Metodologija društvenih znanosti

POJAM ZNANOSTI I ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA

ŠTO JE ZNANOST?
Znanost je sistematizirana i argumentirana suma znanja u određenom povijesnom razdoblju o
objektivnoj stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom određenih objektivnih metoda
istraživanja sa svrhom spoznaje zakona prirodnih i društvenih zbivanja da se omogući točno
predviđanje budućih događaja i maksimalne djelotvornosti ljudske prakse.

OSNOVNA OBILJEŽJA ZNANOSTI

Bitna obilježja znanosti:
a) Društveni karakter znanosti.
b) Jedinstvenost znanosti.
c) Jedinstvo znanstvene teorije i prakse.
d) Kreativnost u znanosti
e) Interdisciplinarnost znanosti.
f) Internacionalni karakter znanosti.
g) Primjena znanstvene metode u znanstvenom istraživanju..

Obilježja razvoja znanosti:

1. Proces istodobnog diferenciranja i integriranja znanosti.
2. Zakon ubrzanog razvoja znanosti.
3. Svjestan timski rad znanstvenika.
4. Sličnost u etapama razvoja znanosti. U svim se, zapravo, znanostima u njihovom
razvoju daju identificirati tri magistralne razvojne faze:
a) opisna faza razvoja
b) logičko-analitička faza,
c) faza usklađivanja sadržajnih i kvantitativnih metoda spoznaje.
OSNOVNE ZNANSTVENE KATEGORIJE

Među njima se ističu: pojam, sud, zaključak, definicija, divizija, distinkcija, deskripcija,
eksplanacija, predviđanje, znanstveno otkriće, dokaz, opovrgavanje, znanstveni problem,
hipoteza, teorija, zakon, verifikacija i znanstvene činjenice.

1
POJAM
Pojam je i element suda i skup oznaka i apstraktna predodžba, i riječ i misao o suštini ili
bit onoga što mislimo.
Svaki od pojmova ima i svoj opseg i svoj sadržaj. Opseg pojma označava skup svih
pojedinačnih objekata na koje se termin ili jezični izraz pojma može primijeniti. Sadržaj
pojma podrazumijeva skup bitnih oznaka određenog pojma. Što je tih oznaka više veći je i
sadržaj konkretnog pojma.
S obzirom na sadržaj moguće je praviti razliku između korelativnih ,zamjenskih,
disparatnih, kontrarnih .
Prema opsegu, potom, pojmovi mogu biti nadređeni, podređeni i koordinirani.
Po obujmu pojma je moguće praviti razliku i između općih, posebnih i pojedinačnih
pojmova. Ovisno o njihovu odnosu prema nekom svojstvu pojmovi mogu biti pozitivni i
negativni. Podjela s obzirom na stupanj poznatosti opsega pojma na jasne i nejasne.

SUD
Sudom se označava spoj dvaju pojmova, i to spoj u kojem se o odnosu jednog pojma prema
drugom nešto tvrdi ili odriče. Ovisno o tome da li se o odnosu dvaju pojmova nešto tvrdi ili
odriče, sudovi mogu biti istiniti i neistiniti.
Svi se sudovi mogu i razvrstati prema određenim kriterijima. Prema predmetu se, tako, može
praviti razlika između atributivnih - sudova koje karakterizira neka atributivna, bilo
kvantitativna ili kvalitativna odredba, relacionih - kojima su predmet određene relacije,
procesnih - čiji je predmet proces, radnja ili događanje, činjeničnih - odnosno sudova o
činjenicama itd.
Po logičkom sadržaju suda, potom - dakle prema onom što se zamišlja, kako se zamišlja i u
kojem opsegu se zamišlja - moguće je praviti razliku između nekoliko vrsta sudova. Po
kvantiteti, odnosno obujmu pojma subjekta, moguće je praviti razliku između generalnih,
individualnih itd. Po kvaliteti logičkog sadržaja, opet, treba razlikovati afirmativne ili
potvrdne negativne i upitne.
Razlika među sudovima se, na koncu, može praviti i po stupnju složenosti suda, odnosno
njezinoj strukturi. Po toj se osnovi razlikuju jednostavni, složeni i spojeni sudovi.

ZAKLJUČAK
Sudovi iz kojih se izvode novi sudovi se, pri tome, označavaju pretpostavkama ili premisama,
a novi sud koji se iz premisa izvodi označava se kao zaključak ili konkluzija.

2
Moguće je, primjerice, praviti razliku između neposrednih i posrednih zaključaka.
Neposredni zaključak se dobije kada se jedan sud izvodi iz samo jednog drugog suda ili
premise. S druge strane, posrednog zaključka nema ukoliko se novi sud ne izvodi iz najmanje
dva suda ili premise. Kada su pogreške, koje se javljaju kod zaključaka, u pitanju, dvije grupe
njih su posebice značajne - opće i pogreške posebnih vrsta zaključaka.
Dvije su temeljne grupe općih pogrešaka zaključaka. Prve su one koje ne potječu iz jezika i
manje su učestale. Druge su, međutim, učestalije, a potječu iz jezika (pogreške dvoznačnosti,
pogreške dvosmislenosti, pogreške naglaska ili akcenta, pogreške kompozicije, pogreške
divizije).

DEFINICIJA
Definicijom se označava sud kojim se nedvosmisleno određuje sadržaj jednog pojma.
Dakako, definicija također mora odgovoriti određenim zahtjevima. Mora, primjerice biti,
adekvatna - odnosno ni preuska ni preširoka, mora sadržati bitne oznake po kojima se sadržaj
nekog pojma razlikuje od sadržaja drugih pojmova, ne smije biti negativna tj. mora
utvrđivati što jeste, a ne što nije,treba biti jasna…
I kod definicija je moguće razlikovati veći broj vrsta. Nominalnom definicijom se, tako,
označava ona kojom se definira riječ kojom se imenuje pojam na način da se sama riječ
protumači drugim poznatijim riječima. Normativnom definicijom se, potom, označava ona
koja nastaje kada se nekom odredbom (konvencijom) određuje što neki predmet ili termin
treba značiti.

DIVIZIJA
Divizijom ili diobom se označava postupak kojim se dolazi do diobenih članova, nižih
pojmova od kojih je sastavljen svaki konkretni pojam, i koji ulaze u opseg toga pojma.
Da bi postupak divizije bio logički ispravan, mora se pridržavati tri temeljna principa. Princip
adekvatnosti, tako, podrazumijeva da dioba ne smije biti ni preuska ni preširoka, da, drugim
riječima, ne smije rezultirati ni s premalo, ni s previše članova diobe. Princip jedinstvenosti,
potom, podrazumijeva da je dioba provedena po jednom načelu, te da se članovi izvršene
diobe međusobno isključuju. Na koncu, princip postupnosti podrazumijeva obvezu da se
dioba provede postupno, bez preskakanja diobenih članova.

3
ZNANSTVENO OTKRIĆE
Podrazumijeva svaku novu spoznaju u granicama jedne znanosti. Kod njega se, sukladno
tome, ne otkrivaju "pravilnosti" ili "zakonitosti" - koje su imanentne svakodnevnim otkrićima
- nego zakoni. I kod znanstvenih otkrića se, dakako, može govoriti o većem broju vrsta
otkrića. Ovisno, primjerice, o tome kako se do otkrića dolazi, razlika se može praviti između
slučajnih i otkrića koja su rezultat određenog planskog istraživanja.
S obzirom na predmet istraživanja, razlika se može praviti između četiri vrste otkrića: otkrića
činjenica postojanja određenih pojava, ili svojstava tih pojava, otkrića uvjeta, uzroka i
motiva ljudskog ponašanja i aktivnosti, otkrića zakona pojava i otkriću znanstvene teorije o
nekoj vrsti prirodnih ili društvenih pojava.

DOKAZ
Dokaz je logička forma dokazivanja, odnosno postupka čija je svrha utvrđivanje istinitosti
nekog suda. Postoje, dakako, i sudovi čija se istinitost u postupku dokazivanja ne treba
dokazivati. To su, sjedne strane, očigledni sudovi ili aksiomi. U nekim znanostima, međutim,
postoji i još jedna vrsta sudova koje se - iako nisu očigledni - ne treba dokazivati. To su
postulati - opće priznati sudovi. Prema logičkim formama zaključivanja i metodama kojima se
dokazivanje vrši moguće je praviti razliku između:
• analitičkih i sintetičkih dokaza.
• induktivnih i deduktivnih dokaza
• izravnih i neizravnih dokaza
Kod dokaza se, na koncu, mogu pojaviti i različite vrste pogrešaka. Među njima se ističu
posebice tri grupe njih - pogreške irelevantnosti, pogreške neosnovanog razloga, te pogreške
slijeda.
1. Pogreške irelevantnosti se, generalno, sastoje u tome da se, umjesto one koju treba
dokazivati, dokazuje potpuno druga ili barem drugačija teza.
2. Pogreške neosnovanog razloga se javljaju u slučajevima kada su bez dokazne snage i
sami dokazi koji su usmjereni na spornu tezu.
3. Pogreške slijeda. Jedna od češćih je, primjerice pogreška ne slijedi, pogreška koja
nastaje u slučaju ako teza koju se želi dokazati nije utemeljena na argumentima za
kojima se poseže.

4
OBILJEŽJA ZNANSTVENE SPOZNAJE
Nema sumnje da znanstvenu spoznaju odlikuje veći broj značajki, postoji više različitih
pristupa.Te značajke ili obilježja su :
*OBJEKTIVNOST ZNANSTVENE SPOZNAJE
Iako je moguće identificirati različito definiranje objektivnosti znanstvene spoznaje, izvjesno
je da odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan. Razlog tome je u činjenici da
objektivnost u znanosti ima najmanje dva bitna aspekta ispoljavanja:
a) Aspekt, u kojem dolazi do izražaja objektivan odnos prema stvarnosti- objektivnost
znanstvene spoznaje podrazumijeva otvorenost i prema stvarnosti i prema novim
iskustvima.
b) Formalni aspekt manifestacije objektivnosti znanstvene spoznaje, a koji, zapravo,
podrazumijeva određenu proceduru u istraživanjima koja omogućuje ponavljanje, ali i
provjeru dobivenih rezultata istraživanja.

Objektivnost znanstvene spoznaje pretpostavlja i mogućnost njezine provjerljivosti. S

druge strane, mogućnost provjerljivosti podrazumijeva i obvezu pridržavanja nekoliko
temeljnih proceduralnih pravila. U pitanju je, prije svega, pravilo javnosti i
intersubjektivne provjerljivosti svakog izvornog podatka. Ništa manje nije značajno i
pravilo potpune javnosti svih sastavnih dijelova istraživačkog procesa. Neophodno je,
drugim riječima, osigurati javnost kod svih radnji procesa istraživanja.

*PRECIZNOST ZNANSTVENE SPOZNAJE

Preciznost je, s jedne strane bitna osobina znanstvene spoznaje, a s druge strane osobina
čvrsto povezana i isprepletena s objektivnošću te iste spoznaje. Preciznost, kao značajka
znanstvene spoznaje, ovisi od većeg broja preduvjeta. Među njima su posebno značajni
slijedeći preduvjeti znanstvene spoznaje:
a) Jasni i određeni pojmovi, dosljedne, dovoljno razgranate i iscrpne klasifikacije, te
adekvatna i dovoljno osjetljiva mjerila.
b) Usavršavanje znanstvenog jezika u cjelini, odnosno povezanost pojmovnog aparata
znanosti koji se odnosi na iskustvo s ostalim dijelovima njene pojmovne mreže.
c) Raspolaganje takvim operativno-tehničkim postupcima i sredstvima koji omogućuju da se
prikupe ona i onakva izvorna obavještenja koja odgovaraju strukturi primijenjenog
pojmovnog aparata.

5
d) Dovoljno određen i precizan pojmovni okvir unutar kojeg se primjenjuju i tehnička
sredstva i operativni postupci.
e) Adekvatni logički, statistički i drugi postupci sređivanja i obrade prikupljenih podataka, te
f) Preciznost izvedenih zaključaka.
*SISTEMATIČNOST ZNANSTVENE SPOZNAJE
Sistematičnost je jedna od bitnijih odlika znanstvene spoznaje. Naime, put do znanstvene
spoznaje podrazumijeva grupiranje i sređivanje prikupljenih činjenica. Pri tome, dakako,
sređivanje ne znači samo razvrstavanje prikupljenog materijala nego, naprotiv, i
sistematičnost u njegovu prikupljanju. Sistematičnost, s druge strane, podrazumijeva, i
sistematično mišljenje, ali i korištenje logičkih postupaka ispravnog mišljenja, dakle stvaranje
pojmova, procedura i tehnika kao pretpostavki za donošenje odluka što sve treba i po kojim
svojstvima treba prikupljati. Na koncu, sistematičnost znanstvene spoznaje se može
manifestirati u dvije elementarne forme. Jedna se tiče traganja za podacima u vezi sa
sistematskim procedurama i standardizacijom same spoznaje. Druga se, pak, tiče prikupljanja
spoznaja u uređene stavove, teorije i sustave znanstvene spoznaje.

*OPĆOST ZNANSTVENE SPOZNAJE

Općost omogućuje utvrđivanje i pravilnosti koja se odnosi na strukturu i razvoj određene
pojave, a time i utvrđivanje onoga što je u pojavama zajedničko i opće. Općost znanstvene
spoznaje karakteriziraju dvije temeljne značajke. Jedna je njezina svestranost i
sveobuhvatnost.

*PROVJERLJIVOST ZNANSTVENE SPOZNAJE

Znanstvena spoznaja polazi od principa da se ništa ne može prihvatiti po logici "zdravo za
gotovo", da je, dakle, sve podložno i kontroli i provjerljivosti. Provjerljivost znanstvene
spoznaje ne može se osloniti samo na mišljenje, na čulni uvid, iako se ni njega ne treba
isključivati kao arbitra znanstvenog suda.

*ORGANIZIRANOST ZNANSTVENE SPOZNAJE

Organiziranost je također jedna od bitnih odlika znanstvene spoznaje. Ona se manifestira u
dva oblika. Jedan se odnosi na način stjecanja znanstvene spoznaje. Drugi oblik manifestacije
organiziranosti znanstvene spoznaje se odnosi na njegovu primjenu u životu i praksi.

6
OSNOVNI OBLICI ZNANSTVENE SPOZNAJE
Znanstveni zakon

Znanstveni zakoni su iskustveni stavovi koji izražavaju "neku opću osobinu pojava ili neki
njihov odnos koji nužno proizlaze iz njihove prirode i određenih uvjeta" a to, onda, znači i
najviši oblik znanstvene spoznaje. Usvoji li se ovakvo određenje, iz njega se mogu izvesti
najmanje dvije osobine znanstvenih zakona:
a) oni su apstraktni, a ne konkretno-opisni stavovi koji se odnose na neku strukturu.
b) svi oni imaju historijski karakter.

Prema predmetu se može praviti razlika između tri osnovne vrste zakona. To su:
a) Zakoni veze, u koje spadaju funkcionalni i funkcionalno-genetički zakoni,
b) Strukturni zakoni, koji se odnose na strukturu tijela, spojeva, organizama itd.
c) Zakoni skupa,

Po gnoseološkoj funkciji moguće je razlikovati:

a) deskriptivne, dakle zakone kojima se naprosto konstatira određen suštinski odnos i
međuovisnost bilo predmeta i pojava, bilo njihovih osobina;
b) eksplikativne, odnosno zakone koji objašnjavaju same pojave u njihovu nastanku,
mijenjanju i razvoju.
Prema kriteriju važenja moguće je razlikovati stroge (kakvi su dinamički zakoni) i više ili
manje vjerojatne zakone, kakvi su, primjerice, statistički zakoni.
Na koncu, prema općenitosti njihova važenja moguće je praviti razliku između univerzalnih,
općih i posebnih znanstvenih zakona.

Pojam i struktura znanstvene teorije

Znanstvena se teorija može odrediti kao na određen način povezani opći iskustveni stavovi
pomoću kojih ona sređuje iskustvene podatke i objašnjava iskustvene pojave na području
stvarnosti koje je predmet njezina istraživanja, te usmjerava dalja istraživanja.
Prihvati li se ovakva definicija, onda se može kazati da njenu strukturu bitno određuju tri
elementa:
a) osnovni rječnik znanstvene teorije koji sadrži izvjestan broj osnovnih pojmova - kakvi su,
primjerice, u sociologiji pojmovi društvo, društveno biće, individua itd. - a koji se javljaju u
principima ili postulatima same teorije.

7
b) određen broj principa ili postulata teorije, kakvi su, primjerice, principi mišljenja u logici,
c) manji ili veći broj teorema, koje su izvedene iz postulata.

U kontekstu ove analize se opredjeljujemo za tipologizaciju znanstvenih teorija prema pet

osnovnih kriterija, i to:
1) prema predmetnom području, prema kojem se može praviti razlika između socioloških,
politoloških, ekonomskih, pravnih, filozofskih, informacijskih i teorija drugih znanosti.
2) prema spoznajnom podrijetlu može se govoriti o analitičko-deduktivnim, empirijsko-
indukuvnim, hipotetičko-deduktivnim i složenim teorijama.
3) prema strukturi se razlikuju teorije teorijskih (znanosti poput matematike, logike..) od
teorija empirijskih znanosti, kakva je većina društvenih znanosti.
4) prema općenitosti je moguće razlikovati tri tipa teorija: a) najopćenitije (opće filozofske
teorije), b) opće teorije (teorije koje vrijede za sve društvene znanosti), te c) posebne teorije
koje vrijede za svaku posebnu znanost (kakva je, primjerice, relativistička teorija prostora).
5) prema stupnju znanstvene utemeljenosti se razlikuju stroge, deduktivne, za koje je
karakteristično da im se istinitost može dokazati, i manje stroge, induktivne znanstvene teorije
čija se vrijednost može potvrditi, ali ne i strogo dokazati.

Znanstvena teorija mora biti :

a) mora biti iskustveno provjerijiva,
b) ona mora udovoljiti kriteriju preciznosti,
c) treba povezivati, objašnjavati i tumačiti provjerena iskustvena uopćavanja i zakone,
d) treba biti heuristički, dakle spoznajno, plodna,
e) treba, bar u perspektivi, biti primjenjiva u nekom obliku ljudske prakse.

Znanstveno objašnjenje i znanstveno predviđanje

Znanstveno objašnjenje i znanstveno predviđanje su najviši teorijski ciljevi i zadaće
znanstvene spoznaje do koje se dolazi znanstvenim istraživanjem.

Znanstvena deskripcija
Deskripcija ili opis istraživane pojave je prvi korak, ali i prvi cilj znanstvene spoznaje. Ona je,
zapravo, simboličkim jezikom znanosti iskazan neposredni doživljaj i prvi dojam u odnosu na
predmet istraživanja. Deskripcijom, drugim riječima, postižemo opći uvid u pojavu. U

8
kontekstu ove analize ističemo nekoliko najhitnijih uvjeta, koje mora zadovoljiti znanstvena
deskripcija. To su:
a) Valjanost
b) Objektivnost znanstvene deskripcije
c) Potpunost
d) Sistematičnost znanstvene deskripcije
e) Preciznost

Znanstvena klasifikacija
Znanstvena klasifikacija je prvi viši cilj znanstvene spoznaje nakon deskripcije. Njome se,
primjenom određene forme sređivanja istraživanih pojava, koja može biti različita, dolazi do
bližih spoznaja o pojavama i procesima. Posebno je bitno pet takvih logičkih zahtjeva ili
kriterija:
a) Dosljednost klasifikacije
b) Potpunost klasifikacije
c) Iscrpnost klasifikacije
d) Sve se klasifikacijske grupe na istom stupnju moraju međusobno isključivati
e) Sposobnost klasifikacije da razlikuje klasificirane pojave

Znanstveno objašnjenje
U utvrđivanju hijerarhije ciljeva znanstvene spoznaje, znanstveno objašnjenje zauzima mjesto
u gornjem dijelu te hijerarhije. Njime se dolazi do spoznaje sadržaja i strukture, ali i uzroka i
načina nastajanja, promjene i razvoja ili nestanka praćene prirodne ili društvene pojave. S
druge, pak, strane, iz definicije je jasno da su znanstveni zakoni i znanstvene teorije, o kojima
je već bilo govora, samo sredstva, i to osnovna sredstva znanstvenog objašnjenja.
S druge, pak, strane, razlike među znanstvenim objašnjenjima znače i mogućnost svojevrsne
klasifikacije znanstvenih objašnjenja. Ona se, u principu, može izvršiti prema nekoliko
temeljnih kriterija:
a) Prema logičkoj formi, u kojem se u objašnjenju nalaze premisa i zaključak, moguće je
razlikovati: 1) induktivno objašnjenje, dakle objašnjenje izvjesnih općih stavova na osnovi
većeg broja pojedinačnih stavova; 2) deduktivno objašnjenje je objašnjenje koje slijedi dedu-
ktivni način zaključivanja, dakle putanju od općeg prema pojedinačnom;
b) Prema spoznajnoj vrijednosti znanstvena objašnjenja mogu biti: 1) istinita u raznim
modalitetima. Takva su, primjerice, više ili manje vjerojatna znanstvena objašnjenja, moguće

9
istinita, stvarno istinita, te nužno istinita znanstvena objašnjenja; 2) prividno istinita
znanstvena objašnjenja; 3) lažna ili pogrešna znanstvena objašnjenja.
c) Prema prirodi veze između predmeta objašnjenja i oruđa, odnosno sredstava pomoću kojih
se objašnjenje izvodi, znanstvena objašnjenja mogu biti: 1) funkcionalna, koja prevladavaju u
teorijskim znanostima, posebice matematici i logici; 2) uzročna ili kauzalna, kod kojih je
predmet uzročna pojava između pojava, procesa ili događaja, te 3) motivacijska, dakle
objašnjenja u kojima se ponašanja i djelovanje pojedinca, grupe ili cijelog društva
objašnjavaju preko osjećaja, potreba, želja i ciljeva kao motiva određenog djelovanja.

Znanstveno predviđanje
Smisao svake znanstvene teorije se može svesti na tri temeljne zadaće. Ona, prije svega, treba
što svestranije i što točnije opisati predmet svoga istraživanja. S druge strane, njena je obveza
predmet svoga istraživanja što temeljitije objasniti. Na koncu, zadaća znanstvene teorije je i
što točnije predvidjeti promjenu i razvoj istraživane pojave.
U vezi s dometima znanstvenog predviđanja, nažalost, postoje i različiti pogrešni pristupi i
uvjerenja. Među njima treba osobito apostrofirati dva:
a) uvjerenje svojstveno nekritičkom racionalističkom determinizmu, koje polazi od teze da je
u svijetu sve apsolutno određeno inicijalnim stanjima, te da se sva mudrost znanstvenog
predviđanja svodi na tek dvije komponente. Jedna je poznavanje početnog stanja određene
pojave, procesa ili događanja, a druga je opća formula navedene pojave, procesa ili
događanja.
b) uvjerenje, koje se može označiti kao logički empiristički agnosticizam, a kojeg
karakterizira poricanje svake mogućnosti znanstvenog predviđanja. Ovo uvjerenje
izjednačava znanstveno predviđanje s tzv. klađenjem i negira mu svaku mogućnost spoznaje
budućnosti. Ali, i takvo je uvjerenje znanstveno neutemeljeno i, u krajnjoj liniji, pogrešno.

Da bi znanstveno previđanje uopće bilo moguće; nužno je postojanje dviju temeljnih

pretpostavki: znanja određenih činjenica u vezi s pojavom koja se istražuje s jedne, te zakona
na temelju kojih se postavljaju određene hipoteze. Iz toga, međutim, slijedi zaključak da su i
osnovne teškoće znanstvenog predviđanja u uskoj vezi s tim dvjema pretpostavkama. U
kontekstu ove analize apostrofiramo posebice dvije vrste takvih teškoća:
a) nedovoljnost činjenica ili raspolaganje činjenicama koje su s pojavama koje treba
predviđati u posrednoj vezi.

10
b) teškoće koje su u vezi s tumačenjem danih činjenica, a koje proizlaze iz mogućnosti
različitih, međusobno čak i potpuno oprečnih, tumačenja dostupnih činjenica.

KLASIFIKACIJA ZNANOSTI
Sama po sebi klasifikacija je bitna odrednica svih sfera čovjekovog individualnog i
društvenog života. Zbog čega klasifikacija znanosti? Odgovor je relativno jednostavan. Ona je
neophodna zbog najmanje nekoliko razloga, a prije svega zbog:
- velikog broja pojava u svim područjima znanosti,
- obilja primjene prirodnih zakona i procesa,
- mnoštva znanstvenika,
- "zatrpanosti" znanstvenim informacijama.
Drugim riječima, specijalizaciju treba promatrati kao logičnu posljedicu razvoja znanosti.
Često se, naime, govori o različitim fazama povijesnog razvoja znanosti. Moguće je
identificirati tri prepoznatljive faze povijesnog razvoja znanosti, i to:
I. Faza nediferencirane znanosti, koja karakterizira antičko i vrijeme ranog srednjeg
vijeka. Odlika ove razvojne faze se sastoji prvenstveno u tome da su sva čovjekova
znanja o mišljenju, prirodi i društvu bila integrirana i obuhvaćena u filozofiji kao
jedinoj znanosti.
II. Faza intenzivne diferencijacije, koju, u periodu između XV. i XVIII. stoljeća,
karakterizira izdvajanje iz sastava filozofije većeg broja zasebnih znanosti: prvo
matematike, mehanike i astronomije, a potom i većeg broja drugih - fizike, kemije,
biologije, psihologije, sociologije itd.
III. Faza istodobnog daljeg diferenciranja, ali i integriranja određenih znanstvenih
disciplina u znanstvena područja, stvaranja tzv. znanstvenih sustava. Ovaj je
proces otpočeo već tijekom XIX. stoljeća, a traje i danas. Izvjesno je da će ovakva
razvojna pravilnost bitno profilirati i budućnost ukupne znanosti.

U časopisu Most, hrvatskog Ministarstva znanosti i tehnologije, klasifikacija, u kojoj je

razrađena dosta složena podjela na znanstvena područja, polja, grane i ogranke, pravi razliku
između šest temeljnih znanstvenih područja, i to:
a) područja prirodnih znanosti
b) područja tehničkih znanosti
c) područja biomedicinskih znanosti
d) područja biotehničkih znanosti

11
e) područja društvenih znanosti, te
f) područja humanističkih znanosti

Ali, neovisno o tome može se govoriti o specifičnim filozofijama, odnosno načelima u

znanstvenoj klasifikaciji. Posebnu pozornost zaslužuju tri takva načela filozofije ili stajališta
klasifikacije, i to:
a) gnoseološko načelo, u odnosu na koje se može govoriti o objektivnoj klasifikaciji, kod koje
se veze između znanosti izvode iz veza iz objekata istraživanja, i subjektivnoj klasifikaciji,
kod koje su osobitosti subjekta i najznačajnija osnova klasifikacije.
b) metodološko stajalište, koje razlikuje klasifikaciju prema načelu koordinacije, unutar kojeg
se znanosti svrstavaju od općeg prema pojedinačnom i od apstraktnog prema konkretnom, i
klasifikaciju prema načelu subordinacije, unutar kojeg se znanosti svrstavaju od
jednostavnijih prema složenijima, od nižih prema višima.
c) strukturalni pristup, unutar kojeg se izdvajaju horizontalni pristup - koji omogućuje
sagledavanje redoslijeda znanosti prema razini složenosti predmeta znanosti, i vertikalni
pristup, koji omogućuje sagledavanje veza elemenata znanosti do kojih se došlo u procesu
spoznaje određenog predmeta

ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKI RAD
Pojam i vrste znanstvenoistraživačkog rada
Znanstvenoistraživački rad je sistematska stvaralačka aktivnost kojom se, primjenom
znanstvenih metoda, stječu nove znanstvene spoznaje, odnosno stvaralački koristi postojeće
znanje za nove primjene.
Ivo Žuvela govori o tri karakteristična podsistema kriterija vrednovanja
znanstvenoistraživačkog rada. To su:
1) (pod)sistem kriterija znanstvene valorizacije,
2) (pod)sistem kriterija ekonomske valorizacije, te
3) (pod)sistem kriterija društvene valorizacije rezultata istraživanja.

Određenje znanstvenoistraživačkog rada može se dopuniti i isticanjem njegovih najbitnijih

svojstava. Tri svojstva znanstvenoistraživačkog rada posebno apostrofiramo:
a) Originalnost kao prvo svojstvo znanstvenoistraživačkog rada. Drugim riječima,
znanstvenoistraživački rad uvijek mora polaziti od do tada, dijelom ili u potpunosti,

12
neistraženog i neriješenog problema i za cilj mora imati dolaženje do novih spoznaja,
rezultata, normi itd.
b) Činjenice i ideje na kojima se znanstvenoistraživački rad temelji moraju biti pouzdane,
prikupljene u dovoljnom broju, "kritički razmotrene i provjerene, pravilno analizirane i
interpretirane".
c) Korištenje najprihvatljivije metode znanstvenog istraživanja.

Fundamentalna istraživanja
Njihov prvenstveni zadatak nije praktična primjena novih znanja nego, naprotiv, otkrivanje
određenih procesa, uzročno-posljedičnih veza i zakonitosti u prirodi i društvu radi povećanja
ljudskog znanja i stvaranja spoznajnih pretpostavki za druga, buduća istraživanja.
Ona se mogu selektirati na dvije podvrste, i to:
a) Neusmjerena (slobodna, čista) fundamentalna istraživanja, kod kojih predmet
istraživanja određuju potpuna sloboda i interes konkretnog istraživača, njegova
znatiželja za otkrivanjem određenih znanstvenih istina, a ne i određeni praktični cilj ili
mogućnost primjene u životu.
b) Usmjerena fundamentalna istraživanja, koja se, ponekad, označavaju i terminom
strategijska istraživanja. Bit ove grupe fundamentalnih istraživanja se svodi na to da
predmet istraživanja ne nastaje kao rezultat slobodnog opredjeljenja i interesa
određenog istraživača. Naprotiv, pravac istraživanja i područje rada su u njima strogo
određeni.

Primijenjena istraživanja
Pod ovim tipom znanstvenih istraživanja se podrazumijevaju istraživanja čiji je smisao
dvostruk. Njihov cilj je, kao i kod fundamentalnih istraživanja, također uvećavanje kvantuma
znanja o prirodi i društvu. Ali, to nije i jedini cilj. Cilj primijenjenih istraživanja je i rješavanje
nekog praktičnog zadatka, a to, drugim riječima, znači postizanje znanja koja će biti ili koja
mogu biti brzo i neposredno praktično primijenjena.

Razvojna istraživanja
Razvojna istraživanja predstavljaju zadnju fazu procesa istraživanja, fazu koja se temelji na
fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima i u kojoj se razvijaju i testiraju novi ili
poboljšavaju stari postupci, proizvodi, usluge, poboljšava stara ili uvodi potpuno nova
organizacija itd.

13
Pojam i vrste znanstvenih i stručnih djela
Pojednostavljeno kazano, između znanstvenog rada i pronalaženja se može staviti znak
jednakosti. Nasuprot tome, stručni rad bitno određuje konkretizacija. On znači djelovanje na
temelju već otkrivenih spoznaja. Drugim riječima, stručni rad je usmjeren na primjenu
postojećeg znanja.Ali, istina je da se može govoriti i o zajedničkim obilježjima jednih i
drugih. U kontekstu ove analize ističemo nekoliko, po našem sudu najznačajnijih zajedničkih
obilježja znanstvenih i stručnih djela:
1. Neovisno o tome radi li se o znanstvenom ili stručnom djelu, ono treba zadovoljiti
kriterij optimalnosti s obzirom na svoj obujam. Razlog tome je u jednostavnoj
činjenici da veći obujam ne znači i veću kvalitetu.
2. U svakom radu, neovisno o tome je li on znanstveni ili stručni, mora postojati
jedinstvo, sklad i logička povezanost između svih njegovih dijelova, da se, dakle, svi
dijelovi odnose na predmet istraživanja.
3. Nevrijedan je svaki rad, kako znanstveni tako i stručni, ako ga ne odlikuje određena
doza originalnosti, bez obzira na to podrazumijeva li originalnost potpuno nove
spoznaje o prirodi i društvu ili se, pak, radi 0 novini u prezentaciji ranije dosegnutih
znanja.
4. Rezultati istraživanja nemaju vrijednost ni kod znanstvenog ni kod stručnog rada
ukoliko nisu u dovoljnoj mjeri obrazloženi, dakle različitim dokazima i argumentima
potkrijepljeni.

U uskoj vezi s iznijetim zajedničkim obilježjima su i načela kojih se znanstvenik mora

pridržavati želi li da njegov rad rezultira dobrim radom, dobrim djelom, neovisno o tome je li
ono znanstveno ili stručno. Apostrofirati je neophodno najmanje pet takvih načela:
1. U pisanju znanstvenog i stručnog djela ne treba praviti velike uvode. Poželjno je da se
izlaganje već na samom početku dovede u vezu s predmetom istraživanja.
2. U rad ne treba unositi ništa što nije u neposrednoj vezi s predmetom istraživanja.
3. Rad se ne smije pretrpavati beznačajnim pojedinostima.
4. Misli, ideje i informacije koje su u radu jednom izrečene ne treba ponavljati
5. U pisanju znanstvenog i stručnog rada se treba osloboditi nagona da se stvari, koje su same
po sebi razumljive, do u detalje razlazu i opširno objašnjavaju.

14
Pojam i vrste znanstvenih djela
Može se govoriti o većem broju različitih znanstvenih djela. U kontekstu ove analize
apostrofiramo osobito četiri vrste ovih djela. To su:
1. Monografija je rasprava koja detaljno, mada ne i preopširno, obrađuje pojedini
predmet, skupinu predmeta ili neku osobu, pri čemu prakticira veoma opsežnu
bibliografiju. Ona je, drugim riječima, znanstveno djelo ili popularno znanstveno djelo
koje iscrpno i sveobuhvatno razmatra neko pitanje, predmet ili neku osobu. Za nju se
često koristi i termin omeđena publikacija.
2. Doktorska disertacija. Radi se o originalnom znanstvenom djelu koje se temelji na
fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima, ali i na primjeni raznovrsnih
znanstvenoistraživačkih metoda, koje omogućuju otkrivanje novih znanstvenih
činjenica, pojava, zakonitosti, teorija. Ona, prema tome, predstavlja bitan doprinos
znanosti.
3. Znanstvena studija, u pravilu, predstavlja znanstveno djelo većeg broja, dakle tima
znanstvenika, koje za potrebe zainteresiranog naručitelja izrađuju znanstveni instituti
ili znanstveno-nastavne organizacije, odnosno fakulteti.
4. Znanstveni članak. To je napisan i objavljen opis originalnih rezultata istraživanja, u
pravilu u "publikaciji koja je lako dostupna međunarodnoj znanstvenoj javnosti, a
napisan je na način da se istraživanja mogu ponoviti i zaključci provjeriti". Bez obzira
na koju se oblast odnosi, znanstveni članak uvijek sadrži određene elemente. To su
naslov, sažetak, uvod, razrada materije s rezultatima istraživanja, zaključak, fusnote,
popis korištene literature, te prilozi ukoliko uopće postoje.

Vrste znanstvenih članaka

1.Izvorni znanstveni članak uvijek predstavlja originalno znanstveno djelo. Drugim
riječima, njime su prvi put do tada iznijete određene znanstvene činjenice, spoznaje i teorije.
Odlika ovog tipa znanstvenog članka jeste mogućnost ponavljanja istraživanja na temelju
kojeg se iznose postignuti rezultati. Stoga se i kaže da je on primjereniji prirodnim
znanostima. Ali, on nije rijedak ni u području društvenih znanosti. Naprotiv.
2.Prethodno priopćenje ili znanstvena bilješka je, na određeni način, i prva kraća obavijest
o određenom istraživanju. I ono sadrži određene znanstvene informacije. Ali, za razliku od
izvornog znanstvenog članka prethodno priopćenje nije i krajnje upoznavanje s rezultatima
provedenog istraživanja.

15
3.Pregledni članak. Ovaj tip članka ne mora sadržati originalne rezultate istraživanja.
Naprotiv, on može, ali sada na novi i drugačiji način, prikazati rezultate već provedenog i
javnosti prezentiranog znanstvenog istraživanja. U njemu, doduše, može biti i novih,
originalnih i neobjavljenih rezultata istraživanja. Ali, oni ne čine i pretežiti i bitni dio takvog
članka.
4.Izlaganje na znanstvenom skupu. Ovaj se tip znanstvenog članka često označava i
terminom "konferencijsko priopćenje". To, međutim, nije i potpuno točno. Naime, svako
konferencijsko priopćenje ne mora imati i obilježje znanstvenog članka. Ali, istina je da
konferencijsko priopćenje može imati sve elemente znanstvenog članka, da se, dakle, tretira
kao izvorni znanstveni članak, prethodno priopćenje ili pregledni članak. No, da bi ono bilo
tretirano kao neki od znanstvenih članaka, konferencijsko priopćenje mora pratiti i određena
recenzija, odnosno znanstvena potvrda ili ocjena, da se radi o nekom od znanstvenih članaka,
koja treba biti prihvaćena i od uredničkog ili redakcijskog odbora znanstvenog skupa. Ukoliko
takve ocjene i potvrde nema, konferencijsko se priopćenje ne tretira kao znanstveni nego
samo kao stručni članak.

Pojam i vrste stručnih djela

1. Stručni članak nije rad koji sadrži originalne rezultate istraživanja. U njemu se, naprotiv,
iznose već poznate spoznaje, u pravilu tuđi rezultati istraživanja radi prenošenja informacija o
njima. U stručnom se članku, osim toga, može opisivati i primjena onoga što je već drugdje
primijenjeno. Drugim riječima, sadržina stručnog članka nije iznošenje novih znanstvenih
spoznaja nego informiranje o njima s ciljem njihove primjene u praksi.

2. Prikaz. Radi se, u pravilu, o iznošenju stajališta ili shvaćanja o nekom događaju, pojavi ili
djelu. Najčešće se radi o ocjeni određenog djela, dakle knjige ili članka, i njihova
predstavljanja znanstvenoj i stručnoj javnosti. Takva se ocjena i predstavljanje pojavljuje
najčešće u odgovarajućim časopisima i zbornicima, a isključeno nije ni njihovo pojavljivanje
u dnevnim listovima ili tjednicima. Pri tome je, ipak, važno da takva ocjena nema ambicija
davati konačni sud o znanstvenoj i stručnoj vrijednosti prikazivanog djela nego, slijedeći
principe konciznosti, objektivnosti, jasnoće i uvjerljivosti, za upoznavanje s njim pridobiti što
veći broj čitateljske publike.

16
3. Elaborat je oblik stručnog djela u kojem se, u pravilu na metodološki ustaljeni način,
temeljito obrađuje i izlaže neki predmet ili pojava. Investicijski elaborat je klasični primjer
ovakvog stručnog djela. Ali, to vrijedi i za sve ostale elaborate - one o programu razvoja,
unutarnjoj organizaciji itd.

4. Ekspertiza je oblik stručnog djela u kojem određeni ekspert, ifi pak ekspertni tim, iznosi
svoj stručni sud o nekom predmetu ili praktičnom problemu, njegovom rješenju ili
ekspertnom viđenju. Ceste su, primjerice, ekspertize o uzrocima prometnih nezgoda,
poslovnih gubitaka različitih gospodarskih subjekata, zdravstvenom stanju počinitelja
različitih kažnjivih djela itd.

5. Recenzija se može definirati kao pismena kritička ocjena određenog znanstvenog ili
stručnog djela, koju daje priznati ekspert, a kojom se postižu tri bitna cilja, i to:
a) onemogućuje se objavljivanje nekvalitetnih znanstvenih i stručnih djela,
b) osigurava se na suvremen način citiranje relevantne literature,
c) poboljšava se kvaliteta dostavljenog rukopisa, njegov stil i primijenjena terminologija,
oblikovanje misli i način prezentiranja rezultata istraživanja itd.
Svaka recenzija sadrži četiri osnovne cjeline ili sastavna dijela. To su: I. uvod, II. opis teme,
III. ocjena i IV. zaključak.
I. Uvod je dio recenzije koji uključuje informacije o naslovu recenziranog rukopisa, obimu
rada, karakteru rada, te mjestu koje obrađena tema ima u određenoj znanstvenoj oblasti.
II. Opis teme omogućuje uvid u strukturu rada. Opisom se, drugim riječima, daje kratki
kronološki pregled rukopisa dostavljenog rada, njegovi glavni naslovi i sastavni dijelovi u
okviru njih. U ovom se dijelu ne iznose i ocjene dostavljenog rada.
III. Ocjena rukopisa dostavljenog rada je najznačajniji dio recenzije. U njoj se iznose i dobre
strane, ali i nedostaci, rukopisa dostavljenog djela, a posebno:
a) odgovara li naslov rada njegovu sadržaju,
b) koliko je tema uopće sretno odabrana, suvremena, originalna i zanimljiva,
c) dali je za obradu odabrane teme sakupljena sva neophodna građa, da li je ona savjesno
iskorištena, analizirana i interpretirana,
d) sadrži li recenzirani rad dovoljno novih, originalnih rezultata istraživanja i kakav je
doprinos znanosti recenziranog rada,
e) da li su u radu korištene znanstvene metode koje su primjerene naravi i karakteru predmeta
istraživanja,

17
f) odgovara li struktura i kompozicija rada tematici koju on tretira, te postoji li mogućnost
uklanjanja nekih dijelova rada a da se to ne osjeti i na njegovoj kvaliteti,
g) kako je korištena i citirana relevantna literatura i kako je ona klasificirana,
h) da li je sažetak primjereno napisan,
i) koliko je uspješan u radu korišteni stil izlaganja. Da li je on jasan, precizan, jednostavan,
prirodan i slično. Kakav je ton izlaganja materije - akademski ili familijaran, jednostavan ili
neposredan itd.
j) treba li djelo, i na koji način, tiskati.
IV. Zaključak, kojim se na jezgrovit, koncizan i argumentiran način dade osvrt, ali i ocjena,
rada kao cjeline.

Pojam i vrste znanstveno-stručnih djela

1. Udžbenik je osnovno nastavno sredstvo koje se koristi u školama i na fakultetima, a u
kojem se đacima i studentima, na sustavan i primjeren način, izlaže određeno gradivo prema
utvrđenom nastavnom planu i programu jedne discipline ili predmeta. Iz toga slijedi da
udžbenik mora imati elemente znanstvenog djela, ali mora ispunjavati i potrebne pedagoške,
didaktičko-metodičke, tehničke i estetske standarde i kriterije.
Prihvati li se prethodna definicija udžbenika, iz nje slijedi i zaključak da se njime, pored
tiskane knjige, koja je obično sinonim za udžbenik, može obuhvatiti i različite vrste skripta,
hrestomatija, zbirki zadataka, priručnika, pa i autoriziranih predavanja.
U kontekstu ove analize apostrofiramo posebice slijedeća obilježja udžbenika:
a) U udžbeniku se materija, koja je izložena, znanstveno tretira.
b) Da bi izložena materija bila pristupačna namijenjenim korisnicima u udžbeniku mora biti
udovoljeno didaktičko-metodičkim zahtjevima prilagodbe izložene građe. To, drugim
riječima, znači:
I. da udžbenik mora imati određenu informacijsku funkciju
II. mora imati i određenu transformacijsku funkciju.
c) Udžbenik mora odgovarati i utvrđenom programskog sadržaju jedne nastavne discipline ili
predmeta.

2. Enciklopedija. Pod njom se podrazumijeva djelo koje, slijedeći abecedni poredak, na sažet
i sustavan način daje pregled pojedinačnih ili skupnih grana ljudskog znanja. Ovisno o tome
može se praviti razlika između dviju osnovnih vrsta enciklopedija. To su:
a) opće ili univerzalne enciklopedije

18
b) specijalne enciklopedije
Ali, pored ovog, razvrstavanje enciklopedija se može izvršiti i prema drugim kriterijima.
Prema strukturi se, primjerice, može praviti razlika između:
a) priručnih enciklopedija, koje obuhvaćaju od jedan do četiri sveska,
b) malih enciklopedija, čiji obujam može biti do 18 svezaka,
c) velikih enciklopedija, koje mogu imati i do nekoliko desetina svezaka.

Inače, pojmovi ili natuknice, koji se obrađuju u enciklopediji, mogu biti razvrstani i obrađeni
prema različitim kriterijima. U principu se prakticiraju dva:
1. da poredak poštuje pravilo abecednog reda, te
2. da se u popisu pojmova poštuje pripadanje određenom predmetu.
Prema vrsti i obujmu teksta, kojim je jedan pojam opisan, može se praviti razlika između
nekoliko natuknica ili pojmova, i to:
a) pregledne natuknice koje se uvijek odnose na značajne stvari i pojave.
b) ukrštene reference, koja čitatelja upućuje da se relevantna informacija može tražiti i pod
drugom riječi.
c) predmetni indeksi koji povećavaju vrijednost svake enciklopedije.

3. Leksikon znači rječnik, knjigu u kojoj su abecednim redom poredani i protumačeni različiti
pojmovi. Sukladno tome se može reći da leksikoni nisu ništa drugo nego određena vrsta
enciklopedijskih rječnika, dakle rječnika u kojima je određena masa pojmova, naziva, riječi i
predmeta, pojava i činjenica poredana abecednim redom. Zahvaljujući tome leksikoni mogu
poslužiti čitatelju kao izvanredan priručnik.
I leksikoni se mogu klasificirati. Najčešće je razlikovanje između općih i specijalnih
leksikona.
4. Praktikum je također specifična vrsta udžbenika, odnosno priručnika, namijenjenog
studentima, ali i istraživačima i poslovnim ljudima. Najjednostavnije kazano, oni
predstavljaju vrstu instruktivnih priručnika, odnosno vodiča u kojima se na jednostavan i
jasan način iznose postupci, zadaće i operacije kojima se, točno utvrđenim redoslijedom,
rješavaju određeni problemi, poslovi, postupci itd
5. Rječnik se može definirati kao korisno pomagalo u znanstvenom i istraživačkom radu,
priručnik koji znanstveniku pomaže razumjeti, ili bolje razumjeti, riječi koje tijekom rada

19
susreće. Postoji veći broj vrsta rječnika. Najznačajniji među njima su: jednojezični,
dvojezični, mnogojezični, te biografski rječnici. U vezi sa svakim od njih želimo dati barem
osnovne informacije.
a) Bitno je obilježje jednojezičnih rječnika u tome da sadrže riječi samo jednog jezika. To,
dakako, ne znači da i među njima nema određenih različitosti. Naprotiv. Ovisno o tim
specifičnostima unutar ove skupine se može identificirati nekoliko vrsta rječnika.
- Etimološki rječnici svoj smisao iscrpljuju u dešifriranju i pojašnjavanju podrijetla riječi, bave
se njenim korijenom, te osnovom iz koje je nastala.
- Povijesni rječnici svoju pozornost koncentriraju na pojašnjavanje pojave i upotrebe riječi u
različitim pisanim dokumentima i djelima iz različitih vremenskih perioda.
- Književni rječnici se bave analizom riječi koje se rabe u suvremenoj književnosti i
književnom govoru.
- Enciklopedijski rječnici ili leksikoni daju prikaz jezičnih karakteristika i raznih značenja
riječi koje donose i informacije znanstvenog karaktera.
- Stručni rječnici su skoncentrirani na izbor i značenje riječi određenog znanstvenog značenje,
odnosno riječi vezane za određenu znanstvenu disciplinu. Takvi su, primjerice, medicinski,
filozofski, tehnički, kemijski itd. rječnik.
b) Dvojezični rječnici su vjerojatno rječnici koji su najčešći u upotrebi. Njihova se bit sastoji
u tome da se riječi jednog jezika objašnjavaju istoznačnim riječima drugog jezika. Takav je,
primjerice, hrvatsko-njemački, njemačko-hrvatski, englesko-hrvatski, hrvatsko-engleski
rječnik itd.
c) Mnogojezični rječnici su napravljeni na istom principu kao i dvojezični. Razlika je u tome
što se kod mnogojezičnih rječnika riječi jednog jezika objašnjavaju riječima ili pojmovima
paralelno na više drugih jezika. Takav je, primjerice, europski rječnik, u kojem su paralelno
dati istoznačni pojmovi na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom i
španjolskom jeziku.
d) Biografski rječnici predstavljaju neku vrstu zbornika najznačajnijih životopisa. Drugim
riječima, oni u kratkim crtama oslikavaju život, rad i djelo poznatih osoba iz područja
politike, znanosti, umjetnosti i drugih sfera života.

6. Zbornici radova su znanstveno-stručna djela koja objedinjuju radove više autora u vezi s
nekom užom tematikom. Povodi nastajanju takvih radova mogu biti različiti - obljetnice,
simpoziji, znanstveni skupovi itd. Sukladno tome, može se praviti razlika između više vrsta
zbornika, kao što su:

20
- Opći ili univerzalni zbornik koji tretira različitu materiju određenog šireg područja.,
- Zbornik radova sa znanstvenog skupa.
- Jubilarni zbornik.

7. Bibliografija je tip stručno-znanstvenog djela za koji se koristi veći broj naziva. Takvi su,
primjerice, registar, indeks, biblioteka, katalog, lista itd. No, neovisno o tome, izvjesno je da
se bibliografija može shvatiti na dva načina. U užem smislu riječi ona podrazumijeva određeni
popis knjiga i drugih publikacija, koji može biti izrađen prema različitim kriterijima. U širem
smislu, pak, pod njom treba podrazumijevati znanstveno sakupljanje tekstova, njihovo
proučavanje i sistematiziranje.
Postoji više vrsta bibliografije. Postoje i različiti pristupi u njihovom klasificiranju, ali i
kriteriji klasificiranja. Moguće je, primjerice, praviti klasifikaciju:
a) Prema sadržaju i vrstama indeksiranih materija/a na:
I. Opću bibliografiju
II. Specijalnu bibliografiju

b) Prema namjeni na:

I. Popisne bibliografije koje prave popis materijala s različitih područja.
II. Znanstvene bibliografije.
III. Bibliografije kao preporuka koje su neka vrsta preporuke čitateljima koja je literatura
aktualna.

c) Prema vremenu objavljivanja bibliografije na:

I. Tekuće bibliografije koje popis vrše prema kronologiji njihova nastajanja.
II. Retrospektivne bibliografije obuhvaćaju popis publikacija do vremena kompilacije
bibliografije.
III. Perspektivne bibliografije koje uključuju pregled publikacija koje se nalaze u tisku.

d) Prema mjestu izdavanja indeksirane literature na:

I. Međunarodne bibliografije.
II. Nacionalne bibliografije.
III. Regionalne bibliografije su vrsta bibliografija čiji se popis publikacija prostire na samo
jednu regiju unutar neke zemlje.

21
Uz prezentirane vrste znanstveno-stručnih djela neki autori u ovu skupinu uključuju i još
neke. Takva su, primjerice, priručnici i književna djela.

ORGANIZACIJA VLASTITOG ZNANSTVENOG I STRUČNOG RADA

Svaki stručni i znanstveni rad podrazumijeva određeno planiranje, ali i analizu i kontrolu
urađenog - jednostavno, organizaciju. No, da bi se pojedinac tom vrstom rada i bavio on mora
posjedovati i određene pretpostavke, značajke koje ga preporučaju za bavljenje znanstvenim
radom.

Značajke znanstvenog radnika

U kontekstu ove analize tri grupe tih odlika vrijedi i posebno apostrofirati.
Prvu grupu čine obilježja iz grupe tzv. intelektualno-psiholoških značajki-inteligencija,
intuicija, sklonost razmišljanju na neuobičajen način, sposobnost analize i sinteze, nesklonost
apriornim stavovima, kritičnost, samokritičnost i još neke.
U pitanju je, dakle, prije svega inteligencija, koja je nešto naglašenija od prosječno izražene.
Nema, potom, znanstvenog radnika bez intuicije, sposobnosti "da neposredno zahvatimo i
jednim aktom uvidimo cjelinu i njezine dijelove, da bez diskurzivnog mišljenja izravno
spoznamo i dokučimo bit nekog predmeta
Spremnost razmišljanja na neuobičajen način također je jedna od značajki znanstvenog
radnika.
Sposobnost analize i sinteze je također jedna od nužnih odlika bavljenja znanstvenim radom.
Jedna od bitnih odlika znanstvenog radnika je i nesklonost apriornim stavovima, odnosno
preduvjerenjima i, sukladno tome, sklonost podvrgavanju sumnji svega i stalnom
provjeravanju.
Znanstvenog rada nema ni bez kritičnosti kao karakterne crte.
No, znanstvenika nema i bez samokritičnosti, nema ga ako, na isti način kao prema drugima,
nije strog i prema onome što sam čini, ako ne uvažava i stavove i mišljenja koji ne idu u
prilog njegovima, ako nije sposoban priznati i vlastito neznanje.
Sve te osobine, međutim, ne bi bile dovoljne ako izostaju one koje su vezane za radinost u
najširem značenju riječi. U kontekstu nje se, opet, može izdvojiti nekoliko odlika znanstvenog
radnika:
• Ustrajnost
• Marljivost

22
• Točnost
• Znanje
• Želja za stalnim stručnim usavršavanjem
• Stalno prakticiranje znanstvenog rada
• Sposobnost sastavljanja znanstvenog djela

Organizacija vlastitog stručnog i znanstvenog rada

Stručni i znanstveni rad, dakako, spadaju među osobite oblike složenog rada. Stoga je logično
da znanstveni radnici taj rad svaki put moraju dobro isplanirati, programirati, analizirati i
kontrolirati. Takav pristup podrazumijeva pripremu, utvrđivanje, izradbu i obavljanje većeg
broja radnji i operacija, a prije svega: plan rada, raspored radnog vremena, dnevni program
rada, rokovnik, kontrolu ispunjenih rokova, analizu rada i ostvarenje plana, ocjenu
djelotvornosti vlastitoga rada, program samostalnog vlastitog rada, te analizu ostvarenja
programa rada.
1. Plan rada je, dakle, temeljna pretpostavka svakog samostalnog znanstvenog rada.
Iole, međutim, ozbiljan plan rada podrazumijeva detaljan popis svih zadataka, svih
problema i poslova koje - s ciljem da se zadaci izvrše i zadaci riješe - treba obaviti.
Navedeni je popis, dakako, dio onoga što se označava terminom osnovni plan.
Međutim, tim se planom i ne završava planiranje.
2. Raspored radnog vremena se, kada je organizacija vlastitog stručnog i znanstvenog
rada u pitanju, odnosi samo na službeno radno vrijeme, ono u okviru radnog mjesta.
Raspored tog vremena je, nema dvojbi, od izuzetnog značaja jer njegovo nepostojanje
može biti uzrokom i nedovoljne djelotvornosti samostalnog znanstvenog rada.
Radno vrijeme znanstvenog radnika se, doduše, može organizirati na različite načine.
Jedan od mogućih, način koji se smatra dosta racionalnim, organizira radno vrijeme od
početka do kraja po slijedećem redoslijedu
• pregled novina i časopisa,
• samostalni vlastiti (istraživački) rad,
• kontakti sa suradnicima,
• kontakti sa znanstvenicima iz drugih organizacija i si.,
• interni sastanci
3. Dnevni program rada nije ništa drugo nego do u detalje razrađen dnevni plan rada koji
se odnosi na jedan ili više zadataka. Dnevni program rada se razrađuje najčešće u
posebnim notesima ili bilježnicima, a razlog zbog kojeg ga se radi je striktno

23
 utvrđivanje redoslijeda dnevnih radnji s ciljem da se eliminira ili barem na najmanju
moguću mjeru svede tzv. prazni hod.
4. Rokovnik pojedinih zadataka, poslova i kontakata se tretira zasebnim dijelom
organizacije vlastitog stručnog i znanstvenog rada. Radi se po principu da se za svaki pojedini
zadatak unosi detaljan rok do kojeg se pojedini zadatak ima izvršiti, u vezi s njim se, potom.
markiraju obveze pojedinih suradnika i slično.
5- Kontrola ispunjenja rokova je sastavni dio svakog, pa i samostalnog znanstvenog rada.
Ona je, zapravo, instrument uspješnog vođenja posla, a moguće ju je ostvariti jedino pod
pretpostavkom da se rokovnici svakodnevno pregledaju, da se po izvršenom poslu okončanje
posla u rokovnicima zabilježi.
6. Analiza rada i ostvarenja plana je aktivnost koju treba prakticirati dnevno, a ako to nije
moguće onda barem tjedno. Tom analizom se, zapravo, snima u kojoj mjeri su izvršeni
određeni zadaci, u kojoj mjeri je ispunjen postavljeni plan u toku konkretnog dana, tjedna ili
mjeseca.
7. Ocjena djelotvornosti vlastitoga rada. Ona se uvijek vrši u odnosu na konačni rezultat
rada, a najbolje je ako svatko ocjenjuje djelotvornost svoga vlastitog rada. To se, u pravilu,
radi na samom početku radnog vremena i ocjenjuje se djelotvornost vlastitoga rada tijekom
prethodnoga dana.
8. Program samostalnog vlastitoga rada se smatra bitnim jer se bez njega znanstveni radnik
može izgubiti u masi beznačajnih detalja i pretpostaviti ih obvezama koje su za njegov rad
važnije. Taj program može uključivati različite radnje i aktivnosti, primjerice:
• susrete sa znanstvenicima i stručnjacima iz područja djelovanja (znanstveno-nastavni,
znanstveni i nastavni radnici s fakulteta, instituta, stručnih organizacija, komora, poslovnih
udruženja itd.,
• seminare, savjetovanja, simpozije i si.,
• putovanja u inozemstvo,
• posjete laboratorijima,
• posjete bibliotekama, popis novina, časopisa 1 pisanih materijala koje valja proučiti,
• popis knjiga koje treba pročitati,
• usavršavanje stranih jezika itd.
9. Analiza ostvarenja programa rada se mora vršiti najmanje jednom mjesečno, dobro je da
se izvrši i tromjesečno, dok godišnja analiza mora biti detaljna. U biti, analiza obuhvaća sve
bitne elemente za ostvarenje programa rada, te rokove za izvršenje planiranih zadataka.

24
Pitanja u vezi s proučavanjem literature
U kontekstu ove analize pozornost se usmjerava posebice na četiri segmenta koja ono - u
najširem značenju riječi - obuhvaća, i to:
• pregled knjiga, časopisa i drugih pisanih materijala,
• proučavanje literature,
• tehnike čitanja,
• vođenje zabilješki.
*Pregled knjiga, časopisa i drugih pisanih materijala se često smatra i prvom fazom čitanja.
Razlog tome je i više nego utemeljen.
*Proučavanje literature je posao koji se organski nastavlja na prethodni. Pri tome je važno da
je on sastavljen od dvije zasebne faze. U prvoj, fazi preliminarnog proučavanja literature,
koja slijedi odmah nakon pregleda, pažnja se više zadržava na samom tekstu. Na taj se način
dobiva uvid u opće značajke teksta, neovisno o tome radi li se o knjizi, časopisu ili nekom
drugom pisanom materijalu. Na koncu, uz takav, relativno letimičan uvid, preliminarno
proučavanje, iako se s njim čitanje često zna i završiti, podrazumijeva i obilježavanje dijelova
teksta na koje se i kasnije treba vraćati. Studijsko proučavanje je, međutim, iako i ono
započinje s upoznavanjem sa sadržajem teksta kao cjeline, mnogo kompleksnije.
*U proučavanju literature se koriste različite tehnike čitanja. Normalnim se, naime, smatra
čitanje između dvjesto i četiristo riječi u minuti. No, ono može biti i ispod, ali i iznad
navedenog raspona. Stoga se mora govoriti o različitoj brzini čitanja. U pravilu, moguće je
praviti razliku između sporog i brzog čitanja. Drugi autori, međutim, prave drugačiju
klasifikaciju vrsta čitanja
• Letimično, odnosno čitanje na preskok, koje je slično pregledanju materijala, a u odnosu na
pregledanje se razlikuje po tome stoje čitanje puno više zastupljeno nego u pregledanju u
klasičnom smislu riječi. U znanstvenoistraživačkom radu se koristi posebice u iznalaženju
pojedinih dijelova teksta koji istraživača posebno zanimaju.
• Potpuno ili čitanje od korica do korica, koje se u znanstvenoistraživačkom radu dosta rijetko
prakticira. Ali, zato će ga se redovito primjenjivati u recenziranju određenih tekstova, u
pisanju prikaza ili kritičkih ocjena.
• Studijsko čitanje, koje je neka vrsta kombinacije prethodna dva. Suština mu je u tome da
znanstveni radnik ide preko teksta tehnikom letimičnog čitanja, a kada naiđe na dio teksta koji

25
mu je, zbog informacija koje sadrži, važan za potrebe znanstvenog istraživanja kojim se bavi,
na njemu se zadržava i primjenjuje tehniku potpunog čitanja.

*Na koncu, jedno od pitanja u vezi s proučavanjem literature, čitanjem literarnog materijala,
je i vođenje i sređivanje zabilješki. U vezi s tim važnima se čine odgovori na nekoliko vrsta
pitanja. Jedno od njih je, nema dvojbi, pitanje: što treba bilježiti? Najjednostavniji odgovor na
to bi mogao glasiti: samo ono što je za nas novo. No, selekcija se može izvršiti i u okviru
toga. Preporuča se, primjerice, bilježenje samo najvažnijih podataka, informacija, misli,
stavova, zaključaka.
Zaboraviti se, međutim, ne smije ni još jedno pitanje: kako bilješke sistematizirati i odlagati?
Moguće je to učiniti na nekoliko načina - da se odlažu u:
• posebne bilježnice
• Fascikle
• Najčešće se, međutim, koristi metoda tzv. kartoteka. Radi se o tome da se zabilješke vode na
posebnim listovima papira ili kartončićima različite veličine - veličine, primjerice, polovine,
četvrtine ili osmine formata A-4 - koji su poznati pod nazivom fiša, i koji se lijepe na veće
kartonske površine.

Pripreme usmenih izlaganja

Organizacija vlastitog znanstvenog i stručnog rada podrazumijeva, dakako, veoma često i
usmenu prezentaciju ostvarenih znanstvenih postignuća. Stoga bavljenje znanstvenim radom
uključuje obvezu savlađivanja i tehnika govorništva.
Uvod je, zapravo, svojevrsna forma uspostavljanja kontakta sa slušateljstvom, publikom.
Stoga on mora biti strukturiran na način da pobudi interes. Svaki uvod, tako, započinje
otvorenjem, koje može biti različito -da se apostrofira neki lokalni problem, da se pozove na
određeni autoritet, da se postave određena pitanja, da se iskoristi neki citat, da se kod
slušatelja izazove određeni šok itd. Nakon otvorenja slušatelje je potrebno upoznati s temom o
kojoj se kani govoriti. Pri tome se, kako bi se pobudio što veći interes, mogu koristiti i
različita pomoćna sredstva - slike, dijapozitivi i slično. No, sve to neće biti dovoljno ako
predavač nije zanimljiv, ako ne govori provokativno i slikovito, i time ne održava
koncentraciju publike.
Centralni dio, koji čini glavninu ukupnoga izlaganja, je i najznačajniji. No, ni on nije
jednostavan, sastavljen iz samo jednog dijela. Naprotiv. I u ovom se dijelu dade izdvojiti

26
manji ili veći broj zasebnih misaonih jedinica ili cjelina, poglavlja izlaganja. Stoga, priprema
izlaganja mora utvrditi te cjeline ili poglavlja izlaganja, svakoj od njih dati naslov, ali i
odrediti materiju koju će, u okviru svake od njih, izložiti i planirati vrijeme u kojem će to
učiniti.
Zaključak je završni dio svakog usmenog govora, predavanja, izlaganja. On se koristi kako
bi se, kroz formu sažetka, slušateljima uputila neka kratka i jasna poruka. U praksi se, dakako,
koriste različite vrste sažetaka - sumarne rekapitulacije, rekapitulacije pomoću pitanja, citata
ili pozivom na akciju, sugestivne i druge vrste rekapitulacija.

7. PISANJE ZNANSTVENOGA DJELA

DIJELOVI ZNANSTVENOGA DJELA

Pod znanstvenom knjigom se podrazumijeva ukoričeno znanstveno djelo - plod konačnog

pisanog uobličavanja dugotrajnijeg znanstvenog, odnosno znanstvenoistraživačkog rada. To
može biti magistarski rad, doktorska disertacija... U njezinoj se strukturi, sukladno
prethodnom opredjeljenju, može praviti razlika između dvije vrste dijelova njezine strukture -
između dijelova koji znanstvenu knjigu obvezno prate, koji se u njezinoj strukturi
podrazumijevaju, i onih koji se u znanstvenoj knjizi mogu, ali i ne moraju pojaviti.
Prvu grupu čini osam sastavnica znanstvene knjige: 1. naslov, 2. sadržaj, 3. uvod, 4. središnji
dio (osnovni tekst, razrada), 5. zaključak, 6. sažetak, 7. popis literature (bibliografija), te 8.
indeks pojmova i imena.
Drugu grupu, dijelove koji se u znanstvenom djelu mogu naći, ali i ne moraju, čini pet
sastavnica: 1 . moto, 2. posveta,3. predgovor, 4. popis tablica i ilustracija, te 5. dodatak
(prilozi).

Dijelovi bez kojih nema znanstvene knjige

Naslov
Naslov mora biti "u isti mah koncizan, precizan i izrazit, tj. u preciznom i sažetom obliku
odražavati i izražavati što adekvatnije i potpunije sadržaj i predmet djela". S druge strane, to

27
znači da naslov treba biti kratak, ali ne i prekratak jer takav, posebice ako se radi o
magistarskim radovima i doktorskim disertacijama, predmet znanstvenoga djela izražava
suviše uopćeno, a samim tim je i neprikladan. No, naslov ne smije biti ni predug jer u tom
slučaju, u pravilu, zamagljuje temu, zamara i izaziva dosadu. Neki autori stavljaju znak
jednakosti između naslova i teme znanstvenog i stručnog djela . No, razliku među njima je
potrebno praviti. Tema je, naime, ono s čim znanstvenik starta, s čim ulazi u istraživanje, na
što se njegovo istraživanje, ali i pisanje znanstvenoga djela, odnosi. Ona je svojevrsni radni
okvir budućem naslovu. Naslov je, s druge strane, tema u najužem smislu riječi, bit problema
na koji se odnosi tema.

Sadržaj
Sadržaj je jasan i pregledan, u pravilu stupnjevito strukturiran, popis naslova pojedinih
dijelova knjige, s pripadajućim brojevima stranica, glava, poglavlja, odsjeka i
pododsijeka. Pri tome je važno da se u njihovom obilježavanju mogu slijediti različite vrste
opredjeljenja. Manuel Theisen, primjerice, pravi razliku između dviju vrsta uređivanja poretka
građe u sadržaju - numeričkoga i slovno-numeričkoga U svakom od njih on, potom, razlikuje
uređivanje sadržaja po linijskom principu i po principu stupnjevanja.
Sadržaj svakog znanstvenog djela - neovisno o tome radi li se o knjizi ili znanstvenom članku
- se može promatrati sa dva stajališta: sa stajališta autora i sa stajališta čitatelja. Za njih on,
očito, ima različito značenje. Sa stajališta autora sadržaj je kompas za njegov rad,
orijentacijski plan ili uputstvo za redoslijed izlaganja materije, ali i instrument pomoću kojeg
planira koliko će, ovisno o značenju svake cjeline ponaosob, prostora posvetiti svakom
zasebnom dijelu znanstvenoga djela koje piše. Sa stajališta čitatelja, međutim, sadržaj je dio
knjige u kojem je dan pregled glava, poglavlja, odsjeka i pododsjeka prema stranicama
znanstvenoga ili stručnog djela na kojima su smješteni. On je, drugim riječima, za čitatelja
svojevrsni putokaz koji mu pomaže da ne luta, numeričko-tekstualni pregled za "brzo
pronalaženje potrebnih mu informacija na stranicama teksta, na kojima su one i smještene.

Uvod
Bez obzira o kojoj vrsti znanstvenog ili stručnog djela se radilo, riječ "uvod" upućuje i na
zaključak što bi se u ovom dijelu znanstvenoga i stručnog djela trebalo naći. Neki autori idu i
korak dalje – izdvajaju elemente uvoda koji su, više ili manje, standardni. Prema Žugaju,
primjerice, identificirati se može sedam takvih elemenata:
1. Postavljanje problema

28
 2. Predmet i objekt proučavanja
3. Metode
4. Razvoj znanosti
5. Aktualnost i životna vrijednost predmeta proučavanja
6. Korištenje pomoćnih znanosti
7. Bibliografija

Razlika se, dakako, može praviti između različitih vrsta uvoda i prema različitim kriterijima
njihova razvrstavanja. Prema položaju u knjizi moguće je praviti razliku između tri vrste
uvoda:
1. Uvod na početku knjige, ispred osnovnoga teksta
2. Uvod svakom poglavlju
3. Uvod kao osnova neke znanosti
Prema formi znanstvenoga djela, potom, uputno je praviti razliku između uvoda koji prate
magistarske radove, disertacije, znanstvene članke, udžbenike, priručnike itd. Kod svih njih,
naime, postoji potreba da se pojedini elementi uvoda - primjerice, predmet, cilj istraživanja
itd. - tretiraju na specifičan način.
Uvod ne smije biti ni prekratak, ni predugačak. Na koncu, nedvojbeno je da, kako bi čitatelja
pridobio, on mora biti jasan, kratak, jezgrovit, što življi i privlačniji.

Središnji dio znanstvenoga djela

Središnji dio znanstvenoga djela u formi knjige u pravilu je sastavljen iz više cjelina -
dijelova, glava, poglavlja, odsjeka i pododsjeka, i svaka od njih je označena i posebnim
naslovom. U pravilu se, dakako, može govoriti o tri zasebne cjeline izlaganja znanstvenog
djela u okviru njegova središnjeg dijela ili osnovnog teksta:
1. Povijesno-teorijski, retrospektivni ili eksplikatjvni dio u kojem se, koncizno i jasno, iznosi
povijest proučavanog problema, ali i naznačuje značaj, aktualnost i korisnost istraživanja koje
je provedeno.
2. Analitičko-eksperimentalni dio u kojem se iznose najbitnije znanstvene činjenice, podaci,
teorije i zakoni, kojima se dokazuje ispravnost postavljenih hipoteza.
3. Perspektivni dio u kojem se, polazeći od rezultata istraživanja, trebaju predložiti konkretna
rješenja, mjere i akcije za njihovu primjenu.

29
To, međutim, nikako ne znači da se središnji dio znanstvenoga djela, njegov osnovni tekst,
sastoji od samo tri cjeline. Svaka od njih, a analitičko-eksperimentalni dio posebice, može
imati više zasebnih dijelova ili poglavlja.

Zaključak
Zaključak znanstvenog i stručnog djela je, uz uvod i središnji dio ili osnovni tekst,
najznačajniji dio svakog znanstvenog djela. U njemu su istaknuti svi odgovori na pitanja,
postavljena u uvodu, najvažnija rješenja postavljenog problema istraživanja. On, zapravo,
predstavlja krunu čitava rada, sintezu svega onoga stoje prethodno analizirano. S druge strane,
zaključak se ne pojavljuje nužno u svim znanstvenim i stručnim djelima. Zaobići ga se ne
može u doktorskoj disertaciji, magistarskom radu, diplomskim i seminarskim radovima. No,
(ne mora ga i ne treba)imati udžbenik, enciklopedija, leksikon, priručnik itd.
Zaključak je sinteza svega urađenog, dio u kojem autor sabire svoje misli, u kojem se on
ponovo vraća u fokus čitateljeve pozornosti. Stoga se ne preporuča navođenje u zaključku
citata drugih istraživača i znanstvenika, ali ni prakticiranje fusnota.

Sažetak
Sažetak je dio koji se javlja, ili bi se trebao nalaziti, u svakom značajnijem znanstvenom
djelu. Njime se, još konkretnije, naznačuju: 1) temeljna svrha i ciljevi istraživanja, 2)
primijenjena metodologija, 3) postignuti rezultati, te 4) bitni zaključci.
Koja je funkcija sažetka? Može se, zapravo, govoriti o dvije. Zadaća mu je, prije svega, da
posluži javnosti kao informacija o nekom djelu. S druge strane, zadaća je sažetka i da
čitateljima omogući brzu spoznaju bitnih obilježja nekog djela i raščišćavanja s pitanjem
imaju li u njemu nečeg zanimljivog za sebe i trebaju li ga uopće čitati.
Zaključak se naime, odnosi na glavne doprinose djela o kojem je riječ, dok se sažetkom
na jasan i koncizan način daje pregled cjelokupnog djela, uključujući i zaključak.
Prosječan sažetak ima obično oko 250 riječi,a može imati između 100 i 400 riječi.
Moguće je, na koncu, praviti razliku između više vrsta sažetaka. Prema sadržaju, primjerice,
sažetak se može pojaviti u dva oblika:
- kao informativni, kojeg moraju imati sva djela u primamim znanstvenim časopisima, jer se
njime naznačuju svrha i ciljevi istraživanja, primijenjena metodologija, rezultati i bitni
zaključci

30
- kao indikativni, u kojem se navodi samo sadržaj djela, bez informacija o metodama,
rezultatima i zaključcima. Takav sažetak se piše u jednom stavku i obično na početku
konferencijskih priopćenja i preglednih članaka.

Popis literature (bibliografija)

Svako znanstveno djelo - neovisno o tome radi li se o obimnijem znanstvenom djelu ili, pak,
znanstvenom članku - u svom sastavu ima i popis korištene literature ili bibliografiju. Pri
tome, dakako, treba praviti razliku radne (prethodne, orijentacijske) bibliografije, koju
istraživač sastavlja nakon izrade projekta znanstvenog istraživanja, i konačnog popisa
korištene literature (konačne bibliografije) - onog o kojem je ovdje riječ - a koji se stavlja na
kraju znanstvenoga djela. Konačni popis literature ili konačnu bibliografiju mnogi smatraju
ogledalom svakog znanstvenog djela, njegov dio koji, sam za sebe, govori i o autoru, njegovoj
kulturi, odnosu prema znanosti, njegovom osjećaju odgovornosti itd. Literatura se, dakako,
može sistematizirati prema različitim kriterijima. Navodimo najvažnije među njima:
• Sistematizacija koja slijedi tzv. alfabetski popis literature..
• Sistematizacija prema vrsti djela.
• Sistematizacija literature prema jeziku na kojem je djelo napisano.
• Sistematizacija prema vremenu nastajanja konkretnog izvora.
• Sistematizacija prema zemljama podrijetla izvora.
Bez obzira, međutim, koji kriterij razvrstavanja bio primijenjen, postoje pravila kojih se autor
mora pridržavati u navođenju bibliografskih izvora. Minimum, koji svaki bibliografski izvor
(ili jedinica) mora sadržavati, obuhvaća: prezime i ime autora (ili grupe autora), naslov djela,
izdavač, sjedište izdavača (mjesto), te godina tiskanja djela.
Primjerice:
Kesić, Tanja: Integrirana marketinška komunikacija: oglašavanje, unapređenje prodaje,
Internet, odnosi s javnošću, publicitet, osobna prodaja, Opinion d.o.o., Zagreb, 2003.
Ako se, pak, radi o znanstvenom članku, objavljenom u zborniku ili znanstvenom časopisu,
bibliografska jedinica mora sadržati prezime i ime autora, naziv znanstvenoga ili stručnog
članka, ime znanstvenog časopisa ili zbornika radova, izdavač, godina tiska časopisa ili
zbornika, kod znanstvenog časopisa i broj (i mjesec izlaska iz tiska) časopisa, te stranice
zbornika ili časopisa na kojima se članak nalazi, primjerice:
Kukić, Slavo: Bosanskohercegovački mediji i novinarski profesionalizam, Mostariensia,
Sveučilište u Mostaru, 8/1998., 29.-38.

31
Indeks pojmova i imena
Iz naziva je, potom, evidentno da se radi o dvije sastavnice - indeksu pojmova i indeksu
imena. U vezi s njihovim navođenjem mogući su različiti pristupi:
• da se indeks pojmova i indeks imena navode kao zasebni dijelovi knjige,
• da indeks pojmova i imena (ili imena i pojmova) čini jedinstvenu cjelinu.
Ako se autor opredijeli za indeks pojmova i indeks imena kao zasebne cjeline, one će doći
jedna iza druge odmah nakon popisa literature.
U tom se slučaju u indeksu imena, i to abecednim redoslijedom, navode sva imena koja se u
djelu spominju, uključujući i ona koja se javljaju" u bibliografiji i popisu literature. Uz
navedena se imena - pri čemu se prvo navodi prezime, a potom ime (ili samo prvo slovo
imena) - navode i brojevi stranica na kojima se imena spominju. Navodimo dva
karakteristična pristupa:
Prvi primjer: (Kukić, S.: Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing,
Sarajevo, 2004., 555.)
Keynes, J., 528
Drugi primjer: (Hodžić, Kadrija: (Re)privatizacija i globalizacija, Ekonomska misao
privatizacije, privatnog vlasništva i slobodnog tržišta u globalnoj privredi, Forum Bosnae,
22/2003. Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2003., 536.)
Cheung, A., 140
Chick, V., 249

Kod indeksa pojmova, ako se on javlja kao zasebna cjelina, autor vrši popis pojmova čiji
pregled želi dati. U tom je slučaju nesporno da se pojmovi navode u popisu abecednim redom.
No, i kod ovog indeksa su mogući različiti pristupi u slaganju pojmova. U nastavku slijede
primjeri tri moguća pristupa u slaganju indeksa pojmova:
-Prvi primjer: Kesić, Tanja: Integrirana marketinška komunikacija: oglašavanje, unapređenje
prodaje, Internet, odnosi s javnošću, publicitet, osobna prodaja, Opinion d.o.o., Zagreb,
2003., str. 620.)
Ilustracija, 56
Imidž, 102, 103
Imidž marke, 116,118
-Drugi primjer: (Milerlaj, D.: Organizacija industrijejaroizvodnje, Ekonomski fakultet, Osijek,
1977., 333., preuzeto od Zugaj, M., K. Dumičić, V. Dušak: Temelji znanstvenoistraživačkog
rada, Fakultet organizacije i informatike, Varaždin, 1999., 268.)

32
Organizacija rada, 20,120, 628
-Treći primjer: (Šešić, B.: Osnovi metodologije društvenih nauka, Naučna knjiga, Beograd,
1974., 338.)
SINTEZA
- pojam - 78
- dijalektička - 3, 78-79, 82f
- vrste - 80f
- i analiza - 78ff
Ako, pak, imamo posla s indeksom pojmova i imena kao jedinstvenom cjelinom, razlika u
odnosu na prethodnu, situaciju u kojoj su ta dva indeksa odvojena, je tek utoliko što se -
abecednim redoslijedom - navode i jedni i drugi.
Ostali dijelovi znanstvene knjige
Moto
Pod motom (geslom, lozinkom, epigrafom) treba podrazumijevati oštroumnu ili duhovitu
izreku, citat, frazu, poslovicu kojom se želi poslati određenu poruku ili izraziti karakter teme.
Ako ga autori stavljaju, mjesto mu je na samom početku, odmah iza naslova znanstvenoga
djela. Osim toga, moto se može prakticirati i na početku svakog poglavlja, odmah ispod
naslova poglavlja. Kada su, pak, posrijedi doktorske disertacije i magistarski radovi - djela
internog karaktera - u njima se moto ne prakticira. No, pogriješiti se neće i ako ga se i
iskoristi.
Posveta
Kao i moto, i posveta se smatra perifernim dijelom znanstvene knjige. Inače, posveta
predstavlja izraz potrebe autora da se nekome posebno zahvali za inspiraciju, potporu,
iskazano razumijevanje ili ljubav.
Predgovor
Tekst na početku knjige koji objašnjava glavni tekst, daje podatke koji olakšavaju čitanje i
razumijevanje glavnog teksta.
Značajke predgovora mogu se pojaviti kao formalne i kao sadržajne.
Među formalnim značajkama predgovora ističu se posebice:
1. Kratkoća
2. Općenitost
3. Položaju u djelu
4. Pisac predgovora
5. Predgovor u novim izdanjima

33
 6. U slučaju da se prevodi djelo stranog autora, prakticira se predgovor u prevedenim
djelima, koji se objavljuje uz predgovor autora.

U predgovoru se, međutim, u pravilu može pronaći i nekoliko tzv. sadržajnih značajki. Takve
su, primjerice:
1. Svrha, ciljevi i zadaci istraživanja
2. Motivi - razlozi, zbog kojih je autor djela odlučio pisati o određenoj temi
3. Kome je djelo namijenjeno
4. Upoznavanje čitateljstva s poteškoćama, na koje je autor pri pisanju znanstvenoga djela
naišao, također je jedna od značajki predgovora znanstvenoga djela.
5. Zahvalnost suradnicima.
Popis tablica i ilustracija
Ako se u sastavu znanstvenoga djela nalaze i različite vrste ilustracija (tablica i slika),
grafikona, fotografija, kratica i drugih priloga, njihov popis, sa brojem stranica djela na
kojima se mogu pronaći, nalazi se odmah iza sadržaja djela. Svi oni su, međutim, fizički
smješteni u dodatku, dakle, iza popisa literature.
Dodatak
Ako znanstveno djelo (knjiga) ima dodatak (apendiks, dopunu, prilog) on dolazi na gotovo
samom kraju znanstvenoga djela - iza popisa literature a ispred indeksa pojmova i imena (ili
indeksa pojmova i indeksa imena). U dodatak ulazi sve što čitatelju može pomoći u čitanju
osnovnoga teksta - zanimljivi prikazi, anketni upitnici, grafikoni, slike i tablice, abecedni
popis najznačajnijih kratica s naznakom njihova značenja i slično.

Dijelovi znanstvenog članka

Strukturu znanstvene knjige u značajnom dijelu prati i struktura znanstvenog članka. No, za
njega su, uz sve to, karakteristične i neke specifičnosti. Stoga postoji potreba barem ukazati i
na ustaljene dijelove znanstvenoga članka:
1. Naslov
2. Autor ili autori
3. Sažetak
4. Uvod
5. Korištene metode
6. Rezultati istraživanja
7. Diskusija

34
 8. Popis citirane literature
U nekim situacijama znanstveni članak može sadržati i zahvalu za pomoć kolegama i
suradnicima, institucijama koje su osigurale financijsku potporu i slično. Ako se, pak, autor -
ili autori - opredijele na zahvalu, njezino je mjesto, u pravilu, između diskusije i popisa
citirane literature.

DOKUMENTACIJSKA OSNOVA RUKOPISA

Pod dokumentacijskom osnovom rukopisa se, u ovoj analizi, podrazumijevaju četiri

sastavnice:
1. citati,
2. podnošci (fusnote, napomene),
3. konačna bibliografija i
4. ilustracije.

Citiranje
Svako znanstveno i stručno djelo u svojem sastavu sadrži dvije vrste teksta - jednu koja
izražava autorovu misao, spoznaje i ideje, i drugu koja je manifestacija tuđih misli i spoznaja.
Korištenje tih, dakle, tuđih misli, spoznaja, podataka i ideja nije zabranjeno. No, postoje
procedure kojih se, u tom slučaju dakako, autor mora pridržavati. Te procedure se u znanosti
označavaju terminom "citiranje".
Citiranje podrazumijeva i pridržavanje određenih pravila. Najvažnija među pravilima citiranja
su i posebno apostrofirana:
1. Citat se svojim sadržajem mora uklapati u tekst na način da s njime čini organsko jedinstvo,
da se ne osjeća nikakav prijelaz s vlastitog teksta na citat.
2. U pravilu, citat ne smije biti predugačak. Samo u izuzetnim slučajevima dopušta se da on
bude duži od nekoliko redaka, ponekada i od jedne stranice.
3. U pravilu se, potom, citira "iz prve ruke".
4. Odstupanje od ovog pravila se dopušta samo u posebnim slučajevima, primjerice ako
primarni izvor nije dostupan. U tim se slučajevima pribjegava "citatu iz druge ruke", citiranju
citata.

35
Pri tome su, dakako, moguće i različite vrste skraćivanja, na što - u dijelu o sustavima
citiranja - upozorava i nastavak ove analize.
5. Ukoliko je citat u originalu napisan boldom (masnim slovima) i kurzivom, kod citiranja ga
se u toj formi mora i prenijeti. S druge strane, ako je citat u originalu napisan običnim
tekstom, a autor ga pri citiranju, ili samo jednu ili više riječi u njemu, želi boldom ili
kurzivom istaći, dužan je u podnošku (ili napomeni uz Istaknuti dio citata) navesti "podvukao
autor" ili "kurziv je naš".
6. Dio iz drugog djela, ako je ono napisano na nekom od stranih jezika, moguće je citirati na
jeziku kojim je napisan, a moguće ga je i prevesti na jezik djela u kojem se citira. Sto će se od
toga učiniti ovisi, prije svega, o tome o kakvom se djelu radi i kome je ono namijenjeno, ali i
kojeg nivoa važnosti je konkretni citat.
7. Temeljno pravilo kod citiranja glasi: preuzeti tekst drugog autora se stavlja među znakove
navođenja ("..."), a potom se, u fusnoti ili napomeni uz citirani tekst, navodi i djelo iz kojeg je
citirano, ili iz kojeg je citat nekog drugog autora preuzet. Ako se, pak, citira drugog autora, i
ako se u preuzetom tekstu nalazi i citat nekog drugog autora kojega je on citirao, taj se dio
stavlja u polunavodnike ('...').
8. Ako se u dijelu teksta koji se citira, zato što su nezanimljive i slično, ispusti jedna ili više
riječi, to se čitatelju mora dati do znanja na način da se na mjesto ispuštenih riječi ili dijela
teksta stavi zagrada s tri točkice (...).
9. Citatu se ponekada može ponešto i dodati kako bi smisao citiranja bio upotpunjen. No, u
tom se slučaju dodatak također stavlja u zagradu, a uz njega je moguće staviti i inicijale autora
kako bi se znalo da se radi o njegovu dodatku, a ne dijelu citiranog teksta.
10. Na koncu, u citiranom se tekstu zadržavaju sve njegove posebnosti, pa i eventualne, ako ih
ima, pravopisne ili materijalne pogreške. U tom će slučaju, međutim, autor koji citira,
navedene pogreške, ako ih primijeti, odmah iza njih prokomentirati latinskom riječi sic, s
uskličnikom iza nje i sve to smješteno između zagrada
- dakle, kao (sic!), a to - budući latinska riječ sic znači "tako"
- ima značiti komentar tipa "tako autor".
Kod citiranja ili navođenja literature se može koristiti više načina ili sustava citiranja -
Harvardski, numerički, abecedno-numerički itd.

U Harvardskom sustavu citiranja se u tekstu, ako je moguće na kraju rečenice, stavlja samo
prezime autora i godina publikacije, primjerice (Kukić, 2004), a u popisu literature referenca
bi se, poštujući abecedni redoslijed, navela na sljedeći način:

36
Kukić, S. Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004.,

Osnovna prednost Harvardskog sustava citiranja je u tome što reference nisu numerirane pa ih
je relativno jednostavno naknadno ubacivati ili, pak, izbacivati iz teksta. Nedostatak mu je,
međutim, vezan za činjenicu da zauzima relativno dosta prostora i povećava obujam teksta,
posebice ako se koristi veliki broj referenci.

Kod numeričkog sustava citiranja redni broj reference se određuje temeljem redoslijeda
njezina pojavljivanja u tekstu. Redni broj reference se, dakle, stavlja u zagradu kojom se
referenca označava. Primjerice, ako je citat iz udžbenika "Sociologija, teorije društvene
strukture" dvanaesti po redu u rukopisu nekog djela, uz citat stavlja broj 12 u formi (12), a u
popisu literature se, na rednom broju 12, stavljaju svi podaci uz citirano djelo, dakle:
Kukić, S. Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., ili
Kukić, S. (2004). Sociologija, teorije društvene strukture. Sarajevo. Publishing Sarajevo.
Ako se, potom, navedeno djelo citira još koji put, redni broj prvog citiranja, u našem slučaju
br. 12, se uvijek zadržava.
I ovaj sustav citiranja ima svojih i dobrih strana, ali i nedostataka. Dobra mu je osobina
jednostavnost referenci u tekstu. Nedostaci mu se, međutim, ispoljavaju i u odnosu na autora i
u odnosu na čitatelja. Što se autora tiče, problem je u tome što se, ako se takva potreba
naknadno ukaže, ne mogu ubacivati bez teškoća nove reference između već postojećih jer se
remeti napravljeni redoslijed. Što se, pak, čitatelja tiče, problem je vezan za činjenicu da
numerički sustav u popisu literature ne slijedi abecedni red nego redoslijed prvog
pojavljivanja, a to čitatelju otežava snalaženje.

Abecedno-numerički sustav citiranja je svojevrsna kombinacija dvaju prethodnih. U rukopisu

se, naime, citati navode po redoslijedu prvog pojavljivanja, kao kod numeričkog sustava ( u
našem slučaju to je br. 12). U popisu literature se, međutim, slijedi abecedni redoslijed, a
nakon njegova sređivanja vrši se korekcija i u citiranju na način da se na mjesto prvog po redu
pojavljivanja određene reference stavlja redni broj reference iz abecednog redoslijeda u
popisu literature. Naš br. 12, u tom slučaju, u popisu može doći na, primjerice, redni br. 4. U
tom se slučaju u svim navodima u tekstu, u kojima je redni br. 12 korišten za oznaku određene
reference, na mjesto broja 12 stavlja broj 4. Dakako, i u tom slučaju postoji mogućnost
navođenja uz citat samo rednog broja reference u popisu literature - u konkretnom slučaju (4)

37
- ali i navođenja uz redni broj reference broja stranice (ili stranica) na kojoj se citat pojavljuje
- primjerice (4, 143) ili (4; 134)

Danas je, međutim, sve prisutnije i citiranje izvora s Interneta. Postoji, dakako, veći broj
poslužitelja na Internetu, koji se u popisu literature mogu citirati. Među njima se izdvajaju:
World Wide Web (WWW) poslužitelj, GOPHER poslužitelj, FTP (File Transfer Protocol)
adresa, Telnet adresa, Sinkrone komunikacije i drugi. No, najčešće se koristi WWW
poslužitelj, a na njemu, opet, Linx, Netscape ili neki drugi prebirnik.
Da bi se na tim, ili nekim drugim, prebirnicima moglo citirati, potrebno je raspolagati
slijedećim informacijama koje se na prebirnik unose {Zugaj, 1997., 197):
1. ime autora (ukoliko je poznato),
2. pun naslov dokumenta u navodnicima,
3. naslov kompletnoga rada (ukoliko postoji) u kurzivu,
4. datum publiciranja ili posljednje prepravke,
5. potpun URL (http adresa) unutar kutnih zagrada,
6. nadnevak "posjete" u zagradama, koji je veoma važan jer jamči da je citirani dokument u
momentu citiranja bio dostupan.
Model: Crouse, Maurice, "Citing Electronic Information in History papers." 7. prosinac
1996. (http:/www.people. memphis.edu/ccrousem/elcite-html)
(16. prosinca 1996)

Podnožak (fusnota, napomena)

Podnožak {fusnota, podnožna napomena, napomena, rubna bilješka itd.j označava bilješku
koja se obično stavlja ispod teksta, pri dnu stranice, koja je otisnuta slovima sitnijima od
teksta samog, i kojom se obično objašnjava nešto u vezi s napisanim tekstom, nešto što bi u
tekstu bilo balast, otežavalo mu čitanje i razumijevanje. Radi se, u pravilu, o objašnjenjima
koja su korisna, ali za razumijevanje teksta ne i nužna. Postoje različite vrste podnožaka
(fusnota, napomena). Svi oni se, dakako, mogu grupirati prema dva osnovna kriterija - po
sadržaju i mjestu gdje se nalaze.
Prema sadržaju moguće je praviti razliku između tri temeljne vrste podnožaka ili napomena -
dokumentarnih (bibliografskih), eksplikativnih i uputnih.
Dokumentarnom (izvornom, bibliografskom) napomenom se navode bibliografski podaci
izvora iz kojih su citati, ideje ili činjenice uzimani, a cilj joj je, prvo, da pruži određenu
garanciju istinitosti citiranih činjenica, sudova i ideja i autorov tekst učini pouzdanijim, i

38
drugo, da čitatelju omogući da se, ako želi, podrobnije i temeljitije upozna s citiranim
izvorom, da, dakle, dodatno razvije svoje znanje. Ovim napomenama, sukladno tome, treba u
najvećoj mjeri zahvaliti i razlikovanje između strogo znanstvenog i popularno-znanstvenoga
djela.
Eksplikativnom napomenom se, u pravilu, nudi dopunsko objašnjenje određene misli ili
činjenice iz teksta, u njemu iznijetih podataka, informacija, stavova itd.
Na koncu, uputnom napomenom se čitatelja upućuje na neki drugi izvor koji tretira istu ili
sličnu problematiku ili na druge dijelove istog izvora.

Prema mjestu gdje se nalaze, moguće je praviti razliku između tri vrste napomena:
a) Napomene koje su sastavni dio teksta. Za njih je, zapravo, i ispravnije koristiti termin
napomene jer su smještene uz sami tekst na kojeg se odnose.
b) Fusnote (podnožne napomene) koje se nalaze ispod teksta, u podtekstu, i na stranici na
koju se odnose. One su, u pravilu, označene arapskim brojevima.
c) Fusnote (podnožne napomene) iza. svakog poglavlja ili na kraju knjige, li tom su
slučaju sve fusnote, koje se u tekstu koriste, navedene na istom mjestu.

Kada su, na koncu, u pitanju svi oblici fusnota, odnosno podnožnih napomena, u vezi s njima
je potrebno poznavati i nekoliko pravila njihova korištenja. Među značajnije spadaju,
svakako, i slijedeća pravila korištenja podnožaka:
• Broj fusnote se obično (osim u izuzetnim slučajevima kada se, kako je i naznačeno, koriste
rimski brojevi ili zvjezdice) označava arapskim brojem (1,2,3,...), bez zagrade, pri čemu je
broj malo izdignut;
• Broj fusnote dolazi na kraju citata, a ne odmah nakon navođenja -autora u vezi s kojim je
fusnota. Idealno bi, dakako, bilo kada bi s njim završavala rečenica. No, to često nije siučaj;
• Ako na mjestu, koje je predviđeno za broj fusnote, postoji i određen interpunkcijski znak
(zarez, točka itd.), broj fusnote dolazi poslije interpunkcijskoga znaka;

Neka od najvažnijih pravila pravljenja fusnota su:

• Kod prvog navođenja bibliografskih podataka iz izvora, u slučaju da na kraju znanstvenoga

rada nema bibliografije, navode se svi bibliografski podaci: Prezime i ime (ili prvo slovo
imena), naslov djela, broj izdanja (ako ih ima više), ime izdavača, mjesto izdanja, godina
izdanja, broj stranice (ili stranica). No, i u tom se slučaju mogu primijeniti dva pristupa.

39
Primjer br. 1: Kukić, S., Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing,
Sarajevo, 2004., s. 134

• Ako je u tekstu dano prezime autora djela, ili i prezime i naslov, onda se ti podaci ne moraju
navoditi i u podnošku ili fusnoti.
Primjer 1: u tekstu se nalazi prezime autora
Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s. 134
Primjer 2: u tekstu se nalazi i prezime autora i naslov djela
Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s. 134

• Ako u djelu nije dano ime autora, napomena počinje naslovom djela. U korištenom primjeru
to bi izgledalo ovako:
Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s. 134

• Ako se u fusnoti (podnožnoj napomeni) navodi više izvora, oni se obično rastavljaju točkom
i zarezom.
Primjer: Kukić, S., Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo,
2004., s. 134; Marušić, A., Sociologija, Zagreb, 1965., s. 45.

• Ako su djelo napisala dva ili tri autora, navode se imena svih njih, npr.:
Kukić, S. i Demirović, M., Metodologija znanstvenoistraživačkog rada društvenih znanosti,
Mostar-Bihać, 2003., s. 45.

• Ako je djelo plod rada više autora, u fusnoti se navodi samo prvi od njih, a uz njega se stavi
"i' dr."\\\ "et al."
Primjer: Buble, M. et al. (ili Buble, M. i dr.), Strategijski management, Ekonomski fakultet,
Split, 1997., s. 234.
U znanstvenim i stručnim djelima se - pri čemu se misli na ukupnost teksta u njima - najčešće
koriste slijedeće kratice:
• Articulus (skraćeno, art.) = član
• Confer (skraćeno, cf.) = usporedi
• Et cetera (skraćeno, etc.) = i tako dalje
» Ibidem (skraćeno, ibid. ili ib.) = na istom mjestu (u istom djelu, na istoj strani)
• In fine = konačno, na kraju (knjige), na svršetku.

40
• Infra (skraćeno, inf.) = ispod, niže (upućuje na ono što će doći kasnije)
LOCO citato (skraćeno loc.cit. ili l.c.) = na navedenom mjestu_
•opus citatum[(skraćeno op. cit ili samo o.c.) = u navedenom djelu (u djelu koje je ranije već
bilo spomenuto)
• Pagina (skraćeno, pag. ili p.) = stranica u knjizi
• Sine anno (skraćeno, s.a.) = bez godine izdanja (kod djela koja nemaju godinu izdanja)
• Sine loco (skraćeno, s.l.) = bez mjesta izdanja (također kod znanstvenih djela)
• Sic = tako (obilježava da je tako u originalu, može biti i čuđenje)
• Supra (skraćeno, sup.) = ispred, prije (upućuje na ranije podatke)
• Tomus (skraćeno t.) = svezak
• Vice versa (skraćeno, v.v.) = obrnuto

Kod fusnota ili podnožnih napomena se, međutim, najčešće koriste tri od navedenih kratica -
Ibidem (ibid.), Opus citatum (op. cit.) i Loco citato (loc.cit.)
Kratica ibid. (ibidem) koristi se u slučaju da se isti izvor, isto djelo, citira, ili se na njega
poziva u više navrata uzastopno. U tom se slučaju glavni podaci o djelu navode samo kod
prvog citiranja. Kod svih ostalih slučajeva, ako se nadovezuju na prvo citiranje bez prekida,
koristi se kratica ibid.
Primjer:
1. Kukić, S., Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s.
134
2. Ibid., 65.
3. Ibid., 321.

Ako se, međutim, između citiranog djela pojavilo jedno ili više drugih djela, ponovno
citiranje toga djela ne podrazumijeva potrebu i ponovnog navođenja njegovih glavnih
podataka. Dovoljno je samo navesti prezime i prvo slovo imena autora i kraticu op.cit. ili
samo O.c. (Opus citatum).
Primjer:
1. Kukić, S., Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s.
134
2. Buble, M. et al. (ili Buble, M. i dr.), Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split,
1997., s. 234.
3. Kukić, S., op.cit, 326

41
4. Buble, M. etal., op.cit., 421.

Na koncu, ako se u fusnoti hoće uputiti na isto djelo, isti svezak, istu glavu i istu stranu,
koristi se skraćenica loc. cit. (loco citato = citirano mjesto).

Primjer:
1. Kukić, S., Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s.
134
2. Kukić, S., loc. cit.

Ilustracije
Pod ilustracijama se podrazumijevaju svi prilozi koji su u funkciji reljefnijeg i zornijeg
predočavanja čitatelju opširnih deskripcija i raznih složenih pojava. U
znanstvenoistraživačkom radu koristi se veliki broj različitih ilustracija. Neke od njih, koje se
češće pojavljuju, u nastavku se teksta i pobliže određuju.
1. Tabela, odnosno sustavni pregled podataka o značajkama promatrane pojave, dobivenih
grupiranjem pojedinačnih podataka koji su prikupljeni i obrađeni. U stvarnosti se pojavljuju
tri temeljne vrste tabela:
•jednostavne, u kojima se prikazuju podaci jedne pojave prema samo jednom obilježju.
Sastavljene su od samo dvije kolone - pretkolone u kojoj je istaknuto obilježje prema kojem
se grupiranje vrši, te kolone, u kojoj su brojčani podaci za svaku grupu.
• složene, nastale spajanjem više jednostavnih tabela nastalih prema istom obilježju, zbog
čega im je zajednička i pretkolona, te
• kombinirane, u kojima se grupiranje vrši prema dva obilježja, pri čemu se jedno od njih
stavlja u pretkolonu, a drugo u zaglavlje.
Kod korištenja tabela mora se voditi računa o tome da svaka tabela ima i neke svoje sastavne
dijelove, slijedeće prije svega:
• Naslov, i to iznad tabele, jasan i kratak,
• Redni broj, koji se, u pravilu, piše ispred naslova, i pomoću kojeg se podaci iz tabele
povezuju s tekstom,
• Izvor podataka, koji se navodi ispod tabele,
• Zaglavlje, pretkolonu, redove i kolone čiji broj može biti različit, te
• Napomenu, koja se, ako se uopće koristi, piše ispod tabele, a iznad izvora podataka.

42
2. Grafikon, zahvaljujući kojem određeni brojčani podaci postaju prijemčivijim, jasnijim,
pristupačnijim. Grafikon se, naime, često koristi i za prikazivanje podataka koje sadrži
određena tabela. Pri tome se, dakako, mogu koristiti različite varijante grafičkog prikazivanja
podataka - pomoću razdijeljenih stupaca, dvostruko razdijeljenih stupaca, linijskoga
grafikona, te strukturnih krugova. Svaki grafikon prate najmanje tri vrste podataka, i to:
• Redni broj, koji se navodi ispred naslova,
• Naslov, koji se nalazi iznad grafikona, te
• Izvor podataka, koji se nalazi ispod grafikona.
3. Crtež, koji također, nekada manje, a nekada više, prati znanstvenoistraživački rad. Veoma
su različite vrste crteža koji mogu pratiti znanstveno djelo, a mogu se dijeliti prema različitim
kriterijima - sadržaju, namjeni, načinu prikazivanja i tehnici izrade.
4. Slika, koja je značajan sastavni dio znanstvenoga djela. Međutim, izraz slika se dosta često
koristi u različitim značenjima, često i dosta upitnima. Neki pod tim pojmom podrazumijevaju
sve ilustracije osim tabela (Silobrčić, 1983., 65), drugi, opet, pod pojam slika svode sve
moguće ilustracije (Milovanović, 1979., 57 i 88.), itd. Sve to, dakako, je upitno. Stoga se,
kako ne bi dolazilo do zabune, preporuča korištenje adekvatnih naziva za svaku od
pojedinačnih ilustracija - grafikon, tabela itd.
5. Fotografija, koja se također relativno često koristi u znanstvenim djelima. Pri tome se
dopušta da one budu u crno-bijeloj tehnici ili u boji ali i u jednom i u drugom slučaju jasne i s
dosta kontrasta. Dakako, i fotografije - svaka od njih ponaosob - moraju imati svoj redni broj,
naslov i izvor.

KOMPONIRANJE I JEZIČNO-STILSKA OBRADA RUKOPISA ZNANSTVENOG I

STRUČNOG DJELA
Komponiranje znanstvenog i stručnog djela
Komponiranje znanstvenog i stručnog djela podrazumijeva sve radnje koje se, na bilo koji
način, odnose na utvrđivanje sastava toga djela, raspored dijelova koji ga čine, te način na koji
su oni međusobno povezani. U svim tim radnjama se, dakako, treba pridržavati i određenih
načela. U teoriji se apostrofira posebice njih šest i to:
1. Načelo jedinstva kompozicije
2. Načelo odabira
3. Načelo harmonije (sklada)
4. Načelo ravnomjernosti
5. Načelo izrazitosti

43
 6. Načelo raznovrsnosti

Jezik znanstvenog i stručnog djela

Jezik je, generalno govoreći, sredstvo sporazumijevanja među ljudima, a govor, opet, forma
njegove primjene, ali i forma komunikacije između dviju osoba. Razlike, dakako, treba praviti
između književnog i narodnog jezika na kojem se on temelji jer je ovaj prvi normiran
različitim, gramatičkim i stilističkim pravilima. Razlike, potom, treba praviti i između
različitih formi pojavljivanja jezika - umjetničkog, znanstvenog, tehničkog, jezika koji se
prakticira u različitim vrstama znanosti, a koji se od ostalih razlikuje po specifičnim
pojmovima koje koristi itd.
Jeziku su, potom, svojstvene i određene norme:
gramatička norma
pravopisna
leksička
stilistička
U korištenju jezika se, kada je jezik znanosti posrijedi, dogoditi mogu i različite vrste
pogrešaka. Čest je slučaj, primjerice, da se određene riječi zloupotrebljavaju. Stoga riječi,
koje takvu mogućnost dopuštaju, prije svega, one koje upućuju na krajnje relativne pojmove -
kao, primjerice, termini "slabo", "jako", "često", "mnogo", "kolosalno" i tome slične - u
znanstvenim radovima treba, koliko je moguće više, izbjegavati. Izbjegavati je, potom, uputno
i upotrebu prvog lica jednine i množine jer, nijedno ni drugo, nije izraz skromnosti, izaziva
osjećaj samohvalisanja i znade iritirati čitatelje
Uputno nije ni korištenje poštapalica tipa "opće je poznato", "svatko to zna" i tome sličnih, ali
ni stranih riječi - osim, dakako, da za određeni pojam ne postoji i odgovarajuća domaća riječ.

Stil znanstvenog i stručnog djela

Pojam stila
Znanstveno i stručno djelo zahtijevaju i primjeren stil iznošenja misli - stil koji je jasan,
neusiljen, jednostavan, originalan, pun mašte, živosti, harmonije. Među stilovima postoje
značajne razlike. Sukladno tome, moguće je praviti razliku između različitih stilova pisanja -
književno-umjetničkog, publicističkog, administrativnog, znanstveno-popularnog,
znanstvenog itd. U znanstvenoistraživačkom radu se, primjerice, prakticira znanstveni stil, stil
koji ističe logička obilježja onog što se izlaže, intelektualne elemente jezika, znanstvene

44
izraze. Odlikuje ga, drugim riječima, inzistiranje na jednostavnosti, jasnoći, kratkoći i
logičnosti misli i izlaganja rezultata znanstvenoistraživačkog rada, ali i zanemarivanje
intimnosti, individualnosti, osjećajnosti. Za razliku od njega, kod književno-umjetničkog stila
do izražaja dolazi puno više mašta i osjećaji nego razum i intelekt. Za razliku od znanstvenog,
ovaj stil koristi baš sve mogućnosti koje pruža književni jezik. Publicistički stil, opet, spaja
mnoge elemente novinarskog i znanstvenog. Odlikuju ga kratkoća, jasnoća, često i polemička
oštrina. Na koncu, svojevrsnom se mješavinom može označiti i znanstveno-popularni stil,
kombinacijom znanstvenog, književno-umjetničkog i publicističkog u isto vrijeme. Pribjegava
mu se obično u situacijama kada se autor određenog znanstvenog ili stručnog djela ne obraća
specijalistima nego široj čitateljskoj publici i kada se, upravo zbog tipa publike, izlaganje
hoće učiniti živahnim, kada se stručnu terminologiju podredi opisima, književnim izrazima i
slično.
Odlike dobrog znanstvenog stila
1. Jasnoća, odnosno sposobnost jezika da kod čitatelja razvija iste misli i osjećaje kao i
kod autora u vrijeme dok je djelo pisao.
2. Jednostavnost, prirodnost, odmjerenost.
3. Konciznost, koja podrazumijeva racionalnost u izražavanju, te ekonomičnost i
konciznost izraza koja se može postići na različite načine - izbjegavanjem opisnog
načina kazivanja i tautologije, racionalnom upotrebom riječi i gramatičkih oblika,
poštivanjem generalnog pravila da ono, što ničemu ne služi, zapravo škodi, ali i da je,
ono što nije dobro, u stvari loše.

S tim u vezi se, dakako, postavlja i još jedno pitanje. Kako, naime, ove odlike ili svojstva
dobrog stila postići? Tri su bitne pretpostavke tome - izbor riječi, struktura i bitne osobine
rečenice, te struktura i osobine paragrafa ili stavaka.
a) Izbor riječi, kao jedna od pretpostavki postizanja dobrog stila, zavisi od više detalja - vrste
napisa o kojem je riječ, vrste čitatelja za kojeg se piše (drugačije se piše za stručnjaka, a
drugačije za širu i neobrazovaniju publiku) itd.
b) Jedna od pretpostavki postizanja dobrog stila su, potom, i svojstva rečenice kao stilske
jedinice pomoću koje se saopćava misao. Da bi ona bila u funkciji izgradnje dobrog stila
neophodno je da je krase određene osobine. Dvije među njima - koherentnost i raznolikost" -
zaslužuju posebnu pozornost.
Koherentnost podrazumijeva logičan odnos pojedinih dijelova i riječi u rečenici, koji
omogućuje da njezin sadržaj čitatelj shvati brzo i bez većih napora.

45
Raznolikost je druga pozitivna osobina koju treba imati jedna rečenica. Njome se, naime,
izbjegava monotonija.
c) Jedna od pretpostavki dobrog stila je, na koncu, vezana i za strukturu i osobine paragrafa
(stavka), misaone jedinice koja se sastoji od niza međusobno povezanih rečenica na način da
čine širu koherentnu cjelinu, a koja je istovremeno i dio veće cjeline -pododsjeka, odsjeka,
poglavlja itd. Da bi, međutim, jedan paragraf bio valjan, neophodno je da i on zadovoljava
određene uvjete. Tri među njima - jedinstvo, koherentnost i prikladno isticanje - su i
najznačajnija.

46