UVOD U KLASIČNU

KLASI NU EKONOMSKU
TEORIJU
ADAM SMITH,
1776.
Tri najutjecajnije škole koje
koegzistiraju, surađuju, te se ujedno
sukobljavaju i bore za dominaciju na
akademskoj i/ili političkoj sceni jesu:

● Klasična liberalna škola čiji su

DAVID RICARDO,
1817. predstavnici: Adam Smith, David
Ricardo, Jean Baptiste Say i dr.)
● Neoklasična (neoliberalna) škola –
nastaje poslije pojave marginalizma
● Keynesijanska škola

JEAN BAPTISTE SAY,

1814.
KLASIČNA
KLASI NA LIBERALNA ŠKOLA

Razvila se u Engleskoj i Francuskoj u 18. stoljeću

kao kritika merkantilizma, a njeni prethodnici bili
su William Petty i Richard Cantilon.
Model ekonomije koji su formirali predstavnici
klasične liberalne škole (A. Smith, D. Ricardo, J.B.
Say i dr.) sadrži pristupe, pretpostavke, teze,
koncepcije i politike koji izviru iz metodološkog
individualizma, empirizma i ekonomskog
liberalizma.
Njihova vrsta znanja poznata je pod nazivom -

klasič
klasična politič
politička ekonomija.
ekonomija
Klasičnu
Klasi nu liberalnu školu karakterizira:

•zalaganje za privatno vlasništvo i privatno poduzetništvo i

odbacivanje državnog vlasništva i državnog poduzetništva
•preferiranje slobodnog tržišta, kao oblika regulacije i
kritika državne regulacije
•zalaganje za ravnotežni državni proračun
•teza o razdvojenosti robnog i novčanog sektora ekonomije
iz koje proizlazi
•teza o neutralnoj ulozi novca u odnosima između
monetarnog i robnog sektora
Glavne koncepcije i teorije klasične
klasi ne škole su:

• dvije teorije vrijednosti i cijena – teorija radne

vrijednosti i teorija troškova proizvodnje, a prema
Smithu razlikujemo upotrebnu i prometnu vrijednost.
Upotrebna vrijednost je korisnost stvari za
zadovoljenje potreba, dok je prometna vrijednost
kupovna moć neke stvari u odnosu na druge stvari
• Kvantitativna teorija novca koja kaže kako je opća
razina cijena funkcija ukupne mase novca u optjecaju.
• Koncepcija faktora proizvodnje
• Teorije raspodjele nacionalnog dohodka na nadnicu
(nagrade za rad), profit (za kapital) i rentu (za zemlju)
• Teorije ekonomskog rasta
• Koncepcija homo oeconomicusa (ekonomskog
čovjeka)
• Koncepcija tržišne regulacije ekonomije itd.
PREDSTAVNICI KLASIČNE
KLASI NE
LIBERALNE ŠKOLE

Ekonomski teoretičari iz klasične škole

promatrali su ekonomiju sa stajališta čovjeka
kao individue, njegove osobne slobode i
njegovog interesa u ekonomskim procesima.
Slijedeći svoj osobni ekonomski interes
čovjek – prema A. Smithu – istodobno
i nesvjesno ostvaruje i opći društveni interes.
ADAM SMITH

Iznio je sustav ekonomske teorije,

te dao kritiku merkantilizma i fiziokrata.
Predstavnik je ekonomskog liberalizma.
Zagovara konkurenciju kao načelo u
kapitalističkim društvima koja treba
jamčiti optimalan industrijski učinak. Uz
ostalo, zagovara i štedljivost kako kod
osobnog trošenja tako i kod državnog.
Često citirani pojam Smithove
„nevidljive ruke“ proizlazi iz slijedećeg
stava:
„Svaki pojedinac nastoji uložiti svoj kapital
tako da postigne najveću sigurnost i dobitak
za sebe. U svemu tome je vođen nevidljivom
rukom da poboljša nešto što i nije bila
njegova namjera. Vođen svojim vlastitim
interesom on često unaprjeđuje društvo
efikasnije nego u slučaju da je to stvarno
htio učiniti“.
Adam Smith još zagovara i laissez faire,
te je dao još i zakon ponude i potražnje, te
zakon apsolutnih prednosti.

faire: je čisti teoretski

Doktrina laissez faire:
sustav u kome se država ne bi trebala
uplitati u gospodarske djelatnosti. U doslovnom
prijevodu znači „ostavite nas na miru, neka
sve teče svojim tijekom i neka svatko čini što
hoće“. To je doktrina ranog industrijskog
kapitalizma 19. st.
 Zakon apsolutnih prednosti kaže:
ka e:

„zemlja/kućanstvo treba proizvoditi i

prodavati dobra, u slučaju ako ih proizvodi
jeftinije tj . uz niže troškove proizvodnje, a
tim zarađenim novcem kupovati dobra koja
druge zemlje/kućanstva proizvode jeftinije“.

Smithu je promaklo da međunarodna razmjena funkcionira i onda kada

jedna zemlja ima apsolutne prednosti u proizvodnji oba proizvoda.
 DAVID RICARDO

Polazio je od akumulacije kao izvora

privrednog razvoja, a profit je taj koji pokreće
razvoj, pa je veliku pozornost posvetio raspodjeli
društvenog proizvoda na profit, zemljišnu rentu i
najamninu. Također je ukazivao na važnost
tehničkog progresa, ističući da se bogatstvo neke
zemlje, među ostalim povećava i poboljšanjima u
poljodjelstvu kojima se mogu proizvodi
mnogostruko uvećati bez ikakvih povećanja
razmjerne količine rada.
Teorija komparativnih prednosti kaže:
ka e:

„Zemlja se treba specijalizirati u proizvodnji

i izvozu onih dobara kod kojih ostvaruje
relativno niže troškove proizvodnje, a uvoziti
dobra kod kojih ostvaruje relativno više
troškove proizvodnje“
 JEAN BAPTISTE SAY

Predstavnik je klasične škole u Europi.

Ekonomija je (po Say-u) znanost o zakonima
koji vladaju bogatstvom, kako se stvara,
raspodjeljuje i troši. Znanost se ne treba ni
miješati u politiku, niti je savjetovati što da
radi.

Kapitalističkom poduzetniku pridaje veliku važnost, što

kasnije prihvaćaju svi građanski teoretičari. Uvodi u političku
ekonomiju, potrošnju i Zakon tržišta kojim je Say dao
najvažniji doprinos
 SAY-
SAY-ov ZAKON TRŽI
TR IŠTA:
Tvrdi da „ponuda stvara svoju vlastitu potražnju“. Ta teorija koju je 1803. god.
predložio francuski ekonomist J.B. Say tvrdi, da je prekomjerna proizvodnja
nemoguća po svojoj prirodi. On se oslanja na stajalište da ne postoji bitna
razlika između monetarne ekonomije i ekonomije trampe – da radnici mogu
kupiti što god tvornice mogu proizvesti. Pojedini ljudi prema klasičarima, na
raznim tržištima pojavljuju se jednom kao prodavači jedne vrste robe, a drugi
put kao kupci druge vrste robe. Tako se robe razmjenjuju za robu, a ljudi i
njihov novac kojim plaćaju robe su posrednici koji olakšavaju razmjenu.
Vlasnici faktora proizvodnje dobivaju dohotke iz kojih se formira potražnja za
robama. Ako je ponuda veća od potražnje, cijene padaju i obrnuto, tj. ako je
potražnja veća od ponude cijene rastu, tako da pojava viška neprodane robe, u
dužem razdoblju, nije moguća. Mnogi su se najistaknutiji ekonomisti, među
njima D. Ricardo, J. Stuart Mill i A. Marshall, slagali s klasičnim
makroekonomskim stajalištem da je prekomjerna proizvodnja nemoguća.
Ako se zbog nestašice novca smanji agregatna potražnja, krivulja AD pomiče
se ulijevo u AD´. Pri originalnoj cijeni P, ukupno se trošenje smanji do točke B
i nakon toga može postojati vrlo kratko razdoblje opadanja proizvodnje. No, s
padom opće razine cijena s P na P´ razina cijena se smanjuje, ukupna proizvodnja
vraća se na potencijalnu proizvodnju, a puna se zaposlenost ponovno uspostavlja
u točki C.
Prema klasičnom stajalištu promjene agregatne potražnje
utječu na razinu cijena, ali nemaju trajan utjecaj na
proizvodnju i zaposlenost. Fleksibilnost nadnica – cijena
osigurava da realna razina potrošnje bude dovoljna da održi
punu zaposlenost, tj. da svede nezaposlenost u okvire prirodne
stope nezaposlenosti. Međutim, klasičari ne isključuju
postojanje nezaposlenosti u društvu. Frikcionalna bi
nezaposlenost (radi traženja novog posla, zbog novog priljeva
u radni kontingent ili pomanjkanja informacija o mogućnosti
zaposlenja) postojala kao i dobrovoljna nezaposlenost, ali dok
frikcionalna postupno nestaje tijekom vremena, dobrovoljna
nezaposlenost klasičare nije niti zanimala.
 KLASIČNA
KLASI NA LIBERALNA
ŠKOLA U HRVATSKOJ
Prema sadašnjem historijskom znanju, prvi sljedbenik i popularizator ideja
Adama Smitha, odnosno prvi predstavnik klasične liberalne škole kod Hrvata,
bio je karlovački trgovac Josip Šipuš. 20 god. poslije objavljivanja Smithova
djela Bogatstvo naroda, Šipuš je na narodnom hrvatskom jeziku, objavio
(1796.) knjigu Temelji žitne trgovine. U njoj Šipuš napušta merkantilističku
teoriju i politiku i zalaže se za slobodnu trgovinu žitom, koristeći Smithove
ideje iz Bogatstva naroda. Šipuševo djelo predstavlja prvi pokušaj pisanja
ekonomske literature na narodnom hrvatskom jeziku. Za povijest
ekonomske misli i uspon klasične liberalne škole u Hrvatskoj, posebno je
značajan doktor Ivan Nepomuk Henfer koji je po ugledu na Smitha utemeljio
političku ekonomiju kao posebnu znanstvenu disciplinu u sustavu
političke i ekonomske misli u Hrvatskoj. Napisao je (na latinskom jeziku) i
1831. godine objavio prvi udžbenik iz političke ekonomije u Hrvatskoj, pa se
danas smatra utemeljiteljem tog predmeta na pravnom fakultetu u Zagrebu.
 EKONOMSKI LIBERALIZAM

Nastao je kao idejna opozicija merkantilističkom

državnom intervencijom u vrijeme uspona trgovačkog
kapitalizma (16.-18. st.). Ekonomski liberalizam, kao
filozofska osnova klasične i neoklasične škole, dominirao je na
akademskoj sceni od sredine 18. st. do kraja 20-ih god. 20. st.
Slijedeći liberalnu ekonomsku doktrinu, mnoge europske
zemlje i SAD ostvarile su ubrzan ekonomski razvoj, ali uz
velike socijalne sukobe.
 ULOGA DRŽAVE
DR AVE U KLASIČNOM
KLASI NOM
MODELU EKONOMIJE

Država u klasičnom modelu ekonomije ima minimalnu

ulogu. Njene ekonomske zadaće su:
• čuvati privatno vlasništvo
• donositi zakone i osiguravati izvršavanje ugovora
• braniti zemlju od vanjskih neprijatelja
• opskrbljivati privredu i društvo potrebnom količinom novca
u optjecaju
U klasičnom modelu privrede, gdje ekonomisti pretpostavljaju
postojanje pune zaposlenosti, krivulja agregatne ponude roba je
vertikalni pravac koji je okomit na apscisu.

Ako pretpostavimo da povećanjem

agregatne potražnje, zbog viših
cijena rastu troškovi u dugom roku
reagira se cijenama, a ne većim
outputom koji je jednak
potencijalnom.
POSLJEDICE ZA EKONOMSKU
POLITIKU
Prema klasičnom stajalištu, ekonomija ima samo kratka i
prolazna odstupanja od pune zaposlenosti i potpune iskorištenosti
kapaciteta. Nema dugih ni održivih recesija ili kriza. Kvalificirani
radnici mogu brzo naći posao po vladajućoj tržišnoj nadnici.
Makroekonomske politike agregatne potražnje ne mogu utjecati
na razinu nezaposlenosti i realnu proizvodnju.

Prema klasičnom pristupu, u usporedbi s fiskalnom politikom,

monetarna politika ima jači i predvidljiviji učinak na agregatnu
potražnju. Od tud je glavna ekonomska obveza države stabilizirati
količinu novca i tako stabilizirati agregatnu potražnju. Na većini
drugih područja najbolja politika je laissez faire.
 ZAKLJUČAK
ZAKLJU AK
U srcu je klasičnog stajališta vjerovanje da su cijene i nadnice
fleksibilne i da fleksibilnost nadnica i cijena osigurava
samokorigirajući mehanizam koji brzo uspostavlja punu zaposlenost i
uvijek održava potencijalnu proizvodnju. Ovaj se pristup vrlo
oživljava u člancima današnje nove klasične škole. Novi klasični
ekonomisti temelje svoja stajališta na suvremenim ekonomskim
dostignućima, koja dopuštaju nesavršenu obaviještenost, postojanje
tehnoloških šokova i frikcije zbog premještanja sredstava između
industrija. Iako odjenuti u suvremenu odjeću, njihovi su zaključci za
ekonomsku politiku tijesno povezani s klasičnima ekonomistima
iz ranijih vremena.
The End