Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za kroatologiju
Dječja književnost
Profesorica: dr. sc. Dubravka Zima
Studentica: Endrina Hrenić
(2. godina diplomskoga studija kroatologija, nastavnički smjer)

Adolescentska književnost: Motiv sukoba u djelu Sedmi be

U razdoblju adolescencije dolazi do raznih promjena u tjelesnom i emocionalnom razvoju.

Zbog tih su promjena adolescenti pomalo zbunjeni te nemaju potpuno izgrađenu sliku o sebi.
Tražeći sebe često dolaze u sukob sa svojom okolinom. Adolescentska je književnost važna
jer nudi adolescentima bliske teme i time im pomaže u izgrađivanju njihove osobnosti. Jedno
od takvih djela adolescentske književnosti jest roman Sedmi be Jože Horvata, koji je nastao
tridesetih godina 20. stoljeća, a koji govori upravo o sukobu između adolescenata i odraslih te
adolescenata međusobno. Cilj je ovoga rada definirati što je to adolescentska književnost, s
kojim se problemima susreću adolescenti te prikazati motiv sukoba u djelu Sedmi be.

Adolescentska književnost je književnost namijenjena predadolescentima i

adolescentima. Mirjana Hameršak i Dubravka Zima u Uvodu u dječju književnost navode da
se pojam adolescentska književnost koristi za: književnost koja svojega implicitnog čitatelja
konstruira u dobi koju određuje kao adolescentsku ili tinejdžersku” (Hameršak‒Zima 2015:
339). Glavni je problem kod adolescentske književnosti njezino nepostojanje kao zasebnoga
književnoga područja. Granicu između dječje i adolescentske književnosti teško je odrediti jer
djeca ne sazrijevaju u isto vrijeme te imaju različite čitateljske i recepcijske mogućnosti.
Prema Gorani Hitrec, “Adolescencija (lat. adolescere znači »postajati zreo, sazrijevati«)
započinje kad je mlada osoba postigla spolnu zrelost. Pubertet, kao razdoblje u kome se
spolna zrelost postiže, je dio adolescencije, njena donja granica. Za većinu djevojčica pubertet
pada između 12. i 14. godine, a kod dječaka između 13. i 15. godine.” (Hitrec 1986: 68), a
gornju je granicu teže odrediti: “Gornja granica adolescencije donekle je proizvoljna jer
uključuje mnogo odrednica koje variraju od društva do društva, od kulture do kulture” (Hitrec
1986: 68).

Donedavno je književnost za čitatelje adolescentske dobi bila implicitno i eksplicitno

integrirana u dječju književnost “što se najbolje razabire već i iz naziva koji se za to područje
ili područja rabe u nekim sredinama (npr. njem. Kinder- und Jugendliteratur, eng. children’s
and young adult literature), a koji imaju svoj ekvivalent u hrvatskom pojmu književnosti za
djecu i mlade, koji se javlja u različitim varijantama” (Hameršak‒Zima 2015: 339). No, ipak
postoje razlike između dječje i adolescentske književnosti, a razlika se, kako navodi Crnković,
nazire u tematici (pubertet, tjeskobe odrastanja, teškoće u prihvaćanju društva), u licima i
pristupu tematici i u izrazu. Lakoća pristupa kakvu nalazimo u romanu o djetinjstvu, igra kao
zamjena za ozbiljne životne aktivnosti, pothvat u igri kao potvrda junakove vrijednosti,
drugarstvo i dječje simpatije, obvezatni uspjeh junaka i sretan završetak u općem ozračju
vedrine ‒ sve je to odnio vjetar u romanu za mlade odrasle, baš kao i jednostavan izraz i jezik
s eventualno nešto žargona.

Mnogi se književni teoretičari koriste raznim sinonimima za dječju književnost pa se

tako koriste termini poput književnost za mlade, književnost za omladinu, estovačka
književnost i dr. Ovi termini nisu tako precizni kao termin adolescentska književnost zbog
toga što obuhvaćaju šire životno razdoblje, kako tvrdi Težak: „u hrvatskoj književnosti
termini omladinska književnost ili književnost za mladež rabili su se najprije kao sinonimi za
dječju književnost, pa u starijim izdanjima često nalazimo odrednicu omladinski roman,
omladinska pripovijetka za djela koja smatramo isključivo djelima za djecu“ (Težak 2008).

U razdoblju adolescencije mladi čovjek doživljava niz promjena u smislu tjelesnog i

duševnog razvoja i sazrijevanja. Budući da dolazi do raznih fizičkih, intelektualnih,
emocionalnih i drugih promjena u organizmu, adolescencija se smatra kritičnim razdobljem
za razvoj osobnosti te je „adolescent osoba nestabilnog, nepredvidivog, ponekad i
nepoželjnog ponašanja, sklona burnom emocionalnom reagiranju i često u sukobu s
okolinom” (Hitrec 1986: 67).

Prema Zlatku Bastašiću, ti vanjski konflikti, najčešće iskazani kao buntovnički činovi,
samo su izraz unutrašnjih konflikata jer “mlada osoba nije sposobna da sjedini raznovrsne
identifikacije u cjelovitost koja osobu čini zadovoljnom i skladnom” (Bastašić 1995: 88).
Upravo se taj „vanjski“ sukob pojavljuje u preteči tinejdžerskog romana Jože Horvata, Sedmi
be iz 1939. godine u kojemu se može primijetiti opozicija tinejdžera i odraslih kao bitne
odrednice adolescentske književnosti. Roman Sedmi be napisan je u obliku dnevnika jednog
srednjoškolca, što stoji i u samome podnaslovu. Radnja se ovog romana događa jedne školske
godine od 24. rujna 1935. do 15. svibnja 1936. godine. Glavni je protagonist razredni
kolektiv, muške realne gimnazije u Zagrebu, sedmi be. U tome razredu postoji nekoliko
skupina koje se međusobno dosta razlikuju, a dnevnički nam zapisi kronološki donose
događaje i način suživota u tome razredu. Saznajemo da, iako postoje dvije suprotstavljene
strane, na početku je taj razred skladan, čak su tu skladnost prikazali tako što su inscenirali
crkveni sabor: „Danas smo, prije njegova sata, inscenirali crkveni sabor i tako spontano
manifestirali naš osjećaj prijateljstva.“ (Horvat 2004: 20). Također taj sklad vidimo i kad se
treba suprotstaviti profesoru pa su se tako jednog dana, nakon što su ih već tri nastavnika
izmučila ispitivanjem i podijelila negativne ocjene, odlučili kolektivno ispričati nastavniku na
četvrtome satu da nisu spremni. Naravno, nastavnik Čika njihovu ispriku nije prihvatio te ih je
redom odlučio ispitivati: “Podijelio je slabe ocjene svima onima koji su taj dan dolazili u
obzir da budu ispitani. Ipak, Čika se odlučio da produži borbu prozvavši našeg najboljeg đaka.
Htio je valjda pomoću njega prekinuti tu našu sabotažu, da nam dokaže, kako među nama ima
i dobrih, poštenih i spremnih đaka” (Horvat 2004: 53). Odlučili su se suprotstaviti i na
sljedećem satu: “Svi smo bili uvjereni, da je bitka dobivena. Iskreno smo se radovali pobjedi
ne misleći na slabe ocjene. Čika se još uvijek smješkao, premda mu se vidjelo na licu kako ga
spopada bijes. Znali smo, da bi najsretniji bio, kad bi se netko dignuo, izišao iz klupe i počeo
odgovarati. No zato nas nije boljela glava i mi smo smatrali bitku završenom” (Horvat 2004:
55). Ipak, u ovome ih je slučaju jedan od učenika „izdao“ čime su ostali učenici zaključili da
je prešao na drugu stranu. Probleme su učenici imali i s nastavnikom francuskoga jezika,
Ramzesom, koji im je dao previše lektira koje su bile preteške te su odlučili štrajkati: „U ime
našega razreda ja vam, gospodine profesore, saopćujem da u znak protesta od danas
prestajemo odgovarati privatnu lektiru… (Horvat, 2004: 82).

S porastom obaveza te svakodnevnim pritiskom učenici su se sve više sukobljavali s

nastavnicima: “Sukobi postaju sve češći, a kazne rastu kao sjene pred zalaskom. Sve više
dobivamo dojam, da živimo u nekom paklenom kotlu, u kome kuhaju vragovi nas i profesore,
a mi se još k tome međusobno koljemo, hvatamo za guše i jaučemo” (Horvat 2004: 108).

Postojao je tu još jedan, a taj je sukob bio između dvaju učenika, zapravo dviju
suprotstavljenih strana - Likote i Milana. Likotu Horvat opisuje ovako: „Stari profesorski
doušnik, ekstremista, od lijeva do desna, ničeovac, prvi đak. Otac integralac, režimski
patriota, profesor i doktor. Rođak dvojice direktora i jednog banskog savjetnika … Potpuna
suprotnost bio je Milan, veoma omiljen učenik, koji je u razred dospio kao ponavljač i koji je
u školu donosio časopise i knjige i čitao ih pod klupom. Likota je optužio Milana, da je
izvrijeđao profesore tako što je rekao da su svinje i da ih sve treba napiti. Likotinom je
izdajom Milan izbačen iz škole, bez profesorskog istraživanja o tome je li to istina. Prema
Zimi (2011: 340) „Ono što je, međutim, osobito zanimljivo u ovome sukobu njegov je pravi
razlog: Likota Milana lažno prijavljuje da bi se riješio neugodnoga potencijalnog svjedoka
svoje doušničke djelatnosti. Milan i Likota su, naime, bivši prijatelji čije se prijateljstvo
prekida kad Milan posumnja u Likotine motive za prijateljstvo nakon dječakova nespretnog
pokušaja otkrivanja misterioznih tajnih organizacija u koje je Milan navodno uključen. Milan
odbacuje Likotine insinuacije i njegova nespretna špijunska nastojanja i prekida prijateljstvo,
upozoravajući suučenike na Likotino policijsko — odnosno političko — doušništvo. Situacija
se razrješava Milanovim isključenjem iz škole, što znači Likotinu pobjedu, odnosno
nedvosmislenu nadmoć društvene strukture koju u ovome slučaju predstavlja Likota“

Milan se odlučio boriti do kraja i suprotstaviti profesoru, iako je shvatio da ne može

pobijediti u tom sukobu: „ Mogao sam zviznuti onoga kripla, da bi zauvijek zatvorio oči. No
koja mi korist od toga? Čim me je prvi puta udario, a direktor je ostao na mjestu kao da ga se
to ne tiče, meni je odmah postalo jasno, da je tu najbolje ostati miran. Trebao sam mu samo
jednom vratiti šamar, pa da nikada više ne sjedim u školi! To su oni i htjeli. Zamislite samo,
tukao me i mrcvario onaj patuljak, gad i moralna nula, a ja sam morao ostati miran i pustiti da
se na meni naslađuju ti skotovi!“ (2004: 128).

Danas se od mladih očekuje da u isto vrijeme usvajaju vrijednosti, norme i obrasce

ponašanja prihvaćenih u svojim obiteljima i društvu i da budu nositelji promjena sa svojim
novim kreativnim i inovativnim idejama. Zbog nepodudaranja u mišljenju i zbog svojih ideja
često nailaze na nerazumijevanje od strane odraslih. Upravo nam djelo Sedmi be pokazuje
kako su adolescenti skupina u moratoriju koju ponašanje autoriteta često koči. Izražavanje
mišljenja im je ograničeno pa se priklanjaju buntovništvu i sukobu. Mogli smo vidjeti način
na koji su tražili svoj identitet. Koliko su se s jedne strane željeli prikazati odraslima, toliko su
još s druge strane nezreli, što se moglo vidjeti na pojedinim dijelovima u romanu. No, kako bi
se iskazali oni pokazuju bunt te dolaze u sukob s autoritetom. Iako su svjesni da svojim
prigovorima ne mogu ništa postići, oni se i dalje bore jer uviđaju nepravednosti. Kroz taj se
sukob adolescenti zapravo bore za ulazak u svijet odraslih, tako odrastaju, izgrađuju svoju
osobnost, pronalaze svoj identitet te izgrađuju samostalnost.
Literatura
1. Bastašić, Zlatko. 1995. Pubertet i adolescencija. Zagreb: Školska knjiga.
2. Crnković, Milan. 1997. Neki problemi i zadaće znanstvenog istraživanja i promocije
dječje književnosti u Hrvatskoj danas. U: Dječja knjiga u Hrvatskoj danas. Ur. Ranka
Javor. Zagreb: Knjižnice grada Zagreba.
3. Hameršak, Marijana i Dubravka Zima. 2015. Uvod u dječju književnost. Zagreb:
Leykam International.
4. Hitrec, Gorana. 1986. Adolescencija. U: Od puberteta do zrelosti. Ur. Miroslav
Kutanjac. Zagreb: Mladost.
5. Horvat, Joža. 2004. Sedmi be. Zagreb: Neretva.
6. Hranjec, Stjepan. 1998. Dječji »roman u trapericama«. U: Hrvatski dječji roman.
Zagreb: Znanje.
7. Težak, Dubravka. 2008. Dvije spisateljice romana za mlade odrasle. U: Kolo, br. 3‒4.
(http://www.matica.hr/kolo/309/Dvije%20spisateljice%20romana%20za%20mlade
%20odrasl e/ stranica posjećena 11. studenoga 2018.)
8. Zima, Dubravka. 2011. Adolescentski roman. U: Kraći ljudi. Zagreb: Školska knjiga.