Bijeli jelen Vladimira Nazora govori o mladoj guščarici Anki koju nitko u selu nije volio te ju

se smatralo manje bitnom i priglupom. Ona se jednog dana za vrijeme čuvanja gusaka
izgubila u šumi tražeći svog guska Gagarila koji je  opisan kao zločesti gusak koji joj se u
jednome trenutku čak i narugao. Anka je netom prije toga spasila košutu koja je bila ranjena,
hranila ju je i pazila na nju, a  košuta je pobjegla kad je uvidjela da više nema opasnosti. Ta
ista košuta joj je pomogla kad se izgubila u šumi i kad je ozlijedila koljeno. Košuta ju je
smjestila u jelenji ležaj i kad se Anka probudila razumjela je što životinje govore. Na to joj je
košuta rekla da onaj tko jednom prespava u jelenjemu ležaju taj razumije govor i pjevanje
šumskih životinja.

Nakon toga upoznajemo razne druge životinje koje u toj šumi obavljaju različite funkcije.
Glavni je medvjed Ljumo koji je glavar zvjeradi i on je pametan i star te čuvar starih zakona i
običaja. Medvjed Ljumo donosi najvažnije odluke u šumi, a u tome mu pomaže njegov
savjetnik lukavi lisac Striko. Upoznajemo i vepra Kisa, Vuka Ovcodera koji je kroz cijelu
radnju opisan kao zločesti i koji bi sve pojeo, zatim divlja mačka Munjko, zečeve, ptice ...
Kad se odlučivalo o Ankinoj sudbini u tome selu, sastala se skupština i životinje su odlučivale
hoće li Anka ostati s njima. Najviše su protiv bili vukovi, ali kad je košuta rekla kako ju je
Anka spasila i kad je Anka medvjedu izliječila šapu dopustili su joj da ostane s njima te su je
prozvali Zlatokosa. Tako je Zlatokosa živjela sa životinjama, čak se ponašala poput njih te joj
nije bilo dozvoljeno odlaziti među ljude. No, ona to pravilo nije poštovala već je pomagala
ljudima iz sela u nekim njihovim teškoćama, a oni su mislili da to radi neka dobra vila. Tako
je spasila i Maricu od zločeste zmije koja ju je ugrizla na prevaru. Zatim kad su životinje
saznale da Zlatokosa pomaže ljudima, sazvale su skupštinu i rekle medvjedu da je baci vuku
Ovcoderu jer radi na njihovu štetu. No, složili su se da ukoliko Zlatokosa napravi čudo i bijeli
jelen se pojavi utoliko će ostati u šumi. I tako se bijeli jelen pojavio, a Zlatokosa je vladala
šumom kao kraljica. Na kraju se Zlatokosa oženila knezom Urlikom koji je jedno vrijeme
držao kod sebe bijelog jelena kako bi došao do nje, a bijelog su jelena vratili u šumu. 

Mogli smo vidjeti kako je Zlatokosa bila u dobrim odnosima sa životinjama te bih rekla da u
ovome djelu nema antropocentričnosti jer su Zlatokosu mnoge životinje smatrale sestrom i svi
su oni nakon jednog vremena bili poput jedne velike obitelji.

Što se tiče psiholoških svojstava većina životinja je prikazana kao dobra. Anku su na početku
prvi prihvatili košuta, zečevi i ptičice, a zatim na njihov nagovor i ostale životinje. Medvjed je
prikazan kao vođa koji sluša što mu ostale životinje imaju za reći i onda donosi odluke. Lisac
je opisan kao lukav, zatim jedna od najmudrijih ptica koju se također pitalo za savjete je Ćuk,
Ćuko. Jedini negativno okarakterizirani su vukovi Ovcoderi koji su prikazani negativno, bez
ijedne dobre osobine, zatim zmija koja se u jednom dijelu pojavljuje, ona je također prikazana
kao jako podla i pokvarena.

Društveno obilježje možemo vidjeti zapravo na primjeru hijerarhije životinja. Neke su vođe,
neke su „obične životinje“, neke imaju posao kažnjavati (Ovcoderi). Smatram da je
fantastično to što životinje imaju ljudske osobine, razum, mudrost, lukavost, neke od njih
imaju zločestu narav, a također i taj govor i međusobno razumijevanje Anke i životinja je
pomalo fantastičan jer se Anka na početku zapitala kako to da razumije govor kosa, tj. kako to
da kos govori ljudskim jezikom.

Paunaš govori o dječaku koji je posjedovao jednog goluba, ali mu se na putu iz škole svidio
drugi snježnobijeli golub i odlučio ga je pogoditi praćkom. Kad je to učinio postalo mu je žao
i odlučio je Paunaša odvesti kuće te brinuti o njemu kako bi ga izliječio. No, Paunaš je uginuo
i dječak Ivan morao ga je zakopati u voćnjaku. U tom je trenutku naletjela djevojčica u koju je
Ivan bio zaljubljen i rekla mu je da je on kriv i da nije dobar. Na kraju je Ivan bio tužan jer je
izgubio i goluba i djevojčicu u koju je bio zaljubljen.

Ova je pripovijetka dosta antropocentrična zbog toga što dječak Ivan posjeduje goluba Zirka,
a također je zaželio imati i snježnobijelog goluba Paunaša. Iz pripovijetke možemo saznati da
ovo golubi nemaju fantastična svojstva niti psihološka. Jedino kroz dječakove riječi
saznajemo kakve su boje, kako izgledaju, kako se ponašaju. Također, ne javljaju se ni
antropomorfna obilježja, osim kad dječak opisuje u kakvom je stanju bio ranjeni golub:
„Uvukao se u sebe, kao da trpi neku svoju posebnu golubinju bol, koja je toliko njegova da se nikoga
drugog ne tiče. Držao se kao umoran čovjek koji se bori protiv sna“.

Obje su mi se pripovijetke svidjele, no možda malo više Paunaš zbog toga što je dječak Ivan shvatio
što je napravio kad je ranio goluba i odlučio je to ispraviti. Bio je jako tužan i ljut na sebe što je tako
nepromišljeno djelovao. Čak je u jednome trenutku toliko zažalio pa je rekao da bi sve dao samo da
Paunaševo srce počne kucati :“ Sitno, uplašeno srce. Što bih sve dao da sam ga mogao još slušati! Svih
šesnaest staklenih špekula, gumene čizmice, udicu i stari telefon. Praćku i herbarij. Samo da malo
kucne...“.