BAROK 

- 17. stoljeće- španj. baruecco, port.barocco

 biser nepravilna oblika; barokni stil je krajnje kičast- manirizam = gongorizam i marinizam – stilska
oznaka baroka, pokušaj da se uspostavi naglašeno neprirodan način izražavanja kao umjetnička konvencija-
obilježen gustom upotrebom figura (metafora, končeto, antiteza,...)- više različitih razvojnih faza i
tendencija- raspinjanje svega onoga što je renesansa htjela- barok = katolička obnova- značajke književnog
baroka povezuju se s novim svjetonazorima

baroku prethodi. renesansa

nakon baroka slijedi:  klasicizam 

Trajanje: 17. i 18. st.

Društveno-političke okolnosti

 reformacija
 protureformacija –katolička obnova – isusovci
 ratovi s Turcima

Značajke

 barokni je čovjek nemiran

 podvojenost, napetost između renesansnoga optimizma i pojačane religioznosti i
negiranja svjetovnog
 nezadovoljstvo, nesigurnost, pesimizam, razmišljanje o smrti i prolaznosti
 religiozna tematika
 tema prolaznosti
 krasnorječivost
 patetika
 refleksivnost
 bogata kićenost
 raskoš
 umjetnost treba djelovati na osjećaje
 metafora, poredba, antiteza
 gomilanje stilskih sredstava, pretjerano ukrašavanje

Književni centri:  javlja se u Španjolskoj, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj

Književne vrste

LIRIKA:
lirska pjesma s temom ljubavne boli i prolaznosti ovozemaljskog života i zemaljskih
vrijednosti

EPIKA:

 povijesni ep – teme iz nacionalne povijesti, cilj epa poučiti u duhu kršćanstva

 religiozna poema
 roman

DRAMA:

 reforma drame: broj činova se smanjuje na 3, odbacuje se Aristotelovo jedinstvo

mjesta, vremena i radnje, miješanje komičnoga i tragičnog, podređivanje ukusu
publike, Reformu provodi Lope de Vega.

Predstavnici: 

 Torquato Tasso, Oslobođeni Jeruzalem (ep)

 Giambattista Marino (lirika, težnja maštovitosti, virtuoznosti u izrazu, bogatstvo

stilskih figura, razmišljanja o ljudskom životu, npr pjesma Ljudski život)

 Luis de Gongora (lirika, pjeva o vremenu i prolaznosti vremena, čovjeka, života,

pjesme obilježene bogatom metaforikom npr.  pjesme Sat na zvoniku, Pješčani sat)

 Pedro Calderon de la Barca, Život je san (drama)

TORQUATO TASSO

“Oslobođeni Jeruzalem” je ep koji je Tasso podijelio u dvadeset pjevanja. Tako možemo

vidjeti da je težio simetričkoj konstrukciji, a to je pogotovo naglašeno ako znamo da je ep
stvarao veći dio svoga života.

Možemo primijetiti da je radnja smještena u dva osnovna prostora. Tako za mjesto radnje
postoje lokacije koje je autor izmislio i koja svoju osnovu imaju u fantastici. Jedno od njih je i
spominjanje Otoka Sreće gdje se nalazi Rinaldo kada je u progonstvu. S druge strane Tasso
koristi i prave, autentične lokacije na kojima su se održavali križarski ratovi krajem 11.
stoljeća. Sve to ujedinjeno je u jednu osnovnu radnju.

Osnovna radnja ili tema djela su križarski ratovi, pohodi križarske vojske, zaposjedanje i
opsada Jeruzalema. Ep opisuje radnju koja se događa za vrijeme opsade jednog grada. U
radnju je autor dodao razne digresije i epizode kao što su Tancredijevo zarobljeništvo,
Rinaldov odlazak i sve oko njegovog povratka – Goffredovi zarobljenici kreću u njegov
pronalazak i putem doživljavaju razne zgode i vide svakakva čuda dok u konačnici ne
pronalaze Rinalda. Tom djelu autor je u epu posvetio čak tri pjevanja.
Autor često između glavne radnje ubacuje i mnogo sporednih. To sve čini kako bi izbjegao
efekt napetosti. Razlog tome je taj što je književnost u prošlosti, a posebice epska, bila
preuzeta iz mitova, legendi ili nekog povijesnog događaja.

Čitatelj je već bio upoznat s radnjom pa se napetost mogla izbjeći.

“Oslobođeni Jeruzalem”sadrži i mnoga stilska obilježja koja su karakteristična za epove, a to

su opisi bitki i dvoboja, opisi oružja i vojske.

Autor u epu koristi stancu, odnosno strofu koja svoje ustaljeno mjesto ima u talijanskoj
poeziji i tamo se koristi pri građi epa.

Osnovna radnja epa stvarno se dogodila krajem 11. stoljeća. Ona čini povijesni temelj i tiče se
događaja koji su se dogodili zadnjih mjeseci križarskih vojnih napada kada su križari zauzeli
Jeruzalem pod vodstvom Godfreya de Bouillona. Uz to, autor je radnji uklopio mnoge
zamišljene, fantastične radnje. On govori o događajima iz Srednjeg vijeka, a autor se bavi
pitanjima koja su tada bila aktualna u politici i religiji.

Važan aspekt djela je svakako kršćanski svjetonazor kojeg možemo uočiti već u samom
izboru teme. Tasso nam je predočio jedinstvo kršćana u vremenima kada se katolička crkva
našla u krizi, a sve to s ciljem očuvanja vjere. Tada je kršćanstvo bilo ugroženo dolaskom
Turaka u Europu, ali i međusobnim sukobima koji su se odvijali unutar same crkve.

GIAMBATTISTA MARINO

Začetnik je marinizma, pjesničkog smjera kojeg karakterizira naglašena upotreba neobičnih

motiva, složenih i neobičnih metafora, zvučnih figura i ponavljanja. Napisao nekoliko tisuća
lirskih pjesama i veliki mitološki spjev Adonis.

Marinizam je dio općenite stilske oznake cijelog baroka, koja se pojavljuje i u španjolskoj
književnosti pod nazivom gongorizam, a u francuskoj književnosti poznata je pod nazivom
precioznost. Jednim imenom ovi pravci se najčešće nazivaju manirizmom. Svi ti pravci
pokušavaju se objasniti uspostavom naglašeno neprirodnog načina izražavanja kao umjetničke
konvencije.

Pjesnik Marino svoj je prenaglašeni pjesnički izraz ostvario raskošnim jezikom i obiljem
pjesničkih slika. Često takva izražajna virtuoznost u baroku postaje sama sebi svrhom.
Marinova poezija obiluje metaforama, paradoksima, kontrastima i hiperbolama. Možemo reći
da upotrebljava sve one stilske figure koje najbolje izražavaju prenaglašenost i stilsko
pretjerivanje.

U baroku se pojavljuje i stilska figura “concetto” (končeto), koja se temelji na pronalaženju

sličnosti između pojedinih pojava i predmeta, naizgled različitih, i njihovo spajanje u
zajedničku, duhovitu metaforu. Najčešći figure kojima se ostvaruje končeto su paradoks,
antiteza i hiperbola. Ovi stilski postupci Giambattisti Marinu poslužili su da zapanji čitatelja,
jer je smatrao da je pjesnikov cilj da začudi, što mu svakako uspijeva.

Marino je napisao nekoliko tisuća lirskih pjesama i veliki mitološki spjev “Adonis”.

Ljudski život – analiza pjesme

Pjesma je napisana u obliku soneta, a tematizira ljudski život. U baroku su stalno prisutni
svijest o prolaznosti života te nemir i tjeskoba zbog sigurne smrti. Pjesnik Marino je u ovoj
pjesmi obuhvatio sva razdoblja ljudskog života, od rođenja do smrti i iznio svoje viđenje tog
ciklusa. Prevladava pesimističan ugođaj, koji se ostvaruje raznim motivima i slikama.

Prvi katren donosi metaforu dječjeg plača: “Utvara jadni čovjek, čim se rodi… na plač oči”.
Ovu sliku možemo povezati i sa Shakespeareovim citatom: “Plačući smo došli na ovo veliko
glumište budala”. Za pjesnika je ljudsko rođenje i dolazak na materijalni svijet vrijedan plača,
jer ga čekaju razne tegobe u kasnijim životnim razdobljima.

U adolescenciji se odriče svega dječjega (“i mlijeko mu već ne godi”), ali već počinje osjećati
teškoće, koje su izražene metaforom bića. U zrelijoj mladosti “iz sreće u jad ljubavna bol ga
vodi”. Svako razdoblje ima svoje radosti, ali Marino je htio u pjesmi iskazati sve one tegobne
strane ljudskog života, kroz koje čovjek prolazi ovisno o dobi. Postupkom gradacije, u
tercinama dolazimo do posljednja dva razdoblja čovjekovog života na zemlji.

U poodmakloj starosti (“dok ga život gorak ne zgrbi, te se skršen o štap prigne”) čovjeka
snađe bolest i opet pati. Dakle, nikada nije dobro, od rođenja pa do smrti sve je samo borba,
bol i patnja. Zato možemo reći da je glavna tema pjesme mučnina postojanja. Ta tema
ostvarena je kroz motive plača, biča, ljubavnih boli, bolesti.

Posljednja tercina sadržava metaforu “teškog kamena”, koji označava nadgrobni spomenik,
odnosno čovjekovu smrt i zapravo njegovo spasenje od svih nedaća. No poanta pjesme nije da
čovjek treba radosno iščekivati smrt, jer tada naše muke prestaju, nego da je život prekratak:
“Od zipke pa do groba samo je korak.” Ovom hiperbolom pjesnik nastoji začuditi čitatelja i
na bizaran način prenijeti poruku o svom viđenju ljudskog života.

Osim preuveličavanja, i u ovoj Marinovoj pjesmi pronalazimo figuru končeta. Povezuju se

motivi kolijevke (djetinjstva) i groba (starosti i smrti), koji svojom antitezom tvore efektivnu
figuru. Odlika barokne lirike u pjesmi je gomilanje epiteta (jadni čovjek, stega čvrstih spona,
bolna dreka, ozbiljna ljeta, ljubavna bol, kamen teški) i personifikacija (bolna pod bičem čuje
mu se dreka; iz sreće u jad ljubavna bol ga vodi; dok ga život gorak ne zgrbi). Prolaznost i
prividnost čovjekovog života ostvarena je i deminutivnim nazivom za čovjeka – stvorak, koja
sugerira čovjekovu neznatnost.

"Adone"
je ep štampan 1623. u Parizu. Italijanski ep se tematikom naslanja na karolinški i bretonski
ciklus. U prvoj fazi je poema epico cavalleresco – viteški ep (u humanizmu), zatim poema
epico religioso (u poznoj renesansi) i na kraju je posljednji ep i to Marinovo djelo Adone s
kojim je u ovoj fazi zaključen razvoj italijanskog epa. Poslije ovoga niko u Italiji ne piše
epove za razliku od drugih književnosti koji epove pišu od 19. vijeka.

Na neki način ovo djelo je sam po sebi otklon od kodifikovanog epa. Svi epovi su do tada
pisani Denteovim tercinama, dok je Jerusalim pisan oktavama. Adone je napisan u oktavama.
Počeo je da ga piše vrlo rano. Od početne ideje da bude u tri knjige došao je do dvadeset
pjevanja.

Marinov "Adone" je najveći ep evropske književnosti sa čak 40.984 strane. Štampan je od

1621-1623. u Parizu. Pare je dobio od Luja XIII. Marino sam nadzire štampanje i na kraju ga
posvećuje kraljici majci Mariji Mediči. Poslije posvete dolazi uvodni dio gdje teoretičar
Šaklen piše raspravu koja je unaprijed odbrana jer će ovaj ep doživjeti veliki napad. Kaže da
je ovo za razliku od drugih italijanskih epova poema in pace prvo zbog čega je drugačiji od
ostalih epova jer su svi drugi o ratu.

Marino je umio sam da pravi svoju slavu, a Adone je jedan od vidova slave. Poslije Tasovog
"Jerusalima" novo doba je tražilo novog Tasa. On je tu da udovolji publici, postane novi Taso.
Svjestan je da ne treba krenuti Tasovim putem i zato uzima mitološku temu što je potpuni
otklon od dotadašnje herojske tradicije epa.

U djelu opisuje ljubav između boginje Venere i smrtnog Adonisa. Venerin bog je Mars koji je
ujedno izvor ove tematike uzet iz Ovidijevog djela "Metamorfoze", s tim što mit nije lociran.
Još jedan izvor je Bokačovo djelo "O rodoslovu paganskih bogova", zatim Anguilarov prevod
"Metamorfoza".

Sam mit je kratak i zato Marino na kratak sadržaj dodaje gomilu sekundarnih epizoda. Bitno
je to što mit govori o boginji i smrtniku. Pošto je crkva još uvijek imala jak uticaj valjalo je
sadržaj prilagoditi vremenu. Marino to radi tako što vjenčaje Veneru i Adonisa, što ne postoji
u mitu, i to po obredima tadašnjeg vremena.

Treba pomenuti i elemente baroka u epu. U mitu Adonis gine u lovu. Lov je, inače, druga
velika strast osim Venere. Dijana šalje vepra i Adonis gine, ali vepar zaljubivši se u Adonisa
ubija ga iz strasti. To je novina i interesantno je za publiku. Na kraju javljaju Veneri da je
Adonis poginuo. Iz njegovog srca se rađa cvijet anemona. Ona organizuje viteške igre u čast
Adonisa. Marino završava stihom: Smoderato piacer termina in doglia (neumjerno
zadovoljstvo završava se u bolu).

Ep mora da ima koherentnu strukturu, a Marino to razbija. To i elementi erotskog uslovljavaju

napade na Adone. Marino kaže da njegov ep treba porediti sa vatikanskim odajama, nema
harmonije samo nizovi zgrada jedna za drugom i da on stoji prema tradiciji kao vatikanske
odaje prema patali Farnese. Protivnici ga oštro napadaju jer je: na tijelo Liliputanca stavio
udove giganata.
Da bi Adonis uopšte mogao da bude sa Venerom mora da se uzdigne tj. da prođe kroz dvoja
vrata. Centralno mjesto je vrt ljubavi (zadovoljstva). Kada prođe kroz taj vrt može da bude sa
Venerom. Marino zamišlja taj vrt sa četiri kule i jednom kulom u centru. Svaka od četiri kule
predstavlja jedno od čula. Adonis mora svako čulo ponaosob da iskusi. U jednoj kuli kuša
pjesmu slavuja (VII pjevanje). Zatim ide na banket i jede (čulo ukusa). Miriše cvijeće i odlazi
u galeriju slika i skulptura i tako zadovoljava čulo vida. Čulo dodira je u centru i najsavršenije
je od svih čula jer podrazumijeva ostala čula i obuhvata cijelo tijelo. Čulo dodira se doživljava
ljubavlju: possiede il corpo intero.

Kada sve to prođe Adonis je spreman na ljubav sa Venerom i ide u nebesa (Venerino nebo je
treće nebo, nebo ljubavi). Vraćaju se na Krit. Poslije svih čula i razum se zadovoljava, ali
Mars ih ometa. Vještica se zaljubljuje u Adonisa pojavivši se u Venerinom obličju. Pretvara
Adonisa u papagaja i tako on bježi iz tamnice. Osim ovih u djelu se nalaze brojne sekundarne
epizode o filozofiji i umjetnosti npr.

Najzanimljiviji su erotski momenti, opisuje do detalja, samo poljubac opisuje u 19 oktava.

Postoji ogroman broj knjiga za i protiv Adonisa. Prijatelji, marinisti, ga brane, a drugi ga
napadaju. Iz tih rasprava razvija se barokna teorijska misao i to je začetak.

LUIS DE GONGORA

Izgradio je veoma osebujan pjesnički izraz, pun neobičnih metafora i mitološke simbolike,
koji su često bili neshvatljivi neobrazovanim čitateljima. Uz njegov rad zato se veže naziv
stilskog pravca kulteranizma, po njegovom imenu nazvanim i gongorizmom.

Kulteranizam (od culto=učen) zahtijeva od čitatelja određeno obrazovanje, a budući da

govorimo o neobičnim metaforama, Gongora je čak uz svoje pjesme izdavao i knjižice
tumačenja. Poezija mu je hermetična, osjećajno hladna i neosobna. Ali teme mu odražavaju
tipične barokne svjetonazore – prolaznost života, nemir i podvojenost ličnosti, raskoš i
kićenost.

Sat na zvoniku – analiza pjesme

Pjesma “Sat na zvoniku” govori o prolaznosti života, koja se osniva na dva glavna motiva: sat
i vjetar. Pjesnik apostrofira vrijeme, čija je personifikacija utjelovljena u vizualnoj slici sata
na zvoniku. Vrijeme je poistovjećeno sa sudbinom, ono je gospodar ljudskog života, što je
poentizirano u posljednja dva stiha. Zapravo, sat koji stoji prijeteći na zvoniku onaj je koji
troši i vrijeme i ljudski život.

Pjesnik navodi pojedine dijelove sata metaforama ljudskog tijela – oštri zubi i noge sputane
utezima. Osim personifikacije vremena i sata, u pjesmi nalazimo i treću personifikaciju, koja
je u izravnoj vezi s prethodna dva motiva, a to je vjetar. Ova tri motiva stvaraju dinamizirani
ugođaj pjesme, jer predstavljaju nešto brzo, prolazno i pokretno. Sat troši vrijeme, a vjetar ga
nosi, zbog čega se čini da je sve hitrije.
Temeljna tema je prolaznost ljudskog života, dakle onog vremena koje je dano čovjeku. A
vrijeme ipak ostaje kao stalno postojeća dimenzija, koja teče jednakim tempom. I kratkoća
pjesme (deset stihova) upućuje na temu o kojoj govori.

Posljednji stihovi “i zvuku metala daješ/ što nam šutke oduzimaš” govore kako su ljudi
zapravo robovi vremena. Svaki tren koji je prošao korak je bliže smrti, a što smo stariji, čini
nam se da nam sat još brže otkucava. Vrijeme daje smisao satu, mehaničkoj napravi, ali nama
oduzima onoliko koliko je dalo satu. To je smisao tih stihova. Poruka pjesme je tipična
barokna filozofija koja opominje čovjeka da je smrtan i prolazan na zemlji, a njegov život
samo je mali trag u sveukupnom vremenu od početka svijeta.

Pješčani sat – analiza pjesme

Kao i pjesma “Sat na zvoniku” i ova pjesma motivom sata ostvaruje temu prolaznosti
ljudskoga života. Štoviše, ovdje pjesnik upotrebljava metaforu pješčanog sata. Pijesak
simbolizira protočnost i nezadrživu prolaznost vremena. Ovakvim metaforama Gongora
iskazuje pjesničku sposobnost pretvaranja običnih, svakodnevnih motiva u poetsku viziju u
kojoj ostvaruje ideje o smislu i životu općenito.

Pjesma je pesimističnog tona, a govorni subjekt “mi” predstavlja i ovdje je apostrofirano

vrijeme, a personificirano je kao “tiranin obijesni” koji ne mari za čovjekovo vrijeme.
Metafora “tiranin” naglašava uzaludnost ljudskih nastojanja da utječe na vrijeme, ono se
ponaša svojevoljno i mimo naših želja. Uzaludnost ljudske borbe izražena je ovim stihovima:
“Što nam vrijedi da činimo (…) za te staklen zatvor tijesni/ da te ovdje zadržimo”. Vrijeme je
prividno zarobljeno u staklenom pješčanom satu, ali čovjek ga ne može zadržati.

Taman kad čovjek počne uživati, vrijeme počne bježati. Život zove vrijeme, a ono bježi,
“ploveć,/ gluho poput pijeska siva”. Ništa nije vječno, a pogotovo ljudski život, čija je
kratkotrajnost uspoređena s pijeskom u pješčanom satu.

Pjesma se sastoji od deset stihova, astrofične kompozicije. Stoga i u ovoj pjesmi možemo reći
da je dužina pjesme u skladu s temom kratkoće i prolaznosti života. No unatoč opsegu
stihova, pjesma obiluje metaforama i motivima koji tumače glavne ideje.

PEDRO CALDERON DE LA BARCA

Pedro Calderón de la Barca poznati je španjolski dramatičar, pisac i pjesnik koji je stvarao u
razdoblju baroka. Smatra se posljednjim piscem zlatnog doba književnosti Španjolske. Rodio
se 17. siječnja 1600. godine u Madridu. Između 1620. i 1622. godine dobio je nekoliko
nagrada za književnost. Njegov debi kao dramatičara bila je “Ljubav, čast i moć” izvedena
1623. godine.

Život je san
Djelo je u tri čina pisano stihom. Bajkovitost teksta je uočljiva od samog njegovog početka jer
i likovi i fabula odgovaraju modelu bajke. Moralno – didaktička poruka teksta odgovara u
potpunosti tom modelu, jer se glavni lik preobražava u potpuno pozitivnu ličnost, a poanta
djela odgovara tezi da dobro uvijek pobjeđuje zlo.

Pisac glavnog lika na kraju teksta dovodi do opće dileme što je to java, a što san u
čovjekovom životu; prethodi li san buđenju ili buđenje snu u stvarnom životu? Ova nestvarna
legenda i likovi poslužili su autoru da izrazi svoje mišljenje o ulozi odgoja u životu, o sudbini
koja visi nad čovjekom i tu se postavlja pitanje možemo li mi utjecati na sudbinu, o snazi
razuma i volje koji se suprotstavljaju sudbini, o snu i stvarnosti i prolaznosti svega.

U Sigismundu se odigrava borba između sna i jave. Živjeti u iluziji znači živjeti u irealnosti i
neobjektivno sagledavati stvarnost. San ostaje u našem sjećanju, ali u tom sjećanju čovjek ima
osjećaj da živi. Zato Sigizmund ima utisak da živi stvaran život jer jedino što mu djeluje
realno jest Rosaurina ljepota. I drugi likovi misle da sanjaju, ali je njihova koncepcija
stvarnosti manje zbunjujuća. Prema Sigismundu san je bio njegov učitelj koji ga je naučio da
treba biti dobar i pravedan. Sigizmund je time pobijedio sebe. Nije bitno sanjamo li ili ne,
bitno je da pronađemo svrhu svoga života.

U djelu prevladavaju neobični izrazi, složene metafore, autor koncentrira događaje u jednu
radnju čime postiže simetriju u djelu. Manje obraća pažnju na akciju i zaplet više se orijentira
prema misaonom dijelu, a njegovi se likovi često pretvaraju u simbole. Ipak, simbolika ne
narušava spontanost radnje. U monolozima se razvijaju velika pitanja i misli.

Stih je kratak osmerac. Osnovni motivi su: sudbina, strah, pobuna, vlast, bijes, zbunjenost,
upornost, plemenitost, sreća, sloboda i vjernost itd. Osnovni dramski sukob se odvija između
Sigizmunda i njegova oca Bazilija (poljskog kralja). Sukob se temelji na strahu za vlast i
nepravdi koju provodi otac. Sukob se isto tako događa između Sigismunda i Astolfa.

Mjesto radnje: tvrđava koja se nalazi duboko u šumi i dvor gdje se nalaze civilizirani
ljudi.Tu se vidi jaki kontrast, suprostavljenost prirode i dvora. Radnja se odvija u Poljskoj.

Kratak sadržaj

Prvi čin

Prva scena

Rosaura, djevojka prerušena u muškarca, sa svojim slugom Klarinom našla se na dnu brda,
gdje je bio ulaz u kulu, sa poluotvorenim vratima. Kula je bila Sigismundova tamnica. Padala
je noć, a Rosaura je bila vrlo ljuta na Klarina što ju je poveo kroz labirinte brda i doveo baš na
ovo strašno mjesto. Rosaura potvrdi njegovo viđenje, pa oboje pohitaju prema njoj, s nadom
da će ih stanari ljubazno primiti. Ali čim dođu pred vrata, ustuknu – iznutra se čulo zveckanje
lanaca. Klarin i Rosaura se prestraše pomislivši da je unutra neki zatvoreni zločinac, ali onda
čuju Sigismundovo zapomaganje. Rosauru smekša taj tužan glas, ali svejedno želi pobjeći,
iako Klarin više nema snage ni za bježanje. Rosaura se smiluje, pa odluče vidjeti tko to
zapomaže.

Druga scena

U tamnici je Sigismund okovan u lance. Počinje plakati nad svojom teškom sudbinom, jer
okovali su ga u lance čim se rodio, a on ni sam ne zna što je skrivio da to zasluži.

Sigismundov plač u Rosauri je izazvao sažaljenje, ali Sigismudno nije htio da itko zna za
njegov jad pa zaprijeti Rosauri da će je ubiti. Ali smiluje joj se pa joj stane pričati da je ova
tamnica njegov cijeli život. Zatvoreništvo i nepravda u njemu su izazvale bijes, koji je jedino
Rosaura uspjela da obuzda. Sigismund joj prizna da, sada kad ju je vidio, ona je postala nešto
čega se ne može dovoljno nagledati i da je zadnje što želi vidjeti prije smrti.

Treća scena

Odjednom u kulu upada Klotaldo, Sigismundov čuvar, sa stražom, a svi imaju maskirana lica.
Naređuje da se uljezi zarobe ili ubiju, jer po naređenju kralja, nitko ne smije vidjeti što se krije
u ovoj tamnici.

Četvrta scena

Rosaura moli Klotalda da joj poštedi život. Rosaura mu nije mogla otkriti tko joj je dao mač,
ali je rekla da su joj rekli kako će je mač odvesti do osobe koja će je voljeti i čuvati. Klotaldo
nije mogao vjerovati. Nije znao da li mu se pričinja ili je to stvarnost. On je jednom poklonio
taj mač djevojci Violanti i rekao joj da će onaj tko mu donese ovaj mač, u njemu pronaći
dobrog oca, a on u njemu dobrog sina. Klotaldo je očajan jer će ovom svom sinu morati
donijeti smrt, umjesto spas, kao što je i obećao. Jer kralj je naredio da se ubiju svi koji su došli
u kontakt sa Sigismundom. Klotaldo se nada da će se kralj smilovati ako ga ovaj zamoli da ne
ubije njegova sina.

Peta scena

Bazilije je više volio nauku nego žene, pa je jednog dana ostao udovac bez djece. Sada kad je
star i kad njegovoj vladavini dolazi kraj, pitanje je tko bi trebao naslijediti kraljevstvo – Stela,
koja je kćer Bazilijeve starije sestre ili Astolfo, koji je sin kraljeve mlađe sestre. Sada su oboje
došli na dvor kako bi vidjeli što je kralj odlučio po tom pitanju.

Šesta scena.

Dolazi kralj Bazilije. Počeo je Astolfu i Steli pričati o svom životu u kojem je najviše volio
znanost, a među njom matematiku. To ga je koštalo nekih drugih stvari u životu. Imao je ženu
Klorilenu koja mu je rodila jednog sina. Dok je još bila trudna, često je sanjala čudovište koje
joj razdire utrobu, a to proročanstvo ostvarilo se na samom porodu, kad mu se sin rodio pod
lošim horoskopskim znakom. Taj sin bio je Sigismund koji je odmalena pokazivao znakove
lošeg znamena, a prvi je bio to što je ubio svoju majku, tj. majka mu je umrla dok ga je rađala.
Nitko ne smije ići u planine osim Klotalda, koji je Sigismundu učitelj i jedini prijatelj. Ipak,
sad pred kraj života, kralj Bazilije odlučio je da svoje kraljevstvo neće ostaviti nećacima, već
upravo svom sinu Sigismundu, kojeg će već sutra dati osloboditi. Dat će mu priliku da se
pokaže dobrim i postane kralj, a ako doista bude zao kao što je predviđeno, kraljevstvo će
ostaviti nećacima, koji će se oženiti i zajedno vladati kraljevstvom.

Sedma scena

Kotaldno je došao do kralja i ispričao mu što se dogodilo u kuli, ali kralj mu je rekao da ništa
ne brine jer je on već svima objavio svoju tajnu.

Osma scena

Klotaldo oslobodi Rosauru i Klarina, pa mu se Rosaura baci pod noge zahvaljujući mu. Kaže
da će mu biti sluga zbog poklonjenog života. Klotaldo joj vrati sablju, a ona kaže da će sada
moći da izvrši ono zbog čega je i došla u Poljsku, a to je da se osveti i to tako da ubije
moskovskog kneza Astolfa. Kotaldo je pokuša razuvjeriti od te osvete, ali ona mu prizna da je
zapravo žena obučena u muškarca i da će joj Astolfo nanijeti veliku uvredu ako se oženi za
Stelu.

Drugi čin

Prva scena

Bazilije želi znati kako će se Sigismund ponašati kad se probudi na dvoru, vjerujući da će
onda iz njega progovoriti njegova prava priroda. Kotaldo primijeti da se Sigismund probudio,
pa kralj ode naredivši Koraldu da Sigismundu ispriča cijelu istinu, nadajući se da će mu ona
pomoći da suzbije svoju zlu prirodu.

Druga scena

Dolazi Klarin i obavijesti Klotalda da se Rosaura obukla u haljine i svima rekla da je

Klotaldova nećakinja. Stekla je ugled i postala dama lijepe Stele. Problem je što Klarin
nikome ne smije reći tko je, pa prijeti Klotaldu da bi mogao svima reći istinu, ako se i prema
njemu ne budu dobro ponašali. Klotaldo ga uzme u svoju službu. Tada dođe Sigismund.

Treća scena- Sigismund ulazi opčinjen onime što vidi. Ne može vjerovati što ga to sve
okružuje – raskošni saloni, sluge, lijepa odjeća… Dođe Klotaldo i sve mu objasni. Sigismund
se razbjesni na istinu koju je čuo. Zaprijeti smrću Klotaldu, a sluga ga pokuša smiriti jer je
Klotaldo samo izvršavao kraljeve naredbe. Onda dođe Klarin i uspije smiriti Sigismunda.

Četvrta scena- Dođe Astolfo i upozna se sa Sigismundom,

Peta scena- Dolazi i Stela. Sigismund se očara njenom ljepotom i počne je snubiti lijepim
riječima, pa se Astolfo zabrine da će je zaprositi. To bi značilo propast za njega. Sluga
opomene Sigismunda na ponašanje, ali ovaj ga ljutit odvuče van i baci u jezero. Tada ga i
Astolfo upozori na ponašanje, pa Sigismund zaprijeti i njemu.

Šesta scena

Napokon dođe i kralj Bazilije i pita što se događa. Sigismundo mu kaže da je bacio s balkona
čovjeka koji mu je dosađivao. Zamjerao je ocu što ga je tako odbacio kao da je čudovište.
Bazilije požali što mu je ikad darovao život, a Sigismund kaže da mu je život i oduzeo.

Sedma scena

Dolazi Rosaura odjevena u lijepe haljine, nadajući se da, zbog svoje časti, neće sresti
Astolfom. Klarin pita Sigismunda što mu se najviše svidjelo otkako je došao na dvor, a on
kaže da mu se ništa posebno nije svidjelo, osim ljepote žene.

Oboje prepoznaše ovo drugo, ali nisu bili sigurni da li sanjaju, jer Sigismund prvi put vidi
Rosauru kao ženu, obučenu u haljine, a Rosaura prvi put vidi Sigismunda van tamnice.
Sigismund pita Rosauru gdje li ju je već vidio.

Osma scena

Dolazi Kotaldo i primijeti Sigismundovo udvaranje, pa se sakrije da ga ne vide. Rosaura

nakon udvaranja kaže da mora ići, ali Sigismund joj ne dopušta, zaprijetivši joj grubošću.
Rosaura se na to naljuti i kaže mu da mora poštovati njenu čast, ali Sigismund zaprijeti da će i
tu čas baciti kao što je danas bacio čovjeka kroz prozor. Klotlado shvati da Sigismund prelazi
mjeru, pogotovo kad je poslao sluge da ga ostave samog s Rosaurom. Tada se Kotaldo otkrije
i zaustavi Sigismunda. On se razbjesni i pokuša ga ubiti nožem, ali Klotaldo rukama zaustavi
bodeži, pa se njih dvoje počnu boriti, a Rosaura istrči po pomoć.

Deveta scena- Doleti Astolfo i stane u obranu Klotalda. Sigismund i Astolfo se počnu
mačevati

Deseta scena-Uđu Bazilije i Stela, pa se muškarci prestanu boriti

Jedanaesta scena- Astolfo se udvara Steli, ali ona ga odbije jer je vidjela da na grudima nosi
mali portret neke druge žene. Kaže mu da bi se toj djevojci trebao udvarati.

Dvanaesta scena- Rosaura ulazi, ali se sakrije da je Astolfo i Stela ne vide. Astolfo kaže Steli
da će joj dati portret te druge dame kako bi je uvjerio da mu ništa ne znači, pa ode, u sebi se
ispričavajući Rosauri što to mora učiniti. Stela dozove Rosauru i povjeri joj se da će se
zaručiti za Astolfa. Zamoli je da ona primi medaljon sa njenom slikom od Astolfa, jer je njoj
to neugodno.
Trinaesta scena- Rosaura je očajna jer ne zna kako će susresti Astolfa. Čak i ako se bude
pretvarala da je netko drugi, boji se da će je njena duša otkriti. A ako prizna Astolfu tko je,
prekršit će obećanje Klotaldu da se neće odati čovjeku kojemu se htjela svetiti.

Četrnaesta scena- Ulazi Astolfo noseći portret i iznenadi se kada vidi Rosauru. U svađi je
Astolfo shvatio da je to ipak njegova Rosaura.

Petnaesta scena- Stela ih zatekne u svađi.

Šesnaesta scena- Stela sada zatraži od Alfonsa portret koji joj je obećao. Budući da ga nema,
on oklijeva, pa se Stela naljuti i kaže mu da ga više ni ne želi.

Sedamnaesta scena- Klotaldo, Klarin i sluge ostavili su svezanog Sigismunda u tamnici iz

koje su ga i izvadili.

Osamnaesta scena- Kada se probudi, Bazilije se makne da ga Sigismund ne vidi, ali da ga on

može čuti. Sigismund se probudi i pomisli da je sve ono samo sanjao. Ispriča Klotaldu što je
sanjao, uključujući i to da ga je htio ubiti. Onda spomene i svoju ljubav prema jednoj dami,
koja nije jenjavala ni nakon što se probudio. Klotaldo kaže Sigismundu da bi i u snu trebao
biti dobar i činiti dobro svima.

Devetnaesta scena- Sigismund shvati da i u snu treba činiti dobro. Jer san i java se miješaju pa
možda niti ne zna što je točno san.

Treći čin

Prva scena- Klarin je zatvoren u Sigismundovoj kuli. Očajan je zato što je zatvoren zbog
nečega što zna.

Druga scena- Odjednom mu u ćeliju upadnu vojnici i kažu da su došli osloboditi svog
zakonitog gospodara. Klarin pomisli da ovi svakog svog kralja nazivaju Sigismund.

Treća scena- Uto uđe Sigismund i pita tko ga to zove. Klarin je odmah pomislio “Propade
moja kneževina.”. Vojnicima nije jasno tko je sad Sigismund. Jedan vojnik objasni kako je
Sigismundov otac, u strahu da će mu sin biti loš vladar koji će uništiti kraljevstvo, postavi
moskovskog kneza Astolfa za kralja, ali da oni to ne žele.

Vojnik pokušava uvjeriti Sigismunda da je ovo stvarnost. Ovaj je sumnjičav, ali ipak popušta,
u strahu da će se opet probuditi iz ovog sna.

Četvrta scena- Ulazi Klotaldo i kada vidi odvezanog Sigismunda, prestraši se da će ga ovaj
ubiti. Ali Sigismund pokaže milost i kaže da je odlučio čini dobro i u snu. Klotaldo mu kaže
da ga može ubiti ako hoće, jer on ne može s njim u rat protiv njegova oca, a ne može ga ni
nagovoriti da u rat ne ide. Sigismund ga poštedi i pošalje da služi svome kralju. Kaže da sada
mora stalno činiti dobro jer nikada ne zna da li spava ili živi.
Peta scena- Bazilije se žali Astolfu da se narod podijelio kada je njega odlučio okruniti, jer
jedni žele da im vlada Sigismund, a drugima ne smeta on. Šesta scena

Ulazi Stela i opomene kralja da ako ne zaustavi taj metež, u gradu će se početi prolijevati krv.

Sedma scena

Klotaldo dođe do kralja i ispriča mu kako je narod upao u tamnicu i oslobodio Sigismunda.
Sigismund se opet pokazao kao ohol, ali hrabar. Bazilije je otišao sam svladati svog
nezahvalnog sina, a Stela odlučila stati uz svog zaručnika.

Osma scena

Dolazi Rosaura i donosi ključ Klotaldu kako bi on mogao nesmetano ubiti Astolfa, budući da
on sve više vrijeđa njenu čast nalazeći se sa Stelom. Ali Klotaldo ne zna kako da ga ubije,
kada mu je od spasio život kada ga je Sigismund pokušao ubiti. Sada ne zna kome da od njih
dvoje pomogne. Rosaura mu kaže da je njoj obećao obraniti joj čast, jer ona je mnogo
vrjednija od Astolfa. Klotaldo je pokuša uvjeriti da bi on trebao biti zahvalan za život koji mu
je Astolfo spasio, ali Rosauro ga uvjeri da je ovo način na koji bi njoj spasio život. Klotaldo
kaže da će joj dati svoje imanje, a onda će ona otići u samostan, gdje će biti sigurna od zala
koja prijete ovoj zemlji. Rosaura ne pristaje na to, već želi da Klotaldo ubije vojvodu. Ona zna
da će to i njoj donijeti smrt, ali je previše smjela da bi odustala od obrane svoje časti. Ona joj
je ispred kralja, domovine i svega ostaloga.

Deveta scena

Sigismund je ponosan zbog toga što je odjednom postao važan, sa lijepim kožuhom i vojskom
koju predvodi. Klarin mu kaže da im se na brzom konju približava jedna žena. Iznenadi se
kada vidi da je to Rosaura.

Deseta scena

Dolazi Rosaura s mačem i bodežom. Dođe pred Sigismunda i zamoli ga da je zaštiti. Ispriča
mu da je njena majka bila lijepa, ali nesretna žena. U nju se zagledao jedan izdajnik koji ju je
iskoristio i zbog kojeg ona i danas plače. On joj je ostavio sablju, koju Rosaura sada nosi sa
sobom. Iz te veze rođena je Rosaura, koja je lijepa na majku, ali i jednako nesretna u ljubavi.
Njoj je čast i poštenje oteo Astolfo. Onda je došao u Poljsku i želi oženiti lijepu Stelu, a
Rosaura je ostala izigrana. Znajući da ta bol nikada neće proći, kao što nije prošla ni kod
njene majke, ona je odlučila da je najbolje da se osveti i natjera ga da plati. Obukla se kao
muškarac, a majka joj je dala staru sablju. Kada je došla u Poljsku, Klotaldo joj je savjetovao
da se obuče u ženu i ona je tako uspjela pomutiti Astolfovu ljubav prema Steli. Ali sada
Rosaura želi pridružiti se Sigismundu da zajedno odu u kraljevstvo i spriječe vjenčanje
između Astolfa i Stele. Sigismund će tako dobiti kraljevstvo, a ona osvetu.
Sigismund još uvijek nije bio siguran sanja li, ali nije vjerovao da ovoliko toga stane u san.
Zaljubio se u Rosauru i mislio je da je ovo prilika da je osvoji. Odlučio je da mu je važnije
osvojiti njenu čast nego krunu. Krene u boj, ali bez Rosaure.

Jedanaesta scena

Dolazi Klarin i Rosaura je iznenađena što ga vidi. Klarin joj kaže da će se Klotaldo boriti
protiv Sigismundove vojske, pa Rosaura krene da tada bude pored njega.

Dvanaesta scena

Klarin ne zna na čijoj strani bi se borio u ovom ratu.

Trinaesta scena

Bazilije je shvatio da je njegova vojska pobijeđena, pa s Klotaldom odluči bježati.

Klarin je upucan i padne pred Astolfa i ostale. Tada se Bazilije predomisli i, iako ga čeka konj
s kojim bi mogao pobjeći, odluči ostati na dvoru i umrijeti ako treba.

Četrnaesta scena

Na dvor dolazi Sigismund sa svima ostalima. Kralj mu padne pod noge i zamoli ga za milost.
Sigismund svima kaže kako je ovo njegov otac, koji je od njega napravio zvijer kad ga je
zatvorio i mučio cijeli život. Upravo je to od njega učinilo divlju životinju, koje je
proročanstvo predvidjelo i koje se njegov otac bojao. Kaže svom ocu da ga sada može ubiti
ako želi..

Bazilije u tome napokon vidi dobrotu u svom sinu, pa mu kaže da je pobijedio. Svi kliču
kralju Sigismundu, a on odluči napraviti najveće djelo kojim će pobijediti i sam sebe. Dao je
Rosaurinu ruku Alfonsu, ker “on je dužnik njene časti”. Astolfo kaže da je istina da ima
obaveze prema njoj, ali da ne može oženiti ženu za koju ne zna koja je. Na to Klotaldo kaže
da je i ona časnog roda, jer je ona njegova kći. Svi su iznenađeni, ali Astolfo onda pristane
uzeti joj ruku.

Da Stela ne bi ostala neutješna, odluči da će i nju udati za zaručnika koji je i bolji od Astolfa.
Sigismund pruži ruku i Klotaldu, rekavši da će mu dati što poželi zbog njegove dugogodišnje
vjernosti.

Svi su se divili Sigismundovoj razboritosti i mudrosti, a on se čudio čemu se čude kada je

njemu san bio učitelj. San kojeg se i sada boji da će se iz njega probuditi.