Zuko i Ivo Andrić

Zulfikar Zuko Džumhur, putopisac, slikar i karikaturista rođen je

u Konjicu 24. 09. 1920. godine. Potiče iz stare ugledne
ulemanske porodice. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je
u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a višu gimnaziju u
Sarajevu 1939. Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu
akademiju u Beogradu i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve
crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada
sarađuje kao karikaturista i ilustrator u Ježu, Borbi, Vetrenjači,
Politici, Oslobođenju.
  
Objavio je više od 10.000
karikatura. Napisao je
scenarije za više kratkih i
tri za igrane filmove.
Uradio je 35 scenografija
za pozorište, a posljednjih
deset godina radio je na
sarajevskoj televiziji kao
pisac scenarija i voditelj
serija emisije Hodoljublje
koje je s Mirzom
Idrizovićem radio za
sarajevsku televiziju. U
Hodoljubljima Zuko je
obilazio svijet i
pripovijedao o mjestima na
koja bi došao, u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Kod njega
sam učio “visoku školu marifetluka” dugi niz godina … samo
sam jedno shvatio : da se u tom duhovnom  darovitom mudracu
sretno susreo istok, zapad sjever i jug: Afrika, Azija i Evropa.”,
napisao je jednom Mirza Idrizović.
Družio se Zuko s običnim narodom i sa velikanima svog
vremena između ostalih sa Josipom Brozom Titom i Ivom
Andrićem koji je samo Zuki i nikad više nikome napisao i
predgovoror za njegovu zbirku putopisa Nekrolog jednoj čaršiji.
Miljenko Jergović je napisao o zuki Džumhuru: „S jedne strane,
sve je u njemu bilo starovremeno: musliman po stambolskome i
bečkom kalupu, koji se pisanju učio preko sentenca i mudrosti
istočnoga svijeta, među koje bi udijevao anegdote za koje čitalac
nikada nije mogao biti siguran jesu li to stvarni događaji ili ih je
Zuko Džumhur
izmislio kao
neku paralelnu
stvarnost.  S
druge strane,
bio je
Beograđanin,
jedan od onih
koji su u
pedesetima
stvarali
atmosferu toga
grada, njegovu
liberalnu auru i
mangupsku
naraciju“.

„Čega god se dotakao, postajalo je umjetnost. Nacrtana na

salveti, na platnu, na papiru ili ono što je napisao ili doživio,
propagirajući svoj privatni stil života, na koji su se svi lijepili
kao mušice”, govorio je Momo Kapor.
A Mirko Kovač je u romanu „Kristalne rešetke“ o Zuki zapisao:
„Kad god sam sreo Džumhura, nešto sam naučio.”
Išao je Zuko svijetom, zapisivao i pričao. Govorio je lagano,
svima razumljivim, narodnim, jezikom o prirodi, geografiji,
historiji i bio je omiljen u svim slojevima društva, kako
akademskim, tako i narodnim. Zato je Zuko, hodoljubac
historijskih prostranstava, bio jedan na dunjaluku, kako kažu
njegovi Konjičani. Zuko Džumhur je bio izuzetan čovjek.
Zulfikar Zuko Džumhur je umro 27. novembra 1989. godine u
Herceg Novom. Ukopan je u rodnom Konjicu.
 

 
Dugo će se još prepričavati njegove misli i anegdote poput:
 
“Uvijek sam u bijelom svijetu više bio začuđen odnjegovanošću
i ljepotom žena u zrelim godinama, nego divnom i raskošnom
svježinom mladih djevojaka”.
 
“Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i
nezanimljive rečenice nekog gnjavatora.
 
Jednom je jedan trčao, i desi se da naiđe pored Zuke, a on ga,
smijući se, upita: “Što, bolan, trčiš?”, a jedan mu odgovori: “Pa,
zdravo je.”, a Zuko mu uzvrati: “Samo ti trči! Allah je svakome
propisao broj koraka, pa ti požuri da potrošiš svoje.” .
 
 "Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj
red." (Osveta mrtvih sultana)
 
"Čovjek nigdje tako intenzivno ne misli na neodjevenu ženu kao
u pustinji." (Putovanje po besmislu)
 
"Poslije su igrale dvije Arapke, pa šest Njemica, pa tri Grkinje,
pa opet Njemica, pa jedna Grkinja, pa jedan Arapin, dvije
Njemice, pa tri Njemice i dva Arapina ili obrnuto... Neki Čeh
obučen kao Meksikanac gađao je svoju ženu noževima i uvijek
je promašio. Na kraju je uzeo baklju i zapalio ženu. Uzalud!
Žena nije uspjela da izgori. Aplauz. (Galija pod ćeramidom)
 
"Granice između civilizacije i varvarstva leže duboko zakopane
u pijesku pustinje..." (Putovanje po besmislu)
 
 "Italijani bi na ovom svetom brijegu podigli crkvu, Amerikanci
bazu, Francuzi hotel, a Libanci kockarnicu. Bugari bi ovdje
sagradili veliki naučni institut za borbu protiv zagraničnog
sujevjerja. Turci bi po običaju podigli karaulu, a Beograđani bi
otvorili kafanu "Kod prvog greha". Arabljani nisu podigli ništa."
(Putovanje po besmislu)
 
 "Stare turske hanove po drumovima zamijenile su automobilske
stanice na autostradama. Romantičnih drumskih razbojnika, koji
su nekada napadali usamljene putnike i karavane, više nema.
Zamijenile su ih velike međunarodne kompanije koje napadaju
čitave narode. Hajdučija se polako sa carskih džada preselila u
međunarodnu politiku." (Putovanje po besmislu)
 
 "Hotel je pun američkih nevjesta i đuvegija. Nedjelju provedu u
maženju ili čitanju besmislenih romana. Njihove nevjeste su
lijepe na neki naročiti način. U ljepoti američkih žena ima nečeg
konfekcijskog. Svi ovi bogataši svijeta sve više liče jedni na
druge. Svi oni pate od obilja istih poroka i od nedostatka istih
vrlina. Izgleda da se među sirotinjom mnogo više održalo
šarenilo svijeta." (Zapisi pod gorom)
 
"Arapska pjesma rodila se u pustinji. Francuz je propjevao zbog
žene, Italijan radi publike. Grk pjeva za bakšiš. Nijemac pjeva
na komandu, a Srbin propjeva uz piće. Arapin je zapjevao od
straha. Pustinja uplaši i junake i divove. Pustinje se jedino ne
boje pjesnici (...) U pustinjama čovjek je propjevao da ne poludi.
Možda se svaka poezija i svuda u svijetu rodila u pustinjama."
(Trube u Jerohinu)