Laza Lazarević - Sve će to narod pozlatiti-

pripovijetka

Laza Lazarević bio je cijenjeni srpski književnik u periodu

realizma. (i ugledni ljekar svoga doba). Rodio se u Šapcu 1851.
godine.

Nakon što je završio osnovnu školu te četiri razreda niže

gimnazije, školovanje nastavlja u Beogradu. Tamo je završio višu
gimnaziju i pravni fakultet visoke škole. Potom je studirao
medicinu u Berlinu, a 1879. godine promovisan je u doktora
medicine i hirurgije.

Šta se tiče književnog rada, njime je počeo da se bavi još za

vrijeme studiranja u Berlinu(pretpostavlja se da je tada nastala
Švabica,pripovijetka objavljena nakon smrti).

Njegove najpoznatije pripovijetke su: “Prvi put s ocem na

jutrenje”, “U dobri čas hajduci!”, “Školska ikona”, “Verter”, “Na
bunaru”, “On zna sve”, “Sve će to narod pozlatiti”, “Vetar”.

Ostalo je još osam nedovršenih pripovjedaka.

Začetnik je psihološke pripovijetke u srpskoj književnosti i prvi je

pisac koji je uveo lik intelektualca u svoje djelo.

Umro je 1891.god u Beogradu

Sve njegove pripovjetke mogu se podijeliti na pripovijetke iz

gradskog, i na pripovijetke iz seoskog života. Karakteristika
Lazarevićevih pripovjedaka je idealizacija i veličanje patrijarhalnog
svijeta i porodične zadruge kojoj se sve žrtvuje, pa čak i sopstvena
sreća. Pripovjetku „Švabica“ tada nije objavio jer je, kako mnogi
veruju, bila suviše autobiografska. Objavljena je tek sedam godina
nakon piščeve smrti.

Pripovijetka ” Sve će to narod pozlatiti ” spada u jednu od

najboljih pripovijedaka ovog pisca, ali i književnog pravca, koji je
nastao početkom 19. veka, a koji je poznat kao realizam.

Pripovijetka je objavljena u časopsu “Otadžbina“ 1882 g.

Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka,psihološka I socijalna

Tema i ideja djela:

Tema pripovijetke je povratak mladića, koji je u ratu ostao bez

noge i ruke i njegov težak život nakon tog gubitka (prikazana je
žalosna sudbina invalida).

Ideja kojom se rukovodio Laza Lazarević kada je stvarao

djelo ,,Sve će to narod pozlatiti ” jeste da prikaže težak položaj
ratnih vojnih invalida , nebrigu društva i nepažnju države prema
njima. U borbi za slobodu svoje otadžbine ljudi žrtvuju i ono što je
najvrednije: svoj život , a iako prežive ,neki od njih ostaju trajno
oštećeni,invalidi. Šalje se poruka da bi država trebalo pošteno
da zbrine njih injihove porodice, tako da njihova egzenstencija ne
zavisi od narodne milostinje.

Mjesto i vrijeme radnje: Obala Save u Šapcu krajem 19-tog vijeka

(Srbija, nakon srpsko- turskog rata koji je trajao od 1876-1878.

god.)

Pripovijetka je objavljena u časopsu “Otadžbina“ 1882 g.

Priča započinje opisom atmosfere na savskom pristaništu. Osjeća
se dosada u toj palanačkoj atmosferi sve dok se ne uvedu likovi
Blagoja kazandžije, koji čeka ranjenog sina sa ratišta, i
kapetana,Tanasija Jeličića koji čeka ženu i sina. Svaki od njih
prikazan je sa vlastitim nemirom i nestrpljenjem. Taj njihov nemir
je u kontrastu sa palanačkom učmalošću, kao što su i njih dvojica, i
po izgledu, a i po ponašanju i razmišljanju, kontrastno oblikovani.

Pisac koristi različite oblike pripovijedanja (naracija, deskripcija,

dijalog, monolog) i maestralno ih kombinuje a radnja se prikazuje
hronološki (postoji i retrospekcija u pripovjetki).

U momentu izlaska Blagojevog sina sa broda dolazi do obrta u

ovoj pripovjetki. Tu se javlja jedan od najlješih primjera kontrasta
u književnosti: „Svet se raskloni u dva reda, puštajući invalida:
krasnog, jedrog momka, s muškim licem i žalostivim osmejkom
oko usana. Sve beše u njega: i snaga, i zdravlje i lepota; i, opet –
ničega ne beše! Sve ličaše na razlupanu skupocenu porculansku
vazu…”

Poenta pripovijetke data je u epilogu – kroz prikaz života glavnih

likova pisac je izneo javnu osudu društva.

Dok su drugi pisci veličali pobjede i uspjehe tokom rata, Lazarević

je pisao o tragičnim sudbinama ljudi koji su ostali invalidi i
nemarnom odnosu države i društva prema njima. Naslov
predstavlja njegov ironično-satirični komentar na čitavu situaciju
(umjesto da država nagradi učestvovanje ljudi u ratu i pobrine se
za one koji su postali invalidi, ona ih prepušta tuđoj milosti).

Po mišljenju kritičara ovo je jedna je od najistinitijih i

najsavršenijih priča koja prevazilazi okvire tadašnje književnosti.
,,Sve izblijedi". Možda je u najvećoj meri ta kritika uperena baš toj
osobini ljudskoj, ali jačina društvene kritike potiskuje sve ostalo u
drugi plan. A ono što toj kritici daje svu oštrinu i svu gorčinu jeste
kraj pripovijetke i način na koji je taj kraj saopšten:

"Blagoje je još donekle govorio "Sve će to narod pozlatiti!" Posle

je okrenuo na: "Sve će to tebi bog platiti". Naposletku se propije, i
tu skoro umre. A njegov sin prima izdržanje od invalidskog fonda i
- prosi.

Možete mu, ako ćete, udeliti.

Ovo je moj prilog."

I nijedne suvišne riječi, nijednog nepotrebnog dodatka. Kao da

pisac svojim prividnim mirom hoće da pokaže da je sudbina
Blagojeva sina sasvim normalna pojava u svijetu u kome su,
Blagojev sin i on, osuđeni da žive.

Pripovijetka -Sve će to narod pozlatiti -zanimljiva je još iz jednog

razloga; to je jedina pripovijetka u kojoj je Lazarević otvoreno
posumnjao u ljudsku dobrotu. Inače, kod Lazarevića sve se dobro
završava. Taj njegov optimizam je Skerliću,velikom književnom
kritičaru i tumaču kniževnosti, toliko smetao da je bio sklon da
tvrdi da Lazarević u jednom dubljem smislu i nije realist. I zaista u
svim ostalim pripovijetkama, i pored realističnog prikaza junaka i
situacija, na kraju slijedi sretan ishod,nešto što nije bilo
karakteristično za realizam.

I na kraju , kroz tragičnu sudbinu mladog vojnika koji je postao

invalid, prvi put su u književnosti prikazane posljedice rata jer je
do tada rat prikazivan samo kroz slavne pobjede,bez ijednog
kritičkog osvrta na isti.
.