene kao značajan događaj iz naše prošlosti. Zivjeli smo
pa nek’ se zna kako smo živjeli. Trebalo je da se širi
slojevi naroda upoznaju sa svojim istorijskim sudbina-
ma radi jačanja gradanske samosvijesti i ujedinjavanja
narodne duše. Da ne ostanemo zauvijek: ni ovo, a ni ono!
Jednom sam pitao našeg čovjeka iz naroda: šta se govori
o postanku i zidanju grada Jajca? Reče mi, da ga je zi-
dala Austrija. To je velika zaostalost u poznavanju naše
prošlosti. . .
. . . Na livadi pred hotelom ’Turist’ Nijemci su go­
dine 1942, inače bez ratovanja i sudovanja, strijeljali na-
ših 19 gradana. Tu su bili i sahranjeni. Kasnije su gro-
bovi prekopani i ikosti prenesene u partizansko groblje
na ’Kljunu’ kod ’Hrasta’. Na mjesto gdje je 19 gradana
pogubljeno trebalo bi podignuti spomenik za upozorerije

222
svakom potencijalnom agresoru da se u našu zemlju ulazi
jedino preko nas mrtvih, ne šetnjom. Ali da znaju i ovo:
ni u kojem slučaju nećemo ginuti samo mi, ni samo naše
propadati. Nu dosadanji su agresori o tome već dobro
poučeni«.
»Markušić mi je pomogao da skrenem pogled od ob-
laka prema zemlji«, zapisao je Rufin Silić, profesor dog-
matike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u vrijeme
kada je Markušić bio provincijal Bosne Srebrene.
Kada je jednom prilikom fra Jozo banuo u Rufinovu
sobu, i kada ga je stojeći pitao kakve su njegove dužno-
sti prema nadbiskupu i ostalim crkvenim dostojanstveni-
cima, Silić mu je odgovorio da je, kao i »svaki izuzeti
redovnik«, dužan da prema njima ispoljava »ljubav i po-
štovanje«. Dobro, odgovorio je fra Jozo, »to je po kodek-
su«, ali on je »želio znati šta kaže dogmatika i moralka«.
I dobio je objašnjenje: »U tom slučaju ima minimum i
maksimum. Minimum je da im pružate sve što traži gra-
đanska pristojnost. Maksimum je da zamislite da je Crk-
va vaša majka i da se vladate kao dijete prema majci«.
I bi to sve.
»Poslije izvjesnog vremena«, sjeća se profesor dog-
matike, »saznadoh da je on samo prve godine provinci-
jalstva otišao i Nadbiskupu osobno čestitao Božić. Već
druge godine poslao je samo pismenu čestitku.
— Zar niste mogli i ove godine otići do Nadbiskupa
i osobno mu čestitati? — prigovorih mu diskretno.
— Molim vas, vi meni rekoste da je dosta ono što
traži građanska pristojnost.
— Rekao sam ja to, ali sam rekao da je to minimum.
— Bolja je čaša hercegovačke žilavske, nego čitavo
bure dalmatinske bevande — nasmija se on.
— ??? — Napravio sam čuđan pogled.
— Bolje je malo ljubavi bez svade, nego mnogo
cmokanja pomiješanog s mnogo svađe.«
Njih dvojica su zajedno radili šest godina, od 1949.
do 1955, i u to vrijeme, »kad se počelo sumnjati u pravo-
vjemost i crkvenost članova Udruženja katoličkih sveće-
nika ’Dobri pastir’, kola su se na njemu, Markušiću, lo-
mila«. Kad se jednom prilikom vratio iz Beograda, sum-

223
njalo se da ga je apostolski delegat zvao na odgovomost,
pa ga je prijatelj Rufin »zaletao« pitanjem da li će i da­
lje ostati u Crkvi.
»Zar vi u to sumnjate?« — odvratio je fra Jozo. »Tko
mene može iz moje Crkve istjerati. Bosna je ovo!«
Kada je fra Rufin kao član delegacije krenuo na je-
dan skup u Ljubljani, Markušić mu je rekao: »Ne dajte
da vas za ž v a lje !... Kad se konj zažvalji, onda on ide
kamo god želi jah ač. . . Dosta je nekada i jedna riječ,
ili jedno slovo da čovjek bude zažvaljen. . .«
»Uvijek je ostavljao mjesta za domišljanje i razmiš-
ljanje«, preporučujući često da »s kim god moraš živ-
jeti s njim se moraš nagađati i pogađati, a lakše ćeš se
pogoditi ti sam, nego ako pustiš da se netko drugi preko
tvojih leđa pogađa«.
Kada je fra Jozo napisao pismo za Svetu Stolicu, na
primjedbe da neke pojmove treba pojasniti, odgovorio je:
»To je i napisano da bude nejasno; ne smije se uvijek
sve jasno govoriti«.
»Njegova je crkvenost a i rodoljublje«, zapisao je
Silić, »bilo ’bosnoljublje’. Volio je narod Božji, ali u Bos-
ni, volio je Crkvu, ali u Bosni, volio je fratarluk, ali u
Bosni. Volio je sve bosansko, i to nepokolebljivom lju-
bavlju. Kao da je očekivao vremena kad će u Bosni od-
lučivati i sami broj ljudi. Cuvao je svakog čovjeka u Bos­
ni i za Bosnu. Neka nas je što v iše!. . . On stvamo nije
vjerovao da može igdje biti potpuno sretan osim u Bosni.
Vjerovao je da tako osjeća i svaki bosanski čovjek. Nje­
gova je ljubav prema Bosni i bosanskom čovjeku bila
čovjekoljublje, usrećivanje čovjeka, prijatelja, kršćanina.
On je svu svoju ljudsku sreću lokalizirao u Bosni.
Kad se godine 1952. vratio iz Italije s Generalnog
kapitula, donio mi je pozdrave nekih hercegovačkih fra-
tara koje je tamo susreo. Začudilo me kad mi je pričao
da je nagovarao fra Dionizija Lasića da se vrati u Her-
cegovinu.
— Hoće li me zatvoriti? — pitao fra Dionizije.
— Hoće. Pa šta škodi? Odležat ćeš pet-šest godina,
pa ćeš onda na Širokom Brijegu u miru živjeti i umrijeti.
Bolje je i to nego ovdje u tudini polako um irati..

224
 »Ne treba патп okupator za sudca i arbitra«

Ignacije Gavran je upoznao Josipa Markušića u vri­

jeme njihovog zajedničkog boravka u samostanu sv. An­
te u Sarajevu, ali ga je uistinu upoznao iz njegovih ob-
javljenih djela i javnog djelovanja, posebno iz pisama
kojih, kako smatra, ima oko deset hiljada, kao i na os-
novu svjedočenja ljudi koji su o njemu pisali. On pamti
da je fra Jozo lijepo vladao latinskim jezikom, da je dob-
ro zriao i njemački jezik, da je francuski učio radi poezi-
je, da je mađarski znao »budući da je u Budimpešti proveo
blizu pet godina i tamo studirao«, da je od slavenskih
jezika razumijevao češki i slovenski. Svjedoči i o tome
da se Markušićeva najizrazitija urednost ogleda u mnoš-
tvu pisama i karata koje je pisao, da je za svako pismo
pravio koncept, »koji se sadržajno u dlaku poklapao s
poslanim pismom«, odnosno da su fra Jozina najbliža i s
njime najprirodnije povezana zajednica bosanski Hrvati,
»bosanski katolici— starinci«, da se »očigledno osjeća kao
član upravo te zajednice, pa se ponešto izdvaja od ostalih
Hrvata naglašavajući da je on ’okorjeli bosanski Hr­
vat’. . .«, da bi to svoje mišljenje održao i u drugom
svjetskom ratu, o čemu piše: »Sve što (mi u zemlji, Srbi
i Hrvati) imamo medusobno raspraviti ne treba nam oku­
pator za sudca i arbitra«.
Podržavajući kršćanski socijalizam, fra Jozo 1919.
godine piše: »Pazite: dolazi vrijeme, kad će ovih buržoaskih
zađevica nestati a svi ćemo se zabaviti navalom pučkih
težnja; (to će biti klasne borbe, kad će nestati isticanja
i srpstva i hrvatstva)’.
»Nekadašnju ’socijalnu demokratiju’ on osuduje jer
je izrazito protivna Crkvi i vjeri, a pogotovo on zabacuje
boljševizam«, svjedoči dalje franjevac Ignacije Gavran.
»Od drugog svjetskog rata pa dalje on s komunizmom
računa kao s realnošću; ujedno je bio svjestan da je po-
moću njega izvojevana pobjeda nad fašizmom i da on ide
za rješenjem socijalnih pitanja. Naravno, da su mu bile
poznate i teškoće s kojima se Crkva suočava s komuniz­
mom, ali on smatra da će se one s vremenom prevladati.
U razgovoru, godine 1949, znao nam je reći, kad smo se
is 225
tužili na zatvaranje mnogih svećenika, na zaposjednuće
mnogih župskih stanova i samostana, i na dosta drugih
teškoća: ’Znate, kakve su karamut-kruške: kad se iatom
uberu — ko kamen tvrde, a kad odstoje i ргеко njih
mraz prođe, nema ih boljih!’
Markušić je smatrao da nemamo drugog puta do
ostvarenja pravih vrijednosti nego da budemo svoji, da
ljubimo svoje sirotinsko nasljeđe i da iz njega crpimo
nadahnuće. ’Ako si štogod, samo si po svojem; ako želiš
da budeš po tuđem načinu i duhu, bit ćeš korov u vrtu
određenom za cvijeće. . . Zeliš li biti velik, uvažen, sla-
van (šta li ?), to možeš biti samo iz svoje kuće, na svojim
vlastitim nogama. Nikad na tuđim’.
’Po sebi sve što jesi. Vratimo se dakle onome, što je
tuđin prezreo kao maleno, kao seosko i kao — naše. Sa­
mo ono možeš dati što s i . . . U tome je genijalnost’.
’Najočitiji znak slabosti i propadanja ta je, kad se
čovjek stidi svoga, kad se ne razumije u tradiciju’.
Tako se njemu dogodilo ono što se inače u povijesti
Bosanske provincije nije bilo dogodilo — da je bio triput
izabran za provincijala.«

Veliko vrijem e za hrabre i odlučne ljude

Ovaj zapis o fra Josipu Markušiću, hroničaru osobe-

ne i neobjavljene hronike Jajca, humanisti i stvaraocu,
završavam kazivanjem onih koji ga dobro upoznaše i
zavolješe, koji nam iz golemog pripovjednog i dokumen-
tamog jajačkog vremeplova izdvojiše zlatne varnice mud-
rosti ovog dalekovidog bosanskog ujaka.
Obavijestiše nas da je fra Jozo, već u svojoj 22-oj
godini života (1912) zapisao:
»Mene nema u politici, koja se sastoji u jalovom nad-
bijanju programa. Ja svoju visoku politiku držim zave-
zanu u džepu, a aktivna mi je politika samo ono, što
ravno cilja na pridignuće naroda-«. A u svojoj 66-oj go-
dini života (1946), u ,svojim crticama »-Pisma sa fronta
i na front-«, kad je »vrijeme neposredno poslije oslobo-

2 26
đenja zemlje izvjestan broj crkvenih ljudi uplašilo«, fra
Jozo piše:
»Nikoga neće pregaziti novije vrijeme kao razjarena
zvijer, hvala Proviđenju. . . Veliko vrijeme! Za hrabre i
odlučne ljude zaista veliko vrijeme. Dani, koji nastupaju
nisu za neuviđavne i mrzovoljne ljude, za lakomislene.
Nego skoči, stani u red, prihvati se posla i upravljaj!
Negdje pregledaj i propusti; negdje zajazi pa ne daj!
Kao čovjek pokaži se altruistom i požrtvovnim, kao krš-
ćanin postojanim, kao patriot nesebičnim i radinim za ovu
krasnu zemlju i narod! Da se osjećaš svojim i među svo-
jima i na svome!. . . Nećeš i ne možeš pobijediti, ako se
nogom ne opireš o svoju zemlju, o krilo majke svoje,
prema drevnoj helenskoj priči o Anteju. . . Pravdu može
tražiti ko je i sam pravedan . . . «
To što Josip Markušić zapisa u svom napisu »Od bi-
jede do pobjede u Jajcu«, desetak godina kasnije, kad
nam, razmišljajući o sugrađanima i seljacima s kojima je
decenijama živio, kad se živjelo »nezavađeno, nezaluđe-
no i nezakrvavljeno«, što ostade kao »historijski primjeri
nacionalne ispravnosti« i »hiljadugodišnje vrijednosti za
nasljedovanje-и, to kako nam podarova svoju poruku, ne-
ka bude i zaključak ovog zapisa:
»Jajce je za mene od vremena minulog rata pojam
narodne upornosti i slaganja; kako sam ja to gledao, a
mislim i dobro vidio, kad je od onolikog zla i tuđinskog
podgovaranja sve dobro ispalo, stoga ću još i slijedeće
reći, da ne ostanem sam sebi dužan. Pa evo, kako je u
Jajcu bilo za vrijeme Vrhovnog štaba, od 17. VIII 1943.
do 8. I 1944, te uopće za vrijeme partizanskog vladanja
u Jajcu — onog razumijevanja, sloge i najljepših odnosa
i sad bi tako trebalo da rukovodioci s narodom, te s gra-
đanstvom i svim zvanjima, u slozi, međusobnom dobrom
razumijevanju, sami od sebe uporno nastoje da pozlate,
kako sam već izrazio, ovaj lijepi i toliko već odlikovani
grad. A sigumo je da to mogu izvesti na gore spomenuti
način.«

15* 227
REVOLUCIONARNO VRIJEM E I NEVRIJEM E
MUHAMEDA BEGANOVIĆA HOD2ICE
Cestice čovječnosti i bratstva ☆ Komunisti i usta-
nici ☆ »-Muslimanska« četa ☆ Rodoljubi s petokra-
kom, krstom ili polumjesecom ☆ Gorčine »svečanog«
ručka na proslavi oktobarske revolucije ☆ Dopisana
rečenica u Titovoj naredbi ☆ »Crkvu niko nije di-
гао-и ☆ Brigadni hodža Zahid Havić ☆ »Danas —
na bajram — dajemo vise priredbi-« ☆ Hodžica u
okršaju kod Marine pećine ☆ Muslimanska četnič-
ka organizacija ☆ Muslimanska ustaška milicija ☆
»Učite dovu da vidimo ko je musliman« ☆ Ko-
mesarova neispričana priča ☆ Partijski kažnjen što
se nije molio bogu u vrijeme ramazana ☆ Izmedu
ustaškog i četničkog noža ☆ Kad komunist nije
oportunist

Kada je u tek oslobođenom Prozoru, jula 1942, pe-

deset boraca novofonnirane Prozorske partizanske čete
palagalo zakletvu, među kojima je gotovo svaki treći
bio iz sela Kopčića, riječi koje su pozivale u borbu i oda-
nost izgovarao je punim grudima i devetnaestogodišnji
Muhamed Beganović, đak V razreda Gazi Husref-begove
medrese u Sarajevu, srednje islamske vjerske škole, od
toga dana partizan zvani Hodžica, jer ga na toj prvoj
smotri boraca tako nazvaše i tako ga ponajbolje zapam-
tiše u bitkama na Neretvi i Sutjesci, sve do naših dana,
do Mostara.

231
 Uoči četne zakletve, inženjer Fazlija Alikalfić, koji
je čitao poruke vjernosti, pitao je momke iz sela Kopčića
ko ih je okupio, organizovao i doveo kao dobrovoljce u
oslobođeni Prozor, i neko je iz stroja glasno odsjekao:
— Naš Hođžica!
A on, Muhamed Beganović, želio je da pomene đru-
ge ljude iz svog sela Kopčića, smještenom desetak kilo-
metra od Prozora na putu ka Rami i Jablanici, gdje je i
njihov Hodžica u godinama uoči drugog svjetskog rata
bio samo jedan iz grupe naprednih seoskih mladića koje
je đak sarajevske šarijatske gimnazije i komunist Dževad
Jusufbegović, sin seoskog naprednog učitelja Mehmeda,
politički pripremao za borbu što se razgorjela na okolnim
stranama. Ali kad je krajem prve ustaničke zime iz sela
otišlo šest omladinaca u Livanjski i Vukovski partizanski
odred, a Dževad u Konjički (Mostarski) partizanski bata­
ljon na drugoj strani Neretve, iznad Konjica, gdje, .je u
junu 1942. i poginuo, u selu je ostao Muhamed, čija je
kuća bila sigurno ilegalno i kurirsko predanište.

K ako su oslobođeni zatvoreni Srbi

Tu se sastajao i sa svojim 'prijateljem Muhjudinom

Kadrićem, koji je jula 1941, nakon što je u srećnim okol-
nostima izbjegao kaznu ustaškog prijekog suda u Sara-
jevu, stigao kod rođaka u Kopčiće, da bi njih dvojica
u vrijeme jednomjesečnog vjerskog praznika ramazana
u staroj seoskoj džamiji seljacima vjernicima klanjali te-
raviju (muslimanski obred nakon dnevnog završenog po-
sta), Muhamed je kao hodža bio rukovodilac obreda, a
Muhjudin njegov zamjenik-—mujezin, čija je molitya sa
visoke munare odjekivala široko unaokolo, a zatim ,se
svako veče usred džamije čula njihova trezvena riječ o
neophodnosti čvrste solidarnosti i bratstvu svih seljaka i
građana, da u svom kraju Muslimani i Hrvati ne smiju
dozvoliti hapšenje i ubijanje Srba, da je jedina vpjska
kojoj mogu otvoriti kućna vrata narodna partizanska voj-
ska, iako je tada nije ni bilo u njihovom kraju. ....Чл

2 32
 Prvi partizan koji je stigao u njihovo selo početkom
januara 1942. bio je politički komesar Livanjskog parti-
zanskog odreda Mustafa Latifić (narodni heroj) i koji je
uspostavio vezu sa učiteljem Jusufbegovićem i nj egovim
sinom komunistom Dževadom. U pratnji »mujezina« Kad-
rića komesar Latifić je uspostavio vezu i sa sekretarom
Mjesnog komiteta K P J za Prozor Matom Meštrovićem.
U tom krugu komunista prozorskog kraj a u godina-
ma uoči posljednjeg rata djelovao je povremeno i beo-
gradski student i komunista Osman Sabitović Bego, koji
je upoznao i policijske zatvore i koncentracioni logor u
Višegradu 1935, gdje je bio sa Svetozarom Vukmanovi-
ćem Tempom i drugim komunistima, od kojih se njih
nekoliko našlo u oslobođenom Prozoru, ali bez snažnog i
borbenog Osmana. Sve je to uticalo i na Muhameda Be-
ganoyica Hodžicu da se približi danima za koje se valjalo
uskoro boriti. Osman je u jesen 1940. odveden u Lepo-
glavu i Kerestinac, gdje je doživio sudbinu Otokara Ker-
šovanija, Ognjena Price i drugih ubijenih jugoslovenskih
marksista i revolucionara.
Njihove ideje o socijalnoj pravdi i bratstvu medu
ljudima i narodima oplemenjene su velikim ljudskim dje-
lom naroda prozorskog i susjednog ostrožačkog kraj a, koji
nije dozvolio, boreći se odlučnije nego u bilo kojem dru-
gom kraju Hercegovine, da padne nedužna krv susjeda
Srba.
»U jesen 1941. u Ostrošcu, u opštinskom zatvoru na-
lazili su se zatvoreni mnogi Srbi iz Ostrošca i okoline«,
napisao je u svojim sjećanjima Muhamed Nuhefendić,
koji je kraće vrijeme bio komesar obnovljenog Ramskog
partizanskog odreda 1943, i koji mi je decembra 1984.
poslao pismo, svoje kazivanje o odredskom intendantu
Muhamedu Beganoviću Hodžici. »Građani Ostrošca-Mus-
limani čuli su za nevolje svojih komšija, sažaljevali ih
i tražili načina da ih oslobode. Jednog dana na musli­
manski praznik bajram došao je na željezničku stanicu
voz u kome su bili zatvoreni seljaci iz okolnih sela koje
su ustaše htjeli dalje transportovati. Kada je za to saz-
nao učitelj Muharem Kamarić on je okupio 40—50 Mus-
limana i pošao do uglednog kadije Alije Kusturice tra-

233
žeći i od njega da zajedno intervenišu kod ustaških vla-
sti kako bi se zatvoreni građani pustili. Doznavši o čemu
se radi kadija Kusturica je krenuo na čelu grupe do sje-
dišta općine, gdje je kotarski predstojnik Selestrin sa
ustaškim oficirima upravo vijećao — o sudbini zatvore-
nih i u vagonu dovezanih Srba. Pod pritiskom građana
načelnik Selestrin je odlučio da pusti zatvorenike iz op-
štinskog zatvora, a da transport krene dalje.
Međutim, dok su stražari otvarali vrata na općinskom
zatvoru, građani su jumuli prema željezničkoj pruzi i
silom, ispred bajoneta stražara, otvorili vagon i pustili
prestravljene ljude, žene i djecu. To se zbilo u Neret-
vici 23. septembra 1941. godine. Narod je tada osjećao
da zajednički može mnogo učiniti i spriječiti mnoga zla
koja je ustaška vlast na svakom koraku činila. Tada je
ovuda uspostavljen siguran punkt na kanalu kojim je
išla veza iz Mostara, Sarajeva i, čak, od Crne Gore — za
Bosansku krajinu.«
Ustaše su tada pokušale da uhvate Sabita Delalića,
hodžina sina, ali su ga ilegalci naoružali, skrili u veli-
kom tovaru sijena (handaću), stavili mu u usta vrh duge
tikve da bi u sijenu mogao da diše, i tako, u tovaru si­
jena na konju, doveli do italijansko-ustaške straže i pre-
bacili preko mosta na Neretvi u Ostrošcu.

Đak sarajevske m edrese sa petokrakom,

Iako unaokolo još nije pucalo, bivalo je sve više onih

koji su slušali saradnike NOP-a, među njima i Hodžicu.
U selu Kopčiću je komesar Latifić formirao ilegalni NOO,
prikupljalo se oružje, a potom je njih šestoro otišlo u
partizanski odred na Cincar planinu.
Sve je to uticalo da je uskoro osuo topovski plotun
po seoskim kućama. Bilo je to dva mjeseca prije nego
što je Treća proleterska (sandžačka) NOU brigada raz-
bila tri ustaške čete i oslobodila Prozor 13. jula. Dan
kasnije, poslije duge borbe Prva proleterska brigada uni-
štila je posadu jakog žandarsko-ustaškog uporišta u Sći-
tu, posebno čvrstog u manastiru katoličkih sveštenika.

234
 Ustaše iz uporišta u susjednom selu Sćitu znale su
da je svako od stotinu i nekoliko domaćinstava u Kop-
čićima moglo biti partizansko odmorište, pa i to da je
njihova džamija sastajalište sa komunističkim agitato-
rima.
Nišandžije na topovima su na nišanu držale i dža-
mijsko munare, ali pogađali su okolne kuće, pa i novu
kuću Muhamedovog oca Derviša, podignutu na sprat i
stavljenu pod krov, pored stare kuće koja je takođe do-
čekala, kao i cijelo selo sa džamijom, svoj neočekivani
kraj: potopi ih, ne samo njih, Ramsko jezero, kad bljes-
nuše i prve žarulje novih hidrocentrala na Rami i Ne-
retvi.
Ukućani sačuvaše glave iako su granate izrovale zem­
lju i porušile zidove, ali strah kao da ih ne zahvati, ne
prigušiše svoju riječ. 'Majka Sadeta je i ranije bila
brižna domaćica: svoje četvoro djece željela je da vidi
i s knjigom u ruci, pa je svog najstarijeg sina Muhame-
da, zahvaljujući svojim malim djevojačkim dukatima,
poslala na školovanje u Konjic, svome bratu muderizu,
učenom čovjeku, nastavniku i upravitelju Medrese, vjer-
ske škole koja je primala đake poslije svršene osnovne
škole i osposobljavala ih za seoske hodže.
Cetiri godine kasnije, 1939, seoski »školarac« želio
je da ide u Učiteljsku školu u Mostaru, ali očevo do-
maćinstvo oslabi, prihodi od zemlje i stoke ne izdržaše
nove obaveze, pa se ponuda vjemika iz sela Voljica, iz-
gubljenom među planinama u području Gomjeg Vakufa,
da im sin tu bude hodža, makar i kao šesnaestogodišnji
mladić, roditeljima učini kao dobro razrješenje. Ali ne
za dugo. Dva mjeseca kasnije krenuo je na dalje školo-
vanje, postao je đak V razreda srednje Gazi Husref-be-
gove medrese u Sarajevu, gdje su se učili predmeti kao
u gimnaziji, pored teoloških, i koja je osposobljavala
obrazovanije sveštenike, mahom za gradske centre, ima-
me koji su vodili i matične knjige rođenih, umrlih i vjen-
čanih, kao i druge vjerske obrede i poslove.
I dok je većina učenika živjela u intematu, pored
Medrese, uz molitve, i gdje su napredni đaci u januaru
1937. godine organizovali štrajk koji je doveo do su-

235
koba sa policijom i isključenja njih pedesetak daka, Mu-
hamed Beganović je živio za 90 dinara mjesečno u po-
rodici ciglarskog radnika iz njegovog sela Kopčića. Život
i učenje su. se »nekako kotrljali« sve do januara 1941,
kada je hodža iz Kopčića pozvan kao imam u rezervu, a
Muhamed na prijedlog Vakufske direkcije u Sarajevu
postavljen za hodžu u svom rodnom selu.
Dok je mujezin — koji je pet puta dnevno sa muna-
re oglašavao sabah (zoru), podne, ikindiju (popodne), ak-
šam (zalazak sunca) i jaciju (veče) — od seoskog dža-
mijskog odbora dobijao životne namirnice, hodža — de-
vetnaestogodišnjak Muhamed je uz redovne priloge od
seljaka primao i vakufskih 500 dinara mjesečno, pa se
moglo živjeti lijepo i berićetno. Ali nevrijeme naide ubr-
zo poslije aprilske kapitulacije, kada se u selo vratio i
hodža Salih, kad u Prozor stigoše ustaše i uspo&tayise
svoje logore i tabore, kad poče hajka na čestite ljude.
Tada se oglasiše i komunisti, pa i u selo Kopčiće stigoše
prvi vijesnici bune i otpora. I seoska đžamija postade
mamac topčijama iz susjednog sela Sćita. Stigoše i pro-
leteri vodeni Titom sa Zelengore.
Tada Muhamed Beganović, nesvršeni dak sarajevske
medrese i seoski hodža, okupi dvadesetjednog omladin-
ca iz svog sela i dovede ih u oslobodeni Prozor, pred
Komandu grada i pred komandira Prozorske partizanske
čete Muharema Osmića, jednog od petoriee braće parti-
2spna, kao i pred Remziju Duranovića Mrguda političkog
komesara, i mostarskog radnika — komunistu koji- je
upoznao i policijske zatvore, i bio jedan od partijskih
rukovodilaca Mostarskog partizanskog bataljona u prvoj
ustaničkoj godini.

Između krsta i polum jeseca

Gledajući pedeset naoružanih omladinaca, medu ko-

jima je bio i Jure Milas, zaposlen kao čuvar stoke u selu
Kopčiću na begovom imanju, a kojeg je u četu doveo upra-
vo Hodžića, komesar Mrgud je mogao biti zadovoljan.

2 36
 Prošla je puna godina ustaničkih borbi, ali ogromna
većina hercegovačkih seljaka Muslimana (kao i Hrvata)
nije prihvatila pozive partizanskih štabova, odbora i ko-
miteta, da se prihvate oružja i zajedno sa ustanicima kre-
rni u oslobodilačku borbu potiv okupatora i njegovih
saradnika. Uzalud je bilo i ukazivanje na patriotsko i
borbeno angažovanje naprednih radnika, daka i studena-
ta Muslimana i Hrvata iz gradova, koji su u Konjičkom
(Mostarskom) bataljonu bili već od jeseni 1941. i činili
polovinu boraca, uz ostale seljake i gradane Srbe. Bilo
ih je šest stotina razvrstanih u šest partizanskih četa,
koliko ih je formirano u kasno proljeće 1942. godine.
Gekali su, tako, i seljaci muslimanskih sela na lije-
voj obali Neretve da se situacija »malo razbistri«, da se
ratni rasplet »bolje razmrsi« na velikim svjetskim ratiš-
tima, mada su u mnogim krajevima pomagali ustanike
hranom, smještajem i opštim simpatijama, osjećajući da
je to vojska drugačija od ostalih koje su upoznali. I tako
je te prve ustaničke jeseni, kad u Mostarskom bataljonu
nije bilo gotovo nijednog seljaka Muslimana sa prostra-
nog područja izmedu Konjica, Mostara i Nevesinja, ko-
mesar Mrgud, jedan od devetorice mostarskih komunista
u četi u kojoj su isključivo bili seljaci Srbi, krenuo u
muslimansko selo Sariće, u rasutim Zijemljima, podno
sjevemih strana Velež planine, visoko iznad Mostara,
kako bi privolio domaćine da u obližnju partizansku če-
tu pošalju bar nekoliko mladića.
Pozvao ih je da se aktivno uključe u NOB, ali od-
bornik — koji je povremeno prikupljao hranu za parti-
zane će na to: »To su srpska posla«. Nisu to srpska pos-
la, odgovorio je Mrgud i rekao da je i on lično Musliman,
a zatim je rado prihvatio seljakovu provjeru: kad je brat
Musliman, kako sam kaže, neka onda u džamiji zajedno
s njima, a bio je upravo ramazan, otklanja i prouči neko­
liko sura, a poslije će da razgovaraju o odlasku mladića
u »srpsku, a može biti i našu vojsku«. Mrgud je otkla-
njao i proučio čak i više sura nego što je trebalo, ali iz
sela, . ipak, niko nije kročio u partizansku četu. »Pamel-
nije je jutro od noći«, rekli su mu na ispraćaju u selu
uvjereni da, iako je Musliman, s njim nisu čista posla.

237
 U srpskom selu Kušiću, nekoliko dana kasnije, Mr-
guda je dočekao domaćin Dušan, koji je preda nj iznio
svinjski pršut i rekao da jede koliko hoće. Kada se »mos-
tarski Srbin zvani Mrgud«, kako se Remzija predstavljao
tih prvih partizanskih dana, dobro najeo, zadovoljni do-
maćin se raspričao: »Ovi naši Turci kažu da si ti Musli-
man, a ja sada vidim da to ti nisi, pošto Muslimani ne
jedu svinjsko meso«.
U tom ratnom vremenu i nevremenu, kojim je živio
i Muhamed Beganović u svom selu Kopčiću na desnoj
strani Neretve, komunisti koji su početkom septembra
1941. izašli iz Mostara na Boračko jezero i formirali svoj
partizanski odred (bataljon), na osnovi neprovjerenih vi-
jesti neke radio-stanice, a i u želji da odmah, bez strplji-
vijeg političkog djelovanja, u oružanu borbu uključe sav
narod tog planinskog i besputnog kraja, odštampali su
»Proglas svima Muslimanima, Srbima i Hrvatima« (čija
dva primjerka dopadoše i kotarskim predstojnicima u
Nevesinju i Konjicu i ustaškom Ministarstvu unutrašnjih
poslova u Zagrebu, pa se tako poslije oslobodenja pohra-
niše u Vojnoistorijskom institutu), proglas u kojem reko-
še da je »ulaskom Turske u rat i stvaranjem fronta na
Balkanu situacija takva da će oslobođenje od fašizma,
Hitlerovih i Musolinijevih bandi i frankovačkih ubojica
uslijediti vrlo brzo«. Tako je samozvani »Stab hercego-
vačke narodnooslobodilačke vojske«, neosporno u pleme-
nitoj želji »da se svi Srbi, Hrvati i Muslimani grupišu i
da zaborave međusobne svade i pristupe Narodnoj voj-
sci«, klicao parole: »Moćna Sovjetsko-Tursko-Engleska
Armija nastupa i ruši fašizam na svim frontovima«.
Ovog ljeta 1942, nepunu godinu dana poslije tih do-
gađaja, pred komesarom Prozorske partizanske čete Rem-
zijom Duranovićem Mrgudom i komandirom Mehmedom
Osmićem stajalo je pedeset naoružanih mladića Musli-
mana sa petokrakom na kapama, mahom mladića iz sela
Kopčića, Varvara, Kovačeva Polja, Proslapa i drugih.
Medu njim tada nije bilo i omladinki, vjerovatno
zbog predrasuda roditelja prema ženskoj djeci. To će
biti još samo jedan znak vise o novom preispitivanju i

238
odmjeravanju vojske koja se slegla u tek oslobođenom
Prozoru.

Brigadni i bataljonski vjerski referenti

Užurbane partizanske kolone, njihov moral i poruke

koje su nosili, nije bilo osobito teško shvatiti — svojim
odnosom prema narodu i životom kojim su živjeli nagov-
ještavali su neko novo doba, smjene i preobražaje koji
su odjekivali u svakoj porodici, uz svako raspaljeno og-
njište. U naviljcima kuća oko Prozora srpski, cmogorski,
sandžački i hercegovački partizani govorili su o tome šta
bi svi pošteni ljudi, svaki ponaosob, trebalo da čine, kako
bi pobijedili pa se već tog ljeta prva grupa mladih okupi
u svojoj četi, a dvije omladinke, Nada Samardžić i Dob-
rila Meštrović, nađoše se u koloni Pete crnogorske pro-
leterske brigade.
Kada je jednog dana od bombardovanja u Prozoru
poginulo šest proletera, narod je oplakao obe prve, sada
već zajedničke žrtve. Stiglo je na groblje i staro i mlado,
gdje su član Vrhovnog štaba pop Vlado Zečević i vjerski
referenti Treće sandžačke brigade prota Jevstatije Kara-
matijević i hodža Sead Musić izmolili svoje molitve pa-
lim borcima i istovremeno na taj način stanovništvu ovo-
ga kraja predočili da je i u partizanskoj vojsci i na oslo-
bođenoj teritoriji svakom vjemiku omogućeno da obavlja
svoje religijske obrede.
Za ljude sumnjičave i zbunjene pred svim novim i
neočekivanim, neobičnost je bila i u postojanju vjerskih
referenata u proleterskim i udarnim brigadama. Otkriše
se novi vidici i osobenosti borenja na širokom frontu
patriotskog i revolucionamog okupljanja svih koji su uze-
li puške u ruke. Među proleterima je ta »čudna neobič-
nost-к već bila sastavni dio njihovog življenja i borenja,
jedna od mnogih upečatljivih potvrda razudenih tokova-
jugoslovenske socijalističke revolucije.
To da su u brigadnim kolonama bili i popovi i hodže
koji su shvatili svoje vrijeme, omogućila je i podstakla
jedna široka i dalekovida naredba vrhovnog komandanta

239
Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske
Jugoslavije Josipa Broza Tita od 23. juna 1942. upućena
štabovima proleterskih i udarnih brigada o ustanovljenju
zvanja vjerskih referenata u jedinicama: »Ako u briga-
dama ima više sveštenika, jedan je brigadni, a ostali ba-
taljonski«, »njihovi znaci raspoznavanja su: brigadni —
na lijevoj ruci krst (za hrišćane), za muslimane polumje-.
see itd., sa dva širita ispod znaka, a za bataljonske sa jed-
nim širitom; na kapi — petokraka zvijezda« (ta posljed-
nja rečenica je dopisana mastilom, prim. M. S.). Jedna
od dužnosti vjerskih referenata bila je i vodenje knjiga
poginulih i umrlih drugova i drugarica. Za to je izradeno
i uputstvo, a njegova 10. tačka glasi: »Kad je i ko izvršio
opelo«.
Da su vjerski referenti — popovi i hodže u parti-
zanskoj koloni po svom ljudskom djelu bili ravnopravni
borci, da njihovo vjersko angažovanje nikome nije za-
smetalo, naprotiv, da je i to često doprinosilo borbi koja
se vodila, sa kolikom osjetljivošću se omogućavalo svim
sveštenicima na oslobodenoj teritoriji da nesmetano obav-
ljaju svoje vjerske obrede i najraznovrsnije poslove u
vezi sa tim, Muhamed Beganović se tokom oslobodilačkog
rata uvjerio vise nego što je to mogao pretpostaviti, pri
čemu je, zbog svog »sporog« shvatanja odnosa prema
vjernicima u svim prilikama, dobio i — kolektivnu kaz-
nu! Partijsku, jer tada je već bio član K PJ. Ali tom
neobičnom događaju u džamiji krajem 1943. godine pret-
hodilo je mnogo muka, uzleta i nevolja u životu ovoga
borca Prozorske partizanske čete.

Familijaran čovjek u ratu

Tog ljeta je Muhamed Beganović Hodžica među mos-

tarskim proleterima susreo svog poznanika stolarskog
radnika željezničke radionice u Konjicu Safeta Alagića
sa ženom i četvoro djece. Njihov životopis uzbudljivo
svjedoči koliko je sudbina familijarnih ljudi, svake poš-
tene porodice bila srasla sa bitkom koja se vodila širom
zemlje. Naime, u izvještaju ustaškog redarstva iz Konjica

240
piše da je *-u noći od 3. do 4. srpnja 1942, prilikom pro­
vale u kotarski zatvor nepoznatih osoba i puštanja ko-
munista iz zatvora«, oslobođena »i Hiba Alagić, žena Sa-
feta Alagića iz Konjica, koja je takođe bila u zatvoru, a
koja se sada nalazi u komunističkoj bandi sa mužem Sa-
fetoim«. Iz ovog dokumenta se vidi samo dio te drama-
tične priče, a njen uzbudljivi rasplet ostvarila su petorica
boraca: Mehmed Trbonja Meha, Hasan Zahirović Laca,
Mustafa Ćemalović Ćimba (narodni heroji) i dvojica Ko-
njičana, Safet Alagić i Abdulah Lugić, koji su se samo
njima svojstvenom dovitljivošću, drskošću i spretnošću,
prebacili u zatvor preko visokog zida usred grada i bez
ijednog pucnja oslobodili zatvorene drugove.
Šafet je imao sreću da u ćeliji zatekne ženu, koja
ga je .sklopljenih ruku molila da je ostave u ćeliji i pre-
puste sudbini, jer, ako je izvedu, mislila je, ubiće joj i
djecu. Uplašena i uplakana žena u šarenim dimijama
naprosto je iščupana iz ćelije, dovedena do merdevina i
prebačena preko zida, a zatim do oslobođenih sela oko
Prozora, gdje se ubrzo našlo i njeno troje djece. Kada
je donesena i đvogođišnja Azra, porodica Alagić je već
imala i peto dijete — malog Rusmira.
Sta su sve Alagići doživljavali u selu Mrčevicama pod
Zee planinom, kada su sklupčani u praznom žitnom ham-
baru dočekali njemačke vojnike, kako su preživjeli čet-
vrtu i petu ofanzivu, moglo bi dugo Ida se pripovjeda, a
njihova priča je zapis o porodicama iz prozorskog kraja
koje su te jeseni četrdeset druge doživljavali najgorče
ratne dane.
Prozorska četa je već poslije nepunih mjesec dana
prerasla u bataljon, pa je tako i Hodžica postao borac
Desete hercegovačke brigade, koja je formirana u selu
Sujici kod Duvna 10. avgusta 1942. godine od Prvog (Ga-
tačkog), Drugog (Bilećkog) i Trećeg (Mostarskog) bata­
ljona, kojima su se 2. oktobra, naredbom Vrhovnog ko-
mandanta NOP i DVJ, pridružili i borci iz prozorskog
kraja kao Cetvrti bataljon brigade.
I dbk je Velika župa Pliva i Rama u Jajcu 10. sep-
tembra 1942. javljala Ministarstvu hrvatskog domobran-

241
stva da se »mora priznati da su ovi banditi (partizani,
prim. M. S.) imali dosta odmjeren takt prema seljačkom
dijelu naroda i da su ga uspjeli uglavnom neutralizirati,
a gradsko pučanstvo mahom za sebe i svoju ideologiju
predobiti«, na istočnoj strani Prozora, od Neretve, Ostrož-
ca i Konjica, Rame i Jablanice, početkom oktobra .1942.
krenulo je na oslobodenu teritoriju oko Prozora deset
hiljada Italijana i četnika.

Zločini, zablude, nadanja

Tako je i Muhamed Beganović upao u svoje prve

vatrene okršaje sa četnicima i Italijanima. Privlačio se,
noću, s grupama bombaša do neprijateljevih položaja,
topova i tenkova, isprobavajući svoju hrabrost. Ali nepo-
sredni okršaji nisu dugo trajali. Nadmoćne neprijateljeve
snage, angažovane u operaciji »Alfa«, potisnule su Mos-
tarski i Prozorski bataljon, čije su čete štitile veoma pro-
strane planinske krajeve.
Italijanske kolone, praćene sa tri hiljade hercego-
vačkih četnika Draže Mihailovića, probile su se do Pro­
zora i Gomjeg Vakufa, »ubijajući hrvatski narod gotovo
odreda, muslimanski djelimično», a pljačkajući sve i sva-
koga kuda su se kretali«, pisao je Operativni štab (Đeseta
hercegovačka i Peta crnogorska brigada) Vrhovnom šta-
bu 18. oktobra, smatrajući da su se dva bataljona »po-
vukla sa dobrih vojničkih položaja odakle su se nepri-
jatelju, uz povlačenje, mogli zadati dosta veliki gubici«.
Na putevima povlačenja ostala su spaljena sela, po-
klani ljudi. U selu Rumboci ubijena su 92 žitelja, u spa-
ljenoj Borovnici 49, Proslapu 107, Orašcu 99, Doljanima
89, u Prozoru 27 (a 32 odveli u koncentracioni logor).
»U Gornjoj Rami četnici su poručili ljudima, Musli-
manima, koji su bili izbjegli u pećine, da se vrate i. da
na miru proslave svoj vjerski praznik Bajram, a kada
su se ljudi vratili sve su ih pobili«, zapisao je Advan
Hozić. »U Sćitu je četnicima jedan od vodiča bio ustaški
rojnik Mile Tomić, zvani Zubac. Kad ih je doveo u Sćit
i počeo da proslavlja ’pobjedu’, četnici su ušli u njegovu

242
kuću i ubili mu oca koji je tada imao 74 godine. U seli­
ma Liska i Lug pred četnike su, sa zastavama i darovi-
ma, izašli neki domaćini Hrvati da pozdrave ’oslobodioce’.
Četnici su te iste u Liski svezali i zapalili ih u njihovim
kućama, a u Lugu su od 12 ljudi najprije primili darove
i s njima рШ, a zatim su te ljude poklali, kao i još 24
lica u istom selu.«
S puškom u ruci, dobrovoljac u bombaškim akcija-
ma, Muhamed Beganović gledao je kako nestaju sela u
plamenu, pa i 90 kuća i štala u njegovom rodnom selu
Kopčiću.
Ostavio je svoj zavičaj i sa bataljonom krenuo ka
bosanskim planinama. Snijeg je bio zameo puteve i bri-
gada se početkom novembra zatekla kod Glamoča, gdje
je Prozorski bataljon 9. novembra 1942. rasformiran, a
njegovi borci rasporedeni u bataljone Desete i Pete crao-
gorske brigade.
Ovog puta je, u Glamoču 7. novembra 1942, vanpar-
tijac Muhamed Beganović Hodžica koračao kao borac
Treće čete Prvog bataljona Desete hercegovačke brigade
u defileu povodom proslave oktobarske revolucije.
Kamera je uhvatila taj složni korak boraca pod
oružjem. Tih dana je medu njima bio i šezdesetogodišnji
Omer Osmić Dedo, otac petorice brace partizana (dvojica
su poginula 1943), koji je krenuo u Bihać na Prvo zasje-
danje AVNOJ-a. Cetrnaestorica Prozorčana koje je vodio
komandant Muharem Osmić, vratila su se u svoj kraj
(samo su trojica preživjela rat), gdje su istog mjeseca,
20. novembra, formirali Prozorski partizanski odred (poz-
nat i kao Ramski odred), kojim su rukovodili komandant
Muharem i komesar Nijaz Šarić, jedan od četvorice po-
ginule braće Sarića iz Mostara. Odred je imao oko sto-
tinu boraca, pa je tako prozorski kraj ponovo dobio »svoj
domaći «odred.
Bilo je to vrijeme osnivanja prvih divizija i korpusa
NOVJ, doba »Bihaćke republike« koja je zahvatila jedin-
stvenu slobodnu teritoriju od 48.000 kvadratnih kilome-
tara, ali i vrijeme. priprema četvrte neprijateljske ofan-
zive, velike bitke za ranjenike, kada se za Prozor prvi
put čulo i van granica naše zemlje.
i6 * 243
 Zastave sa dvije trobojnice

Mada nije bio ni član Skoja, Hodžica je shvatio os-

novne poruke K PJ u oslobodilačkom ratu, shvatio je da
je svojom narodnooslobodilačkom borbom narod preuzeo
sudbinu zemlje u svoje ruke i da su samo pod jednu
jedinu zastavu, partizansku, mogli okupiti svi pošteni
ljudi iz svih nacionalnih sredina.
Tako se, iznad 3.222 moralno postojana borca triju
udarnih brigada Treće divizije — Desete hercegovačke,
Prve dalmatinske i Pete crnogorske, viorila zastava Prve
dalmatinske brigade, njenih bataljona sa 1200 boraca,
čije su zastave bile onakve kakve su borci željeli i za što
su se borili punim srcem, pa i mnogim svojim grobovima
rasutim širom zemlje: na jednoj strani zastave bila je
hrvatska trobojnica s petokrakom zvijezdom i naznakom
bataljona, a na drugoj srpska trobojnica s petokrakom
zvijezdom i borbenim geslom »-Smrt fašizmu — sloboda
narodu-«. Takva je bila i brigadna zastava.
Medu 600 boraca Pete crnogorske brigade stiglo je
tada 450 Bosanaca i Dalmatinaca, stvarajući tako osvje-
dočeni kolektiv bratstva i jedinstva, koji je te godine, sa
izvora rijeke Vrbasa, poslao pismo u Crnu Goru javlja-
jući svojima da su »bataljoni i brigade mali univerzite-
ti«, da je medu njima ostvarena poruka iz narodne pjes-
me: »A najljepše kod njih što je, kod njih nema riječi
moje, nego samo naše, što se merii dopadaše«.
Tada, tog novembra 1942, Deseta brigada je već ima-
la pet bataljona: dalmatinski bataljon »Josip Jurčević«
je bio Cetvrti bataljon brigade (umjesto Prozorskog, ras-
formiranog), a livanjski «-Vojin Zirojević« t manji dije-
lovi duvanjskog »Mihovil Tomić« — Peti bataljon.
U takvoj koloni, koja je bila i srpska, i hrvatska, i
muslimanska, dakle, jugoslovenska, sa borcima koji su
ponikli na čistim moralnim izvorištima, koračao je i ne-
svršeni dak sarajevske medrese, grabio je planinskim
prevojima, zadovoljan što se našao upravo u takvoj mo-
ralno-političkoj i vojnički čvrstoj jedinici.
Kakva se to nova vojska oglasila na tim planinskim
stranama, iz kakvih narodnih njedara je ponikla, obavi-

244
jestio je vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita i pop
Vlado Zečević, član Vrhovnog štaba, vjerski referent.
Govoreći o susretu proletera i livanjskih partizana, o se-
lu u kojem je »narod srpski sa oko petnaest domova
muslimana-«, da su svi partizani, da je »od 360 kuća os-
talo oko 20— 30 kuća, jer su druge spalili Italijani i us-
taše«, pop Vlado dalje piše:
»Ja imam mnogo posla i to mi povećava radost, ima-
ću da krstim preko stotinu dece, a neke i da venčam, a
ako ovde ostanem do nedelje, služiću i službu. Utisci su
jaki: otišao sam sa Vlatkom do crkve i starci nam prila-
ze, rukuju se i plaču od radosti, bili su izgubili nadu da
će ikad vise videti sveštenika i da će se u njihovoj crkvi
služiti služba-«.

Veliko iskušenje borca Hodžice

U to glamočko oktobarsko jutro, uz divizijsku muzi-

ku i zvuke internacionalne, borbene partizanske pjesme,
Muhamed Beganović doživio je svoje revolucionarno vri­
jeme i — nevrijeme, svoja prva iskušenja, intimna, bez-
glasna, dotad nedoživljena.
Tog svečanog dana bi dobra, masna i slana hrana,
ali za Hodžicu suviše gorka. Tog popodneva držao je li-
menu porriju prepunu skroba sa svinjskim papkom, jela
koje nikad dotad nije ni pomirisao.
— Nisam očekivao da ću naići i na takav problem,
jer i to je za mene bila neka nova, dotad nedoživljena
intimna bitka: •valjalo je zagristi u svinjsko meso koje,
bio sam u to čvrsto uvjeren, nisam mogao podnijeti —
prisjećao se Muhamed Beganović Hodžica u Mostaru tog
glamočkog ručka kad nije znao šta da radi. — Da ne po-
jedem, ne ide, sramota, a kako opet da kusnem? Zahva-
tim, polako, skrob i srknem zatvorenih očiju. Prode ne-
kako! Zahvatim i drugi put. Ide, a, opet, jelo kao da me­
ne jede. Valjda me komandir čete Milenko Okiljević,
sada je general u penziji i živi u Beogradu, ovlaš osmo-
trio, pa mu je pogled slučajno pao na mene i moje odr-
venjele ruke, od kojih danas nemam jednu, pa mi pride,
sjede i reče: ’Sta je? Ne ide?’ Rekoh mu: moglo bi, ali

245
ove dlake s papka što me gledaju i sto me izazivaju gad-
ne su da gadnije ne mogu biti. Da sam dobid bolje me­
so. . .
Tako rekoh, ali se odmah i pokajah. Moj vbdni poli-
tički delegat Milan Popadić s kojim sam prošao i Sut-
jesku i koji kasnije poginu, htjede da mi da svoje meso,
ali komandir ode da mi donese, ako bude, a mora da bu-
de, reče, neko bolje parče. Ode on užurbano, a ja molim
dragog Alaha da mi ne podari tu sreću, da mi donese
bolje parče mesa, a još ako bude masno, a biće, 'jer kako
svinjsko meso može biti nemasno, šta će onda biti od
meiie.
I Alah usliši moju molitvu. Milenko ljut psuje na
kuhare što nisu ostavili neku rezervnu porciju, za svaki
slučaj, ako zatreba. Tako prode to moje oktobarsko revo-
lucionarno vrijeme i nevrijeme.
Nije proteklo dugo vremena a komandir je Hodžici
donio svinjski pršut i cijelu »štrucu«, vruć i -napuhan«
hljeb, pošto je u nekoj zasjedi čuo da bi Hodžica uz dosta
dobrog domaćeg i ispod sača pečenog hljeba, mogao bež
»klobučanja očiju«, pojesti suhog svinjskog rriesa.
I zaista tako i bi: Hodžica je »u slast« pojeo dobar
komad pršuta i pola golemog hljeba.
Nije više bilo neobično ni to što je vjerski referent
brigade pop Vidak Drakić, koji je u ratu najčešće navra-
ćao u Prvi bataljon njegovom komandantu Dušanu Grku,
narodnom heroju koji sada dane provodi u Mostaru, dru-
govima povremeno donosio komad slanine, sira i drugog
mrsa iz seoskih porodica u kojima bi krštavao djecu ili
držao opelo, a događalo se da je ponekad navraćao samo
na »čašicu razgovora«. Sve je ovo spadalo u osobenost
borenja na širokom frontu patriotskog i revolucionarnog
okupljanja svih poštenih ljudi.

Uskršna poslanica

U to vrijeme je — 6. decembra 1942 — pop Vlado

Zečević, član Izvršnog odbora AVNOJ-a, poslao dopis
štabu Prvog bosanskog korpusa obavještavajući ga da je

246
»ро dogovoru i odobrenju Vrhovnog komandanta NOV
i POJ druga Tita učinjen sledeći raspored: u vaš korpus
određeni su za verske referente pravoslavne vere — za
IV diviziju Rufim Zižić, jeromonah«, a za »V diviziju
drug pop Vidak Drakić, dosadašnji verski referent X
hercegovačke (brigade) III divizije«, pa i to da je -drug
Drakič partijac te je odgovoran za svoj rad«.
Desetak dana kasnije, 17. decembra 1942, pop Vlado
piše pismo (rukom) Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske
da »u prilogu šalje 800 komada ’Poslanica’ s tim da ih
rasture u narod, kako na slobodnoj tako i na okupiranoj
teritoriji, a naročito među srpski živalj«, predlažući da
50 komada pošalje Glavnom štabu Slovenije, jer »možda
će pozitivno delovati i na njihove popove i narod«, to
jest da je »najizglednije da rasturanje ide preko vojnih
jedinica u NOO«, a zatim: »Bilo bi poželjno da prebacite
nešto i za Srem, a po mogućnosti i za Srbiju«.
»Uskršnu poslanicu narodu i sveštenstvu srpske vje­
re Bosne, Hercegovine, Sandžaka, Cme Gore i Srbije«
napisali su i potpisali pravoslavni sveštenici »na Uskrs
1942. godine u Foči« prota Jevstatije Karamatijević, prota
Vasilije Jovičić, prota Jovan Radović — Crkvice (Pivske),
sveštenik Vlado Zečević, Sinđel dr Ambrozije Veselino-
vić, jeromonah Domentijan Pavlović, sveštenik Milan Ra-
dović (Gacko).
»Obraćamo vam se u dane kada su sotone Hitler i
njegove sluge uprli sve snage da zatru ne samo Srbe već
i Slavene«, piše u Poslanici koja pominje Pavelića, Nedića,
Ljotića, Dražu Mihailovića, Dangića, Lašića, da i drugi
»plaćeni izmećari koriste našu slabost, narodnu neoba-
vještenost, koriste one razmirice između naših naroda
koje su baš ta gospoda punih 20 godina potpirivali da bi
mogli narod gaziti i pljačkati«, da izmećari koriste to i
»guraju Srbina protiv Srbina, Hrvata protiv Hrvata, Srbi-
na na Hrvata, Srbina na Muslimana«, a potom:
»Dok se krvca našeg čestitog ali zavedenog naroda
lije U medusobnoj borbi, dok nam najveći vjerski i na-
rodni praznici prolaze u bijedi i sirotinji, na popaljenim
ognjištima, na neopajanim grobovima, dotle se gospoda
Pavelić i Nedić, siti i pijani iz prikrajka sotonski cere

247
što sirotinja i raja umire od gladi i gine na račun sotone
Hitlera i narodnih juda i izdajnika. Obraćamo vam s.e jer
je naša svetinja u opasnosti i naša vjera koja je duboko
urezana u narodnu dušu. . . Silne su nevolje navaliii na
tebe, narode srpski. . . A jedina snaga koja je pozivala na
jedinstvo, okupljala narod na borbu i ostala tome dosljed-
na bili su partizani. Odredi — div junaka, odredi prožeti
duhom najvećih boraca iz prošlosti Hadži-Ruvina, vladike
Rade, Marka Miljanića, pop Luke Lazarevića i popa, Bog­
dana Zimonjića. Odredi koji su svojom krvlju ispisali naj-
ljepšu i najplemenitiju crtu našega naroda — bolje ;smrt
nego ropstvo. Uz partizane diže se čitav narod, niču -novi
odredi dobrovoljačke vojske i time se dokazuje jodin$tvo
našeg naroda, jedinstvo naše borbe . . . «

»Prilažemo jedan krst«

Da bi u NOV uključili i katoličke sveštenike kaovjer-

ske referente i katoličku crkvu angažovali u borbi za
bratstvo i jedinstvo, vijećnik AVNOJ-a Vicko Krstulović,
kako se potpisao na pismu koje je poslao Vrhovnom štabu
NOV i POJ u jeku četvrte ofanzive (19. februara 1943),
obavještava da je u Imotskom održan sastanak «^a sve-
štenicima katoličke crkve« na kojem se razgovaralo o
tome »kakvu ulogu igra katolička crkva u narodnooslo-
bodilačkoj borbi«, odnosno da su im iznijeti »primjeri
sveštenika pravoslavne ispovijesti, koji učestvuju u našoj
borbi«, nakon čega su katolički sveštenici izjavili da
»iznose kao razlog neučestvovanja pojedinaca propise
crkvenih vlasti, koji ih lišavaju svakog prava da preduz-
mu nešto na svoju ruku bez odobrenja viših crkvenih
vlasti-«, pa otud i predlažu »da bi po njihovom mišljenju
bilo najcjelishodnije da Vrhovni štab i Antifašističko vi-
jeće upute notu i poziv crkvenim vlastima u našoj zemlji,
pa čak i Svetoj Stolici, da se priključe narodnoj borbi
odnosno da upute svoje crkvene predstavnike u našu na-
rodnooslobodilačku vojsku-«, da bi na kraju Vicko Krstu-
lović zabilježio: »Bez obzira na njihove planove i politiku
koju oni vode, naše je mišljenje da se ova nota i ppziv

248
u ime Vrhovnog štaba i Antifašističkog vijeća narodnog
oslobođenja objavi preko radio-stanice ’Slobodne Jugo-
slavije’ ; sa tim pozivom postići ćemo pozitivne rezultate.
Na Vama je da o tome donesete odluku«.
I štab Desete hercegovaoke brigade je u svom izvje-
štaju — 16. decembra 1942 — štabu Treće udarne divi-
zije, govoreći o borbama oko Travnika, sem ostalog javio:
»Prilažemo jedan krst, koji molimo da se uruči vjerskom
referentu naše brigade kao poklon od naše brigade. Na-
pominjemo da crkvu (u Gučijoj Gori, prim. M. S.) nije
niko dirao niti u nju ulazio«. Dva dana kasnije, 18. de­
cembra, štab brigade ponovo piše štabu divizije o prili-
kama na sektoru Travnika i Zenice, a zatim: »Danas —
na bajram — dajemo vise priredbi; podijelili smo siro-
mašnim muslimanima više brava da kolju za kurban, kao
i pet-šest kilograma sitnog metalnog novca«.

Iznevjereno prijateljstvo

Negdje na vlašićkim bespućima, u dubokoj snježnoj

prtini iznad Travnika, gdje su se vodile usitnjene akcije
protiv neprijatelja svih zastava, u »rasutom« gonjenju
četnika i ustaša, kada je i štab Treće divizije pisao (5. de­
cembra 1942) Vrhovnom štabu da su »naše jedinice sa­
svim umome, neispavane, promrzle, neuhranjene i ne-
čiste, da ih moramo na navedenoj prostoriji (u selima na
lijevoj obali rijeke Ugar) odmoriti i urediti i u tom cilju
zadržati sigurno duže vrijeme«, bombaš Treće čete Prvog
bataljona Muhamed Beganović susreo je svog poznanika,
borca Petog (Livanjskog) bataljona Zahida Havića iz Sla-
tine, nedaleko od Foče, svršenog đaka Medrese u Foči,
muslimanskog sveštenika iz sela Mali Guber, kod Livna,
odakle je sa 55 mladića s pjesmom i harmonikom došao
u tek oslobodeno Livno i stupio u NOV.
U tom usputnom rdecembarskom susretu, kada su se
riječi teško otkidale, Zahid je nosio pušku, bombu kra-
gujevku i kapu sa petokrakom, a tri mjeseca kasnije, član
Vrhovnog štaba Savo Orović, ikoji je svojom kamerom
snimio ranjenog vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita

249
sa Ivanom Ribarom, nakon što je snimio i Zahida sa ah-
medijom i petokrakom, puškom i bombom, sa znacima u
rangu komesara bataljona, vjerovatno jedinstveni snimak
iz našeg oslobodilačkog rata (koji objavljujemo), u svoj
ratni dnevnik, na str. 372, zapisao je: »28. mart 1943.
Jelašce — Polj ice. Na putu za Polj ice slikao sam Pavla
Savića, a u Poljicu ihodžu Havića iz Foče. Naše jedinice
se spremaju za forsiranje Drine, što je vrlo težak zadatak,
jer je voda velika i brza, a neprijateljska posada brojna«.
Nekoliko dana kasnije, 4. aprila, komandant Prve
proleterske divizije Koča Popović je u naredbi štabu Prve
proleterske brigade, u tački 4, napisao: »Upućujemo vam
hodžu Havić Zahida, koji je rodom iz Slatine — preko
Drine — do sada sa radom u Hercegovačkoj brigadi. No
on će za sad biti uz vašu Brigadu, za politički rad i za
mobilizaciju na terenu oko Foče«.
Tako se vjerski referent Prve proleterske divizije,
koji je svojevremeno stekao i vjersko zvanje hafiza (pošto
je napamet znao Kuran) i koji je u džamiji, potresen usta-
škim zločinima, svoju molitvu vjernicima završio rije-
čima: »Ukoliko bi ova država (Nezavisna Država Hrvatska,
prim. M. S.) ostala i pobijedila, onda nema Alaha ni na
jednom dijelu zemlje«. Optuženog, odbranili su ga »svje-
doci iz džamije«, ubrzo njegovi suborci u partizanskoj
koloni, koja ga je dovela i do zavičaja pored Drine.
— Seljacima, ne samo Muslimanima, školskim dru-
govima, svima kojima je prilazio otvorena srca objašnja-
vao je smisao oslobodilačke borbe, potrebu da je prigrle,
pođrže i ojačaju vlasti tom angažovanošću, da se žrtve
koje su pale uzduž Drine, srpske i muslimanske, medu
kojima je bio i njegov otac, mogu odbolovati samo zajed-
ničkom borbom, koju i prihvatiše mnogi mladi ljudi —
kazuje nam Luka Božović, komesar Fočanske partizanske
čete iz 1942. godine, general-major u penziji. Na tim
putevima oko Foče Zahid je susreo i svog učitelja iz osnov-
ne škole Osmana Berbića, komesara čete u Sestoj istoč-
no-bosanskoj proleterskoj brigadi, srećni što su se baš
tako, s puškom i petokrakom, susreli medu svoj ima.
Krenuli su u nove bitke preko Tare, Vučeva, Sutje-
ske i Zelengore, da bi već te godine i poginuli: Osman

250
kod Sokoca, a Zahid u koncentracionom logoru Sajmištu
U Zemunu. Vjerski referent Zahid, iscrpljen, svratio je u
kuću svog školskog druga iz Medrese u Foči Alije Be-
ćirbašića u selu Filipoviću, ne znajući da je pripadnik
ustaške milicije. Svog gosta je ’gostoljubivo’ zadržavao
do dolaska njemačkih vojnika iz obližnje Ustikoline. U
Fofi, gdje su mu nudili slobodu ako se odrekne parti-
Zariskog pokreta, bila se sklonila njegova majka sa troje
djece. Kada je Zahid odbio ponudu, proveli su ga uli-
cama Foče do sabimog logora. Na tom putu dovikivao
je prolaznicima da pravdu i slobodu nosi samo partizan-
ska zastava.

lzm edu bunkera i tenkova

Dok je jedini borac sa ahmedijom i puškom u ruci

u Desetoj i Prvoj brigadi obavljao svoju patriotsku i vjer-
sku dužnost sve do vjerolomne izdaje, đak konjičke i sa-
rajevske medrese Muhamed Beganović kao da je dolaskom
u partizansku kolonu i u duši »skinuo« ahmediju, batalio
i Kuran, kao da ga nikad u rukama nije imao. Ali ne bi,
ipak, tako kako je želio. Kad se brigada spustila ka Ne-
retvi u četvrtoj ofanzivi, naredeno mu je da u selu Li-
zoperci, nedaleko od Rame, otklanja dženazu poginulom
borcu Ćamilu Pašiću, iz sela Mulja pored Avtovca, članu
komunističke partije Jugoslavije, političkom delegatu vo­
da u Prvoj četi Prvog bataljona.
— Gledam u komesara čete Radovana Stijačića, koji
sada živi u Beogradu, i Milenka Okiljevića, tad već ko-
mandanta Prvog bataljona, i kažem im lijepo da kao par-
tizan ne želim da bude hodža. Mada znam da i to ide jedno
s drugim, ali oni ne poslušaše — priča mi Hodžica. —
’Znaš li ti da sam ja bogoslov’, kaže mi komesar Ra­
dovan. Pa naniza mnogo šta što mora, a ne voli da radi,
i napokon me slomi. Okupiše se ljudi u seoskoj džamiji
i ja otklanjah. Kad krenusmo iz sela, sa nama pođoše
i sedmorica naprednih mladića, od kojih su dvojica braća
Smail i Huso Šćuk, poginuli koji dan kasnije u borbama
oko Konjica.
251
 Kada je tog februara postao skojevac, kada se *kroz
iglene uši ulazilo u Skoj i još teže u Partiju«, Muhamed
Beganović se ponovo posvedočio kao srčan i hrabar borac,
Njegovo je junaštvo ispoljeno u vise okršaja, posebno
u selu Prijebovu kod Mrkonjić-Grada, kada je s puško-
mitraljezom koji je preuzeo od ranjenog druga, iz opko-
ljene brvnare tukao četnike i sa ostalima grunuo usred
njihovog rasutog obruča. Nije zabio glavu ni u borbama
oko 2epča, kada se dobro naoružao i obukao.
A onda je stigao do Marine pećine, u svom zavičaju,
u vrijeme bitke za Prozor sredinom ’februara 1943, gdje
je njegov bataljon zapriječio put od Prozora ka Rami i
Jablanici, zalegao s obe strane puta i rijeke Rame u išče-
kivanju neprijatelja koji je pokušavao da pritekne u po-
moć opkoljenom italijanskom gamizonu.
Dok su borci Prve dalmatinske, Pete crnogorske i tri
bataljona Desete hercegovačke u noći izmedu 15. i 16.
februara uzalud pokušavali da prodru u grad i rastroje
čvrstu odbranu bunkera i saobraćajnica, kad nisu pomogle
ni haubice ni bombaši, Muhamed Beganović je prebačen
iz Treće čete u Drugu, kako bi je preveo preko rijeke
Rame kod sela Jasena, pošto je taj kraj dobro poznavao,
tu noć je proveo upravo iznad Marine pećine, na gredi
koja se smjestila iznad puta i rijeke, da bi baš odozgo, ako
zatreba, učestvovao u napadu na italijanske tenkove. Ima-
li su šest malih avionskih bombi koje je trebalo »jedno-
stavno odozgo, kao iz aviona« nasaditi na kupole i gusje-
nice, na kolonu koja bi nadirala. Treća četa i teški mitra-
ljezi su čekali na drugoj strani ceste i rijeke, a Prva,
koja je prezidala cestu kod Gračanice, trebalo je takode
da spriječi prod or od Rame.
Jeka bitke ujutru splasnu i Prozor ne bi zauzet. Dru-
ge noći valjalo ga je, bez obzira na sve, osvojiti, jer tako
je glasilo naredenje Vrhovnog komandanta.
Tog jutra su se sa istoka, od Rame, i pored toga što je
pješadija odbijena, do Marine pećine probila dva itali-
janska tenka, žureći prema Prozoru.
»Ali, naišli su na zasjedu Druge čete«, sjeća se te
borbe Milinko Okiljević, komandant Prvog bataljona, čiji

2 52
je kurir Hodžica ležao na položaju s puškom pored ne-
koliko avionskih bombi. »Njeni bombaši — Džemo Mu-
minagić, Ratko S taro vie, Mika Kojić, naš omiljeni ho-
džica Muhamed Beganović — odozgo sa grede, iznad Ma­
rine pećine, bacali su avionske bombe. Uništili su jedan
tenk, rasjekli mu gusjenice, stoga se okretao i prepriječio
cestu. Drugi tenk, njegova posada vidjevši šta se dešava,
vratio se prema Rami, ali ga je tu Prva četa likvidirala.
A onda je ponovo, druge noći, zatutnjalo oko Pro-
zora. Vodila se odlučna bitka. Dok su Dalmatind i Cmo-
gorci u bunkerima i saobraćajnicama trijebili mitraljesce,
probijajud se kroz razapete žice sa kojih su prazne li-
mene kutije zlokobno klepetale, Mostarci su jednom ja-
rugom, između posijanih mina i bunkera, odmičući po-
trbuške, prodirali u centar italijanskog garnizona, koji je
napokon kapitulirao: imao je 350 poginulih i 150 zarob-
ljenih. Zaplijenjene su četiri haubice sa 5000 granata,
3 vagona puščane municije, 2 protuavionska topa, maga-
cini hrane, odjeće.
Borci zalegli oko Marine pedne cijelu noć su oslu-
škivali huku borbe, a kada je jutro poodmaklo progovo-
rilo je i njihovo oružje. Dočekali su iz Prozora izbjeglu
kolonu Italijana, djih je šest celnih tenkova savladalo ne-
veliku kamenu pregradu prodirud sve do Rame, prepu-
stivši vojnike spletovima mitraljeskih rafala i ručnih bom­
bi. Koji dan kasnije zaplijenjeni su i odbjegli tenkovi.
U toj vatrenoj zavjesi kod Marine pedne, pred ko-
jom je izbrojano 210 mrtvih i 280 zarobljenih vojnika
divizije Murde, svoje žrtve pronalazili su i meci Muha-
meda Beganovića Hodžice, potvrdivši i tom prilikom da
mu je već poodavno bilo mjesto medu skojevcima svoje
čete. Toga dana je u dolini Rame narodni heroj Vuko
Todorović sa svojim borcima zaplijenio pet začelnih ten­
kova, od kojih je ubrzo, kada su u dolini Neretve zapli­
jenjeni izbjegli tenkovi, formirana Tenkovska četa Vrhov-
nog štaba.
Bitka za ranjenike se vodila nesmanjenom žestinom
kada su se na velikom narodnom zboru u selu Krušdci
okupili borci Desete brigade i Ramskog partizanskog od-

253
reda, čijih je 300 boraca raspoređeno, 15. marta 1943, u
Petu cmogorsku i Desetu hercegovačku, kao što je to bilo
i novembra 1942, kada su borci Prozorskog bataljona po-
punili druge bataljone Desete hercegovačke brigade.

Obmane muslimanske buržoazije

Borbe su se prenijele na lijevu obalu Neretve, oko

Konjica, Prenja i Kalinovika, protiv vise hiljada četnika
Draže Mihailovića, kada je i Deseta brigada nastupala
od Jablanice i Gomjeg i Donjeg Zimlja ka sjeveroistoč-
nom dijelu Nevesinjskog polja, čime je štitila od Mostara
i Nevesinja desni bok Operativne grupe Vrhovnog štaba
koja je u širokom zahvatu nastupala sjevemom Herce-
govinom.
Na tom putu poslije četvrte ofanzive trebalo je go-
niti i uništavati četničku i okupatorsku vojsku i ujedno
rasplamsavati narodnooslobodilački pokret »mobilišući,
prvenstveno na dobrovoljnoj bazi, sve za borbu sposobno
ljudstvo«. I dok je Prvi bataljon, sa kojim je Hodžica
prošao kao kurir štaba bataljona petu ofanzivu, sa drugim
jedinicama na Rat-kamenu i Bahtijevici, uništavajući čet-
ničke i italijanske snage, prodirao ka svom zavičaju, pred
NOV rasula se, poput zrna kukuruza iz rascijepljene vre-
će, vjerovatno najneobičnija vojska u našoj zemlji — rnu-
slimanska četnička vojska na prostoru Bjelimića i Pla-
nine, izmedu Konjica i Nevesinja, gdje će i Hođžica, tri
mjeseca kasnije, doživjeti gotovo najdramatičnije dane
u svom životu.
Upravo u tom besputnom, krajnje kulturno i ekonom-
ski zaostalom kraju, zahvaljujući propalim predstavnicitna
bosansko-hercegovačkog begovata i Pavelićevim ustaškiih
doglavnicima Hakiji Hadžić j, Ademagi Mešiću, Džaferu
Kulenoviću i drugim perjanicima koji su očekivali da se
zemlja ubijenih i protjeranih Srba, »da bivšim feudalcima
i seljacima Muslimanima«, kako bi se »za kvislinšku vlast
vezalo i muslimansko seljaštvo«, organizovana je 1941.
godine muslimanska milicija, koja je zadala mnogo muka
Konjdčkom (Mostarskom) partizanskom bataljonu.

254
 Zbog toga su, uz svakodnevne čarke i borbe, mostar-
ski radnik Meha Taso (poginuo krajem 1942) i sekretar
konjičke partijske organizacije Safet Alagić usred Konjica
izveli atentat na Ferhata Kurtovića, organizatora milicije
u Bjelimićima, »poznatog kao velikog Hrvata i vode Mu-
slimana u Bjelimićima, koji je svojim radom i zauzima-
njem uspio da je do sada svaki napadaj od strane četnika
i komunista u cilju da zauzmu Bjelimiće bio uspješno
odbijen«, kako je zapdsano u izvještaju oružničke postaje
20. aprila 1942. Ustaša Ferhat-beg je poginuo, pored nje-
govog ranjenog sabesjednika, pa se dalja borba oko pre-
vlasti među muslimanskom milicijom nastavljala sa neo-
čekivanim raspletima.
I kao što se već u januaru 1942. u nekim krajevima
istočne Bosne pojavio letak s potpisom »Srbi muslimani«,
kojim su Muslimani pozivani da stvaraju svoje četničke
odrede i da se bore protiv ustaša i partizana, a četnički
kapetan Račić pismom pozvao komandanta Musliman-
skog partizanskog bataljona Muju Hodžića da se priključi
četnicima s obećanjem da će dobiti titule i položaje u čet-
ničkom pokretu, odnosno kada su takvi pozivi bili prvi
nagovještaji o izmijenjenoj taktici (ali ne i politike) iz-
bjegličke vlade i četničkog rukovodstva u zemlji prema
Muslimanima, tako je »u saradnji sa delegatom Vrhovne
komande Dragoslavom Jevđevićem, predratnim poslani-
kom i kortešom Jugoslovenske nacionalne stranke, i s ko-
mandantima nekih italijanskih jedinica u Hercegovini s
radom na stvaranju muslimanske četničke organizacije
počeo dr Ismet Popovac, ljekar iz Konjica, još januara
1942«, kada je sa »još nekim istomišljenicima izdao letak
kojim je pozvao Muslimane da stupaju u četnike«.
Njegovu inicijativu, kako nas obavještava istoričar
Ahmed Džonlagić, prvoborac iz Foće, podržali su mnogi
četnici, pa je već u maju i junu 1942. preko Bibisija ob-
javljeno nekoliko poruka Muslimanima da stupaju u čet-
nike, poput poruke od 3. juna, kada je rečeno: »-Danas
se obraćamo našoj braći Muslimanima u Bosni, naročito
muslimanskoj inteligenciji, da pomažu đenerala Dražu Mi-
hailovića, da mu priđu i da stupe u otvorenu borbu protiv
Pavelićevih ustaša i muslimanskih izroda, ubica i ološa«.

255
 Pozivi gotovo da nisu nalazili svoje privrženike u
muslimanskam selima, a ponajmanje među inteligencijom,
jer četnički pokolji muslimanskog i hrvatskog življa u
Bosni i Hercegovini i Sandžaku otkrili su pravo lice nji-
hovih šovinističkih zakulisnih namjera.
»Muslimane ne dirajte dok traje ova borba sa par-
tizanima. To je u interesu naše borbe, a to je i uslov Ita-
lijana«, pisao je 5. aprila 1942. Radmilo Gradić, jedan
od četničkih vođa u Hercegovini (upravo tog mjeseca je
udaren sjekirom po glavi nasred ulice u Mostaru) Vojisla-
vu Samardžiću u Trebinje, u dogovoru sa italijanskim
generalom A. Lozanom. Oglasio se i Dobroslav Jevđević
svojim letkom Muslimanima, onima koji su se kolebali,
zaprijetivši im da im »ne preostaje ništa drugo nego da
prime konačno i definitivno srpsku nacionalnu misao i
odreknu se špekulantskog taktiziranja izmedu srpskog i
hrvatskog naroda . .. i da što hitnije pristupe obrazovanju
svojih nacionalnih srpskih jeđinica«.
Kada je 31. decembra 1942. u Kalinoviku održan sa-
stanak dvadesetak četnika Muslimana, čiji je Izvršni od-
bor donio i rezoluciju, osnovne poruke su bile da se obnovi
Kraljevina Jugoslavia i da je njihova organizacija »jedini
i pravi predstavnik Muslimana u BiH i drugim krajevima
naše zemlje«, počele su se organizovati prve jedinice
i odbori, pa je početkom 1943. bilo »oko 500 ljudi pod
oružjem, uz nekoliko stotina onih koji su bili na spisku«
do poziva u akciju.
A poziv je oglašen 17. februara 1943, kada je Jev-
đević naredio da se mobilise 400 Muslimana četnika iz
Bjelimića i iz konjičke župe. Nekoliko dana kasnije je
major Ostojić tražio da dr Popovac »poruči Muslimanima
Hercegovine da se povedu sa primjerom Bjelimića i Pla-
nine, koji su zajedno sa četnicima na položaju«.
Ne prođe mnogo dana a major Ostojić, depešom, oba-
vijesti Jevđevića: »Lukačević na lijevoj obali (Neretve,
prim. M. S.) imao svega 700 pravoslavnih i 700 musli­
mana. Muslimani se razbjegli poslije prve borbe, te ostali
samo naši«.

256
 Na razgrađenim m edam a Sutjeske

Operativna grupa Vrhovnog štaba ubrzo je oslobodila

Nevesinje, Gaeko i druga područja oko Pive i Tare, kre-
tala se ka Sandžaku i istočnim krajevima naše zemlje,
upadajući u novu, petu po redu neprijateljsku ofanzivu.
U okršajima na međama Sutjeske Deseta hercego-
vačka brigada ušla je sa šest bataljona i Omladinskom
četom, sa 1240 boraca, koji su u surovim uslovima rato-
vanja istrajavali u sudarima sa njemačkim jedinicama od
Ledenika i Uzdomira do Maglića i Volujaka, kad iskopniše
i kad se rasformiraše i Prvi i Sesti bataljon, Omladinska
četa i Topovska baterija, kad iz tri vatrena obruča bri­
gada ižađe i stiže u Hercegovinu »kao osrednji bataljon«.
Tako je brigada — iz koje je samo u bid na Sutjesci
poginulo 117 Srba, 128 Muslimana, 129 Hrvata, 2 Crno-
gorca i 2 Jevreja — svojim grobovima još jednom posvje-
dočila stečeno međusobno povjerenje i bratstvo, da nije
bilo predaha i čekanja da drugi raspletu dogadaje koji su
vodili u kontrarevoluciju i nacionalno istrebljenje, potvr-
đujući i ovoga puta da se teško stvoreno jedinstvo više
ne može narušiti. Taj put, kojim krenuše Srbi, Muslimani
i Hrvati, komunisti i drugi patrioti, jedini je kojim se
i moglo uspješno voditi revolucija i potvrditi moralna
čistota svakog naroda ponaosob i sagledati perspektiva
zajedničke borbe koja se vodila.
U vrijeme kada su naoružani terenski radnici i par-
tizani, njih 36, ponovo obnovili jezgro Ramskog portizan-
skog odreda na desnoj obali Neretve (maja 1943), a njegov
komandant Sabit Delalić poslao Mustafu Nuhbegovića sa
pismom u Bjelimiće za komandanta muslimanske milicije
Jusufa Uzunovića (koji je kao načelnik štaba 17. krajiške
NOU brigade, poznate i kao Ramska, poginuo marta 1945),
kada su jedinice Operativne grupe Vrhovnog štaba bile
u proboju preko Zelengore, sredinom juna 1943. u Vrhov­
ni štab je pozvan Muharem Osmić, prvi komandir Prozor-
ske partizanske čete, gdje mu je saopšteno da sa tridesetak
boraca bivšeg Prozorskog bataljona krene u svoj zavičaj
i da tamo formira novi partizanski odred.
17 257
 Ne znajući da je jezgro odreda već formirano, slabo
naoružana grupa proletera Desete brigade, medu kojima
se našao i Muhamed Beganović Hodžica, kao i nekoliko
drugarica, mukotrpno se probijala od Miljevine ka Ko-
njicu, sve do iznenadnog sukoba sa njemačkom jedinicom,
kada je grupa razbijena u tri dijela i kada se svaki dio
samostalno snalazio i probijao.

»Jesu li svi Muslimani«

Potpuno iscrpljeni, ogolili i obosili, slabo naoružani,

gotovo bez metaka, grupa od njih 13, koju je vodio član
K PJ Ibrahim Grčić, stigla je do prvog bjelimićkog za-
seoka, jednog od vise rasutih naviljaka planinskih kuća
i koliba, gdje su naoružani seljaci milicioneri, za koje su
se otimali i ustaške i četničke političke kolovođe, branili
svoja uboga sela od svih vojski, uzimali oružje od svakog
koji bi im ponudio, razoružavali svakog nepoznatog koji
bi naišao, sarađivali sa jačim, najčešće se, ipak, oslanja-
jući na vlast takozvane Nezavisne Države Hrvatske, ko­
jima su znali da za oružje i novae izruče zalutale i razo-
ružane partizane.
I kako sada izbjeći tu »šarenu vojsku« i okršaj s
njom, a ipak se nahraniti i okrijepiti za dalji put?
— Vođa naše grupe Ibro Grčić šalje me da sa dvo-
jicom drugova, u sumrak, zađem među prve kuće i ko-
libe, nasred prostranog sjenokosa, i donesemo hljeba i si-
ra, bilo šta, jer gladne oči kolutale su tražeći bilo kakav
zalogaj, ali — odlučno odbih, rekoh da je bolje biti gladan
ali s puškom u ruci i na putu kući, da se sa tim prevrtlji-
vim i zatucanim puškarima može pregovarati samo preko
nišana, kada si jak i opasan, a ne u kukavnom i bezizlaz-
nom stanju — priča mi Muhamed Beganović Hodžica
u svom stanu na Bijelom brijegu u Mostaru februara 1985.
I ne poslušaše me. Odbila su još dva druga, koji
rekoše da će krenuti u potragu za hranom jedino ako ja
podem s njima. Na kraju krenuše Ibro Grcić, Fatima
Gorančić i još jedan drug. I otud javiše: dolazite, ima
svega, hljeba, mlijeka, to su naši ljudi, ne zazirite od njih,

258
nahraniće nas i pustiće nas preko polja, pustiće nas jer
smo braća Muslimani.
I glad nas savlada i svi popustismo, dohvatismo kao
vukovi komade kukuruze i sira, popismo ko zna koliko
mlijeka. Pijem, gledam i mislim: tu su samo njih trojica,
ne mogu da im pogled uhvatim, a nas trinaest, naoruža-
nih kako-tako, pa nije li to i njihova zamka — samo vi
jedite, a zapamtićete svaki progutani zalogaj. Znao sam
ja taj svijet, koji je preko glave preturio mnoge nevolje
i u ratnom belaju postao nepovjerljiv čak i prema prija-
teljima, pa me neka jeza spopala, požurivao sam da se
krene što prije.
Ali bi već kasno. Vijest je već bila stigla gdje treba,
ko je sve stigao u njihovo selo, pa ne prođe mnogo i stiže
pedeset i nekoliko naoružanih seljaka, a unaokolo još
više. Zagalamiše da se predamo, opališe nekoliko rafala,
zalahukaše, podvrisnuše, i mi, ne bi druge, digosmo ruke
uvis. I oduzeše nam oružje. Zagledam se malo bolje u
njihovog predvodnika, vidi se da im je starješina, i pre-
poznam Zejnila Bibera, hodžu iz Bjelimica, koji je sa
mnom, u starijem razredu, učio Medresu u Konjicu. Bio
je zamjenik komandanta muslimanske milicije u Bjeli-
mićima! Pomislim, može biti dobro, ali i ne mora. Gleda
i on mene, nije me tu očekivao, možda je bio i malo
zbunjen, ali, opet, kao da nije slušao prijedloge nekih
najratobornijih da nama, komunistima, odmah presude.
’Muhamede, zar i ti — komunista?’, promrmlja Zej-
nil i ja mu odgovorim da ne moraju svi partizni da budu
komunisti. ’Nego, ko?’, opet će on i ja mu odvratim da su
partizani patriote, ima ih svih vjera i nacionalnosti, pro-
fesora i obućara, da se nigdje na bijelom svijetu nije
okupio tako šarolik a pošten svijet, svi koji se bore protiv
ubijanja čestitog svijeta, da ta vojska čuva i muslimanska
sela. Ali me baš tu prekide i zapita: ’Jesu li svi ovi tvoji
— Muslimani?’ Hitro odgovorim da jesu. Baš svi. A i sad
se pitam otkud mi takva hrabrost, šta li, takva smirenost,
a možda nije ni jedno ni drugo nego mi se samo otelo,
jer znao sam da među nama imamo jednog katolika iz
Dalmacije i jednog pravoslavca iz okoline Livna, Hrvata
i Srbina. Kao da mi kost zastade u grlu kad to rekoh,
17* 259
ali se nije moglo nazad, jer šta ako muškarcima iz naše
grupe narede da, kao što su to radili eetnici, skinu gaće
ili da svi prouče neku suru iz Kurana, šta onda?
Tako se i dogodi. Zejnil reče: ’A znaju li da kla-
njaju?’, pa ne čekajući odgovor, uperi prst — srećom!
— u Ibrahima Grčića i zapovijedi da prouči ’rabijesil’,
molitvu koja se uči prije uzimanja jela. I Ibro, mada je
bio član KPJ, to lijepo prouči, jer je to u mejtefu učio.
Zejnilova ruka se ponovo ispruži i označi Fatimu Goran-
čić, reče neka uči ’kulualahu’, molitvu bogu u svim pri-
likama, pa i Fatima to valjano prouči. Njegova ruka se
još jednom ispruži, pa još jednom, ne znam više da li je
učio Ahmed Muminović ili Salih Grčić, Fatima Hadžić
ili Sefika Hadžić, jer neki su sami požurili da prouče neku
molitvu, valjda svi skupa zabrinuti, preplašeni, da se ruka
naoružanog hodže ne zaustavi na našem Hrvatu ili Srbinu
koji su, za živo čudo, sa smiješkom sve to gledali i slušali,
biće da nisu ni shvatali šta se to sve oko njih zbiva i šta
se sve moglo rasplesti da su samo progovorili. I .kao da
Alah usliša moju i našu molbu, u pravi čas prekide se
propitivanje i prozivanje, učenje dova i sura, pa ni danas
ne znam šta bi se dogodilo da su otkrili našu laž i medu
nama pronašli ’nevjemike’. Ovako, naše oružje zadr-
žaše, dodaše nam nešto hrane i vodiča do Neretve, pa tako
pređosmo preko rijeke i stigosmo u naš prozorski kraj.
Naša dva ’nevjernika’ malo-malo, pa me grle i ljube, ali
ne bi doba za to, već za pušku i novu borbu.

. Ujdurme frankovačke gospode

U prozorskom kraju u kojem je već po treći put, 10.

jula 1943 godine, formiran novi Ramski partizanski odred
od tridesetšestoro boraca i pristiglih sa Sutjeske, narod
je na razne načine već u ljeto 1941. godine znao i za pro­
glas Pokrajinskog komiteta K P J za BiH. Proglas je, obra-
ćajući se i Muslimanima, razotkrivao zakulisnu igru fran-
kovaca, koji su, proglašavajući Muslimane »većim Hrva-
tima« nego što su oni sami, željeli da ih »upotrijebe kao
prljavo oružje u sprovođenju nacionalnog ugnjetavanja«

2 60
Srba, Jevreja i poštehih Hrvata«, uz upozorenje da se
ne daju zavesti »od muslimanske frankovačke gospode«
koja ih izlaže »strahovitim opasnostima«.
Kako je trebalo da teče taj plan međusobnog istreb-
ljenja Srba i Muslimana upućuje nas, na osnovu njemač-
kih dokumenata, Slavko Odić, koji piše:
»A da su iza ovog zločinačkog plana istrebljenja i
Srba i Muslimana staj ali i vrhovi Katoličke crkve u NDH,
potvrduje i jedan njemački dokumenat iz aprila 1943.
godine. Izvještavajpći o putovanju jerusalimskog velikog
muftija Emina El Huseinija po Bosni, putovanja koje je
režirao Hajnrih Himler u cilju mobilizacije bosansko-
hercegovačkih Muslimana u svoje SS-jedinice, visoki ofi-
cir Himlerovog ureda Berger piše, izmedu ostaloga, i o
nastojanju ustaškog državnog rukovodstva da stvori ’je-
dinstvenu hrvatsku katoličku đržavu’, navodeći da je sa-
rajevski nadbiskup Ivan Sarić izjavio kako će s jednom
trećinom Muslimana svršiti partizani (izginuće u borbi
protiv partizana), jedna trećina će propasti kao izbje-
glice, a s ostalima će stvar već svršiti Katolička crkva«.
Govoreći o tome da su »protiv ove perfidne i zloči-
načke politike ustaša banjalučki Muslimani 22. novembra
1941. godine otvoreno istupili«, kao što je učinjeno i u vise
gradova Bosne i Hercegovine, u pismu potpretsjedniku
ustaške vlade dr Džaferu Kulenoviću i ministru saobra-
ćaja i javnih radova inž. Hilmiji Bešlagiću, S. Odić citira
pismo banjalučkih Muslimana: »Mi znamo dosta primjera,
gdje su ustaše pristupili klanju i ubijanju hrišćana pod
fesovima na glavi. To je bilo u Bos. Novom, gdje su 4
kamiona: ustaša došli iz Prijeka pod fesovima na glavi,
udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hri-
šćana u masama. Isto se desilo i u Bos. Kostajnici kada
je na isti način i za jedan dan poklano 862 hrišćana. I u
Kulen Vakufu su i'sto uradili i tu se je naročito istakao
Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano 950
hrišćana, sto je dalo povoda za osvetu četnika od 6. rujna
(noću) kada je Kulen Vakuf popaljen i gdje je platilo
glavom 1.365 milslimanskih ljudi, žena i djece«.

261
 Čovjek kojeg nisu skršile nevolje

Obračun zločinaca i s narodom prozorskog kraja, za-

počet 1941. i 1942, tekao je i u vrijeme četvrte i pete
neprijateljske ofanzive, odnoseći nove žrtve. Tako je i
Muhamed Beganović, vraćajući se sa Sutjeske, zatekao
uveliko spaljeno selo Kopčiće, dvije srušene porodične
kuće i oca gotovo na samrti, koji je te godine i umro.
Ukućani ga nisu mogli lako prepoznati — išao je
kao sablast, klonuo, noseći s mukom svojih četrdeset pet
kilograma.
Ponovo je postao kurir novoformiranog Ramskog od­
reda, kojim je komandovao Muharem — Muho Osmić, a
već 29. jula 1943. učestvovao je i u napadu na Ostrožac.
U oslobođenoj varoši je izbrojano 58 zarobljenih vojnika,
80 zaplijenjenih pušaka, nekoliko mitraljeza. Sa parti-
zanske strane bila je samo jedna žrtva, poginuo je bom­
bas Alica Hodžić.
Zatim se, u avgustu, vodila borba sa Nijemcima, ko-
jih je u Prozoru bilo oko pet stotina, odakle su se i oni
i ustaše povukli sredinom oktobra 1943. Tada je za zamje-
nika komandanta došao radnik Tomo Mendaš, za kome-
sara Remzija Duranović, prvi komesar Prozorske parti-
zanske čete, za njegovog zamjenika Asim Pervan, koji
je 17. septembra 1943. primio u K PJ i Muhameda Bega-
novića Hodžicu, zamjenika intendanta odreda (kada su
početkom 1944. formirana dva bataljona, postao je inten-
dant jednog bataljona).
Partijski rukovodilac odreda Asim Pervan, jedan od
nekoliko prvih ustanika Muslimana u Hercegovini, čuvao
je, bez riječi, svoju gorku porodičnu dramu: sedam Ba­
nova njegove porodice — oca, majku, dvije sestre i tri
brata — šovinistička, lutajuća komitska grupa iz redova
ustanika bacila je u jamu Cavkaricu sa oko 400 Muslimana
iz sela bilećkog sreza, pa se tako taj zločin »-srpskih osvet-
nika-м (koji su, ipak, stali pred sud pravde) priključio
dugom nizu ustaških zločina nad Srbima i Jevrejima,
poput zločina u selu Prebilovcima, gdje je samo u jednom
avgustovskom danu 1941. ubijeno 414 seljana (249 djece

262
i 91 djevojka), a nekoliko dana kasnije ubijeno je još 168
žrtava.
Za komesarovu porodičnu tragediju niko od boraca
nije znao. Nisu znali ni to da je Pervan bio među trina-
estoricom đaka sarajevske šerijatske gimnazije koji su
početkom marta 1942. stigli iz okupiranog grada u oslo-
bođenu Foču, gdje ih je primio i Vrhovni komandant
NOP i DVJ Josip Broz Tito.
— Zašto smo došli u partizane, pitao nas je taj nama
nepoznati čovjek, i naša kazivanja svodila su se na uobi-
čajena objašnjenja — da nas je bilo sramota da se di-
rektno ne uključimo u borbu za slobodu i bolji život,
da smo u tom smislu napisali dva pisma — omladini i
profesorima, uvjeravajući ih da je oslobodilačka borba
jedini put življenja muslimanske omladine, pa to što re-
kosmo bi drago drugu koji je klimao glavom — sjećao
se tih fočanskih dana Asim Pervan, danas general-major
u penziji u Mostaru. — Taj drug pitao nas je dalje ima
li medu nama skojevaca, šta su nam roditelji. Svako je
ponešto kazao — da mu je otac mualim, muderiz, mujezin
ili neko drugo vjersko zvanje. Drug je tražio da se to po-
jasni. Ni mi nismo do tog trenutka znali da je više dra-
gova iz naše grupe poticalo iz porodica čiji su očevi vjer-
ski službenici. Kad je jedan od drugova kazao da je veći
dio naše grupe stanovao u intematu »-Narodna uzdanica«,
drug je uzeo riječ i obratio se: ’E, vidite, vi ste prava
narodna uzdanica’. Potom je govorio o narodnooslobo-
dilačkoj borbi, bratstvu i jedinstvu. Tek u Prvom bata-
ljonu Prve proleterske saznali smo da smo toga dana
razgovarali sa drugom Titom.

Događaj usred. džamije

Takav borac i komunist, koji je prošao sve muke

ovoga svijeta i odmjerio mnoge visove i grebene, čelične
zavjese na Neretvi i Sutjesci, okupio je sve borce u odre-
du koji su preživjeli Sutjesku — Muhameda Beganovića,
Osmana Sulejmanovića, Dauta Grčića, Derva Isaka i dru-
ge koji nisu bili članovi K PJ, prikupio ih je u selu Kru-

263
ščici i saopštio im da su na najbolji mogući način ispisali
i svoju biografiju kao komunisti — članovi KPJ. Tako je
prekinuto i sektaštvo prema ljudima: među 200 i više
boraca u odredu bilo je samo 12 članova Partije i 8
kandidata.
— Asim ubrzo ode među Mostarce, ja nastavih da
kao intendant sabirem hranu iz ogoljenih seoskih doma-
ćinstava, da varakam borce kako jedu malo deblje ovčije
meso a ne svinjsko, jer do njega smo nekako lakše do-
lazili u katoličkim selima, sve tako teče kako teče, dok
mi partijski sekretar drug Perviz ne reče da te kasne je-
seni 1943, u vrijeme ramazana, jer to traže seljaci Mu-
slimani, moram da klanjam u džamiji pun mjesec dana,
da mi je to partijski zadatak, volio ga ili ne volio, odstu-
panja nema, mora se udovoljiti ljudima koji nas hrane
i koji u našu vojsku djecu šalju ili bi trebalo da šalju
— priča svoju neobičnu priču penzioner Hodžica.
Tako se zalomi: u selu Sćipama kod Prozora obav-
ljam svoj partijski zadatak usred seoske đžamije — kla­
njam kao hodža teraviju, bi to uoči ramazana, učim duge
i kratke sure, molim se Alahu, klanjam u potpunoj tišini,
kad u džamiju grunu komandir voda pri našoj intendan-
turi, stade nasred džamije i ćilima i glasno povika: *In-
tendante, izgubismo dvanaest konja!’. Sinu mi kroz glavu:
kako će se vojska pokrenuti bez konja i kazama, mimicije!
Konje smo čuvali kao svoje glave, to sam svakog dana
govorio i vodniku, pa šta sad da se radi usred džamije
i usred molitve. Smrači mi se pred očima, grč me neki
zahvati, ostadoh otvorenih usta, gledam ispod oka unao-
kolo — seljaci polegli po ćilimu, kao i ja, ćute i slušaju,
ne dižu glave, očekuju šta će dalje da bude, ili se možda
mole, pretvaraju se da se mole, a meni, to već rekoh,
kao da mi se pamet pomrači. Prekinuo sam molitvu kad
sam čuo vodnika, pa kao oparen vrelom vodom skočim
i jumem sa njim iz džamije. Kakva teravija i partijski
zadatak! Konji su u pitanju, čitava odredska motorizacija!
I duša nam na nos ispade dok konje ne pohvatasmo;
Ali, belaj tek nastade. Sekretar partijske organizacije,
drug Perviz, okupi komuniste i zabrza: teža greška teško
da se može zamisliti — napustiti molitvu Alahu pred

264
vjemicima zbog razbježalih konja, šta ima gore od toga,
jer upravo to moje okretanje konjima a ne Alahu, u tre-
nucima najsvjetijim za vjemike, neprijatelji naše borbe
koristiće mjesecima, govoriće: komunisti su se, napokon,
s božijom pomoći, razotkrili. Blefiraju seljake sa svim
što rade, ni molitva drugih nije im svetinja, pa ti sad vidi
kako da mobilišemo nove borce iz tih i drugih sela unao-
kolo. U jednu riječ: kad sam se već bio prihvatio partij-
skog zadatka, trebalo je onda i da ga pošteno izvršim.
I svi jednoglasno prelomiše: kazniše me partijskom opo-
menom, s kojom sam se petljao dugo godina.

Pismo Opštinskom kom itetu S K J

Nosio je njemačku mašinku, pištolj i dvije bombe.

jer putevi kojima se kretao da bi borcima nabavio hranu
vodili su i kroz krajeve u kojima su se krili pripadnici
rasturene »Geganove ustaške milicije« i ubačene diver-
zantske grupe. Na toj »ničijoj teritoriji« ipak nije bilo
okršaja, pa se intendant Hodžica »uželio borbe, ali one
prave«.
— Nađem se te noći uoči 13. decembra 1943, kad
se zavitlala borba u selu Gorici na putu Prozor — Jabla-
nica, u kući »proročice« u selu Kutama, čijeg su muža
ubile ustaše, koja mi »baci grah« i saopšti: ’Evo ti nosila’.
Da mi je to nekad rekla, odustao bi od svake smjele akci-
je, ali ovog puta bi mi to šaljivo. Ali u toj noći napada
na njemačku posadu, na oko stotinu vojnika koji su čuvali
željezni most zvani »cmi most-« na Rami, jedan bataljon
Sedme krajiške brigade, kojem se priključio manji dio
Ramskog odreda, pa i ja, naišao je na neočekivano snažan
otpor, a i obavještajni podaci nisu bili tačni, pa je sve
poteklo kako ne treba.
Tri borca su poginula od mina, a Hodžica je iznesen
ranjen u lijevu ruku i nogu. Geleri su izvađeni, ali i po-
slije operacije šaka je ostala stisnuta. Ipak, postao je
intendant bataljona, a zatim slušalac intendantskog kursa
u Ribniku, sve do napada njemačkih padobranaca na
Drvar 1944, kada je raspoređen u Trinaestu krajišku bri-

265
gadu. Vratio se u svoj zavičaj, gdje je Ramski partizanski
odred već bio izrastao u Sedamnaestu krajišku brigadu
Desete divizije.
Zivot kojim je živio Muhamed Beganović u oslobo-
đenom Prozoru posljednjeg ratnog ljeta, a i godinama ka­
snije, kada je radio kao politički radnik i povjerenik za
trgovinu i snabdijevanje Sreskog NOO, označen je i ampu-
tacijom ranjene ruke, poslije čega odlazi i u penziju, zatim
mnogim poveljama i diplomama, ukrašen je sa šest orde-
na (Orden za hrabrost, Orden bratstva i jedinstva, Orden
ra d a ...) , obogaćen je školovanom i zaposlenom djecom,
od kojih su troje članovi SKJ.
Muhamed Beganović je 25. oktobra 1984 poslao pismo
Opštinskom komitetu SKJ za Mostar koje je naslovio:
»Rad i djelatnost Mjesne zajednice i društveno-političkih
organizacija«.
Bio je to prvi put da se pismom obratio partijskom
rukovodstvu jer, javljao je drugovima, vise nije mogao
»svojim očima« da gleda, »savjest ga je grizla kao starog
društveno-političkog radnika« zbog »nerada i negativnih
pojava«, napominjući da je član K PJ od 17. septembra
1943, a zatim:
»Clan SKJ bio sam sve do novembra 1982. godine,
kada sam brisan iz članstva zbog nedolaska na partijske
sastanke. Na sastanke nisam dolazio zbog toga što sam
ja, vraćajući se iz Prozora sa proslave 40-godišnjice for-
miranja naše prve partizanske čete i 40-godišnjice prvog
oslobođenja Prozora 13. jula 1982. godine, sa kolima imao
saobraćajnu nesreću i odletio u jezero Salakovac i pukom
srećom se spasio. (Tom prilikom utopila se vozačeva pu-
nica, prim. M. S.). Tada sam se sav izubijao i nisam mo­
gao za pet mjeseci da normalno hodam, a i dobio sam
i potpuni slom živaca; što sam stalno pod nadzorom lje-
kara — to se može vidjeti i u našoj boračkoj ambulanti.
Niko od drugova iz organizacije SK ili drugih dru-
štveno-političkih organizacija Mjesne zajednice nije me
obišao i upitao me o mom zdravlju. Meni nije potrebna
nikakva, bilo kakva materijalna ili kakva druga pomoć,
mene je društvo obezbijedilo«.

266
 A zatim je, kao na nekom partijskom sastanku u vri­
jeme partizansko, izložio više grešaka, u djelatnosti dru-
štvenih organizacija onako kako ih je on vidio, iznio je
primjere otudenosti i familijamosti, govorio je o komu-
nalnim problemima, o neplaćanju poreza, o netrpeljivo-
stima, sve konkretno, bez dlake na jeziku, iako i danas
skrhan mnogim bolestima.
To je bilo njegovo slovo o sebi i drugima, »takvo
kakvo je, a njihovo je da kažu je li pravo i istinito«. To
nije dočekao od onih o kojima je pisao, »-a trebalo je, ma-
kar da sam bio i prijek i neprikladan«, kaže naš Hodžica.
Najzad, stigla je obavijest Opštinskog komiteta sa pozi-
vom da prisustvuje sastanku osnovne partijske organi-
zacije, kada je rečeno da je Muhamed i dalje član SKJ
i da ubuduće treba da prisustvuje sastancima, ukoliko
mu to zdravstveno stanje dozvoljava.
Tako je to bilo na sastanku u decembru 1984, kada
se ponovo našao medu svojima. Upravo tog mjeseca po-
slao mi je Muharem Nuhefendić jedno kraće vrijeme
i komesar obnovljenog Ramskog odreda 1943, pismo iz
Sarajeva o svom drugovanju i ratovanju sa Muhamedom
Beganovićem, pa je u svom kazivanju i ovo zabilježio:
»Muhamed je uvijek bio vrlo skroman, odlučan i,
naročito, pravičan. Vršio je razne rukovodeće dužnosti,
često najteže i najodgovornije. Nikad nije čekao na sa­
stancima šta će drugi reći o nekim pitanjima, on se odmah
izjašnjavao i to je mnogima smetalo. Sjećam se jednog
sastaiika. . . Cim je prijedlog pročitan, Muhamed je sko-
čio i rekao sve što je znao najgore o torn ’opštinskom’
kandidatu . . . Sa tom izjavom se mnogima zamjerio, ali
on nije mogao biti drugačiji nego onakav kakav je i prije
toga bio-«.

267
 COVJEKOVA PREPOZNAVANJA
Umjesto pogovora

Uđe nepoznat, krakat i plećat čovjek, pruži ruku i

reče:
— Danilo Damjanović, poznatiji kao Danić.
— General, Ličanin!? — rekoh, a on, general-major
u penziji, narodni heroj, nekadašnji zamjenik komandan-
ta Bruge brigade Seste ličke proleterske divizije »Nikola
Tesla«, bez žurbe sjede, opruži noge i saopšti mi da je
u mojoj knjizi »Sestorica osuđenih«, u izdanju Izdavačkog
centra »Komunist« u Beogradu 1974. godine, naišao na
ime čovjeka čija ga je sudbina duboko potresla.
Prepun nekog bola i gorčine, lički proleter pomenu
kaluđera Miluna Nikića Mirona iz hercegovačkog sela
Vranjska, čije je otvoreno pismo »Narodu i srpskom sve-
štenstvu« Operativni štab NOP odreda za Hercegovinu
poslao Vrhovnom štabu NOP i DV Jugoslavije maja 1942.
godine, predlažući da se pročita i preko radio-stanice »Slo-
bodna Jugoslavia«.
General ne zna, kaže mi, da li je spiker pročitao ovo
pismo, ali pouzdano tvrdi da nije tačno da su kaludera
četnici ubili 1943, već su ga, iako će zvučati nevjerovatno,
strijeljali partizani kod vrela rijeke Cetine jula 1943.
— Nije ni bilo Iako dokučiti istinu, tu našu grdnu
grešku — kaže general. — Tek kad je plotun odjeknuo
i olovo se sasulo u kaluderove grudi, kad su se čule nje-
gove posljednje riječi, a sve je već bilo kasno, sumnja je

269
 počela da nagriza Ijude, članove partizanskog suda, a i
nas u štabu, kao da smo tek tada zastali raširenih zjenica
i bez odgovora: da li je, zaista, kaluđer govorio istinu!?
Rat je progrmio, ali za cijelo to vrijeme kao da smo svi,
intimno, nosili neki oštar ožiljak u sebi. Nismo mu vje-
rovali. Sada znamo: pao je čovjek svoga vremena. Pao
je od našeg plotuna, koji nije smio da odjekne. A kako se
sve to dogodilo, evo ti moje škrto sročeno slovo, pa ti vidi
dalje šta ćeš i kako ćeš.
Tako se iz jedne usputne epizode začela priča o tra-
gičnom kaluđeru Milunu Nikiću Mironu, kazivanje koje
je u ovoj knjizi dobilo nova značenja i obilježja, pa i pod-
sticaje da se sagledaju i sudbine sličnih životnih zapletaja.
I kao što u životu obično biva da jedan događaj aso-
cira i na neke druge, tako je i ovaj zapis o nesrećnom
jeromonahu Mironu podstakao Jovana Žarkovića, prvo-
borca sa planinopivske visoravni, da mi ispripovijeda ne-
zaboravan događaj sa tromeđe Bosne i Hercegovine, Crne
Gore i Srbije, da mi iz sasvježđa čestica bratstva i čoj-
stva, i iz pakla ratnog nevremena, lzdvoji »svog protoje-
reja« Jova Radovića, koji postade i moj drugi junak.
Planinopivskog sveštenika Jova Radovića doživljava-
će svako na svoj način. Moja, pak, bila je težnja da iz
pregršti ratnih dokumenata, od kojih se mnoga prvi put
sada objavljuju, kao i na osnovu svjedočenja četrdesetak
popovih ratnih savremenika, predočim čovjeka koji je sti-
cajem surovih okolnosti februara 1943. pokrstio Muslimane
u Božurevom Dolu, zaseoku sela Brijeg, na lijevoj obali
Tare, neveliko i jedino jezgro seljaka koje je živjelo pod
znakom polumjeseca u širokom zahvatu sela u kojima
su živjeli seljaci pod znakom krsta. Preveo ih je u pra-
voslavnu vjeru, pod znak krsta, duboko uvjeren, i on i
pokršteni nevoljnici, da će vrijeme zločinaca ubrzo pro-
tutnjati, da će ih uništiti NOVJ.
Otuda i naslov knjige »Krst i polumjesec u Božure-
vom Dolu«, a možda je mogao da glasi i »Izbavitelj po-
krštenih nevoljnika«, ili »Cestice bratstva«.
Kako se priča dalje plela sve snažnije se u njoj ogle-
dao veliki rodoljub i patriota, prosvjetitelj i borac snažnih
moralnih i intelektualnih individualiteta, narodni svešte-

27 0
nik kojeg bi mogla poželjeti svaka napredna sredina. U
mozaiku najneobičnijih sudbina i tragedija, u svjedoče-
njima o srpskom, cmogorskom i (muslimanskom narodu
između ustaskog i četničkog noža na tromeđi triju repu­
blika, među progresivnim ljudima koji su u tragičnoj
kataklizmi bratoubilačkog rata na prekopanim jugosloven-
skim ratištima kovali bratstvo i jedinstvo, dogradivao se
i oplemenjivao i proto Radović, stvarao mostove medu-
sobnog razumijevanja između društva i crkve, medu lju­
dima svih nacionalnih sredina, za šta je dobio i veliko
priznanje — Orden bratstva i jedinstva I i II reda.
Svoje životno opredjeljenje označio je i riječima upu-
ćenim narodnim poslanicima da sve to što doživljava
može da svede u tri riječi »Radosja velika jest«, kao što
je i svoje posljednje slovo, škrtu skicu svoga životopisa,
što ga zapisa 17. maja 1955, nepunu godinu dana prije
smrti, obilježio porukom prijatelju: »Saljem ti ove podatke
da imaš kod sebe, smatrajući te kao iskrenog druga i pri-
jatelja. Podaci su tačni, a na tebi ostaje kako ćeš ih ti
poslije moje smrti obrađivati i razrađivati«.
Poslije smrti!
A upravo na svoj »sudnji dan«, već na samrti, svom
prijatelju Spasoju Sarcu smireni prota je rekao da ga
sahrane kao čovjeka i rodoljuba, kao patriotu. Samo tako.
I bez popa i bez molitve.
Smatrao je dovoljnim da na humci ostane zabilježeno
samo njegovo ime i prezime. Jer, čovjek i jeste samo to,
a sreća je velika ako u sjećanjima i srcima ljudi poslije
svog odlaska nastave da žive njegova djela i simboli pod
kojima je odabrao da živi časno i pošteno.
Na putevima čovjekovog prepoznavanja, u previra-
njima i složenostima ne samo ratnog vremena, koračao je
i fra Josip Markušić, franjevac koji je svojevremeno za­
pisao: »Ja ovako danas mislim, a mislio sam i u aprilu
1941: Ne možeš biti okupiran dok te ne zarobe; ali ni ako
si svezan još nisi zarobljen, dok okupatoru dušu ne
predaš«.
Te mudre riječi nekadašnjeg provincijala Bosne Sre-
brene, gvardijana i župnika, pisca i nosioca Ordena brat­
stva i jedinstva I reda, gosta Drugog zasjedanja AVNOJ-a,

271
hroničara jajačkog franjevačkog samostana — osobene i
neobjavljene ratne hronike Jajca, humaniste i stvaraoca,
parafrazirao sam i u svom prilogu »Vrijeme partizansko
u aktuelnim političkim odmjeravanjima« na skupu u Za-
grebu 1983 (»Historija i suvremenost — Idejne kontro-
verze«, Centar CK SKH — »Globus«, Zagreb, 1984). A
trideset godina ranije, novembra 1953, te riječi fra Jozine
nisam mogao objaviti u listu u kojem sam tada radio,
kao ni u svojoj prvoj knjizi »Drugovi iz bataljona« (»Na-
rodna prosvjeta«, Sarajevo, 1955), u kojoj sam, ipak, na-
veo nekoliko pojedinosti iz zapisa tada još »anonimnog
hroničara« Jajca.
Da to nije dnevnik nepoznatog pisca već mudrog
fra Markušića, saopštio sam deset godina kasnije u »Na-
rodnoj armiji«, novembra 1963, u reportaži »Posljeđnji
krugovi oko tvrđave Tabije«, sa podnaslovom »Neobični
hroničar grada na sedrenim gredama«. Bilo je to poslije
mog razgovora sa fra Jozom u njegovoj samostanskoj
ćeliji kada je govorio o vremenu kojim živimo i kada je
dozvolio, pošto sam »već toliko zaglavinjao«, da kažem
samo toliko da je on »anonimni hroničar« objavljenog
dijela hronike.
»Tako će biti dok sam živ, a poslije moje smrti —
kako Bog da«, rekao je fra Jozo ispraćajući me do kapije
samostana.
Poštovao sam njegovu želju i tek nakon dvadeset
i dvije godine napisah ove stranice.
Orden bratstva i jedinstva II reda krasi i životopis
nekadašnjeg đaka vjerske muslimanske škole i seoskog
hodže »pripravnika« Muhameda Beganovića Hodžice, ko­
ji je u koloni Desete hercegovačke proleterske brigade
s puškom i bombom učestvovao u bici na Neretvi i Su-
tjesci. Kasnije, kao član K PJ bio je kažnjen najneobič-
nijom kaznom za koju sam čuo: zbog toga što se nije
molio bogu u vrijeme vjerskog praznika Ramazana ka-
žnjen je partijski. Upravo me je ta neobičnost i dovela
do Hodžice i price o njemu.
Zivot kojim je živio kada je pušku nosio, putevi
kojima i danas korača, doveli su i Hodžicu, pored popa
Radovića, kaludera Mirona i fra Markušića, pod zastave

272
bratstva, u kolonu onih koji su na svoj način doprinosili
boljem razumijevanju borbe i jugoslovenske revolucije,
koja je tekla i oplemenjivala se u izrazito nesvakidašnjim
okolnostima, jedinstvena u svojim zapletima, porukama
i njihovim oživotvorenjima.
Koliko su sudbine ovih ljudi osobene u svojim izra-
stanjima, toliko su i njihove životne poruke u isto vrijeme
i srpske, i muslimanske, i crnogorske, i hrvatske, opšte-
ljudske i opštejugoslovenske, prepune rodoljublja i čovje-
koljublja, oplemenjene međuljudskim povjerenjem i u naj-
stravičnijim ratnim vrtlozima, pa se tako svojim samo-
požrtvovanjem i ljudskim djelom i danas suprotstavljaju
svima koji jednostrano prikazuju zločine što ih počiniše
šoviništi iz »svoje« ili »tuđe« nacionalne sredine.

Mensur Seferović
*

* *

. . Prota Jova Radovića i lično sam dobro poznavao

već u predratnim danima, kad sam bio mlad student iz
Pive a on veoma ugledan dobrostojeći sveštenik i istak-
nut lokalni clan bivše Zemljoradničke stranke, u istom
kraju. No, daleko sam ga bolje upoznao u toku rata, na-
ročito u periodu od kad smo se, u novembru 1943, obojica
našli ii Izvršnom odboru ZAVNO Cme Gore i Boke, toj
prvoj crnogorskoj narodnoj vladi, i kao takvi dugo bili
zajedno. Pominjem ovo zato da bih istakao kako mi je
njegov život dobro poznat, pa mogu tvrditi da je drug
Seferović onaj deo toga života kojim se u rukopisu bavi
u osnovnim crtama prikazao nesumnjivo verodostojno. Ka-
žem »u osnovnim crtama« zato što se niz sasvim konkret-
nih pojedinosti, kao što su razni razgovori, razni dnevni
događaji u pojedinim fazama života i slično, može samo
pretpostavljati i činiti manje ili vise verovatnim, a nikako
i naučno sasvim tačno utvrditi. Proto Jovo Radović je,
odista, bio veliki patriot, što je celim svojim držanjem
u toku najtežih iskušenja rata i revolucije i delom do-
kazao, upravo po onoj Mažuranićevoj:
18 273
 »Dobar starac, jer što kaže inom
I sam svoijem potvrđuje činom«.

Inače, proto Jovo je bio čovek tih, miran, odmeren

u svemu, dovitljiv, dosta ćutljiv, štedljiv, u mnogom po-
gledu tipičan predstavnik pivakih seljaka iz međuratnog
i ratnog vremena. Naravno, Seferović nije pisao niti pro-
tovu karakterologiju niti čitavu njegovu biografiju, ali
je i iz jedne i iz druge oblasti izneo niz najzanimljivijih
crtica, koje i sam ovaj deo rukopisa čine zanimljivim, ne
samo za protove Pivljane već i za najšire krugove čitalaca.
Pri tom je autor umeo da izabere i sam predmet — nai-
me, jedan život pun svakojakih obrta i opasnosti, pre-
trpljenih iskušenja i doživljenih počasti, život kakav se
i mogao proživeti samo u toku jednog ratnog i revolucio-
namog vremena kakvo je bilo u nas tokom 1941— 1945.
godine.
Zadržao sam se duže na ovom delu rukopisa ne samo
zato što mi je njegov predmet i lično poznatiji već i zato
što je taj deo rukopisa gotovo triput duži. Međutim, i za
onaj deo rukopisa koji se odnosi na kaluđera Mirona Ni-
kića može se reći gotovo isto. Naime, iako mi on nije bio
lično poznat, za njega sam takođe čuo, jer su se doga-
đaji koje u vezi s njime opisuje drug Seferović zbivali
u susednoj mi Hercegovini. Osim toga, i ovaj deo ruko­
pisa, kao, uostalom, i prethodni, uveliko se temelji bilo
na dokumentima bilo na kazivanju vrlo ugleđnih ličnosti,
učesnika u događajima, tako da im se može pokloniti vera.
Istovetne su i ostale odlike ovog dela rukopisa, odlike
među kojima je zanimljivost pripovedanja, možda, na
prvom mestu. Seferović vodi čitaoca od jedne veoma izra-
zite ličnosti do druge i iz jedne od njihovih mnogobrOjnih
životnih peripetija u drugu, s torn važnom zajedničkom
crtom što su i te njegove ličnosti i te njihove peripetije
vođene istovetnom idejom borbe za slobodu i socijalnu
pravdu, pa bilo da se ta borba vodi u cmogorskim bilo
u obližnjim hercegovačkim kršima.
Rezimirajući, hteo bih da na prvom mestu istaknem
dobru zamisao autora da u jednoj knjizi obradi ratrte ži-
vote četvorice sveštenika raznih veroispovesti i iz raznih

274
krajeva zemlje, ali istih po svom rodoljublju, slobodo-
ljublju i pravdoljublju, po svojoj odanosti narodnooslobodi-
lačkoj borbi naših naroda. Nesumnjivo će ta knjiga već
zbog toga privući široku pažnju čitalaca i biti im veoma
zanimljiva. Veliki doprinos toj načelnoj zanimljivosti knjizi
pruža i činjenica što su njen predmet dogadaji i sami po
sebi veoma interesantni koji, ma koliko karakteristični za
našu narodnooslobodilaeku borbu, ipak nisu bili česti, obič-
ni, već naprotiv retki, pa i izuzetni. Zanimljivost knjige je
veća i utoliko što je pisana jednim zanimljivim, lakim sti-
lom, koji, istina, nije strogo naučnički, ali jeste lep novi-
narski i publicistički, pa utoliko i pristupačndji širim kru-
govima čitalaca. Pa, i što se tiče vemosti događaja koje
autor opisuje, ako u knjizi i nema naučne aparature u
pravom smislu, ona se zasniva na čitavom obilju verodo-
stojnih svedočanstava, bilo u obliku pisanih dokumenata
bilo u svedočenjima uglednih učesnika u događajima, što
joj daje još jednu važnu karakteristiku — ubedljivost
kazivanja. . .«
Izvod iz recenzije akadem ika dr Obrena Blagojevića

* *

» . .. U čovjekovoj dugovjekovnoj borbi sa raznim

preprekama, posebno kada je ta borba ugrožena spoljnim
agresorskim pritiscima, javljaju se u narodu njegove du-
binske snage i progresivni pojedinci koji su spremni da
ne pokleknu bez obzira na posljedice. Seferovićev uvodni
tekst upravo ukazuje na četiri takve ličnosti, koje su po
religiji različite, ali po čovjekoljublju, rodoljublju i.p ra-
vednosti skoro identične. Dvije od tih ličnosti — Bozurev
Do prote Jova Radovića i Muke kaluđera Miluna Nikića-
-Mirona, prikazane su u I i II poglavlju.
Treće poglavlje posvećeno je životnom putu i dje-
lovanju fra Josipa Markušića, provincijala Bosne, gvar-
dijana i župnika, pisca i nosioca Ordena bratstva i jedin-
 stva. Josip Markušić jedan je od hronieara franjevačkog
samostana u Jajcu i pisac neobjavljene ratne hronike ovo-
ga grada. U toku rata, a i kasnije, ispoljio je izuzetne
moraine vrijednosti i doprinosio prevladivanju raznih
ljudskih zabluda i zaostalosti. U toku rata, posebno za
vrijeme boravka Vrhovnog štaba NOV i POJ u Jajcu,
imao je neposredne kontakte sa nizom istaknutih ličnosti
NOP-a. Pisanom riječju i djelom usmjeravao je vjemike
na put tolerancije, saradnje i međusobnog zbližavanja,
U rukopisu druga Seferovića prikazan je kao ličnost koja
široko zrači i djeluje, prije svega, ličnim primjerom.
Cetvrto Seferovićevo poglavlje govori o životnom pu-
tu Muhameda Beganovića-Hodžice, koji je bio dak sara-
jevske Medrese, borac Desete hercegovačke brigade, clan
K P J i nosilac niza odlikovanja. I ovdje se radi o van-
tipičnoj ličnosti koja je ispoljila izvanredne ljudske oso-
bine i pokazala da se može biti dobar patriota i borac
bez obzira na naciju, konfesiju, vjeru i profesiju kojom
se čovjek bavi.
Ideja druga Seferovića da za predmet svoje knjige
uzme četiri ličnosti — istih ili sličnih profesija — svešte-
nika, ali raznih vjera i sa raznih strana naše zemlje, koje
su jugoslovenskoj revoluciji, svaka na svoj način, dale
određem doprinos, vrlo je privlačna i zanimljiva. Uz to,
autor se potrudio da svaku od ličnosti koje obraduje uklo-
pi u ambijent zbivanja koja su, po pravilu, vrlo dinamična.
Radnja se odvija kao na dobrom filmu i rukopis se lako
čita.
Sve što se u rukopisu pojedinih poglavlja daje ima
svoju istorijsku podlogu bilo da se ona neposredno iska-
zuje bilo da se do nje može doći preko odgovarajuće vrste
izvora. Seferović se već dokazao i potvrdio na Obradi niza
tekstova sličnoga žanra . . .«
Izvod iz recenzije dr Zdravkd Antonića, naučnog
savjetnika

276
 IZ V O R I I L IT E R A T U R A

B 0 2 U R E V DO PRO TE JO VA RADOVIĆA

— Porodična arhiva prote Jo v a Radovića k oju ču vaju njegovi

sestrići — M ilka M ostić, Sim o M ostić i B ran k o M ostić, zatim
. svjed očenja k o ja je autor zab ilježio u razgovoru sa Spasojem
Šarcem , M omčilom Vukovićem , Sretenom K ulićem , Nikom P a -
vićem , V idojem Zarkovićem , Jovanom Zarkovicem , M ilanom
Koprivicom , A ntonijem P ejovićem , Obrenom B lagojevicem , M i-
lijom Stanišićem , M ujom Hadžavdićem, Mevzunom Hadžavdić,
Mevlom Hadžavdić, Serifom Zukanović, M evlom H adžić.^H a-
lirnom Zukanović, Salkom Zukanovićem , R asim om Zukanovi-
. ćem, Mdrkom Nišićem, M ilosavom M itrićem Bećom , Bogdanom
Rovićem , Radovanom V ojinovićem , Je fto m Pavićem , Mitom
Savićevićem i drugim učesnicim a u dogadajim a k oje je autor
konsultovao i k o ji žive u Beogradu, Sarajev u , Titogradu i na
T jen tištu (Foči).
— Z bom ik dokum enata i podataka o N O R-u naroda Ju g oslav ije,
tom III, knjdga 1, 2, 3, 4, 5 ; tom IV , k n jig a 1— 11; tom II, k n j.
2, 3, 4.
— Isto rijsk i zapisi: 1975 (broj 2, 3—4 ); 1971 (br. 3— 4 j; 1972 (3—4 j;
1973 (br. 2—3) 74: br. 1—2.
— Is to r ijs k i: in stitu t C m e Gore, Titograd (zapisnici V II i V III
. sjed nice Izvršnog odbora ZAVNO C m e Gore i Boke, održano
16. i 20. II 1944.
— Z bom ik grade za istoriju radničkog pokreta Crne Gore, T i­
tograd, k n jig a 3.
— »Sutjeska-«, k n jig a 1 (S. Cvoro: »M jesec i po dana u pivskoj
p u stinji«), k n jig a 3 (O. Cicmdl: »-Sedam teških dana«, D. Ja u -
ković: »D urm itorski k ra j u plam enu«).
— B. K rizm an: »P avelić između H itlera i M u solinija«, »Globus«,
Zagreb, 1980.

277
— F ikreta Je lić B u tić: -U staše i NDH«, SveućiliSna naklada L i­
ber i IP školska knjiga, R ije k a , 1977.
— Zoran L ak ić: -N arodna vlast u C rnoj G ori 1941— 1945«, -O bod«,
C etinje, -N arodna knjiga«, Beograd, 1981; Z em aljsko antifa-
šističko v ije će narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke (zbirka
dokumenata).
— G ojko N ikoliš: -K o rije n , stablo, pavetina«, Sveu čilišna naklada
L iber, Zagreb, 1980.
— Ivan R ib a r: -U spom ene iz N OB«, V ojn o delo, 1961, Beograd.
— Luka Božović: -F o ča n sk a partizanska republika«, M uzej fočan-
skog perioda NOB, Foča, 1982.
— Isto rijsk i institu t Crne Gore, Titograd, -CA SN O 1944— 1945«,
Obod, C etinje.
— R ad oje P a je v ić: -K o n tra re v o lu d ja u C m o j G ori 1941—1945«.
— Mladen Iveković: -N epokorena zem lja«, N akladni zavod H rvat-
ske, 1945.
— Obrad C icm il: -D u rm itorski NOP odred«, V ojnoizdavački za­
vod, Beograd, 1966; -Iz dana ilegalnosti na durm itorskom po-
dručju 1942. god.«; -1941— 1942 u svjed očenjim a učesnika
N O B-a«, Vojnoizdavački zavod, 1975, Beograd.
— Obren B la g o je v ić: -P iv a « , Srpska ak ad em ija nauka i um et-
nosti, Beograd, 1971.
— V lad im ir N azor: - S partizanim a«, N akladni zavod H rvatske,
Zagreb, 1945.
— B a trić Jo v an ov ić: -O rna G ora i NOB u so d ja lističk o j revo-
lixciji«, V ojno delo, 1960, Beograd.
— Рего K rs ta jić : -D u rm itor u NOB i revo lu ciji«, G ra fičk i zavod,
Titograd, 1966; -O d KolaSina do Ja jc a « , -P ro sv eta«, Beograd,
1957.
— V lad im ir D ed ijer: D nevnik« (III dio>, Državni izdavački zavod
Ju g o slav ije 1946. Beograd.
— L ičn a arhiva M uje Hadžavdića sa T je n tišta (Foča) o pokršta-
van ju M uslim ana febru ara 1943.
— M arko V u jačić, -Slobod a«, 3. ju l 1958.
— Iko M irković: -M ark o V u jačić — u m jetn ik žive ljudske rije či« ,
-4. ju l« , 19. novem bra 1974.
— Dušan Kostać: -Z akop ani živi!«, -P o litik a « , 19. ju n 1958.
— Tom ica N ikčević: -P rilo g izučavanju političkih borbi u Crnoj
Gori 1929— 1937«, Isto rija X X vekei, III, Beograd, 1952.
— Spom enica pravoslavnih sveštenika — žrtava faSističkog terora
i palih u NOB 1941— 1945«, Savez uđruženja pravoslavnih sve-
štenika F N R J, Beograd 1960.

MUKE KALUĐERA MILUNA NIKIĆA MIRONA

— Autorove zabilješke iz razgovora sa Nikolom Milidragovićem,

Danilom Komnenovićem, Brankom Popadićem, Danilom Dam-

278
 janovićem , Petrom M ilidragovićem , Sim om Radićem , Ljubom
Naprtom, V ladim irom Dučićem, Halidom Comićem , Dušanom
Grkom.
— Jo v o Bogdanović: »K obne greške kaluđera M irona«, -P o litik a « ,
25. decem bra 1980.
— N eobjavljena pism a: M ilu tina N ikića (J. Bogdanoviću 17. II
1981. i Saveznom odboru SU BN O R Ju g o sla v ije 18. I I I 1981),
Slobodana Popovića (»Politika**, 26. decem bra 1980) i jednog
anonimnog čitaoca (»P olitika«).
— Slavko S tija č ić : »T ito o kaluđeru M ironu«, »P o litik a«, jan u ar
1981.
— Tripo Saren ac: «Sa krstom , petokrakom i puškom u ruci«,
»Sloboda«, M ostar, 1. i 7. fe b m a ra 1983.
— »B ileća u NOR i revolu ciji« — Spom enica poginulim B ile ća -
nim a u NOR i revoluciji*«, O pštinski odbor SU BN O R B ileće,
1983.
— »R atni dnevnik Sava Orovića*«, »Hronometar**, Beograd, 1972.
— »Sesta proleterska divizija«, x-Epoha«, Zagreb, 1964.
— M. Seferović: »Istočno i zapadno od N eretve«, »Narodna arm i-
ja « , Beograd, 1981.
— M. Seferović: »Sestorica osuđenih«, IC »Kom unist«, Beograd,
1964.
— M, Papić i V. K ovačević: »N evesinje u obruču«, »Narodna ar-
mija**, Beograd 25. ju n 1971.
— S. Skoko i M. G rahovac: -U sta n a k u istočnoj Hercegovini
1941*«, »Politika««, novem bar 1971.
— Z bom ik dokum enata i podataka o NOR naroda Ju goelavije,
tom V, k n jig a 17, 18 i 19.
— A rhiva V ojnoistorijskog institu ta, CA, kut. 26, reg. br. 37/VI— 1.

Z E M L JA BO SN A F R A JO S IP A M A R K U SlC A

— Angažirani svećenik — Sim pozij u povodu 100. o b ljetn ice ro-

đ en ja fr a Jo sip a M arkušića (K aziv an ja Slavk a Kovačića, Ign a-
c ija Gavrana, R u fin a S ilića, V elim ira Blaževića, М агка Oršo-
Hća i A leksandra Sev ču k a; »K ršćan sk a sad ašnjost« — R ev ija
»Nova et V itera«, Zagreb—S a ra jev o , 1981).
— C iril P etešlć: »K atoličk o svedenstvo u NOB-i** (OOUR V je -
snikova press agencija, C G P delo, OOUR Globus, K o m isija za
odnose s v jersk im zajed nicam a Izvršnog v lje ća Sab ora SR
H rvatske, 1982).
— R. Čolaković: >*Zapisi iz oslobodilačkog rata*« (K n jig a V, » S v jet-
lost*«, Sarajev o, 1955).
— M. M iadenović, S. K ržav ac: >*U p ra tn ji vrhovnog komandanta««
(»Narodna armija**, Beograd, 1977).
— N. (Babić i D. O tašević: »ZAVN OBIH 1 izgradn ja bosansko-
-hercegovačke državnosti** (M uzej revolu cije BiH , Sarajev o,
1970).

279
— K o sta Z rilić:' » K ra jišn ici pred bunkerim a« (»Narodna a fth ija « ,
Beograd, 1969).
— B ran k o R ak oćev ić: »Bez uzm aka« (»Narodna a r m i ja ^ : B eo­
grad, 1983).
— »Sred n ja Bosna u N O B-u« (članci i s je ća n ja , k n jig a I, S la v -
k o O dić: »U staški pokret i k ato ličk a crkva u H rvatskoj, Bosni
i Hercegovini«, V ojnoizdavački zavod, Beograd, 1976).
— D r V ojislav K ecm anović: »Z abilješk e iz ratn ih dana« (Institut
za isto riju , »O slobođenje«, S arajev o, 1980). , ' V.
— K ako je rođena nova Ju g o s la v ia (Ja jc e , 1969, Jo sip M arkušić:
»Od bijed e do pobjede u Ja jc u « ).
— H ronologija oslobodilačke borbe narodna Ju g o sla v ije 1941—
— 1945 (V ojnoistorijsk i institu t, Beograd, 1976).
— Ahmed Đ onlagić: »M uslim anska četn ičk a organizacija« (»N a-
rodna a rm ija « , 28. avgusta, 4. i 9. septem bra 1970).
— »D obri pastir« (Sarajevo, godina 1950— 1960: fr a Bono O stojić:
»Uspomene iz drugog svjetskog ra ta « ; k aziv an ja fra J . M arku-
šića — 1950, br. 1—2, 1959, br. 1— 1, 1960, 1966, br. 1).
— M. Seferović, V. H laić: >*-Tito — vrhovni kom andant« (»Na­
rodna arm ija « , Beograd, 1980).
— M. Seferov ić: »Drugovi iz b ataljon a« (»Na sedrenim gredama«,
str. 5— 13; »N arodna prosvjeta«, S arajev o, 1955).
— »Narodna a rm ija « (3. decem bar 1953, 24. novem bar 1961, 29.
novem bar 1963); »O slobođenje« (br. 1588 od 29. X I 1951.); » B o r-
ba« (24. septem bar 1949).
— L ičn a s je ć a n ja o susretu sa fra Josipom M arkušićem u Ja jc u
1963, zatim razgovor sa M arkom Oršolićem , Todorom V u ja si-
novićem i drugim učesnicim a u dogadajim a u Ja jc u tokom
rata i p osljeratne izgradnje.

REVOLUCION ARN O V R IJE M E I NE V R IJE M E *

MUHAMEDA BEG A N O VICA H O D 2ICE

— V ojn o isto rijsk i institu t, Beograd, k u tija 407 A, fas. 7, dok. '10/1;
K. 103 B , f. 17, d. 3 ; k. 12, f. 1, d. 60.
— Z bo m ik dokum enata i podataka NOR jugoslovenskih naroda,
tom I I, k n jig a 4, 5 i 6.
— Slavko O dić: »U staški pokret i k atoličk a crkva u H rvatskoj,
Bosni i H ercegovini« (»Sred nja Bosna u NOB«, k n jig a I, V II,
Beograd, 1976).
— Advan Hozić: » K a lje n i n a N eretvi« (»NA«, Beograd, 1975).
— M ensur S e fe io v ić : »Istočno i zapadno od N eretve« (»NA«,
Beograd, 1981).
— Savo O rović: »R atni dnevnik« (»H ronom etar«, Beograd, 1972).
— Ahmed Đ onlagić: »M uslim anska četnička organ izacija« (»NA«,
28. avgusta i 11. septem bra 1970).

280
— M ilan B a sta : » K a rije risti kok etiraju sa nacionalistim a« (*B o r-
ba«, 15— 16. d ecem bar 1984).
— Muhamed N uhefendić: »Veze Prozora, F o jn ice, L iv n a i G or-
n jeg V akufa u prvoj godini rata« (»Veze u NOB 1941— 1945«,
k n jig a 1 i 2, V II, Beograd, 1981).
— L ičn a s je ć a n ja M uhameda B eganovića Hodžice k oje je u više
susreta isp ričao autoru ove k n jig e, zatim k a ziv an ja M illnka
O kiljevića, R em zije D uranovića, A sim a Pervana, Muhameda
N uhefendića, L u ke Božovića, Radovana S tija č ić a , S a fe ta A la -
gića i ostalih k o ji su isp ričali poneki d etalj, kao i svi oni
koje je autor konsultovao o z n a ča jn ijim pojedinostim a i do-
kum entim a.

281
 OD 1STOG PISCA

DRUGOVI IZ BATALJONA, »Narodna prosvjeta«, Sa­

rajevo, 1955.
TAJNA PARTIJSKE ĆELIJE, »Oslobođenje«, Sarajevo,
1957.
BATALJON U OKUPIRANOM GRADU, »Oslobođenje«,
Sarajevo, 1958.
SOSA, I izdanje, »Svjetlost«, Sarajevo, 1959; II izdanje
»Narodna armija«, Beograd, 1972; III izdanje »Nacionalni
park Kozara«, Prijedor, 1981; skraćeno izdanje NIP »Deč-
je novine«, Gornji Milanovac, 1974.
PROZIVKA NA TJENTlSTU, »Veselin Masleša«, Sara­
jevo, 1961.
PARTIZANSKI KOLOPLETI, »Narodna armija«, Beograd,
1964.
283
PRED OClMA GRADA, »Informativni centar Mostar«,
1970; nagrada »14. februar« Skupštine opštine Mostar,
1970.
VRIJEME RATNO MANOJLA JMANOJLOVlCA, »Cetvrti
jul«, Beograd, 1971; Oktobarska nagrada Skupštine opšti-
ne Herceg-Novi za 1971. i Cetvrtojulska nagrada Savez-
nog odbora SUBNOR Jugoslavije z a !9 7 2 .
ŠESTORICA OSUĐENIH, IC »Komunist«, Beograd, 1974.
PRVI VOJNIK REVOLUCIJE, »Narodna armija«, Beo­
grad, 1977. 1
TITO VRHOVNI KOMANDANT (koautor [V. Hlaić, »Na­
rodna armija«, Beograd 1980— 1981, u deset izdanja na
našim i stranim jezicima: slovenačkom, makedonskom,
srpskohrvatskom, albanskom, madarskom, engleskom,
francuskom, ruskom, španskom i arapskom).
ISTOCNO I ZAPADNO OD NERETVE, »Narodna armi­
ja«, Beograd, 1981. -V *V ' '
RAZMEĐA 2IVKE DAMNJANOVlC, »Narodna knjiga«,
Beograd, 1982.
RASCVJETI BRATSTVA, »Narodna armija«, Beograd,
1984.
MOSTARSKI KOLOPLETI, Opštinski odbor SUBNOR
Mostar, 1985.

284
 SADR2AJ

B02U R EV DO PROTE JOVA RADOVIĆA

»Predsjedniče, tako da me sahranite . . .« — — 8

Učitelj i bogoslov — — — — — — — — 12
Uoči ustaničkog proloma — — — — — — 15
Opozicioner postaje borac — — — — — — 18
Predsjednik Opštinskog NOO u Trsi — —■ — 22
Smrt je ušla i u kuću Jova Radovića —— — 24
Partija, vojska i narodna vlast — — —— — 29
Zastave kojima se piašio narod — —— — 31
Odbornički desetodnevni raporti — —— — 32
»Mi moramo znati nabavljati, rasporedivati.. .« — 35
Povlačenje i put u neizvjesnost — — —— — 38
»Postavio sam tajne patrole« — — —— — 40
Hrabrost mjerena veličinom rizika — —— — 42
Na seoskom skupu — —— — — — — 44
Umjesto predaje — — —— — — — — 45
»Sentimentalnosti ne smije da bude« — — — 47
Ustaška i četnička politika istrebljenja, prekrštava-
nja i pokrštavanja —— — — — — 49
Pokrštavanje Muslimana —— — — — — 54
»A kad partizani dodu sve ćemo brisati« — — 57
Mile Popović, sin Zlatije Sahinagić — —— — 60
Koljači i pokršteni u seoskoj crkvi — —— — 62
Izbavitelj pokrštenih nevoljnika ■— —— — 64
»Njihova sudbina je riješena« — — —— — 67

285
»►Proto Radović u ratnim dnevnicima — — — 70
»Nema više uskrsnuća starih stranaka« — — — 73
»Ovim potvrđujem da je drug proto Jovo Rado-
v ić . . .« — — — — — — — — — 76
Drama pedesetorice — — — — — — — 77
Trojica zakopanih — — — — — — — — 79
»Kuku sine izgubljeni. . . « — — — — — — 81
»Moli se Bogu, proto. . .« — — — — — — 84
Kazivanje učitelja Bajagića — — — — — 85
»►Tako je moralo biti« — — — — — — — 93
Clan Izvršnog odbora Zemaljskog antifašističkog
vijeća — — — — — — — — — 96
Poziv na skupštinu svećenika — — — — — 99
»»Osudujemo izdajnike Hristove vjere . . . raspopo-
ve i raskaluđere: Jova Radovića . . .« — — 102
»Crveni m inistre. . .« — — — — — — — 104
Ljevičarenje na konferenciji sveštenika — — — 106
Clan Predsjedništva CASNO-a Cme Gore i Boke 108
»Mi zato treba duboko da vam se poklonimo-« — 109
Referent o predsjedniku — — — — — — 111
»Radosja velika jest« — — — — — — — 113
Ispit patriotizma — — — — — — — — 115

MUKE KALUĐERA MILUNA NIKlCA MIRONA

Iz Sumadije u Hercegovinu — — — — — 120

S puškom na položaju — — — — — — — 122
Suđenje »špijunu« — — — — — — — 124
»Kunem se bogom, govoriću o vašoj i našoj Par­
tiji« — — — — — — — — — — 12S
Clan štaba bataljona »Vladimir Gaćinović« — — 127
Komesar partizanskog bataljona — — — — 130
Terenski politick! radnik — — — — — — 133
Gladno ustaničko proljeće — — — — — — 135
Mironove poruke — — — — — — — — 136
»Zar opet da idemo u jame?« — — — — — 138
U vrtlogu ofanzive — — — — — — — 140
Pod četničkim terorom — — — — — — 141
»►Braćo, hercegovački četnici. . . « — — — — 143
Poruke nisu ostale uzaludne — ■— — — — 144

286
Ponovo s puškom u ruci — — — — — — 146
Saslušanje u četničkoj komandi — — — — 148
Poslali ga u Liku da bi ga ubili — — — — — 151
U gomili zarobljenih četnika — — — — — 153
Zabluda ličkih partizana — — — — — — 155
Svjedoci, čitaoci, rodbina — — — — — — 157

ZEMLJA BOSNA FRA JOSIPA MARKUSlCA

»Telal v iče. . .« — — — — — — — — 167

»Najjasnija zloća u ljudi jest rat« — — — — 169
Da fee ne »krti zemlja Bosna« — — — — — 171
»Zlo je gospodarilo zemljom« — — — — — 175
»Cuje se za ustanak u Drvaru« — — — — — 181
»Da li si za partizane ili za četnike« — — — 184
Ilegalci na gradskim raskršćima — — — — 188
Bombaši među bunkerima — — — — — — 189
»Došao da razdvaja a baš je spajao« — — — — 193
»Evo, čekao sam!« — — — — — — — 195
Lažne vijesti — — — — — — — — — 197
Fra Jozo na partizanskoj tribini — — — — 198
Zločini u ime »hrvatske« d »srpske« Bosne — — 201
»AVNOJ-presijecanje gordijskog čvora neodlučno-
sti« — — — — — — — — — — 203
»Jasno mi je zašto se je pojavio komunizam« — 205
Muke njemačkog oberlajtnanta — — — — — 207
»Foto-jok, čizme-jok« — — — — — — — 209
»Jesi li mi usjajio cipele« — — — — — — 211
»R^tno poprište silnika sa Istoka i Zapada« — — 213
»Zašto mi je to donio?« — — — — — — 214
»Ja ovako danas mislim. . .« — — — — — 216
»U našem diskretnom zapisniku« — — — — 218
»Rata nećemo, jer ničijeg ništa ne želimo« — — 220
»Ne dajte da vas zažvalje« — — — — — — 222
»Ne treba nam okupator za sudca i arbitra« — — 225
Veliko vrijeme za hrabre i odlučne ljude — — 226
287
REVOLUCIONARNO VRIJEME I NEVRIJEME
MUHAMEDA BEGANOVICA HODZlCE

Kako su oslobodeni zatvoreni Srbi — — — — 232

Đak sarajevske medrese sa petokrakom — — — 234
Izmedu krsta i polumjeseca — — — — — 236
Brigadni i bataljonski vjerski referenti — — — 239
Familijaran čovjek u ratu — — — — — — 240
Zločini, zablude, nadanja — — — — — — 242
Zastave sa dvije trobojnice — — — — — — 244
Veliko iskušenje borca Hodžice — — — — — 245
Uskršna poslanica — — — — — — — — 246
»Prilažemo jedan krst. . .« — — — — — — 248
Iznevjereno prijateljstvo — — — — — — 249
Izmedu bunkera i tenkova — — — — — — 251
Obmane muslimanske buržoazije — — — — 257
Na razradenim medama Sutjeske — — — — 258
»Jesu li svi Muslimani?« — — — — — — 260
Ujdurme frankovačke gospode — — — — — 262
Covjek kojeg nisu skršile nevolje — — — — 262
Događaj usred đžamije — — — — — — 263
Pismo Opštinskom komitetu SKJ — — — — 265

COVJEKOVA PREPOZNAVANJA

Umjesto pogovora — — — — — — — 269

IZVORI I LITERATURA — — — — — — 277

OD ISTOG P IS C A _ _ _ _ _ _ 283

28 8