Područje primjene CHP

• Kogeneracijske tehnologije možemo primijeniti u

energetskim postrojenjima svih vrsta.
• Jedini uslov je srednje ili visoka potrošnja toplote
(pare, vruće vode, vrućih plinova) tokom dužeg
vremenskog perioda (> 5000 radnih sati tokom godine)
i dostupnost velike količine zapaljivog proizvodnog
otpada ili otpadne toplote.
• Neki od sektora u kojima je uvođenje kogeneracije
opravdano:

Industrijski sektor
• Sektor koji nudi najveću mogućnost uvođenja
kogeneracije.
Grane industrije koje su najpogodnije za primjenu
kogeneracije:

- Primjena procesne pare:

• papirna industrija
• automobilska industrija
• prehrambena industrija
• tekstilna industrija
• drvna industrija
• hemijska industrija
• proizvodnja šećera
Sistemske elektrane
• U određenim okolnostima uvođenje kogeneracije
se nameće kao mogućnost povećanja kapaciteta
termoenergetskog postrojenja

Uslužni sektor
• I ovaj sektor predstavlja potencijal za
kogeneraciju, ali gledano iz drugog ugla.
• Toplota se u ovom slučaju korisit za grijanje,
klimatizaciju i korištenje pare za razne svrhe, npr.
u bolnicama, hotelima, sportsko rekreativnim
centrima, postrojenjima za pripremu i obradu
vode i sl.
Hemijska industrija
• Ova industrija obuhvata širok spektar raznovrsnih
poslova pri kojima se koristi toplota uglavnom u
obliku pare za procese koji zahtijevaju grijanje i
isparavanje reagensa. Odnos između upotrebe
električne i toplotne energije je oko 0,4.
• Ne postoji neko pravilo koju kogeneracionu
tehnologiju primijeniti. Tako postoji veliki broj
postrojenja sa otvorenim plinskim ciklusom, kao i
kombinovanim plinsko – parnim ciklusom.
• U Evropi se mogu susresti brojna takva postrojenja u
različitim granama hemijske industrije (u farmaciji, u
proizvodnji anorganskih proizvoda, gume itd.)
Šema CHP sistema
 Glavni agregat
Prema vrsti glavnog agregata postoje sljedeća CHP
postrojenja:
• s parnom turbinom,
• s plinskom turbinom,
• postrojenje s kombiniranim ciklusom plinsko-parnom
turbinom,
• s motorom s unutrašnjim sagorijevanjem
(termomotorna kogeneracija)
• gorive ćelije (hem. energije vodika i kisika direktno u
el.energiju),
• Stirlingov motor,
• mikroturbina.
• Vrsta glavnog agregata ovisi o snazi CHP postrojenja
 Parne turbine
• Parna turbina pripada grupi toplotnih strojeva koji
pretvaraju toplotnu energiju u mehanički rad.

• Visok stepen korisnosti postrojenja, velika snaga, velik

odnos snage prema masi motora, sigurnost u pogonu,
visok stepen automatizacije neki su od razloga zbog
kojih parna turbina i danas zauzima vodeće mjesto u
proizvodnji električne energije.

• Kada se parne turbine koriste kao CHP tehnologija,

para se može koristiti direktno za potrebe procesa u
industriji ili se može preko izmjenjivača toplote dalje
koristiti za grijanje u domaćinstvima.
a) Protutlačna turbina
– Izlazni pritisak je veći od atmosferskog,
– odnos između proizvedene el. i toplotne energije
je fiksan (nedostatak)

b) Kondenzacijska turbina s regulisanim

oduzimanjem pare
– izlazni pritisak manji od atmosferskog,
– odnos između proizvedene el. i toplotne energije
nije fiksan.
Šema parno-turbinske kogeneracije
(sa protutlačnom turbinom)
Parni kogeneracijski sistem sa kondenzacijskom
turbinom sa regulisanim oduzimanjem
 Protutlačni parno-turbinski sistem
• Najjednostavniji i najčešći oblik, postrojenje protutlačne
turbine je proces gdje imamo paru proizvedenu u generatoru
pare, ekspandiranu u turbini i potom dovedenu do razvodnika
koji odvodi toplotu dalje u vrelovodni sistem.
• Ekspanzija pare se vrši do protutlaka s temperaturom
zasićenja.
• Ovaj tip postrojenja prisutan je najčešće u industriji kod
proizvodnje toplotne i električne energije.
• Postrojenja su jeftinija, a samim time i jednostavnije za
održavanje i upravljanje.
• Potreba i potrošnja toplotne i električne energije varira tako
da u slučaju da imamo preveliku količinu pare, višak možemo
izbacivati u atmosferu. Potreba koju imamo za toplotnom
energijom u pogonu određivat će režim rada postrojenja.
 Plinsko-turbinski sistemi

Osnovne karakteristike plinskih turbinskih kogeneracija

su sljedeće:

- koriste se pri većim snagama: 1,6 do 10 MWe,

- imaju veću toplotnu karakteristiku u odnosu na
motore,
- specifična potrošnja goriva po jedinici energije veća je
nego kod motora,
- snaga uređaja se mijenja s promjenom okolne
temperature,
- rade se u paketnoj (kontejnerskoj) izvedbi.
Moguće su mnoge varijante CHP postrojenja s
plinskim turbinama koje se prilagođavaju raznim
energetskim potrebama, kao što su:

- CHP postrojenje s plinskom turbinom i

apsorpcijskim rashladnim uređajem,
- CHP postrojenje s plinskom turbinom i dodatnim
loženjem,
- CHP postrojenje s plinskom i parnom turbinom
(kombinirani proces).
Plinske turbine jednostavnog ciklusa
Kogeneracijski sistem sa plinskom turbinom i generatorom
pare na ispušne dimne plinove bez dodatnog loženja
• Postrojenje plinske turbine s korištenjem otpadne
toplote dimnih plinova:

- Na ispuh plinske turbine dodaje se kotao koji služi za

proizvodnju pare koja služi ili u industrijske svrhe ili za
grijanje.
- Temperature na izlazu iz plinske turbine su izuzetno
visoke (do 600 °C) tako da mogu poslužiti u daljnjoj
proizvodnji pare.
Kogeneracijski sistem sa plinskom turbinom i generatorom pare
na ispušne dimne plinove uz dodatno loženje
Kombinirani plinsko-parni ciklus
 Motori s unutrašnjim sagorijevanjem

Motori s unutrašnjim sagorijevanjem su toplotni motori

kod kojih se toplota pretvara u mehanički rad.
Motori s unutrašnjim sagorijevanjem se u CHP
postrojenjima mogu koristiti kao:
- plinski motori (Otto),
- dizelski motori,
- plinsko-dizelski motori.
Prema broju okretaja motori mogu biti:
- sporohodni 80-300 o/min,
- srednjohodni 450-1000 o/min,
- brzohodni 1200-3000 o/min.
• Kod standardnih CHP najviše se koriste
brzohodni motori.

• Plinski su motori najprihvatljiviji CHP

uređaji sa stajališta plinskih distributivnih
mreža jer ne zahtijevaju posebne
opskrbne pritiske plina, te se mogu
snabdijevati sa standardnim tokovima
distribucije plina.
Primjer kogeneracije s dizel motorom
Kogeneracijski sistem sa dizel motorom te sa dodatno loženim
generatorom pare na ispušne dimne plinove
• Iz ovog kratkog opisa osnovnih oblika
kombinovane proizvodnje mehaničke i toplotne
energije može se zaključiti da projektanti –
energetičari imaju vrlo složen i odgovoran
zadatak da izmedju svih mogućih oblika
energetskih sistema odaberu najpovoljniji u
pojedinim radni okolnostima. Pri tome je
potrebno rasčlaniti sve tehničko – ekonomske
faktore te njihovom ispravnom procjenom
pronaći optimalno rješenje.
Postupak odabira optimalnog rješenja
 Raspodjela troškova električne i
toplotne energije u kombinovanom
energetskom sistemu
Najvažniji ekonomski faktori za izbor CHP postrojenja su:
- kapitalni trošak za opremu, radove i usluge,
- troškovi finansiranja,
- troškovi amortizacije,
- troškovi priključka na javnu električnu mrežu i troškovi
njezinog korištenja,
- troškovi priključka na plinovod ili troškovi izgradnje
rezervoara goriva,
- troškovi pogona i održavanja,
- cijena goriva za kogeneraciju i cijena goriva za pomoćne
sisteme (trošak goriva predstavlja najznačajniji pogonski
trošak koji može doseći i do 80 % ukupnih troškova),
- tarife za nabavu i prodaju električne energije.
Kapitalni trošak sastoji se od sljedećeg:

- Trošak projektovanja postrojenja,

- Trošak CHP jedinice (ili više njih) i pridruženog
pogona,
- Trošak građevinskih radova,
- Troškovi povezivanja u električnu mrežu,
- Trošak edukacija zaposlenika,
- Trošak postavljenja, testiranje i puštanje u pogon,
- Trošak rezervnih dijelova i posebnih alata,
- Troškovi vezani za usklađenost sa relevantnom
regulativom (zahtjevi za zaštitu okoliša, vatrozaštitu,
itd.).

Prilagodba postojećeg sistema.

• Za pojedino energetsko postrojenje treba, na osnovu
troškova poslovanja, utvrditi ekonomsku cijenu
proizvedene energije.

• U kogeneracijskome sistemu proizvodi se električna i

toplotna energija, pa treba utvrditi odgovarajuću
podjelu troškova radi definiranja cijena za električnu i
toplotnu energiju.

• Poznato je više pristupa tom problemu, ali nijedan od

njih nije jedinstveno prihvaćen, jer svaki ima i neke
nedostatke.
• Osnovni uslov, koji mora biti u svakom slučaju
zadovoljen, jest da zbir troškova proizvodnje
električne i toplotne energije bude jednak ukupnim
troškovima kombinovanog sistema, odnosno:

T = TE + TT
• Iz gornjeg izraza slijedi da je:

TE /T + TT /T =
1

X E + XT = 1
Pri čemu je udio troškova električne energije:

X E = TE /T

odnosno udio troškova toplotne energije:

X T = TT /T

Uvrštavajući veličinu specifičnih troškova

električne energije, odnosno toplotne energije,
slijedi da je:
T = EE t E + ET tt
• Godišnji troškovi energetskoga sistema proizlaze
iz pogonskih troškova (gorivo, hemikalije,
dodatna napojna voda) te fiksnih troškova
(amortizacija, radna snaga), odnosno:

T = CgG+ChH+CWW+A+R+TvL
gdje su:
• Cg, Ch, CW - cijene goriva, hemikalija i vode, G, H i
W njihove količine, dok je A trošak amortizacije, a
R trošak radne snage.
• Cijelome trošku valja također pridodati i vlastiti
utrošak energije TVL (električna energija i para) za
rad pumpi i ventilatora te razne druge pomoćne
namjene.
Osnovna šema kombinovanog parnog energetskog sistema sa uticajnim veličinama:
GP - generator pare, T - turbina, G - električni generator, K - kondenzator, TP - toplotni
potrošači, P - pumpa, NS - napojni spremnik i otplinjivač
Kako razgraničiti proizvodne troškove i
odrediti jedinične cijene proizvedene
energije u kogeneracijskom sistemu?

U nastavku je opisano pet metoda za

razgraničenje troškova kombinovane
proizvodnje električne i toplotne energije.
 Metode za razgraničenje troškova
kombinovane proizvodnje
električne i toplotne energije

- Metoda ukupne energije

- Metoda raspoloživoga toplotnog pada
- Metoda entalpijske vrijednosti pare
- Metoda eksergijske vrijednosti pare
- Metoda tržišne vrijednosti
 Metoda ukupne energije
• Ova metoda zasniva se na postavkama prvoga
zakona termodinamike jer u obzir uzima samo
količinu proizvedene i utrošene energije, a ne
i njenu "kvalitetu". Iz takvoga pristupa
proizlazi da je udio troškova električne
energije:
EE + Qod
XE =
EG
• odnosno udio troškova toplotne energije:

ET
XT =
EG

gdje je:

EE - proizvedena električna energija,

ET - energija predana potrošačima toplote,
EG - energija dovedena gorivom,
Qod - toplota odvedena rashladnom vodom u okoliš.
• Prema ovoj metodi, uštede kombinovane
proizvodnje električne i toplotne energije
pridodaju se električnoj energiji jer se
ekspanzijom pare u turbini, gdje se toplotna
energija pare pretvara u mehaničku, znatno
sporije smanjuje sadržaj toplote (entalpija)
nego radna sposobnost (eksergija).

• Navedena činjenica je tim izraženija što je

manji udio pare koja ekspandira do pritiska u
kondenzatoru odakle se toplota Qod odvodi u
okoliš.
• Prema toj metodi, toplotna energija zadržava
troškove koji približno odgovaraju odvojenoj
proizvodnji.

• Ovakav pristup razgraničenja troškova nije

prikladan tamo gdje je udio u potrošnji
električne energije visok jer se potcjenjuje
njena stvarna vrijednost, a samim tim
destimulativno utiče na štednju, odnosno
racionalno korištenje.
Metoda raspoloživoga toplotnog pada
• Podjela troškova prema ovoj metodi zasniva se na
usporedbi radne sposobnosti pare za proizvodnju
električne energije u promatranom energetskom
sistemu, te one koja se odvodi toplotnim
potrošačima.
• Pri tom je ekvivalentna radna sposobnost
definirana kao količina električne energije koja bi
se u idealnom slučaju mogla dobiti u
promatranom sistemu, a ona je proporcionalna
raspoloživom toplotnom padu do pritiska u
kondenzatoru.
• Raspoloživi toplotni pad svježe pare jednak je:
∆h = h − hk
• dok toplotni pad pare koja se oduzima iz
turbine za toplotne potrošače iznosi:
∆h1 = h1 − hk
• Prema tome, udio troškova električne energije
jednak je:
m∆h − m1∆h1
XE =
m∆h
• Odnosno:
m(h − hk ) − m1 (h1 − hk )
XE =
m(h − hk )
• Na isti način proizlazi da je udio troškova toplotne
energije:
m1∆h1
XT =
m∆h
• odnosno
m1 (h1 − hk )
XT =
m(h − hk )
• Slično kao i kod metode ukupne energije, ovdje se
ušteda kombinovane proizvodnje energije također
pridodaje električnoj energiji, a precjenjuje se
vrijednost toplotne energije dobijene od pare koja se
odvaja iz sistema.
• Naime, budući da se promjenom pritiska entalpija
sporije mijenja od radne sposobnosti, toplotnu
energiju tereti se većim udjelom troškova.
 Metoda entalpijske vrijednosti pare
• Prema ovoj metodi toplotna se energija u
kombinovanom sistemu vrednuje proporcionalno omjeru
entalpijske vrijednosti pare namijenjene toplotnim
potrošačima prema svježoj (visokotlačnoj) pari.
• Preostali udio troškova odnosi se na električnu energiju.
Vidi se da ova metoda ima neke karakteristike prvoga
zakona termodinamike jer jednako vrednuje “kvalitet"
električne i toplotne energije, pa otuda proizlaze i
njezine manjkavosti.
• U sljedećoj tablici prikazane su vrijednosti entalpije
pare za različite pritiske kod izentropske ekspanzije od
40 bar/450°C na pritisak od 0,04 bar te entalpijski omjer
prema početnom stanju.
Promjena stanja pare prema početnom stanju
• Na sljedećem dijagramu je prikazana promjena
entalpijskoga omjera u ovisnosti o pritisku.
• U tablici i dijagramu uočljiva je relativno mala
promjena entalpije u širokom rasponu pritiska pa
entalpijski omjer izlazne pare, koja u energetskom
sistemu ulazi u kondenzator, prema svježoj pari
(40 bar/450 °C) iznosi 0,63.

• Valja zaključiti da se tom usporedbom znatno

precjenjuje vrijednost pare niskih pritisaka,
odakle proizlaze i osnovni nedostaci takvoga
pristupa.
• Prema tome, vrijednost električne energije je
podcijenjena, što destimulativno djeluje na
njezino racionalno korištenje. Na temelju tih
razmatranja prednost se daje sistemima s
protutlačnim parnim turbinama, a ujedno se
potiče rekuperacija izlazne toplote iz procesa
radi proizvodnje srednjetlačne i niskotlačne
pare.
• Treba stoga navesti da ovakvo jednostrano
razgraničenje troškova, na bazi entalpijske
vrijednosti pare, nije posve realno pa ga treba
primjenjivati samo uz određena ograničenja.
 Metoda eksergijske vrijednosti pare
• Primjenom eksergijskog umjesto entalpijskoga
omjera, tehnički se kvalitetnije vrednuje proizvodnja
toplotne i električne energije u kombinovanom
energetskom sistemu.
• Ovaj pristup zasnovan je na II zakonu TD te
udovoljava realnijoj postavci da vrijednost pare bude
jednaka nuli kada se njeni parametri izjednače sa
stanjem okoline.
• Osim toga, tako definiranim vrijednostima razlike u
cijeni pare kod različitih nivoa pritisaka su izraženije,
što se može uočiti u tabličnom prikazu promjene
eksergije i eksergijskog omjera te dijagramu .
Promjena eksergije pare u odnosu na početno stanje
• Što se tiče primjene u praksi, eksergijsko
vrednovanje pare može podcijeniti efekte
korištenja parne turbine u kombinovanom
sistemu i destimulativno ocijeniti rekuperaciju
otpadne toplote, odnosno takvu proizvodnju
niskotlačne pare.
• Ova metoda potencira tehničke osnove za
optimalan izbor radnih parametara, osobito
nivoe pritiska pare u pojedinim dijelovima
procesa pa se može zaključiti da s
termodinamskoga gledišta pruža najpovoljnije
rezultate.
 Metoda tržišne vrijednosti
• Troškovi se prema ovoj metodi razdvajaju tako
da se jedan od proizvoda kombinovanog
energetskog sistema (električna ili toplotna
energija) vrednuje prema važećoj tržišnoj cijeni,
dok se preostalim troškovima tereti drugi
proizvod.
• U slučaju da se svi troškovi energetskoga
sistema pripišu samo proizvodnji električne
energije, dobija se njena najviša jedinična
cijena, odnosno: T
t Emax =
EE
• Uvrštavanjem ranije jednačine za troškove:
1
t Emax = t E + tT
Ψ
• Odnosno:
1
t E = t Emax − tT
Ψ
• Dobijeni izraz je zapravo jednačina pravca koji
pokazuje linearnu ovisnost specifičnih
troškova električne tE i toplotne energije tT u
kombinovanom energetskom sistemu
(sljedeća slika). ψ je omjer električne i
toplotne energije, odnosno
Ψ =EE / ET
• Presjecište pravca s ordinatnom osi (koja inače
predstavlja specifične troškove električne energije tE),
je u tački t Emax, a s apscisnom osi (koja predstavlja
specifične troškove toplotne energije tT), u tački
Ψt Emax .

• Ugao nagiba pravca s apscisnom osi definiran je

ovako:
1 ET
tgα = =
Ψ EE
Ovisnost specifičnih troškova električne i toplotne energije
• Svakom je specifičnom trošku za električnu
energiju tE na pravcu pridružen odgovarajući
specifični trošak toplotne energije tT, uz uslov da
su pokriveni ukupni troškovi proizvodnje u
kombinovanom energetskom sistemu.
• Prema tome, tačkama desno od pravca odgovara
rad s dobitkom, a lijevo od njega s gubitkom.
• Na primjer, ako važeća cijena električne energije,
prema kojoj se ona isporučuje iz kombinovanog
energetskog sistema, iznosi tE1, tada cijena
toplotne energije mora iznositi najmanje tT1.
• Ako se pri tom toplotna energija vrednuje sa
tT2, presjecište specifičnih troškova pada u
tačku C, pri čemu se na električnoj energiji
ostvaruje dobit koja odgovara razlici tE1- tE2.
• Na taj se način specifični troškovi električne i
toplotne energije mogu raspoređivati i u
nekim drugim proizvoljnim odnosima ili na
drugi način utvrđenom omjeru.
• Takav je pristup posve ekonomske prirode bez
uticaja tehničkih pokazatelja, što je njegov
osnovni nedostatak.