■B-fB-Lf O T B K A lo?

ri ca

Izdavač: KATARIMA ^RIMSKI d.o.o. Varaždin

Moslavačka 9, Varaždin, tel.: 042/241-000, fax: 241-828

Za izdavača: Mirjana Ptiček

Tekst i ilustracije: Zvonimir Balog

Likovni urednici: Zvonimir Balog, Ranka Javor

Urednica: Ranka Javor

Grafički dizajn i prijelom: KATARIMA iSRIMMKI d.o.o. i

Monika Marić-Tepšić

©2016. Nasljednica
©2016. KATARIMA cž^RIMSKI d.o.o.Varaždin

Tisak: Zrinski d.d. Čakovec

Izdano: ožujak, 2016.

ISBN 978-953-236-252-7

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 000925981.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ili na bilo koji
drugi način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika.
IZABRANA DJELA ZVONIMIRA BALOGA

(T)

ZVONIMIR BALOG

JA MAGARAC

Deveto izdanje
Treće izdanje u ovoj biblioteci

Nagrada
GRIGOR VITEZ
(Zagreb)

KA I AF IMA ZRINSKI
 u\ore ka l oPTI GA

Izdavač: KATARIMA J2RIMSRI d.o.o. Varaždin

Moslavačka 9, Varaždin, tel.: 042/241-000, fax: 241-828

Za izdavača: Mirjana Ptiček

Tekst i ilustracije: Zvonimir Balog

Likovni urednici: Zvonimir Balog, Ranka Javor

Urednica: Ranka Javor

Grafički dizajn i prijelom: KATARIMA kERIMSKI d.o.o. i

Monika Marić-Tepšić

© 2016. Nasljednica
© 2016. KATARIMA ^RIMSKI d.o.o.Varaždin

Tisak: Zrinski d.d. Čakovec

Izdano: ožujak, 2016.

ISBN 978-953-236-252-7

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 000925981.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ili na bilo koji
drugi način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika.
IZABRANA DJELA ZVONIMIRA BALOGA

ZVONIMIR BALOG

JA MAGARAC

Deveto izdanje
Treće izdanje u ovoj biblioteci

Nagrada
GRIGOR VITEZ
(Zagreb)

KAIARIMA RIMSKI
 7\

i
ci

knjižnica
V. MA ! r RA
 NEŠTO 0 NASLOVU

Kad je već knjiga krenula u tisak, sjetih se nepodobnosti njezina

naslova.
Naslov izvrsno zvuči u ustima autora. Ali autor nije mislio
da taj isti naslov može zazvučati i kakofonično u stotinu
drugih prilika. I da može biti posljedica neprilika kad bi ga
netko drugi izgovorio.
Molim vas, dragi čitatelju, da barem kod kupnje knjige
prešutite njezin naslov i da, kad vas knjižar upita koji naslov
želite, ni za živu glavu ne odgovorite.
- JA MAGARAC Zvonimira Baloga — nego da knjigu
pokažete prstom.
Ali što ja to pričam: knjiga je već u vašim rukama.
Iskreno se kajem, dragi čitatelju, zbog ovog propusta i
molim vas, oprostite mi.

Duboko vas štujući

vaš odani,

ZVONIMIR BALOG

P.S. Kod prvog susreta ignad crte ću vam se potpisati.

5
 PROBNA PRIČA

Ovo je priča za probanje. Možete je kušati žlicom za kavu.

Turpijom. Kliještima. Vilicom. Škarama.
Možete se nagnuti i srkati s ruba.
Možete pokušati povući na slamku.
Možete je namazati na kruh.
A najjednostavnije je prstom.
Stavite prst u priču i - liznite.
Što velite — da ima čudan okus?
Razmislite što ste sve radili prstom.

6
V
 ČAJ

Mame vole čaj s limunom.

Očevima više odgovara čaj s rumom.
Djedovi obično dobiju čaj s reumom ili išijasom.
Ponegdje poslužuju i čaj sa stisnutim vilicama i škrgu­
tanjem. To je najlošiji čaj 2van oCAJ.
Dobar je ruski čaj.
Kineski je još bolji.
A najbolji je čaj s osmijehom i glađenjem po kosi. Pa još
kad se poslužuje s krevetom.
Takav čaj znadu pripremiti jedino mame.
Izvrstan je i kad nije dovoljno šećeren. I kad nema čajnog
peciva. Umjesto šećera i keksa poslužuje se dvostruki smiješak
i dvostruko glađenje po kosi.
Neki su dečki već pili čaj sa stiskanjem ruke ispod stola.
Kažu da je to nešto nezaboravno.
A što bi tek rekli da dobiju čaj s poljupcem na oko?!

9
10
 KOTORMOTAC

Što je bolje imati: motorkotač ili kotormotač?

Neki kažu da je bolji motorkotač od kotormotača. Ali ja
mislim da motorkotač nije dobar jer on može ići samo po cesti
i samo ravno i još puno troši benzina i još nema dijelova.
A kotormotač može ići grbavo i po oranici i na stablo i iz
sobe u kuhinju.
Za kotormotač ne treba kotormotačka dozvola pa se na
kotormotaču mogu voziti i djeca.
Kotormotaču ne treba ulja i benzina i ne može se pokvariđ.
Kotormotač ne ide na benzin, nego na cipele i japanke. A
može i bez toga. Treba mu samo govoriti prrrrprrrrprrrrprrrpr
i kotormotač neprestano ide, baš ako mu nedostaju i dijelovi —
baš ako manjkaju i kotači.
Glavno je da ima blatobran, prašinobran, blatoder, praši-
nobac, sirenu i bar jednu Irenu.

1966.

II
 ZBOG ČEGA SU IZUMRLI MAMUTI

Danas više nema MAMUta. Bar ne onih pravih. Kažu, kad su

naglo pale temperature, pao je i MAMUt. Nije podnosio život
ispod nule, život bez cvijeća.
To je jedan od razloga.
Ali pravi razlog izumiranju MAMUta je nešto drugo.
Do izumiranja MAMUta moralo je doći jer je izumro
TATUt. A nijedan MAMUt bez TATUta ne može postojati.
Kao što ni TATUt ne bi mogao postojati bez MAMUta.
Izumiranjem MAMUta i TATUta izumro im je DJECUt.
Tako su jako izumrli da ih nema čak nijedan zoološki
VRTut.
ŠTETAt!

12
 LJUBAV

Kad bi Bav bacio oko na susjedovu trešnju, značilo je da joj

nema spasa.
Ako je bacio oko na neku sestrinu stvar, događalo se isto.
Kad je malo porastao, Bav je bacao oko na Mjesec i druge
stvari, ali Mjesecu i drugim stvarima nije bilo od toga ništa.
Kad je još malo porastao, Bav je bacio oko na susjedovu
Miru, ali ona nije htjela ni pogledati Bavovo oko. Znala je
Bavovo oko napamet i nije ju zanimalo.
Onda je Bav bacio oko na Mirinu stariju sestru, Mirjanu,
jednom dok je šetala pločnikom s cvijetom u ruci. Mirjana je
nogom šutnula Bavovo oko tako žestoko da se otkotrljalo
nakraj ulice. Možda bi Mirjana uzela oko, da ga Bav nije prije
bacio na njezinu mlađu sestru.
Zađm je Bav bacio oko na Maricu. Ali Marica je već imala
očiju punu pregršt, ne računajući one kod kuće po policama i
bocama.
I dalje je Bav igrao na slovo M.
Milki je bacio oko za vrat. Maji u kosu. Mandici u rukav. I
ništa osim opasnosti. Nekoliko je puta Bav jedva spasio oko
ispod stopala prolaznika. A jednom mu ga gotovo nije progutala
neka guska.
Bav odluči zaigrati na jedno drugo slovo, na prvo slovo
abecede. I baci oko na jednu Anđelinu.
Anđelina otprve uzme oko, sakrije ga u novčarku i nasmije
se Bavu.

13
 Bav je bio nekoliko dana bez oka i bilo mu je neobično.
Zamolio je Anđelinu da mu vrati oko. Ali Anđelina nije htjela.
Onda je Bav molio da mu samo malo posudi oko kako bi
mogao napisati domaću zadaću, jer mu jedno oko nije bilo
dovoljno; vidio je sve nekako napola.
Okom koje je imao kod kuće, vidio je predmet koji je
gledao, a okom koje je bilo kod Anđeline, vidio je samo nju.
Tako je Bav u knjizi, u žlici, u stolici vidio i Anđelinu.
Kad je Bav završio školu i postao svoj čovjek, dao je
Anđelini i drugo oko. Tako više nije vidio ništa. Držao se
Anđelini za skute jer je ona posjedovala njegov vid.
Još i danas žive u zadovoljstvu. Anđelina se smilovala Bavu
i dala mu jedno svoje oko. Tako da Bav nešto malo vidi.
Vidi i to kako igra očima može biti opasna igra.

14
 ZRAKE SUNCA

11 zemlji Smijalici djeca su se igrala na čudan način. Lovila su se

Suncu za zrake i na njima ljuljala kao Tarzan na lijanama u
džungli.
Neki su na Sunčevim zrakama vezali velike čvorove i na
njima jahali.
Drugi su vezali zraku za zraku praveći od njih ljuljačke.
A oni najhrabriji puzali su po zrakama iskušavajući snagu
mišića.
Zapedjane u zrake, Sunce ih je nosilo ponad ledina i šuma
daleko od njihovih kuća.
Povratak kućama bio je naporan jer su išli pješke, ali i
uzbudljiv: nije bilo jednostavno pronaći put i izbjeći mnogim
opasnostima.
Kad su im dosadila noćna vraćanja kroz šume i gudure,
Sunce su zavezali. Nekoliko zraka smotali su oko svakog
livadskog hrasta, jednu debelu zraku ovili su oko zvonika,
stotinjak upleli u krošnje drvoreda. Zrake Sunca bile su
zauzlane oko dimnjaka kućica, provukoše ih kroz žljebove i
prozore. Tako se Sunce više nije moglo ni pomaknuti, pa je u
Smijalici bilo neprestano podne.
Na Sunčevim zrakama njihalo se sada staro i mlado, junaci
i kukavice, djedovi i bake.
Kad su se zrake skuštrale, djeca su ih češljala češljevima, a
zrake koje su se previše zauzlale i zamrsile, odsijecali su
škarama.

15
 Na svakom koraku mogao se naći smotuljak Sunčevih
zraka. Na Sunčeve zrake ljudi su vezali pse. Majke su ih rabile
kao konopce za sušenje rublja. Ljudi su od sunčevih zraka
pravili zlatne okvire za naočale. Električari su ih napinjali na
stupove umjesto žica. Pastiri su od Sunčevih zraka pravili
bičeve. Postolari klince i čavle. Vrtlari ograde na cvijetnjacima.
Četkati četke.
Isjeckane Sunčeve zrake mogle su poslužiti i kao čačkalice.
Djedovi su s njima čistili lule; neki su ih čak pokušali pušiti.
Dječaci su od Sunčevih zraka pravili zlatno prstenje za
djevojčice kojima su se ženili.

16
 ZALJUBLJENO NALIVPERO

Nalivpero se zaljubilo u kliješta. Zaljubilo se preko poklopca.

Na prvi potez.
— Pa ti si sasvim poludjelo — govorili su mu. - Ti, zlatno
nalivpero pa se zaljubilo u obična željezna kliješta. Kliješta
nisu tebi par. Ti imaš visoke škole, a kliješta ne da nemaju
osnovne naobrazbe, nego su nepismena.
Pero je bilo tvrdoglavo, slušalo je samo glas ljubavi.
— Neka oni pričaju što hoće, ali meni su potrebna upravo
zdrava seljačka kliješta.
Pero je svakog dana pisalo ljubavna pisma klijcštima, ali
kliješta nisu odgovarala jer nisu znala pisati. Pero je tek tada
shvatilo svu nesreću svoje zaljubljenosti, njegova radost se
pretvorila u patnju.
Kliješta su patila još i više. Skljocala su sama na se i grizla
se.
Zatim je pukla vijest da su kliješta izvršila samoubojstvo,
da su zahrđala.
Pero je bilo potreseno.
— Kad ne možemo biti zajedno u braku, bit ćemo u hrđi —
reklo je pero i odlučilo i ono zahrđati.
Ali zlatno pero nije moglo zahrđati. Ostalo je i dalje sjajno.
— Koji visoki sjaj — reče jednog dana jedan pisaći stroj
zaljubivši se u zlatnu pisaljku sa svih trideset slova abecede.
— Smijem li vas zamoliti za poklopac, za donji dio i ostalo?

1\ i S J i u i :a 17
V. MAJ
 Pero nije moglo odoljeti toj bračnoj ponudi i pristalo je.
Sklopljen je brak između zlatnog pera i metalnog pisaćeg stroja
koji je bio vrlo naočit, načitan i napisan.
Tako je pismo pisano strojem zamolilo nalivpero za potpis.

18
 KLIJEŠTA

Kliješta su neozbiljna. Ona bi samo štipala.

Najradije štipaju žicu. To je pravo snubljenje.
Ponekad štipaju iz bijesa, ali samo nespretnj ako viče.
Kliješta ih obično štipaju za prste. To im je najslađe.
Neki majstori imaju i neodgojena kliješta; ona hoće uštip-
nuti i za meso koje nam služi pretežno za sjedenje.
Ipak, kliješta najradije štipaju čavle. Ponekad ne samo
štipaju nego i grizu. Posebno im je užitak čavlu u koji se zaljube,
ođgristi glavu. Tada ne znaju što rade jer padaju u ljubavni
zanos, kao bogomoljke.
Kliješta su malo luda.

19
/
21
'
 BEDAKI ZA MUŠKE

Vrgo je prvi put iz velikog grada putovao sam baki na selo.

Majka ga je dopratila do željezničkog kolodvora i dala mu
posljednje upute:
- Svaki put kad se vlak zaustavi, dobro gledaj da vidiš kako
se zove postaja. Već si velik, završio si prvi razred i znaš čitati.
Gdje bude pisalo KOKOTOVAC, tamo siđi.
- Na čemu će pisati KOKOTOVAC? — priupita Vrgo za
svaki slučaj.
- Na zidu kuće najbliže vlaku.
Vlak je zahuktao, zazviždao, pustio paru i krenuo. Vrgo je
bio uznemiren. I u njemu je nešto zašištalo i zahuktalo.
Najradije bi i on zatulio kao lokomotiva i pustio paru,
odnosno zaplakao od uzbuđenja. Jer nije mala stvar sam
samcat putovati baki.
Vrgo je priljubio na prozorsko staklo nos koji se na vrhu
spljoštio i proširio. Visio mu je nos kao kruh kad naraste u
posudi prije pečenja.
Trčala su kukuruzišta uz njegov nos. Lovili se telegrafski
stupovi. Brda su bježala kao neke čudne ovce zelenog runa tek
tu i tamo ošišane. Sve se poplašilo i jurilo uz Vrgin nos. A kako
se i neće poplašiti kilometar dugačke četverouglaste jureće
gusjenice koja ima rep od dima, i to na glavi, i nekoliko stotina
staklenih četverouglastih očiju sa strane, a iz svakog viri po
neki brk, kravata, lula, nos ili više drugih očiju. Na njima se kao
na malim ekranima moglo pratiti promicanje krajolika.

23
Možda su se kuće, polja, stabla i stupovi prestrašili Vrgina nosa
koji bi sada, da je tijesto za kruh, trebalo već ponovno premi-
jesđti i napravih najmanje dva.
Jedino se ptice nisu prestrašile, one su leteći uz vlak i uz
Vrgin nos neprekidno stajale na mjestu.
Zamalo, polja su se umorila, a bregovi posustali. Sve je
stalo. Bila je to prva postaja. Vrgo je napeo oči i pročitao: SVI
NA IZBORE!
Sve vrijeme do druge postaje Vrgo nije ni o čemu
razmišljao nego o čudnom mjestu koje se zove SVI NA
IZBORE.
Stigla je i druga postaja. Nasuprot Vrge na zidu je pisalo:
ZA MUŠKE. Ništa neobičniji naziv od prvog.
— To bi značilo — razmišljao je Vrgo — da je to mjesto zamo
za muževe.
Na trećoj postaji na zidu preko Vrgina vagona pisalo je: ZA
ŽENSKE.
— To je baš zgodno - rekao je Vrgo sam sebi - u jednom
selu žive očevi, u drugom majke. Prema njegovu sudu iduće
mjesto trebalo bi bih rezervirano za djecu. Vrgo se silno
iznenadio kad je umjesto u očekivano selo ZA DJECU stigao
u mjesto koje se zove VODOCRP. Uskoro je Vrgo slučaj
objasnio dosjetivši se da tu djece i ne može bih kad muževi
žive u jednom a žene u drugom mjestu.
— To je valjda zato da se ne mogu svađah — razjasnio je
Vrgo stvar.

24
 Slijedile su postaje: IZLAZ, PERON, ULAZ, S KLADI-
Ste, prometnik, dolje idiotu, dinamo.
Vlak je mijenjao postaje većom brzinom nego Vrgo
žvakalice. Kad je preko puta svog vagona pročitao da se
postaja zove ZA MUŠKE, Vrgo se snuždio.
Kako je to moguće? Kroz ZA MUŠKE već smo prolazili,
još je bio snuždeniji kad je prošao kroz ZA ŽENE.
- Nema sumnje - obavijestio je Vrgo sam sebe — da se
vraćamo. Vlak je napravio put oko svijeta. Tako je, jer evo
sljedeća postaja zove se VODOCRP. Ili je vlak tako brz ili je
svijet tako malen? Nešto od toga mora biđ — zaključio je Vrgo.
Ali slučaj se još više zamrsio kad je vidio da se postaja u
koju je upravo vlak pristao, zove KRIŽEVCI. Iza toga slijedio
je MAJUREC pa opet VODOCRP, a nigdje KOKOTOVCA.
Ništa više Vrgo nije razumio. A kako bi i mogao kad se
sljedeća postaja doslovce zvala ZA MUŠKE, a ispod je još
pisalo: BEDAKE
I kad je mislio da je posve izgubljen, Vrgo je ugledao svoju
baku.
Izjurio je iz vlaka kao pomahnitao. Cak je u brzini i torbu
zaboravio pa su mu je bacili kroz prozor.
- Ali što ti, bako, radiš u BEDAKIMA ZA MUŠKE? —
uzbuđeno pita Vrgo.
- Tebe čekam, junače moj — odgovori baka, nasmješi se i
poljubi Vrgu u oba obraza.

25
 '' tti ■■ .

'££&1p

26
 TULIPAN

U glavnom gradu Poljske, Varšavi, na glavnom trgu, tulio

jedan tulipan.
Tulio je dan i noć. Tulio je cijelu svoju mladost.
Pokraj velikog crvenog cvijeta prolazili su mesari, generali,
admirali, direktori, konstruktori, operateri, navigatori, akrobati,
diplomati, brigadiri, grenadiri, bankari, staretinari, mornari,
kramari, užari, krčmari, brijači, orači, hrvači, trubači, bušači,
mineri, akviziteri, saboteri, ronioci, varioci, pjevači, jahači. . . i
nitko se nije zapitao zbog čega tulipan tuli.
Ipak netko je čuo njegovo tuljenje. Bila je to mala petogodišnja
djevojčica - Božena. Pritrčala je cvijetu i zapitala:
- Zašto tulite, pane?
- Žedan sam. Budite ljubazni i donesite mi vode.
- Vrlo rado — odgovori Božena i s obližnjeg vodoskoka
donese punu kanticu vode.
- Izvolite, pane, samo kako ćete piti?
- Ulijte mi u cipelu, gospođice. Znate, mi tulipani pijemo
vodu nogama.
Od tada je mala Božena svakog dana posluživala pana koji
je tulio na trgu jer mu je to bilo zanimanje.
Božena je bila njegova konobarica. I isplatilo joj se jer je
tulipan izvrsno plaćao, sve u boji.
U divnoj, crvenoj boji.
Svakog dana nudio je Boženi punu čašu sebe.

27
f
 KAKO DAN PROVODI MENE

Čim sunce svane, jutro iziđe. Krevet ustane iz mene oko

sedam sati, onda treba pola sata da me odijelo pronađe i
obuče. Dogodi se da se lijeva noga navuče na desnu cipelu.
Dok me mlijeko pije, najradije bi me pljunulo kroz prozor.
Samo prolaznici bi se mogli proliti po njemu. Pa bi batina
dobila leđa.
Često izmislim kako me boli škola samo da ne idem u
želudac.
Nedjelja jedva čeka da dođem ja. ]a sam nedjelji najljepše
vrijeme. Tada putovi trče po meni, stabla se po meni veru,
šume kroza me lutaju.
Ponekad u me uđe livada. Visoka trava legne u mene i gleda
kako se zelenim. Rijeka me sluša kako šutim, ribe me gledaju
kako ljeskam. Moja leđa padaju po suncu sve dok sunce ne
pocrni.
Često me savjeti ljudaju. Boje se da će se zemlja prehladiti
kad leži na meni jer sam još hladan i mokar.
Je proljeće. Sa stvarima se događaju čudni mnoovi. Ponekad
me neko cvijeće natrga i da mami. Radost je tada mamozna.
Od uzbuđenja zna suzi poteći mama. Tata se boji da mama ne
isteče. Tada bi druga žena morala tražiti njega. Ženio bi se
morati. A pitanje je bih li ja toj drugoj bio dobar.
Da li bi ona meni htjela dati grlo kad bi me bolio bombon?

31
 NAOPAKA JANA

Mala je Jana sva naopaka. Kad je mama pošalje da posudi stroj

za mljevenje oraha, ona kaže susjedi:
— Teta, mama vas je molila da joj posudite orahe za stroj.
- I, naravno, kući bi donjela orahe, a ne stroj.
Jednom, kad se Janina obitelj vratila iz sela gdje su skupljali
stare krpe, poželješe kolača. Poslaše Janu drugoj susjedi da
posudi brašna za kolač. J ana je opet sve pobrkala pa je umjesto
brašna za kolač tražila kolač za brašno. Onda su je poslali po
sol za pečenje, a ona je donjela pečenje za sol. Zatim je
umjesto knjige za školu tražila školu za knjige. I sad uz Janin
stan stoji nova novcata škola.
Prošlog je tjedna tražila tramvaj za karte umjesto karte za
tramvaj. I već su ulicu raskopali i postavljaju tramvajsku prugu.
Prije nekoliko dana janina je nastavnika zaboljela glava.
-Jano — reče on — idi u ljekarnu i donesi mi nešto za glavu.
Jana je i opet pobrkala.
— Molim vas glavu za nešto — reče Jana - ljekarnici.
— Ali za što da ti dam glavu?
—Dajte za bilo što - navali Jana.
Više puta je tako nastavnik slao Janu. Jednom po kapi za
želudac. Jednom po dražeje za grlo. . . Pa sad ima pun kabinet
različitih glava, pluća, očiju, želudaca i drugih organa.
Jana je pokušavala sve, ali uvijek joj je ispadalo naopako.
Dapače, što dalje to gore.

32
 jučer je umjesto cigarete za tatu dovela kući tatu za
cigarete. I sve bi bilo u redu da to već nije peti tata, pa Jana više
ne zna kamo s njima i koji je pravi.
Ako tako nastavi, Jana će u svakom ormaru imati po
jednog tatu, a po dva ispod svakog kreveta.
A što ako pravi tata počne slati po cvijeće za mamu?
Srećom, to se on nikada još nije sjetio.

33
 ČOVJEK PAMETNIH NOGU

Nije se moglo reći da je taj čovjek mudra glava. Sva pamet koju
je imao bijaše mu u nogama. Neobično, ali istinito. U prvi mah
je pomislio da nije loše imati pamet u nogama. Mogu te lupiti
po glavi koliko hoće, tebi ništa. No, nije bilo sve tako
jednostavno kako se na prvi pogled činilo. Dapače, pokazalo
se da imati pamet u nogama donosi stotinu neprilika. Jer,
otkako su noge postale pametne, počele su se praviti važne.
Bile su jedna na drugu osjetljive i često su se svađale. To je
valjda bilo zbog toga što je svaka noga imala, zapravo, samo
pola pameti pa se nisu nikako mogle složiti. Misli su im bile
polovične. Odluke nerazborite. Osim toga, svaka je noga
mislila svoje. Dobro je poznato da su se tijekom povijesti noge
dijelile na lijevu i desnu. Ah one tu podjelu nisu priznale.
Tvrdile su: čim su dvije — jedna mora biti prva, a druga druga.
Jedna glavna, a druga sporedna - kao glavna i zavisna rečenica.
Ni lijeva ni desna nije pristala da bude druga. To istodobno,
u ovom slučaju, znači biti posljednji. A biti posljednji nije
nimalo udobno ni časno. Lijeva je obično isticala kako je na
njezinoj strani srce, ah desnoj to ništa nije značilo.
Tako je taj čovjek postao nesretan. Zbog svojih pametnih,
bolje rečeno polupametnih nogu. Dok je hjeva htjela igrati
nogomet, desna je više voljela šetati po prirodi.
Kako se nisu noge, svaka sa svoje pola pameti, mogle
sporazumjeti i kako je svaka vukla na svoju stranu, čovjek
nikamo nije mogao stići. Neprestano je stajao na mjestu.

34
Kad bi ipak krenuo, onda nije išao kao drugi ljudi korakom, već
se kretao skačući. S obje noge odjednom, poput vrapca.
Ako putujući svijetom naiđete na čovjeka koji skakuće kao
vrabac, znajte: to je čovjek iz ove priče.

35
 MRAKULJA

Ja baš imam "smolu" sa znanošću. Kad sam htio otkriti Ameriku

koja mi je bila zanimljiva zbog Indijanaca i kauboja, pročitam da
ju je otkrio nekakav Kolumbo.
- Dobro - mislim ja — neka mu bude.
Onda sam odlučio izmisliti tiskarski stroj. Tu me opet
prešao nekakav Gutenberg.
Ni sa žaruljom nisam imao sreće: tu su me izradili Edison i
Tesla. Do đavola! Zar čovjek baš ništa ne može izmisliti čega
već nema?
Napokon sam se dosjetio da treba izmisliti nešto naopako,
nešto "anti". Kao što odrasli izmišljaju ANTIumjetnost.
ANTI dramu. ANTIroman. ANTIkulturu.
Već su stari Grci izmislili nešto ANTI. ANTIgonu. Prije
Krista izmišljen je jedan ANTI. To je ANTIkrist.
A francuski književnik A. Mario napisao je ANTImemoare.
Ja sam odlučio izmisliti ANTIsvjetlo. ŽARULJU, a zapravo
MRAKULJU koja će proizvoditi mrak.
MRAKULJE od trideset vati upotrebljavale bi si u dječjim
sobama da mogu djeca lakše zaspati.
MRAKULJE od pedeset vati služile bi bolesnicima koji
pate od besanice da mogu spavati danju.
MRAKULJE od nekoliko stotina vati mogle bi služiti za
ulično zamračenje u četvrtima gdje stanuju radnici noćne
smjene. I Eskimima da bi imali bolji san za vrijeme polarnih
dana.
Recite, nije li to genijalna zamisao?

36
 Trebalo bi samo okrenuti prekidač i soba bi bila puna
mraka.
Samo prije nogo se prihvatim posla, recite mi: Nije li već
netko izmislio i MRAKULJE? Mrak na struju? Na laž? Ako
jest, da ne radim uzalud.

37
 ČOVJEK BEZ SJENE

Čovjek o kojem govori ova priča, bio je tako strašljiv da se

bojao vlastite sjene.
- U pomoć! — viknuo bi strašljivac kad bi je iznenada
ugledao.
Ali pomoći nije bilo. Čak, što je više o njoj mislio, to je
sjena bila golemija. A što je bilo najgore, nije nestajala ni kad je
sunce zalazilo, ni kad je dan bio oblačan.
Gazio je strašljivac po svojoj sjeni nogama i gađao je
kamenicama. Nadao se da će surovošću pobijediti vlastiti strah.
No sjena je i dalje uhodila strašljivka kao neka potkupljena
uhoda.
- To je krokodil, a ne sjena — rasplače se strašljivko.
- Tata ti je krokodil! - progovori sjena.
- Priznaj da si prešla već sve granice!
- Hajde, ne laži! Kud si kukavica, tud si još počeo i lagati.
- Dobro, sjeničice - počeo je strašljivko pomirljivim
glasom kad je čuo da sjena govori — zar ne prelaziš sve granice?
- Kako možeš tvrditi da prelazim sve granice a još ni u
Albaniji nisam bila! Hajde, reci kad si me posljednji put izveo
na neko putovanje u inozemstvo. Dok drugi vode svoje sjene
na službena putovanja u Pariš, London, New York, ja još
nisam bila ni u Hrvatskom Hrastovcu.
- Nisi ni mogla biti u Hrvatskom Hrastovcu kad takvo
mjesto možda i ne postoji.
- A postoje li Plitvička jezera?
- Postoje.

38
 - Zašto onda nisam bila na Plitvičkim jezerima?
- Ni ja nisam bio.
- Naravno da nisi bio kad si običan nesposobnjaković -
zapjeni se sjena od srdžbe i udari strašljivka nogom u stražnjicu.
- Gle, što ču još doživjeti da me vlastita sjena tuče! —
zakuka strašljivko.
- Kad te tuku drugi, mogu i ja — reče sjena.
- Ali, sjeno, stavi mku na srce i priznaj da nije u redu da si ti
protiv mene.
Sjena stavi mku na srce strašljivku i tako ga prodrma da je
zazvonilo kao zvonce na kozi.
- Nisam mislio da staviš meni ruku ne srce, nego sebi.
- Pa ti si, strašljivko, potpuno lud - reče sjena — gdje si ti
vidio da sjene imaju srce?
- Pa, mislio sam. . .
- Nisi mislio ništa. Glup si i stidim se što sam tvoja sjena.
Sjena se danonoćno svađala sa strašljivkom i za bilo što ga
udarala, kao on prije nju. Sad bi ga udarala nogom, sad kakvom
granom. Vraćala mu je istom mjerom sve dok ga nije kamenom
udarila u glavu i oborila na zemlju.
I, prije nego je strašljivko mogao biti svjestan svog položaja,
došlo je do prevrata. Dok je on ležao, sjena je ustala i krenula
vukući ga za sobom.
- U pomoć! — zaviknuo je strašljivko kad je shvatio što se
dogodilo.
— Kakav si ti cmizdro: ni ulogu sjene ne znaš igrati.

40
 — Ali, sjeno moja, kakav je to način! — počeo je zapomagati
strašljivko vukući se za sjenom.
— Smušenko moj mali — nasmije se sjena - upamti da više
nisam tvoja sjena.
—Nego - zavrišd strašljivko - nisam valjda ja sjena svoje
sjene?
— To ne, ti si jednostavno moj čovjek, i kao što si ti nekad
vukao mene, tako sada ja vučem tebe — objasni sjena.
Time je sudbina strašljivka bila zapečaćena. Dok su drugi
ljudi imali sjene, strašljivkova sjena imala je njega, strašljivka.

ODMORITE SE!

41
Reklo bi se da se sjena prije snašla u svojoj novoj ulozi od
strašljivka. Putovala je svijetom i zabavljala se. Bilo je neobično
vidjeti sjenu na prozoru noćnog vlaka i strašljivka, kojega je
svjetlo bacalo, kako se vuče uz vlak. Bilo je neobično, ali i
Opasno. A još je bilo pogubnije za strašljivka kad bi sjena pošla
u šetnju ulicama velegrada. Tada bi svaki drugi prolaznik
nagazio strašijivku na nos.
Mnogo uzbudljivih trenutaka doživio je strašljivko kad su
ga svjetla automobila bacala po zidovim čak do dvadesetog
kata. Ili kad bi se kod zalaska sunca toliko rastegnuo da mu je
glava bila brdometrima udaljena od nogu.
Koliko god bilo uzbudljivo, strašljivko se ipak nastojao
svim silama otresti svoje bivše sjene koja ga je, eto, u jednom
trenutku neopreznosti svrgla.
Strašljivko je čekao trenutak da sjena legne u krevet. No
sjena to nikako nije činila. Da li zbog toga što nije osjećala
umor, što nikad nije spavala, da li zbog toga što je bila lagana
kao što su sve sjene ili iz opreza?
Jednom je ipak pogriješila. Naslonila se na zid svježe oličene
kuće i tu se priljepila kao muha na pekmez. Strašljivko tada
ščepa sjenu oko vrata, nekoliko je puta presavine i spremi u
novčarku gdje je još i danas nosi.
Zbog toga što nosi sjenu u novčarci, ništa ne plaća: boji se
da mu sjena ne umakne. Za svaku sigurnost strašljivko živi
ležeći. Ležeći radi, pa čak i trči.
fedino se na državne blagdane strašljivko odmara. Stoji uza
zid ili puže na telegrafski stup, okrenut stupu leđima.
42
 RASTRESENKO

Dobro jutro, gradivo, danas ćemo uzimati novu djecu. — Tim

je riječima rastreseni učitelj svaki dan počinjao nastavu.
— Ali prije nego nova lekcija prijeđe na nas, staro će nas
gradivo ponoviti — nastavljao je.
Onda je rastreseni učitelj postavljao ovakva pitanja:
— Zbog čega, reci, zvekane, Filip Mudri nije bio baš
najmudriji? Sto misliš ti, tikvane?
Uopće je volio razgovore o kraljevima.
Objašnjavao je đacima kako je Pipin Mali često tražio
"pi—pi" i kako nije htio jesti špinat pa je zbog toga bio mali.
Kako je Aleksandar Veliki bio nezasitan, a da je Ivan Grozni
imao zubni karijes.
Za vrijeme tjelovježbe zahtjevao je da svatko legne pokraj
sebe ili da svatko sam sebe preskoči.
Izmislio je disciplinu — trčanje uvis s preponama, skakanje
ispod crte koju je kredom povukao na podu, plivanje u prašini
i drugo.
Učitelj je bio zabavan i vrlo rastresen. Dogodilo bi mu se
da još gorući opušak cigarete stavi u torbu, a da nalivpero baci
kroz prozor. Da veliki školski šestar donese pod rukom kući
umjesto svog kišobrana. Da dođe na nastavu s dvije različite
cipele.
Jednom je čak zaboravio obrijati pola brade i jedan brk.
Djeca su se učitelju rastresenku od srca smijala i vidno su
napredovala.

43
 ()d smijeha im se skladno razvijao grudni koš i postali su
puni životne radosti.
Roditelji su pri mj etil i da djeca vole rastresenog učitelja i
tražili su samo takve učitelje.
Na njihov zahtjev škole za učitelje promijenile su svoje
programe i umjesto običnih učitelja pripremale rastresenjake.
Jedni su postajali polustručni, drugi stručni, a treći visoko-
siručni rastresenjaci.
Učitelj koji je na diplomski ispit došao s kaputom naopako,
s opasačem oko vrata, a kravatom je imao vezane hlače,
obično je postajao školski inspektor i imao je titulu doktora
rastresenjaka.

44
 ZABORAVLJIVA KRUŠKA

Kao što ima zaboravljivih ljudi, koji čak zaborave kako im je

ime, tko su, gdje i kada su rođeni, tako je bila i jedna zaboravljiva
kruška.
Prve godine roda kruška se nije mogla sjetiti kakvo je to
ona drvo pa je urodila jabukama.
Iako su jabuke bile kisele i kržljave, njezin se vlasnik nije
ljutio. I njemu se dogodilo nekoliko puta, dok je bio manji, da
je rekao kako je njegova kuća od škole udaljena trideset
kilograma umjesto trideset metara.
— Doći će kruška pameti - govorio je njezin vlasnik. - Ima
vremena, još je djevojčica. Dok sam ja bio tako malen, ni ja
nisam razlikovao kruške od jabuka.
Druge godine kruška se opet zabunila. Umjesto krušaka
urodila je šljivama. Vlasnik se ni sada nije ljutio.
— Koliko sam samo ja puta odgovorio znatiželjnicima koji
su se zanimali za moje godine — mislio je vlasnik — da imam
šest litara i tri centimetra umjesto šest godina i tri mjeseca.
Doći će kruška pameti s godinama, još je djevojčica.
I treće godine kruška se nije mogla sjetiti da je kruška.
Urodila je gljivama. I to joj je vlasnik oprostio govoreći:
— Koliko sam se ja puta zabunio i umjesto u crkvu otišao u
gostionicu. Pa koliko sam puta umjesto šećera svom bratu u
čaj stavio soli. Ima kruška vremena, još je djevojčica.
Četvrte godine kruška je pretjerala. Nije donjela nikakva
ploda. Kao kad vi idete u trgovinu i zaboravite kupiti ocu
šibice, jer ste usput vidjeli sijamsku mačku. Tko zna, možda se

45
kruška zagledala nekamo u zvijezde ili se zaigrala s vjetrom pa
je zaboravila svoj posao.
()vaj put vlasnik se ozbiljno naljutio i nagrdio krušku.
Makar mu se i samom dogodilo da je toliko puta prespavao
nastavu i pravio se bolesnim.
- Stidi se, krušketino jedna — govorio joj je. — Odavna nisi
dijete, a još se vladaš kao balavica! Gdje ti je plod, lijenčino
jedna?
- Zaboravila sam — stidljivo će kruška i porumeni u lišću.
()nda je vlasnik pozvao lječnika za kruške, agronoma.
I jječnik je propisao okapanje, gnojenje i prskanje.
Vlasnik je poslušao liječnika za drvo i dogodine ga je čekalo
pravo iznenađenje. Kruška je urodila najrazličitijim predmetima.
Za svakoga je bilo ponešto. Za vlasnika — kruška je urodila jedan
šešir. Kutiju cigareta. I jednu knjigu s naslovom "Kako uzgajati
kruške". Za vlasnikovu ženu — kruška je urodila električno
glačalo. Par najlon čarapa. I ogledalo. A za malu Anicu kruška
je urodila i jednu pravu pravcatu krušku. Tešku sedamdeset i
pet minuta i jedan decilitar.
Tako se kruška popravila.

46
 BAUK I POL

Da svako mjesto ima svoga Bauka, stara je stvar. Stara je stvar i

to da Bauci stanuju u šupljim stablima i ormarima i da tamo
bauče svoju baučinu kao što pauci pauče paučinu.
Dužnost je svakoga pravog Bauka da straši djecu.
Kažem pravog Bauka, jer ima i takvih koji zaborave svoj
posao pa se igraju s djecom. Onda ih poslije stara Baučica,
njihova mati, zbog toga istuče.
Da, ali to sve još nije priča. Ona tek sada počinje.
Bio tako jedan Bauk i pol. Bauk nad Baucima, prava Baučina.
Taj je imao zadatak da straši djecu jednog sela. Ne sjećam se
više u kojoj je to bilo zemlji i je li to bilo uopće na našem planetu.
Došao tako Bauk, što kažem, Baučina pred djecu pa se
pravi važan.
Unaprijed uživa u tome kako će djeci srce skočiti u pete
čim ga ugledaju.
Bauk se ovaj put prevario u računu.
Djeca nisu ni trepnula.
Stvar je u tome što ta djeca do tada nisu čula za Bauka i
nikada ga nisu vidjela. Nisu znala da se moraju strašiti Bauka.
Nitko ih nije pripremio za susret s Baukom.
Bauk se prestrašio:
- Sto, zar ne izgledam dovoljno strašno? - pomisli Bauk i
pogleda se u ogledalo koje je uvijek nosio uza se. Zato priđe
bliže djeci i upita ih:
— Zar vi, djeco, ne znate tko sam ja?

47
 — Ti si jedan striček koji nalikuje na konja — reče majušna
djevojčica.
— Nisam — uvrijeđeno će Bauk.
— Ti nisi striček, ti si veliki konj koji je progutao još jednog
konja pa si sada velik.
— Nisam. Pogađajte dalje.
— Ti si oblak — deva — ptica — riba.
— Eh, magarci jedni — uzdahne Bauk prestrašivši se po
drugi put da neće ništa biti od njegova posla.
— Zar niste nikad čuli o Bauku?
— Nismo — odgovore djeca.
—Ja sam Bauk, Bauk i pol - Bauk će već prilično razljućen.
— Ti si deva s grbom i pol — opet se javi ona djevojčica.
— Sad ćeš ti, klinjavice, vidjeti što sam ja — zaprijeti Bauk i
mahne repom.
Djeci je to bilo toliko smiješno da su se sva glasno
nasmijala.
Ali samo što su se nasmijala - Bauku otpadne rep, jer je
smijeh bio njegov smrtni neprijatelj.
Jedan dječak uzme Baukov rep.
Onda je Bauk počeo klimati ušima. To je djeci bilo još
smješnije. Nasmijala su se, zbog čega su Bauku otpale uši.
Jedan dječak i jedna djevojčica postaše vlasnici Baukovih
ušiju.
Zatim je Bauk kesio zube, bečio oči, vrtio glavom, klimatao
nogama i rukama dok nije ostao bez svega.

48
 Kad je Bauk bez ičega otišao pokunjen kući, djeca su
razgrabila njegove dijelove, tko je što stigao.
Jedno je dijete uzelo Baukovu nogu, jedno oko, jedno zub.
Ta dijeca u tom selu, u svojim kutijicama, čuvaju rastavljenoga
Bauka.
Nitko ga više ne može sastaviti. A zar je i potrebno?

49
 GOTOVO NAOPAKA PRIČA

Bio jedan čovjek. I bila jedna hunjavica. Onda je taj čovjek

dobio tu hunjavicu. To čovjeku nije ništa smetalo. Čak i
hunjavica nije pokazivala znakove dosade.
- Nije nezanimljivo - znala je hunjavica misliti - ujediniti
se s čovjekom. - Hunjavica je smatrala da čovjek ima veliku
moć. I da je vrlo pametan.
U ovom slučaju kao da se ipak prevarila. Čovjek na kojega
se hunjavica namjerila, bio je drugačiji. Hunjavicu nije zapažao.
Niti mu je smetala, niti joj je poklanjao bilo kakvu pažnju.
Čovjek je bio neradnik. Njegov posao sastojao se od brisanja
nosa. Cak ni noge nije prao (osim za blagdane). Uz to je čovjeku
silno zaudaralo iz usta. Pa je hunjavica odlučila nešto poduzeti.
Požalila je što je natrapala na takva neotesanca.
Jednog dana otišla je hunjavica svome liječniku. Liječnik je
bio vrlo ljubazan i upitao je:
— Izvolite, hunjavice, koje vas dobro nosi?
- Daleko od dobra, doktore — odgovori rastužena hunja­
vica. — Dobila sam čovjeka.
—Pa kako vam se to moglo dogoditi, hunjavice?
— Vjerujte, doktore, ne znam ni sama. Samo sam najednom
osjetila da sam ulovila čovjeka. Da bolujem od čovjeka.
- Hm, hm - hmknuo je liječnik i dao hunjavici protiv
čovjeka tri injekcije i još nekoliko prašaka.
Kad je hunjavica ozdravila od čovjeka, imala je jedno
iskustvo više. Lovila je samo krhke, nježne, osjetljive i čiste
ljude. Strogo je pazila da ne ulovi zarazu kao što je čovjek
kojemu je zaudaralo iz usta. To bi bilo strašno!

50
 BLIJESAVA PRITĆA

Ja sam pođpuno blijesava pritća janeznam ni kojese rijetći

pišeju 2a jedno akoje skupa gdije dodže ije agdje je i drugo
nisamzavršila nikakvu školu i Me je zato sraM a vEć sam
prilitčno VELIKA ine nosim više kratkehlače neZnam ni gdže
dodže kakaf znak Točka gdije daše zarežem zarezom u štoDa
se ubodem ubodnikom ili usklitćniKom na kojem mijestu da
se da se za pitam upitnikom gluPa sam konoč i još više ko
tisučuijedna noć pomognite moljim vas tragi ćitateli da se opa
Metim dog jož nije kasno dog me jošnisu uda 1 .ili iz knige da
ne kažu dasam došla u knjizu po vezi to bi me strašno boleLo
pomog ni te možd jošne što izpadne izMe nE magar samveC
ot rasla možda još budeM ući teljiCa drugim pritćama to bi me
strašno uzbudživalo.

51
53
 MED I MLIJEKO

Naši su preci u dalekoj prošlosti živjeli u zemlji kojom su tekli

med i mlijeko. A da bi med i mlijeko mogli teći, morali su prije
padad. Nebo je zbog toga bilo krcati bijelim mliječnim i žutim
medenim oblacima.
Umjesto kiše padalo je sad mlijeko, sad med. Ponekad je
samo prokapljivalo, a događale su se i prave medene, odnosno
mliječne vijavice i oluje.
Zimi su umjesto snijega padale mliječne karamele, a umjesto
solike i tuče pljuštali su medeni bomboni.
Ljudi su umjesto kišobrana nosili mljekobrane i medobrane.
Najteže je bilo za oluja kad su slatki vjetrovi prevrtali
mljekobrane i medobrane noseći mlijeko i med u oči.
Nije bilo mnogo bolje ni za vedrih dana jer su posvuda
ostale kaljuže (meduže i mljekuže) pune meda i mlijeka.
Med i mlijeko tekli su potocima, a postojala su mliječna i
medena mora u kojima su se djeca kupala. Možete li zamisliti
kako su izgledali pošto bi skočili u medeno more - pa kad bi
još zaronili! Kosa im je bila uvijek slijepljena, a iz ušiju i nosa
vječito je tekao med i mlijeko. Uzalud su se tuširali u mlijeku,
to jest mljekirali.
U morima i jezerima živjele su ribe i školjke, jedne od
meda, druge od sira. Na medenom moru dno je bilo od samog
šećera, a na mliječnom površina od vrhnja. Kad bi brod
prošao mliječnim morem, dugo je iza njega ostajao trag od
tučenog vrhnja.

55
 I stabla su bila od žutih medenih kristala, a planine od sira.
Sir je služio i kao građevni materijal umjesto sadre.
1 .judi su bili nesretni jer su uvijek imah meda u cipelama, pa
je bilo vječitih problema sa skidanjem čarapa. Mnogi su srasli
sa svojim krevetima i nisu se mogli odlijepiti. I rukovanje je
bilo opasno jer se događalo da ljudi, kad bi se rukovali medenim
rukama, nisu mogli više mke rastaviđ, živjeli su udvojeno kao
blizanci. Bilo je slučajeva da su djeca igrajući se "ringa-raja"
ostala u kolu i da su tako nastavljala živjeti.
1 .judi su bili izgubljeni. Ne zna se tko ih je izgubio. Slab im
je bio pogled na svijet jer su imah vječito shjepljene oči.
Djeca nisu imala teka jer su neprekidno jela samo slatko:
juhu od meda, pečenje od meda, salatu od meda, kruh od sira.
I ,judi su imali toliko šećera u krvi da su gotovo svi umrli od
šećerne bolesti.
Oni rijetki koji su preživjeh to vrijeme još i danas nose
tragove medenog doba u uglovima očiju. To su oni što ujutro
teško otvaraju oči, zovu ih — krmežljivcima.
Njima je danas jedina briga da se to ne dogodi budućim
naraštajima. Bore se rukama i nogama da se ne vrati mhječno i
medeno doba.
Da ne bi zemljom ponovno tekli med i mlijeko.

56
57
/
 GLASOVIR

Kad mame glasoviru zube diraju, on se smije. Kažu: mame

sviraju.
Kad tata glasoviru škaklja zube, glasovir se od radosti
klimata. Kažu: isti Stravinski da je tata.
Kad moj brat glasovir dira, glasovir reži. Kažu: ostavi to,
bježi!
Kad ga diram ja, glasovir jauče:
S jednim prstom — jednauče
Sa dva — dvauče
Sa tri - triuče
S četiri — četrnjauče
Sa pet — petrnjauče
Sa šest - šestrnjauče
Sa sedam — sedmnjauče
S osam — osmnjauče
S devet — devetnjauče.
A kad udarim s deset, glasovir se pjeni i oca mi psuje da
cijela ulica čuje.

61
 JEDNOM NISAM ZNAO RAČUNE

Jednom nisam znao račune pa sam pobjegao iz škole ravno u

šumu. Sumi sam povjerio svoju tajnu.
- I .ista se meni za tvoje račune! — reče šuma.
Potužio sam se ptici.
- I .eti se meni što jedan klinac ne zna računati!
Požalio sam se zatim potoku. Potok je rekao:
- leće se meni za nekakve brojeve!
- Skače se meni! — reče zec.
- Zeleni se meni! - reče trava.
- Pada se meni! — zašumori kiša.
- Puca se meni! — reče lovac.
()nda sam se obratio vuku:
- Jede se meni janje što si ti dobio topa!
Pa sam se potužio kosu:
- b’ućka se meni za tebe! — odbrusi kos.
- Ako je tako, računa se onda meni za vas! — rečem ja i
krenem da izračunam što sam imao.

62
 TRGOVINA

Trgovina nije uvijek trgovina. Trgovina je samo ako se za robu

u njoj trgaju.
Ako robu prebiru — onda je to PREBIROVINA.
Nećkaju li se - tada je NEĆKOVINA.
Stoje li u repu pred njom — postaje REPOVINA.
Traže li je — onda je TRAŽEVINA.
Prigovara li se robi u njoj — to je PRIGOVAROVINA.
Ja sam upravo malo pribrundavao u jednoj
PRIBRUNDAVAONICI na malo.

63
 STIDLJIVA PRIČA

()vo je stidljiva priča.

Uvukla se u se da je nema što vidjeti.

64
 PRIČA ZA DIJETETIČARE

Ovo je priča bez začina. Bez soli. Bez papra. Bez šećera. Bez
masti. Bez paprike. Bez vegete. Ovo je priča za dijetetičare:
pravljena na kišnici.
Molim da svatko stavi začin kakav želi i koliko mn
odgovara.

65
 RUKE

Postoji više vrsta RUKU.

Na primjer — zaRUKE. To su takve RUKE koje nađu
jedne druge RUKE i samo se s njima druže. Jedne druge brane
i maze. Zajedno se igraju i spavaju.
Zatim postoje poRUKE. To su RUKE koje drugim
KUKAMA nešto pomčuju, domahuju, dojavljuju. Na primjer:
"Kod nas je lijepo vrijeme." "Tata je zločest." "Dođite sutra."
Zatim postoje - opoRUKE. To suRUKE koje drugim
rukama daruju neke stvari kad same prestaju biti RUKE.
()poRUKE su tužne RUKE makar poklanjaju zlatno prstenje,
kuće i novce.
RUKAv nije prava RUKA, nego je RUKINA — nogavica,
kao što je RUKA vica RUKINA košulja.
Spomenut ću još jedne RUKE: bRUKE. Te RUKE uvijek
nešto zauzlaju i zapetljaju. Tko ih ima, nije sretan.

66
67
 NEPOŠTENJAK

Nepoštenjak je pun nepoštenja. Toliko da mu iz očiju viri.

Ipak on može nešto i pošteno uraditi. Na primjer:
nepoštenjak se može pošteno najesti i napiti. Pa može se
pošteno i ispavati. Pa može pošteno ponovno ogladnjeti. I
može mu se pošteno zijevati. I opet mu se može pošteno
spavati. Može vas, ako s njim trgujete, pošteno izvarati. Ako
mu prigovorite ili ga krivo pogledate, nepoštenjak se može
pošteno naljutiti i pošteno vas izgrditi. Nepoštenjak vas može
pošteno i izudarati.
Zato ga je najbolje pošteno zaobići.
Ne imati s njim pošteno posla.

68
 ĆUBASTI KAKADU

Kažu da ĆUBASTI KAKADU živi samo u Tasmaniji i u

Australiji, da je četrdeset centimetara visok i žut.
Lažu koliko su dugi i široki: Jer ĆUBASTOG KAKADU A
ima i u mome nebodem. I nije žut, nego smeđ. I nije visok
četrdeset centimetara, nego između devedeset i sto šezdeset
centimetara.
ĆUBASTOM KAKADUU često prave društvo: čudasti
skakadu, luđasti lupadu, cerekasti smijadu, zijasti pjevadu,
vrludasti treštidu, budalasti vikadu, pekmezasti gnjavidu,
ćubasti pipidu i kakasti ćubadu.
Svakoga dana u jednom pretincu nebodera igraju se
Tasmanije i Australije, njihovih neprohodnih predjela.

69
 NEČITXUIVXA PRIČA

Vxlim jedxu Saxju alištohjkbgfrd mogu xdfrtgfredrftg kad

cxne2namcftzh kakxo da je bgvfcrdtgzhbnju9kmklop stqlvcxxxx
svakog danxderfgtzhjuikmisli msam ona nju inem og uxxxdrtfgz
ni štaraditištabireklaxcdedxcdajoj cvij erilijošbolje dajepoljubim
X3486)!o/o i iznenad apoi po popobj4egnewm

70
71
/
 SIR

Dva su brata odlučila napraviti tvornicu sira. Posao su

podijelili popola; jednoga je zapalo da nabavlja tijesto od
kojega se pravi sir, a drugi je imao tvornicu opskrbljivati
rupama.
Brat koji je izabrao nabavu rupa, vrlo se obradovao svom
izboru.
-Ja ću svakako bolje proći od svoga brata — govorio je. -
Neću morati uzgajati krave, musti ih i prerađivati mlijeko.
Osim toga, moja prednost je u tome što su rupe laganije i od
zraka, što nisu pokvarljive i što ih nitko ne voli jesti same. Svi
znadu da su rupe bez sira neukusne i bljutave.
I želudac može čak zaboljeti ako se netko prejede samih
rupa, pa još i ako su k tome sirove. Rupa s kruhom već nekako
ide. Ide i s mesom.
Ali bez svake sumnje rupe su najslasnije sa sirom. . .
Tako je razmišljao drugi brat kojeg su, kada se doznalo
kakav mu je posao, zvali Rupar. Kad je trebalo dopremiti prvu
pošiljku mpa, Rupar je uvidio da je odabrao pogrešan posao.
Jer, sve rupe na koje je nailazio već su imale svoje mjesto i
svoje vlasnike. Uzalud je Rupar donosio rupe crvotočine i
mišje rupe. Ni jedne nisu valjale za pravljenje sira. Jedne su bile
premalene, druge i previše velike. Nije uspjela ni kombinacija s
rupama na nosu ni s rupama u listovima zadaćnica. A slobodnih
rupa nigdje nije bilo - svaka je već nekome i nečemu pripadala.

73
Tvornica je stajala. Nije mogla proizvesti ni gram sira, jer
kakav bi to bio sir bez rupa! Rupar je lunjao svijetom u potrazi
za rupama. Nije bilo kutka u koji nije zavirio.
()nda je jednoga dana Rupar sjeo u raketu i odletio u svemir. U
svemiru mu se sreća nasmiješila; što kažem — nacerila se tako
da su joj se vidjeli svi zubi. Odjednom se našao okružen samim
rupama. Bilo ih je u svim dimenzijama. 1 što je najvažnije, sve
bijahu jednako teške, nije bilo tako velike rupe koju Rupar nije
podigao malim prstom.
Kad se Rupar vratio iz svemira, ponio je sa sobom cijelo
mnoštvo rupa. Prema njegovu računu bilo je to dovoljno
materijala da se napravi sir velik kao Sunce.
Prepun radosti, Rupar, zatrpan rupama, stao je pred brata.
Ali brat se nije veselio njegovu povratku.
/a vrijeme koje je Rupar proveo u svemiru, mnogo se toga na
Zemlji promijenilo. Sir se više nije proizvodio. Čak su se i
miševi hranili pilulama.
Tako Rupar još i danas ima svoje rupe. Čuva ih u znanju. Tu su
našle svoje pravo mjesto i nizašto se drugo ne mogu upotrijebiti.
Ne pristaju spužvi, ni kruhu, ni uhu, ni nogavici.

74
 ELIPSASTA PRIČA

Tikvanje u jednom kukuruzištu pobojaše se za svoju sudbinu.

Svakog dana tikvanjski je narod gubio po jednu glavu. Ako s
njom ne bi otišla susjedova krava, to bi učinila svinja.
— Ljudi - reče jedna ogorčena tikvanja - propali smo ako
ništa ne poduzmemo protiv tih svinja.
—Imaš pravo — složi se s njom tikvanjski narod.
— Ako se ne odupremo, izumrijet će naš narod.
—Bio bi to smak svijeta - potvrdi tikvanjski narod.
—Ali što da poduzmemo? — upitaše se.
— Ako se želimo spasiti, moramo se organizirati — reče
jedna stara tikvanja i nastavi:
— Najvažnije je da svatko od nas tikvanja zna da je tikvanja,
a ne da misli da je mjesec ili lopta.
— Tako je, ne smijemo se stidjeti svoga tikvanjskog
podrijetla — zatikvaše tikve.
—Ali kako da se organiziramo?
— Osnujmo svoju tikvanjsku kraljevinu — reče jedan tikvan
(bila je to muška tikvanja).
— To je ideja! Samo koga da izaberemo za kralja?
— Pa, ljudi, izaberite mene — javi se ponovno isti tikvan. —Ja
sam najstariji i najiskusniji.
— To je istina da si najstariji i najiskusniji - javi se za riječ
jedna mlada tikvanja — ali ti više nemaš veze sa zemljom. Tvoje
vriježe i tvoji listovi već su posve suhi. Zato ja predlažem,
tikvanjski narode, da izaberete mene.

75
 - Kako te, tikvanjice, samo nije stid? — usprotivi se jedna
polustara tikvanja. — Istina je da bi ti bila poletna, odvažna,
odnosno revolucionarna jer si bez iskustva i budalasta si, ali ti si
zelena zelencasta, još mirišeš na cvijet. Tebe svaki zec pregrize
napola, a kamoli ne svinja. Izaberite vi mene. Srednje sam dobi,
imat ću razumijevanja za mlade jer tek što mi je mladost minula,
i za stare jer je starost preda mnom. Kažem vam, tikvanjski
narode, da je carska sredina najbolja.
- To je točno da je carska sredina najbolja — zazveketaju
tikvanje, ali mi ne želimo carsku državu.
- Gospodo - javi se za riječ jedan orah koji je ispao
gavranu iz kljuna — mislim da bih vam ja mogao biti izvrstan
kralj. Ja sam, doduše — nastavio je orah svojim predizbornim
govorom — niskog podrijetla; rastao sam ispod zemlje kao i vi,
ali sam se u životu nekoliko puta visoko popeo. Jednom po
vlastitom stablu a drugi puta uz pomoć gavrana. Osim toga,
moja je glava tvrda pa me teško raniti a i malena je, pa bi se,
vodeći vas, lagano probijao.
Tikvama se ovaj govor toliko svidio da su oduševljeno, još
prije nego je orah završio, zalupetale uglas:
- Tako je! Ti ćeš biti naš kralj!
Ovo je bilo prvi put da su se tikvanje u nečem složile. Orah
je zbog toga uspio što ni jednoj tikvanji nije bio nalik i što je
bio stranac.

76
A/

77
Poslije je tikvanjskim narodom upravljalo još nekoliko kraljev­
skih dinastija. Nakon oraha, kraljevsku stolicu dobila je glava
zelja, pa glava kelja. Ništa nije tikvanjski narod smetalo što su
te kraljevske glave bile posve prazne. Smetalo ih je nešto dmgo:
što ni pod jednim kraljem tikvanjskom narodu nije bilo bolje.
Svinje su ih i dalje jele. Neke tikvanje čak su počele surađivati
sa svinjama i kravama izdajući tikvanjske tajne. Na kraju su se
tikvanje tako posvadile da još i danas jedna s drugom ne
razgovaraju.
Dođite u kukuruzište i pogledajte.
Ako lažem, slobodno me udarite posred moje vlastite tikva­
nje.

7X
 IGRA ORAHA

U jednom voćnjaku, kad su orasi poskidali zelene dresove i

poskakali s grana, razmiljeli su se po travi i zaigrali orahomct.
Sudarali su se trbusima, odzvanjali i odorahanjali.
Samo jednom plodu nije bilo do orahometa, do trbuhometa.
Šćućurio se u travu i divio joj se. Bio je to prekobrojan, dvanaesti,
a za igru je trebalo jedanaest oraha.
Što su dani više prolazili, braća su ga sve više zanemarivala.
Tek kad je kiša jednog brata odnijela u dolinu, ponudiše mu
mjesto zadnjeg kotrljala u igri.
Dvanaesd orah odbio je ponudu, još je bio pozlijeden. I
dalje je nastavio sjediti na istom mjestu ne obazirući se na
bratska dobacivanja.
Gembo u blatu čuči,
trbuh će mu pući — pjevala su braća.
Prolaziše dani a s njima i radost braće koje je svakim
danom bilo manje. Dva brata su pregazili konji. Tri pojedoše
svinje. Tri su odnijela djeca. Ostala su još samo dva — spasio ih
je vjetar nanijevši na njih lišće. Kad su vidjeh da su sami, obuze
ih strah i odluče potražiti dvanaestog brata. Ah njega nigdje.
Na mjestu gdje je sjedio bilo je mlado orahovo stablo.
— Tko dulje ustraje u svome domu na jednom mjestu,
najdalje dođe — reče glas za koji se nije znalo otkuda dolazi.
— Igrao se sa Zemljom i Suncem i postao im shčan.
Tek sada im je bilo jasno da to govori brat koji je sjedeći na
zemlji sam sebe izvaho.

79
Dva oraha ostadoše sama, pa jer nije bilo druge, zaigraše travni
tenis.
- Tko izgubi, toga ću prvog pojesti - reče jedan orahožder - a
to sam bio ja.

80
 ROĐENDAN

Bilo je to u zemlji u kojoj su ljudi hodali naglavce.

U toj zemlji ljudi su se grlili nogama. Nogama su se
rukovali. Zapravo nogovali. Stariji su, pozdravljajući se u
prolazu, umjesto šešira skidali cipele. I čudo, nogomet se igrao
rukama a rukomet nogama. I tako redom.
Postojala je samo jedna obitelj koja je hodala nogama i koja
nije na glavi imala kurje oči, već prave. Zbog toga su ih smatrali
nenormalnima te su im se rugali i izbjegavali ih.
Bila je to siromašna obitelj - među ljudima okrenutima
naglavce nije mogla napredovati.
Najnesretniji u toj siromašnoj tročlanoj obitelji bio je
upravo njezin najmlađi član Trpimir.
Razdor između njega i druge djece što su hodala na
glavama bio je sve veći.
Djeca iz susjedstva iskoristila bi svaku priliku da mu
napakoste.
A siromašku se nije teško narugati i napakostiti.
Siromaštvo ove obitelji bilo je tako veliko da Trpimirov
otac svome sinu nije mogao za njegov trinaesti rođendan
pokloniti ni jedan najobičniji bombon.
Na dan svoga rođenja Trpimir je usprkos svemu bio
najradosniji. Majka mu je poklonila cjelov, a otac pravi
pravcati bunar pun pitke vode. Predajući mu bunar, otac je
rekao:
— Od sada, sine, bunar je tvoj. Raspolaži njime po volji.
Ako ne želiš, ni meni ni majci ne moraš dati vode.

81
 Ali Trpimir je upravo u tome uživao što je ocu i majci
mogao utažiti žeđ.
Postao je ponosan na svoj posjed i počeo se hvaliti drugim
dječacima da je za rođendan dobio od oca pravi pravcati
bunar.
Dječaci, koji su za rođendan dobili električnu željeznicu,
gumeni pištolj ili lutka što pleše, stali su mu zavidjeti i - da bi
mu napakostili - bacali u bunar prašinu, razbijene mućke, dok
jednog dana Trpimir nije ugledao u svome bunaru i uginulu
mačku.
Za četrnaesti rođendan Trpimir je dobio još neobičniji
poklon.

PROTEGNITE MALO NOGE!

82
 Otac je izveo sina pred kuću i, zaokruživši rukom, rekao:
— Cijeli današnji dan do mraka neka bude tvoj!
Trpimir nije krio svoju radost. U sebi je mislio:
— Posjedovao jedan čitav dan, zar to nije divno! Imati svoj
vlastiti dan, to je veličanstveno!
Trpimir je raširenih ruku poput leptira trčao poljima i
odlučio da nikome ne govori o svom velikom bogatstvu.
Ali nije mogao izdržati. Osjećao je da radost nije radost ako
je ne može ni s kim podijeliti.
Dječaci su i opet odlučili napakostiti Trpimiru. Čupali su
cvijeće, ubijali ptice i smijali se pakosnim glasom iz svojih
naopakih glava.
Više to nije bio onaj dan kakvog je Trpimir želio.
Za petnaesti rođendan otac je Trpimiru poklonio put!
— Evo, sine, od sada ovo je tvoj put i radi s njim što te volja
- to su bile očeve riječi.
Nekad je Trpimir na tom putu mijesio blato, izrađivao
kipove, gradio kule od prašine. Sada je odlučio poći njime da
vidi koliko je dug i kamo vodi.
Išao je danima i danima. Pokraj njega promicali su različiti
prizori. Susretao je ljude koji su hodali na glavama i smijali se,
njemu Trpimiru, što i on ne čini tako.
Nakon dugog hodanja, kad je mislio da put nema kraja,
Trpimir se našao u sasvim drugačijoj zemlji. Tu se ljudi nisu
razlikovali od njega. Svi su hodali nogama i nitko nije imao na
glavi žuljeve. Ni njihov jezik se nije razlikovao od Trpimirova.
Svi su ga dočekivah sa smiješkom na usnama.

83
 O ovoj zemlji treba još nešto reći. U njoj nije bilo vojske,
čak ni policije.
Tu se pravda vršila sama. Ako bi netko nekome plazio
jezik, cijelog života ga više nije mogao uvući. Zloćudni su se
nadaleko prepoznavali.
Trpimir se odlučio vratiti kući po roditelje.
Želio ih je odvesti u zemlju sreće.
Ali kako je trčao, spotaknuo se o kamen, i probudio se.
Oko njega bijahu sami naopaki ljudi, kojima su glave služile
u pogrešne svrhe.

85
 KUPUS I VRGANJ

Posljednja kućica u selu imala je svoj mali vrt. Tamo gdje je vrt
prestajao, počinjala je šuma. Vrt je imao još samo jednu glavu
ranog kupusa koja je stajala uza sam rub šume. A šuma je pod
krošnjom krajnje bukve imala jedan vrganj. Bio je to tamnoputi
hajdinjak. I vrganj i kupus bili su osamljeni. Uzajamno su se
dosađivali izmjenjujući poglede. Napokon kupus, koji je imao
glavu, pomisli:
- Zar to nije nepravda, vrganj ima tako lijep šešir, a uopće
nema glave? A ja koji imam tako lijepu glavu i koji sam sav u
glavu izrastao, nemam ni kapi šešira.
— Hej, susjede! — obrati se kupus vrganju. — Reci mi što će ti
šešir kad nemaš glave?
- Stvarno, zbog čega to ja imam šešir? — počeo je
razmišljati vrganj. — Priroda mi je valjda zbog toga dala šešir da
se ne vidi kako sam bezglav - pomisli u sebi.
— Mogao bi meni dati šešir - navaljivao je kupus - kad ti
ionako ničem ne služi.
— Kako da ne služi?! Šešir skriva prazno mjesto gdje je
trebala biti glava. Možemo se jedino mijenjati — predloži
vrganj.
- Kako mijenjati? — začudi se kupus i nastavi razmišljati:
To je nesreća nas glavatih, nas koji imamo samo glave, da se ne
možemo čak nizašto mijenjati. Jedino što imamo to je glava.
Eto, ne mogu se dokopati ni obična šešira.
- Vidim, ne razumiješ moj prijedlog o razmjeni. Da budem
jasniji: ti meni glavu, ja tebi šešir — reče vrganj.

86
 - To nikako! Glava mi je jedino što imam. Ne znaš što
govoriš, moj vrganjčiću.
- Zar bi bilo čudno da ne znam što govorim kad sam bez
glave? Čudo je što ni vi glavati niste uvijek normalni. 1 što vam
glave ništa više ne vrijede od naših šešira. Dapače, svuda u
svijetu se više cijene šeširi od glave. I zar ima išta smješnije
nego imati samo glavu? — završi vrganj.
- Oprosti, vrganjčiću — uvrijeđeno će kupus — moja glava
nije bez veze. Cijela zemlja je moje tijelo ako malo bolje
pogledaš. To znači da sam glava vrta i glava šume! Da sam
glava planeta! Dakle i tvoja glava! Da, često se događa da jedni
nose glave za druge.
- Ako je tako, tada stvari stoje sasvim drugačije - ponizno
će vrganj.
Skidam šešir pred tvojom glavom!

87
 LUK I KRUMPIR

Zbog čega si tako ljut? — upitao luka njegov vjerni prijatelj —

krumpir.
— Kako da ne budem ljut, kad cijelog života moram nositi
glavu u torbi, to jest u zemlji? Kao da je ratno stanje. Treba
izdržati cijeli život s glavom pod zemljom i nogama u zraku.
Da sam makar nešto nekome skrivio!
— Ni ja nisam u boljem položaju od tebe — odgovori
krumpir.
— Ti barem nisi sam. Tvoja braća su s tobom, pa ti i brže
prođe vrijeme i zemlja ti je lakša.
— U pravu si, dragi luče. Samo što smo mi svi redom bez
glave. Jedino što imamo to je trbuh, zbog toga i nismo tako
pametni. Nema nam pamet u čemu stajati. Tko je bezobzirniji,
u toga je veći trbuh.
— Mogu ti reći, krumpirešino moja, da imati glavu nije ništa
osobito. Zbog nje imam samo neprilike. Zbog nje sam i
navukao gnjev okoline. Sto mi je glava veća, lijepša i punija,
veća je opasnost da ću ostati prije bez nje. Oh, kako bi volio
imati samo trbuh kao ti, kume krumpire! Trbuh s periskopom i
gledati kako sunce šija! Kako ptice lete! Kako se sve raduje
životu! Gledati kako sve promiče! Kako svijet prolazi pored
tebe, kad već sam ne možeš krenuti na put.
— Tužno je to, dragi luče, kad si cijeloga vijeka zavezan za
zemlju i šutiš u njoj pritisnut kao njena kost. Ne znaš koja si
kost. Ni čemu služiš.

88
 — Nepravda je to. Ti i ja, krumpirešino moja, zavezani smo,
a ptice i leptiri su odvezani. Njihovo je nebo i zemlja.
— Nemam ništa protiv, kume luče, da su ptice i leptiri
slobodni: Oni hrane naše snove svojom ljepotom. Pa i korisni
su. Život je s njima ljepši. Nego, nije mi jasno zbog čega su te
moje zlatice razvezane? Da samo znaš kolike muke trpim kada
me naživo proždiru. Kada mi razdiru lišće i ulaze u cvjetove
kojima promatram danju sve oko sebe. U zjenice mi se uvlače,
a ja se nemam čime braniti. Da se barem znam ljutiti kao ti.
— Pokušaj!
— Uzalud, luče moj, u mojoj je prirodi da budem blag i
pokoran. Ja znam da sam možda zaslužniji od tih sitnih
parazita što sišu moje lišće i cvjetove, ali ne mogu sebi pomoći.
Moj dobri duh mi ne dopušta da se poslužim paklenskom
snagom koje u svima nama ima i da pobijedim krilato zlo.
Krila zlu ne bi smjela služiti.
Tu završiše razgovor luk i krumpir poželjevši jedan dru­
gome laku noć i lijep san.
List tikvanje koji je svojim velikim uhom prisluškivao ovaj
razgovor, mučilo je jedno pitanje: kako taj podzemni svijet zna
kada je dan a kada noć? Uzalud bijahu njegova razmišljanja.
Nikada se tikvanjin list ne bi mogao dosjetiti da se stvari skri­
vene u zemlji ravnaju prema svome snu: nebu i suncu koje na
njemu izlazi i zalazi.

89
 DOSADNA PRIČA

I tako idem ja a za mnom neki pas. Tako ja idem a neki pas za

mnom. Idem ja tako a pas neki za mnom. Pas neki za mnom a
ja idem tako. Idemo tako pas i ja pas za mnom a ja pred njim
preko četiri reda preko pet redova preko... kokko to već redova
ima i onda nas dalje nisu pustili. Kažu: dosadni neki. Neka
nam kažu zašto. Ako je već pas dosadan, kako se to meni
može reći. Hajde dobro, da sam ja i dosadan, ali što imaju
protiv psa. Znamo mi te folove. Nismo njihov tip. A neke još
mnogo dosadnije priče imaju storečenični i deseterostranični
stan s terasom od ilustracija i pogledom na čitatelja.

90
 e. .a.
//. aL

91
 ZEMLJA SPUŽVE

U Zemlji spužve sve je bilo od spužve. Od spužve su bili

automobili, ceste, električni stupovi i topole u drvoredu. Zbog
toga u Zemlji spužve nije bilo ni jedne prometne nesreće.
U neboderima nije bilo dizala, nego se jednostavno skakalo
kroz prozor.
Igre su dobile posebnu ljepotu, osobito nogomet koji su
igrali svi: djeca i očevi, i bake, i djedovi. I svi su htjeli biti vratari.
Nitko u Zemlji spužve nije imao razbijena koljena i nitko nije
vidio krv.
U Zemlji spužve vojska je imala puške od spužve koje su
bile nabijele nabojima od spužve.
U školama od spužve krede i olovke su bile od spužve.
Njima se umjesto pisanja brisalo. Svakog dana đaci su morali
nabrisađ nekoliko stranica za domaću zadaću. Oni kojima
brisanje nije išlo, prebrisivali su od bubanata.
Iz škole se nije putovalo autobusima, nego pomoću topova.
Po završetku nastave djeca su sjedala u topove od spužve i
bivala ispaljivana prema svojim kućama. Topovi su jedino
tome i služili. I nije bilo važno hoće li netko pasti na krov,
stablo ili na cestu.
U Zemlji spužve ljudi su pili kao spužve i nisu se bojali
padanja. Toliko su pili da se svakome od pića u žuči stvarao po
kilogram žučnog kamenca dnevno. Ljudi su kamenje iz žuči
vadili i stavljali na hrpe dok nisu popločili cijelu Zemlju spužve.
Njihova djeca još danas sjede na žučnim kamencima i plaču za
prošlim vremenima kad su putovala pomoću topova od spužve.
Zašto i današnji topovi ne bi bili od spužve?!
93
 SJEME VJETRA

Na čitavom svijetu postojala je samo jedna trgovina u kojoj su se

mogle kupiti mlade nevidljive zvijezde. Sjeme duge i bombona.
I sjeme najrazličitijih vjetrova: toplih, hladnih, mrkih, ozbiljnih,
luckastih — kakve je već tko htio. Trebalo je samo prodavaču,
djedu Vidaku, reći tko što hoće, a on bi mušteriju podvorio
tako da je bila zadovoljna.
Kako se ta trgovina nalazila baš u našoj ulici, sva djeca su
kriomice kupovala u djeda Vidaka. Jedni zvijezde za presađivanje,
drugi sjeme duge ili bombona. Ali najviše je djed Vidak prodao
sjemena različitih vjetrova.
Sjeme vjetrova bilo je nevidljivo. Da se ne bi prosulo, djed
ga je stavljao u prozirne vrećice koje nismo smjeli otvarati.
Sjeme vjetrova sadili smo svatko u svome vrtu i čekali da
naraste. Nikome o tome nismo pričali. - Ako budemo kome
pričali - rekao je djed — od svega neće biti ništa, i vjetar će
uvenuti još prije nego pusti korijenje.
Šutjeli smo i čekali. Gledali smo kako vjetar pupa, lista i
cvate. Samo mi smo to mogli vidjeti. A kad bi vjetrovi narasli,
puštali smo ih kao zmajeve. S njima smo dizali prašinu po ulici.
Tresli zrele kruške. Bacah šešir seoskom učitelju.
Kad nam je bilo dosta igre s vjetrovima, zakapah smo ih u
vrtu. Poshje toga smo se obično verah na duge. Duge su
jednim krajem bile ubodene u jedan vrt, drugim u drugi - koji
je bio na drugom kraju uhce. Duge bismo zajahah i njima smo
se spuštah kao toboganima.

94
Jednom sam se spustio dugom koja je bila kvrgava pa sam
poderao hlače.
Ako ne vjerujete, mogu vam pokazati hlače s velikom
rupom. Još ih čuvam za uspomenu na doba dok smo se klizali
dugama.

1966.

95
 P RALJA ALJA

Bilo je to tri tisućite godine. Čovječanstvo je već tada osim

prirodnog sunca imalo i dva umjetna. Jedno umjetno sunce
obasjavalo je Sjeverni pol, drugo Južni. Temperatura na cijelom
planetu bila je + 35. Zima je zauvijek nestala. Ostala je samo u
školskim čitankama. Nasuprot: proljeće, ljeto i jesen neprestano
vladahu. Sva tri godišnja doba istodobno. Nastao je život kao u
bajci. Nitko više nije bio gladan. Više nije bilo tako siromašnog
dječaka da ne bi mogao svojoj majci pokloniti za rođendan
cvijet. Dapače, majke su svakog dana dobivale po jedan cvijet.
Cvijet je postao jedini odjevni predmet. Ljudi, žene i djeca nosili
su ga u kosi umjesto šešira i odjeće. Ljudi su išli goli i bosi kao
ribe. Nije bilo bojazni da će se prehladiti na + 35.
Pralj e su postale također nepotrebne. Ali pralja Alja nije
mogla živjeti a da nešto ne pere.
Srećom se snašla. Umjesto rublja odlučila je prati zrak.
Uzimala je samo nečisti i rabljeni zrak. Prala ga je i vješala
na konopac u dvorištu da se suši.
Pomislili ste da je iza toga zrak prodavala za novac.
Prevarili ste se. Da ga je i htjela prodavati za novac, nije mogla,
jer novac nije više postojao. Alja je prodavala zrak za osmijehe.
Jedan osmijeh - pregršt najfinijeg zraka. Davala ga je i za neke
riječi, kao što su: "Dobro jutro!", "Kako ste?", "Oh, kako je
divan danas dan!"

%
 SMIJALICA

Zemlja Smijalica bila je tako napredna da u njoj nitko nije

morao raditi. Sve su radili strojevi. U Smijalici nije bilo banke
jer nije bilo novaca. Ni trgovina nije bilo jer je svatko dobivao
badava sve što mu je trebalo. Nije bilo sudova, zatvora ni
policije jer nije bilo kradljivaca.
Ljudi se više nisu dijelili na staleže i klase. Na debele i
mršave. Dobro i loše odjevene. Svi su bili jednaki.
Nikakvih ustanova nije bilo u Smijalici, osim škola.
LI njima su se učili predmeti kao što su:
— rukovanje
— namigivanje lijevim okom
—namigivanje desnim okom
— pravljenje grimasa
— gledanje u nebo
— mirisanje cvijeća
—šetnje s rukama na leđima
—šetnje s rukama na prsima
—šetnje s rukama u džepovima
— pravljenje mjehura od sapunice
— pričanje laži
—smijanje.
Najvažniji predmet bilo je upravo SMIJANJE. Tko bi iz
smijanja pao, prognali bi ga iz zemlje Smijalice.
Prognanici su se tada naselili po Americi, Africi, Australiji,
Aziji, Europi.

97
()X
 I u vašoj ulici ih ima. Ako ih želite vidjeti, morate ustati u
četiri sata ujuto, u vrijeme kad idu na posao. Prepuni su ili
tramvaji. Mnogi idu biciklima i pješice. Lako ćete ili prepo
znati. Nikad se ne smiju. Nikakve im škole ne mogu u tome
pomoći.
Rodili su se s tugom.

99
 LIJENA PRIČA

11 ajde pričo idemo

čuješ li vrijeme je već
no što je sad hoćemo li
već jednom ili
nećemo
već je podne već je atomsko doba
hajde pričo ne budali
pričo ne brukaj nas
pred svijetom
čuješ li ljudi nas gledaju
priča ni da se pomakne
ni da trepne brkom
ovako lijenu priču još nisam
vidio

100
 NOSOROG I ROGONOS

jednom u vrijeme dok su uz nosoroga živjeli još i rosonog,

okorog, nogoros, uhorog i reponog, potukli su se nosorog i
rogonos. Strašno su se udarali, a još strašnije promašivali jer
oni zapravo nisu jedan drugoga vidjeli.
Kao što znate, rogonos je sasvim drugačiji od nosoroga:
tamo gdje je nosorogu glava rogonosu je rep. Gdje nosorog
ima prednje noge, rogonos ima posljednje, odnosno zadnje.
Jedino im je sredina, to jest želudac na sredini.
Glavna razlika između nosoroga i rogonosa jesi u tome što
svatko gleda na svoju stranu, i to posve suprotnu. Rogonos je
uvijek nosorogu za leđima. I obrnuto.
Sad vam je jasno zašto su se promašivali: morali su se boriti
natraške i sudarati repovima. Sad vam je jasno i zašto borba još
uvijek traje.
Kad vidite nosoroga da ide natraške, znajte da to on
napacia rogonosa. A kad trči glavom naprijed, tada rogonos
progoni njega.
Čuvajte i vi leđa, jer rogonos je uvijek za vama.

103
 SLON

U prošlosti slon nije imao surlu kao danas. Tmao je običan nos
koji je težio samo tri-četiri kilograma.
Jednom, kad se poslije duga sna probudio na obali Nila,
nije znao je li jutro ili večer.
Zato je zapitao krokodila:
- Znaš li možda, krokodile jedan, koliko je sad?
- Slabo te čujem — odgovori krokodil.
— Koliko je sati? — ponovi slon nešto glasnije.
— Ništa te ne čujem, slone jedan!
— Kako ćeš i čuti kad imaš pune uši vode. Iziđi iz vode!
- Ne smijem izlaziti iz kuće, bojim se propuha, dođi ti
bliže.
Slon je prišao što je bliže mogao, dotičući se gotovo nosom
vode i, kad se spremao da ponovi svoje pitanje KOLIKO JE
SATI, krokodil ga uhvati za nos.
Nastala je neravnopravna borba i trajala satima. Sve dok se
krokodilu nisu izdužile čeljusti a slonu nos — za nekoliko
pedalj a.
Tako je slon umjesto nosa dobio surlu iz koje još i danas
zna šikljati voda Nila koje se davno napio.
I vama bi se moglo slično dogoditi pitate li krokodila koliko
je sati.

104
 PRED KAVEZOM S MAJMUNIMA

Tatice, a od kojeg smo mi majmuna postali: od gibona, čimpanze

ili gorile?
— Kako tko!
— A od kojeg sam postala ja: možda od ovog maloga?
— Zaboga, dušo, kako bi mogla postati od ovog majmuna
kad sam ti ja tata.
— A ti, tata, od kojeg si?
—Od tvog djeda.
—A djed?
— Od moga djeda.
— Onda nije istina da smo postali od majmuna.
— Naši su daleki preci postali od majmuna.
— je li tata od moga prapraprapraprapraprapraprapradjeda
prapraprapraprapraprapradjed bio majmun?
— ja se ne sjećam.
— A tko se onda sjeća?
— Stric Darwin.
— Tatice, a možda je netko od naših dalekih rođaka
majmun još i danas?
— Možda.
— Hm, tatice, ali ako je čovjek postao od majmuna, zašto
ovi majmuni ne postanu ljudi?
— To ti ja, dušo, ne znam.
— Ali ja znam: oni ne žele postati ljudi jer bi morali ići u
školu kao ja i na posao kao ti.

105
 PRIČA O LAVU I MRAVU

Starom lavu oslabio je vid, pa je pošao do prve trgovine u kojoj

je mrav prodavao naočale da jedne kupi.
- Oprosdte, gospodine konju — obrati se lav mravu kad je
nataknuo jedne naočale koje su predmete dosta povećavale —
ove mi naočale ne odgovaraju. Iza njih se osjećam kao da sam
bubamara a ne lav.
- Oprostite vi, lafe — uvrijeđeno će mrav — ja nisam konj
nego nešto drugo.
- Ne ljutite se, gospodine Nešto Drugo — pokušao se lav
ispričati — što vas ne poznajem. Znate, malo sam se prehladio,
pa ne čujem najbolje.
- Loše ste me razumjeli, gospodine lafe. Ne zovem se
Nešto Drugo. Ja sam nešto sasvim treće.
- Ne ljutite se, gospodine Nešto Sasvim Treće, dajte mi
radije druge naočale — zamoli lav.
- Ni tako se ne zovem, to sam rekao tek tako, nešto sam
posve stoto.
— Ali, gospodine Nešto Posve Stoto, kako bih ja znao tko
ste kada vas tek sada prvi put vidim - pobuni se napokon lav. -
Netko izgleda kao janje, a zapravo je vuk, a ima i kitova koji se
prikazuju kao rajske ptice. Kako bih znao da ste upravo vi
Nešto Posve Stoto, a niste Dvadeset I Deveto?
— Dobro, lafe, što cmizdriš k'o neka svraka. Uzmi ove
naočale!
Kroz ove naočale lav je vidio mrava golemijeg nego što je
slon.

106
 — Ni ove mi naočale nisu po mjeri, gospodine mamute, iza
njih sam tako bijedan kao neki mrav.
Naljutio se mrav, stavio je naočale za umanjivanje i progu
tao lava.
Još i danas misli mrav da je velik, pa ide preko ljudi i
medvjeda. Gazi preko lavova.
Sto će ako mu jednoga dana ispadnu naočale?

107
 NAJSTARIJA ŠKOLA

Bilo je to u davnoj davnini. Prije mnogo, mnogo tisuća tisuća

godina. Ljudi su tada još nosili repove. Čemu su im repovi
služili, zna se. Dok su goli na žarkom suncu rukama i nogama
otkopavali divlje krumpire iz divlje neobrađene zemlje,
repovima su rastjerivali muhe s oznojenih leđa. Svaki sebi ili
jedan drugome. Repovima su očevi mahali nad klincima kad
im je bilo vruće. Služili su repovi i za pozdravljanje. Kao što
ljudi danas domahuju jedni drugima rukama, tako su u
prošlosti domahivali repovima. Bilo je to doba kada ljudi i nisu
još bili pravi ljudi. Bili su što su i punoglavci u rodu žaba. Nešto
između punoglavaca i ljudoglavaca, odnosno ljudorepaca. Za
dlaku da nisu bili ljudi. I makar još nisu bili ljudi, već su imali
škole s kabinetskom nastavom. Djeca su oduzimala zemlji
gomolje, šumi jelene. S majmunima su dijelili banane, s
leptirima cvijeće. S gušterima sunce. Noću, sjedeći u krošnjama
stabala, brojili su zvijezde. Svatko za sebe i svatko na svoj
način.
Kad je došlo vrijeme čitanju, jedni su čitali tragove divljači,
drugi tragove ljudi, a kao lektiru su svi čitali listove stabala.
Nastava se, bez obzira na to o kojem se predmetu radilo,
najčešće održavala pjevajući, urlajući ili šuteći. Šuteći su se
postavljala pitanja. Svatko ih je postavljao sam sebi. I sam sebi
odgovarao.
Dok su učili rijeke, djeca bi ih propješačila od izvora do
ušća. A ako je bila riječ o planinama, verali su se na njihove
vrhove.

I OS
Kad učitelj nije znao što da se radi, kotrljali bi kamenje niz
padine. Trčali su pješčanim beskrajnim sprudovima. Verali su
se na stabla. Sjedili pokraj cvjetova, gledali ih kako rastu i
potezali se međusobno za repove.
U to vrijeme učitelj nije morao nositi kravatu jer je još
I Irvati nisu izmislili. I nitko učitelju ne bi rekao da je lud kad bi
sa svojim đacima gol sjedio u prašini. Kad bi s njima pravio
kolače od blata, gradove od pijeska i brkove od kupina.
Kad bi netko završio tu najstariju školu, nije dobivao svje­
dodžbu, već bi mu učitelj iščupao rep, i tako je od ljudorepca
postajao čovjek. Bilo je i takvih koji su pokušavali varati i jedni
drugima iščupati rep prije vremena, ali im to nije uspijevalo.
Mnogi ovu najstariju školu do dana današnjega nisu završili.
Sto im je to bilo teško? Da li vađenje hrastova korijenja?
C rledanje djeci u oči? Valjanje po travi? Ne zna se. Tek i danas
oni nose svoje repove. Doduše, repovi nisu vidljivi, ali lako je
pogoditi tko ih ima. najčešće su to oni građani kojima drugi
otvaraju i zamaraju vrata. Iza njih obično ide posluga koja im
nosi rep da ga tko ne bi prigazio.
Sigurno ste vidjeli, makar na filmu, kako paževi idu za
princezama i nose im plašt. Pogledajte bolje, možda ćete
vidjeti da se ispod plašta krije — rep.
 VISOKI TON

Bio jednom visoki ton koji nitko nije mogao izvesti. Taj ton se
nikome nije dao pjevati. Pokušavali su ga pjevati svi ljudi svijeta,
bez uspjeha.
Ali jedan čovjek se zainatio. I rekao: - Ili ću ga otpjevati ili
me ne bilo!
Ni na što drugo čovjek nije mislio osim na visoki ton, koji
je stanovao na vrhu ljestvice. Negdje u samim oblacima. Ton
je uživao u tome kako ga nitko ne može doseći. I izvesti.
Čovjek je danju i noću vježbao kako bi mogao doseći visoki
ton. Sve tonove pjevao je od šale. Samo taj ton nije mogao ni
načeti.
Kad je ton vidio kako je taj čovjek uporan, kao što nije bio
ni jedan prije, odlučio je da mu se da izvesti.
Bio je to podvig kojim se nitko do tada nije mogao pohva­
liti. Sve novine širom svijeta pisale su o tom uspjehu nad uspje­
sima. O čovjeku koji je izveo neizvedivi ton.
Od toga vremena čovjek je svakodnevno izvodio visoki
ton. Čovjek i ton su često zajedno šetali.
Vidjeli su ih na londonskom Pikadiliju (Piccadilly), pariškom
Monparnasu (Montparnasse), njujorškom Brodveju (Broadway).
Pred milanskom Skalom (La Scala), tokijskom operom.
Pozdravljali su ga skidajući šešire. Oni koji nisu imali šešire,
skidali su glave klanjajući se pred čovjekom koji je jedini
pripitomio visoki ton i izvodio ga u šetnju. Na uzici, umjesto
psića.

113
 KIŠA

Cijeli noć netko je kucao Kseniji na prozor. Kuc, kuc, kuc!

'lup, tup, tup!
Bila je to kiša.
Ksenija nije znala tko je, nije rekla "naprijed" i nije otvarala.
Zavučena pod pokrivač cijelu noć je razmišljala tko bi to
mogao biti.
- Svakako mora biti neki div — mislila je Ksenija - kad
može kucati na prozor jedanaestog kata. - Da nije div, kucao
bi na vrata.
Ujutro je otvorila prozor da vidi tko je.
Bilo je jutro!
— Da sam znala da je jutro - nasmijala se Ksenija Suncu -
još bih mu sinoć otvorila!
 PUŽEVI STUPONAUTI

Kad su puževi ugledali stup nasred livade, on je zaokupio svu

njihovu pažnju. Nikako im nije išlo u glavu kako je to golemo
stablo nastalo. Pojavilo se preko noći a da nitko nije vidio kako
je klijalo, kako je pupalo i nicalo.
Napokon su shvatili da postoji i ono što nikad nije bilo
maleno. Kao što je to prostor. On je oduvijek takav. Nikad
nije bio sjemenka ni klica. Prostor nije cvijet.
— Ipak, postoji mogućnost da je prostor u davnoj prošlosti
pustio neki svemogući puž, kao svoj srebrni trag, i da će se
jednog dana stisnuti, povući i trag vratiti svome korijenu u
puževu kućicu.
Tako su mislili mnogi puževi, nalazeći sluzave otiske svog
velikog djeda visoko u prostoru. Golema svijetla mrlja koja se
vidjela danju, noću se raspadala i titrala kao kada se zlatni
pelud prospe iz čaške divovskog cvijeta.
Sto se tiče stupa, tu se nisu mogli složiti, jedan puž je
pojavu stupa povezao s prostorom i dalekim svemogućim
pretkom, tvrdeći da mu to izbija rog iz zemlje - što je trebalo
značiti da će se dogoditi čudo. Nešto kao kraj puževa ili
njihovo izbavljenje.
Drugi puž je razmišljao na svoj način. Taj je smatrao stup
stabljikom visokog cvijeta na kojem cvate veliko svjetlo.
Treći su vjerovali da je stup viljuška koju je netko sa
zvijezde ubo u zemlju i čeka da se ohladi, pa da je proguta kao
pečeni krumpir.
Nekoliko puževa bilo je uvjereno da je stup štap velikog
kišobrana zvanog prostor koji će se svakog trena sklopiti
skupivši platno neba. Neki su opet sumnjali da bi stup mogao
biti - beskrajno uže na kojem visi Zemlja vezana o neku
daleku zvijezdu.
Puževi su se naježili, odnosno napužili od straha kad su
razmišljali o tome ima li stup kraja ili nema. Podijelili su se na
dvoje. Jedni su vjerovali da stup ima kraj, drugi su ga smatrali
beskrajnim.
Najhrabriji puž odlučio se uzverati i vidjeti o čemu se radi.
Puzao je danima. Prvoga mjeseca stigao je do prve kvrge. A
kad prođoše tri iduća mjeseca, puž stuponaut ostvario je
najkrupniji podvig koji je jedan pužji narod mogao zamisliti:
stigao je na vrh stupa dokazavši da stup nije beskrajan.
— Sto ima gore? — upitali su ga.
— Na stupu živi jedan crveni mrav — reče puž i stane silaziti.
U međuvremenu je na stup doletjela ptica.

ŠTO KAŽETE NA JEDNU DOBRU LIMUNADU?

117
 Popeo se drugi puž i gromko se stao smijati.
— Sto se smiješ? — upitali su ga drugi puževi.
— Kako se ne bih smijao! Naš brat kaže da na stupu živi
crveni mrav, a to je ptica.
Pitanje je postalo sporno. Puževi poslaše trećeg brata. Dok
se verao, poletjela je ptica a doletjela muha. Popevši se na vrh
stupa, puž je udario u još žešći smijeh:
— Mi imamo same glupane za istraživače — progovori puž —
koji ne razlikuju ptice od muhe. Ovo nije nikakva ptica, već
najobičnija muha.
Da bi se stvar dovela načistac, na stup su se verali i ostali
puževi. Svaki je od njih na vrhu stupa vidio drugo. Neki nisu
vidjeli ništa osim gole, modre i beskrajne rupe nataknute na
stup.
I posljednji puž koji je došao na red tek nakon nekoliko
godina, tvrdio je braći da su njihove izjave neistinite jer da su
na stupu same bijele gljivice.
Među puževima nastala je opća pometnja i svađa. Jedni
druge nazivahu najobičnijim lašcima i glupanima.
Od tog vremena puževi ne žive zajednički u pužinjacima
koji bijahu slični velikim mravinjacima, već su se razišli širom
svijeta. Svatko je napravio za sebe kućicu. Namjerno su ih
pravili tako malene da u njima ima mjesta samo za jednoga.
Zbog toga spora puževi više ne razgovaraju i u znak
nepovjerenja nose kuće sa sobom.
 Taj običaj sačuvali su puževi do danas. Samo današnjim
puževima je neugodno što su im se preci svađali. Zato, kad vas
opaze, brzo se uvlače u svoje kućice. Stide se.

119
 PAPIGA IGA I MAČAK AČAK

Papiga Iga počela se praviti važna.

Umislila se da nije obična ptica, već ptica-čovjek. Ona je
jedina u kući od svih životinja osim svog papagajskog jezika
znala i nešto hrvatski. Nije znala mnogo, znala je svega dvije
riječi: STARI BEDAK. Ali papiga Iga mislila je da je to
dovoljno da može razgovarati s ljudima. O životinjama da se i
ne govori.
Iga se upuštala u razgovor sa svima.
Kad Ivo nije mogao naći desnu čarapu ili početnicu, Iga je
zakreštala s ormara: - STARI BEDAK, STARI BEDAK! -
Kad bi Ivin otac ščepao Ivu za uho i natezao ga kao žvakalicu,
opet se Iga javila: - STARI BEDAK! STARI BEDAK! - Rekla
je to Iga i učitelju dok je razgovarao s mamom o Ivi. I strujaru
kad je došao po novac za struju. I predsjedniku kućnog savjeta
kad je došao po Ivina oca da idu na sastanak. I stricu policajcu. I
županu kad je s Ivinim tatom kartao. I tko zna kome sve još.
Nitko se zbog toga na Igu nije ljutio, osim mačka Ačka koji
nije mogao podnijeti da ga jedna ptičurina naziva starim beda­
kom.
Jednog popodneva odlučio je Ačak nadmudriti Igu i
osvetiti joj se. Poveo je s njom razgovor na životinjskom
jeziku.
— Priznajem — reče Ačak gledajući Igu — da nisi obična
ptica. Ali ako hoćeš biti još sličnija čovjeku, moraš se vladati
kao čovjek.

120
 — Zar se ne ponašam kao čovjek — odgovori Iga — i ljudi
jedni drugima govore "bedak"?
— To je u redu što se tiče tvoga govora — nastavi mačak
Ačak — ali tvoje navike se ipak razlikuju od ljudskih. I'ivo, na
primjer, što se tiče spavanja - doda mačak.
— Kako to misliš, STARI BEDAK? — upita papiga na
papagaj štini.
— Pa evo, recimo, samo što se tiče spavanja. Spavaš stojeći i
u odijelu. Ako hoćeš biti sličnija čovjeku, skini perje prije
spavanja i spavaj ležeći.
— Pa ti si pametan, STARI BEDAK! - reče papiga Iga i
kljunom poskida sa sebe sve perje.
— Griješiš, Iga — javi se mačak koji je samo to i čekao da
papiga ostane bez perja kako bi je lakše mogao pojesti. —
Skinula si perje i pripremila se za spavanje, a tek je jutro.
— Da ti pomognem pridržati ogrtač — predloži mačak i
skoči na ormar.
Iga, shvativši namjere lukavog mačka, htjede poletjeti. Ali
umjesto da se nađe na drugom ormaru, Iga padne na pod,
teška kao kamen:
— Što je to, STARI BEDAK? Pa ja ne mogu letjeti! — krikne
Iga’
— Ha, ha, ha! — nasmije se Ačak na profinjenoj mačkovštini.
— Vrati mi moje perje, STARI BEDAK!

121
 Mačak ne samo da Igi nije htio vratiti perje, već se spremao
da njome omasti brk, ali se upravo toga trenutka na vratima
pojavio Ivin otac:
— Sto je ovo, dečki?
- STARI BEDAK! STARI BEDAK! - zakrešti Iga uperivši
kljun u mačka Ačka koji je sjedio na ormaru i nedužno preo.
Sve je bilo jasno. Mačak je za kaznu bio strpan u papigin
kavez, a papiga dobila lutkinu haljinicu da se ne prehladi i da se
prikrije njezina rugoba.

122
vj
K a
 SVOJEGLAVI ČAVAO

jedan čavao nije volio da ga udaraju po glavi. Nije volio

stanovati u drvu ni u zidu.
— Neću ja biti sluga letvi - govorio je čavao. - Zašto bih je
držao? Neka se drži sama. Neću biti ni sluga slici. Zašto da
netko na meni visi?
Neću imati s čekićem posla, on ništa drugo ne zna nego
udarati po glavi.
Čavlu se želja ispunila. Postao je slobodan. Dobio je stan u
džepu jednog dječaka. Sav je sjajio od radosti.
S dječakom se igrao. Često je bio lutka, a glumio je noževe,
sablje i koplja.
Kad ga je dječak izgubio, bio je još sretniji. Stanovao je pod
vedrim nebom. Među travama i cvijećem. Gledao je oblake i
ptice.
Ali kiši se čavao nije sviđao. Kad je padala, uvijek bi se na
njega ubola.
Zato je čavlu za kaznu udarila porez i pretvorila ga u hrđu.

125
 JUHA

Tako je bio jedan tanjur. I tako nije bila jednom jedna juha.
Zašto nije bila? Nije htjela jesti meso. Rekla je da ne voli
vratove. Da joj želuci ne mogu ući u želudac. I da joj jetra idu
na jetra.
Onda ju je mama nagovarala da uzme malo peršina. Malo
cvjetače. Malo korabe. Malo mrkve. Nije htjela. Govorila je da
je to drač i trava i neka to sve dadu stričeku konju.
Nije htjela ni luka da ne bi zaudarala pa se tanjur ne bi htio
njome oženiti.
Juha je bila tvrdoglava, makar nije imala glave. Nije zapravo
imala ni repa. Ništa nije imala kad se ničim hranila. Tri i više
puta na dan uzimala je ništa. A između toga je štrajkala glađu.
Kad se pogledala u ogledalo i vidjela da je blijeda i prozirna
i da je nigdje nema, zaplakala je od tuge. No njezin plač nitko
nije čuo, a njene suze nitko vidio.
Tako je tanjur ostao udovac, ako se nije preoženio za
kakvu masnu kokošju juhu koja je tanjuru donijela u miraz
rezance.
Ili čitav milijun napisan brojevima od tijesta.

126
 IZNIMNA STONOGA

jedna mama stonoga i jedan tata stonogac dali su svoju kćer

stonogicu u plesnu školu. Morala je učiti nekoliko predmeta:
zujanje je predavala jedna stara komarica, skakanje mladi buhac,
vođa baletne družine buha koja je inače nastupala na jednom
psu i jednoj olinjaloj mački, skakanje je predavala i jedna
skakavica, udovica kojoj je umro njen čovjek, skakavac.
jedna glista i njezin suprug glistac predavali su — savijanje.
Na završnom ispitu glavnu riječ imala je stara stonoga,
upraviteljica stonogačke baletne škole.
Cvrčak je svirao skladbu koju je za tu priliku skladao njihov
cvrčački Cajkovski.
— Prestanite sa svirkom, cvrčku — reče upraviteljica nakon
prvih taktova. A zatim se obrati mladoj stonogi:
1 V

— Sto je s vama, guskice, ha?

— Ne mogu — odgovori stonogica.
— Naravno da ne možete kad počinjete pogrešnim nogama
- ljutito će upraviteljica. - Ja vam kažem trinaesta, šezdeset i
deveta, devedeset i druga. A vi idete šesnaestom, dvadeset i
prvom i osamdeset i devetom.
Stonogica nije uspjela izvesti ni lastavicu jer je stajala na
prvoj, pedesetoj i stotoj nozi. Umjesto na četrdeset i devetoj,
pedesetoj i pedeset prvoj.
Poslije je ravnateljica ustanovila da stonogica ne zna ni
hodati.
— Glupi ste kao čovjek kojemu treba godinu dana da bi sa
svega dvije noge naučio hodad — izderala se upraviteljica.

127
 — Vama bi trebalo pedeset glava, na svake dvije noge jedna,
da biste nešto naučili.
Stonogica, razumije se, nije položila ispit. Kako nije znala
čak ni hodati, do dana današnjega nije se udala.
A znate li što je bila glavna krivnja? Stonogica nije znala
brojiti do sto, pa nije mogla ni znati koja joj je koja noga.
Zaboravili su joj dati poduke iz računa.

128
 NEĆU

Neću — reče Tvrtko kad ga je mama zamolila da joj pomogne

oprati suđe. - To mi je glupo.
— Neću - reče mama kad ju je tata tražio da mu pripremi
sendvič za ured. - Napravi sam.
— Neću - kaže otac kad ga je mama slala da donese drva za
peć. — Dosta mi je svega.
Trava je zatim rekla:
— NEĆU više biti zelena. Neka bude zelen tko hoće.
I cvijeće se pobunilo.
— NEĆU više mirisati. Zašto da samo ja mirišetn, a sve oko
mene zaudara?
— Ni ja više NEĆU puhati — javi se vjetar. — Neka svatko na
se puše ako mu je vruće.
Strojevi u tv ornicama i vozilima rekoše:
— Dosta nam je svega. Neka radi kome je drago.
Zemlja se prestala vrtjeti:
— NEĆU više! Već sam pijana od neprestane vrtnje.
— U redu, kad je tako, sklapam svoj kišobran od svjetla i
NEĆU više grijati — reče Sunce. — Nisam ni ja najgluplje.
Tako je nestalo dana, a nastala noć puna tišine. Ne zna se
koliko je dugo trajala. Sunčev sustav pretvorio se u ledenjak.
— Gle - reče jedan daleki planećanin drugom nakon
nekoliko tisuća godina mraka na Zemlji - naši susjedi opet
imaju ledeno doba. Hajde da popravimo Sunčev sustav, da mu
podmažemo kotače i da ga pokrenemo.

129
 Daleki planećani učinili su da je Sunce ponovo sjalo, da se
trava zelenjela, da su ptice pjevale, da je cvijeće mirisalo.
Život se nastavio gdje je stao.
— Sto je to bilo? - upitaše Zemljani pošto im se život
ponovno vratio.
Doznali su da se to dogodilo zbog riječi: NEĆU. Za kaznu
su je bacili iz društva riječi. Izletjela je iz rječnika naglavce.
Samo se na dva mjesta smjela upotrijebiti. U rečenici:
NEĆU biti blesav i NEĆU ljutiti mamu.

130
 ŠKRTAC TAC

Od Taca valjda nije bilo većeg škrca. Toliko je bio škrt da nije
htio piti ni vodu iz vlastita bunara. Žeđ je utažavao kišnicom.
Ali kako je kiša rijetko padala, bio je neprekidno žedan.
Jeo je još rijeđe. Sve je čuvao, kako je često znao reći, za
"crne dane".
Žeđajući i gladujući, Tac je s vremenom postao tako malen
da je živjeti u kući smatrao prevelikom raskoši. Stoga je kuću
iznajmio imućnom stanaru. A sam se smjestio u ladicu ormara
koji je već godinama stajao u ostavi kao islužena stvar.
Ubrzo se pokazalo da je za Taca i ladica starog ormara bila
prevelika, jer je Tac bivao sve manji.
Prodao je ormar staretinaru, a sam se nastanio u praznoj
limenci od konzerve. Novim stanom bio je zadovoljan sve dok
mu nije zahrđao. To ga je natjeralo da potraži novi.
Na kraju se škrtac Tac smjestio da nije mogao udobnije.
Zavukao se u crvotočinu vrata u svojoj kući. Tako je Tacov
stanar plaćao stan za sebe i za njega.
U vratima je škrtac imao nekoliko malih kilometara pro­
stora. Danju je šetao hodnicima i prostorijama u vratima i
nikako ih nije mogao sve propješačiti. Uvečer je s jednog od
stotinu svojih okruglih prozora gledao stanarevu kćer — jer se
smjestio upravo u vratima njene sobe. Divio se njezinoj
ljepoti.
Bilo je očito da se Tac zaljubio u lijepu djevojku. Ali ta
ljubav donjela mu je više bola nego radosti. Znao je da
stanareva kći ne bi nikada pošla za njega tako sićušnoga,
gotovo nevidljivog.

131
Tac je vremenom postao tako malen da sam sebe više nije
mogao jasno vidjeti bez povećala.
Jedne večeri kad se Tac bavio sličnim mislima, prenuo ga je
crv s pitanjem:
— Tko si ti?
— Ja sam Tac — reče škrtac, protrnuvši od straha.
— Sto ti je to Tac?
— Zar ne znaš, crve? Tac, to je moje ime!
—To me ne zanima — mrzovoljno će crv. — Nego, reci ti
meni kakvim kukcima pripadaš, da znam jesi li jestiv ili nisi.
— Pa nisam ja kukac.
—Dobro, onda kakvim životinjama pripadaš?
— Ja sam čovjek — počeo je dokazivati Tac.
— Mene bi ti žednog preko vode preveo? — uvrijedi se crv.
— Misliš valjda da ne znam što je čovjek. Pogledaj kroz
prozor! Vidiš li onoga što radi nacrte za hidroelektranu?

DUBOKO UDAHNITE!

132
 — Vidim - skrušeno će Tac.
— E vidiš, to ti je čovjek! A sad pogledaj u drugu sobu! Vidiš
li djevojku kako nešto radi sa staklenim cjevčicama i svakog
trena nešto piše?
— Vidim.
— I to je čovjek! Ona traži lijek protiv neke opake bolesti.
Čovjeka ćeš prepoznati po tome što uvijek nešto stvara,
ispituje i otkriva.
— Ali i ja sam čovjek, kad ti kažem — nastavi dokazivati Tac.
— Znao sam jednog bolesnog ljuda koji je tvrdio da je mrav,
zašto onda da ne postoji i bolestan mrav koji tvrdi da je čovjek
— nasmije se crv — ha, ha, ha, cr, cr, cr.
— Nego tko ti bio da bio, što radiš u mojim odajama?
— To nisu, crve, tvoje odaje! Ja sam gazda ove kuće, pa i
ovih vrata! U najboljem slučaju, crve, ti si moj neprijavljeni
podstanar. Mogao bih te tužiti jer mi ne plaćaš stanarinu.
— A znaš li ti, ludi mrave — obrati se crv Tacu — tko je
napravio ove hodnike i ove sobe kojima se ti sada krećeš?
— Pa ti, crve - prizna Tac neodlučno.
— E vidiš, kako bi onda moglo biti tvoje to što su drugi
izradili?
— Ali vrata su ipak moja - uzjoguni se Tac.
— Stvari pripadaju onome tko se zna njima služiti. Ako
vrata i jesu tvoja, onda su ona tvoja samo izvana, a moja su
iznutra — reče crv i pojede Taca.
Tako je veliki škrtac, mali Tac, završio u trbuhu crva,
odnosno crnce. Pojela ga je za doručak.

133
 SKIDAMO TI KAPU

Rekli su da je Martin čovjek kojemu treba skinuti kapu.

— Treba Martinu skinuti kapu kako zna napraviti dobre
kobasice - govorili su.
— Martinu treba skinuti kapu! Taj zna kako se odgajaju
djeca!
— Sto Martin zna pričati smiješne priče! Treba mu skinuti
kapu.
I svi tako. Svi su se slagali u tome da mu treba skinuti kapu.
Jednom su Martina posjetila djeca iz ulice. Bila su to tri
brata.
Sto je nova, djeco? - obratio im se Martin što je ljubaznije
mogao.
— Rekli su da vi znate praviti tako dobre kobasice da vam
treba skinuti kapu, pa smo došli da vam skinemo kapu.
Kušajte najprije pa se sami uvjerite — reče Martin
mališanima.
Dječaci su se već kod prvog zalogaja uvjerili da je istina što
se o Martinu priča i da bi mu za ove kobasice trebalo ne
jednom skinuti kapu.
— Samo, kako da Martinu skinemo kapu? — sva tri pomisliše
istodobno — kad je Martin posve gole glave.
— Za ovako dobre kobasice nešto bi Martinu svakako
trebalo skinuti - odluči najstariji i skine mu naočale.
Znala su braća da skinuti naočale nije ono pravo kad su, ali
baš svi, govorili da mu treba skinuti kapu.

134
 Drugi dan braća su opet posjetila Martina i donjela mu
kapu koju su kriomice kupila za vlastitu ušteđevinu.
Učinili su to samo da bi mu je mogli skinuti. Sva trojica su
Marđnu cijelo poslijepodne sjedila na koljenima i skidala mu
kapu. A Martinovo je bilo da kapu vraća na glavu.
— Nije dobro ovako, djeco. Kad su ljudi govorili da mi
treba skinuti kapu, mislili su da svatko svoju kapu treba skinuti
kad se susretnemo.
Braća su se rastužila. Martin ih je pokušao utješiti:
— Znate što, djeco, ovu kapu poklonite svom ocu. ()n
ionako nema kape. To će vrijediti kao da ste skinuli svoje kape
tisuću puta.
Braća su poslušala Martina i poklonila ocu kapu. Bio je
ganut do suza. Ni otac njih nije zaboravio. Za Novu godinu
sinove je iznenadio novim prelijepim kapama.
Nitko nije bio sretniji od njih. Odmah su pohitali do
Martina.
Ušavši poskidali su kape i čestitali mu Novu godinu.
Martin nije mogao sakriti svoje uzbuđenje. Ponudio ih je
kobasicama, poredao na koljena i počeo im pričati najljepšu
priču na svijetu.
Bila je to priča o ljudima koji su umjesto zlata poklanjali
jedni drugima osmijehe skidajući pritom jedni drugima kape.

135
 VJETROVI

Vjetrovi su kao i ljudi. Dok su vjetrovi djeca i dok su maleni,

igraju se, prevrću suho lišće i papiriće, dižu prašinu, tjeraju
brodove od novina po plićacima i nebom gone zmajeve.
Kad vjetrovi malo narastu i dođu u momaćku dob, prave
neslane šale: bacaju ljudima šešire s glava, tjeraju im pijesak u
oči. S prozora kuća ruše lonce s cvijećem, prevrću kišobrane i
podižu haljine.
Kad vjetrovi postanu punoljetni i kad im narastu dugački
brkovi od slame, suhog lišća, starog papira, krpa i drugih
otpadaka — dobivaju svoja zanimanja. Jedni postaju drvosječe
ili drvoruše, drugi su mlinari: okreću vjetrenjače, treći avijati-
čari koji voze jedrilice, četvrti pomorci koji guraju morima
brodove.
Među ovim posljednjima mnogi su ostali bez posla otkako
su ljudi izmislili motore koji tjeraju brodove.
Najveći broj, i to najvažnijih vjetrova bavi se huliganstvom,
bacaju automobile u more, izbacuju vlakove s pruga, mše kuće,
prolijevaju mora s ribama i brodovima. Zato i ljude koji rade
slično, zovemo vjetropirima i vjetrogonjama.
Tornado, Ciklon, Orkan, Oluja i njihova braća pravi su
razbojnici.
Ljudi misle da bi im za njihova nedjela trebalo suditi. Samo
kako? Vješati vjetrove nije moguće, streljanje bi bilo još
neizvedljivije. Čak ni zamor ne dolazi u obzir.
Vjetrovi se brane i tvrde da nisu krivi.

136
f'fjc . . j •* 'Ici
Erjfe; ■/'mm?r *
ti /x
>y
 — Dajte nam posla, mi moramo nešto raditi. Sve dotle dok
budemo skitnice, bit ćemo takvi. Jedino nas vi ljudi možete
zaposliti, vi gospodari prirode.
— Kako vas zaposliti — kažu ljudi — kad ste nepismeni i bez
ikakvih škola!
— Zato imate vi — odgovaraju vjetrovi — škole i glave i
pismeni ste. Vi dajte pamet, mi ćemo dati snagu.
Sad jedni stričeki koji jače razmišljaju, misle kako i gdje
zaposliti te snažne vjetrove.
Ako se ne budu mogli sjetiti, pomozite im vi.

138
V

139
 ŠTO SVE MOŽE BITI POKVARENO

Osim pokvarenih zuba, sira, konzervi, mogu biti pokvareni

satovi, strojevi za računanje, glazbeni automati.
Pokvareni mogu biti i ljudi, ali kod njih je to teže vidjeti.
Kada je sat pokvaren, više ne može ići. Pokvareni čovjek
ide i dalje, poneki još bolje.
Pokvaren radio šuti. Pokvaren čovjek govori još više. Ni
njuhom ga nije moguće otkriti. Suprotno od pokvarene hrane
zna mirisati i kad je najpokvareniji.
Pokvarenim ljudime obično ništa ne nedostaje, sve imaju,
osim poštenja.
Takve ljude možemo prepoznati po tome što namjerno
sve kvare. Kvare satove, brave, igračke... sve čega se dotaknu.
Pokvareni ljudi kvare druge ljude, kao što pokvarene
jabuke kvare zdrave.
Ali majstori kvarači ne samo da mogu pokvariti sat što
pokazuje vrijeme, već mogu i samo vrijeme pokvariti. Godinu,
desetljeće ili čitav vijek.
U pokvarenom vremenu kvari se kultura, politika, gospo­
darstvo i sve stoji na mjestu ili nazaduje. Samo pokvarenjak u
pokvarenom vremenu napreduje.
Ponekad kvarači to čine tako vješto da se gotovo ne može
primijetiti. Kvare sve oko sebe s rukama u džepovima.
Trepavicom. Ponekom riječi. Pogledom.
Jedan takav tip upravo mi je pokvario odjednom ne sat,
nego dvadeset i četiri sata - čitavu subotu.

141
 Molim majstore koji znadu popravljati subote da mi
poprave.
Subotopopravljači, javite se!

142
 KAKVIH SVE IMA RUSA

Postoji pRUS. To je takav RUS koji ne priznaje ni za živu glave

da je RUS. Tvrdi da je Nijemac.
Postoji bRUS. Taj RUS opet uvijek nešto brusi i šilji. A
dogodi se da često i tupi. Ovaj RUS rasprostranjen je i u našoj
zemlji.
Zatim postoji ubRUS. To je fina vrsta RUSa kojim se bolje
odgojeni služe poslije jela. Toga RUSa najviše ima u Nizozemskoj,
Belgiji, Švedskoj i drugdje. Zauzeto je već pola svijeta.
PapiRUS je dobroćudni RUS. Stanuje u rijetkim knjižnicama
gdje spava sklupčan kao mačka. Zna mnogo lijepili priča o tome
kako je nekada bilo. On zna koliko je puta koji faraon pao s deve.
Taj RUS zna tko se s kime i zbog čega svađao, a tko se s kime
kada i kako smijao. Gak zna kada je Keopsu uletjela mišica u oko,
kada je Ramzes nazebao i kada su Kleopatru prvi put svrbjela
leđa.
Postoji i viRUS. To je najpoznatiji, najuporniji i najneugođniji
RUS koji je na ratnoj nozi s čitavim čovječanstvom. Ljudima ulazi
u želudac i u druge organe i ne da se iz njih istjerati. U ljudima
stanuje i njima se hrani. Ljudi se protiv njega bore penicilinskim
puškama, streptomicinskim i atomskim topovima. Borba protiv
toga RUSa je teška. Boreći se protiv njega, ljudi se često bore
protiv sebe.
I tvoja pomoć bit će potrebna.
Nažalost, moram reći da postoji i RLISvaj. Gdje se taj RUS
pojavi, sve pođe naopako i po zlu. Zato bi bilo bolje da ga
nikad nije ni bilo.

143
 TAKO

Tako su jedni ljudi u prošlosti imali jednoga sina.

Taj im je bio malo na jednu stranu.
Roditelji su zbog toga bili zabrinuti i odlučili na svaki mu
način pomoći. Ali pomoći nije bilo. Uzalud je godinama nosio
na onom drugom ramenu opeku, a u onoj drugoj ruci kantu
punu vode. Bez kante i opeke nije išao ni u crkvu, ni u
trgovinu, ni u šetnju. Ništa nije koristilo. I dalje je bio na jednu
stranu, kao kosi toranj u Pizi. Nijedna djevojka nije ga htjela. I
nije se oženio sve dok nije naišao na jednu koja je također bila
malo na jednu stranu. Ona je bila na onu drugu stranu.
Odlično su se slagali. Rodila su im se brojna djeca. I sva
djeca bijahu na jednu stranu.
Uskoro se doznalo da na drugom kraju Zemlje živi isto
takva obitelj u kojoj svi bijahu na jednu stranu.
Među obiteljima se razvilo veliko prijateljstvo, a među
njihovim sinovima i kćerima ljubav koja je završavala brakom.
I njihova djeca rodiše djecu na jednu stranu kao i djeca
njihove djece.
Tako je s vremenom bilo više ljudi na jednu stranu nego
onih drugih. Jer su ljudi na jednu stranu bili uporniji i otporniji
i brže se rađah.
Pa je danas gotovo i nemoguće naći čovjeka koji nije malo
na jednu stranu.

144
'MMm.

145
 VRATA U POVIJEST

Navaljivao Jest na oca da mu napravi spomenik.

- Kad uđeš u povijest, sine, ljudi će ti sami podići spomenik
- reče mu otac.
- Kako je Jest imao veliku želju da ima svoj vlastiti
spomenik, odlučio je po svaku cijenu ući u povijest.
- Oče - upitao je Jest oca - a je li teško ući u povijest?
- Nije teško ući u povijest onome tko zna kroz koja vrata
se ulazi - reče otac.
- A gdje su vrata kroz koja se ulazi u povijest?
- Svatko ih mora naći sam!
Jest se uputio u svijet tražeći vrata povijesti. Lutajući došao
je do čovjeka koji je već imao svoj spomenik na nekoliko
trgova.
- Recite - upitao je Jest čovjeka - je li istina da ste vi ušli u
povijest?
- Istina je.
- A kako to da sada niste u povijesti? Da niste možda na
godišnjem odmoru?
- Tko kaže da nisam i sada u povijesti?
- Ako ste vi u povijesti, onda sam i ja — jer sam s vama na
istom mjestu.
- Teško je na to pitanje odgovoriti.
- Recite onda makar: gdje su vrata povijesti?

146
IGRA BIJELIH MEDVJEDA
NA SJEVERNOM POLU

147
 —Svatko ih nosi u sebi — odgovori čovjek.
— To onda znači da bi svatko morao ući sam sebi najprije u
usta? - pomisli Jest i tako se gromko nasmijao da su u nekoliko
gradova popucala stakla na prozorima.
Tog trena Jest je — a da ni sam nije znao kako - ušao u
povijest.

148
149
 DVIJE VOJSKE

Susrele se dvije vojske naoružane do zuba. Jedna i druga

vojska ima strašne oPUŠKE. Pa strašne eMINE, a eMINE još
strašnije MINIce.
Obje vojske imaju topništvo. Na jednoj strani stoji
TOPola. Na drugoj je TOPola također.
Začuše se prvi pucnjevi. Pucala je zora na istoku. I na
zapadu se čula pucnjava. To je jednima pucao prsluk što drugi
nemaju kRUElA.
Onda su jedni, kad su vidjeli u što su upali, pustili na
protivnika svoj prviTENKju. Ali i drugi su imali TENKju. Pa
su lijevi pustili još jedan TENKju. Pa su TENKju pustili desni.
Uskoro je bilo toliko TENKjuOVA da su TENKjuOVIMA
vojske povaljale travu.
Na jednoj i na drugoj strani bilo je sPALIH gaća. Bilo je i
obješenih; posvuda su visjele visibabe.

151
 JUNAK NAK

Nak je bio najodvratniji i najništaviji čovjek na svijetu i okolici.

Ograničena znanja i zle ćudi. Bio je prava nakaza, neuredne
kose i nečiste odjeće.
Bio je to čovjek bez pravog zanimanja. Svakodnevno se
opijao, varao na kartama, izazivao i vrijeđao. Volio se kretati u
takozvanim visokim društvima. I pravi mu je užitak bio kad bi
prema nekom mogao biti podrugljiv. Pri tome se služio tuđim
mislima.
Ljudi su ga podnosili kao što se podnosi klauna.
Jednom se Nak našao u društvu lovaca na nosoroge. S njima
je kartao. I kad je predsjednik društva lovaca na nosoroge Bil
odigrao prvu kartu, Nak mu samozadovoljno reče:
- Eh, Bile, imate nos kao nosorog.
Bil se na tu primjedbu strašno uvrijedio. Nezgoda je bila u
tome što je Bil imao stvarno velik nos. Zbog svoga nosa Bil je
toliko patio da ga je odlučio dati skratiti bar za polovicu.
- To niste dobro učinili — obrati se jedan od lovaca na
nosoroge Naku. Nos je slabo mjesto našeg predsjednika.
- Ma kakvi slabo! Mogao bi on na nosu balvane nositi
koliki mu je — slavodobitno će Nak.
Bil nije mogao trpjeti uvredu i pozove Naka na dvoboj. Na
dvoboj Naka pozvaše i ostali lovci jer nije bio u pitanju samo
predsjednikov nos već i ponos društva.
Novine, radio i televizija posvetili su tom događaju veliku
pozornost. Ni o čemu se tjednima nije pisalo i pričalo doli
dvoboju koji se ima održati.

152
 Javnost je bila nestrpljiva. Narod se podijelio u dvije
skupine. Jedni su bili za Naka, drugi za Bila i njegovo društvo.
Otvorene su i mnoge kladionice. Tiskane su prigodne marke.
Tvorničari su iskoristili događaj: u modu su ušle košulje s
likovima Naka i Bila. Nak i Bil pojavljivali su se na sirevima i
bocama s alkoholom, raznim vrstama keksa, slatkiša, gumama
za žvakanje i toaletnom papiru.
Došao je i dugo očekivani trenutak. Odabrano je oružje i
strane. Naku je srce svakog trena skakalo u petu. I’rvi njegov
protivnik bio je strijelac nad strijelcima. 1 ovaj put pogodak je
bio izvrstan, u samu lijevu stranu prsiju.
Ali Nak se nije srušio, jer je njegovo srce istog trenutka od
straha pobjeglo u petu.
Nakov protivnik koji je bio pogođen u trbuh, završio je
tragično. Ostala četiri lovca pogodila su Naka u isto mjesto,
toliko su bili izvježbani strijelci. Ali dogodilo se što i prije. Srce
bi svaki put pobjeglo u petu, a Nakovi protivnici ginuli.
Isti dan prozvaše njegovim imenom tri ulice, tvornicu
čačkalica i tvornicu za proizvodnju otrova protiv štakora.

BACITE JEDAN POGLED KROZ PROZOR!

153
 Tako je Nak, lupež nad lupežima, postao junak nad junacima,
sve zahvaljujući svome kukavičluku.
Tko zna nema li još u svijetu takvih junaka koji su bili
kukavice i hrabrih strijelaca koji su izginuli jer su srce nosili na
pravom mjestu.

155
157
 RAZGOVOR ZIDA I ŠEŠIRA

Dobzo jutzo, gozpodine Zezirlovski, kako zte zpavali? — upita

zid na svom jeziku.
— Dobšo jutšo, gospodine side. Nismo spavali, nego šmo
visjeli.
— Dobzo, dobzo, gozpodine. Kako zte onda vizjcli? I ne
zrdite ze.
— Ne srdim še, gospodine side, i to baš stoga šio sam
izvršno visio. Kako ste vi visjeli?
— Naz zidove ze tako ne pita. Mi n e vizimo kao z l o v i / i t e v
gozpoda zeziri. Mi zpavamo ztojeći, tako zrno uvijek /vježi.
— Samo nište baš šašvim dobšo šročili šlova našeg imena.
Mi smo Seširlovski, a ne Zezirlovski.
— Oprozdite, to je ztoga zto mi zidovi dozta tezko učimo
ztrane jezike.
Ne ide nam u zid.

159
 DOPODNEVNI RAZGOVOR DVA ŠEŠIRA NA
VJEŠALICI

Dosta je izvješavanja, stari. Ošim toga puna mi je rupa

smrdljivog šraka.
— Imaš pravo: siđimo ša klina da sobarica može pospremiti
vješalicaljinu.
— Samo gdje šmo spremili glave? Nećemo valjda ići bosi.
— Da, nešto bi trebalo obuti.

160
161
 RAZGOVOR ŠEŠIRA I STROPA

— Šej, vi, gore! — povikne šešir.

— Mene sovete? — odzove se strop.
— Vaš, vaš, gospodine štrope.
—v Isvolite, sto ste seljeli?
7
— Selio šam vaš pitati kako šte.
— Vrlo dobso, nama stropovima je sve ravno. Jedino je
malo dosadno.
— Kako vam moše biti došadno pokraj toliko štvari?
— Vi šeširi imate društvo. Uvijek vas ima na vješalici
najmanje po dva. Sidova ima po setiri. A strop je samo jedan.
Soba ima mene jednoga. Ja sam jedinas.
— Nište vi jedinaš, vi šte dvojac; tu je gošpodin pod, šar ne?
Vaš bratić.
— Ali kako to mosete, gospodine šešire, bar vi nemate
glave. Kako jedan obični pod moše biti društvo jednom
stropu? Sar ne vidite da je on sa cijeli rasred ispod mene?
— On je dapravo pod kao i ja damo se pravi dato šdo je
gore. Otdako su ga sdavili gore, pravi se važan, neće pridnati
da je i on onima iznad pod kao šdo sam ja sdrop za one ispod.
Sdrop i pod su zapravo mud i dena.
— Lase, ne slušajte ga, gospodine šešire, poslušajte samo
kakvim jesikom govori.
— Nego, kako šte višjeli, gošpodine štrope? — upita šešir da
bi prekinuo prepriku.
— Prevarili ste se, šeširu, mi stropovi ne visimo, mi lebdimo.

162
 Vrlo dobso sam lebdio, gospodine šešire. Pokrio sam se sa
musama i sa pausinom da mi ne bude sima.
—Inaše vi stropovi uvijek lebšdde na trbušu?
— Da, tako nas ništa ne šulja.
— Do višenja, gospodine štrope i hvala na rašgovoru.
— Do visenja, do visenja, šeširu.

1966.

163
V

165
 DAN RADA

Djed je rekao da Dan rada pada u ponedjeljak i da se toga dana

neće raditi. Njegova unučica nije baš sve razumjela.
—Kako to, djede, da se na Dan rada ne radi? — pitala
je djeda. — Ako se toga dana ne radi, onda bi se morao zvati
Dan nerada, a ne Dan rada.
— Ti si još malena pa ne razumiješ.
— A što se onda radi na Dan rada kad se ništa ne radi?
— zanimalo ju je.
— Izvjese se zastave, pjeva se, pije, jede, šeće, drže govori.
Sto sam ono rekao, da Dan rada pada u ponedjeljak?
—Da, djede.
— Onda ćeš u ponedjeljak poći s bracom na trg pa ćeš
vidjeti.
Mislila je još pitati djeda kako to pada Dan rada u poned­
jeljak i otkuda pada. Ali je odustala sjetivši se da djed ponekad i
ne voli da se previše ispituje.
—Uostalom, vidjet ću.
Došao je i dugo očekivani ponedjeljak kad ju je braco
poveo na glavni trg. Bio je već sumrak kad su stigli.
— Vidiš - upozorio je braco - među ovim stričevima na tribi­
nama je gradonačelnik, on će držati govor.
Samo što je braco objasnio, gradonačelnik je počeo govoriti:
—Gospodo i gospođe. . .
— A zašto nije spomenuo i djecu?
— Djeca to ionako ne bi razumjela.
— Braco, a kad će padati Dan rada?

167
 — Kako padati?
Djed je rekao da danas pada Dan rada i da će. . .
Prije nego je seka dovršila počeo je vatromet.
— Nema sumnje - pomislila je u sebi - to je sada počeo
padati Dan rada. Kakve divne boje samo ima! Zašto mi djed
nije rekao da će Dan rada biti u bojama?
Na povratku kući najprije je srela baku.
— Onda, gdje je bila moja lutkica? - upita baka.
— Gledala sam kako je padao Dan rada na trgu. . .
— Pa kako je padao?
— Znaš, najprije su ga puknuli iz puške, onda je padao
lagano, imao je svakakvih boja.
V

— Vidjela si, dakle, vatromet. Sto si još vidjela?

— Gradonačelnika: stajao je na četiribinama i govorio.
— Nije, dušo, na Četiribinama, nego na tribinama.
— Baš je na četiribinama, valjda sam vidjela, i četiri grado­
načelnika sam vidjela, a jedan je govorio.
— A što je govorio?
— Baš ti neću reći kad mi ne vjeruješ.
—Baki svojoj nećeš reći?
— Kad mi ne vjeruješ da su stajali na Četiribinama,
—Dobro, stajali su na četiribinama i što su rekli.
—Jedan je rekao: gospodo i gospođe... a nije rekao i djeco
pa ga nisam htjela slušati, samo sam pljeskala.

168
 KUPOVANJE VREMENA

Ksenija je ušla u ljekarnu i obratila se ljekarniku:

- Striček, dajte mi jednu litru vremena.
- Gdje si ti, mala, vidjela da se vrijeme prodaje na litre?
- Dobro, dajte mi onda kilogram vremena.
- Vrijeme se ne mjeri ni kilogramima.
- Onda mi dajte dvije tube vremena, vrijeme u prahu ili u
tabletama.
- Baš si ti smiješna djevojčica, vrijeme se mjeri satima,
danima, godinama, stoljećima.
- U redu, dajte mi onda jedno stoljeće vremena, ali što
imate boljega.
- Sto će ti toliko vrijeme?
- Protiv tvrdoglavosti.
- Ali ja te ništa ne razumijem.
- Dajte mi onda nekoga tko razumije!
- Možda ću te razumjeti ako mi pokušaš objasniti.
- Tata kaže da sam ja tvrdoglava i da je to bolest koju jedino
vrijeme može izliječiti.

1968.

169
 CIPELE

Je li, tata, da je cipela rukavica za nogu? — upita Ksenija.

— Da.
— Je li, tata, da cipela ima jezik? — pita dalje.
— Ima - odgovorim.
— I zube ima, samo se ne vide.
I cipela jede. Velika cipela veliku nogu. Mala cipela malu.
— Da — rekoh.
— Tatice, cipeli je ime cipela, a kako joj je prezime?
—Cipela joj je ime i prezime.
— Ma ne, tatice, znaš da jedne imaju malo kože, a druge
je imaju do koljena.
Napokon sam se sjetio što hoće i rekao da je jednoj cipeli
prezime mokasinka, drugoj gojzerica, trećoj salonka itd.
— Sto je koja cipela po zanimanju? — pitala je dalje.
Rekao sam da se gojzerica obično bavi planinarenjem, ba-
kandža poljoprivredom. Čizma lovom i ribolovom. Salonka
plesom i drugim finim poslovima. A cokula je — rekoh — po
zanimanju vojnik.
— Tatice, onda je moja cipela po zanimanju curica - nasmije
se Ksenija.

170
 VODA U ČAŠI

— Tata, zašto je voda tužna?

— Zato što je sama.
-Je li da je čaša vodi zatvor?
— Da.
— Mislim, vodi koja ništa ne radi.
— Da.
— A voda koja daje ruži sisati, ona nije tužna?
— Sve dotle dok je ruža vesela, vesela je i voda.
— Idem naći neku ružu da je stavim vodi u usta.
— Nije vodi do ruže.
— A vadiš, tata, kako me voda gleda.
— To se tebi samo čini.
— Ne čini, tata. Ova je voda bolesna.
— Baš si ti smiješna djevojčica: voda koja je bolesna ne
može biti tako bistra.
— Ja ti kažem da jest; vidiš da je svaki sat sve mršavija, sve
manja. Možda ima sušicu?
— To se voda isparuje.
— Nije, tata, to je vodena ptica; ona hoće letjeti.
—Hajde, pusti je, da vidimo hoće li letjeti.
— Ne samo letjeti, nego će i pjevati. Zar ti nisi nikad čuo
kako voda pjeva?
-Jesam.
— U potoku pjeva drugačije, u moru i na krovu opet druga­
čije. Da bi voda pjevala, potrebna joj je sloboda kao i ptici.
—I prostor. Da se može razmahati, zatrčati.

172
 — Voda uvijek pjeva sa zaletom. Tata, otvori mi vrata.
Pustit ću vodu u vrt.
— Izvoli, dušo.
— Tata, pustila sam vodu iz zatvora.
— Je li poletjela?
— Nije. Samo je zašuškala i zakopala se u zemlju.
Znaš, to nije bila vodena ptica, nego vodeni miš.

173
 OBJED

Jedi, dušo, jušicu, imat ćeš debele noge.

- Ja neću debele noge! Debele noge nisu više u modi. A i
cipele bi me žuljale.
-Jedi onda krilce, pa ćeš moći letjeti.
- Da padnem odozgo, je li? Da uletim u visoki vod ili da
me mlažnjak usiše. Ne želim letjeti, da znaš!
- Uzmi batak, mišiću, pa ćeš moći trčati najbolje od svih.
- Pa da razbijem koljeno i poderem dokoljenke. Neću
jesd batak!
- Zlato mamino, pojedi bar malo variva od kelja. U kelju
ima željeza, pa ćeš biti jaka.
- Željeza? Jesi li ti, mama, pametna? Hoćeš li da mi željezo
probuši želudac? Dobro da mi nisi dala i čavala.
- Dušice moja, to nije takvo željezo kako ti misliš.
- Nego?
- To je tekuće željezo.
- Kako onda da budem od tekućeg željeza jaka?
- O, zločesto moje, uzmi onda makar malo mrkvice, da
bolje vidiš.
- Ali ja ne želim vidjeti! Ništa ne želim vidjeti! I nikoga!
Neću cikle, jer neću biti crvena kao mžice! Neću salate, jer ne
želim imati dobru probavu! I neću mozak, jer ne želim biti
pametna! Neću kože, makar mi se gulilo lice! Neću biti
lijepa kao jabuka! I neću čuti! Ništa! I nikoga!

174
Što ti, žabice, onda hoćeš?
Daj mi, majčice, bombona!
Ali onda nećeš nikada porasti.
I ne treba. Bit ću uvijek tvoje slatko malo.

175
 ČOVJEKICA

— Tatice, je li braco već čovjek?

— Još je dijete.
— A kad će biti čovjek?
— Kad mu narastu brkovi.
— To onda znači da ja neću biti nikad čovjek?
— Zašto?
— Pa kad djevojčicama ne rastu brkovi.
— Nisu brkovi najvažniji.
— Onda bi i kukuruz bio čovjek kad ima brkove. Tatice,
hoću li ja biti čovjek kad mi narastu brkovi pod pazuhom?
— Već sam ti rekao da, zapravo, brkovi nisu važni.
— Sad znam: kad budem teška sedamdeset kilograma,
postat ću čovjek!
— Ne cijene se ljudi po tome koliko imaju kilograma.
—Je li tako, tata, kad bi kilogrami bili važni, onda bi i slon
bio već deset puta čovjek?
— Nema slon vremena biti čovjek.
— Ozbiljno te sad pitam: kada dijete postane čovjek? Hoće
li braco biti čovjek kad mu bude dvadeset godina?
—Rekao sam da se to ne mjeri kilogramima niti godi­
nama. Netko nikada ne postane čovjekom.
— Srdiš me, tatice. Reci, kad onda dijete postane čovje­
kom?

176
— Jedno postane čovjek kad osjeti potrebu da otiđe na livadu i
razgovara s travama. Drugo kad se samo sjeti da opere majci
suđe. Treće kad počinje razmišljati o životu, kad mu bude žao
ptice u kavezu i pusti je na slobodu...
— Tatice! Onda sam ja čovjekica i pol.
— Kako to sad odjednom?
— Tako: pustila sam susjedove kanarince iz kaveza u dvorištu.

177
 SLAVNA OBITELJ

Otac i sin šetali parkom između samih spomenika. Za vrijeme

šetnje sin je ocu postavljao pitanja.
- Tata, zbog čega je zaslužan ovaj čovjek? — upita sin oca
stojeći pred spomenikom.
- Taj čovjek je izumio češalj, pa se čovječanstvo ne mora
grepsti noktima po glavi.
- Zbog čega je zaslužan ovaj čovjek?
- Izmislio je četku za cipele.
- A ovaj?
- To je čovjek koji je uvijek ustajao na lijevu nogu.
- Tata, čiji je ovo spomenik?
- To je spomenik čovjeku koji je mogao migati ušima.
- A ovo?
- To je spomenik čovjeku koji je postao poznat po tome
što je volio jesti i što nikad nije ništa ostavljao na tanjuru.
- Tata, a zbog čega je onda taj umro?
Otac se najprije zbuni, onda reče:
- Jeo je uvijek nečistim rukama.
Nastavili su šetati. Nakon dulje šetnje otac objasni sinu:
- Znaš, sine, svi slavni ljudi malo su udareni mokrom
krpom po glavi.
Kad su stigli kući, dječak je uzeo mokru krpu i udario
njome svoju majku po glavi.
- Sto sad opet to znači? - prijekorno upita dječakova
majka.
- Majčice, bit ćeš slavna — odgovori dječak.

178
 —Opet si djetetu pričao neke gluposti! - reče majka sada
već udobrovoljeno.
Dječak je u međuvremenu i sebe udario krpom po glavi,
a onda se obratio ocu:
— Tata, i tebe ću udariti mokrom krpom po glavi pa da
budeš slavan.
— Ne moraš, sine — upadne mati.
— Zašto, majčice?
— Tata je već udaren mokrom krpom po glavi otprije.
-To znači da je moj tata slavan? - usklikne radosno dječak.
— Da, tvoj tata je slavan!
— A ima li spomenik?
—I te kakav. Svakog ljeta tvom tatici podižu spomenik od
starih krpa u žitu.

1X0
 JA MAGARAC

— Znate, ja sam vam jednom otkriven spavao pa sam vam

dobio — zubni karies.
— Onda sam jedanput, drugi put, otkriven spavao, pa sam
tri dana poslije toga bio kratkovidan i nisam vidio čitati.
— Onda su mi neki brke rekli da se moram jako pokriti dok
spavam. I sami su me pokrili, tako da je na meni bilo jastuka do
tavana pa sam se ugušio. Tri dana sam bio ugušen, onda sam
ponovno morao ići u školu.
— Onda sam jednom bio obično pokriven — i — krepala nam
je mačka.
— Onda, kad više nisam znao kako da spavam, ja sam spavao
i stajao pa sam dobio — Stanka, malog brata. Ja magarac, ako
lažem.
— A, onda, jedanput, treći put, kad sam ležao na mokroj
zemlji u travi — dobio sam. . .
— Dobio si slinavku! — vikne jedan.
— Kakvi.
— Dobio si magareći kašalj! — vikne njih nekoliko.
— Ni govora. Dobio sam batina, jer sam zablatio novu
košulju.

181
 STABLO

— Tatice, gdje je bilo stablo prije nego je bilo stablo?

— Svuda!
— Kako svuda? Znači da je bilo i na Suncu?
— Da, bilo je i na Suncu!
— I u zemlji?
— U zemlji se zaleglo kao što se crv zaleže u siru.
— A što je zaleglo drvo?
— Njegov tata: malo Sunce, malo blato.
— A tko je drvu mama?
— Malo voda, malo toplina, malo svjetlost.
— Tatice, i oni su stablo zdrvenili?
—Da, dušo.
—A znaš, tatice, što ja mislim zašto se stablo zdrvenilo?
— Zašto?
— Kad je pao mrak, zrak se zdrvenio od straha.
— Ili se zdrvenilo od čuda kad je vidjelo kako je cvijet užasno
lijep.

82
 ČAŠA RAZGOVORA

- Kad ja pođem Sanji na čašu razgovora, mama kaže:

- Da si se odmah vratila!
- Dobro, mama, čim strusim čašu razgovora, vraćam se. —
Nekad Sanja nema čiste čaše pa poslužuje razgovor u
plitkom tanjum. Ovako je malo sporije jer se moramo služiti
viljuškama. Jeste li ikad kušali razgovor s viljuškom? A s
čačkalicom? Sanja i ja smo se jednom služile i pletaćim
iglama: bio je to razgovor na kineski način.
Kad imamo vebke domaće zadaće, ne idemo na čašu
razgovora, nego na čašicu. Porazgovaramo je s nogu.
Jednom je Sanja poslužila prevruć razgovor. Jedva sam
probavila pola čaše.
Jučer me opet pozvala na čašu razgovora. Bio je tako
hladan da sam ga samo liznula i ostavila.
Sada radije idem u park na čašu šutnje.

183
 LITRA RAZGOVORA

Kad mama pođe na čašu razgovora, nema je cijelo dopodne.

— Gdje si ti tako dugo, mama?
—Bila sam kod susjede na čašici razgovora.
—Oprosti, mama, to je bila čašetina, a ne čašica.
— Pa nećemo valjda razgovarati iz dječjih čašica. Naše su
čaše nešto veće.
— Zašto onda ne kažeš da si bila na litri razgovora?
— Sto, tako ti se činilo dugo? Sto bi onda rekao stric Marko?
Njegova mama je otišla k susjedi na čašicu razgovora kad je
počeo drugi svjetski rat - i još se nije vratila.

184
 *

rA[\ -ft/'
 IZSLOVANA MIJEŠA

Netko mi je izslovao miješa i kako sada da napričem pišu.

Brkovi su posve popojmani. A voljao sam jaku imu da pisto
nanešem. Ovako ne znam snima li išla. Tko mi je to izslovao
miješa?
Možda je to zbog toga što sam prejezao grizik dok sam meo
jeso? Kako mi je samo krvila cur. Oko mene su hodi ljudali i u
gledu me čudali.
A možda mi je pomašinena kvara za pisanje? To je da te od
muke zaželi boludac.
Pa da, i kvaro mi je ponalivpereno. Sve izgleda sao kan.
Oko mene kreke žabeću, kasovi vukaju i svjetlečina mjesi. To
je da ti glavne puka! A tako sam nešto lijepo prio htičati. Još da
bar ti pimvaji ne trašte i da zije nima.
Zašto već jednom ne prolazi doljeće? Hoću da cvrce
ptikuću i da grince suje! Jao, kako mi cvobi zukuću. To je
možda zbog toga što pijem vodnu hladu. Kredem u ivet,
božda sam molestan.
Hlačajući skide primijetio sam da sam na nešto rasturio
drap. Sto će mi maći rema? Kako su samo pohlačane trge! Pa
kako su mi ustava prlja: peo sam jekmeza, a nisam zuo prabe.
Kad mi je ovako pogovoren kvar, bolje da šutim. Zlatjeti
je šuto. Zaš mi je bao što nisam mogao napričati pišu.
Oprostite, volim mas, na ovim izslovanim miješama.

187
 Noš ješto: mamajte slušu, nemojte noćno u kas telad gleda-
viziju jer bi vas mogla glaveti bolja. Kad mrakne pad, kredite u
ivet i nemojte ispod pokrivača ježiti plazik i sladati lizoled: od
njega hoće grliti bolo.
Pala na hvažnji!
Vaš Banimir Zvolog

knjižnica
V. MAJI RA

1X8
 JA MAGARAC ZVONIMIRA BALOGA
Pisci nonsensnog smjera, pa tako i Zvonimir Balog, vole
neobične naslove. Podsjetimo se samo nekoliko njih: Trideset peti
svibnja E. Kastnera, Akademija profesora Kleksa], Brezechwe, Tata, ti
si lud W. Sarrovana. Popis Balogovih dječjih knjiga pokazuje koliko
ih pjesnik brižljivo traži već od prve knjige: Nevidljiva Iva (1970.),
Male priče o velikim slovima (1970.), 365 braće (1972.), Ja magarac
(1973.), Pjesme sa šlagom ili šumar nosi šumu na dlanu (1975.), SaŠavi
(1975.), Zeleni mravi (1977.), Zlatna nit (1978.), Jednodćjeki OK (1981.),
Kako sam došao na svijet (1981.), Veseli zemljopis (1983.), Pljesak travi i
gvijegdama (1984.), Ponton (1986.), Okrugla knjiga (1986.), Bosonogi
general (1988.), Bijesne gliste (1989.), Sto najganimanja: Sto ću biti kad
odrastem (1990.), ljubav ga početnike (1991.), Pusa od krampusa (1993.),
Male Ijudetine: hri’atske stilske vjegbetine (1993.). Takvi naslovi ne samo
što privlače pozornost svojom neobičnošću nego jasno ukazuju na
piščeve sklonosti. Proglašavajući sebe u naslovu svoje četvrte
knjige »magarcem«, Balog objavljuje neke od svojih stavova:
rušenje krutih autoriteta, želju za spuštanjem na dječju razinu i
poziv na igru.
Balog je u razdoblju od četvrt stoljeća objavio velik broj knjiga
namijenjenih djeci, a objavio je i knjige za odrasle. Po broju naslova
nadmašio je sve pisce iz petočlanog niza najboljih hrvatskih dječjih
pisaca (Ivanu Brlić-Mažuranić, Jagodu Truhelku, Grigora Viteza).
No pristup u taj najelitniji klub hrvatskih dječjih pisaca Balog je
zaslužio ne toliko svojom plodnošću koliko vrijednošću: nakon
Vitezove smrti postao je čelni pjesnik hrvatske dječje književnosti;
osvojio je djecu i kritičare, a dostigao i onu granicu gdje izrazito

191
dječja književnost upravo zbog takve svoje vrijednosti postaje
bliska i odraslima; razvio je svoj osobni stil nonsensne poezije s
jezičnom igrom te nakon vitezovaca stvorio balogovce; dokazao je
nepresušnost svoga pjesničkog nadahnuća iznenađujući u brojnim
novim djelima bogatstvom varijacija i sposobnošću tematskih,
oblikovnih i žanrovskih inovacija.
Rodio se u Svetom Petru Cvrstecu kod Križevaca 30. V. 1932.
Predratne i ratne godine proveo je u rodnom mjestu, gdje je
polazio osnovnu školu, i u Križevcima gdje je nastavio školovanje
u nižoj gimnaziji i poljoprivrednoj školi. To je doba opisao u svom
romanu Bosonogi general. U Zagrebu je studirao grupu likovne
umjetnosti na Pedagoškoj akademiji i likovne umjetnosti u Školi
primijenjenih umjetnosti. Te su škole, što izravno što neizravno,
pripomogle razvoju i oblikovanju njegovih sklonosti i nadarenosti:
postat će pjesnik koji će se ustrajno baviti jezičnim igrama, a uz
književni rad bavit će se i likovnim stvaranjem pa će izlagati, u
domovini i u inozemstvu, na samostalnim i skupnim izložbama,
svoje slike, grafike i skulpture. Neke je svoje dječje knjige sam
ilustrirao dostigavši tako visoki ideal dječjeg pisca kojem su na
raspolaganju dva sustava: jezični i likovni. Bio je uvijek nemiran
duh te nije provodio dugo vremena na istom poslu.
Prihvaćao se svakakvih kratkotrajnih »zanimanja«, pa je radio
kao »ratar, pipničar, administrator, soboslikar, odgajatelj, učitelj«,
ali je najradije obavljao poslove bliske svojem književničkom i
umjetničkom pozivu radeći kao urednik u dječjim listovima i na
televiziji. Jedan posao nije nikada prekidao, a to je umjetničko
stvaranje i izdavanje knjiga. Dobio je sve književne nagrade za
dječju književnost, neke i više puta, nadvisivši brojem nagrada sve
hrvatske dječje pisce. Gdje sada radi, nema smisla utvrđivati jer se

192
to može izmijeniti do trenutka kad ova knjiga iziđe iz tiska, ali je
sigurno da piše i priprema novu knjigu.
Kad neki pisac napiše i objavi mnogo knjiga, često se za jednu
od njih, ili manji broj njih, tvrdi da su najbolje i da najbolje u svojoj
punini predstavljaju pisca. Ne znam vrijedi li to i za Baloga jer mi se
čini da bi čitatelj bilo koje Balogove knjige, pod pretpostavkom da
ne poznaje druge, dobio pravu sliku o njegovu stvaranju i njegovim
stilskim postupcima. Ipak bih rekao da je među njima knjiga Ja
magarac na neki način jedinstvena. Mogli bismo nabrajati Balogove
značajke: da je nov i izvoran; da mu je poezija nonsensna u
najpunijem i najplemenitijem značenju te riječi; da je svaki njegov
nonsens zasnovan na određenoj zapaženoj činjenici; da je
Balogova poezija vedra i vesela osim možda u ne uvijek vidljivom
podtekstu; da su njegove jezične igre duhovite i neiscrpne; da je
Balog izradio svoju vlastitu nonsensnu gramatiku i stilistiku koja
funkcionira u raznovrsnom odnosu prema »pravoj« gramatici i
stilistici; da je Balog smion i stvaralački u pristupu određenom
sustavu (jezičnom, društvenom), da ga razbija i gradi analogne
sustave; da je slobodan itd. Slijedeći taj niz pohvala, mogli bismo
za knjigu Ja magarac reći: da je najizvornija i najzačuđnija; da u
svojoj posudi sadrži najgušći i najzreliji Balogov nonsens; da je
najvedrija i najveselija; da sadrži najduhovitije i najraznovrsnije
jezične igre; da su u njoj najbogatije zastupljeni svi postupci
Balogove nonsensne gramatike i stilistike; da je najsmionija; da
najbjelodanije pokazuje kako funkcionira Balogova pjesnička
radionica u analizi sustava, razbijanju njegove posvećenosti,
građenju novih modela istim kalupima, ali iskrenutim ili prila­
gođenim drugim polazištima; da je najslobodnija itd. Ako smo rekli

193
da sve Balogove knjige uspješno predstavljaju bit Balogove
pjesničke umjetnosti, onda to Ja magarac čini najuspješnije.
Ta je knjiga neobična, i zbog toga još više balogovska, i po tome
što izmiče mogućnosti lakog i sigurnog žanrovskog razvrstavanja.
Kratke sastave od kojih se sastoji knjiga Balog zove »pričama«. Jesu
li to zaista priče? Te »priče« po dužini variraju od dva retka do tri
stranice ili nešto više, te već sam podatak da u knjizi od sto
osamdeset stranica ima osamdeset »priča« dovodi taj naziv u
sumnju. Mnoge od tih »priča« ni po čemu se ne razlikuju od
pjesama u Nevidljivoj Ivi, tek što su pisane u prozi, a to nije bitno ako
u jednima i drugima možemo otkriti osebujan Balogov ritam i iste
stilske postupke. Te su »priče« sad pjesme u prozi, sad kratke crtice,
sad osebujne mini-pnče, ali u svima je prevlast pjesničkog nad
pripovjedačkim očita.
U nemogućnosti da se u ovako kratkom zapisu izloži, usustavi i
primjerima osvijetli bit nonsensne poezije uopće i posebno
Balogove, spomenimo samo jedan primjer. Među brojnim ciklu­
sima u ovoj knjizi ima jedan pod naslovom Dobgo jutgo. U njemu
Balog pokušava gledati na svijet sa stanovišta šeširskog a ne
ljudskog pa za šeširski svijet izgrađuje neke sastojke potrebnih
sustava. Jezik prilagođuje tako da u šeširski govor ubacuje glas »s«
kao osnovicu, u govor zida glas »z«, u stropov govor »s« itd.
»Ljudsku« frazu »skinuti na pozdrav šešir« preokreće za šeširski
svijet u »skinuti na pozdrav ljude«. Tako pjesnik igrajući se jezikom,
ostvaruje praskavo humorno raspoloženje, ali u isto vrijeme
nekako poput Nevidljive Ive nevidljivom podzemnom pedagogijom
upozorava na relativnost svih sustava.
Balogove male »priče« u knjizi Ja magarac nisu priče koje bi
uspavljivale dijete. One ga, naprotiv, tjeraju na budnost i na

194
upotrebu svih njegovih duševnih snaga i mogućnosti za razot­
krivanje životnih sustava i vlastito suočavanje s njima. Ta je
vesela igra zapravo vrlo ozbiljna i u najpunijem smislu
stvaralačka.

dr. Milan Crnković

195
 BALOGIČNO, DAKLE SLOBODNOCRTNO

Ma što god mi govorili o slikarstvu i pjesništvu, ma što god mi

mislili o likovnosti i liričnosti, ma što god znali o crtanju i pjevanju,
ponajprije moramo reći da se u svjetove ovih oblika izražavanja
ulazi nesputanom maštom. Dobro će doći disciplina i tehnika,
znatno će pomoći znanje i vještina, ali do stvaralačke emanacije i
osobnoga znaka stiže se jedino prepuštanjem slobodi zamišljanja i
izmišljanja. I kada je riječ o prepoznatljivim motivima i znanim
situacijama, kreacija nikad neće biti puki opis ili običan prijepis —
precrt viđenoga i doživljenoga, nego će djelo koje želi biti
umjetničko — ili već jest umjetničko — postati vrijednost upravo
snagom preobrazbe.
Zvonimir Balog je rođenjem i sudbinom pjesnik, dakle stvaralac
u jeziku, čovjek koji umije dopustiti riječi da ostvari sve svoje
zvučne i značenjske mogućnosti. No on je i pjesnik koji već prije
govora raspolaže bogatim unutarnjim viđenjem, koji svoje
fantazije može uobličiti i crtama i mrljama, koji opsesivne likove iz
svijesti i podsvijesti znade materijalizirati bojom i volumenom.
Štoviše, on se specijalistički školovao da svoj bogomdani likovni
izraz obogati potrebnim zanatskim umijećima, da bolje pripitomi
kist i pero, papir i platno, kamen i drvo, bakrenu ploču i željeznu
žicu, odnosno sve čega se dohvati i što mu se nađe pri ruci.
Dobro prihvaćen i slavljen kao pjesnik, zatim kao prozaik i
dramatičar, urednik i antologičar, zapravo pisac u svim mogućim
žanrovima, Zvonimir Balog je stanovito vrijeme bio stavio u drugi
plan svoje slikarsko-kiparsko-grafičko izražavanje. U mladosti je
startao na nekoliko izložaba, a zatim se desetljećima tek tu i tamo

196
javljao likovnim radovima. U posljednjih desetak godina, međutim,
znatno intenzivnije crta i slika, a također mnogo učestalije izlaže
afirmirajući svoj poseban svijet oblika i znakova.
Da se približimo likovnom univerzumu Zvonimira Baloga,
treba dodati da je sa zahvalnošću primio poduke vrsnih nastavnika,
značajnih hrvatskih slikara, kao što su Sebalj, Motika, Veža,
Bratanić i Parać. Balogov likovni izraz nipošto nije pomodan i
trenđovski, no znao je dosjetljivo reagirati na oscilacije ukusa i na
neizbježne mijene senzibiliteta. Ne napuštajući nikad tzv. figuraciju
to jest ostajući vjeran stanovitoj ikoničnosti, mimetičnosli ili
asocijativnosti povučenih poteza, nije pritom i/ncvjctaviiu
autonomne vrijednosti linije i boje, a pogotovo nije ostaju« »gluh I
zahtjeve ritmizacije kadra i sugestije specifičnog imagiimtivnog
prostora.
Kada danas promatramo u cjelini Balogovu crtačko-slikarsku (a
i kiparsku) dionicu, možemo reći da nam ona izranja kao važna
komponenta stvaralaštva njegova naraštaja, kao dobrodošla dopuna
značajnim poetikama između slutnje nadrealizma i izazova struktu­
ralizma. Po organičnosti i biomorfnosti simboličkih figura njegov
bismo likovni govor mogli dovesti u blizinu moćnih oblikovnih
transpozicija Nives Kavurić-Kurtović, no isto tako i u susjedstvo
Sutejevih mnogoćelijskih sklopova jer mu stil karakterizira
umnažanje istovrsnih čestica ili variranje motivskih konstanti.
Koliko god se Balog umješno služio bojom, u njegovu su izrazu
primarne grafičke vrijednosti ili svojstva naglašene materičnosti.
Zbog neposrednosti učinka rado inzistira na konstantnosti, kako
crnine i bjeline, tako i punoće i praznine, a učestalo polarizira tanke
i blage poteze sa silovitim i žestokim nanosima pigmenta. Općenito
bismo za Balogov likovno-umjetnički svijet smjeli zaključiti da je

197
bujan i bogat, paradoksalno obuhvatan i oksimoronski raspet:
istodobno groteskan i nježan, paralelno ozbiljan i smiješan.
Razumije se, Balogove su slike ionako komplementarne
njegovim stihovima i prozama, njegovim ludičkim konstrukcijama
i verbalnim kombinacijama, stihovnim asonancama poput Pusa od
Krampusa ili stilskim vježbama poput Malih Ijudetina. A Balogovi su
crteži, samom naravi rukopisa, još prisnije vezani uz autorovo
risanje i pisanje jer je risanje također oblikovanje smislenih pasusa i
nastavljanje rječitih rečenica — samo «đrugim sređstvima». A kad su
u pitanju ilustracije vlastitih tekstova onda je odnos riječi i slike
neporedan, rijetko sretan slučaj usklađenosti nadahnuća. Nema
nikakve dvojbe da je ikonografska baza zajednička, to jest da pisac i
ilustrator u istoj osobi slijedi identične tematske i motivske
poticaje, ali kod Baloga je analogna i ekspresivna komponenta:
živahne crte prate elastične riječi, dinamični spletovi oblika
odjekuju na iskričave sintagme.
Važno je reći kako jednodušni autor ne zlorabi priliku što
likovno tumači svoje spise, pa nam ne nudi umornu i monotonu
pratnju jedinstvene, makar kreativno stečene stilistike. Ne plašeći
se da će ispasti nekoherentan, on svakoj knjizi, svakom žanrov­
skom iskazu, svakom pojedinačnom tekstualnom izazovu, nastoji
naći što primjereniji specifičan crtački korelativ. Dakle, raznolikost
unutar dosljednosti, dodatna je karakteristika i kvalitet ovoga
nesvakidašnjeg ilustratorskog zadatka i pothvata. Kao što je
književno razveden i zaigran, Balog je i likovno istinit i istančan, pa
svoje limare i poštare, mrave i slonove, generale, ljuđetine, anđele i
vragove predstavlja uvijek drugačije aktiviranim i razgranatim
obrisima i plohama, mrežama i mrljama, predivima i čipkama,
sjenčenjima i rubljenjima. Ne iznevjeravajući logiku mašte

198
slobodom svojega crteža grli inače nedohvatne krajnosti. Na
krilima njegove imaginacije dopire do nas, takoreći slijeće, i
sliječ — binom koji najuže veže sliku i riječ.

akademik Tonko Maroević

199
 O PISCU

Zvonimir Balog rođen je 30. svibnja 1932. godine u Svetom Petru

Cvrstecu nedaleko od Križevaca. U Zagrebu je završio Školu primije­
njenih umjetnosti i Pedagošku akademiju. Studirao je pedagogiju. U
životu je radio raznovrsne poslove kao administrator, pipničar,
dekorater, domski odgajatelj, soboslikar, nastavnik, predavač na
Pedagoškoj akademiji, urednik časopisa, televizijski urednik i drugo.
Pjesnik je, prozaik, slikar, kipar i ilustrator. Stvorio je impozantan
opus od šezdesetak knjiga za djecu i odrasle: slikovnice, zbirke
pjesama, priče, eseje, romane, aforizme, dramske tekstove i
scenarije. Autor je dviju antologija.
U teoriji književnosti i književnoj kritici Zvonimir Balog smatra se
utemeljiteljem suvremene hrvatske dječje poezije, tvorcem nonsensa
i osebujna humora. Prema ostvarenom opusu, originalnosti i
književnoj vrijednosti prvo je ime hrvatske književnosti za djecu i
mladež.
Više od četvrt stoljeća knjige Zvonimira Baloga nalaze se na
popisu obavezne školske lektire. Zastupljen je u antologijama za
djecu i odrasle, a mnoge njegove pjesme su uglazbljene.
Zvonimir Balog najnagrađivaniji je hrvatski dječji pisac. Više­
struko je nagrađivan svim poznatim književnim nagradama. Od
1970. godine do danas dobio je šest puta nagradu "Grigor Vitez"
(Zagreb), četiri puta nagradu "Ivana Brlić-Mažuranić" (Zagreb),
dva puta jugoslovensku nagradu "Mlado pokolenje" (Beograd),
nagradu "Zmajevih dečjih igara" (Novi Sad), nagradu "Mali princ"
(Tuzla) za najbolju knjigu u Republici Hrvatskoj, Bosni i Herce­
govini, Srbiji i Crnoj Gori i nagradu "Kiklop" (Pula) za knjigu
godine. Dobitnik je Goranove plakete za pjesništvo i nagrade

200
"Visoka žuta žita" za trajni doprinos hrvatskoj književnosti. Za
ukupno djelo odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka
Marulića.
Kao likovni umjetnik i ilustrator svojim slikama, crtežima i
skulpturama sudjelovao je na četrdesetak izložbi i dvadesetak
bijenala i trijenala u zemlji i inozemstvu. Za ilustracije u slikovnici
Veseli zemljopis nagrađen je nagradom "Grigor Vitez". Za "vrhun­
sko stvaralačko dostignuće" dobiva nagradu "Grigor Vitez" za
tekst i za ilustracije u slikovnici Golema mrvica.
Književno djelo Zvonimira Baloga poznato je i čitateljima izvan
Hrvatske. Tekstovi su mu prevedeni na devetnaest jezika. Najzn.i
čajniji je prijevod Bontona na engleski jezik u izdanju Društva
hrvatskih književnika, objavljen 2000. godine pod naslovom Nift
Manners orHom I Can A void Grornng Up to Be a Twit.
Dobitnik je međunarodne nagrade, diplome IBBY Honour
List (Časna Lista IBBY-a) 1996. godine za knjigu poezije Busa od
Krampusa.
Godine 2002. nominiran je za najveću svjetsku nagradu za dječju
knjigu, Andersenovu nagradu, a 2003. za "Astriđ Lindgren Memorial
Award for Literature" koju je u spomen na veliku spisateljicu
ustanovila švedska vlada. Ta nagrada koja promiče književne i
humane vrijednosti, te pravo djece na igru i sretno djetinjstvo, u
cijelosti korespondira s književnim djelom Zvonimira Baloga.
Umro je 2. studenoga 2014. u Zagrebu.

Ranka Javor

201
 IZVACI IZ KRITIKA

Basnopisac za odraslu djecu

Kroz basnu, a najčešće kroz jezički kalambur ili čudnu inverziju

tako sličnu dječjim pitalicama i "tajnim pismima", Balog se probija
do čistine gdje se zbiva sama neposrednost svijeta ili svijet kao
sušta neposrednost. Ona se za dijete upravo i zbiva u jeziku, u
imenovanju i prepoznavanju stvari i bića. Ništa iz tog svijeta
odraslih nema za dijete samo puku upotrebnu vrijednost, nego su
stvari same po sebi (kao i sam jezik — u kome stvari i jesu, u kome
obitavaju) i više od toga: one su poruke, ili čak samo zbivanje.

Branko Bošnjak, Oko, Zagreb, 30. 01. 1974.

Živo i raznoliko

Donjogradska kazališna radionica i dalje marljivo i uspješno radi.

To je kazalište koje ne samo da pažljivo brine i izabire repertoar
temeljen pretežno na domaćim dostignućima, već počesto izvlači iz
naftalina i obnavlja svoje već niz godina rado gledane predstave
(prisjetimo se samo famoznog Zeke, :(nke i janjeta). Nakon više nego
zanimljive i dobre 17esele avlije Branka Mihaljevića i novoj obradbi
Ivana Baloga, Branka Stoj ako vića i Antuna Marinića, gotovo
identična ekipa javlja se tada u slijedećem repertoarnom potezu s
praizvedbom.
202
 Na sceni lutaka Dječjeg kazališta »Ognjen Priča« izvedena je 28.
lipnja 1984. godine glazbena komedija za djecu u jednom dijelu,
naslovljena Ja magarac. Već sam naslov pobudio bi kod mnogih još i
veće iznenađenje i zanimanje, da već nije dovoljno eksploatiran
poznatom i popularnom zbirkom pripovijedaka Zvonimira Baloga,
koja je do sada već uvelike uveseljavala mlada bića, koja su eto i
uzrasta za kazalište. Autor pripovijedaka igra se i s tim Magarcem iz
naslova, i s Mravom, Papigom Igom, Mačkom Ačkom i Lavom, sve
su to u glazbeno-dramskom djelu koje je sačinio Branko Mihaljević a
režirao Ivan Balog, postala lica — osobe — velika bića divovi lutke.
Ostala su lica iz pripovijedaka lutke one manje, na koje smo navikli
da ih se vodi iz nekih kola za vašar ili zabavu ili raznoliku lutkarsku
bratiju. S ovakvom podjelom na dvovrsne lutke predstava izvan
redno dobiva na živosti, raznolikosti i neobičnosti. Jer uobičajeno se
igra na lutke i žive glumce, a sa da upravo tu najaktivniju ulogu živa
glumca preuzima i provodi druga lutka, dimenzionirana poput
čovjeka prilijepljena na njega i prikopčana, njegovih pokreta i
ponašanja, vođena njegovim tijelom i glasom. To zanimljivo i
dojmljivo rješenje akademskog kipara Stjepana Gračana novost je
kojom predstava izuzetno mnogo dobija likovno i animacijski.
Gračanova lutka je koloristički atraktivna, animacijski teška ali
pokretljiva, bitnih karakternih odlika, simpatično osovljena na
zadnje noge, bucmastih trbuha i prostranog repa. A to da je iza nje
lutkar u crnom trikou koji joj uspijeva dati posvemašnju živost, to
je i prednost lutke i pokora za lutkara, koji nosi najteži animacijski
teret, a glava i sve mogućnosti glasovne animacije kao da bivaju
gurnuti u drugi plan jer ne mogu prodrijeti iza lutkine glave, glas se
napreže do svojih granica pa i tada ostaje ponekad nedovoljno
jasan i razumljiv.

203
 Dječje kazalište »O. Priča« i ovaj je puta zapravo svojim
koktelom suradnika na predstavi dobilo mnogo — novu glazbenu
predstavu za djecu koja će ostati na repertoaru, a koristeći razno­
likost njihovih ideja i mogućnosti i ponešto drugačiju predstavu.

Trud svih stvaratelja i izvođača

Posebno, doista, treba istaći da se na ovoj predstavi trebalo
dosta i to drugačije raditi. Nipošto to ne znači da je time i
napravljeno odista sve što se moglo napraviti. Dapače, kad je o
nedostacima riječ, tada predstavu treba doraditi, popraviti tekst
kratiti, redateljski joj ponešto razriješiti, pokret još uvježbati, riješiti
kako doći i do zvuka da se ne gubi — ali to je sve ono što će, kad se
napravi, predstavu činiti još boljom. I ovako kako je veoma dobro i
zabavno ide, neobično je i novo, pa treba reći za dosad učinjeno
sve najbolje o glazbenom djelu Branka Mihaljevića koji je nov, pa
kroz to veoma svjež, zatim o redateljskom trudu Ivana Baloga koji
je zaista zamjetan s obzirom da se radi o novom djelu i novom
načinu, primijenjenom inventivno i s veoma mnogo prodornosti i
pažnje. Scena i lutke Stjepana Gračana novog su lika i animacijskih
mogućnosti, a scenski pokeret Antuna Marinića posebno promi­
šljen budući da se radilo na novi način, a postiglo dobru scensku
pokretljivost novog stila.
Posljednji odlomak ipak treba posvetiti zaista svim animatorima
Dječjeg kazališta. Malobrojni ansambl te kuće hrva se stalno i
uspješno s novim za đacima i projektima, a ovaj su puta nosili zaista
i terete i lutke doslovce na sebi. Zorica Petnjarić-Kalić najviše je
dala svojim naslovnim likom, posebno je skakao Mrav Zvjezdane
Cubre, a i najzahvalniju i najatraktivniju lutku Lava gotovo i nije
trebao animirati Ante Zubović jer je već sama bila dovoljna.

204
Animacijski treba istaći i povrće — naročito Vrganj Milorada
Bunčića, jer je zaista veselo i zgodno da i gljive koji puta pomaknu
klobuke.

Vesna Burić, Glas Slavonije, Osijek, 09. 06. 1984.

✓ ■ __________ __________
Više nam je pripomenuti o zbirci ]a magarac (1973.). Premda je
riječi o prozi, u mnogočem bi je — poradi jezične igre — valjalo
pridružiti Nevidljivoj Ivi. I ta zbirka iznenađuje naslovom, kojim
Balog zbunjuje dijete — kako da knjigu zamoli u knjižim i? 1 )a bi
pomogao, autor uvršćuje uvodni tekst Nešto o naslovu premda nm je,
dakako, jasno da on, tekst, više nema smisla jer je knjiga već U
dječjim rukama. Dakle, već u naslovu i oko njega humorna igra.
Potom i sami naslovi poglavlja slijede nonsensom autorovu
pjesničku zbirku: Škakljive priče, Četveronošce priče, Ekapoan etirp
(Naopake priče), Dob-jo juljo, Mliječna priča .r tučenim vrhnjem be%
lješnjaka... Dalje, u formi (strukturi tekstova) posvemašnja je
ležernost, isto tako i vrstovno — pokraj prozno organiziranih
cjelina rimovane su pjesme u prozi; na nekoliko mjesta, nakon koje
cjeline, čitamo: Odmorite se!, Odmorite malo noge, Duboko
udahnite. Sto kažete na jednu dobru limunadu?... Već vanjski,
formalni elementi predskazuju, dakle, njezinu temeljnu humornu
usmjeridbu. ja magarac pokazuje sve moguće načine Balogova
proznoga "smijanja jezikom". U tom redanju nema stilske
sustavnosti, klasificiranih načina, nego se želi iskazati spontanitet
što je još jedno obilježje suvremene dječje književnosti. U
poglavlju Takoreći ljubavne pjesme (izbjegavanje "Uranja" naslovom!)

205
naći ćemo domišljatosti, duhovito poigravanje riječima i njihovim
"izvedenicama": čaj-očaj, ma-mut-tatut, motorkotač-kotormotač,
ali i originalnih pričica o zaljubljenim predmetima (nalivpero,
kliješta); djetetu se sugerira - sve se može zaljubiti, sve je ljubav oko
nas, ali vesela, luckasta.
Drukčiju jezičnu igru nudi Balog poglavljem Kkapoan ečirp
dakle, inverznu jezičnu sintaktičku postavu. A sve ima balo-
govskog smisla. Kao što su njegova poigravanja korijenima
amblamatična tako su u istoj mjeri i ova izokretanja: Čim sunce
svane, jutro izađe; Dobro jutro, gradivo, danas ćemo uzimati novu
djecu.
Dalje, u Mini-pnčama kumulativno se igra smislom, zapravo
nonsensno konotira: trgovina je prebirovina, nećkovina, repovima
traževina...
Onda, jezik je moguće "ulijeniti", moguće ga je ispisivati koso
(pa su tad Kose priče), uvršćivati isti fonem u glasovni lanac (kako to
rado čine djeca igrajući se), ispremiješati slova unutar riječi... Sve to
izgleda ležerno, igrivo, no baš su time pokazuje Balogova književna
veličina. Posrijedi je nov, ne-biran jezik, počesto su poticajan
kolokvijalni izričaji: Teče mu med i mlijeko (Mliječna priča), Ušao je
u povijest (Vrata u povijest), pri čemu autor infantilizira metajezik.
Ja magarac je zbirka koja nije samo dragocjen prilog hrvatskoj
dječjoj humorističkoj literaturi: ona premješta težište s teme ("sadr­
žaja") na jezik šarm tu ostaje i igra se, smije se.

dr. Milan Crnković,

(iz recenzije) Zagreb, 1974.

206
Zvonimir Balog, pošto je zabljesnuo u poeziji i dao bitno novo
obilježje cijelom jednom razdoblju u razvoju hrvatske dječje poezije,
ogledao se i u proznom stvaralaštvu. Izdaje zbirke priča Ja magarac
(1973.) i Zeleni mravi (1977.). Balog naravno ni u prozi ne želi pisati
tradicionalno. Klasičnu narativnu shemu vješto preoblikuje u
igrivu, nonšalantnu anegdotu. Kako prevladavaju kratke narativne
tvorevine, naročito u zbirci Ja magarac, mogli bismo reći da je Balog
stvorio specifičnu šaljivu minipriču koja sadrži elemente priče,
crtice, dosjetke i pjesme. U zbirci Zeleni mravi pokazuje da ima sluha
i za duže priče. Bile duže ili kraće, sve Balogove priče izdvajaju se
od ostalih tvorevina tog žanra originalnošću slila. Budući da nema
velikih razlika između jezika njegove poezije i jezika proze, mnogi
su skloni i njegova prozna djela svrstati u poeziju, što nije
neosnovano jer su mu rečenice veoma ritmične, a tu i tamo i
srokovite, i priče su mu građene gotovo istim postupcima kao i
pjesme.
dr. Dubravka Težak
Hrvatska poratna dječja priča, Školska knjiga, Zagreb, 1991.

207
 Dobar dan gospodine Zvonimir!

Jedva čekam kraj školske godine kad ću mirno moći šutirati sve
školske knjige. Bilo bi super kad svjedodžbe nebi ni dobivali jer kad
ili pokažem starcima reći će mi kako sam magarac, ali ženski. Ja
magarac! Fuj. To ne mogu biti i ne želim, ali tvoja je knjiga baš
super. Cool je. Pozdrav iz najvećeg i najljepšeg Broda na svijetu.

Anamarija Dujak, Vlld

O.S. Ivana Brlić-Mažuranić
Slavonski Brod

Bok, gospon Zvone!

Pročitao sam mnogo vaših knjiga, a najbolja mi je Ja magarac. Na taj

naslov mi prijatelji se zezamo. I kada netko kaže da li si čitao knjigu
]a magarac mi se opalimo smijati i kažemo mi ne trebamo čitati, mi
se samo pogledamo i svatko vidi jedno veliko magare. Vi osim Ja
magarca imate još puno dobrih knjiga koje ja volim čitati.

Jurčević Ivan, 7d
O.S. Ivana Brlić Mažuranić, Slavonski Brod

208
 SADRŽAJ

Nešto o naslovu................................................................................... 5
Probna priča......................................................................................... 6

TAKOREĆI LJUBAVNE PRIČE.........................................................7

Caj...........................................................................................................9
Kotormotač......................................................................................... 11
Zbog čega su izumrli mamuti.......................................................... 12
Ljubav.................................................................................................. 13
Zrake sunca.........................................................................................15
Zaljubljeno nalivpero........................................................................ 17
Kliješta.................................................................................................19

PUTOŠKRABI.................................................................................... 21

Bedaki za muške................................................................................ 23
Tulipan................................................................................................ 27

EKAPOAN EČIRP............................................................................. 29

Kako dan provodi mene...................................................................31

Naopakajana.......................................................................................32
Čovjek pametnih nogu......................................................................34
Mrakulja..............................................................................................36
Čovjek bez sjene................................................................................. 38
Rastresenko........................................................................................ 43

210
Zaboravljiva kruška.......................... 45
Bauk i pol........................................... 47
Gotovo naopaka priča...................... 50
Blijesava pritća................................... 51

MLIJEČNA PRIČA S TUČENIM

VRHNJEM BEZ LJEŠNJAKA. . . 53

Med i mlijeko..................................... 55

MINI PRIČE.......................................

Glasovir.............................................. 01
Jednom nisam znao račune.............. 62
Trgovina............................................. 63
Stidljiva priča..................................... 64
Priča za dijetetičare........................... 65
Ruke.................................................... 66
Nepoštenjak....................................... 68
Ćubasti kakadu................................. 69
Nečitxljivxa priča.............................. 70

OKRUGLE PRIČE............................. 71

Sir........................................................ 73
Elipsasta priča.................................... 75
Igra oraha........................................... 79
Rođendan........................................... 81

211
Kupus i vrganj.................................................................................... 86
I uk i krumpir..................................................................................... 88
Dosadna priča.....................................................................................90

MEKANE PRIČE IZ
()VDJEVINE IONDJEVINE..............................................................91

Zemlja spužve.................................................................................... 93
Sjeme vjetra......................................................................................... 94
Pralja Alja............................................................................................96
Smijalica.............................................................................................. 97
I ijena priča....................................................................................... 100

ČETVERONOŽNE PRIČE............................................................. 101

Nosorogi rogonos............................................................................ 103

Slon.....................................................................................................104
Pred kavezom s majmunima......................................................... 105
Priča o lavu i mravu........................................................................ 106
Najstarija škola................................................................................. 108

KOSE PRIČE.....................................................................................111

Visoki ton.......................................................................................... 113

Kiša.................................................................................................... 114
Puževi stuponauti............................................................................116
Papiga Iga i mačak Ačak.................................................................120

212
T( )BC)'/,! i POUČNE PRIČE 123

Svojeglavi čavao...............................................................................125
Juha.....................................................................................................126
Iznimna st onoga..............................................................................127
Neću...................................................................................................129
Škrtac Tac..........................................................................................131
Skidamo ti kapu............................................................................... 134
Vjetrovi............................................................................................. I 16

ŠKAKLJIVE PRK I ............................................................139

Što sve može biti pokvarene..........................................................141

Kakvih sve ima rus a ......................................................................143
Tako...........................i........................................................................144
Vrata u povijest. . 146

NAORUŽANI PUK I 149

Dvije vojske , m i r i ...........................................................151

Junak nak................i 1 1 1 • i i i ■ ............................................. 152

DOBZOJUT/O 157

Razgovor zida i lellM 159

1
Dopodnevm ru/govoi ih • * i *» im v|i '..iliri....................160
Razgovor šeAn a i mi u tpa 162

213
Ć( )ŠKASTI RAZGOVORI 165

Dan rada............................................................................................167
Kupovanje vremena........................................................................ 169
(apele..................................................................................................170
Voda u čaši...................................................................................... 172
Objed..................................................................................................174
Ccvjekica........................................................................................... 176
Slavna obitelj.....................................................................................178
| a magarac.......................................................................................181
Stablo................................................................................................. 182
Čaša razgovora.................................................................................183
1 >itra razgovora.............................................................................. 184

PRIČA KOJU NISAM MOGAO NAPISATI................................ 185

Izslovana miješa............................................................................... 187

JA MAGARAC ZVONIMIRA BALOGA

- dr. Milan Crnković........................................................................191

BALOGIČNO, DAKLE SLOBODNOCRTNO

- akademik Tonko Maroević.......................................................... 196

() PISCU
- Ranka Javor.....................................................................................200

IZVACI IZ KRITIKA ...................................................................... 202

214