Učiteljska priča koja se pamti cijeli život...

30 sekundi
Škola u prirodi. Kladanj. IV razred i naša avantura zvana razredna nastava ubrzo se završava.
Nas četiri učiteljice, prijateljice, koje smo od prvog dana dijelile sve radosti, brige i
nedoumice, koje smo zajedno učile iz svih situacija i nesebično dijelile ideje i materijale,
savjetovale jedna drugu, te zajedno dokoračale do četvrtog razreda... Učiteljski aktiv je
druga uža porodica. Bar je kod nas bio!
Fudbalski turnir bio je dogovoren za 17h tog posljednjeg dana. Šta je muškarac bez brkova i
škola u prirodi bez turnira i diska? Raduju se svi... Dječaci jer će odmjeriti snage u onome što
najviše vole, djevojčice jer će dokazati odanost i pripadnost navijajući iz sveg glasa i praveći
najbolje transparente i navijačke rekvizite, a učiteljice jer će dobiti konačno 2 sata predaha.
Dino, student DIF-a, dodijeljen nam je ispred agencije kako bi brinuo za sve sportske i fizičke
aktivnosti. Znači, Dino crta polja, postavlja kamenje kako bi improvizirao golove, izvlači ekipe
i redoslijed igranja, smješta navijače i ono najvažnije – pištaljku stavlja oko vrata i spreman je
za suđenje! Nas četiri sjele na sigurnoj udaljenosti da nas lopta ne bi pogodila, ali ipak da
imamo pregled situacije. Naručile kaficu, nabacile sunčane naočale i priča poče...
Utakmice se redaju jedna za drugom i dvije ekipe dođoše do finala. Nisam ni sumnjala da će
se moji momci naći tu. Mnogo njih trenira fudbal, na tjelesnom su veoma spretni, brzi,
snažni. Nema zadatka koji s lahkoćom ne mogu uraditi. Lagano okrećem stolicu prema
terenu... Ipak je finale! Sudija zviznu u pištaljku što je značilo početak utakmice. O fudbalu
sam, pored tog znaka, znala da golman ekipe brani, da svi ostali trče za loptom kako bi dali
gol. Ko da više golova, pobjednik je! Od mene dosta.
Utakmica poče. Protivnička ekipa dade gol, pa još jedan i još jedan. Od gromoglasnih
navijačica ostade samo sjena. Primivši i četvrti gol, predadoše se i igrači. Počeše se vući po
terenu i okrivljivati jedan drugog... O, samo to ne!!! Koliko puta smo ponovili da ne smiju
dozvoliti da se TIM raspadne. Ostajte kao jedan i kada blistate i kada ste podbacili! Vrtim se
na stolici i samo ponavljam da ne mogu vjerovati šta im je. Moje prijateljice se smiju i govore
mi da se opustim. Ne znam ni kako, rezultat u trenu dođe na 6:0. Katastrofa! Tada
spoznadoh nešto i o sebi: ne volim gubiti. Ne mogu ja to tako pustiti! Čuj 6:0! Skočih i
potrčah koliko me noge nose prema terenu. Vičem iz sveg glasa TIME OUT. Košarku sam više
pratila Dino se okrenu, djeca gledaju i ne vjeruju. Dino, treba nam samo pola minute.
Trebaju mi hitno! Šta je pomislio, ne znam, a nije me bilo ni briga. Važno je bilo da je dozvolio
da UČI uđe na teren. Okupismo se u krugu i ja počeh: Momci, šta vam je? Bakire, ti imaš
najbrže noge na svijetu. Eldare, niko od tebe snažnije ne puca loptu koja svaki put završi u
mreži. Šta je sada? A, ti, ti si tako snažan, obaraš sve redom na tjelesnom i na velikom
odmoru, obaraj i sada! Momci, dajte se trznite. Ja znam da ste vi najbolji! Šta će oni vama?
Letite i snažno! Idemo pobijediti! Ispružila sam desnu ruku i istog trena je prekri još pet
dlanova. Viknusmo iz sveg glasa OOOOOOOOOOOOOOOO, MRAVIĆI! Mravići su bili zaštitni
znak našeg odjeljenja. Marljivi i složni! Navijačice isto tako trznu taj povik i uspraviše se. Bilo
nam je dosta 30 sekundi! SAMO 30 SEKUNDI!
Šta da vam pričam?! 6:1, 6:2, 6:3 .... 6:7, 6:8 i kraj utakmice. Naša utakmica života!
Vratili smo se u Sarajevo. Odmah sazivamo roditeljski sastanak kako bismo podijelili iskustva
i zajedno pregledali fotografije. Javlja se Eldarov otac i kaže kako mu je Eldar pričao za turnir,
utakmicu i ludi preokret rezultata... Završio je rečenicom koju ću pamtiti cijeli život. Eldar mu
je rekao: Babo, kakav trener, da vidiš učiteljicu! Nisu nikada saznali da učiteljica nije znala
naziv niti jedne pozicije, niti jednu tehniku, pravilo... Samo je vjerovala u njih!
Prošlo je od tada 16 godina. Neki od njih su formirali svoju porodicu, imaju svoju djecu, neki
ganjaju karijeru i veoma su uspješni u tome što rade. Njihova UČI neizmjerno je ponosna na
njih! Već 16 godina imam neke druge MRAVIĆE. Moje studente, buduće učitelje. Sadržaji
koje učimo su drugačiji, ali su poruke uvijek iste. Ne odustajte jer vi to možete!
Da, skoro zaboravih... Crtali su najdraži momenat škole u prirodi. Oni crtali, ja sačuvala jer je
meni to bio i ostao najdraži crtež u životu.
Sanela Merjem Rustempašić