Južnoafrička Republika

JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA, položajna karta

Južnoafrička Republika (Republiek van Suid-Afrika; Republic of
South Africa), država na krajnjem jugu afričkog kontinenta, između
Namibije (duljina granice 967 km), Bocvane (1840 km) i Zimbabvea
(225 km) na sjeveru, Atlantskog oceana na zapadu, Indijskog oceana na
jugu i jugoistoku, Mozambika (491 km) i Svazija (430 km) na
sjeveroistoku; 1 219 090 km². Unutar Južnoafričke Republike leži
Lesoto.

Prirodna obilježja
Najveći dio Južnoafričke Republike nalazi se na afričkom visokom
ravnjaku (1200 do 1800 m), koji se strmim rubom spušta prema
primorskoj ravnici; na sjeveroistoku završava u gorju Drakensberg
(Mafadi, 3446 m). Stepeničasti ravnjaci (Sjeverni, Veliki i Mali Karroo)
između strmoga ruba unutarnjeg ravnjaka i primorske ravnice
međusobno su odijeljeni gorskim lancima. Uska obalna ravnica ispinje
se iznad Cape Towna u poravnano gorje Table (1092 m). Prastara
podloga južne Afrike pripadala je paleozojskomu kontinentu Gondvani.
Bogata rudna ležišta nastala su prodorima magme u najranije geološko
doba, u mladim vulkanskim kraterima nastali su dijamanti, a u
pretkambrijskim konglomeratima (ravnjak Witwatersrand) zlato. Rudna
ležišta platine i kroma nalaze se u bazičnoj magmi, a cinka u granitima
Transvaala. Poznata su ležišta manganove i željezne rude, azbesta i
dijamanata, koji se nalaze u eruptivnoj stijeni kimberlitu.
Suptropska do umjerena klima modificirana je apsolutnom visinom.
Srednja zimska (srpanj) temperatura kreće se od 7,7 °C (Bloemfontein)
do 13,8 °C (Bisho), a srednja ljetna (siječanj) od 20,1 °C (Johannesburg)
do 25,3 °C (Kimberley). Karakterističan je pad količine oborina od
istoka prema zapadu. Najvlažnije je područje suptropsko primorje
Indijskog oceana (Durban, 1008 mm) i istočne padine Drakensberga
(Pietermarizburg, 844 mm). Unutrašnji visoki ravnjak prima 750 do
800 mm oborina, a Atlantsko primorje samo oko 100 mm; izdvaja se
kraj oko Cape Towna, koji je pod utjecajem zapadnih vjetrova (Cape
Town, 515 mm). Južnoafričkom Republikom protječu dvije veće rijeke:
Oranje (s pritokom Vaal) i Limpopo. U unutrašnjosti je na visokom
ravnjaku razvijena savana, koja prema zapadu prelazi u stepu i
polupustinju (južna rubna područja Kalaharija). Travnjaci su razvijeni u
krajevima ljetnih kiša (Visoki Veld i dr.). Tropske kišne šume (oko 1%
sveukupne površine) razvijene su uglavnom na Drakensbergu.

Stanovništvo
Prema popisu stanovništva 2001. u Južnoafričkoj Republici živi
43 685 699 st. ili 35,8 st./km². Najgušće je naseljeno glavno rudarsko
područje između Pretorije i Johannesburga (100 do 200 st./km²) i
primorje Indijskog oceana (25 do 100 st./km²). Stanovništvo se sastoji
od Bantu crnaca (76,3% st. od čega Zulu 22,0%, Xhosa 18,0%, Pedi
9,0%, Sotho 7,0%, Tswana 7,0%, Tsonga 3,5%, Swazi 3,0%), bijelaca
(12,7%), mješanaca (8,5%), koji se nazivaju »obojeni« (engl. coloured),
i Azijaca (2,5%). Stanovnici su prema vjeroispovijesti kršćani (66,4%:
protestanti 36,6%, pripadnici domorodačke neovisne Crkve 22,2% i
katolici 7,6%), pripadnici različitih tradicionalnih vjerovanja (30,0%),
hinduisti (1,3%), muslimani (1,1%) i dr. (1,2%). Porast stanovništva
iznosi 1,6% (1994–99) i odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva
(14,1‰ ili 1,4%, 1998). Natalitet je za afričke prilike nizak (26,4‰,
1998; uz Tunis i Egipat najmanji na kontinentu), a mortalitet relativno
visok (12,3‰, 1998): mortalitet dojenčadi 41,0‰ (1999). U dobi je do
14 god. 33,8% st., od 15 do 64 god. 60,1% st., a u dobi iznad 65 god.
6,1% st. (1999). Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 53,6 god.,
a za žene 57,8 god. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je
9,0% aktivnih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 17,3%,
u uslužnim djelatnostima 73,7% (1995). Od mnogobrojnih sveučilišta
(16) najstarija su u Cape Townu (osnovano 1829), Potchefstroomu
(1869), Pretoriji (1873) i Stellenboschu (1881); službeni su jezici
afrikaans, engleski, ndebele, pedi, sotho, swazi, tsonga, tswana, venda,
xhosa i zulu. Glavni grad je Pretoria (sjedište vlade; 525 583 st., 1991),
sjedište parlamenta je Cape Town (854 616 st.),
a Bloemfontein (126 867 st.) je sjedište sudbene vlasti; ostali veliki
gradovi
(1991): Durban (715 669 st.), Johannesburg (712 507 st.), Soweto (596 6
32 st.), Port Elizabeth (303 353 st.), Umlazi (299 275 st.), Ibhayi
(257 054 st.), Mdantsane (242 823 st.), Diepmeadow (241 099 st.),
Lekoa (217 582 st.), Tembisa (209 238 st.), Kathlehong (201 785 st.),
Evaton (201 026 st.) i dr.; u gradovima živi 52,9% st. (2001).
Privreda
Početkom 2000-ih Južnoafrička Republika ima goleme ekonomske,
socijalne i rasne razlike; prema procjenama Svjetske banke oko 50%
građana (uglavnom crnaca) siromašno je (s prihodom do 1 USD
dnevno). Stopa je nezaposlenosti oko 37% (2001); za bijelce je oko 8%,
a za crnce oko 52%. Problematično je provođenje agrarne reforme i
preraspodjele drž. zemljišta (oko 30% ga je raspodijeljeno do kraja
2001., pri čemu je crncima dodijeljeno manje od 2%). Vrijednost je
ostvarenoga BDP-a (2001) 370 mlrd. USD (po stanovniku oko 8600
USD); u strukturi BDP-a udio poljoprivrede čini 5%, industrije 30%, a
uslužnog sektora 65%. U poljoprivredi je vodeća proizvodnja kukuruza,
pšenice, šećerne trske te voća i povrća; razvijeno je stočarstvo.
Južnoafrička Republika posjeduje znatna prirodna bogatstva (prva velika
nalazišta dijamanata otkrivena su 1867., a zlata 1886). Uz dijamante i
zlato, ima ležišta kroma, antimona, ugljena, željezne rude, mangana,
nikla, fosfata, uranija, bakra, vanadija, soli i prirodnoga plina. Obradivo
je oko 10% zemljišta (7% je pod šumama). U svijetu je Južnoafrička
Republika najveći proizvođač platine (oko 300 t godišnje) i zlata (oko
600 tona godišnje). Po proizvodnji dijamanata druga je u svijetu (iza
Bocvane) sa svj. udjelom od 13% (u vrijednosti od 1,1 mlrd. USD
2001); južnoafr. tvrtka De Beers (osn. 1929) drži polovicu svjetskog
tržišta dijamanata (2001), a 40% prodaje ostvaruje u SAD-u. Uz te
djelatnosti, u industriji je značajna i strojogradnja te proizvodnja
automobila, opreme za nuklearne elektrane, tekstila i kem. proizvoda,
hrane i robe široke potrošnje. Ima razvijen bankarski i sveukupni
financijski te osiguravateljski sustav uz uređeno zakonodavstvo i
razvijene komunikacije (burza u Johannesburgu jedna je od deset
najvećih u svijetu). Kronični su problemi korupcija i privredni kriminal.
Reformama od početka 2000-ih i djelomičnom privatizacijom velikih
državnih banaka i kompanija privučene su izravne strane investicije (oko
2 do 3,5 mlrd. USD godišnje), ali je povećana nezaposlenost. Vrijednost
je izvoza (2001) 32 mlrd. USD, a uvoza 28 mlrd. USD (više godina
ostvaruje značajne viškove izvoza nad uvozom); uglavnom se uvozi
industrijska oprema, hrana, kemikalije, naftni derivati i dr. Vodeći su
vanjskotrgovački partneri Velika Britanija, SAD, Italija, Japan i
Njemačka. God. 2001. Južnoafrička Republika imala je vanjski dug od
27 mlrd. USD, a primila je međunarodnu pomoć od 700 milijuna USD.
Od 1. I. 1995. članica je Svjetske trgovinske organizacije; s Bocvanom i
Namibijom uspostavila je Južnoafričku carinsku uniju.
Saobraćaj
Glavna su lučka središta: Richards Bay (80,8 milijuna t, 1998; ugljen),
Saldanha Bay (31,9 milijuna t, 2000), Durban (23,8 milijuna t, 1998),
Mossel Bay (17,6 milijuna t, 1995) i Cape Town (8,5 milijuna t, 1998).
Prometnu mrežu čini 20 319 km željezničke pruge i 331 265 km cesta
(41% asfaltiranih). Vrlo je živ unutrašnji i međunarodni zračni promet.
Međunarodne zračne luke: Johannesburg, Durban i Cape Town.

Historijski razvoj
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnje Južnoafričke
Republike mogu se pratiti od kamenoga doba. Na nalazištu Taung
pronađeni su fosilni ostatci dječje lubanje koji se svrstavaju u ostatke
prvog izravnoga čovjekova pretka (australopitek, oko
3 mil. god. pr. Kr.). U kasnom kamenom dobu područje Južnoafričke
Republike naselili su domorodci Bušmani i Hotentoti koji su se bavili
lovom i skupljanjem. Prvi tragovi njihovih stalnih naselja potječu tek iz
III. st., kada su započeli uzgajati domaće životinje. Od. X. st. na
područje južne Afrike nadirali su iz istočnog dijela Afrike Bantu narodi
Nguni i Sotho, koji su do XV. st. potisnuli iz današnjega Natala i Kaapa
Bušmane i Hotentote. Novi stanovnici bili su nositelji kulture željeznoga
doba. Pod njihovim su se utjecajem počela razvijati socijalno složenija
društva, prva stalna urbana središta, poljodjelstvo, rudarstvo (zlato,
bakar) i trgovina s Arapima, koji su uz istočne obale južne Afrike gradili
trgovačka uporišta. Pod utjecajem novoga, željeznodobnoga
stanovništva, nastao je u X. st. grad Mapungubwe – prvo veće urbano
središte u južnoj Africi (napušten u XII. st.). God. 1488. B. Díaz oplovio
je prvi put Rt dobre nade, a Nizozemac Jan van Riebeeck za potrebe
nizozemske Istočnoindijske kompanije osnovao je 1652. u Kaapu prvo
naselje bijelih doseljenika (Kapstadt). Radi zaštite novoga posjeda
Nizozemci su u Kaapu sagradili snažnu utvrdu (1666–79). Kaap je bio
vrlo značajna postaja između europskih država i njihovih kolonijalnih
posjedâ u Indijskom oceanu te jedna od ključnih točaka svjetske
pomorske trgovine. Ubrzo je kolonija razvila poljoprivrednu
gospodarsku djelatnost za potrebe koje je koristila rad robova. Prvi crni
robovi dovedeni su u novu koloniju 1657. Tako je u XVII. st. u srce
današnje Južnoafričke Republike istodobno došlo »crno« i »bijelo«
stanovništvo. Doseljeni Nizozemci ratovali su (1659–73) s Hotentotima i
potiskivali ih u unutrašnjost zemlje, a na svoje posjede dovodili su
robovsku radnu snagu iz drugih dijelova Afrike. Na istočnoj granici
Kaapa potomci europskih doseljenika, Buri, sukobljavali su se cijelo
stoljeće s Bantu narodima Xhosa i Khoi (od 1779). Početkom XIX. st. na
područje Natala i Transvaala prodrlo je pleme Zulu, koje je vodio
legendarni plemenski poglavica Čaka (Chaka), a protiv njega su se
ujedinili starosjedilački Bantu narodi Sotho i Swazi. Ratovi sa Zuluima
doveli su do velikih promjena u stanovništvu, a mnogobrojni izbjeglice u
brdovitom su kraju osnovali posebnu državu (Lesoto). Britanci su
osvojili Kaap 1795 (do 1802) i ponovno 1806., a već 1809. donijeli prve
zakone o zabrani slobodnoga kretanja Hotentota. Naseljavanje britanskih
kolonista i zabrana robovskoga rada (na temelju britanskoga zakona o
ukidanju ropstva) pogubno su utjecali na bursko poljodjelstvo, pa su se
Buri povukli u unutrašnjost, sjeverno i sjeveroistočno od Kaapa (1834–
38., »Veliki put«). Ondje su se sukobljavali sa Zuluima, koji su 1818–
30. u Zululandu i Natalu imali svoju domorodačku ranofeudalnu državu.
Pobijedivši Zulue (1838) Buri su osnovali republiku Natal (1839). Pošto
su Britanci 1843. anektirali Natal, Buri su se povukli iznad rijeke Vaal i
osnovali republiku Transvaal, a između rijeka Vaal i Oranje osnovali su
republiku Oranje. Velika Britanija priznala je 1852. neovisnost
Transvaala, a 1854. i Oranja. Transvaal se 1856. prozvao Južnoafričkom
Republikom. Nakon otkrića dijamanata (1868) Velika Britanija obnovila
je pokušaje osvajanja burskih republika (1877), što je dovelo do rata s
Burima koji su bili pod vodstvom Paula Krugera. Zbog vojnog
neuspjeha, Britanci su Konvencijom u Pretoriji (3. VIII. 1881) bili
primorani priznati burskim republikama neovisnost. Ozakonjivanje
prevlasti bjelačke manjine nad domorodcima započelo je već 1887. kada
je većina crnačkih zemljoposjednika u Kaapu izgubila pravo glasa. C. J.
Rhodes, ministar predsjednik kolonije Kaap (1890–96), proširio je
granice britanskoga kolonijalnog posjeda u južnoj Africi; on je zaposjeo
Rodeziju i Bechuanaland. Njegovo nastojanje da burske republike
podvrgne Velikoj Britaniji dovelo je do Burskoga rata (1899–1902)
nakon kojega su Transvaal i Oranje, potpisavši mirovni ugovor, izgubili
neovisnost i bili proglašeni kolonijama. Odlukom britanskog
Parlamenta (South Africa Act) južnoafričke kolonije Kaap, Natal,
Transvaal i Oranje bile su 31. V. 1910. sjedinjene u Južnoafrički Savez,
koji je sa statusom dominiona dobio unutrašnju autonomiju. Prvu
saveznu vladu sastavio je general L. Botha (1910–19), prvak
Južnoafričke stranke (South African Party) koja je okupljala britansko
stanovništvo, dok su Buri imali svoju Nacionalnu stranku (National
Party). Prve crnačke političke organizacije, Native Education
Association i Natal Native Congress, nastale već potkraj XIX. st.,
ujedinile su se 1912. u Afrički nacionalni kongres (African National
Congress), koji je započeo borbu protiv sve jače rasne diskriminacije u
zemlji. Budući da je u I. svjetskom ratu sudjelovao na strani Antante,
Južnoafrički je Savez na Mirovnoj konferenciji u Parizu kao mandatno
područje (od 1920) dobio Njemačku Jugozapadnu Afriku, koju je bio
okupirao već 1914–15. Preminuloga Bothu naslijedio je general J. C.
Smuts (1919–24), a njega James Barry Munnik Hertzog (1924–35), čija
je vlada donijela program rješenja crnačkoga pitanja, a on je u praksi
značio pojačanu diskriminaciju domorodačkoga stanovništva. Zakonom
1926. crnačko stanovništvo gubi pravo na kvalificirani rad.
Westminsterskim statutom Južnoafrički Savez stekao je neovisnost u
sklopu Commonwealtha (1931). God. 1934. Hertzog je Južnoafričku
stranku i svoju Nacionalnu stranku udružio u Ujedinjenu južnoafričku
stranku. Protiv toga je istupio Daniel François Malan i osnovao novu
Pročišćenu nacionalističku stranku (Purified Nationalist Party), s
ekstremnim rasističkim programom. Južnoafrički je Savez 6. IX. 1939.
objavio rat Njemačkoj, a nakon napadaja na Pearl Harbor i Japanu
(1. XII. 1941).
Nakon II. svjetskoga rata učvršćen je rasistički režim; vlast je uglavnom
imala (od 1948) afrikanerska Nacionalna stranka, koja je
provodila aparthejd. Od 1949. do sredine 1950-ih mnogim su zakonima
legalizirane rasna segregacija i diskriminacija; zabranjeni su rasno
miješani brakovi, prihvaćeni su zakoni o odvojenim naseljima, podjeli
na rasne skupine (bijelce, crnce, azijate i rasno miješane), zakoni o
zabrani komunističkoga djelovanja, o stvaranju bantustana i dr. Pravo
glasa imalo je samo bijelo stanovništvo; premijeri su bili Daniel
François Malan (1948–54), Johannes Gerhardus (Hans) Strijdom (1954–
58), Hendrik Frensch Verwoerd (1958–66). Protivljenje aparthejdu
vodio je Afrički nacionalni kongres (ANC), u kojem je rastao politički
utjecaj mladih vođa Nelsona Mandele, Olivera Tamba i dr. Godine 1949.
ANC je prihvatio novi program, pozivajući na štrajkove, građansku
neposlušnost, bojkot i druge oblike nenasilnog otpora, a u lipnju 1950.
organizirao je opći štrajk. Nacionalna konferencija protiv aparthejda
održana je 1955. uz sudjelovanje ANC-a te drugih crnačkih političkih i
sindikalnih organizacija. Zagovornici radikalnijih akcija protiv vlasti
istupili su iz ANC-a i 1959. stvorili Panafrički kongres (PAC). Nakon
što je 1960. crnačkomu stanovništvu kretanje bilo strogo ograničeno,
slijedili su masovni prosvjedi; policija je u Sharpevilleu (21. III. 1960)
ubila oko 70 demonstranata, a potom su zabranjeni ANC, PAC i druge
proturežimske organizacije. Pod međunarodnim osudama Južnoafrički
Savez istupio je iz Commonwealtha te 31. V. 1961. proglasio
Južnoafričku Republiku. Početkom 1960-ih nastale su vojne skupine
ANC-a i PAC-a te započele oružanu borbu. Slijedili su progoni crnačkih
vođa (1962–63), a uhićen je i N. Mandela (1964. osuđen je na doživotni
zatvor). Politiku aparthejda nastavili su premijeri Balthazar
Vorster (1966–78) i Pieter Botha (1978–84); protivile su im se crnačke
sindikalne, studentske i druge organizacije. Unatoč međunarodnim
osudama Južnoafrička Republika održala je gospodarske odnose s
industrijski razvijenim zapadnim zemljama (izvozi strateški važne i
druge sirovine); od 1964. SAD joj pomaže u razvoju nuklearnoga
programa. Godine 1966. Južnoafrička Republika odlukom UN-a izgubila
je skrbništvo nad Jugozapadnom Afrikom (od 1968. Namibija), ali je
nastavila okupaciju. Istodobno je Južnoafrička Republika vojno
djelovala protiv crnačkih oslobodilačkih pokreta u susjednim i drugim
zemljama. Prometna i gospodarska ovisnost Bocvane, Mozambika,
Malavija, Rodezije, Namibije, Lesota, Svazija, Zambije i drugih
regionalnih zemalja o Južnoafričkoj Republici olakšavala je njezin
geopolitički utjecaj. Nakon stjecanja neovisnosti Angole i Mozambika
(1975), Južnoafrička Republika nastojala ih je politički destabilizirati; u
južnoj Angoli vojno je intervenirala (od 1975) radi uništavanja baza
namibijskoga oslobodilačkog pokreta (SWAPO). Južnoafrički studentski
pokret organizirao je 16. VI. 1976. u Sowetu prosvjede protiv obveznog
učenja afrikanerskog jezika. Nakon policijske intervencije bilo je oko
300 poginulih; prosvjedi su se proširili na sve veće gradove, a oko 700
000 radnika stupilo je u štrajk. Od lipnja do rujna 1976. u nemirima je
poginulo više od 1000 ljudi; studentski vođa Steve Biko ubijen je nakon
uhićenja 1977., što je izazvalo nove demonstracije i zabrane crnačkih
organizacija (od 1977. ANC je učestalije izvodio gerilske akcije). Nakon
intervencije južnoafričkih snaga u Angoli i njihovih oružanih akcija u
drugim regionalnim zemljama (1975–77), UN je 1977. zabranio izvoz
oružja u Južnoafričku Republiku. Tijekom 1977–86. Južnoafrička
Republika povremeno je vojno djelovala u Angoli, Zambiji,
Mozambiku, Bocvani, Lesotu, Svaziju i Zimbabveu (neovisan od 1980).
Kao savez masovnih pokreta protiv aparthejda, 1983. osnovana je
Ujedinjena demokratska fronta (UDF); protivnik aparthejda anglikanski
biskup Desmond Tutu dobio je 1984. Nobelovu nagradu za mir. U rujnu
1984. P. Botha postao je predsjednik države pa je s Mozambikom
postigao sporazum o sigurnosti. Masovne crnačke pobune bile su
obnovljene sredinom 1980-ih u gradskim i industrijskim područjima
(1986. uvedeno je izvanredno stanje); više od 20 000 crnaca ubijeno je u
nemirima tijekom 1970-ih i 1980-ih. U drugoj polovici 1980-ih učestali
su i sukobi UDF-a i ANC-a s pokretom Inkatha, koji je
vodio Mangosuthu Buthelezi (vođa naroda Zulu). Godine 1988.
Južnoafrička Republika vojno se povukla iz južne Angole prema
sporazumu koji je uključivao i neovisnost Namibije (ostvarena 1990).
Političke promjene u Južnoafričkoj Republici započele su s
predsjednikom (1989–94) Frederikom Willemom de Klerkom, koji je
pod unutarnjim i međunarodnim pritiscima započeo ukidanje aparthejda.
Godine 1990. ukinuto je izvanredno stanje; ANC je legaliziran, a njegov
vođa N. Mandela oslobođen (velik je broj crnačkih oslobodilačkih
organizacija legaliziran, čemu su se protivile konzervativne stranke te
radikalne afrikanerske skupine). Počeli su pregovori o prijelaznoj vlasti i
budućem državnom uređenju; 1991. ukinuti su rasno diskriminirajući
zakoni. Uz političke pregovore dolazilo je i do nemira, u kojima je bilo
više od 10 000 poginulih (1990–94), uglavnom u sukobima pristaša
ANC-a i Slobodarske stranke Inkatha. Veću političku autonomiju
zahtijevala su područja KwaZulu, Natal i Bophuthatswana (ondje je
zbog nemira bilo uvedeno izvanredno stanje u ožujku 1994). Godine
1993. N. Mandela i F. W. de Klerk dogovorili su stvaranje prijelazne
vlasti i privremenog ustava, a za to su podijelili Nobelovu nagradu za
mir. Na prvim slobodnim izborima u travnju 1994. nadmoćno je
pobijedio ANC, a Mandela je postao predsjednik države (sastavljena je
koalicijska vlada od ANC-a, Nacionalne stranke, Inkathe i dr.).
Pregovori o novom ustavu (donesen u svibnju 1996) obnovili su sporove
oko političko-teritorijalnoga sastava; ANC se protivio autonomističkim
težnjama plemenskih i narodnih vođa (Buthelezija i dr.) te zahtjevima
(Afrikanerske narodne fronte i dr.) za stvaranjem posebne bjelačke
države. Na izborima u lipnju 1999. ponovno je pobijedio ANC, a
predsjednik je postao Thabo Mbeki (vođa ANC-a nakon Mandelina
povlačenja 1999). ANC je pobijedio i na sljedećim izborima (2004.,
2009. i 2014); od 2009. predsjednik je Jacob Zuma (vođa ANC-a od
kraja 2007). Početkom 2000-ih održane su znatne gospodarske i
društvene nejednakosti, što je narušilo političku stabilnost (sredinom
2011. bio je masovni štrajk radništva). Predsjednik Zuma bio je optužen
za korupciju, te je u veljači 2018. odstupio s položaja. Njegov zamjenik
(od 2014) Cyril Ramaphosa postao je novi predsjednik republike (od
prosinca 2017. predvodi ANC). Predsjednički mandat potvrđen mu je
izbornom pobjedom ANC-a u svibnju 2019.