Željko Kerum nije self-made man vlaj

Jurica Pavičić VIJESTI IZ LILIPUTA

Apsurd opsjene je što je Kerum dio kvarne oligarhije koju tranzicijsku luzeri preziru, a i u ime
tog prijezira za njega glasuju

Nema tomu dugo, gostovao sam na jednoj književnoj tribini u Križevcima. Zgodan je to
barokni gradić, manje od sat od Zagreba, esencija one krležijanske, kajkavske Hrvatske koju
ljudi iz ostatka zemlje obično podrazumijevaju, no rijetko je ili nikad poznaju. Skupilo se te
večeri dosta svijeta, postavljali su puno pitanja, a prvo pitanje koje su mi postavili bilo je ono
koje sam unaprijed očekivao i bio na njega spreman kao na zubarsko svrdlo. To pitanje,
uostalom, pitanje je na koje ovih dana odgovaraju svi Splićani kojekuda po svijetu, kao da ih
samo to što su Splićani čini ekspertima za neku rijetku, infektivnu bolest. A to pitanje glasi:
pa dobro - otkud, kako taj Kerum? 

Ma koliko lokalni mediji uključujući Slobodnu Dalmaciju pokušavali sakriti tu činjenicu od

vlastitih čitatelja/slušatelja, ono što se meni dogodilo u Križevcima u znatnoj je mjeri tipično.
Zahvaljujući svom izabranom čelniku, Split je danas izopćeni grad - gubavac. Nad Splitom se
danas zgražava čitava zemlja od Molunta do Čakovca, Splićani koji se maknu dalje od Klisa
predmet su surove zajebancije, a kompletna država i veliki dio regije s obazrivim snebivanjem
pita nas lokalne eksperte kako je, zaboga, bilo moguće da jedan u određenoj mjeri ipak
ozbiljan grad počini kolektivni politički suicid i odabere za svog lidera takvog beznadnog
tipa. Nad Splitom i splitskim izbornim preferencijama zgražavaju se zagrebački i riječki
mediji, stranke i predsjednički kandidati, a diplomati, urbanisti i kulturnjaci očajnički i bez
većeg uspjeha pokušavaju sanirati štete koje je taj izbor već sada pričinio. Split je danas
predmet ili (u boljem slučaju) poruge, ili - u gorem - izravnog gnušanja.

Problem je, međutim, što u samom Splitu tu surovu istinu malo tko zna. A za to neznanje
kriva je lokalna novinska zajednica koja je vlastitu komunu prekrila neproničnim zvonom
medijske izolacije. Ta zajednica, naime, i dalje živi u uvjerenju da je gotovo pa sve u redu, te
da je manji problem Kerum, a mnogo veći to što bi neki koji ga napadaju mogli biti, jelte,
“urbani rasisti”. Za lokalne medije koji nisu pod Kerumovom kontrolom, te za najmoćniji
lokalni dnevni list, nisu problem Kerumove kolizije javnog i privatnog, njegove carinske
prevare, kršenja javnog reda, njegovi grandomanski planovi o nagrđivanju Bačvica, njegovi
šovinistički ispadi na TV-u, kadrovska politika šogora, šurjaka i zaova, kao i vokabular tipa
“sotono“ i “govno“. Za veliki dio mojih kolega i profesionalnih znanaca, to su tek uzgredne
neugodnosti, a pravi je i bitni problem što “neki tamo“ napadaju Keruma - samo zato jer je
vlaj. 

Tema Kerumovog zagorskog podrijetla, dakako, pojavljivala se u javnom govoru i uoči

kampanje, i tijekom nje, i pojavljuje se danas. Međutim, tvrditi da su temu Kerumovog
ruralnog podrijetla u medijski govor unijeli bahati građani koji se rugaju seljaku koji guta
samoglasnike znači naprosto reći neistinu. Prava je istina, naime, upravo suprotna. Tema
“Keruma vlaja“ doista se pojavljivala intenzivno i u pismima čitalaca, i u usmenim debatama i
u novinskim člancima. No, paradoksalni je obrat da taj motiv nisu u prvi plan gurali oni koji
su bili protiv Keruma, nego oni koji su bili i još uvijek jesu za njega. “Neka je on vlaj, ali je
sve sam postigao“, “sa sela se uzdigao radom“, bili su motivi koji su se poput mantre
ponavljali u desetinama pisama čitalaca koja je predano objavljivala Slobodna Dalmacija, čija
je rubrika pisama čitalaca s vremenom postala nešto nalik davnoj rubrici “Odjeka i
reagovanja“ beogradske Politike: moderator malignog pučkog populizma u korist jedne
političke opcije. U toj rubrici, ali ne i samo u njoj, čitali smo nebrojene natpise u kojima se
Keruma hvali kao čovjeka iz naroda, niskog podrijetla, koji se oko svega mučio, a kojeg sad
napadaju odnarođena gospoda i asfaltni šminkeri. Za Kerumove pristaše, njegovo Ogorje i
njegov zabrdski zavičaj bili su i ostali - propagandni stijeg.
U određenoj mjeri to mogu razumjeti. Ljudi podrijetlom iz Zagore već poodavno čina dvije
trećine splitske demografije. Ta većinska populacija od samih je početaka višestranačja
klasična “target-grupa“  različitih desnih stranaka, a ponajviše HDZ-a. Uoči svakih izbora,
HDZ bi se ponovo sjetio svoje izborne baze u oljuštenim socijalističkim neboderima i
cementnim prizemnicama predgrađa, ponovo bi te ljude zapalio zastavama i janjcima, no kad
se trebalo odlučiti za kandidate, kandidati bi uvijek bili fina, konzervativna gospoda, ljudi iz
solidnih predratnih familija građanskog, antikomunističkog podrijetla. Svake četiri godine
HDZ bi tako “obišao bazu“, pobrstio glasove, a na funkcije smjestio ili “fetive“, ili ljude kod
kojih Zagore nije ostala ni natruha, kao što su Sanader i Vidošević. U tom smislu, Kerumov
politički uspon za ljude podrijetlom sa sela bio je opipavanje snage, iskaz vlastite
emancipacije. Na neki način, biranje Keruma bilo je ono što se u gay & lesbian žargonu zove
“coming out“: javna demonstracija da si ono što jesi, pa se vi svi frigajte. Čak je i diskurs
govorenja o tome bio sličan onom koji zajednica koristi kad priča o “Drugima“, dakle, pun
onih rečenica koje sadržavaju “ali“ - “možda je on sa sela, ali...“, “pa ako je vlaj, ali…“. To
“ali“ rječica je u kojoj se krije svojevrsna (anti)kulturna revolucija.

U takvim okolnostima, činjenica da je Kerum iz Ogorja postala je perfektni antidifamacijski

štit. Onaj tko je protiv njega - taj je protiv ravnopravnosti, emancipacije prve generacije
građana: tako glasi krnji silogizam pomoću kojeg su Kerumu skloni komentatori svog
političkog idola učinili nenapadljivim. Isti je to mehanizam kojim se godinama služio
izraelski lobi kad bi svakog kritičara izraelske politika prokazivao kao antisemita, ali i
mehanizam koji koriste neki liberalni komentatori kad Obamine kritičare prozivaju za
rasizam. Činjenica da neko pripada grupi koja je trpjela difamaciju tu se odjednom pretvara u
savršeni zid od gume, nepromočivu kabanicu koja štiti od kritike.

I zato strahovito griješe Kerumovi kritičari kad u prvi plan stavljaju njegovu neotesanost,
neartikuliranost, grezoću. Takvim govorom, oni samo zbijaju u gomilu “Jokerove“ glasače, te
konsolidiraju onu lažnu sliku koju je on sam stvorio o sebi: sliku autentičnog self-made mana,
samotnog borca protiv predrasuda, elite, establišmenta, bahatih građana, političara,
činovnika... Apsurd splitske zaslijepljenosti u tom je što ta slika autentičnog, narodskog,
vlaškog “self-made mana“ koju im je Kerum prodao ne može biti lažnija. Jer, Kerum je bio i
ostao dio tog istog establišmenta, čovjek kojem je politika pomogla da se obogati i koji je to
njoj širokogrudno uzvraćao, dio iste kvarne oligarhije koju tranzicijsku luzeri opravdano
preziru, i u ime tog prijezira - za njega glasuju. I dok ta senzacionalna opsjena djeluje, Kerum
će i dalje biti na vlasti.