Broj 1.

PREVRAT Avangardni časopis za poeziju

Manifest
rheizma

poezija

ČEMU
NAS UČI
U
FUTURIZAM
VjeČNI
Vje
BEAT

Ovdje je sfera promjene, promjene, promjene...

Kroz promjenu razori promjenu!
PREVRAT Avangardni časopis za poeziju
SADRŽAJ
Predgovor....................................................................................1
Rheizam (nacrt za utemeljenje Poezije toka)...............................3
Rheistička poezija
Petar Pavlović.......................................................9
Mirna Meštrović...................................................14
Čemu nas uči futurizam (rheistički esej).....................................17
Vječni beat, nekad i danas..........................................................20
Poezija Novog beata
Vinko Drača...........................................................24
Proza Novog beata
Sion.........................................................................29
Poezija
Malaovca Sapfa......................................................28
Predgovor manifestu……………………………………...30
Manifest za nezavisnu revolucionarnu umjetnost......................31

fotografija na naslovnici:
Oštrica napretka - Petar Pavlović, Marko Resanović

Urednik:
Mirna Meštrović

Kontakt:
e-mail: casopis_prevrat@yahoo.com

tel
095/826 6179
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

Predgovor

Umjetnost u ovome trenutku ne postoji Ljepote u vidu prekapanja po smetlišti-

u Hrvatskoj. Postoji samo usmrñena
poluraspadnuta, izmrcvarena lešina u
koju su nagurani neprobavljeni ostaci
prošlosti i plašljiva, impotentna trzanja
koja bi htjela predstavljati nagovještaje
budućnosti. Kao nadgrobni spomenik
postavljene su dvije hladne kamene
gromade, čija je glavna zadaća
onemogućivanje eventualnog uskrsnuća
mrtvaca – Matica hrvatska i Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti (Ivan
Aralica i Nedjeljko Fabrio, čini se,
sasvim predano obnašaju svoju dužnost
grobara). Ova lešina se s jedne strane
sastoji od nekakvog plačljivo-kičastog
patetičnog pliša, povijesnih saga i
veličanja «našeg naroda», uzdaha
slabića, služenja zastarjelim estetskim
konvencijama i normama; a s druge
strane od postmodernističke destrukcije
ma i nekrofilije lošeg kolažiranja, intele-
ktualnog snobizma, «neodadaizma»,
služenja formi trivijalnosti i ispraznosti
ili najgore akademističke sterilne herme-
tičnosti. Koliko god ove dvije tendencije
izgledale različito one su u osnovi samo
dvije strane iste stvari, te se štoviše
meñusobno nadopunjavaju i prožimaju.
Temeljna svrha Prevrata je pobuna,
ustanak, te beskompromisni sukob sa
vladajućim tendencijama u hrvatskoj
umjetnosti, stvaranje novog umjetničkog
pokreta, sukob sa cjelokupnom buržo-
askom kulturom, te u konačnici Prevrat
umjetnosti.
Služeći tome cilju Prevrat objavljuje
svoje osnovne smjernice i shvaćanja. Za
nas one nisu neke neobavezne želje ili
usputni prohtjevi, već temelj i jezgra
našeg cjelokupnog djelovanja:

Anthony Tiffin Marabous Café , ulje na platnu

platnu
1
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
Smrt postmodernizmu!
Postmodernizam je (naravno, gledano
kao tendencija; uzevši u cjelini) ne samo
u potpunosti nesposoban da pruži
odgovore na zahtjeve ovoga historijskog
trenutka, već je u svojoj suštini
suprotstavljen pokušajima koji tome
teže. On je potpuna kapitulacija pred
dekadencijom postojećeg društva koja,
okrećući leña novome i Ljepoti
(shvaćene dinamički i proturječno
potencijalno obuhvaćajući ono što se
obično naziva ružnim), od slavljenja
ispraznosti i ropskog prihvaćanja
postojećeg stvara svjetonazor i koja u sebi utjelovljuje sve ranije
umjetničku tendenciju.
Protiv - ideje o rečenosti svega, ideje o
kraju povijesti, favoriziranja kolažiranja
i vječnog prožvakavanja ranije rečenoga,
malograñanskog nihilizma, pesimizma,
relativizma i skepticizma!
Za - borbu za progres, bespoštednu
kritiku svega postojećeg, originalnost,
kreativnost, stvaranje i traženje novoga!
Beskompromisan sukob s
akademizmom!
Sterilni akademizam, koji uživa u svojoj
umjetnoj i nadutoj erističkoj
hermetičnosti i neobično se ponosi
njome, a koji je omiljena intelektualna
izlučevina malograñanskih profesorčića
i njihovih mlañih sljedbenika kojih
danas ima ogroman broj, samo je
žaljenja vrijedan pokušaj prikrivanja
vlastitih slabosti – u prvom redu vlastite
ispraznosti i neinventivnosti. Kao što je
rekao Nietzsche, «oni mute svoje vode
kako bi se one učinile dubljima». Prema
akademizmu se treba odnositi kao i
prema svakom drugom šarlatanstvu –
bez imalo milosti!
Nastavljanje avangarde! Produktivan
dijalog s avangardnim tendencijama u
broj 1.
prošlosti i rad na stvaranju novih
tendencija. Poezija mora unutar sebe
ubrzati razvoj ñogañaja, te anticipirati
budućnost do koje dovode tendencije u
sadašnjosti. U tom smislu riječi Poezija
mora biti avangardna, ona mora
predstavljati prve borbene redove u
sukobu Čovjeka sa ograničenjima koja
se postavljaju pred njega, odnosno u
sukobu progresivno-novoga sa
nazadno-starime.
Odbacivanje mainstream, široko pri-
hvaćene, hrvatske poezije i proze,
napadnuto! Dolje s:
(V)aralicama,
Fabrijima,
Pavličićima,
Ferićima,
Radakovićima,
Jergovićima,
Rudankama itd.!
Sravnati sa zemljom Maticu hrvatsku
i Hrvatsku akademiju znanosti i
umjetnosti!
Bespoštedna kritika postojećeg dru-
štva, borba za njegovo ukidanje i
oslobañanje umjetnosti od okova
kapitala! Borba protiv svih nazadnih i
zastarjelih shvaćanja – buržoaske
estetike i buržoaskog morala,
patrijarhata, nacionalizma i
šovinizma i homofobije!
Prevrat poziva razbijače tradicije -
one koje uriniraju po hrvatskom
bogu, sinove ludila, one koji smatraju
da je domovina razvaljena kurva, te
da je Aralica kurvin sin...da zajedno
sa nama žrtvuju djecu svoje
umjetnosti prevratu! Žrtvu obavljati
putem maila:
casopis_prevrat@yahoo.com
2
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
Rheizam
(Nacrt za utemeljenje
Poezije toka)
1. Rheizam, odnosno Poezija toka, se
zasniva na dijalektičkom shvaćanju
stvarnosti, te upotrebi dijalektičke
interpretacije svijeta pri svakom umje-
tničkom djelovanju i stvaranju. Cijeli
Svemir, svi fenomeni u njemu, te svi
elementi koji ga kroz svoje dinamičke
meñusobne odnose čine, promatraju se
kroz borbu suprotnosti i sukob, tok,
vječito suprotstavljanje samome sebi,
prelazak u vlastitu negaciju i vlastito
ukidanje, opovrgavanje postojećeg, te
na temelju toga stalno, u principu neli-
nearno, prelaženje na višu razinu
organiziranja materije pri čemu svaki
stupanj razvoja sadržava u sebi ujedno
sve prošle i sve buduće stupnjeve.
Dijalektika, vječno kazujući samu sebe,
nikada se ne ponavljajući pri svojemu
gmizavom zamatanju oko pojave, potre-
som smisla i značenja kojim ruši uske
zagušljive hodnike formalizma
filistarstva kroz koje se slabo probijaju
zrake svjetlosti shvaćanja, dižući u
zrak, te pritom vijoreći ruševinama
akademija i katedri za formalnu logiku,
vrteći njihove kosti od armiranog
betona; pri svojemu razgolićivanju u
dogañajima uvijek pazi da zadrži
nabrano ruho baršuna svojega kretanja.
Kao onda kada se razlijeva kroz
šuštanje milijuna letećih zrnaca u
sivkastoj pješćanoj oluji ili kroz
zgrčenost niza virova u nabujaloj
smeñoj rijeci koja u sebi nosi sav
raznoliki otpad iz grada, dok miluje
lopatice turbina; vrteći se i rastući,
usisavajući svo šarenilo raznolikosti
proturječnosti i sukobljenosti svijeta u
svoj očito pijano-zaigrani vrtlog, ostajući
pri sebi jedino svojim paničnim,
histeričnim bježanjem od sebe. Cjelo-
kupna stvarnost shvaća se kao stalno
samoopovrgavajuće kretanje materije
broj 1.
koje nije izazvano nekim vanjskim
uzrokom, već je inherentno samoj
materiji i u potpunosti neodvojivo od
nje. Materija nije neka cjepanica u koju
bi mogla udarati sjekira dijalektike, te
bahato od nje nizom ogrebotina i tupih
udaraca proizvoditi oblik koji joj najviše
pogoduje; niti bi ta sjekira mogla biti
nužnost koja bi od negdje izvana
udarala pečat nekakvih dijalektičkih
zakona, koje bi materija kao nemoćna
lutka na koncu trebala slijediti.
Dijalektika postoji samo u materiji i
kroz materiju, s druge strane, materija
postoji jedino dijalektički. Kao što je
nemoguće odvojiti plamen od njegovog
erotičnog ljubičasto- crvenog kovitlanja,
te spomenute vrtloge od njihovog
spiralnog padanja u dubinu njih samih,
u točku kojoj se stalno teži, ali koja se
ikada ne ostvaruje, od cilja u čijem se
približavanju sadrži suština njih samih;
tako je nemoguće spasiti materiju od
utapanja u turbulencijama dijalektike,
i a ni dijalektiku ispariti iz materije.
Rheizam se inspirira svim dosadašnjim
oblicima ljudske misli u kojima se, pa
makar i u zametku, nalazi dijalektička
interpretacija stvarnosti – npr.
odreñenim dijelovima Veda, Herakli-
tovom filozofijom, te naročito filozofijom
Hegela i Marxa, gdje su kod potonjeg
povezivanjem dijalektike i materijalizma
dane osnove za potpuno utemeljenje
dijalektike kao naučne discipline.
2. Sagledavajući cjelokupnu stvarnost
kao ranije opisani tok rheizam nastoji
stvoriti Poeziju koja će u potpunosti
funkcionirati u skladu s principima
toka razvoja i kretanja materije.
Poezija je sloj motornog ulja razma-
zanog nad nekom lokvom, koja je
nastala nakupljanjem vode u rupi na
asfaltu uslijed padanja kiše ili na bilo
koji drugi način. Sloj motornog ulja,
odnosno Poezija, predstavlja jedno
3
 PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
Man Ray Meret Oppenheim leži na leñima, fotografija
posebno područje, koje se po svojim
općim karakteristikama i vlastitim
specifičnostima bitno razlikuje od svih
ostalih fenomena u Kozmosu, te ima
svoje vlastite unutrašnje, samo sebi
svojstvene zakone. Poezija nije jedno-
stavno ogledalo stvarnosti, niti se na
bilo koji način može na to svesti, kao
što bi bio slučaj kada bi bila samo lokva
vode bez onog sloja ulja nad njom.
Svjetlost iz stvarnosti se u dodiru sa
slojem ulja disperzira i interferira -
stvarnost koja je do tada bila ravna
ploha se ugiba, isprepliće, savija i
deformira na najrazličitije moguće
načine, te se cijepa, trga, lomi, a zatim
se razni dijelovi luñački povezuju, slažu,
spajaju i lijepe. Ovo gutanje i
probavljanje stvarnosti od strane Poezije
nikako nije samo kolažiranje ili
upotreba već postojećeg materijala u
broj 1.
svrhu oblikovanja novoga - to je proces
koji raña sasvim nove fenomene i
odnose koji nisu postojali prije. U sloju
motornog ulja vidimo alkoholizirani ples
boja; duga se javlja - mlada vesela
djevojka umjesto stare, dosadne
babetine monokromatske svjetlosti!
Ljepota se, pak, može shvatiti samo kao
dinamično stanje rezonancije čovjeka i
objekta koji je isijava, koje nastaje
uslijed ulaženja u sklad dijalektičkog
kretanja objekta i dijalektičkog kretanja
čovjekova bića. Da bi se Poezijom
uhvatila i prikazala Ljepota potrebna je
dinamička rezonancija kretanja Poezije i
Stvarnosti (odnosno vanjskog prostora
izvan Poezije). To se može postići samo
tako da principi na kojima funkcionira
Poezija odgovaraju dijalektičkom
kretanju u stvarnosti. Poezija se time
nikako ne svodi na oponašanje stvarno-
4
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
sti ili njezin odraz, budući da se unutar
Poezije, u skladu s njezinim vlastitim
zakonima, i dalje vrši izrazito
kompleksna interferencija i disperzija
stvarnosti. Stvar je samo u tome da
načela koja upravljaju tom
interferencijom i difrakcijom odgovaraju
obilježjima dijalektičkog kretanja u
prostoru izvan Poezije.
Kritičari će nesumnjivo reći da se
zasnivanjem principa na kojima funkci-
onira Poezija na dijalektici narušava
nezavisnost i sloboda Poezije. No oni
time zaboravljaju da je Poezija
nesumnjivo viši oblik čovjekove psihičke
djelatnosti; viši u odnosu na uobičajeno
mišljenje i jezik, te da, ma koliko ona
bila prividno slobodna, ipak prema
njima stoji u posljedičnom odnosu.
Poezija u skladu s time nije u
mogućnosti da sama iz sebe izgradi
neku logičku strukturu koja će
rukovoditi načelima spomenute
interferencije i difrakcije, bez kojih ona
nije moguća. Kritičari, naravno, i sami
otvoreno koriste ili zagovaraju jednu
logičku strukturu – formalnu logičku
(koju dijalektika sasvim očito ukida), te
stoga njihovi prigovori sasvim prirodno
otpadaju.
Sve aspekte pjesme, njezinu strukturu,
odnos meñu njezinim sastavnim dije-
lovima, njezinu cjelokupnu formu i
sadržaj rheizam nastoji organizirati na
način koji će biti u skladu s tokom
samopovrgavajućeg kretanja. Pri tome
se posebno inspirira jednostavnim
fenomenom u kojemu mnogi aspekti
dijalektičkog kretanja dolaze do izražaja
- protjecanjem rijeke na svim dijelovima
njezinog toka.
3. Kroz rheističku pjesmu izražava se
sukob, borba, proturječje, stalno
kretanje i nemir. Ona je izgovorena u
jednom dahu, u bunilu, vrućici i ludilu.
U njoj nema stanke, odmora i
mirovanja. Ona je u dinamičkom
broj 1.
proturječju sa samom sobom i s cijelim
svijetom. Ona u istom trenu samu sebe
uništava i izgara, te izgrañuje;
neprestano ukidajući samu sebe,
postojeći samo kroz svoj samoukidajući
razvoj.
4. Osnova rheističke pjesme je njezin
tok. Njega kroz svoj meñusobni odnos
sačinjavaju svi dijelovi pjesme, a oni
ujedno postoje samo u njemu i kroz
njega, samo kao momenti toka. U
rheizmu ne postoje, niti imaju bilo
kakav smisao, zasebne i izolirane slike,
zasebne i izolirane misli, zasebni i
izolirani stihovi - sve slike, misli i
pojedini stihovi postoje samo kroz
odnos sa onim što je bilo prije njih i
onim što će doći poslije njih. Rheistička
pjesma je u suštini tok stihova, slika i
misli. Tok je kontinuiran i jedino kroz
njegovu potpunu cjelovitost pjesma
dobiva pravi smisao - jasno je da ne
postoji išta što bi na bilo koji način
prekinulo tok koji je prisutan cijelom
duljinom pjesme npr. grupiranje stihova
u strofe ili bilo kakve samodovoljne i
zatvorene cjeline, točke i sl. Ujedno,
svaki moment toka posjeduje u
stanovitom smislu svoje vlastite
specifičnosti i vlastiti razvoj, uz to što se
u njemu na odreñeni način reflektira
suština cjelokupnog toka pjesme.
5. Tok rheističke pjesme, općenito
govoreći, nije linearan. U njemu se ne
može strogo odijeliti “prošlost,
sadašnjost i budućnost”, niti se može
reći koja od ovih stvari prethodi nekoj
drugoj ili dolazi iza nje. Početak već u
sebi sadrži kraj kao klicu, a jednako je i
sa svim ostalim točkama u toku – svaka
točka ujedno u sebi sadrži svaku drugu
točku, koja dolazi prije ili poslije nje, a
predstavlja njezino ukidanje, odnosno
opovrgavanje. Stihovi, slike i misli
nerijetko mogu biti anticipirani,
nagoviješteni, a time i sadržani, u ne-
5
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

kom ranijem stihu, slici ili misli. Time prikazivanje dinamičnih, kompleksnih i
postaje još očitije koliko su momenti unutarnje-proturječnih sustava.
toka neodvojivi jedni od drugih.
7. Poezija toka nastoji rečeničnu i
6. Kretanje po principu negacije onoga logičku strukturu stiha dovesti u sklad
što je trenutno prisutno logički dovodi s težnjom prikazivanja divljeg
do mnogostrukosti razvoja. Ne postoji samoukidajućeg toka. Stihovi se moraju
samo jedan način na koji se može temeljiti na izraženoj dinamici, obilatoj
negirati ono što je pred nama, nego u upotrebi glagola koji moraju biti njegovi
principu beskonačno njih, a svakome je pokretači i nosioci, te na minimiziranju
u realnosti, u skladu s konkretnim upotrebe pasivnih formi, statičnih
okolnostima, pridružena odreñena oblika, te imenica. Imenicom se
vjerojatnost da se dogodi. Budući da je odreñeni pojam shvaća metafizički,
rheistički tok u suštini negativan, on odvojeno od konkretnih uslova u kojima
dovodi do mogućnosti svoje se nalazi, te apstrahirano od kretanja,
mnogostrukosti, razdvajanja od samoga mrtvo i samodovoljno, što je prepreka
sebe, te rañanja novoga, autonomnoga ostvarivanju punog i cjelovitog dijale-
toka, često i sasvim suprotstavljenog sa ktičkog toka na svim razinama. Zato je
onim tko ga je rodio. Tok kontinuirano potrebno, kada god je moguće, umjesto
povezuje sastavne dijelove pjesme na imenice upotrebljavati glagol, a imenice
ranije opisan način, no na svakome nastojati ugušiti u divljem i luñačkom
mjestu, u svakoj slici, u svakome dijelu urlikanju glagola oko nje.
stiha postoji mogućnost odvajanja od
glavnog toka, odnosno mogućnost
grananja pjesme. Novi tok i glavni tok
mogu pritom ulaziti u najrazličitije
odnose – novi tok, koji nastavlja teći
paralelno sa starim, može biti brzac,
odnosno može uskoro presahnuti. Isto
tako, on može po svojoj dužini biti
jednak starome, ili može zamijeniti stari
tok koji takoñer može presahnuti. Što
se tiče sadržaja toka roditelja i toka
djeteta, oni mogu ulaziti u najrazličitije
odnose – od toga da su konzistentni, pa
do toga da su u najoštrijoj opreci. Ovaj
se proces na najrazličitiji načine može
ponavljati neograničen broj puta, sa
ogromnim brojem grananja, koja stoje u
najrazličitijim odnosima, stvarajući tako
izrazito kompleksnu i bogatu zaigranu
svečanost sadržaja i forme. Time, za Giulio Bragaglia Violončelist,
razliku od nerheističke pjesme,
rheistička pjesma uz svojstvo toka fotografija
pokazuje i svojstvo više- 8. Budući da je tok svijesti u svojoj
dimenzionalnosti. Zahvaljujući procesu suštini neukrotivo kretanje u kojemu se
grananja moguće je jednostavno i jasno manifestiraju sve ranije navedene

6
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
odrednice dijalektičkog kretanja, te
budući da rheizam teži što potpunijoj
spoznaji nesvjesnog dijela čovjekovog
bića koji u dobroj mjeri odreñuje
njegovo svjesno djelovanje, rheizam teži
manifestiranju toka svijesti kroz
pjesmu, te uslijed toga koristi spontano
pisanje. To se na prvi pogled može
učiniti čudnim budući da se jedno-
stavnim spontanim pisanjem ne može
postići kompleksna sadržajna i višeslojnog pisanja koje polazi od grañe
formalna struktura rheističke pjesme,
posebno složena grananja koja ona
podrazumjeva. Stvar je u tome da je
jednostavno spontano pisanje
ograničeno u tom smislu što ispušta iz
vida činjenicu da je manifestiranje toka
svijesti omeñeno, ograničeno i i same tendencije koje se manifestiraju
uslovljeno logičko-jezičnom strukturom
koja je svojstvena “svakodnevnom”
ljudskom razmišljanju, a koja je u
osnovi nedijalektička i formalno-logička,
te uslijed toga nesposobna za
fundamentalno razumijevanje
stvarnosti i prikazivanje Ljepote.
Jednostavno spontano pisanje ne može
izvesti i osloboditi Poeziju iz ovog
hrñavog formalno-logičkog kaveza, već i
mimo svoje volje pomaže njegovo
reproduciranje. Budući da rheizam teži
njegovom nemilosrdnom razbijanju on
se ne može zadovoljiti jednostavnim
spontanim pisanjem, već koristi
usmjereno i višeslojno spontano
pisanje. Pod usmjerenim spontanim
pisanjem misli se na proces kojim se u
svijesti želi omogućiti nesputana
izmjena slika, misli i motiva, no pri
njihovom oblikovanju u stihove tok
svijesti se usmjeruje tako da njihovo
konačno prikazivanje bude u skladu s
jednostavnim odrednicama rheizma.
Naravno, što je netko stekao više
iskustva u takvome pisanju to mu ono
postaje prirodnije, te je potrebno sve
manje i manje usmjeravanje toka
svijesti. Pri višeslojnom spontanom
pisanju, bez kojega je izgradnja
rheističke pjesme nemoguća, stihovima
broj 1.
koji su ranije ispisani se prilazi
ponovno, te polazeći od njih proces
stvaranja ponovno počinje – pri tome se
ne mijenja išta u sadržaju starih
stihova. Na ovakav način moguće je
potpuno konstruiranje rheističke
pjesme i svih njezinih složenih
grananja. Posebno prikladna metoda
pisanja sastoji se od dva dijela –
potpuno automatskog pisanja, te
dobivene na ovaj način.
9. Budući da se rheizam zasniva na
dijalektičkom shvaćanju stvarnosti sam
način obrade i prikaza motiva kojima se
pjesma bavi je takoñer dijalektičan, kao
kroz pjesmu. U skladu s time kroz
rheizam se izražavaju tendencije koje
teže ukidanju i uništenju postojećeg
društva, te univerzaloj ekonomskoj,
političkoj, socijalnoj i umjetničkoj
revoluciji. Razvoj povijesti nije išta
drugo nego poseban oblik dinamičke
borbe proturječnosti; razvoj društva je
samokretanje kompleksne strukture
koje se svodi na samoukidajući razvoj.
Revolucija je konačno i iznenadno
preskakanje iskre uništenja i stvaranja,
popraćeno dubokim podrhtavanjima,
kovitlanjima ideja i bljeskovima
mogućnosti koje proviruju kroz
razderane dronjke uspavane
usporenosti i sigurnosti; ona bičuje,
šara i nemilosrdno raskrvavljuje sivo
nebo učmalosti i mediokritetstva, svojim
duguljastim krajevima spajajući u sebi,
kroz svoju promjenu, ono “prije” s onim
“poslije”, donoseći strah i spasenje.
Radnička klasa je ona materijalna
snaga koja svojim kretanjem donosi
revoluciju, stoga je rheizam nedvo-
smisleno okrenut ka radničkoj klasi, te
jasno usmjeren protiv kapitalista i
čitave buržoaske kulture.
10. U skladu sa svojoj vlastitom
suštinom rheizam ne može ikada biti u
7
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

potpunosti završen i izgrañen – ona je

živa tvorba koja se i sama kreće i
razvija, stoga se ne može ograničiti na
skup dogmatskih i zatvorenih pravila.
Sve što je ovdje napisano samo je nacrt
za utemeljenje, koji će se s vremenom
nužno mijenjati i razvijati, kao što će se
mijenjati i predložene tehnike za
njegovo ostvarivanje i sami proizvodi
pjesničkog stvaranja rheista; njegovo
utemeljenje postoji samo kroz njegovo
vlastito neprekidno izgrañivanje, čvrstu
točku konačnog utemeljenja nakon koji
bi rheizam bio u potpunosti izgrañen i
završen nemoguće je postići.

Petar pavloviĆ
Petar
Mirna MeŠtroviĆ
trovi

Ovdje je sfera promjene,

promjene,
promjene,
promjene…
promjene…
Kroz promjenu razori promjenu!

Šiva, Vigyan Bhairav Tantra

8
 PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

MIRNA KAO RIJEKA DIVLJEG TOKA

SVIJEST MI JE PRIJE TEBE TREPERILA
NE TREPERI
SJEČUĆI, REŽUĆI, GULEĆI MISLI
IZDAHNUTE U RADU, KOPIRANJU STROJA KOJI SE USPRAVIO, IZDIGNUO
ON BI RAZBIJAO SAN O LEPTIRIMA NADVIO NAD SMETLIŠTA
IZLJEĆUĆI ZAIGRANO IZGUBLJENOSTI
IZ PLIJESNI KRPA OD NJE JEDEN BAKTERIJAMA
VLAŽNOG TAVANA IZMRCVAREN, OSAKAĆEN, UBIJEN
ŠTO SU U BOBICE TINTE SUMNJOM O LEPTIRIMA
CRNE KRVI KOJI ĆE SE PRETVORITI U TEBE
STVARALI, UTISKIVALI, UKAPLJIVALI DOK UNIŠTAVAŠ STROJ I TREPERENJE
MOKRAĆU
PREDOSJEĆANJE TEBE UTKANO U KNJIGU O KOJOJ SU PJEVALI, VIKALI, SLAVILI
KOJA DOLAZI, RAðA, NAGOVJEŠTAVA ŽIDOVI I KRŠĆANI
ONO ŠTO JE UŠLO UZDISALI
S TOBOM UKORIČILI JU U PLAŠT
UPALO U ŽIVLJENJE BIJELE PUTI I DRHTAJA
KROZ MOKRE SNOVE O CVILJENJA PRED BOGOM
SJECKANJU BRIDOVA
TVOJIH NOGU ŠTO SU CVJETAJUĆI
KOJI RAZGRANIČUJU KUBISTIČKE FIGURE KAO NIZ MEKANIH CIJEVI
UCRTAVAJU PREOBLIČAVAJUĆI BOREĆI SE
JAHANJE ZVIJERI BABILONA PREKO KOJIH PROTJEČE
TRESU KLIZI
DJECU NA SNIJEGU PRAVILNOST PO KOJOJ SVIRAJU
PLAŠEĆI, STRAŠEĆI UDARAJU, ZVEČE
PRIJETE ZIMSKOJ IGRI AZBESTNE MREŽE
NE SAPINJUĆI, NE OGRANIČAVAJUĆI SE CRNE TANKE NAJLONKE
OBVEZAMA KOJE IZ TOGA PROIZLAZE
URLIČUĆI
PRITOM ORGIJAJUĆI SA SPOLOVILOM
KOJE ĆE OPET ŠTRCATI,
REZONIRATI,
ŠIKLJATI
OSCILIRAJUĆI S URLIKOM
KROZ ISPADANJE VIJAKA
GREBANJA MESA,
KIDANJA VRHA KOŽE,
UZDISANJA
IZ LJUBIČASTOG SVJETLJENJA
NOKTIJU,
ISPREPLITANJA,
JAUKA
IZ UMIRUĆE PREDILICE VUNE
KOJA TRESE, SKAČE U POGONU OČAJNO BJEŽI
IZGUBLJENIM U NEKOJ
KAPITALISTIČKOJ TVORNICI
KOJU SI BIJESNO UNIŠTILA
SMIJUĆI SE 9
RUŠEĆI
 PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

MRVEĆI
PLEŠUĆI GOLA KROZ MOJU SOBU
TRČI
JUREĆI OD TEBE
GLEDAJUĆI
BOJEĆI SE
TVOJEG JAHANJA NA BABILONSKOJ ZVIJERI
KOJA PARA UGLOVE
VIJOREĆI PARNIM KOTLOVIMA
MAŠUĆI NAD TOBOM, MIRNOM,
ONOM KOJA MOŽE RUŠITI DRVEĆE I SNJEGOVIĆE
NEHAJNIM NANOŠENJEM ŠMINKE NA LICE ISPRESJECANO SJAJEM
ONO LEBDI, TUGUJUĆEG OSAMLJENOG SVJETIONIKA
BJEŽI, ŠTO BACA,
ODLAZI I ŠALJE SVJETLA ZELENIH OČIJU,
DOLAZI EMITIRA KROZ BUBREĆE MORE
UPRAVO PORED GRANE ŽUDNJE NOĆI I PODSVIJESTI,
NJEGOVE SOKOVE USISAVA, TO DIVLJAJUĆE CARSTVO NESIGURNOSTI,
PLJUJE I SLAVI, DRHATANJA I CRNIH PASA,
IZGUBLJENE SIGE I ŽILETE, NJIHOVA REŽANJA,
NAðENE, OTKRIVENE LAJANJA,
NA TVOJOJ SVEČANOJ MISI KREVELJENJA STRAHOVA,
NA ČIJEM KRAJU UREZUJEŠ ZNAKOVE KESEĆIH,
BRUSIŠ LIKOVE OD OGREBOTINA OBAVIJENIH KOŽOM,
CRTAŠ DIJAGRAME OD KRVI I UGRIZA KOJU ĆEMO, S NJIMA,
KOJI ŠARAJU, NAPINJU I BOJE UNIŠTITI
PEPEO NA OLTARU I
MOJA LEðA
U NJIH SKICIRAŠ ZNAK LJUBAVI
RADI KOJE MORAM RAZUMJETI, SHVATITI, NAUČITI
ČITATI TVOJE ZNAKOVE
OGREBOTINA, KRVI I UGRIZA,
ONI MI PRIČAJU,GOVORE, ŠAPĆU
KAKO SE U CJEVOVODU NJIH
NALAZI ZAKOPANA I SKRIVENA
SVETA MOLITVA,
UZ RAðANJE NEGACIJI, NJOJ SI NAPISALA,
POSVETILA BIBLIJU
ČIJE SI STRANICE NATOPILA,
SMOČILA,
PRSKANJEM KAPLJICA SVOJE MOKRAĆE
PO OLTARU, NA KOJI TE VEŽEM,
LJILJANIMA I SELOTEJPOM
KAČIM, PRITIŠĆEM, UZ TRNJE VEZIVANJA
ONOG ŠTO JE BILO ODVOJENO
A SADA SE UKIDA, NESTAJE, GINE
U OBREDU KRVI I MESA
KOJEM PRISUSTVUJU ORMARI, STOLICE I
ŽARULJA ČIJE SVJETLO RAZREðUJE, UBLAŽUJE
NAŠE POLJUPCE 10
Petar pavloviĆ
 PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

LOKOMOTIVA AA-
AA-20-
20-1 (4-
(4-14-
14-4)

ONI TE GREBANJEM,
RAZDVAJANJEM SILUJU
HLADNIM KRETANJEM
PALEĆI,
DODIRUJUĆI GRUBO,
BESTIDNO VRIJEðAJUĆI NJEŽNOSTI
KLIJEŠTIMA, ODVIJAČIMA JEDNE DRUGE PRIČE
CIJEVI TOPEĆI, SUPROTSTAVLJENE NJIMA
MIČUĆI DIJELOVE U IZVIJANJIMA,
ŠTO SE GIBAJU BORANJU,
PULSIRAJUĆI TMURNO S PLESANJU RAZVRATA I SVILE TVOJIH NOGU
CVJETAJUĆIM ATOMIMA ZAIGRANOG ŠTO SU, NJIŠUĆI SE,
IZ ODVODA U NAŠIM DODIRIMA PLIJENEĆI PONOS I PRKOŠENJE
ŠTO PLJUJU VATRU IZMEðU NAKOSTRIJEŠENIH POLJA JEDNOG MLADIĆA
KOJA SE BACA, MOJE KOŽE KROZ KOJEG IZBIJAJU
LETI KROZ VRIJEME NARANČI KOJIMA SAM TE U CRVENO NEBO
U ISKRAMA KRIJESNICA HRANIO, NJIME RAZMIČUĆI ZEMLJU
UHVAĆENIM POHOTU, ISPREPLETENIH NOGU, ZAMJENJUJUĆI
UKAPLJENIM DAVAO TI POLJUPCE, KRATKOVALNE METALNE ANTENE
U ZAČAHURIVANJE KAPI NJIMA BUDIO PAUČINA OBGRLJENIH
KRVI I ULJA HRABROST U MIRNI, ZAPLETENIH OKO SUZA
GDJE URLIČE PLAČUĆI RAðAO RAZUMIJEVANJA IZ TVOJIH OČIJU
METAL GRČEVITE LJEPOTE, S KOJIMA SU LEPRŠALE
ZAVIJAJUĆI PUCA, U NJOJ, VIJOREĆI
PRISILJEN PLESATI KAO NJE SAME, CRVENO NAGOVJEŠTAVALE
HARMONIKA, LJUBAVNICE, SVOJOM SVILOM
UZ TAKT SVIRANJA KLIJEŠTA, REVOLUCIONARKE MILUJUĆI ZRAK KROZ NJEGA
ŠKRIPEĆIH ODVIJAČA, IZLIJEVAJUĆI SE U GIBANJE
CRVENOG MLAZA OGNJA, PSIHE U LJUDIMA
KOJIM ZLOSTAVLJAJU SNIVAJUĆIM OKO NAS 11
MREŽASTU UTROBU NEMILOSRDNO, ZAPLETENIM NA KLUPAMA
KAKO TRAŽI KRVNIK OTAC, ŽELJEZNIČKOG KOLODVORA
 PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
ŠTO MU SE NOĆAS, SPAVAJUĆI,
UZ ŠUMOVE ŠKRIPANJA
OROSILA NA LICU
KRV GULAGA,
KONDENZIRALA,
NAKON KVARENJA,
PRAŠINE,
HRðANJA LOKOMOTIVE,
NJEZINIH ZNAKOVA PROPADANJA,
NAKON KOJEGA KOMADIĆI
RASTAVLJENOG OČAJA BJEŽE,
TRČEĆI DO MOJIH UZDAHA ISPUŠTENIH HRABRO
KROZ KOJE JE SPREMLJENA,
ZAŠTIĆENA, SAČUVANA
DAVNA PROŠLOST SLAVE
GDJE NEMA TRAČNICA
KOJE TE MOGU SABITI U SEBE
PRIKOVATI URLIKANJE
DIVLJAJUĆEG METALNOG JUREĆEG
ČUDOVIŠTA
ČIJE SU SUZE
VRTLOŽNE KONDENZIRANE PARE
VRIJUĆE MAGLE OBLAKA
ŠTO PISKUTAJUĆI PIJANO SLAVE
RAZREZIVANJE BRANIKOM,
POMAMNO KIDANJE PLAHTI OBLAKA
NOŽEM,
RANE PLAVETNILA U
PLUTAJUĆIM KRVAREĆIM KIŠAMA
KAPLJUĆI,
PADAJUĆI NA RIJEKU ŽIVOG KORIJENJA
U MAGLAMA DRHTEĆE TALASAVE
MATERNICE
ŠTO, IZVIJAJUĆI SE,
ORGIJA,
PLEŠE,
SLAVI NA DIMNJAKU
PJEVAJUĆI SODOMI,
KLANJAJUĆI SE GOMORI,
KRV U OČIMA
PRSKA,
LETI DO ANSAMBLA MEHANIZMA PRIJENOSA, U BLJEDILO PJENE OD MREŽE
SVIRANJE SIMFONIJE
POLUGA, VENTILA,
UZDIŠUĆIH KLOPTEĆIH POKLOPACA
ŠTO SE VESELE, OBOŽAVAJU, LIŽU
ORGIJANJE UGLJENA
ČIJI OGRTAČ OD CRNIH ČESTICA
ŽELIM, SANJAM, MOLIM
NA RUSKOM SNIJEGU UMIRANJA
broj 1.
GDJE SU PROSJACI SNIVALI
REVOLUCIJU
NEZABORAVLJENIH
U SUDARANJU S DEKOLTEOM,
MRAMORNIM PODOM
ŠTO UPIJA BRUJANJE PJEVANJA
RAŠTIMANE GITARE JEDNOG PROSJAKA
ČIJE SU TUGUJUĆE, GLADUJUĆE
VLATI BRADE PLESALE
IZVIJAJUĆI SE, ZAVODEĆI
U MIRISIMA SPIRALA DUHANSKOG DIMA
RAZVUČENOG PREKO SVIH
VISOKIH, TREPERAVIH, PRAŠNJAVIH
KUPOLA SVJETLA
KOJE SE USPAVANO POSTEPENO
RAZLIJEVALO OD TVOJE
RAZMAHANE, UZBURKANE, PODIGNUTE
PLAVE SUKNJE
OD NJE PADAJUĆI SVE DO OČIJU
NASILNO USPAVANIH
LOKOMOTIVA
IZGUBLJENIM
UBRZANO UPIJENIM
NEPRAVILNIH RUPA
RAZBACANIH NASILNO,
RAZIGRANIH ODAŠILJAČA SVJETLA
GRACIOZNE BLJEDUNJAVOSTI
TVOJE BOŽANSKE KOŽE
RASPRŠENE U ČAðI ZNOJA
RUDARA
MOJIH PRSTIJU, 12
 PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

NAD KOJIM SAMOIZGARAJUĆA VATRA ŠTO DODIRUJUĆI,

UNIŠTENJE GREBU, RAZDRAŽUJU, PARAJU
OBAVIJA POBJEDU U KOTAČIMA CRNILO
GDJE ZAJEDNO SVIRAJU KOJIM SI OMOTALA, EROTIZIRALA
NA BUBNJU BOJLERA NOGE
U KOJEG SE UTISKUJU, KOJE BIČUJU RAZUM,
PLAZE, ŠIBAJU PSUJUĆI
MIGOLJE ZVUKOM PARANJA
DO SIRENE ŠTO TITRA NAJLONA
RAZREZUJUĆI, SILUJUĆI, RAZDVAJAJUĆI
TAJGU
PALJENJEM DODIRUJUĆI,
KRETANJEM KROZ BUDUĆE
KRVAVO UBIJANJE POLJA KUKURUZA
SILOVANJE I PROSTITUIRANJE NJIVE UKRAJINE
U NJOJ RAðANJA
SODOME, GOMORE I KRVI DJECE
ČIJU SI NOĆ SABILA, STISNULA UZ CIJUK
NOĆI DIVLJAJUĆA, CRNA
ŠTO SI IH ZAPALILA RAZDJELJUJE
U SVOJIM CILINDRIMA POMAMNO GUTAJUĆI
SA TEŠKIM ZNOJENJEM PLODOVE SVOJE USPORENOSTI
PIJANIH MUŽIKA, LENJINOVIH SJENA PRONAðENIH,
OMATALA VIJUGANJE PRISUTNIH NA ZIDOVIMA BARIJERA,
MOJIH MISLI, OTKRIVENIH
U NJIMA ĆE SE SJEĆATI, U STRAHU SRAMEŽLJIVOSTI
PRIZIVATI, SMO ČEKALI STREPEĆI,
PAMTIT ĆE TE PRED NJIMA ZASTAJALI
CVILJENJE, UTONUVŠI U RASTEZANJA TRAČNICA
REŽANJE BOLI, KOJE SMO OSLUŠKIVALI
SILOVANIH, IZJEBANIH ČEKAJUĆI DA IH,
UKRAJINKI UMORNO NASLONIVŠI GLAVU
PRIKLJEŠTENIH, RAZUZDANIH, ISPUNJENU POLJIMA BOLI,
KAPOM BRKATOG OCA REŽEĆIM STRAHOVIMA,
JOSIFA, SRUŠIŠ
IZDAJICE I UBOJICE BOLJŠEVIZMA, PUŠTAJUĆI SJENAMA
ŠTO SKUPLJA LIMFU DJECE PREGAŽENIH GOLUBOVA
PROŽDRIJETE OD RODITELJA DA SE, RAZDVOJENI,
KOJE NISU NI POZNAVALA, KOPRCAJU,
SVJESNO VIDJELA, BJEŽEĆI OSLOBAðAJU,
DOK TI JESI, DOJILA SE, UKRŠTENI, ISPRESJECANI
PLAKALA UZ SIGNALNIM SEMAFORIMA
ANDREJA ANDREJEVA, MAGLI
KOJI TE PORODIO, IZNIO, IZ TVOJIH OTKRIVENIH GRUDI
DA BI TE MOGLI UBITI,
LOKOMOTIVO,
RASTAVITI, UNAKAZITI, SILOVATI,
DOK GLEDAM KAKO
NIČEŠ, RASTEŠ, USKRŠNJUJEŠ,
POBJEDONOSNO CVJETAŠ
13
IZ SVAKOG ATOMA
Petar pavloviĆ
 PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
Slike plutajuĆeg
plutaju eg svijeta
pokazujem parcijalan interes
za elemente smijeha
izbacujući pjenušavi šum
hotimične naslade
išibana bjelinom kože namreškanoj i razmazanoj
pucketajući obzirima na
grotesknim oblinama
nimalo vjerojatnih
plahti
muklo i raspomamljeno
uzrokujući dinamiku
naranči na uglačanim metalnim nitima
koje su anticipirale
izvlačenje pamučnih niti
što ih je isplela
referentna točka
nježnog volumioznog torza
prizivajući time
sveopće mrštenje Ljepote
i konfiskaciju čulnih usana
udaljena aproksimativno
za radijus šešira
palucajući ciganskom svilom
koja odlaže ukroćene repove
svojih plamenova na
tvome licu
i na taj način interferira sa
zvjezdanim nakupinama derme
izazivajući ljubomoru rojeva
tropskih nimfica
sapinutih u paroksizmu žudnje, upletenih u povijuše sjete
broj 1.
na meko-čvrstoj zavijenoj
konstrukciji tijela
konfrontiranoj sa ljepljivom i zamamnom
punoćom izdašne otopine utrobe simulakra
gorde i važne plišane igračke
razvučenim
ispoliranim
iscjetcima vagona
prateći blijedo krvarenje
zloglasnih čaški
bolećivih cvjetova
strahujući od dekadentno organiziranih
snopova posve predvidljive
svjetlosti, prezirući tog kvislinga
koji ponekad mrmlja
kako na perju nekih
gusaka
leži jedan par
zgužvanih ušiju
dosezajući visinu praskavih kupola
ruševnih zdanja
povremeno suvislih ideologija
čijim se sjenama nadimaju
glatka leña
kažnjena degeneracijom
lubenica
Mirna mEŠTROVIĆ
mEŠTROVI
14
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

Frank kortan Incontro di benedizione, ulje na platnu

ENTROPIJA
Ukoliko me zatekne noć
u smjelom rastezanju mačaka,
klinički precizno,
britvom
ću ostrugati (čini se)
inercijalan sustav
oblaka
podrezujući njegove
lažne plazmatske nožice
što su pupanjem pigmenata
brazdale svod nebeski
opajajući se, neumoljivo poput
posve predvidljivo, rožnatih tvorevina koje su,
bakanalno po diktatu
nehajnim amputacijama tantalski izmučene svijesti,
razmazujući krhku armaturu raskopale krvave arabeske
strogim jagodicama po narušavajući homogenost
uglačanim plohama gracilne drhtave bjeline
raspojasanog svjetla koje neukusno nategnute preko
raščlanjuje skladnu fizionomiju labavih zglobova
15
sutitranja opeke i žbuke ordinarne zvijeri
 PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
zasićena plesnom retorikom
mjehurića prašine
debelih stijenki,
precijenjenih u domaćinstvu,
uzrujavajući tako čistoću
koncepciju osmišljenu u
radionici vučnih vozila željeznice
iste sam, u nedoumici,
demitologizirala na
puki zadah učmalosti
kojeg reproducira legitimna figura,
besramna vreća vode, hmelja,
ječmenog slada i kukuruzne krupice
ili na pokrov opsjenarskih kenotafa
što plutaju u zadrigloj i tustoj
himeri primitivizma
broj 1.
koja me nekoć poučavala
kardinalnim vrlinama
prateći usmjerena gibanja
njenih dugih lanaca
polimera kapljica urina,
iznenañena titranjem
infrazvukova
pakosti i očaja,
atrofije tijela,
piskutanja debele zmije
u čijem nektaru plutaju
raspadnute ljuske i vlasi kose,
davno tretirane kanom,
integrirane u pohabano klupko
koje rasteže svoje trepetljike
u smjeru sitne kućne gamadi
Mirna meŠTROVIĆ
16
 PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

Čemu nas uči futurizam?

Sterilno i grubo ponašanje nad samim kretanjem svojstveno
akademistima i mediokritetima koje kretanje u futurizmu i
što će sto godina od 1909 obilježiti kretanje futurizma nastoji ubiti
razvijajući tehnike rezanjem na statične mrtve točke,
u vlažnom mraku hrpu nepokretnih činjenica
instituta, na čije će kosture ljepiti naljepnice,
zabijanjem skalpela u meso predstavlja nemjerljivo jednostavniju opciju
trgajući paučinasta vlakna stanica od pokušaja saznavanja zaigrane vrtložnosti i
pušećim užarenim metalom konkretnih obilježja samog kretanja,
interpretacija, čije tajne formalistima ostaju nespoznatljive,
izgrañujući svoje umjetne ćelije kao uostalom i ono što sada pokušavam reći,
vulgarnosti, a iz čega proizlazi
u tkivu kretanja besmrtnost futurizma
nasilno gravirajući granice , usprkos smrti konkretnih oblika
tamo gdje ih nema u čiji se kalup tekuće-ubrzano
formalistički snivajući prodiranje negacije razlijeva,
o postojanju izmišljenih točaka postojeći kroz stalno propadanje i odvajanje
početka i kraja od samoga sebe,
futurizma ulijevajući se u nove puteve izraza,
na njihovoj upravo prekrasnoj blistavosti
i jasnom sjaju njihove grobnice
gradeći svoj hram,
o kome ću sada govoriti,
o osnovnom pojmu i jezgri, promjeni, munji
predstavljenoj i parametriziranoj brzinom
za koju vrijedi formula:
više brzine – više dijalektike, više borbe, više revolucije, više poezije,
a upravo sam radi potonje i počeo slaviti brzinu
toliko predano,
kada sam se jednog dana tijekom jednog od svojih besciljnih lutanja
kojima tako mnogo dugujem,
našao na periferiji grada,
obuhvaćen zavijanjem trnja,
gledajući kako ukrštene zlatne zrake
podarujući zvijezde jurećih konja porañaju,
ljuljajući se otvaraju košmare vate,
bakrenih žica, kosti i stijena,
izlaze, noseći rascjepane sjene u krošnjama,
pucajući pršteći iznad moje podignute glave,
rasprostrijete pogledima ispunjenima,
roñenim u strahu razmrvljene gubice krava,
gubljenja, umiranja, hroptanja zvuka u padanju,
pravokutne zarobljenosti,
lebdeći nad ravninama lišenim šarenila,
utopljenim u zeleno,
osloboñenih kopalja i koralja zavjera,
zauzdanim u svijanjima u krugove pribijene uz jurnjavu,
dok sam počinjao osjećati,
razumijevanje je ulijevajući se u mene s njime grmilo, 17
 PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

da želim pisati takvu poeziju

koja će ostavljati isti dojam kao ova gola brzina
dugih nizova teretnih vagona,
što su u trenu ukidajući prošlost prelazili u sadašnjost,
slaveći protjecanje,
u istom beskrajno kratkom trenutku gušeći se
negirali sadašnjost,
oslobañajući budućnost,
naš novi predmet rasprave
o kojemu ćemo na ovom mjestu govoriti
kroz odnos u kojem biva roñeno borbom i pobunom,
strašenjem sadašnjosti što, prirodno, sebe shvaća
kao prirodnu i vječnu datost i u sebi
priželjkuje kraj svega što ona nije
kako bi nekako pokušala zaustaviti svoj vlastiti kraj
zabijajući svoje nokte
kroz lepršavost elastičnog tkiva toka, u trenutak umiranja
snivajući, ukazujući se udaranjem
nadajući se otkriću okova kroz sjajeća ogledala
kojima će zaustaviti zavodljivost nadiruće sudbine,
izvijajućeg vijorenja figura dima, spuštajući se,
smijeh sinova kondukcije, sagibajući,
ali ipak, koliko god otpor bio velik lamatanjem ulazi
negacija na sebe stavlja oklop revolucije u moje osluškujuće uši,
ispunjen umirućim sjajem šume kreveljeći se pokazuje urlajući:
točaka svih zvijezda, skidanje ogrtača cvrčaka i noći, te
crnom prašinom svih društvenih poredaka, prekidanje topljenja
donoseći kraj, lepršavih padajućih sniježnih pahuljica
pronašajući smrt i Ljepotu, redova nahrupljujućih poljubaca što ih
u svom sukobu sa stvarnošću koja puca svakodnevno primam od svoje ljubavi,
slavi pobjedu u zvuku lomljenja što poigravaju uz trganje
šipke metala na zimskom zraku, opojnosti eukaliptusa,
kada zatvorim oči dajući mi prizore hladnoće raspuštene,
tonućih SAD u plamenu mirisa dima i kestena uvučenog u maženja
što uzimajući na sebe dugih zimskih predvečerja
svečano ljubičasto topi smrad dionica, čija me ljepota,
pružajući znojenje jagodica a ljepota Mirne još nemjerljivo više,
kao stalnu ulaznicu za one koji žele sukob, čini toliko potišteno tužnim
čelične suncokrete procvjetale iz zbog vlastitog umiranja da,
policijskih ophodnji i krvi u slamovima, očajavajući u strahu
raspadanje i rušenja katedrala, ne pronalazim preveliku utjehu
eksproprijaciju, u činjenici da je smrt pojedinca
razbijanje policijskih kordona, uvjet opstanka čovječanstva,
neki puta se sjećajući pušaka pa čak ni u uzvišenoj dijalektici umiranja
i naziranja njihovih smećkastih sjena
zabašurenih u kretanjima bijesne, gladujuće gomile uslijed pjevanja,
cviljenja proždrljivosti borbe i otpora,
pronalaženja osjećaja koja ta dva turobno-vesela opijata pružaju
probuñeno-ustreptalom zavijanju galopirajućeg ljudskog prkošenja,
pokazujući instinktivnu vezu s uskim tvorničkim dimnjacima,
letećim nizom ptica i malih gavrana zaboravljenih 18
u svakodnevnom slavljenju svečanosti prehranjivanja gladujuće djece,
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

rešetki izgrañenih nakupljanjem

praznih, uspravljenih, prijeteće- smeñih zgrada zatvorenih prozora,
prazninom, ispunjenih ispucalim katekizmima zaraslim u gnoj,
rukama Adama Smitha,
čekovima,
promuklim glasanjem Derride,
koje će kao i sve ostalo Prevrat ispuniti,
izvikujući, kovitlanjem krvavo-crvenog zapaljenog rumenila,
uništavajući ih u požaru,
brišući, paleći leševe, uzdišući,
zatvarajući vrata mrtvačnice,
grmljenjem, ispuštajući urlanjem, ulazeći meñu žive,
svoj zvuk, sviranje Prevrata i pobjede,
slaveći novi svijet u svoj njegovoj slobodi,
razvijajući naša gola tijela,
umrljana menstruacijom i spermom,
kao crvene zastave

Petar pavloviĆ

Mirna meštroviĆ
Kritička paranoja
Razmetnog sina,

olovka

19
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
Vječni „beat“, nekad i danas
1. Uvod
Uvijek sam tražio dobar način da
nekome objasnim pojam „beat pokret“.
On je mnogo više od goatee-pjesnika s
beretkama na glavi i bongosima u krilu
koji su žicali po Sunset Boulevardu ili
Greenwich Villageu pedesetih godina.
Beat je trubadurska skitnja, vječni
heraklitovski plamen nastao iz
čovjekove želje za bijegom, za kretanjem
drugačijim prerijama, novim gradovima
i beskrajnom tragu pruge u daljini. Beat
nije bio, niti se dogodio, beat jest.. On
postoji u Villonovim tužaljkama isto kao
što postoji kod Kerouaca i Sarajlića, kao
što postoji i diše izvan knjižnica - na
svakoj autocesti, u svakoj pivnici, na
svakom plesnom podiju, u svakom
parku u kojem ljudi uz pjesme Doorsa
ili ðorña Balaševića piju jeftino vino,
razbijaju, psuju i plaču. Beat je život
svakog umjetnika, oduvijek do danas.
2. Želja za Dionizijskim
Još Nietzsche u svom kapitalnom djelu
„Roñenje tragedije iz duha muzike“
gleda umjetnost kao spoj apolonijskog
nagona (ono koje teži harmoniji i redu;
sve uzvišeno, božanstveno i estetski
savršeno) i dionizijskog nagona (divlje,
zvjersko, animalno, kaotično).
Dionizijski nagon već se tada percipira
kao zapostavljen, sputan moralnim
načelima, podložan potiskivanju u
nesvjesno čime se stvara fetišizam i
opsesija.
Jack Kerouac, William Bourroughs,
Lucien Carr i Allen Ginsberg
intelektualno su predvodili pokret
mladih ljudi koji su favorizirali
nonkonformizam, uporabu droga i
seksualne slobode. Njih je Kerouac u
razgovoru s romanopiscem Johnom
Clenonom Holmesom nazvao „beat“ -
što je žargonski izraz za beaten down, tj.
broj 1.
potučen, dekadentan, na dnu dna. Beat
se još od svojih velikih dana Columbia
Universityja borio da kroz poeziju
dionizijskog nagona pronañe „Novu
viziju“. Klasičan primjer toga je djelo
ranog beata „Howl“ (Urlik) Allena
Ginsberga u kojem se uz slike ludila i
seksa stavljaju apokaliptične proročke
slike propasti, uništenja zapadne
civilizacije predstavljene Molohom
(asirski bog smrti kojem su se prinosile
ljudske žrtve), te na kraju pjesnički
blagoslov ljudskog tijela, duha i
stvaranja. Beat generacija je
predstavljena slikovitim opisom odmah
na početku „Urlika“ kao generacija koja
je uništila svoje umove kako bi joj se
omogućio potpuniji uvid u iracionalno,
nijemi kontakt sa strašnom i
nerazumnom voljom:
I saw the best minds of my generation
destroyed by
madness, starving hysterical
naked,
dragging themselves through the
negro streets at dawn
looking for an angry fix,
angelheaded hipsters burning for
the ancient heavenly
connection to the starry dynamo
in the machinery of night,
Vrlo je slikovito opisivanje Ginsbergovog
Moloha. On je definitivna alegorija
rušilačkog i okrutnog kapitalizma i
predstavljen je gotovo kao neka hladna,
a ipak pobješnjela mašina koja se, eto
otela kontroli, a da to ne znaju ni oni
koji bi njome trebali upravljati:
What sphinx of cement and aluminum
bashed open
their skulls and ate up their
brains and imag nation?
Moloch! Solitude! Filth! Ugliness!
Ashcans and unobtainable dollars!
Children screaming under the stairways!
20
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

Boys sobbing in armies! Old men sloboda, potpuno odbacivanje

weeping in the parks! materijalnog i otvaranje očiju u
Moloch! Moloch! Nightmare of spiritualne daljine gdje nas čeka
Moloch! Moloch the elektrana za naše umove, iskra naše
loveless! Mental Moloch! Moloch pobune i naravno - glazba.
the heavy
judger of men! 3. Roñenje beata iz duha bluesa

Ako je tragedija roñena iz ditiramba,

Uzevši voluntarizam kao misao vodilju i
Zoran velimanovČiĆ Adam i
Eva, ulje na platnu
odbacivši akademsko razmetanje, koje
je prevladavalo u Europi (tada
popularne umjetničko-političke
manifeste i grananje avangarde u
stotinu smjerova), beat nas vraća Viziji –
jedinom za čime čovjek žudi u mraku
svog doba, uvijek presputan zakonima,
normama ili naprosto svojim osjetilima.
I to je upravo ono vječno kod Beata što
je najavio još i William Blake: širenje
ljudske percepcije, putovanje, kretanje i
pravi je beat, onaj američki, roñen iz
bluesa, tužne, ali ipak ritmički snažne,
crnačke glazbe koja je žarila mozgove
Greenwich Villagea u vrijeme dok su
Kerouac i njegov vjerni guru Cassady
lutali Amerikom tražeći Viziju. Samo je
blues bio dovoljno ispunjen primarnim
krikom, dovoljno bludan i poročan da
potakne stranice i stranice ispisane na
lošim pisaćim strojevima u pauzima
izmeñu noćnih svirki i lumpanja.
Bluesom i bebopom su hranjene ruke
koje su tipkale do dvjesto stranica na
dan, uzimajući benzedrin i alkohol kako
ne bi usnuli, a onda bi odlazili na duga
putovanja, šibajući glavom nagnutom
naprijed niz uske serpentine Rocky
Mountainsa ili kojih kojih drugih
Mountainsa s radiom iz kojeg je svirao
taj blues, divlja Hesseovska glazba.
Kerouac će pedesetih u Mexico Cityju,
pod utjecajem droge i alkohola napisati
čitav niz ritmički pravilnih pjesama koje
čine istu blues dionicu s
improvizacijama, nazvavši ju „Mexico
city blues“. Blues daje inspiraciju i
novim beatnicima jer dok je beatnika,
bit će i bluesa, njihove himne,
univerzalnog ritma svih astralnih srca,
svih koji lutaju po vlasi kose nekog
ženskog božanstva u želji da ga skroz
obgrle i udahnu u sebe miris zvijezda,
miris života.
4.Vizija
„Maybe that's what life is... a wink of the
eye and winking stars.“ Jack Kerouac
Život. Postojanje. Neprekidna prisutnost

21
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
našeg ega u vidu stvarnosti. Možemo se
kretati kroz stvarnost, možemo ju paliti
kao vrh šibice i opeći prste na njoj,
možemo bježati kroz nju, ali ne od nje.
Stvarnost postoji unutar naših osjetila.
Naše očne jabučice su savršene kamere
bez priručnika za upotrebu kojima
snimamo film našeg života, više ili
manje tragičan, ali uvijek s dovoljnom
dozom tragedije da ne budemo
kompletno sretni i s dovoljnom dozom
ljepote da nas ubije i dotuče njome.
Život je potraga za vizijom, naše
postojanje u stvarnom svijetu.Vizija je
pokušaj traženja jedinstva, trenutak
kad naša očna jabučica skupa s
nijemim zapisom ulice kojom prolazimo,
šalje u središte našeg uma blještav i
predivan smisao.
„Kad se otvore vrata percepcije stvari će
se prikazati onakvima kakve zaista
jesu.“ W.Blake
Vizija je u neku ruku razdjevičenje
stvarnosti, kad svijet kakvim smo ga do
tada gledali propada i kad se pred nama
pokazuje novi horizont. To je trenutak
dionizijskog uvoda, trenutak do kojeg se
stiže stalnim ludilom jer, gdje ćemo
pronaći demonsko i božansko što
izgrañuje svijet, ako ne u umu luñaka?
Vizija je razaralačka, ona mora srušiti
staro da bi u umovima stvorila novo;
ona se spaja s revolucijom kao njena
duhovna komponenta., stvorivši čovjeka
vizije. Nažalost vizija je uhvatljiva jedino
u trenutku, a trenutak je umiruć.
Vječnost se sastoji od niza trenutaka
koji umiru, jedan po jedan, beskonačni
niz malih smrti, beskonačni niz
spoznaja, minijaturnih prosvjetljenja
koja moramo loviti probivši ograničenje
vlastitog vida i našavši Ljepotu, boginju
jednog od mnogobrojnih univerzuma
koje drži umotane u svoj svileni plašt.
broj 1.
5. Ljepota i smrt
Sva ljepota dolazi iz smrti. Smrt
trenutka je odgovorna za vatromet u
kojem taj trenutak nestaje, tren
orgazma, sjedinjenje duha s vječnošću.
Kundalini se uspinju uz kralježnicu kao
rijeka strasti i oslobaña se da bi se
vratila u korijensku čakru, mrtva - sve
do iduće sekunde, do idućeg zvjezdanog
šuta, do idućeg parenja s Mističnim.
Ljepota je krajnja manifestacija svih, za
svemir tako beznačajnih ljubavi, tih
plamtećih nagona koji umiru u nama
poput krhkih i plavih ptica, sačuvani za
našu pijanu i tešku budućnost,
probavljeni u velikom želucu emocija i
spoznaja zvanom Volja. Pobjeda Volje
nigdje nije toliko vidljiva kao u Ljepoti,
njenoj izravnoj manifestaciji i nijemom
gordom opojnom objektu njene
neispunjene žudnje. Neispunjena je jer
sva ljepota mora umrijeti. „Pretty girls
make graves“, kaže Jack Kerouac u
svom djelu „Dharma bums“. Ljepota i
smrt dvije su neodvojive sestre, dva
Kalina lica, Melpomena i njena sestra
Persefona lijepa dama blijedog lica i
tamnih haljina. Najjednostavnije bi bilo
reći da je Ljepota zapravo u smrtnosti
svega što je ikad stvoreno ili roñeno.
6. Poetika
Poetika beata je u njegovoj
razuzdanosti, vječitoj žudnji za
slobodom i plesom. Takoñer,
neizostavni su utjecaji glazbe (naročito
bluesa), whitmanovske univerzalnosti,
proročkog stila, kritike kapitalizma i
konformizma, te mitologije. Glazba se
najviše očituje u Kerouacovim „Mexico
city blues“ zapisima, zatim pjesmama
Silvije Lešković, a svojevremeno sam i
sam, kao dijete nečega što volim
nazivati „Novi beat“ napisao mnogo
pjesama opsjednutih čistim blues
ritmom koji me progoni, lupka mi često
u glavi, kao čekić sata koji me progoni,
22
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

lupka mi često u glavi, kao čekić sata rheističkim smjerom čije poglede na
koji nam odbrojava dane do prelaska u umjetnost prihvaća. Treba ipak reći da
pepeo. Univerzalnost se očituje je Novi beat ipak drugačiji od američkog
osjećajem bratstva svih ljudi, bez obzira beata. Europskiji je, “balkanskiji“.
na naciju, boju kože ili religiju. Beat je Umjesto Whitmana, tu je Izet Sarajlić i
internacionalan i multireligiozan; radije njegova elegičnost, a blues je, iako čest,
nego dokidanju religija, on žudi ostao pojačan nekim novim slikama,
stapanjem najboljeg iz svake religiozne kao u djelima Silvije Lešković i
filozofije u jedinstveno filozofsko načelo. nižepotpisanog. Ako nas išta veže za
Takoñer se najavljuje obračun sa svim Kerouaca i ekipu, to je naša želja da
institucijama društva, stvaranje svijeta budemo slobodni i da iznañemo Viziju
osloboñenog sputavajućih zakona, na čijim ćemo valovima ploviti kao jedan
mirnog svijeta kojim će vladati pjesnici i vikinški jedrenjak, spaljen i upućen u
ljubavnici, uz neprestane vatromete divlje vode, koji se djaničkom magijom i
mističnog, svijeta koji juri u noć kao snagom ljubavi pojavljuje na noćnom
sportska kola na praznoj, seoskoj cesti nebu Zagreba.
usred Vojvodine, a kraj njega promiču
duhanska polja Univerzuma, veliki Vinko draČA
nasad novih iskustava i putovanja.
Poezija treba biti jezik glazbe, njen
manifest, divlji i slobodan, nesputan
bilo kakvim normama osim osobne
Vizije koja ju mora oblikovati u jednu
dugu, riječima ispisanu melodiju.
Morate uzeti srca ljudi kao glazbene
viljuške, na kojima će ta melodija
rezonirati i odjekivati dok ne ispuni
dušu svakog čovjeka, svakog bića s
kojim morate postati sjedinjeni.

7. Novi beat

Novi beat je zapravo onaj isti stari beat

sa novim ljudima koji su ga osvijestili.
Isti Moloh nam uništava strasti i maštu
koji ga je uništavao podzemnicima
pedesetih godina. I imamo tristo
šezdeset i pet svojih ludila, za svaki dan
po jedno, za svaki dan novu smrt da o
njoj svjedočimo urlajućem sjevernom
vjetru i pružamo ruke u uzaludnom
pokušaju da zagrlimo beskraj. Počeo je
s „beat renesansom“, nastavio kao trud
Teute „Indigo“ Brišar, Maje Kontrec,
Petra Vranića i mene da pokrenemo
pjesničku scenu Zagreba kroz nastupe i
djelovanje u bendovima i završio na
„Prevratu“, prvom časopisu u kojem
Beat renesansa djeluje zajedno sa

23
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
Whitmanova elegija na
poČetku
po etku 20. vijeka
I zar sam spomenik?
Kapetane, moj kapetane
znate da sam uvijek radio po svome
i sobom sam ispunio duge ruke
željeznica
dok je moja kosa
plamtjela
iz parobroda
francuski vjetar
čaj
i topli barley
Nove Engleske
zatim smo zvali zelenkastu dušu
na tim obroncima, kapetane
bio sam slijep i zanesen
umjesto svježe slobode
novac vam je otajstveno tekao kroz
ruke
dolar je sredio
vaš istočni proboj...
Je li to Grant na kupoli tenka kroz
pješčani san
jednog umornog popodneva
kapetane
uspavali ste nas
očima od Velikih kola
i tmurnih moreuza
što je s Tezejevim jedrom
s legendom koja vodi
vojnike u grob?
II
Sunce je mnogo puta
zaslijepilo zor
požaristenju našim
poroñajnim mukama
sav humor i strast
zgurani su u nekoliko mauzoleja
Pennsylvania Avenue, District of
Colombine
digao sam zastavu u Kentuckyju
krv djece je kapala s crvenih pruga
zar je na svakom stijegu
bar jedan obješenik moj
petdolarski kapetane
ni Ralph Waldo ne može iz svoje
broj 1.
grobnice
da strese crna krila
nad zastorima koje je toliko prezirao
lice mi peru zubate kiše
cilj svega je bešćutni mramor
i linija osamljenosti kroz Eldorada moje
mladosti
palme ne pozdravljaju nikog
na ulazu u San Diego
sanjaju nijemi san
skupih automobila
i jadnog crnca
s usnom harmonikom na rubu
praskavog cvijeća
u pet galonskoj bačvi
on je nesaslušani Menestrel
BLUDNICE!
Pratite ga na harfama samoće
jer suze bijesa zovu ponor
i umiruće nebo
za zadnji gutljaj ljubavi
III
Sam svira
nad bisernom dolinom
melodija negdje davno pohranjenih
snova
izvlači se neoštećena u njegovom
dahu
podaje se klisurima
i klifu uronjenom
u drevno more
Gledajte!
djevojka dolazi
u kočiji da čuje očajničke akorde
grimizni joj brokat pada oko struka
dok se spušta
iz svakog poljubca
i pripite pjesme
iz sna djeteta sna o djinnijima i
zlatnim
vodenzmajevima
stavljajući strasti kao tetovaže na
listove i ramena
pretvarajući kamene klaonice ljudi
u prah dolazi nemilosrdno
uperivši nježni pogled u daljinu
24
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
prostire ga kao plašt
preko obala osamljenog srca
Grdi joj drhte
od proljetnih plima
Oh kapetane, moj kapetane
iz suza, iz veljače, iz ožujka,
iz prozora koji govore
iz svetkovina dodira
dozvali smo
Revoluciju
vinko draČa
FREYIN PAD (ZAPISI O BLUESU
VELEGRADA)
I.
Kad je Sergej pisao "Perzijske motive"
otišao je što je mogao bliže
Perziji
svratište
u sovjetskom Tadžikistanu
dok smo mi pisali o Californiji
velikom rasjedu
no nikad nismo dotakli
Californiju
nikad živjeli u
Californiji
već u
Zagrebu
ili
Moslavini
Izgubio sam nevinost sa 16
u blatu
prizivajući drevnu povezanost s Geom
zapravo priželjkujući da su to plaže
Malibua
reklama za Coca-colu
crveno svjetlo kapitalističkog sna
Toj je curi takoñer bilo prvi put
First blood!
Prva krv na zelenom tepihu
Prva krv Bagdada
i srpanjskog Londona
11.-rujanska krv Eldorada u plamenu
broj 1.
Da sam u Californiji
strahovao bih od bombe?
Ne strahujemo li svi od Stvarnosti
Ivane Sajko i ovdje?
Uniformirani tipovi bi me pretraživali
čitao bih "Lovca u žitu"
(Salinger je mrtav i pokopan, ali diše)
Bojao se meñunarodne
izvanzemaljske
masonsko-špijunske
KKK, NWO-urote
prelazio na drugu stranu ulice
tražio ljepoticu noći koja je moja
anñeoska drolja
ne našavši ju
lupao po limenim krovovima
BEAT!
plivao kroz šank u Veniceu
BEAT!
Penjao se po zidovima Beverly Hillsa
zaveo drugorazredne starlete
i glumačke pripravnice
odveo ih na večeru
zatim na ševu
Jebanje!
Jebanje!
Jebanje!
silovana pojebana Amerika
pojebana Rusija, Latinska Amerika
Pojebani Irak, svijet i Tel-Aviv
Jebanje u filmovima
kroz kazališa
Pojebane tinejdžerke
sjebani bardovi
Deforirane muze, felacijske slikarice
proljeće mira
penetrirano mecima u Ohio i
nožem(Simpathy for the Devil)
Jebanje u Kongresima i Dumama
Sodomizacija na brodovima za Perzijski
zaljev
i transportnim helikopter prema Siriji
nelubricirani prodor
u Folsomu
Guantanamu i San Quentine
postoji li Californija, o vodorige!
o kojoj želim izmišljati stih
spaljen
na Sunset Boulevardu-Ilice?
25
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

II.
Mi! skakuću meñu granama
ovdje smo! tu skrivam diližansu svojih svjetova
parili smo se s najlonkama u javnom ispod crvene kupole
zahodu lagano...
skakali s katedrala i zgrada lagano....
A mnogi se i sad ubijaju sasvim
lagano lagano
sasvim lagano
Colourd lights and music, turned way III.
down low... Vitez skuplja groznicu
priguši zvijezde jednu po jednu iz odsjaja dalekih oštrica
lagano odvela si me u skriveni Camelot
sasvim lagano pun nagih Djaničkih
kćeri
(Pišem za Debbie H. našao sam magiju
ubijam svoj Blues oklop postaje meso
potreba za postojanjem a ti postaješ svećenica našeg ludila
nestaje proplakavši
Pišem za Roxie Hart u mom zagrljaju
i sav taj jazz trenutak iskrenosti
ružičasti šalovi brod se spušta
prolaze nad obalu nebodera
krmom dodirujući tamnu sobu
Pišem za Billie H. u kojoj svira Blues
Marija Billy K. takoñer!
votka kip Freye na pramcu
odmor u nečemu plavom) počinje s proždiranjem mjeseca

lagano...
lagano...
prati gitaru... VINKO DRAČA
DRA A
ritam "Gloomy sunday"
ritam "Unhappy girl"
umiremo
umiremo
lagano
alkohol, amfetamini
duge prazne knjige
koje nitko nije ispisao
noćima i ružem
tragovi žileta na mesu gotičarki
paljenje cigarete za cigaretom u
hladnoći
pjesme Doorsa
iznenadni seks
osloboñeni
tajanstvena bića

26
 PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

putovanja
Kolodvorska Lenore nemirno vrpoljenje u unutarnjim
džepovima
kolaž mistične kose
Uzduhom lutaju
bezosjećajna priznanja
čuvam te sklupčanu kraj sebe
štitim te
od kolodvorskog jutra
kompozicija ukrašenih nevinom
svježinom
one divljački odmiču
prezentirajući pobjedu ideje
preglupe da je noćas spomenem

Sudaraš se s mojim
srcem od krep papira
prekrivajući bojama ludila
blijedilo
umorno od umiranja.

Vinko draČa
dra a

RENE MAGRITTE Zaustavljeno

vrijeme, ulje na platnu

Izvan pijanih subotnjih izvještaja

povremene slučajne ispovijesti
čuvam slučajno izrezan kolaž
za posebne večeri
kad tama postane tkaninom
tvog kaputa

Sakrio sam ga
na naše mjesto
ne prekidajući naš razgovor
spoznaja je zbunjena vizijom obala
a ja ignoriran od brbljavih zidova
loše skrivam usamljenost
Kolaž mistične kose
lutajućih ruku...

27
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

(O)DA HELEXU koji Ista orgazmički usisava u

ništavilo Beskonačnosti
o helexu, najljepši od svih oblačića na ili beskonačnost Ništavila?
nebu, zaboravljam.
što gledaš s visina na nas tako ponizne. i osjećamo da se nešto mora raspast
klanjamo ti se, bože gorkog okusa. ili mi
udahni i u nas bijeli zrak iz svojih pluća ili ova soba
da napokon gledamo tiše i čujemo u ili cijeli Svemir
manje boja. jer dlanovi još uvijek hvataju vrelu kožu
da nas svaki vlastiti udarac manje boli, gdje god stignu.
a ožiljci blijede brzinom svjetlosti. jer se još uvijek tresemo mi
zaista, mi želimo da pijesak ne bude Zemlja
tako zlatan mi u Svemiru
i da nam ne dotiče prste dok prolazi ili Svemir u nama.
kroz njih. jer još uvijek vrišteći isisavamo
molimo te, još na vrijeme, pretvori nas u otrove iz raspuklih tijela.
duhove. i ne možemo se elegantno i graciozno
stavi nas u posudu i nalijepi etiketu. odvojiti od kože poput zmije
tako nevini, bit ćemo ti najbolji. pa grebemo divljački
samo ne diraj naša staklena zvona stružemo primitvno
da možemo vječno stvarati glazbu. ali konzervativno samo do pulsirajućeg
mesa.
i osjećam da sam upravo progutala
Sotonu ili cijeli pakao
Malaovca Sapfa i nije me briga
jer u meni napokon raste život
ŽIVOTINJSKA MOLITVA ZA
DUHOVNO PRIKRAĆENE
PRIKRA ENE malaovca sapfa
(in medias res)
dok nabijamo u ritmu
trljamo
gnječimo
grcamo
dok se jebemo
za Sartrea
za orkestralne harmonije
za Ameriku
za pješčane crve
za Revoluciju
za jebeni svjetski rekord.
paramo ustajali zrak onako pravilno, po
šavovima
zrak koji smrdi na proliveno vino
na prolivene snove
na prosuti pepeo
na nadolazeću Smrt.
zrak

28
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
Donator i ubica, ja
Suočio se sa stvarnošću. Ništa od davno
uklještenih stvari više nije bilo na svom
mjestu. Ništa. Prljava soba. Prljavo
tijelo. Prljav ja. Pokušao je napustiti
neudoban stolac da ostruže plijesan sa
zidova. I noktima i jeftinim sapunom
staru umašćenu kožu sa kože. Puno
duvana, ožiljaka, nekog starog karmina,
mrvice od nezdravo tamnog horsa i ono
što je zaista prljavo. Tuñe. Pokušaj nije
uspio. Dva i po sata kasnije čuo je
karakterističan zvuk na vratima. Brava
je, kao i sve, bila u out-u i žitelj
njegovog nedoma je morao snažno
štekom gore, prema sebi, pokušaj, gore,
prema sebi, pokušaj. Ključ je ušao do
vrška. Uspjelo je. Brada mu je bila duga
za dva dana uzgoja. Opipao je svoju.
Paralisanim vršcima prstiju koji nisu
odaslali nikakav taktilni signal. Sjeo je.
Pokušao utvrditi dužinu brade
koljenom. Dva dana uzgoja. Nemoguće.
Žitelj je sjeo i počeo trijebiti ostatke
horsa iz dubokog, užasavajuće dlakavog
tepiha. Dlake su se njihale na
povjetarcu duvanskog daha. Prsti su
rovili dlake. Životni prah je bježao.
Pridružio mu se. Uronio je u dlakavu
stvarnost nekad vrijednog tepiha.
Osjećao se kao kada se, nekoć, u rano
jutro kupao u povećoj toploj lokvi vode
na autoputu negdje do ostrva. Kišna
voda je bila slana. Žitelj je nastavio.
Srebro je bljesnulo. Njemu je bilo dosta.
Digao je poklopac sa rupe za tjelesne
otpatke i pljusnuo lice.
Grrhgrrhgrrrrrrrrhhgrhhgrrrr! Izvorska
voda nagnala je na impregnaciju.
Samoiznjedravanje. Gledao je u svoj
izbljuvak tragajući za vezama koje su
činile sistem njegovog nekad, davno
nekad uklještenog života. Vidio je crne
nokte svog pretka kako prebiraju po
janjećoj lopatici. I čuo je istinito
proročanstvo tadašnje žetve. Izbljuvak
broj 1.
je malo toga rekao. Žetvu, čak I
neplodnu, nije mogao naslutiti.
Znao je šta ga sada očekuje. Život,
negdje oko ahilove pete. I bol u šupku.
Višegodišnji deal izmeñu njega i žitelja.
Donatora. Čuo je poziv. Krenuo je.
Usput bolno, da li namjerno? Udario
onaj istureni ćošak. Taktilni osjećaj
ponovo spor. Stigao ga je tek u
neudobnom stolcu. Donator je uradio
sve. Pobrinuo se za njega. Udahnuo
život. Vezao ruke. Izvadio šupalj rog.
Premazao ga masnoćom. Zabio u
smrdljiv šupak. Postavio nos. I mirisao.
Mirisao. Okretao hrapav, probušeni
vršak roga. Izazivao vonj crijeva.
Ostatke nezdravih govana.
Nije znao broj puta istekle krvi. Kroz
rog. U usta. Donator je halapljivo ždrao.
Oblizivao. Ždrao. Šupak je imao taktilni
osjećaj. Čak i kada je život kolao.
Uvijek. Spustio se na drhtava koljena.
Nije imao više vjekova saznanja da
ponudi. Donator je insistirao. On nije
imao. Patetično je zamolio. Donator
velikodušno pristao. Crna krv kroz
zastore odlila se na dlake. Vršak roga je
bio još šupljiji. Taman da u njega stane
oko velikodušnog žitelja. Tako je i bilo. I
drugo. A zatim prst koji se tako lako,
pod fizičkom zakonitošću poluge,
odvojio od zgloba. Drugi. Treći. Svi.
Onda je mogao stati i tanjušni penis. Pa
sve dok ivice šupljine na rogu nisu bile
dovoljno oštre da probodu do mišića
pumpadžije. Trebalo je samo nekoliko
puta. A bilo je ukusno. Iznenañujuće
grijalo zube i ozdravljalo jetru. Prolazilo
kroz grkljan. Vratio se u svoj neudobni
stolac. Sutra će uklještiti stvari na svoje
mjesto.
SION
29
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
Predgovor Manifestu za
nezavisnu
revolucionarnu
umjetnost
Pri gotovo svakom grañanskom prikazu
umjetnosti 20. stoljeća napad na
vulgariziranu umjetnost koja stoji u
službi totalitarističkih poredaka –
fašizma i staljinizma, koja nastaje po
diktatu i potrebi vladajuće klike, te
slijedi strogo zadana, šablonska i
dogmatska pravila, neizostavan je dio
izlaganja. Zaista, možemo se složiti da
umjetnost nije ikada toliko degradirana,
na najsiroviji i najgrublji način silovana,
izranjavana, izmrcvarena i lišena onoga
što je u njoj suštinsko, kao u slučaju
kada se nasilno podreñuje principima
koji se nalaze izvan nje same, kada
postaje sluškinja i prazno platno na
koje van-umjetničke tendencije,
pragmatični interesi, te politički
programi po svojoj vlastitoj želji
vandalski ispisuju parole, na način koji
pogoduje njima samima. To, meñutim,
ne negira potrebu da umjetnost bude
progresivno orijentirana, da u skladu sa
vlastitim principima i shvaćanjima pruži
unutar sebe prostor naprednim
tendencijama i pokuša ponuditi odgovor
na potrebe odreñenog historijskog
trenutka, te i na taj način pomogne
razvoj čovječanstva.Takoñer, smatramo
da hladna i objektivna analiza kao
odgovor na probleme čovječanstva daje
jedino radikalnu društvenu preobrazbu.
Drugim riječima, prema našim
shvaćanjima umjetnost treba biti u principima.
punom i pravom smislu riječi
revolucionarna. Na toj točki se naša
shvaćanja počinju nepremostivo
razlikovati od shvaćanja buržoaskih
ideologa umjetnosti – od shvaćanja
kakva se uglavnom prezentiraju na
fakultetima i u školama, kakva čujemo
u raznim emisijama i čitamo u većini
broj 1.
dostupnih knjiga o umjetnosti; to su
shvaćanja raznih intelektualčića,
profesorčića, tobožnjih akademika i
malograñana. Za sve njih jedini mogući
oblik revolucionarne umjetnosti je
nametnuti dogmatski socrealizam; oni
vjeruju da napadajući nakaradni
socrealizam napadaju samu ideju
revolucionarne umjetnosti. Njima je
strana i odbojna svaka politička i
nedvosmislena klasna angažiranosti, a
najviše ideja o umjetnosti koja se odnosi
afirmativno prema borbi za rušenje
čitavog buržoaskog društva i ukidanje
kapitalističkog načina proizvodnje. Ti
svjesni ili nesvjesni apologeti
(malo)grañanske umjetnosti vjeruju da
se zalažu za punu slobodu umjetnosti,
no to je najveća moguća laž! Danas
kada su fašizam i staljinizam pokopani,
te kada je na nekoliko trenutaka
prividno trijumfirao kapitalizam
(rañajući u svojem napuhanom i
tragikomičnom ispraznom kočoperenju
besmislene velike naracije o «velikim
naracijama» i kraju istih) najveći
neprijatelj, krvnik i tamničar umjetnosti
je ono čemu svjesno ili nesvjesno ti
apologeti služe. Jer, u principu ne
postoji neangažirana umjetnost – u
slučaju da se umjetnost ne bavi
političkim i društvenim pitanjima, ona
ne podvrće društvenu stvarnost kritici,
ona je ne dovodi u pitanje, time je ona u
principu opravdava i radi u službi
očuvanja postojećeg društva. Naše,
kapitalističko, društvo temelji se na
logici kapitala koja penetrira u sve
dijelove i pukotine života pojedinca i
društva, te ih sve nastoji urediti i
organizirati u skladu s vlastitim
Ta logika kapitala
nesmiljeno se i vandalski obrušava i na
samu umjetnost, ne mareći ni najmanje
za njezinu krhkost, njezine principe i
svrhu.No, koliko li je samo totalitarizam
kapitala perfidniji i savršeniji od
fašističkih i staljinističkih metoda
kontrole umjetnosti, koje nam sada
30
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
izgledaju tako smiješne i neefikasne! U
ovom totalitarizmu ne postoji politička
cenzura, ne postoje direktive centralnog
komiteta, ne postoje kazne za verbalni
delikt – sve su te metode i više nego
zastarjele. Umjesto toga imamo logiku
profitabilnosti, principe «slobodnog
tržišta»,politike izdavačkih kuća,
menadžere i ostale parazite koji se
uvlače izmeñu umjetnika i
«konzumenata». Umjetnost se tako na
najodvratnije načine siluje, pretvara u
proizvod koji gmiže proizvodnom trakom
odmah pored automobila i
pornografskih časopisa, te se u
konačnici u potpunosti ubija i lišava
sebe same. Ima li išta odvratnije od
«umjetnosti» kakvu svakodnevno
vidimo, ustvari od ljigave crkotine
ispunjene gomilom zaigranih i migoljivih
glisti nad kojom se pobjedonosno
ispisuju neukusno ljubičasta slova T-
coma, ili logotipovi Večernjeg i Jutarnjeg
lista!
Oni koji se zalažu za osloboñenje
umjetnosti, za razbijanje okova logike
profita, ne mogu, a da se ne zalažu za
rušenje postojećeg društva, za
revoluciju kojom će se kapital-odnos
izbrisati s lica zemlje, te kojom će se
materijalna i duhovna proizvodnja
staviti pod zajedničku, svjesnu i
demokratsku kontrolu čitavoga društva
i ukinuti svaki vid izrabljivanja čovjeka.
Analogno tome, umjetnost koja je
svjesna same sebe i svoje uloge ne može
biti nerevolucionarna.
Slabo poznati, ali po našem mišljenju
neprocjenjivo važni Manifest za
nezavisnu revolucionarnu umjetnost, čiji
prijevod ovdje donosimo, bavi se upravo
navedenim pitanjima i jasno zacrtava
perspektive slobodne, nezavisne i
nedogmatske revolucionarne
umjetnosti. Njegovu važnost naglašava
činjenica da su ga 1938. godine napisali
poznati revolucionar Lav Trocki i
osnivač nadrealističkog pokreta – Andre
broj 1.
Breton, a potpisao poznati meksički
slikar Diego Rivera. Iako su se mnoge
stvari od vremena kada je napisan ovaj
manifest promijenile, njegova važnost,
izražena prije svega kroz tendencije za
koje se zalaže, nemjerljivo se povećala.
Uzvišeni cilj uzviknut od strane Trockog
i Bretona na kraju ovog manifesta
ostaje temeljna svrha naše borbe :
Nezavisnost umjetnosti – za
revoluciju!
Revolucija – za potpuno
osloboñenje umjetnosti!
Manifest za nezavisnu
revolucionarnu
revolucionarnu
umjetnost
Bez ikakvog pretjerivanja možemo reći
da civilizacija nije ikada bila toliko
ozbiljno ugrožena kao danas. Vandali
su, sa sredstvima koja su bila
primitivna i relativno neefiksna, izbrisali
s lica zemlje antičku kulturu u jednom
dijelu Europe. S druge strane, danas
možemo vidjeti svjetsku civilizaciju,
ujedinjenu u svojoj historijskoj sudbini,
kako drhti pod naletima reakcionarnih
snaga, naoružanih čitavim arsenalom
moderne tehnologije. Nikako ne mislimo
samo na svjetski rat koji nam se
približava. Čak i u razdobljima «mira»
položaj umjetnosti i znanosti postao je u
potpunosti nepodnošljiv. U mjeri u kojoj
nastaje kroz pojedinca, u mjeri u kojoj
uključuje subjektivne talente pri
nastajanju nečega što predstavlja
objektivno obogaćivanje kulture, čini se
da svako filozofsko, sociološko,
znanstveno ili umjetničko otkriće
predstavlja plod dragocjene mogućnosti;
ono je u stvari više ili manje spontana
manifestacija nužnosti. Takvi proizvodi
31
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
čovjekovog stvaranja ne smiju biti
podcijenjeni kako sa stanovišta općeg
znanja (koje objašnjava postojeći svijet),
tako ni sa stanovišta revolucionarnog
znanja (koje nastojeći promjeniti svijest
zahtijeva egzaktnu analizu zakona koji
upravljaju njegovim kretanjem).
Konkretno, ne možemo ostati
indiferentni prema intelektualnim
uvjetima uslijed kojih se odvijaju
kreativne aktivnosti; kao što ne možemo
ni propustiti da posvetimo veliku
pozornost konkretnim zakonima koji
upravljaju intelektualnim stvaranjem.
Moramo uočiti da se u suvremenom
svijetu neprestano i svugdje zbiva
destrukcija uvjeta koji omogućavaju
intelektualno stvaranje. To dovodi do
nužnog povećanja očite degradacije ne
samo umjetničkog djela, već takoñer i
same umjetničke ličnosti. Hitlerov
režim, nakon što se riješio svih
umjetnika čiji je rad izražavao i
najmanju naklonost prema slobodi, ma
koliko ona bila površna, u ovome
trenutku svodi one koji su još
zainteresirani da uzmu u ruke olovku ili
kist na razinu sluga poretka čija je
zadaća njegova glorifikacija, u skladu s
najgorim mogućim estetskim
konvencijama.
Ako je za vjerovati izvještajima onda je
situacija jednaka i u Sovjetskom savezu
gdje se termidorska reakcija trenutno
bliži svome vrhuncu. Nije potrebno ni
spominjati da se ne identificiramo sa
trenutno popularnom parolom – «niti
fašizam, niti komunizam!» - parolom
koja pristaje temperamentu filistara,
konzervativaca i uplašenih, te koja je
privržena otrcanim ostacima
«demokratske» prošlosti. Istinska
umjetnost koja se ne zadovoljava
poigravanjima s varijacima ranije
zadanih modela već teži izražavanju
unutarnjih potreba pojedinca i proletarijata da teži boljem svijetu.
čovječanstva, u odreñenom vremenu, ne
može ne biti revolucionarna, odnosno
ne može ne težiti potpunoj i radikalnoj
broj 1.
društvenoj promjeni. Ono što ona mora
učiniti jest omogućiti rañanje proizvoda
intelektualnog stvaranja usprkos
lancima koji ga okivaju, te dozvoliti
cjelokupnom čovječanstvu da dosegne
one vrhunce na kojima su do sada
prebivali samo izolirani geniji. Svjesni
smo činjenice da samo socijalna
revolucija može prokrčiti put novoj
kulturi. Meñutim, odbacujemo svu
solidarnost s birokracijom koja trenutno
ima vlast u Sovjetskom savezu i to zbog
konkretnog razloga što ona, u našim
očima, ne predstavlja komunizam, već
njegovog podmuklog i najopasnijeg
neprijatelja.
Totalitatistički režim koji postoji u
SSSR-u, djelujući kroz takozvane
kulturne organizacije koje kontrolira u
drugim zemljama, proširio je diljem
svijeta mračnu atmosferu
suprotstavljenu svakom vidu duhovne
vrijednosti; radi se o sumraku kojega
čine prljavština i krv, te u kojemu se u
umjetnike i intelektualce prerušavaju
ljudi koji su na poniznosti izgradili
svoju karijeru, na laganju za plaću svoje
zvanje , a na ublažavanju zločina izvor
užitka. Službena umjetnost staljinizma,
sa galamljenjem neviñenim u povijesti,
odražava njihove napore stvaranja
pozitivne slike o njihovom plaćeničkom
zvanju.
Osjećaj gañenja kojega ova sramotna
negacija umjetničkih principa, koju se
čak ni robovlasničke države nisu
usudile sprovesti u tolikoj mjeri, izaziva
u svijetu umjetnosti trebao bi izazvati
aktivnu i beskompromisnu osudu.
Opozicija koju čine pisci i umjetnici
predstavlja jednu od snaga koja može
pozitivno doprinjeti diskreditiranju i
rušenju režima koji uništavaju svaki
osječaj uzvišenosti, te čak i samo
ljudsko dostojanstvo, zajedno s pravom
Komunistička revolucija se ne boji
umjetnosti. Ona razumije da je uloga
umjetnosti u dekadentnom kapitalisti-
32
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
čkom društvu odreñena sukobom
izmeñu pojedinca i različitih društvenih
formi koje su mu suprostavljene. Već
sama ova činjenica, u onoj mjeri u kojoj
je svjestan nje, čini umjetnika
prirodnim saveznikom revolucije. Proces
sublimacije koji se ovdje pojavljuje, te
kojega je analizirala psihoanaliza,
nastoji povratiti narušenu ravnotežu
izmeñu cjelokupnog 'ega' i izvanjskih
elemenata koje odbacuje. Ova ponovna
uspostava ravnoteže zbiva se na temelju
«idealnog ja» koje protiv nepodnošljive
trenutne stvarnosti povezuje zajedno
sve sile unutarnjeg svijeta, odnosno
'ida', koje su zajedničke svim ljudima, te
koje se neprastano razvijaju i nemjerljivo
napreduju. Potreba za emancipacijom
koju osjeća duh pojedinca jednostavno
treba slijediti svoj prirodni cilj koji će
dovesti do povezivanja njegovog toka s
ovom prvotnom nužnošću – potrebom
za osloboñenjem čovjeka.
Koncepcija piščeve funkcije koju je
razradio mladi Marx vrijedna je
prisjećanja. Kako kaže Marx : «Prirodno
je da pisac mora stjecati novac kako bi
mogao živjeti i pisati, ali on ni u kojem
slučaju ne bi smio živjeti i pisati u cilju
stjecanja novca...Pisac ni u kojem
slučaju ne gleda na svoj rad kao
sredstvo. On je svrha samome sebi i
toliko je malo sredstvo u očima njega i
drugih da ukoliko je potrebno žrtvuje
svoje postojanje svojemu radu...Prvi
uvjet slobode tiska je taj da on nije
poslovna aktivnost.» Više nego ikada
ranije, pogodno je upotrijebiti ovaj
argument protiv onih koji žele
podvrgnuti stezi intelektualnu aktivnost
tako da više ne bude svrha samoj sebi,
te zbog pretpostavljenog oblika
takozvanih državnih interesa propisati
teme kojima se bavi umjetnost.
Slobodan izbor tema i odsutstvo svih
ograničenja na doseg njihovog
korištenja spada u vlasništvo umjetnika
za koje ima pravo tvrditi da mu je
neotuñivo. U kraljevstvu umjetničkog
broj 1.
djela imaginacija mora pobjeći od svih
ograničenja i ne smije dozvoliti da
uslijed bilo kakve isprike bude stavljena
u okove. Onima koji nas, bilo danas,
bilo sutra, nagovaraju da prihvatimo da
se umjetnost treba pokoriti disciplini, za
koju smatramo da je suštinski
nespojiva s njezinom prirodom,
odgovaramo otvorenim odbijanjem, te
ponavljamo našu promišljenu namjeru
ostajanja uz parolu potpune slobode
umjetnosti. Naravno da priznajemo da
revolucionarna država ima pravo na
obranu od protunapada buržoazije čak i
onda kada se oni zamataju u zastavu
znanosti i umjetnosti. Meñutim, postoji
duboki ponor izmeñu
prisilnih i privremenih mjera
revolucionarne samoobrane i pretenzija
na donošenje zapovjedi intelektualnom
stvaranju. Ako zbog boljeg razvoja
snaga materijalne proizvodnje revolucija
mora izgraditi socijalistički režim sa
centraliziranom kontrolom, od početka
mora biti uspostavljen anarhistički
poredak individualne slobode kako bi se
razvijalo intelektualno stvaranje. Bez
autoriteta, bez diktata, bez najmanjeg
traga zapovijedi odogzgo! Jedino će na
temelju prijateljske suradnje, bez
ikakvih izvanjskih ograničenja, biti
moguće da umjetnici i znanstvenici
ostvare svoje ciljeve, koji će biti
dalekosežniji nego ikada ranije u
povijesti. Trebalo bi do sada biti jasno
da braneći slobodu misli nemamo
ikakvu namjeru opravdavati političku
indiferentnost, te da je daleko od naših
želja ponovno vratiti takozvanu čistu
umjetnost koja općenito služi krajnje
nazadnim dijelovima reakcije. Prema
našoj koncepciji uloga umjetnosti je
previše važna da bi se zanemario njezin
utjecaj na budućnost društva.
Vjerujemo da je temeljna zadaća
umjetnosti u našoj epohi aktivno i
svjesno sudjelovanje u pripremanju
revolucije. No, umjetnik ne može pomoći
borbi za slobodu osim ako na osoban
33
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

način asimilira njezin društveni sadržaj, kapitalizma. Sasvim je prirodno da se

osim ako u samome sebi osjeća njezino tada okreće staljinističkim
značenje i dramu, te slobodno teži dati organizacijama koje pružaju mogućnost
svome unutarnjem svijetu utjelovljenje bijega iz njegove izolacije. No, ako želi
u svojoj umjetnosti. U trenutnom izbjeći potpunu demoralizaciju on ne
periodu smrtne agonije kapitalizma, može ostati ondje zbog nemogućnosti
kako demokratskog, tako i fašističkog, izražavanja vlastite poruke i
umjetnik se suočava s prijetnjom degradirajuće poniznosti koju ove
gubitka prava na život i nastavak rada. organizacije zahtjevaju od njega u
Vidi da su svi komunikacijski kanali zamjenu za odreñene materijalne
blokirani ostacima kolapsa pogodnosti. Mora razumjeti da je njego-

GEORG GROSZ
GROSZ Pomrčina sunca, ulje na platnu
34
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju
vo mjesto drugdje; njegovo mjesto nije
meñu onima koji izdaju svrhu revolucije
i čovječanstva, već meñu onima koji s
nepoljuljanom vjernošću nastavljaju
svjedočiti revoluciji, meñu onima koji su
iz ovog razloga sami sposobni dovesti je
do njezinog ostvarenja, te zajedno s
njome dovesti do slobodnog ostvarenja
svih formi ljudskog genija. Cilj ovog
apela je pronaći zajedničko tlo na
kojemu svi revolucionarni pisci i
umjetnici mogu biti ponovno ujedinjeni,
kako bi što bolje služili revoluciji svojom
umjetnošću, te branili slobodu
umjetnosti od uzurpatora revolucije.
Vjerujemo da estetske, filozofske i
političke tendencije najrazličitije prirode
mogu ovdje pronaći zajedničko tlo.
Marksisti mogu ovdje marširati zajedno
s anarhistima tako da obje struje
pružaju beskompromisno odbijanje
reakcionarnog duha policijske kontrole
koji predstavljaju Josif Staljin i njegova
desna ruka Garcia Oliver. Vrlo dobro
znamo da su tisuće i tisuće izoliranih
mislioca i umjetnika raštrkane diljem
svijeta, te da su njihovi glasovi ugušeni
glasnim horovima dobro discipliniranih
lažljivaca. Stotine malih lokalnih
časopisa pokušavaju okupiti mlade
snage, tražeći nove puteve, a ne
novčana primanja. Svaka progresivna
tendencija u umjetnosti je uništena od
strane fašizma kao 'degenerirana'.
Svaka slobodna kreacija je nazivana
'fašističkom' od strane staljinista.
Nezavisna revolucionarna umjetnost
mora okupiti svoje snage za borbu
protiv reakcionarnih optužbi. Mora
glasno ustvrditi svoje pravo na
postojanje. Takav savez snaga je cilj
Internacionalne federacije nezavisne
umjetnosti za koju vjerujemo da ju je
potrebno osnovati.
Nikako ne inzistiramo na svakoj ideji
iznesenoj u ovom manifestu, za kojega
smatramo da je samo prvi korak na
našem putu. Pozivamo svakog prijatelja
i branitelja umjetnosti, koji ne može a
broj 1.
da ne vidi nužnost ovoga apela, da
smjesta podigne svoj glas. Šaljemo isti
apel svim lijevim publikacijama koje su
spremne sudjelovati u stvaranju
Internacionalne federacije, te u
razmatranju njezinih zadaća i metoda
djelovanja. Kada putem štampe i dopisa
budu uspostavljeni prvi internacionalni
kontakti nastavit ćemo dalje s
organiziranjem lokalnih i nacionalnih
kongresa na skromnoj razini. Konačan
korak biti će skupština svjetskog
kongresa koji će službeno obilježiti
osnivanje Internacionalne federacije.
Naši ciljevi:
Nezavisnost umjetnosti – za
revoluciju!
Revolucija – za potpuno
osloboñenje umjetnosti!
Andre Breton
Diego Rivera
“I bogataš reče: Kako lijep
brod na vodi! Gledajte,
gledajte onaj ljiljan na obali! -
A siromah će: Gladan sam,
strašno sam gladan, ništa ne
vidim. - Prirodno. Onoga dana
kada nestane gladi, dogodit će
se u svijetu duhovna
eksplozija kakvu ljudi dotad
nisu doživjeli. Nikada ljudi
neće moći sebi predstaviti
radosti dana Velike
Revolucije.”
(Federico Garcia Lorca, El
Heraldo de Madrid,
8.4.1936.)
35
PREVRAt Avangardni časopis za poeziju broj 1.

MIRNA MEŠTROVIĆ
MEŠTROVI Nadrealističko dvorište, olovka
36
Sadašnjost se pred nama rasprostire kao prljavo platno ispunjeno
ljudskim iznutricama, utopljeno u tragičnosti jednoličnog šuštanja
lanaca, obilježeno razgranatim šibljem tragova vojnih aviona,
snovima izgubljenim u zaplitanjima vjetrova posutih vatrom o sjaj
tenkova, prolaženje očaja rascvjetale patnje kroz brončane mreže
lažnih nada, tihim psovkama u tvornicama, presahlim korijenjem
smijeha u nizu previše jasno vidljivih rebara na crnoj koži,
otvorenim lubanjama što otvaraju svoja usta, dopuštajući likvoru
da u protjecanjima razmrvi šupljine pijeska. Jedino što predstavlja
slobodu u ovakvoj sadašnjosti, no to je i jedina sloboda koja uopće
postoji, jest težnja ka uništenju takve sadašnjosti koja se javlja iz
same sadašnjosti. To je urlik tvorničkih sirena, pjev policijskih
pendreka, plač afričke djece, vatra topova s Aurore, oklopni vlak
Trockog, samrtni hropac boga, vatra molotovljevih koktela u
pariškim predgrañima, vrućina Venezuele, revija zastava koje se
vijore, novinski naslov o štrajku, egzotični miris inflacije i
socijalnih nemira, podrhtavanje u glasu prilikom okupacije
fakulteta – to je jednom rječju Revolucija!
Sloboda pojedinca postoji u onoj mjeri u kojoj on svojim radom i
angažmanom na bilo kojem području, na načine koje sam izabire,
pridonosi borbi, ne samo za progres, već ujedno i za očuvanje
čovječanstva. A ta borba je identična borbi za ukidanje
kapitalizma; u njoj ne postoji išta pasivno, niti išta iščekivalački,
ona je sami univerzalni oblik kretanja obgrljem formom ljudskog
tijela i psihe, vihor progresa ukliznuo u korita u kojima shvaća
samoga sebe.
Zar već sama činjenica, čak i ako zaboravimo krvave
imperijalističke ratove, eksploataciju radničke klase i odsustvo
istinske demokracije, da je na svijetu gladno 850 milijuna ljudi, a
da se na temelju svjetske proizvodnje hrane može osigurati
najmanje 2800 kalorija po danu za svakoga (što je sasvim dovoljno
za zdrav život), te da se istovremeno sa umiranjem ljudi od gladi
hrana u razvijenim zemljama uništava uslijed slijepog slijeñenja
zakona kapitalističkog tržišta, ne sugerira da svakoga tko
postojeći poredak ne dovodi u pitanje nazivamo nečovječnim, a
svakoga tko ga otvoreno opravdava nazivamo zločincem.

Petar Pavlović
 GrČevita ljepota Će biti
zastrta velom – erotiČna,
statiČno – praskava,
praskava, magiČno
– prirodna

Je neĆe