Religija – religioznost

08/08/2017
4454

Što danas podrazumijevamo pod pojmom religija, a što pod pojmom

religioznost?

Suvremena istraživanja o religioznosti jedinstveno potvrđuju da je čovjek i

dalje veoma religiozan, međutim mijenjaju se oblici življenja današnje neki bi
rekli pluralističke religioznosti.

Drugi vatikanski sabor istaknuo je važnost da su se životne prilike modernog

čovjeka sa socijalnog i kulturnog stanovišta tako duboko promijenile da je
opravdano govoriti o novom razdoblju ljudske povijesti i egzistencije.
Promjene se danas snažno očituju na području, humanističkih i društvenih
znanosti, na području suvremene tehnologije koja kulminira u svijetu
masovnih medija.Utjecaj masovnih medija na suvremenog čovjeka izmiče i
najpreciznijem istraživanju kojim se koriste suvremena sociologija i
psihologija. Stoga se danas često govori o krizi društva i krizi civilizacije. U
današnjem pluralnom društvu čovjek je prisiljen na trajni proces
prilagođavanja. Mnoštvo ponuda oblikuje fluidan vjerski identitet koji se lako
prilagođava različitim situacijama ali je nesposoban za zrelu identifikaciju.
Današnje društvo nudi pluralizam vjerskog identiteta. Pluralizam različitih
ponuda odgaja čovjeka, nudeći mu društveni identitet kao zamjenu vlastitog
identiteta. Suvremeni čovjek polako napušta tradicionalnu platformu na kojoj
je gradio svoj vrijednosni sustav u kršćnskoj kulturi. Svjedoci smo i procesa
religijskog raslojavanja koji ukazuje na velike promjene u življenju i javnom
izražavanju religioznosti, napose mladih ljudi. Svaka si osoba odabire oblik
vjerovanja i djelovanja koji joj omogućuje vlastite oblike egzistencije bez
osobnog ili institucijskog angažiranog uključivanja. Kršćanin da, ali na svoj
način. S jedne se strane primjećuje rast broja mladih koji se zanimaju za
religiju i koji je odabiru za temelj svoga života.
Taj odabir je uglavno osoban. Na današnjem religijskom polju zamjećuje se
prijelaz iz religije vjerovanja u religiju iskustva. Današnji mladi vjeruju u
Boga, ali ne u onakvog kakav on uistinu jest nego u ono što oni sami
projiciraju. Kršćanskoj poruci prilazi se selektivno, a crkva se više cijeni zbog
socijalnog angažmana nego zbog religiozne naravi i njezine službe. U
današnjoj su kulturi sve jasniji znakovi koji ukazuju da živimo u kulturi bez
Boga ili neopoganskoj kulturi tj neki bi rekli nitcheovoj nihilističkoj eri u kojoj
je Bog mrtav te živi agresivan nadčovjek. U modernom svijetu razum se
distancirao od vjere i zahtijeva apsolutnu slobodu,a to su stavovi većine
filozofskih mislilaca u zadnjih par stoljeća. Negira se mogućnost susreta
znanosti i religije. Religija se promatra isključivo kao subjektivna stvar, bez
ikakvog javnog značaja. Sve to ukazuje na činjenicu da živimo u mrtvoj
kulturi koja sve više potiskuje Boga i zatvorenu za transcedenciju.Takvo
društveno ozračje pogoduje Nietzscheovom poimanju slobode: nije istina ono
što je istina,istina je ono što ti smatraš istinom. Mladi čovjek često doživljava
Boga kao konkurenta vlastitoj slobodi i njegovom pogledu na život. Njegova
je teza da svaki čovjek može sam razmišljati, razumjeti i otkriti vrjednote
prema kojima želi usmjeriti svoj život tj biti apsolutno slobodan i autonoman.
To često rezultira različitim oblicima asocijalnog ponašanja: bijegom u drogu,
pribjegavanju magiji,spiritizmu,te zanimanjem za nove religijske pokrete itd.
Čovjek u svojoj izgubljenosti pribjegava neograničenom konzumiranju,
prepuštajući se novim iskustvima, s nadom da će pronaći izgubljeni smisao
života. I u našem hrvatskom društvu sve su prepoznatljiviji tragovi
sekularizacije tj. radiklane promjene sakralne i tradicionalne zajednice u
profanaciju. U takvom se društveno ozračju nameće pitanje: je li moguće
govoriti o zrelom i izgrađenom religijskom vjerničkom identitetu?

Moderno društvo, s jedne strane tolerira religiju i religijsko opredjeljenje, ali

ga sve više marginalizira te ga potiskuje u privatni prostor pojedinca. Biti
religiozan smatra se nečim potpuno normalnim, nečim što je vrijedno u sebi,
ali nekorisno za društvene i socijalno-kulturne sfere. U takvom ambijentu
religioznost postaje periferna i osobno-subjektivna stvarnost.

Postaviti ćemo pitanje: Kako današnji čovjek izražav i živi svoju religioznost,
kako zamišlja Boga,i na koji način uspostavlja odnos s njim?
Istraživanja potvrđuju da su mladi ljudi religiozno senzibilni i otvoreni za
transcendentno. Istina je da često takva religioznost ostaje samo na
tzv.deklarativnoj razini bez dublje povezanosti s drugim životnim
iskustvima.Religioznost mladih potencirana je njihovim očekivanjima i snažno
je obilježena subjektivnim iskustvom i doživljajem. Crkva mora pomoći
mladima da prijeđu s opće i konfuzne religioznosti na življenu zrelu
iskustvenu vjeru.

Odnos religija-religijoznost

Sam pojam religija je višedimenzionalan i ima različita značenja. Religija je

stvarnost koja transcendira samog čovjeka i njegovu zbilju.Naziva se
božanstvo, božansko, osobni Bog, sveto, ono što je suprotno od profanog ili
ovozemaljskog . Odnos čovjeka s tom stvarnošću dobiva naziv religija.
Ključna riječ jest odnos čovjeka prema transcendentnom i
apsolutnom.Sv.Toma Akvinski definira pojam religioznosti: po njemu je to
odnos čovjeka prema vlastitom uzroku i cilju. I cijeli naš život je putanja i
traženje, hod od uzroka ka onom konačnom cilju.

Religare

Ponovno povezati, kao pojam on nas upućuje da kad govorimo o religiji da se

radi o odnosu čovjeka prema Bogu, onostranosti, transcendentnom,
božanskom,uglavnom je riječ o nečemu što čovjeka nadilazi tj spajanje ili
povezivanje ovozemaljsko sa nebeskim-transcedentnim.

Kad zavirimo u povijest religije ona egzistira otkad je i čovjeka. I ako pratimo
SZ prema NZ do danas, vidjet ćemo i možemo osjetiti kako je taj odnos
permanentno rastao, pročišćavao se i razvijao. Pojam religije danas ne
možemo usporediti s religijom Abrahamovog doba.Ono je imalo svoj tijek.U
dva zadnja stoljeća pokazao se veliki interes drugih znanosti koje su se
počele baviti religijom, od psihologije, sociologije, antropologije,
teologija,koje su pokušale razumjeti, na koji način čovjek živi taj odnos s
onostranim, božanskim-transcedentnim.

Kada govorimo o religiji i religioznosti, važne su 2 stvari. Religija nas upućuje

na jedan sustav vjerovanja koji objedinjuje na svoj način kršćanstvo,
židovstvo i druge objavljene religije. Dakle religija, bila ona objavljena ili ne
ima svoj sustav vjerovanja pravila, obreda, svega ono što je čini takvom. Kad
kažemo religioznost automatski znamo da ona u sebi uključuje odnos čovjeka
prema religiji, prema Bogu a naravno i način kako on taj svoj odnos i živi ili
izražava,tj na koji način ja molim, slavim,sudjelujem u određenim
obredima.Za bolje razumjevanje pojma religioznosti, razlikovati gdje je kod
mladih njihova religioznost,važno bi bilo uočiti dvije stvari: s jedne strane
religioznost uključuje bitno čovjekov stav prema božanskom,a druga
dimenzija koja je važna to je kompleksnost čina kroz koje čovjek izražava
svoj odnos prema Bogu.

Veliki teolog K. Rahner tumači da je svaki čovjek u sebi prirodno religiozan, ili
rekli bismo da je milošću pogođen samim činom stvaranja,te samim time
okrenut božanskom i transcedentnom i da je svaki čovjek ustvari anoniman
kršćanin.Svaki je čovjek po sebi, po svojoj naravi religiozan ali pitanje je
koliko će ta religioznost tijekom života rasti, sazrijevati i bujati do konačnog
zrelog oblika. Dakle on sam po sebi je otvoren transcendentnom,i znamo da
ni jedan čovjek ne može proživjeti svoj život a da si ne postavi pitanje svoga
uzroka i svoga cilja života. Danas je sve teže odrediti jasnu granicu između
onoga tko se smatra religioznim i onoga tko to nije, između vjernika i
nevjernika, između kršćanina i drugih.

Kad netko kaže vjerujem u Boga, ne možemo točno znati radi li se o

osobnom Bogu,ili je riječ o nekom određenom božanstvu. Danas biti
religiozan znači pripadati određenoj konfesiji ili religioznoj instituciji.

Vjera u samog sebe

Koja je razlika kad netko kaže:ja sam religiozan,a što znači kad netko kaže ja
sam vjernik?

Vjerovati Bogu znači cijelu svoju egzistenciju izručiti-staviti u Božje ruke. Ja

svoj život prihvaćam i neograničeno se oslanjam na Boga,to je pravi čin
vjere. Može bilo tko reći da Bog postoji, a potpuno živjeti kao da ne
postoji.Danas mnogi ljudi niti su za Boga niti su protiv Boga,oni su bez Boga.
Za njih Bog može postojati, ali postojanje ili nepostojanje Boga uopće ne drže
problemom i svojim intimnim prostorom interesa. Prema Bogu su potpuno
ravnodušni ili indiferentni.Bog je potisnut iz privatnog životnog obzorja.Sve
do 50.-ih -60.-ih godina prošloga stoljeća na crkvu se gledalo kao na čvrsti
jamca religioznosti i vjere.Napuštanje crkve se podudaralo sa slabljenjem
nutarnje religioznosti. Danas međutim crkveni modeli religioznosti sve više
slabe.Mnogi mladi više se ne prepoznaju u crkvenom kršćanstvu,nego u tzv.
difuznoj i deformiranoj New age religioznosti, i svim drugim sinkretističkim
oblicima duhovnosti koje svoje početke imaju Francuskoj revoluciji, kada se
htjelo kršćanskog Boga eutanizirati. To je plod agresivne sekularizacije i
posvjetovljenja gdje se gledalo pod svaku cijenu Boga izgurati iz društvenih
razina u anonimnost.Gledajući koja je okosnica religioznosti,a to je da čovjek
otkrije ili prepozna uzročni smisao svog vlastitog postojanja, značilo bih da
sam ja otkrio nešto što je posljedično važeće za mene, i iznad čega nema
ništa što bi imalo veću vrijednost. Tu negdje trebamo utemeljiti svoj život,
otkrivati istinu, stvarnost koja ima zadnju apsolutnu vrijednost. Religioznost
je veoma složen fenomen i teško je mjeriti religiozni osjećaj zato što je teško
mjerit nešto što je u sebi nemjerljivo.

Današnja religioznost mladih karakterizira se kao divlja kreacija, bez dogmi i

morala, nema sakralne rituale i alergična je na bilo koju hijerarhijsku i
crkvenu organizaciju.Može se reći da se ta divlja religioznost prije svega služi
Bogom, umjesto da služi Bogu te zadobiva ponekada dekadentne i
sinkretističke oblike deformirane do neprepoznatljivosti. Za mnoge religija
nije vrjednota u sebi nego je vrijedna toliko koliko može zadovoljiti neke
njihove potrebe.U religioznom pogledu mladost je faza u kojoj bi se morao
dogoditi prijelaz od posredovane vjere na poosobljenu,tj trebala bi se dogoditi
integracija vjere i života. No, činjenica je da je kod mladih ljudi sve prisutnija
tendencija deklarirati se katolikom ili religioznim a da to nema posljedice na
praktičnom i moralnom području.Većina današnjih mladih vjeruje doduše u
Boga, ali često ne u biblijskoga Boga nego u svoga osobno projeciranog Boga.
Zapitati ćemo se koji su to kriteriji koji omogućuju da procjenimo religioznost
današnjeg društva,koje su to stvarnosti ili razine?Pa sigurno one koje bi se
mogle izmjeriti empirijski i zaći u ljudsko ponašanje.To su uglavnom
vjerovanja,vjersko iskustvo(bilo karizmatsko, osjećaji blizine svoga anđela
čuvara,vidioci itd),pripadnost,praksa te moralno-etička dimenzija.Ovdje ćemo
ih ukratko izložiti.

1.Vjerovanje

Što obuhvaća dimenzija vjerovanja? Dakle ona pretpostavlja da pojedinac

prihvaća temeljne istine-dogme određene religije. Ova dimenzija vjerovanja,
ona čini okosnicu religioznosti, ona je temeljna. Zašto? Jer nam sama logika
govori na čemu se temelji kršćanska vjera? To su temeljne istine,od
utjelovljenja,smrti,uskrsnuće,uzašašća.Ako ne bismo vjerovali u dogmu da
sakrament krštenja nas oslobađa od grijeha, da nam sakrament ispovijedi
vraća milost,da nam je euharistija pravi i živi susret sa Kristom tu je pitanje
je li taj temelj čvrst ili nije.Unutar tog vjerovanja postoji i fides quae,a to
znači da ja mogu vjerovati na razini kad znam vjerske istine napamet.Druga
razina je puno važnija,a to je da te vjerske istine iznutra prihvaćam. To je
razina vjerovanja, da im vjerujem i na njih oslanjam svoj život. No, kakav je
naš odnos prema kršćanskim istinama. Taj odnos pojedinca prema Bogu
jednostavno nije mjerljiv. Mi teško možemo izmjeriti koliko tko vjeruje. Ali
postoje drugi pokazatelji koji nam to mogu ukazati,npr koliko srednjoškolci
prihvaćaju temeljne kršćanske istine na određenoj razini. Koliko sakramenti
utječu na naš život? Njih 5% kažu da Isus Krist ima nekakav utjecaj na
oblikovanje njihovog života. Mi ne možemo vidjeti koliko tko vjeruje ali
možemo vidjeti koliko vjera oblikuje stavove, etičko-moralna načela i
ponašanja pojedinca.

 
2.Pripadnost

Na koji način se pripadnost redovito događa,? Uvijek postoji jedan inicijacijski

obred. Kod nas je to krštenje, kod židova obrezanje,također i kod
muslimana.To je ulaznica koja ponekad ovu pripadnost može pratiti
kulturološko ozračje,da netko kulturološki razvija određeni stupanj
pripadnosti. Kod nas je to primjer kad kažu ja sam Hrvat i veliki katolik.O
kakvoj se pripadnosti radi? Radi se često puta o jednoj sociološkoj, kulturnoj,
povijesnoj pripadnosti koja ne uključuje osobno opredjeljenje, osobnu razinu.
Na koji način izmjeriti ili osjetiti u kojoj mjeri pripadamo nekoj vjerskoj
zajednici? Što bi sve trebalo prihvaćati i razvijati da bismo mogli reći da
pripadamo nekoj vjerskoj zajednici? Identificirati se s nekom redovničkom
zajednicom, nekom karizmatskom zajednicom otvorenog ili zatvorenog tipa,ili
možda slijediti put nekog karizmatskog vođe,što to određuje indentifikaciju?
Ova pripadnost uključuje da prihvaćam sve što pripada određenoj zajednici ili
religij.Da bih ja mogao potpuno pripadati Rimokatoličkoj crkvi vjeri, što je
potrebno? Morao bi prihvatiti cjeloviti sistem,sustav i vjerovanja dogmi naše
vjere. Ne mogu prihvatiti dogmu bezg.začeća a ne prihvaćam nezabludivost
pape.Tada se redovito događa da ja zapravo po subjektivnom ključu biram na
koji način ću vjerovati.

3.Religiozna praksa

Ona je najočitija, nju je najlakše mjeriti.Segment koji se najčešće uzima je

pohađanje nedjeljne mise. U cjelovitu pripadnost uključuje se sudjelovanje u
nedjeljnoj misi (kod nas 10-15%).Nema razlike između pohađanja
srednjoškolaca i odraslih vjernika u smislu pohađanja sv.mise, ono što
srednjoškolci zanemaruju su sakramenti a osobito sakrament ispovijedi,to je
jedan od sakramenata koji se rjeđe prakticira od strane srednjoškolaca. Da bi
čovjek mogao iči na ispovijed važan je osjećaj i senzibilitet da je sagriješio.

 
4.Moralna dimenzija

Ona od svih ovih dimenzija religioznosti ima najniži status. Moralno je

područje, područje u kojem se mladi i srednjoškolci najviše distanciraiju od
određenih kršćanskih moralnih normi i zapovijedi. Zapovijedi i norme su te
koje štite od posljedica npr.mladi su jako alergični prem 6. božjoj
zapovjedi.Današnja kultura mlade odgaja za promiskuitet,a ne razmišlja se
da ih to isto vodi u sigurnu moralno-etičku propast. Ovo neprihvaćanje
moralne dimenzije crkve dobar dio je povezan s visokim stupnjem današnje
dekadentne i porno-erotiozirane kulture.

5.Iskustvo

Iskustvo je nešto što je također jako teško mjerljivo. Teško možemo izmjeriti
religiozno ili vjerničko iskustvo. Naravno, doživjeli smo da ljudi kad dožive
karizmatsko-autentično iskustvo da imaju potrebu to verbalizirati, opisati, i
prenositi drugima.Tipičan je slučaj kad nam netko priča o svom doživljaju u
Taboru ,bilo da je to doživio na misi, slavlju, molitvi, molitvenoj zajednici
Dobrog pastira,ili na seminaru vlč.Zlatka Sudca. Imamo toga jako puno danas
možda čak i previše.Ta osjetnost, senzacija,i doživljeno iskustveno,ono je
najviše osobno i to bi se trebalo na jedan zreli način ukomponirati sa
svakodnevnim sakramentalnim životom u svojoj župnoj zajednici.

Ako gledamo religiju danas općenito, znamo kako je već 19-20.stoljeće bilo
obilježeno jednom tezom da će snažnom sekularizacijom doći do nestanka
religije, umiranja Boga.I zapravo postmoderna je pokazala da ono što se
očekivalo, da će religija biti marginalizirana u društvu, zapravo se opovrgnulo
jer danas se govori o ponovnom buđenju religiozne svijesti na različitim
razinama. Ako gledamo s jedne strane pojavu novih religijskih sekti je li to
zaista znak povratka religije ili je na sceni nešto drugo?

Kad su u pitanju religiozni pokreti i sekte, možemo reći da su danas aktualne

među mlađom populacijom redovito pokreti koji zaziru od Boga, od razvoja,
od modernoga, kulture, novog tumačenja svetih spisa npr. Biblije, zatim jaka
otvorenost prema istočnjačkim filozofijama i duhovnostima. Znamo da je
zapad počeo težiti prihvatiti ove oblike negdje 60.-ih 70-ih godina prošlog
stoljeća i da danas on izuzetno cvijeta upravo u zapadnoj Europi.Također je
danas jako aktualna ezoteričnost tj njegovanje starih kultova, običaja
tetoviranja, piercing,a sve to ima pozadinu oživjeti različite religiozne
parakultove.Također se mora spomenuti okultizam,spiritizam,sotonizam koji
ljude svojom afektivnošću jako privlači,ali ovdje nećemo ulaziti u ova
područja jer je to materija i pojam za jednu dublju i podužu analizu.

Mnogi ljudi doživljavaju religioznost na općoj razini koja daje određene

odgovore na pitanje o smislu,ali je lišena transcendentne dimenzije. Na
religiju se gleda kao na religiju ljudskih očekivanja kao izvor
vrjednota.Također se sve više primjećuje da ljudi religiju doživljavaju
poprilično konfuzno. Mali broj ljudi uspije izgraditi zreli religijski identitet,
prihvatiti religiju kao temeljni orijentir u svakodnevnom životu. Znatan broj
prepoznaje se u tradicionalnim religijama, a velik broj pokazuje zanimanje za
duhovnost orjentalnih religija, ezoterije i drugih kultova. Zamjećuje se i
zanimanje za karizme, religiozna intenzivna iskustva, snažne emotivne
doživljaje. U životu ljudi primjećuje se potreba za emocijama i kolektvinim
iskustvima, izvanrednim religijskim događanjima, posebnim mjestima,
svetištima itd.Ljude privlače snažne osobnosti, lider, karizmatici i osobe koje
svjedoče ono za što se zalažu i žive.

U vrjednovanju religijske pripadnosti važnu ulogu ima identitet i religijska

praksa te važnost religije u svakodnevnom životu. Zanimljiv segment u
religioznosti mladih je odnos između pojedinca i zajednice vjernika-
Crkve.Empirijska istraživanja su potvrdila da postoje nekoliko temljnih oblika
religijoznosti.Pokušti ćemo objasniti neke koje bi bile zanimljive za našu
situaciju.

Religioznost koja je usmjerena na čovjeka

To je ono što smo rekli da je religija u službi čovjeka-funkcionalistička. I tu se
religija shvaća kao ona koja daje svoj doprinos u izgradnji identiteta,
doprinos odgoju, razvoju humanoga. Nije usmjerena toliko prema Bogu nego
je usmjerena prema samom čovjeku. Dakle, na društvenoj razini religija se
sve više vrednuje kao važan čimbenik u oblikovanju socijalnog identiteta.
Vjerodostojnost se religije dokazuje time u kojoj mjeri ona promiče ono
ljudsko, humano.

Religija kao privatna stvar

Tu subjekt sam odlučuje hoće li vjerovati i u što će vjerovati. To ima svoju

pozitivnu i neg. stranu. Pozitivno: danas imamo veći broj ljudi koji vjeruju jer
su to sami izabrali, dakle bez utjecaja autoriteta,običaja,nego je vjera moj
vlastiti izbor. Negativna je stvar to što se danas vjeri pristupa po svom
subjektivnom ključu,dakle to je moje osobni, privatno prostor , ja ću vjerovati
u ono što meni odgovara, prihvatiti ću ovu ili onu kršćansku istinu , imat ću
privatno mišljenje u pojedinim dogmatskim i moralnim razinama.

Prigodna religioznost

Riječ je o religioznosti koja se ne živi u svakidašnjici i u vlastitoj sredini-

župi,nego u izvanrednim situacijama i na posebnim mjestima. Naglasak je na
religioznom doživljaju koji se živi u skupini, za blagdane, u jakim vremenima i
poznatim svjetskim religijskim centrima. Lijepo je ići na svjetski dan mladih,
nacionalni susret, hodočašća,križne puteve itd.

 
Religioznost prema vlastitom izboru

Takva religioznost krije u sebi znak eklekticizma gdje nema nikakvih

pravila.Ljudi poput mozaika ili još bolje kao u restoranu na meniju biraju što
im se sviđa i sve sintetiziraju u jedan sinkretistički koktel.

Religioznost koja ne obvezuje

Veliki broj ljudi se izjašnjava religioznima, vjernicima, čak su primili sve

sakramente inicijacije,a da to nema nikakve posljedice na njihov život. Znači
deklarativno sam religiozna osoba.Boga priznajem,vjerujem da postoji ali
živim kao da ga nema,dakle nemam nikakve obveze.

Sada ćemo navesti neke socijalno-kulturološke sustava koji su doveli do krize

religijoznosti.

Problem nove religioznosti

U njenom su središtu iskustva svetoga, a ne vjerovanja u njega. Sva obilježja

nove religije nalaze se skupljena u pokretu New age, jer New Age je klasičan i
do kraja doveden slučaj vjerovanja bez pripadanja. New Age je više neki
ugođaj, klima, ozračje a manje završen,osmišljen i dobro osmišljen sustav
učenja. Glede pravovjerja ta je religioznost sinkretistička i heretička jer
prihvaća i miješa vrlo različita vjerovanja i objave. Sve je zamjetnija
tendencija definirati se katolikom ili religioznim a da to nema posljedice na
praktičnom i moralnom području, izbjegavajući jače poistovjećivanje s
religijekim ustanovama. Sve se više zamjećuje opadanje broja onih koji
redovito prakticiraju svoju vjeru. Mladi Europljani izjavljuju da su katolici iako
to čine u okviru mnogih suprotnosti i nesuglasnosti. Posljedica je to
kulturalnog pluralizma i tolerancije koje karakteriziraju suvremeno društvo.
Većina se prepoznaje u katoličkoj vjeri ali u isto vrijeme stvara vlastitu vjeru
uključujući mnoge elemente koje je ponekad veoma teško povezati s
kršćanskom tradicijom.Pojedinac još uvijek ima religioznu viziju života ali to
ne odgovara u cijelosti ni jednoj hijerarhiji svojstvenoj religioznoj instituciji.
Čovjek više jasno ne prepoznaje tradiciju. Oni koji mu je prenose izgubili su
autoritet, te nisu više vjerodostojni.

Pruralnost religijoznosti

Pluralizam nije samo određena datost nego pravo a to znači da je pluralitet

priznat ne samo kao činjenica nego kao pravo, dobro i vrijednost.Francuski
filozofi saželi su pluralizam kao „pravo na različitost“,autonomiju i slobodu te
su to dvije temeljne pretpostavke pluralističkog društva.Prema zakonu
tolerancije sve je moguće, svi imaju ista prava.Na religijskom području to je
„plodno polje“ za nicanje novih religijskih sekti, ali i put do religijskog
relativizma. U modrenom društvu religija je postala „element luksuzne
potrošnje“ u golemoj ponudi pluralističkog života što dovodi do religijskog
tržišta. Nadalje, u modernim društvima, religijski identitet sve je više plod
osobnog izbora. Individua odlučuje sama u kojem obliku vjerovanja će se
prepoznati, konačno ili smao za neko vrijeme. Sve se više pojedinci
distanciraju od tipa vjernika praktikanata. Više nalikuju tipu hodočasnika ili
obraćenika. Na djelu je proces religiozne individualizacije koja sve više
ukazuje na slabljenje tradicionalnih oblika pripadanja, kako župnoj zajendici
tako obitelji s religijskim predznakom.

Sinkretizam

Sve je zastupljenije mišljenje da ljudi razvijaju novu religiju koja je

sinkretistička, individualistička i distancirana od tradicionalne religije, osobito
od crkve.Stoga je ta religiznost raznovrsna, nestabilna i nestalna pa ide od
slaganja komadića budizma, hindiuzma, taoizma,shintoizma,do posudbe
dijelova učenja masonerije, alkemije i gnosticizma. Sinkretizam je svojevrsna
rekonstrukcija vjerovanja koja „sintetiziraju“ različita mišljenja koja malo
vrijede i ponekad su u sebi oprečna. Za neke je sociologe fenomen New Age-
a ostvarenje tih pokušaja. Umjesto da osoba bude utemeljena i pripada
jednoj religiji, stvara vlastitu religiju koja joj se sviđa. Religija se na tržištu
prodaje i možemo je analogno usporediti sa brzom hranom (fast food-
religion).

Subjektivizam

On prevladava u svim segmentima života pa tako i u releigioznom.Ljudi pod

utjecajem subjektivizma odbijaju norme koje dolaze izvana, osobito one koje
od njih traže odgovornost i promjenu ponašanja. Svaka osoba izrezuje svoj
oblik vjerovanja i djelovanja. Slogan kršćanin da, ali na svoj način, najbolje
oslikava posljedice utjecaja subjektivizma. Raste broj mladih koji se zanimaju
za religiju, ali prema vlastitom izboru. Na djelu je subjektivistička
interpretacija vjere. Zapravo, postoji velik raskorak između konkretnog
življenja vjere i normi crkvenog učiteljstva. Današnji mladi vjeruju u Boga ali
ne u onakvog kakav on jest, nego u ono što je Bog za njih. Umjesto
religioznosti u okvirima crkvenih modela, oni pokazuju sklonost subjektivizmu
koji se očituje u želji da grade osobni odnos s Bogom, Kristom i Crkvom.
Takvo ponašanje može voditi indiferentizmu i otuđenosti od institucionalnih
oblika religije i gubljenju osjećaja pripadnosti Crkvi.Večina religioznih osoba
rođenjem i biološkim determinizmom odabire religijske konfezije i
pripadnosti,što je u hrvatskoj slučaj da je to kršćanski predznak.

Rimokatoličanstvo

Najveća je kršćanska konfesija rimokatoličanstvo, čak se 16 posto svjetskog

pučanstva identificira sa tom vjerom. U Europi živi 270.00,000 rimokatolika,
to je najveća religija sa dugačkom tradicijom i dobro razvijenom strukturom
te mehanizmima.

Protestantizam

Protestanti ne teže centraliziranoj upravi i jednom vođi pa je stoga nekima

teško s preciznošću odrediti tko bi sve mogao uči u tu kategoriju. U vrlo
širokom smislu protestanti su svi oni koji imaju slične teološke poglede na
religioznost koja proizlazi iz reformacije 16.st. koje je vidljivo po konfesijama
i vjerskim denominacijama. Bez konfesija ne može se govoriti o
protestantizmu.

Pravoslavlje

Pravoslavnih kraćana na svjetskoj razini ima 270.00,000, odnosno 4 posto

svjetskog pučanstva pripadnicu su neke od Pravoslavnih Crkava . Najviše je
pravoslavnih vjernika u Europi ali postoje velike zajednice i na drugim
kontinentima pa je tako u Africi čak 40.000,000 vjernika.

Ostali kršćani

U njih ubrajamo sve zajednice koje se često puta nazivaju denominacije, to

su one koje nemaju doktrinarne dokumente i teološke sustave. Među njima
su većina tzv. protestantskog nasljeđa, te onih koji su povezani sa
rimokatoličkom i pravoslavnom tradicijom,na globalnoj razini te zajednice
uglavnom imaju permanentan porast članstva.

 
Agnosticizam

Agnostika na svjetskoj razini ima cca 9 posto, sa tendencijom pada. U

Hrvatskoj se često puta poistovjećuje sa ateizmom što nije
točno.Agnosticizam je ideologija koja se prema onostranim-božanskim
postavlja sa skepsom, i nesigurnošću.Budući nadnaravno nije moguće
materijalno dokazati, oni koji slijede ovaj svjetonazor, reći će kako nisu
sigurni, ali ne negiraju postojanje nadnaravnog-metafizičkog .U tom su
smislu agnostici na prekretnici u traganju za duhovnim identitetom. Nisu
deklarirani vjernici ali se i ne bore nasilno protiv religije.

Ateizam

Ateizam je ideologija koja negira, odbacuje i obezvrjeđuje religiju. Ateizam

je  u sklopu totalitarne ideologije na svim razinama stvarao uvjete za
segregaciju i progon vjernika bilo koje religije.Samo par posto ukupnog
pučanstva na svijetu su ateisti.Velika većina ljudi današnjice su
religiozni.Ateističku ideologiju ne treba brkati sa osobnim stavovima ljudi koji
ne prihvaćaju i ne vjeruju u postojanje Boga. To je stvar svake osobe koja se
ne obezvrjeđuje i treba je razlikovati od totalitarne ideologije koja je
sustavno zatirala vjeru pod krinkom svojih opredjeljenja.Religija je sastavni
dio čovjeka, njegovo prirodno stanje. Religioznost je temeljna potreba
čovjeka. Neki dovode u pitanje sve religiozno, i sve što je s tim u vezi kult,
molitve, žrtve i smatraju da je izvorno kršćanstvo areligiozno i da samo treba
zadržati čistu vjeru bez obreda, kulta i žrtava.

Neprimjereno ponašanje ljudi ozbiljan je pokazatelj da današnje društvo više

ne pruža kvalitetnu socijalizaciju koja bi jamčila oblikovanje cjelovite i zdrave
osobnosti i religijoznosti. Temeljne vrjednote koje želimo vidjeti u
ponašanjima i stavovima naše djece i mladih trebale bi najprije biti
prepoznatljive u svim segmentima društvenog života u politici, gospodarstvu,
školstvu, kulturi, crkvenom životu, u župnim zajednicama,sakramentalnom-
religijskom životu itd.S pravom se čovjek pita gdje se naša djeca mogu
vježbati u poštenju, istinoljubivosti, odgovornosti, odgovornoj slobodi,
solidarnosti, evanđeoskom životu, praštanju, prihvaćanju drugačijeg
mišljenja, životnog i religijskog opredjeljenja.U obitelji? U Školi? U župnoj
zajednici? Očito je da u našem društvu nedostaje čvrsta odgojna
infrastruktura koja bi umrežila i povezala sve odgojne čimbenike i tako
osigurala nužnu potporu u prenošenju temeljnih vrjednota današnjim
generacijama.

Kristijan Duvel mag.theol.