UNIVERZITET U TRAVNIKU

FARMACEUTSKO ZDRAVSTVENI FAKULTET

SMJER STOMATOLOGIJA

OSTEOMIJELITISI VILICA
-Maksilofacijalna hirurgija II-
-seminarski rad-

Student : Mentor:

Zana Mujčinović Prof. dr. sci. dr Faris Fočo

Broj indeksa: 1128/15

Travnik, april. 2020.god.

SADRŽAJ

1. UVOD............................................................................................................................................1
2. ETIOLOGIJA I PATOGENEZA OSTEOMIJELITISA...............................................................2
3. AKUTNI OSTEOMIJELITIS........................................................................................................6
4. AKUTNI OSTEOMIJELITIS DONJE VILICE.............................................................................7
3.1. Klinička slika...............................................................................................................................7
5. AKUTNI OSTEOMIJELITIS GORNJE VILICE...........................................................................9
4.1. Klinički simptomi...................................................................................................................9
6. LIJEČENJE AKUTNIH OSTEOMIJELITISA............................................................................10
7. HRONIČNI OSTEOMIJELITIS VILICA...............................................................................................11
8. OSTEOMIJELITIS LINIJE PRIJELOMA..................................................................................13
7.1. Liječenje....................................................................................................................................13
9. OSTEORADIONEKROZA-RADIOOSTEOMIJELITIS.............................................................14
8.1. Liječenje...............................................................................................................................15
10. NEGNOJNI HRONIČNI OSTEOMIJELITIS..........................................................................16
9.1. Cirkumskriptni sklerozirajući osteomijelitis.........................................................................17
9.2. Difuzni sklerozirajući osteomijelitis.....................................................................................17
9.2.1. Liječenje.......................................................................................................................18
9.3. Garreov osteomijelitis...........................................................................................................18
9.4. Specifični osteomijelitis........................................................................................................19
10. DIFERENCIJALNA DIJAGNOZA.........................................................................................19
11. ZAKLJUČAK..........................................................................................................................21
12. LITERATURA.........................................................................................................................22
 1. UVOD

Pojam infekcija predstavlja prodor nekog biološkog agensa–mirkroorganizma (bakterije,

virusi, prioni, protozoe, metazoe) u tijelo domaćina - makroorganizma. Prodorom u
makroorganizam uzročnik infekcije se njime koristi kako bi se mogao razvijati i
razmnožavati. Nastanak i tok upale zavisi kako od karakteristika samog patogenog
mikroorganizma tako i od karakteristika domaćina (humoralnog i celularnog imuniteta).
Organizam različito regira na mikroorganizam kojim je inficiran, zavisno od toga da li je
inficiran prvi put–primarna infekcija - ili je infekcija ponovljena. Prvim kontaktom s infektom
razvija se imunitet, pa kada taj isti patogen (u okviru ograničenog vremenskog perioda)
ponovo dođe u kontakt s imuniziranim organizmom, ne dolazi do pojave bolesti1.
Komplikacije dentogenih infekcija su uglavnom posljedica izbjegavanja liječenja,
neadekvatnog tj. pogrešnog liječenja. Manifestuju se kao lokalne i opće. Od lokalnih
komplikacijamoguć je gubitak većeg broja zuba,razvoj akutnog ili hroničnog osteomijelitisa,
akutnogsinuzitisa, infekcijei ankiloze temporomandibularnog zgloba. Osteomijelitis je
difuzno zapaljenje kosti koje zahvata periost, korteks i spongiozu.2 Predstavlja zapaljenje
koštane srži, nastalo na bazi infekcije. Infekcija može u koštanu srž dospjeti hematogenim
putem, ili se ipak širi iz susednog zapaljivog ognjišta u koštano tkivo. Različita
simptomatologija i klinički tok omogućavaju razlikovanje ovih puteva infekcije o čemu ću
detaljnije pisati u ovom seminarskom radu.

1
Tarik Mašić, Osnovi maksilofacijalne hirurgije, Avicena d.o.o Sarajevo 2011.god. 11str.
2
Ljubomir Todorović, Oralna hirurgij, Izdavačko preduzeće Nauka Beograd, 2007.god 98.str.
 2. ETIOLOGIJA I PATOGENEZA OSTEOMIJELITISA

Osteomijelitis predstavlja infekciju kosti i koštane srži. Infekcija na više načina dospijeva u
koštanu srž, bilo hematogeno, širenjem iz susjednog upalnog žarišta itd. Različita
simptomatologija i klinički tok omogućavaju razlikovanje ovih puteva infekcije.
Histopatološki daju isti nalaz. Kod osteomijelitisa u centru infekcije, kao odgovor na
infektivni nadražaj, pojavljuje se otok i pomjeranje pH ka kiseloj sredini. Sekundarno, u to
žarište dospijevaju leukociti. Mehko tkivo koštane srži je sa svih strana obuhvaćeno čvrstom
koštanom supstancom. Na taj način, sa pojavom otoka u predjelu koštane srži dolazi do
povećanja intramedularnog pritiska. Mehko tkivo koštane srži u centru nekrotizira. Kod tog
procesa smetnje u cirkulaciji igraju važnu ulogu za dalji tok upale. Dolazi do nekroze u
koštanoj srži. Gnojna upala se širi kroz koštanu srž, a isto tako i preko Folkmanovih i
Haverzovih kanala. Nutritivni krvni sudovi koji se nalaze u upalnom žarištu obliteriraju
usljed septičke tromboze. Usljed svih tih poremećaja koji nastaju u cirkulaciji dolazi do
ireverzibilnog oštećenja osteocita u zahvaćenom području. Šupljine u spongioznom dijelu
kosti su prazne ili ispunjene gnojnim sadržajem. Usljed prekida u cirkulaciji odumiru veći
koštani dijelovi. Čvrsta koštana supstanca se ne može istopiti pomoću fermenata leukocita, tu
više nema osteoklasta i ne dešava se razgradnja nekrotične čvrste koštane supstance. Na
granici prema koštanom tkivu, gde još ima snabdijevanja krvlju, stvara se sloj granulacionog
tkiva. Tu su osteoklasti aktivni, tako da nekrotičnu kost lakunarno razgrađuju. Na taj način se
mrtva nekrotična zona odvaja sa novostvorenim fibroznim tkivom i reaktivnim taloženjem
novostvorenog koštanog tkiva na periferiji upale. 3 Novostvoreno koštano tkivo u toj zoni ima
vrlo zbijene koštane gredice i u potpunosti obuhvata nekrotično i upalno koštano tkivo,
stvarajući na taj način sekvestar. Nekrotična kost usljed razgradnje anorganskih koštanih
lamela odvaja se od ostalog koštanog tkiva. Ukoliko organizam ne uspije da ograniči tu upalu,
ono se širi dalje u koštanu srž i na jednom ili više mjesta probija kompaktu. Infekcija dalje
prodire u mehka tkiva. Kod nemanifestnog kliničkog toka, reagira periost periostalnim
stvaranjem novog koštanog tkiva na mjestu prodora infekcije.Na dalji tok širenja infekcije,
pored virulencije, utiču: vrsta i broj uzročnika, imunizacija organizma, stanje krvnih sudova i
odbrambene snage organizma. Pacijenti s oslabljenim odbrambenim sistemom organizma,
teškim opštim oboljenjima, sa specifičnim imunim defektima ili sa leukopenijom, posebno su
ugroženi. To isto važi i za pacijente s angiopatijama, kao npr. kod dijabetičara. Često
nastajanje osteomijelitisa kod alkoholičara se ne može objasniti samo smanjenjem rezistencije
3
Tarik Mašić, Osnovi maksilofacijalne hirurgije, Avicena d.o.o Sarajevo 2011.god. 30 str.
usljed oboljenja jetre, već se kod tih pacijenata sumnja na intramedularne masne embolije
koje dovode do smetnji u ishrani u vaskulariziranom dijelu koštane srži. Usljed hiperergične
reakcije krvnih sudova, posebno u zonama rasta kosti kod mlađih osoba, dolazi do
stafilokokne infekcije na tim mjestima.4

Osteomijelitisi se mogu podijeliti na:

• gnojne;

• negnojne;

• akutne;

• hronične;

• specifične;

• nespecifične.

Akutni osteomijelitis nastaje naglo, kao i svaka akutna infekcija, sa visokom temperaturom,
poremećajem općeg stanja. Akutni osteomijelitis može pod terapijom da se u potpunosti
sanira ili da pređe u hroničnu formu. To je sekundarni hronični osteomijelitis. Primarni
hronični osteomijelitis od početka ima hroničan tok, protiče bez simptoma i ispoljava se
najčešće poslije akutne egzacerbacije lokalnog žarišta. Gnojni osteomijelitis u centru uvijek
ima nekrozu. Ova nekrotizirana zona se mora operativno odstraniti, a nekada dolazi i do njene
resorpcije. Ako preovladaju resorptivne osteolitične forme, može doći do spontanih fraktura.
One nastaju kod izraženijih razgradnji kosti a zbog djelovanja različitih grupa mišića,
udaraca. Hronični cirkumskriptni osteomijelitis koji recidivira stalno zahtijeva odgovor
zdravog tkiva u smislu regeneracije i proteolize. Zbog toga, na podlozi takvog stalnog
regeneracijskog procesa može doći do maligne alteracije. Hematogeno širenje infekcije je
izuzetno rijetko kao uzrok nastanka osteomijelitisa u predjelu vilica. Skoro uvijek nalazimo
osteomijelitise vilica kao posljedicu uznapredovale infekcije iz okoline, čije se žarište skoro
uvijek može naći. Najčešće je infekcija prouzrokovana avitalnim zubom. Infekcija preko
apeksa avitalnog zuba je klasično mjesto za nastanak osteomijelitisa vilica. Postojanje
periapikalne hronične infekcije je vrlo često. Periapikalni prostor je dobro snabdjeven krvlju i
periapikalni procesi su pretežno ograničeni. Organizam stoji u ravnoteži sa lokalnom
infekcijom. Infekcija se dalje ne širi. Usljed lokalnih ili općih smetnji koje uspostavljaju tu
4
Ibid., 31str.
ravnotežu, može da nastane osteomijelitis iz jednog lokalnog žarišta. Lokalni faktori koji
mogu narušiti ravnotežu mogu da budu promjena ka naročito virulentnim uzročnicima ili
lokalno oštećenje inficirane zone traumom. To može da bude udarac u zub ali i protetsko
preopterećenje zuba. Kod ekstrakcije avitalnog zuba, bez kliničkih znakova infekcije, može
da dođe do akutne egzacerbacije. Usljed ekstrakcione traume dolazi do mehaničkog oštećenja
tkiva. Smetnje u ravnoteži mogu nastati i kao posljedica opće slabosti organizma. Kod teških
marginalnih parodontopatija sličnih hroničnoj periapikalnoj infekciji, postoji ravnoteža
između inficiranog materijala koji ispunjava džep i okoline. I ovdje spoljašnji i unutrašnji
uzroci mogu da pomjere tu ravnotežu, tako da dođe do egzacerbacije i širenja infekcije.
Otežano nicanje umnjaka može zahvatiti spongiozu i dovesti do osteomijelitisa. Apscesi
mehkih tkiva, kao i inficirane ciste, također mogu biti uzrok nastanka osteomijelitisa. Kada je
koštano tkivo usljed subperiostalnog apscesa duže opkoljeno gnojem, usljed smetnji u ishrani
dolazi do pojave osteomijelitisa stvaranjem kortikalnih sekvestara, jer je otežana ishrana kosti
putem periosta u tom području. To se događa kod infekcija u predjelu brade,
perimandibularnog apscesa, kod apscesa fose kanine, kao i u području viličnog ugla.
Neodontogeni uzroci nastanka osteomijelitisa mogu biti: trauma, toksično oštećenje kosti i
hematogena infekcija. Osteomijelitisi koji nastaju na bazi prijeloma vilica mnogo češće su u
vezi sa zubima, tj., kada je zub pored ili u liniji prijeloma. Također, koštani odlomci koji
ostaju u liniji prijeloma mogu biti uzrok nastanka osteomijelitisa. U najvećem broju slučajeva
zapaljenje ostaje ograničeno u liniji prijeloma, što je poznato kao ostitis linije prijeloma.
Operativna trauma uz primjenu neadekvatne operativne tehnike može biti uzrok
osteomijelitisa. Primjena borera i freza kod hirurških zahvata bez hladjenja koštanog tkiva,
uslovljavaju nekrozu kosti, a kasnije nastanak lokalnog osteomijelitisa. Isto tako, osteotomija
radi korekcije deformiteta, može biti uzrok osteomijelitisa. Intraoralno učinjene osteotomije
su uvijek kontaminirane mikroorganizmima koji se nalaze u usnoj šupljini. Postoperativne
infekcije su vrlo rijetke, jer treba imati u vidu mladost pacijenta. Davanje anestezije u predjelu
tvrdog nepca pri primjeni jakog pritiska i veće količine anestetičkog sredstva može dovesti do
nekroze mehkih i koštanih tkiva, što predstavlja dobru podlogu za nastajanje osteomijelitisa.
Jatrogene povrede sluzokože zadobijene pri stomatološkim zahvatima mogu biti ulazna vrata
za nastanak osteomijelitisa. Naročito su opasne povrede borerom koje mogu duboko da
prodru u koštano tkivo. Strana tijela koja su ostala u koštanom tkivu također mogu biti
uzrok osteomijelitisa. Hronične gnojne infekcije kože lica, npr. korijena dlake usljed piogenog
širenja infekcije, zahvataju koštano tkivo. Ovo je posebno primijećeno u predjelu brade.
Hemijska oštećenja koštanog tkiva usljed primjene arsena i njegove neadekvatne aplikacije
radi devitalizacije zuba ranije su bila uzrok osteomijelitisa. Oštećenja koštanog tkiva kao
posljedica zračenja, dovode do radionekroze i sekundarne infekcije oštećenog tkiva, tako da
nastaje tzv radioosteomijelitis. Hematogeno širenje infekcije u etiologiji osteomijelitisa kod
odraslih ne igra značajnu ulogu, dok kod djece i sada dolazi u obzir. Kao uzročnik nastanka
osteomijelitisa u predjelu vilica najčešće se izolira streptococcus aureus, za kojega se smatra
da je danas u oko 60 % slučajeva uzročnik infekcije. Pored porasta streptokoka kao uzročnika
infekcije, uznapredovala je i učestalost infekcija gram negativnim bakterijama. Gram-
negativni uzročnici su često uzrok osteomijelitisa, a skoro uvijek se radi o mješovitoj
infekciji.

3. AKUTNI OSTEOMIJELITIS
Akutni osteomijelitis se može javiti kao posljedica neadekvatne terapije dentogenih infekcija-
zbog primjene toplih obloga,hiruških zahvata i kiretaže u akutno inficiranoj sredini, rada
nesterilnim instrumentima i sl. Do infekcije može doći iz apeksa, poslije traume ili hiruške
intervencije u viličnoj kosti, ili hematogenim putem. Uzročnici infekcije su po pravilu
stafilokoke.. Često se u polimikrobnoj flori mogu identifikovati i anaerobni mikroorganizmi.
U kliničkoj slici dominiraju bol, otok i opšti znaci infekcije, visoka temperatura, dehidracija i
malaksalost.Dominantan simptom je klaćenje i bolna osjetljivost zuba-uzročnika na najmanji
dodir, ali se isti simptomi samo u nešto manjem stepenu, registriraju i na okolnim zubima.
Ako gnojna kolekcija probija kost i meka tkiva, javljaju se fistule na sluzokoži i koži. Na
rengenskom snimku promjene su neznatne, i to u kasnijoj fazi, i manifestuju se blagim
zamućenjima strukture koštanih gredica. Kod osteomijelitisa donje vilice relativno brzo,
poslije samo nekoliko sati, moće da se javi utrnulost donje usne-Vincetov znak, usljed pritiska
na donji zubni nerv. Infekcija je uvijekpraćena lokalnim limfadenitisom submandibularnih i
vratnih limfnih čvorova. U liječenju akutnog osteomijelitisa treba preduzeti intenzivnu
hiruško medikamentnu terapiju. Neophodnaje precizna identifikacija uzročnika i
primjenavisokihdoza antibiotika, uz druge potporne mjere za poboljšanje odbrane organizma.
Zub uzročnik treba izvaditi što prije. Pri tom okolne rasklaćene zube treba sačuvati i
imobilizirati. Osim toga može se izvršiti i perforacija korteksa čimese može omogućiti
efikasnija drenaža.5

4. AKUTNI OSTEOMIJELITIS DONJE VILICE

5
Ljubomir Todorović, Oralna hirurgij, Izdavačko preduzeće Nauka Beograd, 2007.god 98.str.
 Akutni osteomijelitis donje vilice se lokalizuje pretežno u korpusu mandibule, dok je predio
angulusa i ramusa mandibule rijeđe zahvaćen osteomijelitičnim procesom.6

3.1. Klinička slika

Rani simptomi akutnog osteomijelitisa donje vilice su u početku nekarakteristični, tako da

postavljanje dijagnoze može u početku pričiniti dosta teškoća. Infekcija koštane srži počinje
bolovima u zubima, zub uzročnik je osjetljiv na perkusiju, često kariozan i dentalni snimak
pokazuje periapikalne promjene, a 90 % svih koštanih infekcija donje vilice su dentogenog
porijekla. Kada nakon ekstrakcije takvog zuba teškoće ne prestaju, nego čak i dobijaju u svom
intenzitetu, može se računati da je došlo do širenja infekcije u koštanoj srži. Bolovi se
pojačavaju i početno rasklaćenje susjednih zuba, ili čitave grupe zuba, koji su dosta osjetljivi
na perkusiju, možemo tada smatrati kao najvažnije simptome koji govore o nastanku infekcije
u koštanoj srži. Kod osteomijelitisa donje vilice kod odraslih, radi se praktično o tome da je
uvijek negdje u blizini žarište koje je prouzrokovalo infekciju. Uskoro se pojavljuje otok
mehkih tkiva, koji se postepeno povećava. Regionalne limfne žlijezde su zahvaćene
zapaljenjem. Opće stanje se pogoršava, javlja se povišena temperatura, ubrzan puls,
leukocitoza, ubrzana sedimentacija, malaksalost, gubitak apetita. Pored otoka mehkih tkiva,
zadebljava oboljeli dio donje vilice. Kada se proces zadrži na alveolarnom nastavku, prvo se
javlja otok u parodoncijumu, leukocitarna infiltracija, iz parodontalnog tkiva izlazi gnoj, zubi
se klate, usljed stvaranja subperiostalnih apscesa dolazi do odizanja periosta sa gingivom,
tako da može doći do nekroze čitavih dijelova alveolarnih nastavaka, koji se kao sekvestri
kasnije odbacuju. Sigurno se tu pojavljuju multipli apscesi i fistule, sa oralne i sa vestibularne
strane. Dalji put i pravac širenja infekcije uvjetuje pojavu apscesa i fistula u susjednim
ložama. Kada osteomijelitični proces zahvati sadržaj mandibularnog kanala, tj, nervus
alveolaris inferior, dolazi do poremećaja senzibiliteta u vidu parestezije, hipoestezije,
anestezije u inervacionom području n. mentalis-a (Vincentov znak), tada se mora računati
da je upalom zahvaćen i čitav sadržaj kanala. Komplikacije kod akutnog osteomijelitisa donje
vilice nastaju, prije svega, zbog mogućnosti širenja infekcije u susjedne lože. Širenjem
infekcije u vilični zglob dolazi do poremećaja u razvitku donje vilice, a također i do pojave
ankiloze. Mora se imati u vidu da osteomijelitis donje vilice može biti polazna tačka za

6
Internet, Maksilofacijalna hirurgija,urednik prof. dr. Miodrag Gavrić;
http://knaunko.tripod.com/mfhir/mfhir02.pdf, 34 str. pristup 28.03.2020.god.
razvitak opće infekcije. Kada je proces zahvatio i sadržajmandibularnog kanala, više zuba
može da ne reagira na termičke i električne nadražaje, ali to ne znači da su devitalizovani, već
samo da su u akutnoj fazi poremećenog senzibiliteta.7

3.2. Dijagnoza

Klinička dijagnoza osteomijelitisa donje vilice nalazi potporu, pored kliničkih pretraga, i na
promjenama koje se vide na rendgen-snimcima. Osteomijelitični proces na rendgen-snimku
može se uočiti tek kada je došlo do razgradnje preko 50 odsto anorganske supstance. To je i
razlog što se od početka bolesti osteoliza na rendgen-snimku vidi tek poslije tri nedjelje.
Najpovoljniji su ekstraoralni snimci donje vilice i ortopantomografski snimci, kao i
tomografski snimci. Na rendgen-snimku vide se nepravilna oblačasta rasvjetljenja,
naizmjenično sa zadebljanjima koštanog tkiva. Ponekad izgleda kao da je kost marmorizirana.
U predjelima gde je došlo do nekroze kosti, stvaraju se šupljikasti prostori u kojima se nalaze
centralno ili kortikalno formirani sekvestri različite veličine. Scintigrafija predstavlja jednu od
metoda za potvrđivanje znakova zapaljenja, pomoću taloženja radioaktivnih izotopa (metilen-
technicijum-99 fosfonat). Stepen radioaktivnog prodiranja zavisi od cirkulacije i aktivnosti
osteoblasta. Pošto se kod osteomijelitisa u području infekcije ovo odmah mijenja,
osteomijelitis se može otkriti već nakon 48 sati od njegovog početka. Ovo je moguće samo
ako je pojačana aktivnost osteoblasta, što je vidljivo na rendgen-snimku (skeneru). Pojačano
vezivanje radionuklida najviše je izraženo u zonama osteolize, što se može objasniti
prisustvom osteoidnog tkiva koje jače vezuje radioaktivni izotop. Smanjeno vezivanje je
primijećeno nakon liječenja i u fazama remisije, a pojačano u slučajevima recidiva.
Scintigrafski pregled ne može da zamieni rendgen-snimke, ali znatno poboljšava dijagnostiku,
naročito u početnoj fazi oboljenja.8

5. AKUTNI OSTEOMIJELITIS GORNJE VILICE

7
Internet, Maksilofacijalna hirurgija,urednik prof. dr. Miodrag Gavrić;
http://knaunko.tripod.com/mfhir/mfhir02.pdf, 35 str. pristup 28.03.2020.god.

8
Tarik Mašić, Osnovi maksilofacijalne hirurgije, Avicena d.o.o Sarajevo 2011.god. 34 str.
U gornjoj vilici osteomijelitis se razvija u alveolarnom nastavku i to u predjelu fronta i
predjelu tubera. Prisustvo pneumatiziranih šupljina sinusa i nosa, tj. tanak sloj koštanog tkiva
u tim predjelima, zapravo slabo razvijena spongioza, uzrok je tome. U gornjoj vilici uzrok je
najčešće inficiran avitalan zub i njegov potporni aparat.

4.1. Klinički simptomi

Kod osteomijelitisa gornje vilice oni su nekarakteristični. Vrlo rijetko nastaju sekvestri, cijeli
tok je benigniji i više je ograničen. N. infraorbitalis je vrlo rijetko zahvaćen osteomijelitičnim
procesom. Ipak, regenerativna moć koštanog tkiva gornje vilice je znatno slabija nego donje,
te često rasklaćeni zubi ne mogu da se učvrste. Dolazi do znatnog gubitka koštanog tkiva
alveolarnog nastavka Počinje najčešće iznenada visokom temperaturom, pojavom bolova u
dubini gornje vilice, koji nisu tačno lokalizirani. Bol ne prestaje ni poslije ekstrakcije zuba za
koji smatramo da je uzrok ovom zapaljenju. Ubrzo se pojavljuje otok mehkih tkiva. Koža je
zategnuta i crvena, oboljeli predio gornje vilice je bolan na pritisak i dolazi do ograničenog ili
difuznog uvećanja koštanog tkiva. Zubi uzahvaćenom predjelu su jako rasklaćeni i osjetljivi
na perkusiju. Uskoro se pojavljuju submukozni apscesi i fistule, sa vestibularne strane i u
predjelu tvrdog nepca. Nakon pojave fistula, akutni simptomi se postepeno povlače.9

9
Ibid., 35str.
 6. LIJEČENJE AKUTNIH OSTEOMIJELITISA

U liječenju akutnog osteomijelitisa, medikamentozno liječenje stoji na prvom mjestu. Cilj

medikamentoznog liječenja je izlječenje u početnom stadiju. Antibiotska terapija primijenjena
bilo parenteralno, bilo peroralno ima smisla samo ako je ciljana, tj. ukoliko je načinjen
antibiogram prema kojem se ordiniraju antibiotici. I u tom slučaju uspjeh antibiotske
terapije je u pitanju, jer usljed promjena u cirkulaciji koje nastaju na mjestu infekcije ne mogu
se postići adekvatne koncentracije. Kod veoma naglog toka prije načinjenog antibiograma,
mora se početi sa antibioticima širokog spektra u visokim dozama. Lincomycin najbolje
prodire u koštano tkivo, a i tetracicklini imaju veliku moć difuzije. Davanje antibiotika se
mora provesti kroz duži period, odnosno dok se sedimentacija ne normalizira. Treba preduzeti
sve mjere radi podizanja odbrambene snage organizma. Hirurško liječenje se bazira se na
uklanjanju uzroka i uspostavljanju drenaže zapaljenja u koštanom i mehkom tkivu. Zub
uzročnik se ekstrahira. Apscesi se incidiraju, a ukoliko ima rasklaćenih zuba, stavljanje šina -
imobilizacija je važna profilaktična i terapijska mera. Njome učvršćujemo rasklaćene zube u
upalnom području, a stavljanje vilica u stanje mirovanja pogoduje procesu izlječenja i
sprečava pojavu patoloških fraktura. Kada je kao posljedica akutnog osteomijelitisa došlo do
nekroze koštanog tkiva i formiranja sekvestara, metoda izbora kod lokalno ograničenih
procesa, kod kojih je odbrambena snaga organizma jaka i omogućuje stvaranje odbrambenog
zida, jeste uklanjanje sekvestara i okolnog granulacionog tkiva putem kiretaže, drenaža i
davanje antibiotika. Ako su zahvaćene veće partije koštanog tkiva, pa nije moguća
demarkacija, što predstavlja uspostavljanje ravnoteže između organizma i infekcije,
preporučuje se dekortikacija kao metoda izbora. Kod ove metode u potpunosti se uklanja
spoljašnji korteks iznad osteomijelitičnog procesa, nekrotični dio se iskiretira. Na tu površinu
se adaptira mukoperiostalni režanj. Osvježena kost poslije nekoliko dana srasta sa
mukoperiostalnim režnjem, pomoću čega dobija dobru prokrvljenost koštanog tkiva. Na taj
način je omogućeno izlječenje osteomijelitičnog procesa. Metoda ima smisla kod koštanog
tkiva koje ima veliki dio spongioze, a u predjelu glave to je donja vilica. Ako je došlo do
patološke frakture ili ako se nije uspjelo dekortikacijom, mora se cjelokupni oboljeli dio kosti
resecirati i defekt kasnije nadoknaditi osteotransplantato.9
 7. HRONIČNI OSTEOMIJELITIS VILICA

Može nastati kao sekundarna hronična forma nakon akutnog osteomijelitisa ili da od početka
ima hroničan tok. Akutni osteomijelitis je danas mnogo rjeđi, dok je hronični mnogo češći.
Usljed primjene antibiotika, u slučajevima kada je akutni osteomijelitis kasno dijagnosticiran
ili kada se daju nedovoljne doze antibiotika, prelazi u hroničnu formu. Primarni hronični
osteomijelitis ostaje ograničen na manjim partijama vilice. Zahvaćeni predio je neznatno
bolan na dodir, dolazi do zadebljanja koštanog tkiva s ograničenim rasklaćenjem pojedinih
zuba. Sluzokoža je lividna, otečena, otok mehkih tkiva iznad tog predjela ostaje ograničen
iznad tog koštanog procesa. Ranije ili kasnije se pojavljuju multiple fistule koje su pretežno
lokalizirane sa vestibularne strane alveolarnog nastavka. Kroz fistulozne otvore na koži ili
sluzokoži izlazi gnojni sadržaj, a nekada i manji koštani sekvestri. Sluzokoža u okolini fistula
ima piogenog granulacionog tkiva, koje obično prominira iznad nivoa okolne sluzokože ili
kože. Kada dođe do spontanog zatvaranja fistule, dolazi do akutnih egzacerbacija. Bolovi kod
hroničnog osteomijelitisa su neznatni, pacijent je afebrilan ili subfebrilan, sedimentacija je
neznatno ubrzana, kao i povećavanje broja leukocita. Regionalne limfne žlijezde su neznatno
bolne na dodir i uvećane. Sekvestracija i nekroza koštanog tkiva mogu uvjetovati pojavu
patoloških fraktura. Na rendgen-snimku su karakteristični procesi sekvestracije.(Slika 1)
Postoji jedan ili više sekvestara koji se manifestiraju kao krečna zasjenčenja koja su više ili
manje širokom zonom rasvjetljenja odvojena od okoline. Takve promjene se vide kod
sekundarnog hroničnog osteomijelitisa, a kod primarnog hroničnog osteomijelitisa imamo
pojačanu osteoblastičnu aktivnost, što se manifestira kao skleroza koštanog tkiva razne
gustine i strukture. Postoje znaci osteolitičnih promjena, pri čemu se razoreno koštano tkivo
zamjenjuje granulacijama. Ta nepravilna rasvjetljenja i zasjenčenja daju oboljelom koštanom
tkivu izgled mramorizacije. U liječenju hroničnog cirkumskriptnog osteomijelitisa, metodu
izbora predstavlja uklanjanje uzroka - formiranih sekvestara, kiretaža piogenog granulacionog
tkiva, drenaža i, eventualno, davanje antibiotika. Kod hroničnog osteomijelitisa, usljed
oskudne vaskularizacije oboljelog tkiva, ne može se računati da se postigne djelujuća
koncentracija antibiotika. Kod hroničnog osteomijelitisa koji je zahvatio veća područja,
preporučuje se dekortikacija. Pored hirurških metoda liječenja, sigurno dolazi u obzir davanje
antibiotika, kao i preduzimanje svih mjera za podizanje opće odbrambene sposobnosti
organizma.10

10
Ibid., 36 str.
Slika 1. Hronični osteomijelitis (www.helath- reply.com/osteomyelitis-mandible/ )

8. OSTEOMIJELITIS LINIJE PRIJELOMA

Opasnost od nastanka infekcije postoji kod svih prijeloma vilica. Osteomijelitis kod prijeloma
gornje vilice je izuzetno rijetka pojava. Prijelomi donje vilice mogu biti komplicirani pojavom
osteomijelitisa. Kontakt sa pljuvačkom kod otvorenih prijeloma omogućuje da se ona inficira
od samog početka. Od naročitog su značaja i odnosi zuba sa linijom prijeloma. Trauma može
dovesti do prijeloma gangrenoznog zuba, pri čemu infekcija iz devitalizirane pulpe prodire u
liniju prijeloma. Prijelomi vilica u dijelu gdje se nalaze zubi uvijek su otvoreni. Pripojna
gingiva alveolarnog nastavka se cijepa i pri najmanjem pomjeranju koštanih fragmenata, tako
da je uvijek kontaminirana bakterijama usne šupljine. Infekcija hematoma u liniji prijeloma,
strana tijela u liniji prijeloma i koštani odlomci također mogu biti uzrok pojavi osteomijelitisa.
Po pravilu se radi o lokaliziranom hroničnom osteomijelitisu koji je Vasmund (Wassmund)
nazvao osteomijelitisom linije prijeloma. Usljed dobre prokrvljenosti alveolarnog nastavka,
odbrambena moć je dobra.11 To objašnjava što se rijetko pojavljuje osteomijelitis poslije
prijeloma vilice. Osteomijelitis linije prijeloma se može manifestirati u početku pojavom
otoka mehkih tkiva u okolini linije prijeloma, sa svim znacima upale. Duže prisustvo gnojne
sekrecije po učinjenoj inciziji upućuje na osteomijelitis linije prijeloma. Rendgen-snimkom
tada potvrđujemo dijagnozu. Na rendgen-snimku se vidi postepeno povećavanje širine linije
prijeloma, linija prijeloma je nejasnih granica, nerijetko oblačasto destruirana, može doći do
stvaranja sekvestara, a često su u liniji prijeloma primjetni manji sekvestri. U slučajevima
kada osteomijelitis linije prijeloma od početka ima hronični tok, tjelesna temperatura je
neznatno povišena ili je u granicama normale, otok mehkih tkiva je neposredno u okolini
linije prijeloma, zubi u liniji prijeloma su rasklaćeni, gnojni proces prodire spolja sa pojavom
fistula intra - ili ekstraoralno, sekrecija iz fistule se zadržava sve dok se proces potpuno ne
sanira. Spontano zatvaranje fistule dovodi do akutne egzacerbacije. Postojanje abnormalne
pokretljivosti u predjelu linije prijeloma govori da je došlo do smetnji u procesu zarastanja.
Kao komplikacija moguća je pseudoartroza.11

7.1. Liječenje

Radi sprečavanja nastanka osteomijelitisa linije prijeloma, treba odstraniti zaostale

korjenove i mrtve zube u liniji prijeloma, obratiti pažnju na frakturirane i luksirane zube i na
strana tijela u liniji prijeloma. Primarno vitalni zubi pored ili u liniji prijeloma ne moraju se
uvijek odstranjivati. Odmah izvršena ekstrakcija primarno vitalnih zuba uvjetuje široko
otvaranje linije prijeloma prema usnoj šupljini i mogućnost nastanka infekcije. Brzo

11
Ibid., 37 str.
zbrinjavanje povreda mehkih tkiva, repozicija i fiksacija fragmenata - najsigurnije sprečavaju
pojavu osteomijelitisa linije prijeloma. Radi liječenja dolazi u obzir odstranjivanje uzroka, kao
i ekstrakcija zuba, čime se u najvećem broju slučajeva sprečava širenje infekcije. Ako se
pojavio abpces, treba učiniti inciziju, a ako ima sekvestara - odstraniti ih.12

12
Ibid, 38.str.
 9. OSTEORADIONEKROZA-RADIOOSTEOMIJELITIS

Primjena radioterapije radi liječenja malignih tumora nerijetko dovodi do oštećenja koštanog
tkiva. Ako se u ozračenom području nalazi koštano tkivo, odumiru osteociti i osteoblasti, a
kasnije, usljed oštećenja krvnih sudova, dolazi do kapilarne insuficijencije u tom predjelu.
Nekrotični dio kosti može godinama da bude klinički bez manifestnih znakova, ali je ona u
velikom obimu podložna infekciji. Pošto je u predjelu vilica kost podložna infekciji, bilo
preko zuba, bilo preko povreda sluzokože - to može biti i dekubitus od proteze - razvija se u
kosti proces koji je sličan osteomijelitisu. Pravilniji je naziv inficirana osteoradionekroza, jer
samo klinički simptomi -pojava otoka i fistula - slični su sa osteomijelitisom. Kod inficiranih
osteoradionekroza ne može se vidjeti ni najmanja odbrana organizma. Kada je došlo do
infekcije u ozračenom području, ona se brzo širi. Ako dođe do stvaranja sekvestara, ne radi se
o demarkaciji nekrotičnog koštanog tkiva, već o nastanku patološke frakture u predjelu
osteoradionekroze. Radioosteomijelitis za uzrok ima često, kao provocirajući faktor,
ekstrakciju zuba u zračenom području, jer to predstavlja ulazna vrataza infekciju. Koštano
tkivo oštećeno zračnom terapijom nije ili je jedva u mogućnosti da posjeduje regenerativnu
moć. Klinička slika Stepen oštećenja koštanog tkiva od radionekroze može se sa sigurnošću
samo histološki dokazati. On klinički protiče bez manifestnih simptoma. Vrlo jaki bolovi su
često prvi znaci radioosteomijelitisa. Poslije ekstrakcije zuba ili pojave dekubitusa ispod
proteze u predjelu alveolarnog grebena, dolazi do pojave ulkusa koji ne pokazuje tendenciju
stvaranja granulacionog tkiva. On se postepeno povećava, pri čemu su mu ivice nekrotične i
raspadnute i uskoro se vide otkriveni dijelovi nekrotične kosti. Može doći do pojave apscesa
ili fistula. I okolna mehka tkiva su oštećena radioterapijom, a uz prisustvo infekcije,
vremenom dolazi do znatnog gubitka mehkih tkiva. Neki put, nekrotični dijelovi kosti
prominiraju ekstra- ili intraoralno. Infekcija toga nekrotičnog materijala dovodi do truhležnog
fetora. Pacijent je u teškom općem stanju. Češće se javlja u donjoj vilici, ne reagira na
antibiotsku terapiju. Usljed oštećenja osteoblasta, nekroze periosta i hroničnog oštećenja
krvnih sudova, nije moguća regeneracija koštanog tkiva. Radioosteomijelitis se na rendgen-
snimku manifestira difuznim, flekastim rasvjetljenjima koštanog tkiva, veće koštane šupljine
pomiješane su sa manjim lakunarnim žarištima. Često dolazi do nekroze većih koštanih
dijelova, bez dokazljive demarkacije.13

8.1. Liječenje

Najvažnije je preduzeti sve profilaktične mjere da ne dođe do pojave inficirane

osteoradionekroze. U tu svrhu, prije početka radiološke terapije, treba odstraniti sve
gangrenozne i zube sa parodontalnim oštećenjima. Ima autora koji preporučuju odstranjivanje
zdravih zuba prije početka radioterapije, ako se oni nalaze u direktnom pravcu rendgen-zraka.
Vrijeme između ekstrakcije zuba i početka radioterapije sigurno treba da je 10-14 dana. Znači,
neophodna je kompletna sanacija usne šupljine prije početka zračenja. Pošto radioterapija
dovodi do oštećenja sluzokože, koja je jako osjetljiva na pritisak, nošenje proteze do 6
mjeseci nakon terapije je zabranjeno. Ako treba u prethodno zračenom području vršiti
ekstrakcije zuba, najmanje 24 sata prije zahvata ordiniraju se antibiotici širokog spektra.
Ekstrakcija treba da bude uz minimalno traumatiziranje tkiva. Obavezno je šivanje rane. Pri
razvijenoj kliničkoj slici, isključivo konzervativno liječenje je besmisleno. Pod visokim
dozama antibiotika, neophodno je u cijelosti odstraniti patološki promijenjeno tkivo.13

13
Ibid 39. Str.
 10. NEGNOJNI HRONIČNI OSTEOMIJELITIS

Difuzni sklerozirajući osteomijelitis je rijetko oboljenje. U literaturi postoji više naziva:

osteomyelitis sicca, primarni hronični osteomijelitis, hronični sklerozirajući osteomijelitis,
reaktivna koštana hiperplazija. Toma (Thoma) je prvi opisao ovo oboljenje i upotrijebio naziv
osificirajući osteomijelitis. Smatrao je da je izazvano piogenim mikroorganizmima slabe
virulencije. Postojanje više sinonima za ovo oboljenje govori u prilog nesigurnosti u pogledu
pravog uzroka. Rijetko pojavljivanje ovog oboljenja, poteškoće u postavljanju dijagnoze i
relativno nepoznata etiologija uvjetuju da i sada liječenje prati pojava recidiva. Sklerozirajući
osteomijelitis je Šafer (Schafer) podielio na lokalni i difuzni. Lokalni je poznat kao
periapikalni osteitis, što predstavlja jasno ograničenu upalu kosti, praćeno sklerozom
koštanog tkiva, prvenstveno dentogenog porekla. Difuzni sklerozirajući osteomijelitis je
opisan kao izražena endoosealna proliferativna reakcija većih partija donje vilice,
prouzrokovana slabo virulentnim bakterijama. Pored navedenih sinonima za ovo oboljenje,
često se nepravilno miješa sa Gareovim (Garre) osteomijelitisom, poznatim kao periostitis
ossificans, koji je Garre opisao 1893.kao osteomyelitis sicca.14

9.1. Cirkumskriptni sklerozirajući osteomijelitis

Cirkumskriptni sklerozirajući osteomijelitis je jasno ograničen, javlja se u donjoj vilici, znaci

upale izostaju, pacijenti su bez subjektivnih tegoba. Otkriva se slučajno, pomoću rendgen-
snimka. Promjene su skoro uvijek u donjoj vilici i to u predjelu bočnih zuba. Periodontalna
membrane nije uvijek sačuvana. Skleroza koštanog tkiva na snimku je kruškastog oblika. U
predjelu apeksa periodontalna membrana se ne može uvijek prepoznati. Zahvaćeni predio je
difuzno zadebljan, bez jasnih koštanih struktura. Pri jasno ograničenom procesu,
diferencijalna dijagnoza prema cementoblastomu nije moguća. Moguće mjesto nastanka
cirkumskriptnog sklerozirajućeg osteomijelitisa su i koštani džepovi. U bezuboj vilici takve
promjene su moguće samo u predjelu alveolarnog nastavka, što se smatra kao dokaz
povezanosti sa zubnim sistemom.14

9.2. Difuzni sklerozirajući osteomijelitis

14
Ibid., 40 str.
Većina autora smatra da je prouzrokovan slabo virulentnim subpiogenim mikroorganizmima.
U većini slučajeva izolirani su: staphylococcus epidermidis staphylococcus aureus,
peptostreptococcus intermedius i viridans. Oboljenjese javlja pretežno kod mlađih osoba.
Pojavljuje se isključivo u donjoj vilici, a predio molara i angulus predstavljaju predilekciono
mjesto za pojavu ovog oboljenja. Oboljenje je hroničnog toka sa pojavom egzacerbacija koje
karakterizira neznatno bolan otok koji traje jednu do dvije nedjelje. Egzacerbacije nastaju u
intervalima od jednog do nekoliko meseci. Otok je izraženiji u početku oboljenja, a naročito
kod mlađih osoba, zbog jake periostalne reakcije. Ovo uvjetuje pojavu asimetrije donje
trećine lica. Zubi i gingiva su intaktni, ali upalna reakcija u vidu edema iznad zahvaćenog
područja može se javiti u toku egzacerbacije. Nema pojave fistula na sluzokoži i koži. U toku
akutne egzacerbacije povećava se tjelesna temperatura i ubrzava sedimentacija. Akutne
egzacerbacije su u početku češće i jače izražene, što odgovara formiranju osteolitičnih zuba, a
kasnije se smanjuje volumen zahvaćenog koštanog dijela, praćeno sklerozom zahvaćenog
dijela kosti. Radiografska dijagnoza ranog stadija bolesti je teška. Koriste se
ortopantomografski snimci, kao i tomografski snimci. Promjene na rendgen-snimku zavise od
stadija oboljenja i životnog doba pacijenta. Kod mlađih pacijenata u početku se javljaju
diskretne zone povećane gustine koštanog tkiva, što ukazuje na hiperaktivni periost i apoziciju
koštanog tkiva. Tek nakon nekoliko meseci od početka bolesti, mogu se uočiti osteolitične
zone, praćene sklerozom i kondenzacijom koštanog tkiva. U toj fazi se u zahvaćenom
području može konstatirati nedostatak kortikalnog dijela kosti. Radi postavljanja dijagnoze
koristi se i scintigrafija, čime se konstatira pojačano vezivanje radionuklida u zonama
osteolize, što se može objasniti prisustvom osteoidnog tkiva koje jače vezuje radioaktivni
izotop.15

9.2.1. Liječenje
Antibiotska terapija se preporučuje samo u ranim fazama oboljenja. Samo ova terapija vrlo
rijetko dovodi do izlječenja. Pošto u upalnom području postoji nekroza sa sklerozom i
perivaskularnom upalnom infiltracijom, čitav predio koštanog tkiva je u hroničnoj hipoksiji.
Zbog toga uklanjanje osteitičnih žarišta i dekortikacija imaju za cilj da se otkloni hipoksija i
osigura bolja vaskularizacija, kao i da se primijeni barokomora.15

9.3. Garreov osteomijelitis

15
Ibid. 41. Str.
Predstavlja upalnu reakciju periosta na mnoge nespecifične stimulanse, što se manifestira
stvaranjem nezrelog koštanog tkiva subperiostalno iznad kortikalnog sloja. Garreov
osteomijelitis je negnojna hronična difuzna upalna reakcija kosti koja dovodi do periostalnog
zadebljanja subperiostalne hiperplazije kosti i sklerotičnih promjena u zahvaćenom dijelu
koštanog tkiva. Kao uzročnici, naznačuju se slabo virulentne stafilokoke. Javlja se češće kod
djece, gde je još jaka reaktivnost periosta. Manifestira se u vidu otoka bukalne površine donje
vilice, koji je tvrd i ponekad bolan na dodir. Ako stvaranje novog koštanog tkiva nije
ograničeno samo na periost, mogu se javiti tupi bolovi. Ukoliko je zahvaćen n. alveolaris
inferior, može doći do poremećaja senzibiliteta. Na rendgen-snimku se vidi difuzno
zadebljanje koštanog tkiva sa periostalnom sklerozom i apozicijom kosti sa zadebljanjem
kompakte. Oboljenje može zahvatiti veće partije donje vilice. U liječenju se mora prvo
ukloniti žarište, ukoliko se konstatira.15

9.4. Specifični osteomijelitis

Upala koštano gtkiva prouzrokovana mikobakterijom tuberkuloze se rijetko javlja u vilicama.

U najvećem broju slučajeva ne javlja se primarno, nego kao posledica hematogenog i
limfogenog širenja infekcije od već postojeće tuberkuloze, najčeće pluća. Također postoji
mogućnost infekcije usljed otvorene tuberkuloze pluća, pri čemu mikroorganizmi preko
karioznih zuba ili parodoncijuma dospijevaju u koštana tkiva vilica, izazivajući tuberkulozni
osteomijelitis. Donja vilica je mnogo češće zahvaćena nego gornja. Oboljenje je češće u
dječijem uzrastu. Klinička slika: Tuberkulozno upala koštanog tkiva vilica praćena je
bolovima sa pojavom čvorastih zadebljanja kompakte, pretežno na tvrdom nepcu. Ukoliko je
došlo do specifične upale na bazi parodontitisa, dolazi do postepenog rasklaćenja zuba sa
pojavom fistula i stvaranjem sekvestara, što može uvjetovati perforaciju nepca. Dalje širenje u
koštanom tkivu se manifestira sa više kazeoznim tkivom. Može doći do pojave hladnih
apscesa, a također i migrirajućih apscesa, sa pojavom fistula i sekvestara i slabo izraženom
općom reakcijom organizma. Radi dijagnostike koriste se tuberkulinske probe, dokazivanje
uzročnika, probatorna ekscizija, internistički nalaz i klinički tok. Liječenje tuberkuloznog
osteomijelitisa zahtijeva upućivanje pacijenata u ustanove koje su za to specijalizirane.16

10. DIFERENCIJALNA DIJAGNOZA

16
Ibid 42-43 str.
Kod osteomijelitisa vilica od naročitog diferencijalno-dijagnostičkog značaja su specifične i
nespecifične infekcije mehih tkiva, tumori koštanog tkiva i sistemska oboljenja. U akutnom
stadiju diferencijalna dijagnoza prema nespecifičnoj odontogenoj piogenoj infekciji mehkih
tkiva može pričiniti dosta teškoća. Zbog toga se mora obratiti naročita pažnja na rane
simptome koji upućuju da se gnojni proces odigrava u koštanom tkivu. Od specifičnih upala
dolaze, prije svega, u obzir tuberkuloza i aktinomikoza. Često anamneza mnogo pomaže.
Učestalosti specifičnog zapaljenja je znatno manja nego pojava nespecifičnog zapaljenja.
Tako se tuberkuloza koštanog tkiva javlja pretežno u dječijem uzrastu. Lokalizira se pretežno
na bazi mandibule i donjoj očnoj ivici. Sekvestri nedostaju ili se javljaju u neznatnoj veličini.
Aktinomikoza koštanog tkiva je prije svega u donjoj vilici. Ako postoji piogena hronična
infekcija, aktinomikozu je teško razlikovati od nespecifičnog osteomijelitisa. Kod
aktinomikoze, pored promjena u koštanom tkivu, istovremeno nastaje produktivni periostitis.
To podsjeća rendgenološki na primarni hronični osteomijelitis. Pošto specifična upala kosti ne
daje baš jasne kliničke i rendgenološke promjene, dijagnoza se postavlja pomoću
mikrobioloških, seroloških i histoloških ispitivanja. Od koštanih tumora na prvom mjestu
treba u obzir uzeti diferencijalnodijagnostički maligne tumore (centralne karcinome, razne
forme sarkoma i metastatične promjene). Dijelom ograničeno, a dijelom difuzno razaranje
koštanog tkiva sa stvaranjem defekata u kosti, a bez formiranja sekvestara, rendegnološki
ukazuju na promene i da se radi o malignom tumoru. Također, centralni gigantocelularni
granulom uvjetuje promjenu strukture koštanog tkiva, što se manifestira kao relativno jasno
ograničena destrukcija koštanog tkiva, čije ivice su uvijek nazupčene. Probatorna ekscizija i
histološko ispitivanje potvrđuje dijagnozu. Fibrozna displazija kosti se može sresti i u predjelu
donje i u predjelu gornje vilice. Dolazi do bezbolnog postepenog uvećanja koštanog tkiva, ali
nema periostalne reakcije niti resorpcije korjenova zuba. Nema karakterističnih akutnih
egzacerbacija niti povišenja tjelesne temperature. Praćena je povišenjem aktivnosti alkalna
fosfataze. Zbog sličnosti promjena na rendgen-snimku, diferencijalno dijagnostički dolaze u
obzir negnojni osteomijelitisi i maligna oboljenja koštanog tkiva. Sistemska oboljenja
koštanog tkiva zbog sličnosti mogu pričiniti teškoće u odnosu na primarni hronični
osteomijelitis. Ovo se naročito odnosi na osteofibrosis deformans juvenilis. Oboljela kost
pokazuje jako proširenje sa velikim saćastim promjenama u svojoj strukturi. Rendgenološko
ispitivanje kostiju skeleta može nam pokazati prisutna žarišta i u drugim kostima. Također, i
osteopatija deformans (Paget) prouzrokuje, kod lokalizacija u predjlu vilica, promjene slične
hroničnom osteomijelitisu. Uopće uzevši, diferenciranje jednog koštanog oboljenja je moguće
tek pomoću biopsije i histološkog ispitivanja kojim se može dokazati da li se radi o upalnoj
promjeni ili drugim oboljenjima koja daju sličnu kliničku sliku. Anamneza - starost pacijenta,
klinička slika, tok oboljenja i rendgen-nalaz pri tome svakako predstavljaju pomoćna
dijagnostička sredstva.16
11. ZAKLJUČAK

Akutni osteomijelitis se može javiti kao posljedica neadekvatne terapije dentogenih infekcija-
zbog primjene toplih obloga,hiruških zahvata i kiretaže u akutno inficiranoj sredini, rada
nesterilnim instrumentima i sl. Do infekcije može doći iz apeksa, poslije traume ili hiruške
intervencije u viličnoj kosti, ili hematogenim putem. Uzročnici infekcije su po pravilu
stafilokoke.. Često se u polimikrobnoj flori mogu identifikovati i anaerobni mikroorganizmi.
U kliničkoj slici dominiraju bol, otok i opšti znaci infekcije, visoka temperatura, dehidracija i
malaksalost.Dominantan simptom je klaćenje i bolna osjetljivost zuba-uzročnika na najmanji
dodir, ali se isti simptomi samo u nešto manjem stepenu, registriraju i na okolnim zubima.
Ako gnojna kolekcija probija kost i meka tkiva, javljaju se fistule na sluzokoži i koži. Na
rengenskom snimku promjene su neznatne, i to u kasnijoj fazi, i manifestuju se blagim
zamućenjima strukture koštanih gredica. Kod osteomijelitisa donje vilice relativno brzo,
poslije samo nekoliko sati, moće da se javi utrnulost donje usne-Vincetov znak, usljed pritiska
na donji zubni nerv. Infekcija je uvijekpraćena lokalnim limfadenitisom submandibularnih i
vratnih limfnih čvorova. U liječenju akutnog osteomijelitisa treba preduzeti intenzivnu
hiruško medikamentnu terapiju. Neophodna je precizna identifikacija uzročnika i
primjenavisokihdoza antibiotika, uz druge potporne mjere za poboljšanje odbrane organizma.
Zub uzročnik treba izvaditi što prije. Pri tom okolne rasklaćene zube treba sačuvati i
imobilizirati. Osim toga može se izvršiti i perforacija korteksa čimese može omogućiti
efikasnija drenaža. Lokalni hronični osteomijelitis potiče sa diskretnim simptomima u vidu
blagih bolova i nelagodnosti. Klinička slika lokalnog osteomijelitisanakon vađenja zuba
karakteriše se usporenim zarastanjem rane, što je i najčešći razlog dolaska
pacijenta.Izekstrakcione rane prominira granulaciono tkivo karfioloznog izgleda Rengenski
nalaz je karakterističan na snimku se zapaža sekvestar,koštani fregment ilifregmentiodvojeni
od okolne kosti zonom rasvjetljenja.Terapija se sastoji u primjeni antibiotikai hiruških
mjera.Ponekad i samo uklanjanje sekvestra i granulacionogtkiva može dovesti do iuljećenje.
12. LITERATURA

1. Tarik Mašić, Osnovi maksilofacijalne hirurgije, Avicena d.o.o Sarajevo 2011.god. 11-
43str.

2. Todorović Ljubomir , Oralna hirurgij, Izdavačko preduzeće Nauka Beograd,

2007.god 98.str.

3. Internet, Maksilofacijalna hirurgija,urednik prof. dr. Miodrag Gavrić;

http://knaunko.tripod.com/mfhir/mfhir02.pdf,. pristup 28.03.2020.god.