SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI

FILOZOFSKI FAKULTET, ODSJEK ZA AZIJSKE STUDIJE

Ainu narod

AK.GODINA: 2019./2020.
Student: Anđela Herceg
Kolegij: Kulturna antropologija i etnografija
Nositelj kolegija: izv. prof. dr. sc. Andrea Matošević
Sadržaj

Uvod...........................................................................................................................................3

1. Korijeni i presjek događaja kroz povijest...........................................................................4

1.1. Podrijetlo imena i naroda.................................................................................................4

1.2. Povijest ratobornog naroda..............................................................................................5

2. Tradicija..............................................................................................................................7

3. Religija i mitologija............................................................................................................9

3.1. Kult medvjeda.............................................................................................................9

3.2. Božanstva i rituali........................................................................................................9

4. Život danas........................................................................................................................12

Zaključak..................................................................................................................................14

Popis literature.........................................................................................................................15

2
Uvod

U ovom radu pisat ću o japanskom starosjedilačkom narodu Ainu čija je tradicija

trenutno u procesu izumiranja i o čijoj se kulturi generalno malo zna. Pri pisanju rada koristit
ću se mrežnim izvorima te literaturom koja mi je dostupna. Imajući na umu činjenicu da
danas postoji jako malo pripadnika Ainu kulture koji mogu posvjedočiti nešto o svojoj bližoj
prošlosti i dati izjavu o povijesti svog naroda kojeg se ovdje dotičem, nastojat ću temi
pristupiti sa što objektivnijeg stajališta i pokušati od informacija koje prikupim konstruirati
mišljenje sa svoje točke gledišta.

Značaj ove teme je opisivanje života jednog marginaliziranog naroda, čija je stoljetna
izolacija dovela do različitog ponašanja i kulturnog izričaja. Antropološka istraživanja često
ciljaju na izolirane zajednice, kod kojih je olakšan prikaz njihove unikatne svakodnevice u
cilju traženja prirodnog čovjekovog ponašanja. Ainu narod potpuno odudara od svoje
okoline, te je za razliku od susjednih naroda puno manje poznat i istražen, a kada govorimo o
narodu koji unatoč svojoj malobrojnosti tisućljećima preživljava pritom čuvajući svoju
izvornu baštinu, onda mu moramo posvetiti veću pažnju nego što je dobiva.

Ovaj rad je podijeljen na tri poglavlja. U prvom poglavlju je opisana etimologija

imena te podrijetlo samog naroda kao i njegova (ne)povezanost s drugim narodima. U
nastavku poglavlja je ukratko prikazana burna prošlost ovih starosjedilaca obogaćena
sukobima s pridošlicama na arhipelag. U drugom poglavlju je opisana tradicija i nasljeđe
Ainua. Naposljetku je obrađena religija Ainua, opisana su njihova glavna božanstva i
totemistički kultovi kao i religijski rituali.

3
1. Korijeni i presjek događaja kroz povijest

1.1. Podrijetlo imena i naroda

Etimologija općeprihvaćenog naziva ovog naroda – Ainu, upućuje na pojam “čovjek”

kao adekvatan prijevod te riječi, međutim, taj naziv nije jedini koji obuhvaća ovu skupinu
ljudi. Naime, u nekim povijesnim zapisima ih možemo pronaći navedene pod pojmom Ezo,
što je lako objašnjivo s obzirom na to da se otok Hokkaido, na kojem su bili najgušće
rasprostranjeni, do 1869. godine zvao upravo “Ezo”. Nadalje, sami sebe nazivaju “Utari”, naš
najbliži izraz za taj pojam je “prijatelj”.

Na sanskrtu riječ “uttara” istovremeno označava “sjever” i “uzvišenu oblast”, iz čega

pojedini autori izvode teoriju o Sibiru kao njihovoj pradomovini, što je dobra podloga za
zagovaratelje filozofije "Srbija do Tokija" koji će tu informaciju rado upotrijebiti pri
tumačenju korijena dotičnog naroda, povezujući ih s drevnim Slavenima koji su u to vrijeme
nastanjivali Sibir. Međutim, takva i tome slična nagađanja, kojih je kroz povijest bilo puno
(koja su dijelom opravdana zbog specifičnosti fizičkih karakteristika Ainu naroda, koje ne
odaju nikakvu sličnost s Japancima kakve ih svijet poznaje) su opovrgnuta antropološkim
istraživanjima i biološkim eksperimentima kojima je utvrđeno da DNA pripadnika Ainu
naroda sadrži D haploskupinu koja se u Aziji očituje u vrlo visokim frekvencijama na
području Hokkaida i Andamanskog otočja te se nešto slabijom učestalošću pojavljuje na
prostoru Tibeta i Mianmara i kojoj je, nadalje, najsrodnija haploskupina E koja je zastupljena
samo i isključivo na afričkom kontinentu, što nadalje dovodi do zaključka da Ainu narod po
očinskoj liniji ima bliže krvno srodstvo s Afrikancima, nego s bilo kojim azijskim ili
europskim narodom.

Što se tiče fizičke pojave, neke od karakteristika su, u odnosu na ostale Azijate,
tamniji ten, primjetnija tjelesna dlakavost, kovrčava kosa, niži rast i oblik očiju koji nije
mongoloidan kao kod ostatka žitelja tog dijela Azije, nego je oblik očiju kakav bismo opisali
kao europski, koji je uvelike pridonio cijeloj enigmatičnosti podrijetla ovog naroda.

Kada govorimo o rasprostranjenosti ovog naroda na Japanskom otočju, smatra se da

su kroz povijest najprije nastanjivali otok Honshu, ali su, po dolasku i uspostavi prevlasti
4
Yamato ljudi na tom području, odbili međusobno miješanje te se revoltirano povukli na
sjever. Tu su nastanjeni i danas, pretežito na otoku Hokkaido, zatim na ruskim otocima
Sakhalinu i Kurilima te u nešto manjem broju na poluotoku Kamchatka. Iako prostorno dosta
široko rasprostranjena skupina ljudi, brojno su na rubu izumiranja. Naime, službene
informacije donose podatak o 25.000 deklariranih Ainu ljudi, dok se prema neslužbenim
navodima spekulira o brojci od 200.000 pripadnika Ainu naroda koji žive potpuno nesvjesni
svojeg podrijetla.

1.2. Povijest ratobornog naroda

Kada pričamo o povijesti ovog naroda, jedna od istaknutijih značajki Ainu života su
brojni sukobi i borbe za opstanak. U daljnjem tekstu nastojat ću prikazati povijesni presjek tih
sukoba. U povijest, kao takvu, upisuju se u 13. stoljeću obilježenom sukobom sa Nivkh
narodom koji je bio pod Yuan dinastijom, što je predstavljalo izravan konflikt Ainu naroda i
Kine. Potom nastupa Muromachi razdoblje koje je trajalo od 14. do 16. stoljeća pod čijim
okriljem se razvija Matsumae klan na čelu sa Takedom Nobuhirom poznatijim i pod nazivom
Kakizaki Nobuhiro. Odnosi Matsumae klana i Ainu naroda u ovom razdoblju temeljili su se
uglavnom na razmjeni dobara kojom Ainu ljudi nisu bili zadovoljni smatrajući određene
poteze klana nepravednima. Tu dolazi do sukoba predstavnika Ainu naroda - Koshamaina,
koji je i danas istaknuta i cijenjena ličnost u njihovoj povijesti, i Takede Nobuhira. Sukob se
prividno završava ubojstvom Koshamaina, nakon čega usljeđuje veliki Koshamainski ustanak
1456. godine u kojem su se Ainui pobunili protiv Nobuhira. Ishod sukoba u početku se nije
nazirao te je situacija bila napeta za obje strane no na kraju se sve završilo gušenjem ustanka i
pobjedom samuraja.

Dvostoljetni Edo period započeo je 1603. godine. U okviru tog razdoblja dogodile su
se dvije velike bitke u povijesti Ainu naroda. Prvi značajni sukob bila je pobuna Shakushain
koja je trajala od 1669. do 1672. godine. Akteri sukoba i dalje su bili, naravno, Ainu i
Matsumae klan, koji je u to vrijeme bio predstavnik trgovinskih i upravnih interesa u tom
dijelu Japana. Sukob je prividno utišan pregovorima kojima je ugovoreno primirje, međutim,
nedugo zatim utvrđeno je da je sake koji je bio ponuđen Ainu ljudima u čast sklopljenog
primirja bio otrovan te se sukob završio kao masovno ubojstvo u kojem je stradao i sam vođa
Shakushain. Godinama kasnije, 1789., Ainu ponovo kreću u pohod i započinju Menashir -
5
Kunashir bitku u kojoj su Ainui ponovo izvukli deblji kraj. Omjer ubijenih je bio 70 Japanaca
i 37 Ainu članova s tim da ih je još mnogo bilo zatvoreno. Odnosi Yamato Japanaca i Ainua
se dalje nastavljaju razvijati u netrpeljivom tonu, popraćeni, dakle, brojnim nesuglasicama.

Krajem 19. stoljeća Ainu su dobili japansko državljanstvo, tim činom od njih je
očekivano da se odreknu svoje tradicije i uvelike asimiliraju u aktualno društvo. Tek 6.
svibnja 2008. godine je došlo do službenog priznanja o pripadnosti Ainu naroda. Kao kroz
prošlost, iako su velik dio prava uspjeli izboriti, i danas se nastavlja žustra borba Ainua za
svoje mjesto u društvu. Zbog nekadašnje potrebe za odbacivanjem svojih kulturalnih običaja i
stapanja s japanskim društvom, danas su predstavnici Ainu naroda suočeni sa, s početka
teksta navedenom, brojkom referiranom rasprostranjenost populacije.

6
2. Tradicija

Kada je riječ o Ainu narodu, pričamo o jednoj uistinu zanimljivoj kulturi s doista
rijetkom tradicijom. Uslijed mnoštva turbulentnih razdoblja, koje sam obradila u prvom
dijelu ovog rada, činjenica je da se dosta tradicionalnih elemenata uvelike izmijenilo kroz
povijest.

Za muškarce je bilo karakteristično da od određene godine života puštaju bradu, pa su

često na slikovnim uprizorenjima prikazivani kao bradat narod. I muškarci i žene su rezali
kosu sa strane do razine ramena, ali straga u obliku polukruga. Žene su se isticale
karakterističnim tetovažama na predjelu lica, preciznije, oko usta. Tetovaže su imale
simboličko značenje zaštite od potencijalnog zla koje ulazi u, ili izlazi iz tijela kroz usta.
Rađene su ritualno od čađe koja se taložila na loncu obješenom iznad vatre u kojoj je izgarala
kora breze.

Ainu su bili odjeveni u razne materijale, ali najpoznatiji tradicionalni komad je

takozvani attush - ogrtač napravljen od kore brijesta, ogrtač ima duge rukave koji sežu sve do
stopala, omotan je oko tijela, i vezan pojasom od istog materijala. Žene su nosile donje rublje
od japanskih tkanina. Osim od bilja, odjeću su činili i od ptičjeg perja, osobito od galebova i
temminickovog kormorana (ogrtač), koristili su krzna pasa, medvjeda, jelena, lisica i tuljana
(hlače), neki segmenti odjeće bili su načinjeni od kože lososa i pastrve (čizme i čarape).1

Naušnice od vinove loze bile su karakteristične za muškarce i za žene. U posebnim

prilikama Ainu žene su nosile Tamasay ogrlice, načinjene od staklenih perlica koje su
razmjenom dobivali od kineskih trgovaca. U fokusu ogrlice se nalazio shitoki medaljon koji
je simbolizirao orla štekavca kojeg su lovili. Ogrlice su se prenosile s koljena na koljeno i
bile su dragocjenije što su imale više perlica.

Njihova tradicionalna kuhinja se sastojala od mesa medvjeda, lisice, vuka, jazavca,

vola, konja, ribe, ptica, prosa, povraća, bilja i korijenja. Nikada nisu jeli sirovo meso ili ribu,
nego su ga uvijek kuhali ili pekli. Chise, tradicionalna Ainu staništa su bile kolibe od 6
kvadratnih metara obložene trskom, bez ikakvih soba, s ognjištem u sredini. Nije bilo
dimnjaka nego jedino rupa u uglu krova; postojao je jedan prozor na istočnoj strani te dvoja
vrata. Kuća seoskog poglavara služila je za skupštine kada bi se za to ukazala potreba.

1
izvor: http://www.ainu-museum.or.jp/en/study/eng07.html
7
Umjesto stolica, Ainui su sjedili na podu pokrivenom s dva sloja pokrivača, jednim od
rogoza, drugim od božura; kreveti su im bili od dasaka , madrace bi vješali između motki, a
pokrivali bi se kožom. Muškarci su za jelo koristili štapiće, a žene drvene žlice. Ainu kuhinja
se ne konzumira van Ainu zajednica, danas postoji samo nekoliko Ainu restorana u Japanu,
uglavnom u Tokyu i na Hokkaidu.

Usmena Ainu tradicija prenošena je iz generacije u generaciju. Glavne kategorije su

kratke ili duge epske pjesme, stare priče i autobiografske proze, pjesme popraćene plesom.
Muškarci bi pričali o ratu polubogova i ljudi, a žene bi pjevale epove posvećene bogovima.

Gledajući kroz prizmu umjetnosti, fraza Sermaka omare otvara novu sferu shvaćanja
ovog naroda. Fraza se odnosi na glavni motiv njihova umjetničkog izričaja, a to je
međusobna zaštita. Tradicionalni dizajni koji odgovaraju ovom motivu nalaze se na mnogim
ručno izrađenim artefaktima iz kulture Ainu, a simbolika kroz dizajne je sveprisutna. Naime,
vizualni identitet simbolizira duhovnu zaštitu osobe koja se koristi predmetom na koji je
dizajn utisnut, dok se stvarni predmet koristi za bilo kakav oblik fizičke zaštite. Vizualni
elementi koji se nalaze na odjevnim predmetima sastoje se od labirinata, narukvica, mreža ili
ograda, trnja i vijuga koji ometaju i odbijaju štetne duhove. Takva potreba za zaštitom i
izražavanjem strahopoštovanja prema nadnaravnim silama dodaje umjetnosti duhovnu
dimenziju.

Claude Lévi-Strauss u knjizi Tužni tropi jednu cjelinu posvećuje plemenu Caduveo s
područja brazilske države Mato Grosso do Sul, od čega najviše ističe grafičku umjetnost
Caduveo žena kao "maštariju jednog društva, koje neutaživom strašću traži sredstva da
simbolički izrazi institucije, koje bi ono moglo imati, kad ga njegovi interesi i njegove
predrasude ne bi u tom sprečavali."2 Oslanjajući se na tu misao te poznajući poteškoće s
kojima su se Ainui susretali braneći svoj kulturni identitet kroz povijest, ovakav pogled na
duhovnošću okrunjenu umjetnost čini se adekvatnim, jer su, oslikavajući navedene dizajne,
Ainui zamišljali božansku zaštitu koju, zbog restrikcija koje su nametnuli predvodnici
Yamato Japanaca nisu mogli u potpunosti institucionalizirati.

2
izvor: Lévi-Strauss, Claude, Tužni tropi, Zora, Zagreb, 1960., str. 201.
8
3. Religija i mitologija

3.1. Kult medvjeda

Pojam arktolatrija dolazi od grčkih riječi “arktos” što znači medvjed i “laktreia” -
služenje ili obožavanje. Među brojnim Ainu ceremonijama najvažnija je bila iyomante –
ceremonija vraćanja duha medvjeda onamo od kuda je došao. Obično se izvodila između
siječnja i veljače kad bi pao snijeg. Medvjeđe meso bilo je njihova glavna hrana, a od njegove
su kože pravili odjeću. Mladunče medvjeda ulovili bi živo i donijeli ga u selo gdje bi ga s
puno pažnje i ljubavi odgojili do druge ili treće godine života. Kako je medvjedić rastao,
postajalo je sve teže brinuti se za njega i njegovu prehranu, što bi u jednom trenu postalo
znak da je došlo vrijeme za iyomante. Tada bi pozvali susjede, prijatelje, znance i
ceremonijalno vratili njegov duh u svijet bogova, uz veliku svečanost popraćenu pjesmom i
plesom. Duh medvjeda bio bi vraćen u svijet bogova uz molitve, darove i pozive da se uskoro
vrati. Ovako kompleksan kult medvjeda nalazimo kod mnogih paleolitskih naroda istočne i
sjeveroistočne Azije. Ti drevni lovci-sakupljači plodova medvjeda su poštivali kao gospodara
životinja i gospodara šume. Ainui u medvjedu vide biće obdareno natprirodnim moćima.
Medvjed je sam inao, glasnik putem kojeg se obraćaju vrhovnom bogu. Prema njihovom
vjerovanju njegova je duša oslobođena kako bi otišla kao glasnik vrhovnom bogu te tražila
zaštitu za Ainue u zamjenu za njihovu odanost. Chisato Dubreuil, antropologinja iz muzeja
Smithsonian u Washingtonu i rođena Ainu, kaže: Mi vjerujemo da je medvjed najvažniji bog
u našoj religiji. Puno ljudi krivo tumači ovu ceremoniju jer misle da mi žrtvujemo medvjeda,
ali medvjed je bog. Vjerujemo da medvjed dolazi na ovaj svijet da nam osigura meso i krzno,
a mi vraćamo duh medvjeda na drugi svijet. To je bit iyomantea.

3.2. Božanstva i rituali

Ainu religija je panteistička, vjeruju da sve prirodne stvari unutar sebe imaju kamuy
(božanski duh). Prema hijerarhiji kamuya, najvažnija je Kamuy Fuchi – boginja ognjišta,
zatim Kim-un Kamuy, bog medvjeda i planina, Repun Kamuy, bog mora, ribolova i morskih
životinja, nakon ovog trojstva slijede sva ostala božanstva.

9
 Ainu nemaju profesionalnih svećenika. Seoski poglavar predvodi sve potrebne vjerske
ceremonije koje se svode na žrtve ljevanice rižinog vina, molitve i prinošenje štapića. Ti se
štapići nazivaju inao i nusa, stavljaju se na oltar s glavama ubijenih životinja (uglavnom
medvjed ili sova), jer smatraju da se duh božanstva privremeno nastanjen u tijelu životinje,
tako oslobađa. Inao je sveti prut s ukrasnim strugotinama koji simbolizira pticu što prati
molitve upućene svijetu bogova. Neizostavan je dio svih Ainu ceremonija. Obično je dugačak
oko pola metra, a najčešći materijal za njegovu izradu su vrbe i jedna vrsta drijenka jer im je
drvo svijetlo i lako se obrađuje. Drvo se može strugati na različite načine, od dolje prema
gore, od gore prema dolje, a na krajevima se ostavljaju uvijene strugotine. Strugotine se rade
u različitim oblicima već prema tome kojem se božanstvu u molitvi obraćaju. Inaoi se
stavljaju u istočni, sveti dio kuće. Postavljaju se i izvan kuće, s istočne strane, i smatraju
glasnicima između Ainua i kamuiya (bogova i duhova). Oni vjeruju da u njima borave
određeni duhovi koji se, nakon što prime molitve, pretvaraju u ptice. Zato ih je vrlo važno
održavati u dobrom stanju; kad inao izgubi svježinu, njegova je duhovna snaga okončana. O
ulozi inaoa govori sljedeća molitva koja se izgovara prilikom ceremonije vraćanja duha orla:
O dragocjeno božanstvo, o božanska ptico, molim te počuj moje riječi. Ti ne pripadaš ovom
svijetu, jer tvoj je dom kod tvorca i njegovih zlatnih orlova. Zato ti poklanjam ovaj inao,
kolače i druge dragocjene stvari. Uzjaši na inao i uspni se u svoju domovinu na sjajnim
nebesima. Kad stigneš tamo, skupi božanstva svoga roda i zahvali im u naše ime za njihovo
upravljanje svijetom. Molim te da opet dođeš i vladaš nama. O mili moj, idi mirno.3

Ainu zahvaljuju bogovima prije jela, a uslijed bolesti zazivaju boga vatre. Vjeruju u
besmrtnost duše i mogućnost da će biti nagrađeni u zagrobnom životu uzdizanjem u Kamuy
mosir (Zemlju bogova), svoju viziju raja. Smrt duboko osjećaju i oplakuju, za tu priliku svi
oblače vezene haljine, muškarci opasuju svečani mač, a žene stavljaju na vrat, gore
spomenute, tamasay ogrlice. Na sprovodnom obredu se upućuju molitve božanstvu vatre,
izražavaju se želje za uspješan prijelaz pokojnika na drugi svijet. Ponekad, sprovodnom
obredu može uslijediti paljenje kuće preminuloga. Miješanjem kroz povijest i utjecajem
ostalih religija, neki Ainu pripadnici slijede budizam, šintoizam te na ruskim otocima i
pravoslavno kršćanstvo.

Ainu folklor se temelji na poeziji i mitologiji. Prema jednoj od legendi, Vrhovni Bog
je stvorio Zemlju i drugog Boga, koju su zajedno pali u šarenim oblacima. Iz tih oblaka, dva

3
izvor: https://nova-akropola.com/covjek-i-svijet/antropologija/ainui-prastanovnici-japana/
10
su Boga stvorila mora, zemlje, biljke i životinje. Zatim su dva Boga stupila u brak i stvorila
više bogova, uključujući i dva najsjajnija – boga Sunce i boginju Mjesec, koja su postavili na
nebo da osvijetle tamu. Druga legenda govori o Okikurmi iz regije Sara, polubogu koji je
sišao s neba da pomogne čovječanstvu. Ljudi su živjeli u predivnoj zemlji, ali nisu znali kako
da dobiju vatru niti kako da izrade lukove i strijele. Okikurmi ih je podučio paljenju vatre,
lovu, ribolovu, uzgoju biljaka i slavljenju Bogova. Oženio se i privremeno ostao u selu te se
na kraju vratio u Božansku zemlju.

11
4. Život danas

Slobodno se može reći kako je opstanak Ainu naroda na Hokkaidu bio težak zbog
popraćenosti brojnim sukobima s drugim narodima, diskriminacijom i marginalizacijom,
međutim, niti životom modernih pripadnika Ainua u Japanu nisu tekli “med i mlijeko”.Do
modernog doba postepeno su se sve više gubile veze s tradicijom budući da je doba Meiji
(1868. - 1912.) dovelo do sve veće asimilacije i integracije Ainua u standardnu japansku
kulturu.

Važan trenutak se dogodio u petak, 6. lipnja 2008. kada je japanski parlament usvojio
rezoluciju kojom je Ainu priznao kao jedan od starosjedilačkih naroda Japana, što je bio
važan presedan s obzirom na dugogodišnje uvjerenje među većinom da su Japanci etnički
homogena nacija. Ipak, unatoč formalnom priznanju, svakodnevni život Ainua u Japanu još
uvijek je problematičan.

Ainu su u teškom ekonomskom i socijalnom položaju, kaže Shunwa Honda, bivša

profesorica Otvorenog sveučilišta u Japanu i proučavateljica autohtonih etničkih grupa koja
je u razgovoru za CNN istaknula kako je u 21. stoljeću dvostruko više pripadnika Ainua na
socijalnoj skrbi u odnosu na većinsko japansko stanovništvo. Razina obrazovanja mnogo je
niža i oni imaju ekonomska ograničenja u odnosu na dominantnu kulturu. Mnogi Ainu
također oklijevaju reći da su pripadnici Ainu naroda. To je problem diskriminacije koji leži
ispod površine, tvrdi Honda.4

Međutim, postoje znakovi prema kojima se japanska vlada možda trudi razumjeti
izazove s kojima su suočene manjinske skupine u zemlji. Naime, s globalizacijom i sve
većom posvećenosti manjinama i marginaliziranim skupinama diljem svijeta, i u Japanu
dolazi do podizanja razine svijesti o potrebi sačuvanja kulturne različitosti i bogatstva kultura
u Japanu, pa se tako otvaraju muzeji posvećeni sačuvanju tradicije Ainua, no ostavlja se
pitanje kako popraviti položaj svakodnevnog života Ainua u moderno vrijeme.

Stoga je glavna rasprava u moderno doba debata oko dva pitanja, treba li fokus staviti
na isticanje i promicanje kulture Ainu naroda u povijesnom kontekstu ili se pak treba
posvetiti istraživanjima i prikazivanjem situacije pripadnika ovog autohtonog naroda u
moderno doba i prikazati koji su to izazovi s kojima se oni susreću danas kako bi se moglo
4
izvor: https://edition.cnn.com/travel/article/cnngo-travel-hokkaido-ainu/index.html
12
pristupiti rješenju njihova pitanja, možda uvođenja mjera pomoći od strane vlade, slično kao
što su u drugim državama prava manjina i autohtonih naroda regulirana zakonima.

13
Zaključak

Nakon provedenog istraživanja o ovoj temi, izvodim sljedeći zaključak;

Ainu narod je po mnogočemu specifična skupina ljudi s uzbudljivom prošlošću i

impresivnom sposobnošću opstanka kroz dugo razdoblje netrpeljivosti. Genetski su udaljeni
od geografski bliskih etničkih skupina, dok se u otočnoj izoliranosti i njihova kultura posebno
razvijala. Identitetske razlike su kao i u mnogo drugih slučajeva dovele do brojnih sukoba sa
susjedima. Ainui su unatoč tome, te usprkos drastičnoj malobrojnosti uspjeli očuvati svoju
posebnu tradiciju i religiju.

Danas je njihova osebujna tradicija nažalost na rubu izumiranja. Iako japanske vlasti
danas u nekoj mjeri nastoje ispraviti greške počinjene u prošlosti te se ispričavaju za
nepravdu koju su Ainu ljudima nanijeli njihovi prethodnici, čini se da će ta nepravda ostaviti
katastrofalne posljedice za jednu tako izrazito važnu kulturu u Japanu, ako se uskoro ne
poduzmu neke ozbiljnije mjere za očuvanje ove kulture, koja to zbog svoje autohtonosti,
autentičnosti i dugovječnosti posve zaslužuje.

14
Popis literature

1. http://www.ainu-museum.or.jp/en/study/eng07.html
2. https://nova-akropola.com/covjek-i-svijet/antropologija/ainui-prastanovnici-japana/
3. https://www.youtube.com/watch?v=zFohbr7ALeQ&t=1s
4. Lévi-Strauss, Claude, Tužni tropi, Zora, Zagreb, 1960.
5. Walker, Brett L. (2001) The conquest of Ainu lands: ecology and culture in Japanese
expansion, 1590 – 1800,Berkley, Los Angeles, London: University of California Press

15