FEDERALNO MINISTARSTVO KULTURE I SPORTA

DANI EUROPSKOG NASLIJEĐA 2016.

MLADI NASLIJEĐE 2016.

TEMA: „MATERIJALNO I NEMATERIJALNO

NASLIJEĐE MOGA ZAVIČAJA“

TEMA:
„ZULFIKAR ZUKO DŽUMHUR“
Zulfikar Zuko Džumhur, putopisac, karikaturista i slikar je rođen
u Konjicu 24. 09. 1920. godine. Potiče iz ugledne ulemanske
porodice. U Beogradu je završio osnovnu školu i nižu
gimnaziju, gdje mu je otac radio kao imam, a višu gimnaziju u
Sarajevu 1939. Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu
akademiju u i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže je
objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada sarađuje kao
karikaturista u Ježu, Vetrenjači, Politici, Oslobođenju.

Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za

više kratkih filmova i tri za igrane filmove. Uradio je 35
scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je na
sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije
Hodoljublje koje je s Mirzom Idrizovićem radio za sarajevsku
televiziju. U Hodoljubljima Zuko je obilazio svijet i
pripovijedao o mjestima na koja bi došao, u Bosni i Hercegovini
 i inostranstvu. Kod njega sam učio “visoku školu marifetluka”
dugi niz godina … samo sam jedno shvatio : da se u tom
duhovnom darovitom mudracu sretno susreo istok, zapad sjever
i jug: Afrika, Azija i Evropa.”, napisao je jednom Mirza
Idrizović.

Zuko i Ivo Andrić

 Družio se Zuko s običnim narodom i sa velikanima svog
vremena između ostalihi i Ivom Andrićem koji je samo Zuki i
nikome više napisao predgovoror za njegovu zbirku putopisa
Nekrolog jednoj čaršiji.

Miljenko Jergović je napisao o Zuki Džumhuru: „S jedne strane,

sve je u njemu bilo starovremeno: musliman po stambolskome i
bečkom kalupu, koji se pisanju učio preko sentenca i mudrosti
istočnoga svijeta, među koje bi udijevao anegdote za koje čitalac
nikada nije mogao biti siguran jesu li to stvarni događaji ili ih je
Zuko Džumhur je izmislio kao neku paralelnu stvarnost. S
druge strane, Beograđanin, koji je u pedesetima stvarao
 atmosferu toga grada, njegovu liberalnu auru i mangupsku
naraciju“.

„Čega god se dotakao, postajalo je umjetnost. Nacrtana na

salveti, na platnu, na papiru ili ono što je napisao ili doživio,
propagirajući svoj privatni stil života, na koji su se svi lijepili
kao mušice”, govorio je Momo Kapor.
A Mirko Kovač je u romanu „Kristalne rešetke“ napisao o Zuki:
„Kad god sam sreo Džumhura, nešto sam naučio.”

Zuko je išao svijetom, zapisivao i pričao. Govorio je lagano,

razumljivim, narodnim, jezikom o prirodi, geografiji i bio je
omiljen u svim slojevima društva, kako akademskim, tako i
narodnim. Zato je Zuko, hodoljubac historijskih prostranstava,
bio jedan na dunjaluku, kako kažu njegovi Konjičani.

Umro je 27. novembra 1989. godine u Herceg Novom, a ukopan

je u rodnom Konjicu.

Dugo ćemo još prepričavati njegove misli i anegdote kao što su:

“Uvijek sam u bijelom svijetu više bio začuđen odnjegovanošću

i ljepotom žena u zrelim godinama, nego divnom i raskošnom
svježinom mladih djevojaka”.
 “Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i
nezanimljive rečenice nekog gnjavatora.

Jednom je jedan trčao, i desi se da naiđe pored Zuke, a on ga,

smijući se, upita: “Što, bolan, trčiš?”, a on mu odgovori: “Pa,
zdravo je.”, a Zuko mu uzvrati: “Samo ti trči! Allah je svakome
propisao broj koraka, pa ti požuri da potrošiš svoje.”

"Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj

red." (Osveta mrtvih sultana)

"Čovjek nigdje tako intenzivno ne misli na neodjevenu ženu kao

u pustinji." (Putovanje po besmislu)

"Poslije su igrale dvije Arapke, pa šest Njemica, pa tri Grkinje,

pa opet Njemica, pa jedna Grkinja, pa jedan Arapin, dvije
 Njemice, pa tri Njemice i dva Arapina ili obrnuto... Neki Čeh
obučen kao Meksikanac gađao je svoju ženu noževima i uvijek
je promašio. Na kraju je uzeo baklju i zapalio ženu. Uzalud!
Žena nije uspjela da izgori. Aplauz. (Galija pod ćeramidom)

"Granice između civilizacije i varvarstva leže duboko zakopane

u pijesku pustinje..." (Putovanje po besmislu)

"Italijani bi na ovom svetom brijegu podigli crkvu, Amerikanci

bazu, Francuzi hotel, a Libanci kockarnicu. Bugari bi ovdje
sagradili veliki naučni institut za borbu protiv zagraničnog
sujevjerja. Turci bi po običaju podigli karaulu, a Beograđani bi
otvorili kafanu "Kod prvog greha". Arabljani nisu podigli ništa."
(Putovanje po besmislu)

"Stare turske hanove po drumovima zamijenile su automobilske

stanice na autostradama. Romantičnih drumskih razbojnika, koji
su nekada napadali usamljene putnike i karavane, više nema.
Zamijenile su ih velike međunarodne kompanije koje napadaju
čitave narode. Hajdučija se polako sa carskih džada preselila u
međunarodnu politiku." (Putovanje po besmislu)
"Hotel je pun američkih nevjesta i đuvegija. Nedjelju provedu u
maženju ili čitanju besmislenih romana. Njihove nevjeste su
lijepe na neki naročiti način. U ljepoti američkih žena ima nečeg
konfekcijskog. Svi ovi bogataši svijeta sve više liče jedni na
druge. Svi oni pate od obilja istih poroka i od nedostatka istih
vrlina. Izgleda da se među sirotinjom mnogo više održalo
šarenilo svijeta." (Zapisi pod gorom)

"Arapska pjesma rodila se u pustinji. Francuz je propjevao zbog

žene, Italijan radi publike. Grk pjeva za bakšiš. Nijemac pjeva
na komandu, a Srbin propjeva uz piće. Arapin je zapjevao od
straha. Pustinja uplaši i junake i divove. Pustinje se jedino ne
boje pjesnici (...) U pustinjama čovjek je propjevao da ne poludi.
Možda se svaka poezija i svuda u svijetu rodila u pustinjama."
(Trube u Jerohinu)
Poznati bosanskohercegovači putopisac Zuko Džumhur