Stilovi jazza

Jazz (ili džez) je glazbeni žanr koji je nastao u afroameričkim zajednicama New Orleansa, Sjedinjenim
Državama krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Od početka doba jazza u 1920-ima, jazz je postao priznat
kao veliki oblik glazbenog izričaja. Zajednički smisao afroamerikanaca i euroamerikanaca za nastup i
izvedbu povezao je tada neovisnu tradicionalnu i popularnu glazbu. Jazz karakteriziraju swing
(zamahnute) i plave note (note pjevane ili svirane za četvrt ili pola tona više ili niže od standardnih),
"razgovor" među instrumentima, poliritmija i improvizacija. Svoje korijene vuče iz zapadnoafričke
kulture i glazbe, time i afroameričke glazbene tradicije koje podrazumijevaju blues i ragtime, kao i
europske vojne koračnice. Iako su temelji jazza duboko postavljeni unutar crnačkih iskustava u
Sjedinjenim Državama, različite kulture također su pridonijele vlastitim iskustvima i stilovima ovoj vrsti
umjetnosti. Intelektualci širom svijeta prihvatili su jazz kao "jedan od originalnih američkih vrsta
umjetnosti."

Prvi stil koji ćemo navesti je ragtime i on se smatra jednim od korijena današnjeg jazza, a njegovi korijeni
dolaze iz južnih dijelova SAD-a. Izvodi se za klavirom sa živim i zabavnim ritmom povezanim sa afričkim
plesom. Scott Joplin je jedan od prvih izvođača ovakve glazbe, stoga ga ljudi nazivaju i kraljem ragtime-a.

Swing je novi stil jazza koji je vladao na sceni 30.-ih i 40.-ih godina prošlog stoljeća. Svirao ga je veliki
izvođački sastav- tzv. Big band. To je bila glazba namijenjena velikoj publici. Mnogi od slavnih jazz
izvođača su imali svoje orkestre, poput Duke Ellingtona, Glenn Millera i Benny Goodmana- kralja swinga.
Najpoznatije pjevačice su bile Billie Holiday, Sarah Vaughn i Ella Fitzgerald. Saksofon postaje jedan od
glavnih instrumenata, a orkestar više nije mogao improvizirati nego se oslanjao na prethodno napisanu
skladbu. Dakako, solo improvizacija je bila prisutna, ali kraća.

Bebop se razvio u ranim četrdesetim godinama prošlog stoljeća, a nastaje kao znak buntovništva mladih,
uglavnom crnih jazz umjetnika protiv komercijalizacije swing bendova. Bebop se zalaže za kreativnost
kroz improvizaciju, ali nije prikladna plesu kao što su prethodni stilovi bili. Tu se razvija novi način
pjevanja kojeg zovemo „scat“ ili sket i u njemu se besmisleni slogovi pjevaju uz improvizirani ritam.
Razvoj bebopa se veže uz Dizzy Gillespia koji je svirao trubu. Ostali glazbenici ovog stila su Charlie Parker
koji je svirao saksofon i Thelonius Monk koji je svirao klavir.

Cool jazz se pojavio pedesetih godina i sličan je bebopu, ali je mirniji, opušteniji i suzdržaniji. On uvodi
elemente klasične glazbe. Razlog zašto je opušteniji i mirniji je zato što je nastao u poslijeratnom
razdoblju. Značajniji glazbenici ovog stila su Laster Young i Stan Getz, tenori i saksofonisti, pijanist Lennie
Tristano i trubač Miles Davis.

Free jazz nastaje 60.-ih godina, a on se temelji na potpunoj improvizaciji i pokušava se vratiti korijenima
jazza Dixielandu. Predstavnici su Ornette Coleman i John Coltrane.

Jazz rock, tj. Fusion također nastaje 60.-ih godina tako što su glazbenici spojili elemente jazz harmonije i
improvizacije sa stilovima funka, rocka, r'n'b-a i latino jazza. To je vrijeme eksperimentiranja sa
sintisajzerima, električnim instrumentima i električnim efektima sa snažnim ritmom rocka. Muzičari ovog
stila su Miles Davis, Herbie Hancock, John McLaughlin i Chick Corea.