BU&CW

~1~
Bosnaunited
 BU&CW

ALEKSANDAR DIMA

KRALJICA MARGO

~2~
Bosnaunited
 BU&CW

PRVI DIO

~3~
Bosnaunited
 BU&CW

1.

LATINŠTINA GOSPODINA DE GIZA (DE GUSE-a)

U ponedeljak, osamnaestog dana, mjeseca augusta 1572, održavala se u Luvru velika

svečanost.
Prozori starog kraljevskog obitavališta, koji obično bijahu tako tamni, bili su
bliještavo osvijetljeni. Obližnji trgovi i ulice, obično tako samotni čim bi sa crkve
Sen-Žermen-d'Okseroa (Saint-Germain-d'Auxerrois) odzvonio deveti sat, bijahu, ma da je
bila ponoć, preplavljeni svjetinom.
Sva ta prijeteća, užurbana, bučna strka nalikovala je u mraku na tamno, uzburkano
more, čiji je svaki pokret predstavljao zahuktali jedan val. To more, koje se razlilo kejom i
koje je otjecalo ulicom de Fose-Sen-Žermen (des Fosses-Saint-Germain) i ulicom de l'Astris
(de l'Astruce), nadolazilo je da bi svojom plimom udaralo o zidove Luvra, a svojom osjefcom
pak o temelje palače Burbon, što se uzdizala preko puta.
Usprkos kraljevskoj svečanosti, a čak možda i upravo zbog kraljevske svečanosti,
bilo je nečeg prijetećeg u toj svjetini, jer ona je naslućivala da ovo slavlje, kome je
prisustvovala kao gledalac, bijaše tek predigra druge jedne svečanosti, zakazane za idući
tjedan, na koju će biti pozvana, i prilikom koje će se svom dušom baciti u uživanje. Dvor je
slavio vjenčanje gospođe Margerite de valoa (Marguerite de Valois), kćeri kralja Henrika II i
sestre kralja Karla IX, sa Henrikom Burbonskim, kraljem Navare. I doista, kardinal de
Burbon upravo je tog jutra sjedinio dvoje zaručnika, na podiju podignutom na vratima
crkve Notr-Dam (Notre-Dame), po ceremonijalu što bijaše uobičajen za vjenčanje
kraljevskih, princeza Francuske.
Ovaj je brak začudio sav svijet i zadao prilične glavobolje nekim pojedincima koji
bijahu dalekovidniji od ostalih. Ljudi nisu shvaćali zbližavanje dviju stranki ispunjenih
tolikom mržnjom, kao što to upravo onog trenutka bijahu stranka protestanata i stranka
katolika. Ljudi su pitali kako će mladi princ Konde (Conde) oprostiti vojvodi od Anžua
(Anjou), kraljevom bratu, smrt svog oca, koga je u Žarnaku (Jarnacu) ubio Monteskju
(Montesquiou). Pitali su se kako će pak mladi vojvoda de Giz (Guise) oprostiti admiralu de
Kolinjiu (de Colignyu) smrt svojeg oca, koga je u Orleanu ubio Poltro di Mere (Poltrot du
Mere). Štoviše, Ivana Navarska, hrabra supruga slabića Antuna Burbonskog koja bijaše
dovela svog sina Henrika na kraljevske zaruke što su na nj čekale, umrla je prije nepuna dva
mjeseca, a oko te nagle smrti raširile su se čudnovate glasine. Posvuda se potiho šaputalo, a
ponegdje i posve naglas govorilo, da je slučajno naišla na neku strašnu tajnu, te da ju je
Katarina de Mediči, pobojavši se da tu tajnu nekome ne otkrije, otrovala pomoću rukavica
natopljenih miomirisom, što ih je bio izradio izvjesni Rene, Firentinac koji bijaše veoma
vješt poslovima te vrste. Ta se glasina bijaše proširila i učvrstila tim više što su poslije smrti
ove velike kraljice na zahtjev njezina sina dvojica liječnika, od kojih jedan bijaše čuveni

~4~
Bosnaunited
 BU&CW

Ambroaz Pare (Ambroise Pare), dobila dozvolu da otvore i ispitaju tijelo, ali ne i mozak. No
kake je Ivana Navarska bila otrovana mirisom, upravo je mozak, jedini dio tijela što bijaše
isključen od autopsije, trebalo da pruži tragove zločina. Kažemo zločina, jer nitko nije
sumnjao u to da je bio počinjen zločin.
Povrh toga, posebno je kralj Karlo u to vjenčanje, koje ne samo što je uspostavljalo
mir u njegovu kraljevstvu, već također i privuklo u Pariz najvažnije hugenote Francuske, bio
uložio upornu gorljivost koja je ličila na tvrdoglavost. Budući da je od dvoje zaručnika jedno
pripadalo katoličkoj vjeri, a drugo pak reformiranoj, bili su prinuđeni da se obrate za
dozvolu Grguru XIII, koji je tada zauzimao papinsku stolicu u Rimu. Ta dozvola nije dolazila,
a to zakašnjenje je veoma uznemiravajo pokojnu navarsku kraljicu. Jednog dana izrazila je
Karlu IX svoje bojazni da ta dozvola neće nikako ni doći, na što je kralj odgovorio:
- Ne brinite, dobra moja tetko, ja vas poštujem više nego papu i volim svoju sestru
više nego što se bojim njega. Ja nisam hugenot, ali također nisam ni glupak, a ako će
gospodin papa odviše izigravati budalu, sam ću lično uzeti Margo (Margot) za ruku i odvesti
je da se vjenča s vašim sinom, posrijed propovijedi!
Te se riječi proširile iz Luvra u grad te, veoma razveselivši hugenote, zadaše znatnih
briga katolicima koji su se potiho pitali da li ih kralj stvarno izdaje, ili pak igra neku
komediju koja će jednog lijepog jutra ili jedne lijepe večeri dobiti svoj neočekivani rasplet.
Držanje Karla IX činilo se neobjašnjivo ponajviše u odnosu na admirala Kolinjia, koji
je već od unazad pet ili šest godina vodio ogorčeni rat protiv kralja: pošto je na njegovu
glavu bio raspisao nagradu od stotinu i pedeset tisuća zlatnih škuda, kralj se sada zaklinjao
samo njime, nazivao ga svojim ocem te u sav glas izjavljivao da će odsada samo njemu
povjeriti vođenje rata, zbog čega se činilo da se i sama Katarina de Mediči, koja dosada
bijaše ravnala postupcima, voljom, pa čak i prohtjevima mladoga vladara, počela ipak
uznemiravati, a to nije bilo bez razloga, jer, u jednom trenutku otvorene iskrenosti, Karlo IX
bijaše u vezi flandrijskog rata rekao admiralu:
- Moj oče, ima pritom još jedna stvar na koju valja dobro pripaziti: radi se o tome da
kraljica-majka i koja, kao što znate, nastoji svakamo zabadati svoj nos, ne sazna ništa o tome
poduhvatu, te da ga zadržimo u takvoj tajnosti da ona o njemu ne sazna ni mrvice. Jer,
spletkarica kakva već jeste, ona bi nam sve pokvarila!
No iako je bio mudar i iskusan, Kolinji nije mogao zadržati u tajnosti jedno tako
potpuno povjerljivo saopćenje. I, ma da je u Pariz bio došao ispunjen velikim sumnjama, te
uprkos tome što mu se prilikom njegova odlaska iz Šatijona (Chatillon-a) neka seljanka
bijaše bacila pred noge vičući: »Oh gospodine, dobri naš gospodaru, ne idite u Pariz, jer ako
odete onamo, umrijet ćete vi i svi oni koji će poći s vama!«, njegove su sumnje malo po malo
nestale iz njegova srca, a također i iz srca Telinjiova (Teligny-ova), njegova zeta, kome je
kralj isto tako iskazivao veliko prijateljstvo nazivajući ga svojim bratom, kao što admirala
nazivaše svojim ocem, i govoreći mu »ti«, kao što je to činio sa svojim najboljim prijateljima.
Hugenoti, osim nekoliko zlopamtila i sumnjičavih duhova, bijahu dakle posvema
umireni. Smrt kraljice navarske bila je navodno prouzrokovana upalom plućne maramice, a
prostrane dvorane Luvra napuniše se svim tim vrlim protestantima kojima je ženidba
njihovog mladog glavara Henrika obećavala neočekivani povratak sreće. Admiral de Kolinji,
La Rošfuko (La Rochefoucault), princ Konde mlađi, Telinji, ukratko sve prvaci stranke
likovali su videći kako su svemoćni u Luvru i dobrodošli u Parizu čak i oni što su ih tri
~5~
Bosnaunited
 BU&CW

mjeseca ranije kralj Karlo i kraljica Katarina htjeli povješati na vješala viša od onih što
bijahu namijenjena ubojicama. Samo maršal de Monmoransi (Montmoreney) nedostajao je
među svojom subraćom, jer, nikakva ga obećanja nisu mogla privući, i nikakav privid ga nije
mogao obmanuti, te je ostajao u osami svojeg dvorca Il-Adam (Isle-Adam) ispričavajući
svoju povučenost bolju što mu. ga još uvijek pričinjava smrt njegova oca, konetabla An de
Monmoransi-a (Anne de Montmorency), koga je Robert Stjuard (Stuart) usmrtio hicem iz
pištolje u bitki kod Sen-Denia (Saint-Denisa). No kako se taj događaj bijaše zbio prije više od
tri godine, i kako je osjećajnost predstavljala vrlinu koja bijaše veoma malo u modi u ono
doba, ljudi su u toj prekomjerno produženoj koroti mislili ono što im je bilo s voljom misliti.
Uostalom, sve je ukazivalo na to da je maršal de Monmoransi u zabludi. Kralj,
kraljica, vojvoda, od Anžua i vojvoda od Alensona (Alencon-a) bijahu divni gostoprimci na
kraljevskoj svečanosti.
Vojvoda od Anžua primao je i od samih hugenota veoma zaslužene pohvale zbog
dviju bitaka kod Žarnaka i Monkontura što ih je bio dobio prije nego li je napunio
osamnaestu godinu, zreliji u tome no što to bijahu Cezar i Aleksandar s kojima se ga
uspoređivali, pripisujući manju vrijednost, naravno, pobjednicima kod Farsale i Isosa.
Vojvoda od Alansona promatrao je sve to svojim umilnim i prijetvornim okom. Kraljica
Katarina je blistala od zadovoljstva te je, sva ogrezla i milostivo, obasipala princa Henrika
de Kondea čestitkama zbog njegova nedavna, vjenčanja s Marijom de Klev (de Cleves). I
napokon i sama gospoda de Giz smiješila su se strašnim neprijateljima svoje kuće, a vojvoda
de Majen (Mayenne) dogovarao se sa gospodinom de Tavanom (Tavannes) i s admiralom o
skorom ratu, što ga je više no igda valjalo objaviti Filipu II.
Posred tih grupa šetkao je amo-tamo jedan mladić, lagano pognute glave i ušiju
naćuljenih na svete razgovore. Imao je lukave oči, kratko podrezanu crnu kosu, jake obrve,
nos povijen poput orlova kljuna, prepreden smiješak, a brada i brkovi tek što su mu iznikli.
Taj mladić koji je do sada bio na sebe svratio pozornost samo u okršaju kod Arne-le-Dik-a
(Arnay-le-Duc-a) gdje se bijaše hrabro založio, i koji je ubirao pohvale za pohvalama, bijaše
najmiliji učenik Kolinijev i junak dana. Tri mjeseca ranije, to jest u doba kada je njegova
majka još bila na životu, nazivahu ga princom od Bearna (Bearn-a). Sada su ga nazivali
kraljem Navare, sve dok ga ne budu nazivali Henrikom Četvrtim.
S vremena na vrijeme njegovim čelom preletjeo bi taman i hitar oblak. Prisjećao se,
bez sumnje, kako jedva da tome ima dva mjeseca što mu je umrla majka, a manje od ikoga
se dvoumio da je umrla otrovana. No taj je oblak bio prolazan i nestajao bi poput treperave
sjenke. Jer oni koji su mu se obraćali, oni koji su mu čestitali, oni koji su ga gurkali
laktovima, bili su upravo oni koji su ubili hrabru Ivanu d'Albre (Jeanne d'Albret).
Nekoliko koraka od kralja Navare, gotovo jednako zamišljen, jednako zabrinut kao
što se ovaj pretvarao da je radostan i iskren, stajao je vojvoda de Giz i razgovarao s
Telinjijem. Bio je sretniji od Bearnca, i njegova je slava u njegovoj dvadesetoj godini gotovo
već dostilgla slavu njegova oca, velikog Franje de Giza. Bijaše to elegantan gospodin, visoka
stasa, ponosita i obola pogleda, obdaren urođenom veličajnošću zbog koje se, kad bi polazio,
govorilo da kraj njega ostali prinčevi liče na prostu svjetinu. Ma koliko da je bio mlad,
katolici su u njemu gledali poglavara svoje stranke, kao što su pak hugenoti gledali svojega
u tom mladom Henriku Navarskom, čiji smo portret upravo zacrtali.
Isprva bijaše nosio naslov princa od Žoanvila (Joinville-a) te je pri opsadi Orleana
~6~
Bosnaunited
 BU&CW

iskušao svoje prvo oružje, pod vodstvom svojeg oca koji je izdahnuo u njegovom naručju,
naznačivši mu kao svoga ubojicu admirala de Kolinija. Tada je mladi vojvoda, poput
Hanibala, položio svečanu zakletvu: da će osvetiti smrt svojeg oca na admiralu i na njegovoj
porodici te da će progoniti one koji bijahu njegove vjere, bez predaha i odmora, obećavajući
bogu da će biti njegov anđeo osvetnik na zemlji sve do dana kada rče i posljednji heretik biti
istrijebljen. Nitko, prema tome, nije bez najdubljeg čuđenja gledao kako taj princ, koji je
inače bio tako vjeran svojoj riječi, pruža ruku onima za koje se bijaše zakleo da će ih
smatrati svojim vječnim neprijateljima, i ikako prisno razgovara sa zetom onoga čiju smrt
bijaše obećao svojem umirućem ocu.
Međutim, već smo rekli, ovo je veče bilo veče iznenađenja.
I doista, sa onim poznavanjem budućnosti što na svu sreću nedostaje ljudima, s
onom mogućnošću čitanja u srcima što nažalost pripada samo bogu, povlašteni promatrač
tome bi bilo dano da prisustvuje toj svečanosti, bio bi uživao u zacijelo najčudnovatijem
spektaklu što ga pružaju anali žalosne ljudske komedije.
No taj promatrač, koga nije bilo u unutarnjim galerijama Luvra, nastavljao je na ulici
da gleda svojim plamtećim očima i da mrmlja svojim prijetećim glasom. Taj promatrač
bijaše narod koji je, svojim instinktom što bijaše čudesno izoštren mržnjom, izdaleka pratio
sjenke svojih nepomirljivih neprijatelja, tumačeći svoje utiske isto tako bez uvijanja kao što
bi to mogao činiti znatiželjnik ispred prozora kakve hermetski zatvorene plesne dvorane.
Muzika opija i upravlja plesača, dok znatiželjnik vidi samo pokrete te ismijava toga pajaca
koji skakuće bezrazložno, jer, – znatiželjnik ne čuje muziku.
Muzika koja je opijala hugenote bijaše glas njihove gordosti.
Svjetla što su se krijesila u očima Parižana posred noći bijahu munje njihove mržnje
koje su osvjetljavale budućnost.
Međutim, u unutrašnjosti sve je i nadalje bilo nasmijano, a toga trenutka čitavim
Luvrom prostrujao je čak i šapat, slađi i laskaviji no igda: mlada zaručnica, pošto bijaše
otišla da skine svoju raskošnu vjenčanicu, svoj plašt s povlakom i svoj dugački veo, upravo
se vratila u plesnu dvoranu, u pratnji vojvotkinje de Never (Nevers), svoje najbolje
prijateljice, a vodio ju je njezin brat Karlo IX, koji ju je predstavljao najznačajnijim svojim
gostima.
Ta zaručnica bijaše kći Henrika II, biser francuske krune, bijaše Margerita de Valoa,
koju kralj Karlo IX, u svojoj prisnoj nježnosti za nju, nije nikada nazivao drugačije već »moja
sestra Margo«.
Sigurno nikada nijedan doček, ma koliko da je bio laskav, nije bio zasluženiji od
načina kojim tog trenutka dočekaše novu kraljicu Navare. Margeriti u to doba bijaše jedva
dvadeset godina, a već je bila predmet hvalospjeva svih pjesnika, koji je jedni uspoređivahu
s Aurorom, a drugi pak s Kiterankom. I doista, ona bijaše ljepotica bez premca na tome
dvoru, na kome je Katarina okupila najljepše žene što ih je mogla naći, kako bi ih učinila
svojim sirenama. Imala je crnu kosu, blještavu put, pohotljivo oko oivičeno dugačkim
trepavicama, usta rumena i fina, elegantan vrat, raskošan i gibak stas i dječju nožicu
stegnutu satenskom papučicom. Francuzi, čija je bila, bijahu ponosni videći kako se na
njihovoj grudi rascvao tako divan cvijet, a stranci, koji bi prolazili Francuskom, vraćali bi se
odande zablješteni njezinom ljepotom, ako su je samo vidjeli, opčinjeni njezinom, učenošću,

~7~
Bosnaunited
 BU&CW

ako su s njom razgovarali. Bijaše to stoga što je Margerita bila ne samo najljepša, već i
najobrazovanija žena svoga vremena, a navodila se izreka nekog talijanskog učenjaka koji
joj bijaše predstavljen i koji je, pošto je sa njom bio razgovarao sat vremena na talijanskom,
španjolskom, latinskom i grčkom jeziku, od nje otišao izjavivši u svome oduševljenju:
»Vidjeti dvor a ne vidjeti Margeritu de Valoa, isto je kao i ne vidjeti ni Francusku ni dvor!«
Međutim, nije također nedostajalo ni huškanja protiv kralja Karla IX i navarske
kraljice. Poznato je kakvi huškači bijahu hugenoti. Mnoge aluzije u prošlosti i mnoga pitanja
u pogledu budućnosti bijahu posred tih huškanja spretno upravljena na kralja, no ovaj je na
sve te aluzije odgovarao sa svojim blijedim usnama i sa svojim prepredenim smiješkom:
- Dajući svoju sestru Margo Henriku Navarskome, dajem čitavo svoje srce svim
protestantima kraljevstva!
Bijaše to izreka koja je jedne umirila, a druge pak navela na podsmjeh, jer je stvarno
imala dva smisla: jedan očinski, kojim Karlo IX čiste savjesti nije htio preopteretiti svoju
misao, i drugi, sraman za zaručnicu, za njezina supruga i za samog onog koji ju je izgovorio,
jer je podsjećala na neke tajne skandale sa kojima je dvorska kronika već bila našla načina
da uprlja vjenčanu haljinu Margerite de Valoa.
Međutim, gospodin de Giz razgovarao je sa Telinjijem, kako rekosmo, no on tome
razgovoru nije posvećivao toliko živu pozornost, a da se ne bi pokatkad okrenuo kako bi
bacio poneki pogled na skupinu dama posred koje je blistala kraljica Navare. Kada bi se
pogled ove princeze susreo sa pogledom mladoga vojvode, činilo se da neki oblak zasjenjuje
to dražesno čelo oko kojeg su dijamantne zvijezde tvorile treperavu aureolu, a neka
neodređena namjera kao da je prožimala njezino nestrpljivo i uzbuđeno držanje.
Princeza Klauđija, starija Margeritina sestra koja se već prije nekoliko godina bijaše
udala za vojvodu od Lotaringije, primijetila je taj nemir pa joj je prišla kako bi je zapitala za
uzrok, kad li se uslijed toga što se svatko uklanjao ispred kraljice-majke koja se približavala
oslonjena o ruku mladog princa Kondea, nađe odgurnuta daleko od svoje sestre. Tada je
nastalo opće komešanje, što vojvoda de Giz iskoristi da bi se približio gospođi de Never,
svojoj šurjakinji, pa prema tome i Margeriti. Vojvotkinja od Lotaringije, koja mladu kraljicu
ne bijaše ispustila iz očiju, vidje tada umjesto onog oblaka što ga je bila zapazila na njezinu
čelu, kako njezinim obrazima prelazi žarki plamen. Za to vrijeme se vojvoda sve više
približavao, a kad se našao na nepuna dva koraka od Margerite, ona se, kanda više ga
osjećajući negoli videći, okrene te učini grčevit napor ne bi li svome licu podala miran i
bezbrižan izgled. Tada je vojvoda pozdravi sa poštovanjem te, klanjajući se pred njom,
prošapta poluglasno:
- Ipse attulli. Što će reći: »Donio sam« ili »lično sam donio«. Margerita uzvrati poklon
mladome vojvodi, a uspravljajući se dobaci slijedeći odgovor:
- Noctu pro more. Što je značilo: »Noćas kao i obično«.
Te tihe riječi, što ih je kraljičin ogromni plisirani ovratnik upio poput zavoja neke
doglasne cijevi, nije čuo niko osim osobe kojoj su bile upućene. Međutim, ma koliko da je bio
kratak taj dijalog, on je bez sumnje obuhvatio sve što je ovo dvoje ljudi imalo jedno
drugome da kaže, jer se oni poslije te razmjene dviju riječi za tri raziđoše. Margeritino čelo
bilo je zamišljenije, a vojvodino pak blistavije negoli prije no što se jedno drugome bijahu
približili.

~8~
Bosnaunited
 BU&CW

Ovaj mali prizor se odvio, a da mu čovjek, koji bi bio imao ponajviše interesa na tome
da ga zapazi, kanda nije pridao ni najmanje pažnje. Jer kralj Navare sa svoje strane imao je
oči samo za jednu jedinu osobu koja je oko sebe okupljala dvorjanstvo gotovo jednako tako
brojno kao i Margerita de Valoa. Ta osoba bijaše lijepa gospođa de Sov (de Sauve).
Šarlota de Bon-Samblanse (Charlotte de Beaune-Semblancav), unuka nesretnog
Samblansea i žena Simona de Fizes, baruna de Sova, bijaše jedna od dvorskih dama Katarine
de Mediči i jedna od najzloglasnijih pomoćnica ove kraljice, koja je svojim neprijateljstvima
točila ljubavni napitak, kada se nije usuđivala da im natoči firentinski otrov.
Malena, plavokosa, naizmjenice pršteći od živahnosti ili pak izdišući od melankolije,
vazda spremna za ljubav i za spletku - ta dva značajna posla što su od unazad pedeset
godina zaokupljala dvor triju kraljeva koji bijahu slijedili jedan za drugim - žena u punom
smislu te riječi i u punoj dražesti njezina značenja, od modrog oka punog čežnje ili pak
blistavog od žara, pa sve do malenih nožica, već od prije nekoliko mjeseci domogla svih
sposobnosti kralja Navare, koji je tada stajao na početku svoje ljubavničke karijere baš kao i
svoje političke. I to u tolikoj mjeri da Margerita Navarska, ta veličanstvena i kraljevska
ljepotica, nije našla više čak ni divljenje u dnu srca svojega supruga. A ono što bijaše
neshvatljivo, i čemu su se svi čudili čak i od te duše tako pune tmine i misterija, bijaše
činjenica da Katarina de Mediči, provodeći i nadalje svoj plan o sjedinjenju svoje kćeri sa
kraljem Navare, nije prestajala da gotovo otvoreno potpomaže ljubavnu vezu ovoga
potonjeg sa gospođom de Sov. Ali, usprkos ovoj moćnoj podršci i nasuprot lakim običajima
onoga doba, lijepa Šarlota bijaše sve do sada odolijevala. A uslijed tog neshvatljivog,
nečuvenog odolijevanja, i više još negoli uslijed ljepote i duha one koja je odolijevala, rodila
se u Bearnčevom srcu jedna strast koja se, ne mogavši se zadovoljiti, zavukla u samu sebe te
u srcu mladoga kralja iskorijenila plahost i oholost sve do one bezbrižnosti, upola filozofske
upola trome, što je sačinjavala osnovu njegova karaktera.
Gospođa de Sov upravo je prije nekoliko minuta ušla tek u plesnu dvoranu. Bilo iz
prkosa, bilo pak zbog boli, ona bijaše isprva odlučila da uopće ne prisustvuje trijumfu svoje
suparnice te je, pod izlikom da se loše osjeća, pustila svoga muža, koji već pet godina bijaše
državni sekretar, da pođe u Luvr sam. No spazivši baruna de Sov bez žene, Katarina de
Mediči se raspitala za uzroke što su njezinu voljenu Šarlotu naveli na izbivanje, a saznavši
da je posrijedi tek lagana indispozicija, napisala joj je nekoliko riječi poziva koje se mlada
žena požurila poslušati.
Henrik, isprva ožalošćen njezinom odsutnošću, ipak je stao slobodnije disati kad je
vidio kako gospodin de Sov ulazi sam. No u trenutku kada je, ni najmanje ne očekujući
njezino pojavljivanje, uzdahnuvši krenuo da se približi tom ljupkom stvorenju što ga je bio
osuđen ako već ne voljeti, a ono bar smatrati svojom suprugom, ugleda na kraju galerije
gospođu de Sov. Osta tada ukopan na svome mjestu, očiju prikovanih za ovu kirku koja ga je
vezivala za se kao nekim magičnim lancima, pa se, nakon jedne kretnje oklijevanja što je
nalikovala više na iznenađenje negoli na bojazan, umjesto da se nastavi približavati svojoj
ženi, uputi prema gospođi de Sov.
Videći da se kralj Navare, čije su lako upaljivo srce poznavali, približava lijepoj
Šarloti, dvorjani pak sa svoje strane nisu imali hrabrosti da se suprotstave njihovom
susretu. I tako je, istovremeno dok su Margerita i gospodin de Giz izmenjivali ono nekoliko
latinskih riječi što smo ih naveli, Henrik, stigavši do gospođe de Sov, započeo na veoma
~9~
Bosnaunited
 BU&CW

razumljivom, francuskom jeziku (iako obojenom gaskonjskim naglaskom) jedan razgovor

koji bijaše mnogo manje tajanstven.
- Ah, prijateljice moja! - reče on - Stigli ste, eto, u trenutku kada mi rekoše da ste
bolesni i kada sam već bio izgubio nadu da ću vas vidjeti!
- Sire - odgovori gospođa de Sov - zar me Vaše Veličnastvo želi uvjeriti da mu je teško
palo što je izgubio tu nadu?
- Trista mu! Tako je! - odvrati Bearnac. - Vi dobro znate da ste moje sunce po danu i
moja zvijezda u noći. Zaista, osjećao sam se kao u najdubljoj tmini, kadli ste se maločas
pojavili i sve unaokolo rasvijetlili!
- Ja vam dakle činim medvjeđu uslugu, gospodine!!
- Što time želite reći, prijateljice moja?
- Želim reći da, kad je netko suprug najljepše žene Francuske, jedina stvar koju treba
da želi jeste da svjetlost nestane kako bi se uklonila mraku. Jer, u mraku nas očekuje sreća!
- Ta sreća, nevaljalice, vi to dobro znate, leži u rukama jedne osobe. A ta se osoba
ruga i poigrava sa ubogim Henrikom.
- Oh! - otpovrne barunica - Ja bih, naprotiv, rekla da je upravo ta osoba predmet igre i
podsmijeha kralja Navare!
Henrik se uplaši zbog tog neprijateljskog držanja, no ipak pomisli da ono odaje
prkos, a da prkos nije ništa drugo do li maska ljubavi.
- Doista, draga Šarloto - reče - vi mi nepravedno spočitavate, i ne mogu shvatiti da
tako krasna usta mogu istovremeno biti i tako okrutna! Ta zar mislite da sam ja onaj koji se
ženim? O! Ne, do vraga! Ne ženim se ja!
- Zar ja, možda? - dobaci barunica jetko, ukoliko se uopće može činiti jetkim glas žene
koja nas voli i koja nam predbacuje da je ne volimo.
- Te vaše lijepe oči, barunice, zar one nisu oštrovidnije? Ne, ne, ne vjenčava se Henrik
Navarski sa Margeritom de Valoa!
- Pa tko drugi onda?
- Eh, bogamu, reformirana crkva vjenčava se sa papom, i to je sve!
- No, no, gospodine, mene nećete splesti vašim duhovitostima! Vaše Veličanstvo ljubi
gospođu Margeritu, a ja vam to ne zamjeravam, bože sačuvaj! Ona je dovoljno lijepa da bude
ljubljena!
Henrik porazmisli časkom, a za vrijeme dok je razmišljao, dobroćudan smiješak
zadiže uglove njegovih usana.
- Barunice - reče - vi tražite svađu sa mnom, kako mi se čini. Međutim, vi nemate
prava na to. Hajde, što ste vi učinili kako biste me spriječili da se oženim gospođom
Margeritom? Ništa! Naprotiv, stalno ste me bacali u beznađe!
- A i sva je sreća što sam tako postupala! - otpovrne gospođa de Sov.
- Kako to?
- Bez sumnje, jer danas se vjenčavate sa drugom!
- Ah, vjenčavam se sa njom jer me vi ne volite!

~ 10 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Da sam vas voljela, Sire, sada bi mi dakle valjalo da umrem za jedan sat!
- Za jedan sat! Što mislite time? I od čega biste umrli?
- Od ljubomore... jer za jedan sat će kraljica Navare otpustiti svoje dvorjanke, a vaše
Veličanstvo pak svoju gospodu.
- Zar vas ova misao zaista zabrinjava, prijateljice moja?
- To ne kažem. Kažem samo: kad bih vas voljela, onda bi me strahovito zabrinjavala.
- Pa dobro! - klikne Henrik, preplavljen radošću što je čuo ovo priznanje, prvo što ga
je dosada dobio. - A da kralj Navare večeras ne otpusti svoju
pratnju?
- Sire - odvrati gospođa de Sov, pogledavši kralja sa začuđenjem koje ovoga puta nije
bilo odglumljeno - vi govorite stvari koje su nemoguće, a prije svega nevjerojatne!
- A što bi trebalo da učinim kako biste mi vjerovali?
- Trebalo bi da mi za to pružite dokaz, a taj mi dokaz ne možete pružiti.
- O da, barunice, o da! Naprotiv! Tako mi svetog Henrika, ja ću vam ga pružiti! -
poviče kralj proždirući mladu ženu pogledom usplamtjelim od ljubavi.
- Oh, Veličanstvo! - prošapta lijepa Šarlota spuštajući svoj glas i svoje oči. - Ne
shvaćam... Ne, ne! Nemoguće je da biste pobjegli od sreće koja vas
èeka!
- Četiri su Henrika u ovoj dvorani, ljubljena! - nastavi kralj. - Henrik Francuski,
Henrik Konde, Henrik Giz, no samo je jedan Henrik Navarski!
- Pa onda?
- Pa onda, ako biste toga Henrika Navarskog imali pokraj sebe čitave ove noći?
- Čitave ove noći?
- Da! Hoćete li onda biti sigurni da nije pokraj druge žene?
- Oh, kad biste to učinili, Sire! - klikne sad sa svoje strane gospođa de Sov.
- Na časnu plemićku riječ, učinit ću! Gospođa de Sov podiže svoje velike oči, vlažne
od sladostrasnih obećanja, i nasmiješi se kralju, čije se srce ispuni opojnom radošću.
- Dakle? - upita Henrik - Što biste u tom slučaju rekli?
- Oh! U tom slučaju - odgovori Šarlota - u tom slučaju bih rekla da me Vaše
Veličanstvo doista ljubi.
- Trista mu! Vi ćete to i reći, jer to stoji, barunice!
- Ali, kako udesiti? - promrmlja gospođa de Sov.
- Ah, pobogu, barunice, nije moguće da u svojoj okolini nemate neku komorkinju,
neku družbenicu, neku djevojku u koju se možete pouzdati?
- O, imam Dariolu koja mi je toliko odana da bi se za mene dala razrezati na komade.
Pravo blago!
- Do vraga, barunice, recite toj djevojci da ću utemeljiti njezinu sreću kada budem
postao kraljem Francuske, kako mi proriču astrolozi.
Šarlota se osmjehne, jer je Bearnac u to doba već bio na glasu zbog gaskonjada u vezi

~ 11 ~
Bosnaunited
 BU&CW

sa svojim obećanjima.
- Pa dobro - reče ona - što želite od Dariole?
- Veoma malo za nju, za mene sve!
- Dakle?
- Vaše odaje su iznad mojih?
- Da.
- Neka čeka za vratima. Pokucat ću lagano tri puta. Ona će otvoriti, a vi ćete imati
dokaz koji sam vam ponudio.
Gospođa de Sov posuti nekoliko trenutaka. Potom, baš kao da se obazrela oko sebe
da se osigura da je netko ne čuje, ona na trenutak zadrži svoj pogled na grupi u kojoj se
nalazila kraljica-majka. Međutim, ma kako kratak da je bio taj trenutak, ipak je dostajao da
Katarina i njezina dvorska dama uzajamno izmijene poglede.
- Oh, a kad bih htjela - reče gospođa de Sov sirenskim glasom koji bi rastopio i vosak
u Odisejevim ušima - a kad bih htjela da uhvatim Vaše Veličansto u laži?
- Pokušajte, prijateljice moja, pokušajte!
- Oh, vjere mi, priznajem da jedva obuzdavam želju!
- Pustite se pobijediti! Žene su najjače poslije svog poraza.
- Sire, držim vas za vaše obećanje glede Dariole za dan kada budete postali kraljem
Francuske.
Henrik krikne od radosti.
Upravo u trenutku, kad se taj krik oteo iz Bearnčevih ustiju, kraljica Navare
odgovorila je vojvodi de Giz:
»Noctupro more - Noćas kao i obično.«
A tada se Henrik udalji od gospođe de Sov isto tako sretan kao što se pak vojvoda de
Giz sa svoje strane udaljio od Margerite de Valoa.
Jedan sat nakon tog dvostrukog prizora što smo ga upravo opisali, kralj Karlo i
kraljica-majka se povukoše u svoje odaje. Dvorane počeše gotovo smjesta da se prazne, a
galerije stadoše pokazivati podnožja svojih mramornim stupova. Admiral i princ Konde
krenuše sa četiri stotine hugenotskih plemića, posred mnoštva koje je mrmljalo pri
njihovom prolasku. A zatim pak izađoše Henrik de Giz i lotarinška i katolička gospoda
ispraćeni povicima radosti i klicanjem svjetine.
Što se pak tiče Margerite de Valoa, Henrika Navarskog i gospođe de Sov, poznato je
da su stanovali u samome Luvru.

~ 12 ~
Bosnaunited
 BU&CW

2.

ODAJA KRALJICE NAVARE

Vojvoda de Giz je odveo svoju šurjakinju, vojvotkinju de Never u palaču koja se

nalazila u ulici di Som (du Chaume), preko puta ulice de Brak (de Brac). A pošto ju je predao
njezinim dvorkinjama, uputi se u svoje odaje da bi promijenio odijelo, ogrnuo taman plašt i
naoružao se jednim od onih kratkih i oštrih bodeža što ih nazivahu »plemićkom vjerom« i
koji su se nosili bez mača. Ali, u trenutku kada ga je uzimao sa stola na kome je ležao,
primijeti maleno pisamce utaknuto između oštrice i toka.
On ga otvori i pročita slijedeće:
»Nadam se svakako da se gospodin de Giz noćas neće vraćati u Luvr, ili pak, ako se
bude vraćao, da će biti bar toliko oprezan da se oboruža dobrom žičanom košuljom i dobrim
mačem.«
- O, o! - usklikne vojvoda okrenuvši se svojem komorniku. - Čudnog li upozorenja,
meštre Robene (Robein-e)! Učinite mi sada zadovoljstvo pa mi recite boje su osobe prodrle
ovamo za vrijeme mog izbivanja?
- Samo jedna, uzvišeni gospodine!
- Koja?
- Gospodin di Gast (Du Gast).
- Hm, hm! Stvarno, učinilo mi se da prepoznajem rukopis. I ti si siguran da je došao
Di Gast, ti si ga vidio?
- I više od toga, uzvišeni gospodine. Govorio sam sa njim.
- U redu. Poslušat ću dakle taj savjet. Moju čeličnu košulju i moj mač!
Komornik, navikao na to mijenjanje odjeće, donese i jedno i drugo. Vojvoda obuče
svoju košulju koja bijaše spletena od tako finih očica, da to ocjelno pletivo nije bilo nimalo
deblje od baršuna. Potom preko nje odjene svilenu košulju i prsluk izrađen u srebrenom i
sivom tonu, bojama koje je najviše volio, navuče visoke čizme koje su mu dostizale do
sredine butina, pokrije glavu beretom od crnog baršuna bez ukrasa od perja ili dragog
kamenja, ogrne plašt tamne boje, zađene za pojas bodež te, predavši svoj mač u ruke jednog
paža, jedine pratnje za koju je htio da mu se pridruži, krene put Luvra.
Kada je pokročio na prag palače, noćobdija Sen-Žermen-l'Okseroa upravo je najavio
~ 13 ~
Bosnaunited
 BU&CW

prvi jutarnji sat.

Ma koliko da je bilo kasno u noći i ma koliko da su ulice bile nesigurne u ono doba,
pustolovnom se princu putem nije desila nikakva nezgoda te je zdrav i čitav dospio pred
ogroman masiv staroga Luvra, čija se sva svjetla bijahu postepeno pogasila i koji se u to
noćno doba uzdizao stravičan u tišini i mraku.
Ispred kraljevskog dvorca protezao se dubok jarak, na koji je gledala većina soba
prinčeva što su stanovali u palači. Margeritine odaje nalazile su se na prvom katu.
A taj prvi kat, na koji bi se čovjek bio mogao popeti da nije bilo jarka, uzdizao se
zahvaljujući tome udubljenju u visini od gotovo trideset stopa te je prema tome bio izvan
domašaja ljubavnika i provalnika, što gospodina vojvodu de Giza nije ni najmanje
sprečavalo da se odlučno spusti u jarak, i u istom trenutku začu se štropot jednog prozora u
prizemlju, koji se otvarao. Taj je prozor bio osiguran rešetkama. Ipak, pojavi se jedna ruka,
skine jednu prečku što bijaše već unaprijed iščupana, te kroz nastali otvor spusti jednu
svilenu uzicu.
- Jeste li to vi, Žijono (Gillonne)? - upita vojvoda tihim glasom.
- Jesam, gospodine! - odvrati jedan ženski glas još tišim šapatom.
- A Margerita?
- Čeka vas.
- U redu.
Pri ovim riječima vojvoda dade znak svojem pažu koji odgrne svoj plašt i odmota
male ljestve od užeta. Vojvoda priveže jedan kraj ljestava o uzicu koja je visila s prozora.
Žijona povuče ljestve k sebi te ih dobro pričvrsti, a vojvoda, pošto bijaše svoj mač zatakao o
pojas, započe penjanje koje se dovrši bez nezgoda. Za njim se prečka vrati na svoje mjesto,
prozor se zatvori, a paž, pošto je vidio da je njegov gospodar mirno ušao u Luvr do čijih ga je
prozora na isti način otpratio već dvadesetak puta, umota se u svoj plašt te legne u sjeni
zidina na travu jarka.
Noć bijaše mračna, a nekoliko kišnih kapi, velikih i mlakih, palo je iz oblaka nabijenih
sumporom i elektricitetom.
Vojvoda de Giz pođe za svojom voditeljicom, koja ne bijaše ni manje ni više već kći
Žaka Matinjona (Jacques de Matignon-a), maršala Francuske. Bila je posebna povjerenica
Margerite koja pred njom nije imala nikakvih tajni, a ljudi su tvrdili da u nizu tajni što ih je
obuhvatala njezina nepodmitljiva vjernost, ima i tako strašnih, da su je upravo ove
prinuđivale da čuva one ostale.
Nikakvo svjetlo nije ostalo ni u predvorjima ni u hodnicima, i tek s vremena na
vrijeme poneka daleka munja osvijetlila bi tamne odaje modrikastim odsjevom koji bi
smjesta opet nestao.
Vojvoda, koga je njegova voditeljica svejednako sprovodila držeći ga za ruku, stiže
napokon do nekog zavojitog stepeništa što bijaše ugrađeno u debljini jednog zida i koje se
otvaralo pomoću tajnih i nevidljivih vratiju u predsoblju Margeritinih odaja.
Predsoblje bijaše, poput ostalih donjih prostorija, utonulo u najdublji mrak.
Kad su stigli u to predsoblje, Žijona se zaustavi.
- Jeste li donijeli ono što je kraljica željela? - upita ona šapatom.
~ 14 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Jesam! - odgovori vojvoda de Giz - Ali, to ću predati samo Njezinom Veličanstvu

osobno.
- Dođite dakle, i ne gubite ni časka! - reče tada posred mraka jedan glas koji natjera
vojvodu da zadrhti, jer je u njemu prepoznao Margeritin glas.
A kad se istovremeno zadigao jedan zastor od ljubičastog baršuna koji bijaše protkan
zlatnim ljiljanima, vojvoda razazna u sjeni što se pojavila, samu kraljicu koja mu je u svome
nestrpljenju došla u susret.
- Evo me, gospođo! - odgovori vojvoda.
I pređe žurno s onu stranu zastora, koji se za njim opet spusti.
Sada pak bijaše na Margeriti de Valoa da sa svoje strane posluži vojvodi kao vodič u
tim odajama koje mu uostalom bijahu dobro poznate, dok Žijona, koja je zaostala na
vratima, prinoseći prst svojim ustima umiri svoju kraljevsku gospodaricu.
Kao da je razumjela ljubomoru uznemirenost vojvodinu, Margerita ga odvede sve do
u svoju sobu. Tu se zaustavi.
- Dakle, - reče ona - jeste li zadovoljni, vojvodo?
- Zadovoljan, gospođo? - upita ovaj. - A zbog čega, molim vas?
- Zbog tog dokaza što vam ga pružam - nastavi Margerita ponešto prkosnim
naglaskom - da pripadam čovjeku koji, u večeri svoga vjenčanog dana, u samoj svadbenoj
noći, vodi o meni toliko malo računa da čak nije došao ni da mi se zahvali za čast što sam mu
je ukazala ne time što sam ga izabrala, već prihvatila za muža.
- O, gospođo! - reče snuždeno vojvoda. - Umirite se, on će doći! Pogotovo ako to
želite!
- I to kažete vi, Henriče?! - poviče Margerita - Vi koji jedini među svima znate da je
upravo suprotno nego što ste rekli! Da želim ono što mi podmećete, zar bih vas onda bila
zamolila da dođete u Luvr?
- Zamolili ste me da dođem u Luvr, Margerito, jer želite da zbrlšete svaki trag naše
prošlosti, i jer ta prošlost nije živjela samo u mojem srcu, već i u toj srebrenoj škrinjici što
vam je donosim.
- Henriče, hoćete li da vam nešto kažem? - nastavi Margerita gledajući vojvodu
netremice. - Vi mi više ne nalikujete na princa, već na neko đače! Ja da odričem da sam vas
voljela?! Ja da želim zbrisati jedan plamen koji će se možda ugasiti, no čiji se odsjev neće
ugasiti! Jer ljubavne veze osoba mojega staleža obasjavaju, a često i proždiru epohu u kojoj
žive. Ne, ne, moj vojvodo! Možete zadržati pisma svoje Margerite i škrinjicu koju vam je ona
dala. Od tih pisama što ih sadržava škrinjica, ona zahtijeva samo jedno jedino, a i to samo
stoga što je to pismo jednako tako pogibljeno za vas kao i za nju.
- Sva su vaša! - reče vojvoda. - Izaberite dakle odavde ono koje želite uništiti.
Margerita stade prevrtati po otvorenoj škrinjici, te uzdrhtalom rukom vaditi jedno za
drugim dvanaestak pisama, zadovoljavajući se time da im pogleda adrese, kao da joj je već i
pogled na same te adrese dozivao u sjećanje sadržaj pojedinih pisama. No dospijevši do
kraja ovoga pretresa, pogleda vojvodu i reče problijedivši:
- Gospodine, ono koje tražim nije unutra! Da ga kojim slučajem niste izgubili? Jer, da
ste ga predali ...
~ 15 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- A koje pismo tražite, gospođo?

- Ono u kojem sam vam napisala da se bez odlaganja oženite.
- Da biste opravdali svoju nevjeru? Margerita slegne ramenima.
- Ne nego da bih vam spasila život. Ono, u kojem sam vam pisala da je kralj, videći
našu ljubav i napore što sam ih ulagala kako bih razbila vašu predstojeću vezu sa
infantkinjom Portugala, pozvao svoga brata, bastarda Angulem, i rekao mu pokazujući mu
dva mača: »Ovim mačem ubij večeras Henrika de Giza, ili ću te sutra ja ubiti ovim drugim!«
Gdje je to pismo?
- Evo ga! - reče vojvoda izvadivši ga iz njedara. Margerita mu ga gotovo istrgne iz
ruku, otvori
ga pomamno te, uvjerivši se da je to zaista ono koje je zahtijevala, klikne od radosti i
primakne ga svijeći. Plamen prijeđe smjesta sa stijenja na papir koji začas izgori. Zatim, kao
da se plašila da bi netko mogao tu neopreznu poruku potražiti čak i u pepelu, Margerita ga
razgazi pod svojim nogama.
Za vrijem čitave te grozničave djelatnosti vojvoda de Giz slijedio je pogledom svoju
ljubavnicu.
- Dakle, Margerito - upita pošto je bila gotova - jeste li sada zadovoljni?
- Jesam. Jer sada, kad ste se oženili princezom od Porciana, moj će mi brat oprostiti
vašu ljubav, dok mi, međutim, ne bi bio oprostio otkriće jedne tajne kao što je ova, koju u
svojoj slabosti za vas nisam imala snage sakriti pred vama.
- To je istina! - reče vojvoda de Giz. - U ono ste me vrijeme još voljeli!
- I volim vas još uvijek, Henriče, jednako, pa i više no igda.
- Vi...?
- Da, ja. Jer danas mi je više no igda potreban iskren i odan prijatelj. Kraljica sam, a
nemam prijestola. Žena sam, a nemam muža.
Mladi princ žalosno odmahne glavom.
- Ali kad vam kažem, već me i mrzi, prezire me. Uostalom, čini mi se da vaša
nazočnost u sobi, u kojoj bit rebalo da se nalazi on dovoljno svjedoči o toj mržnji i preziru.
- Nije još kasno, gospođo, a kralju Navare je trebalo vremena za otpuštanje njegove
gospode. Pa ako još nije došao, ubrzo će doći.
- A ja vam kažem - poviče Margerita u rastućoj srdžbi - ja vam kažem da neće doći!
- Gospođo! - vikne Žijona otvarajući vrata i zadižući zastor - Gospođo! Kralj Navare
izlazi iz svojih odaja!
- Oh! Dobro sam znao da će doći! - klikne vojvoda de Giz.
- Henriče - reče Margerita užurbano, zgrabivši vojvodinu ruku - to što sam jednom
obećala. Henriče, uniđite u ovaj kabinet!
- Gospođo, pustite me da odem, ukoliko za to još ima vremena, jer znajte da ću pri
prvom znaku ljubavi što će vam ga on pružiti, izići iz ovog kabineta, a onda – jao njemu!
- Vi ste ludi! Uđite, uđite, kažem vam, ja odgovaram za sve!
I ugura vojvodu u kabinet.

~ 16 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Bilo je upravo na vrijeme. Tek što su se za princom zatvorila vrata, na pragu sobe
pojavi se kralj Navare, nasmiješen, u pratnji dvaju paževa koji su nosili osam svijeća od
žutog voska na dva svjećnjaka.
Margerita sakrije svoju pometnju saginjući se na dubok poklon.
- Vi još niste u postelji, gospođo? - upita Bearnac svojim otvorenim i radosnim
izrazom lica. - Zar ste možda čekali na mene?
- Nisam, gospodine! - odgovori Margerita, - Jer vi ste mi još jučer rekli da vam je
dobro poznato da je naš brak politički savez, i da me nikada nećete prisiljavati...
- U redu! To, međutim, nije nikakav razlog da malko ne popričamo. Žijono, zatvorite
vrata i ostavite nas!
Margerita, koja bijaše sjedila, ustade i ispruži ruku kao da naređuje paževima da
ostanu.
- Treba li da pozovem vaše službenice? - upita kralj. - Učinit ću to, ako je to vaša žalja,
iako vam priznajem da bih, za ono što vam imam reći, više volio da budemo u četiri oka.
I kralj Navare se uputi prema kabinetu.
- Ne! - poviče Margerita žestoko poletjevši da mu se ispriječi. - Ne! Nije potrebno!
Spremna sam da vas saslušam.
Bearnac je saznao ono stoje htio saznati. Baci jedan hitar i oštar pogled put kabineta,
kao da je usprkos zastoru, koji ga je sakrivao, htio prodrijeti u njegove najtamnije dubine.
Potom svrne svoje oči na svoju lijepu suprugu, blijedu od prepasti.
- Ako je tako, gospođo - reče savršeno mirnim glasom - hajde da se časkom
porazgovorimo!
- Kolikogod je po volji Vašem Veličanstvu! - reče mlađa žena te više klone negoli
sjedne na stolicu koju joj je ponudio njezin suprug.
Bearnac sjedne pokraj nje.
- Gospođo, - nastavi on - ma šta o tome govorili mnogi ljudi, naš brak je, mislim,
dobar brak. Ja sam odan vama a vi ste odani meni.
- Ali... - reče uplašeno Margerita.
- Prema tome - nastavi kralj Navare, ali naoko nije primjećivao Margeritino
ustručavanje - mi treba jedno sa drugim da postupamo kao dobri saveznici, budući da smo
se danas pred bogom zakleli na uzajmni savez. Ne mislite li i vi tako?
- Svakako, gospodine!
- Poznato mi je, gospođo, kako je velika vaša oštroumnost i poznato mi je koliko je
dvorsko tlo posuto opasnim provalijama. A ja sam mlad i ma da nikada nikome ništa nisam
učinio nažao, imam velik broj neprijatelja. U koji tabor, gospođo, treba da uvrstim onu koja
nosi moje ime i koja mi se na podnožju oltara zaklela na privrženost?
- Oh, gospodine, zar biste mogli pomisliti...
- Ja ništa ne mislim, gospođo! Ja se nadam i želim se uvjeriti da je moja nada
osnovana. Sigurno je da je naš brak samo neka izlika ili zamka.
Margerita zadrhti jer se ta misao možda bijaše pojavila i u njezinom duhu.
- Dakle, koje je od toga dvoga? - nastavi kralj Navare. - Kralj me mrzi, vojvoda od
~ 17 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Anžua me mrzi, vojvoda od Alansona me mrzi, Katarina Mediči je odviše mrzila moju majku,
a da ne bi mrzila i mene.
- Oh, gospodine, što to govorite?!
- Istinu, gospođo! - otpovrne kralj. - A volio bih, kako se ne bi mislilo da sam se dao
nasamariti ubojstvom gospodina de Muaa (de Mouy-a) i trovanjem moje majke, volio bih da
ovdje ima nekog koji bi me mogao čuti.
- Oh, gospodine - reče živahno Margerita sa najsmirenijim i najljupkijim izražajem
što ga je mogla poprimiti - veoma dobro znate da ovdje nema nikoga osim vas i mene!
- Evo, upravo to me i navodi da budem otvoren! Upravo stoga se i usuđujem da vam
kažem da ne nasjedam milovanjima kojima me obasipa vladarska kuća Francuske niti pak
miloštama vladarske kuće Lotaringije.
- Sire, Sire! - uzvikne Margerita.
- Da? Što je posrijedi, prijateljice moja? - upita Henrik osmijehnuvši se.
- Posrijedi je, gospodine, da su takvi razgovori vrlo opasni!
- Ne, nisu, ako su vođeni u četiri oka! - otpovrne kralj. - Rekao sam vam, dakle, da...
Margerita bijaše vidno na mukama. Bila bi voljela zaustaviti svaku riječ na
Bearnčevim usnama. Ali Henrik nastavi u svojoj prividnoj prostodušnosti:
- Rekao sam vam, dakle, da mi prijeti pogibelj sa svih strana. Prijeti mi pogibelj od
kralja, prijeti mi pogibelj od vojvode od Alensona, prijeti mi pogibelj od vojvode od Anžua,
prijeti mi pogibelj od kraljice-majke, prijeti mi pogibelj od vojvode de Giza, od vojvode de
Majena, od kardinala od Lotaringije, prijeti mi pogibelj od svih, ukratko. Čovjek to osjeća
instinktivno, gospođo, vi to znate. Pa dobro! Protiv svih tih pogibli, koje će se sigurno ubrzo
pretvoriti u napade, mogu se braniti vašom pomoći. Jer vas, vole sve te osobe koje mene
mrze.
- Mene?! - klikne Margerita.
- Da, vas! - ponovi Henrik Navarski savršeno prostodušno. - Da, voli vas kralj Karlo,
voli vas - on naglasi ovu riječ - vojvoda od Alansona, voli vas kraljica Katarina, i napokon,
voli vas vojvoda de Giz.
- Gospodine... - prošapta Margerita.
- Pa onda? A šta u tome ima čudnovato što vas svi vole? Oni što sam vam ih netom
spomenuo, vaša su braća ili rođaci. Voljeti svoju braću ili svoje rođake znači živjeti prema
volji božjoj.
- Napokon - dobaci Margerita tjeskobno - na šta time smjerate, gospodine?
- Smjeram na ono što sam vam rekao: ako mi postanete... neću reći prijateljica, ali
saveznica, moći ću sve savladati. Međutim, ako mi, naprotiv, postanete neprijateljica, ja sam
propao.
- Oh, vaša neprijateljica! Nikada, gospodine! - klikne Margerita.
- A moja prijateljica također nikada ...?
- Možda!
- A moja saveznica?
- Sigurno!
~ 18 ~
Bosnaunited
 BU&CW

I Margerita se okrene te pruži kralju ruku.

Henrik je prihvati i udvorno poljubi, zadržavši je među svojima više iz želje za
istraživanjem negoli iz nekog osjećaja nježnosti.
- Dobro! Ja vam vjerujem, gospođo, - reče - i prihvaćam vas kao saveznicu. I tako su
nas dakle vjenčali, a da se nismo poznavali, a da se nismo voljeli. Vjenčali su nas, a da nas
nisu pitali, nas koje su vjenčavali. Prema tome, mi jedno drugome ne dugujemo ništa kao
muž i žena. Vi dakle vidite, gospođo, da idem i dalje od vaših želja i da vam večeras
potvrđujem ono što sam vam rekao jučer. No mi ćemo se udružiti dragovoljno, a da nas
nitko na to ne prisiljava. Mi ćemo se udružiti kao dva lojalna srca koja su jedno drugome
dužna uzajamnu zaštitu. Da li to shvaćate tako?
- Da, gospodine! - reče Margerita pokušavajući da povuče svoju ruku.
- U redu! - nastavi Bearnac zadržavajući svoj pogled svejednako na vratima kabineta.
- Budući da je prvi dokaz iskrenog saveza na j apsolutni je povjerenje, ja ću vam, gospođo,
sve do u najtajnije pojedinosti ispričati plan što sam ga skovao kako bih se uspješno
suprostavio svim tim neprijateljstvima.
- Gospodine... - prošapta Margerita svraćajući sad sa svoje strane i nehotice svoj
pogled prema kabinetu. Bearnac pak, videći da mu je lukavstvo uspjelo, krišom se
osmjehne.
- Evo dakle šta sam naumio - nastavi praveći se da ne opaža zabunu mlade žene. - Ja
ću...
- Gospodine! - krikne Margerita ustavši naglo i zgrabivši kralja za podlakticu. -
Dozvolite da predahnem! Uzbuđenje... vrućina... ja se gušim!
I doista, Margerita bijaše blijeda i drhtala je kao da će se srušiti na sag.
Henrik se uputi ravno do jednog prilično udaljenog prozora te ga otvori. Taj prozor
gledao je na rijeku.
Margerita pođe za njim.
- Tiho! Tiho! Za ime boga, Sire! Poradi vas! - šapne ona.
- Eh, gospođo - progunđa Bearnac smješkajući se na svoj način - niste li mi rekli da
smo sami?
- Jesam gospodine. Međutim, zar niste čuli da se pomoću doglasne cijevi uvedene
kroz strop ili kroz zid može slušati sve?
- U redu, gospođo, u redu! - reče Bearnac živahno, ali posve tiho. - Vi me, istina, ne
volite, ali ste čestita žena!
- Šta time želite reći, gospodine?
- Želim reći ovo: da ste bili kadri da me izdate, vi biste dopustili da nastavim, jer sam
se sam odavao. No vi ste me zaustavili. Znam sada da je ovdje netko sakriven, i da ste
nevjerna žena, ali vjeran saveznik. A u ovome trenutku - doda Bearnac s osmijehom -
priznajem, više mi je potrebna vijernost u politici negoli u ljubavi...!
- Sire... - prošaputa zbunjeno Margerita.
- U redu, u redu, razgovarat ćemo o svemu tome kasnije, kada se budemo bolje
poznavali! - reče Henrik,

~ 19 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Potom nastavi glasno:

- Dakle? Dišete li sada lakše, gospođo?
- Da, Sire, da! - šanu Margerita.
- U tom slučaju - reče Bearnac - ne želim da vam duže smetam. Bio sam dužan da vam
izrazim svoje poštovanje i da pokušam koji korak na putu dobrog prijateljstva. Dostojte se
primiti i jedno i drugo onako kako vam to nudim iz dna srca. Odmorite se sada, i laku noć!
Margerita podigne na svoga muža pogled blistav od zahvalnosti i pruži mu ruku.
- Dogovor važi! - reče.
- Politički savez, iskren i lojalan? - upita Henrik.
- Iskren i lojalan! - odgovori kraljica.
Potom se Bearnac uputi prema vratima, pogledom dozivajući Margeritu, koja bijaše
kao opčinjena. A pošto se između njih i spavaonice spustio teški zastor, Henrik prošaputa
uzbuđeno:
- Hvala, Margerito, hvala! Vi ste prava francuska kraljevna! Odlazim spokojno. Ako
već nemam vašu ljubav, bar mi neće nedostajati vaše prijateljstvo. Računam na vas, kao što i
vi možete računati na mene. Zbogom gospođo!
I Henrik poljubi ruku svoje žene stežući je blago. A zatim žustrim korakom krene
natrag. Prolazeći hodnikom mrmljao je potiho preda se:
- Tako je to, dođavola, kod nje? Je li kralj, je li vojvoda od Anžua, je li vojvoda od
Alansona, je li vojvoda de Giz, je li koji od braće ili neki ljubavnik, ili pak i jedan i drugi?
Uistinu, sada sam gotovo ljut što sam zahtjevao taj sastanak od barunice. Ali budući da sam
joj dao svoju riječ i da me Dariola čeka... no svejedno! Ona će, plašim se, malčice izgubiti
uslijed toga što sam prošao spavaonicom svoje žene kako bih došao k njoj, jer, trista mu!,
ova Margo, kako je naziva moj šurjak Karlo IX, božanstveno je stvorenje!
I korakom koji je odavao lagano oklijevanje, Henrik Navarski pope se stepeništem
što je vodilo u odaje gospođe de Sov.
Margerita ga je pratila pogledom sve dok nije nestao, a onda se vrati u svoju sobu.
Nađe vojvodu pred vratima kabineta, a pogled na nj ulije joj malo grižnje savjesti.
Vojvoda pak je bio ozbiljan, a njegovo namršteno čelo odavalo je zabrinutost i
gorčinu.
- Margerita je danas neutralna, - reče - a za osam dana Margerita će biti neprijatelj!
- Ah, prisluškivali ste? - dobaci Margerita.
- A što ste htjeli da činim u tom kabinetu?!
- I vi nalazite da sam se ponijela drugačije nego što je trebalo da se ponese kraljica
Navare?
- Ne, već drugačije nego što je trebalo da se ponese ljubavnica vojvode de Giza.
- Gospodine, - otpovrne kraljica - ja mogu ne voljeti svoga muža, no nitko nema prava
zahtjevati od mene da ga izdajem! Recite iskreno, biste li vi izdali neku tajnu princeze od
Porciana, svoje žene?
- No, no, gospođo, - reče vojvoda odmahnuvši glavom - u redu! Vidim da me više ne
volite kao onih dana kada ste mi Pačali što je kralj smišljao protiv mene i mojih.
~ 20 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Kralj je bio jak a vi ste bili slabi. Henrik je slab, a vi ste jaki! Ja igram vazda jednu te
istu ulogu kao što vidite.
– Samo što prelazite iz jednog tabora u drugi!
– To je pravo što sam ga stekla, gospodine, spašavajući vam život!
– U redu, gospođo. A budući da ljubavnici na rastanku jedno drugome vraćaju sve što
su jedno drugome ^ali, Ja ču vam sa svoje strane spasiti život ako se za to bude pružila
prilika, i bit ćemo kvit.
Izgovorivši ove riječi vojvoda se nakloni i izađe a da Margerita nije učinila ni jednu
kretnju da bi ga zadržala. U pretsoblju je našao Žijonu koja ga odvede sve do prozora u
prizemlju, a u jarku pak svoga paža s kojim se vrati u palaču Giz.
Za to vrijeme Margerita, sanjareći sjedne uz prozor!
- Kakve li bračne noći! - prošapta. - Muž me izbjegava, a ljubavnik me ostavlja!
U tom času prođe s onu stranu jarka neki školarac koji se sa Tur di Boa (Tour du
Bois-a) vraćao put mlina Mone (Monnaie), pjevajući:

»Zašto, ako sad poželim

Gladit tvoju lijepu kosu
Ili ljubit tvoje usne
Il' ti dirnut lijepe grudi,
Poput duvne se ponašaš
U manastir zatvorene?

Zašto čuvaš svoje oči,

Svoje grudi rascvjetale,
Svoje čelo, svoje usne?
Zar ćeš milovat' Putona
Kada Karon svojim čamcem
Jednom prijeko te preveze?

Nakon posljednejeg ti daha,

Tvoje usne bit će, draga.
Blijede ondje, i bez krvi.
A kad mrtav budem doš'o,
Ja sjenima neću priznat
Da si dragana mi bila.

~ 21 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Stog' se, mila, predomisli

Dok si jošte na životu!
Ne brani mi svoje usne,
Jer kad mr'jet ti dođe hora,
Gorko ćeš se pokajati
Što si odbojna mi bila!«

Margerita je slušala tu pjesmu smiješeći se sjetno, a pošto se školarčev glas izgubio u

daljini, ona zatvori prozor i pozove Žijonu da joj pomogne pri razodijevanju.

~ 22 ~
Bosnaunited
 BU&CW

3.

KRALJ - PJESNIK

Sutrašnji, a i slijedeći dani prošli su u svečanostima, balovima i turnirima.

Združivanje dviju stranki nastavljalo se na isti način. Od pustih milovanja i
raznježivanja i najzadrtijim hugenotima mogla se pomutiti pamet. Otac Koton (Cotton) je
viđen kako ručava i orgija zajedno sa barunom de Kurtomerom (Courtaumer-om), a vojvoda
de Giz kako plovi Senom na lađi, slušajući izvođenje muzike na vodi zajedno sa princom
Kondeom.
Kralj Karlo izgledao je kao da se rastao od svoje uobičajene melankolije te više nije
mogao biti bez svojeg šurjaka Henrika. A kraljica-majka, napokon, bila je toliko radosna i
toliko zaokupljena vezovima, draguljima i vrpcama, da je od toga gubila san.
Hugenoti, pomalo razmekšani tom novom Kapuom, počeli su ponovo oblačiti svilene
prsluke, izvješati gesla i šetkati se ispod izvjesnih balkona, kao da su katolici. Na sve strane
ponovo se ispoljavala djelatnost u korist reformirane vjere, te bi se bilo moglo povjerovati
da se dvor sprema da postane protestantski. I sam admiral, usprkos svojoj iskusnosti,
nasjeo je kao i ostali, te mu je to tako zavrtilo glavom da je jedne večeri tokom čitava dva
sata zaboravio griskati svoju čačkalicu - posao kome se obično odavao od dva sata poslije
podne, to jest od trenutka kada bi završavao njegov ručak, pa sve do osam sati uveče, to jest
do trenutka kada bi ponovo sjedao za trpezu da bi večerao.
Te večeri kada se admiral bijaše zaboravio u tolikoj mjeri da je propustio svoje
navike, kralj Karlo IX bio je pozvao na doručak u malom krugu Henrika Navarskog i vojvodu
de Giz. Potom pošto je obrok bio dovršen, on se sa njima uputi u svoju sobu, gdje im je
objašnjavao dovitljivi mehanizam jedne stupice za vukove koju bijaše sam izumio, kad li
odjednom zastade u tumačenju.
- A zar gospodin admiral večeras neće doći? - upita. - Tko ga je danas vidio i tko mi
može dati obavijesti o njemu?
- Ja! - reče kralj Navare. - A u slučaju da je Vaše Veličanstvo uznemireno glede
njegova zdravlja, mogu vas umiriti, Sire, jer sam ga vidio jutros u šest sati i večeras u sedam.
- Ah, ah! - dobaci kralj, čiji se načas rastreseni pogled zaustavi sa prodornom
radoznalošću na njegovom šurjaku. - Vi ste priličan ranoranilac za jednog mladoženju, dragi
moj Henriče!
- Da, Sire! - odgovori kralj Bearnae - Htio sam od admirala, koji zna sve, saznati nisu
li neki plemići, što ih još očekujem, na putu ovamo.
- Još plemića! Imali ste ih osam stotina na dan vaše svadbe, a svakog dana pristiže još
po neki novi. Ta zar nas hoćete preplativi? - reče u smijehu Karlo IX.
Vojvoda de Giz nabra obrve.
~ 23 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Sire, - otpovrne Bearnac - govori se o jednom pothvatu protiv Flandrije, pa

skupljam oko sebe sve one iz moga kraja i okolice za koje vjerujem da će moći biti na korist
Vašem Veličanstvu.
Vojvoda, sjetivši se plana o kojem Bearnac bijaše govorio Margeriti na dan svoje
svadbe, stade slušati pažljivije.
- Fino! Fino! - odgovori kralj sa svojim blijedim smeškom. - Čim više ih bude, tim više
ćemo biti zadovoljniji. Dovedite, dovedite, Henriče! Ali, tko su ta gospoda? Valjana, nadam
se?
- Ne znam, Sire, hoće li moji plemići ikada vrijediti kao plemići Vašeg Veličanstva,
plemići vojvode od Anžua ili plemići vojvode od Giza, no ja ih poznajem i znam da će učiniti
sve što je u njihovoj moći.
- Očekujete li mnogo njih?
- Još njih deset ili dvanaest.
- A zovu se?
- Sire, smetnuo sam s uma njihova imena, pa vam, izuzev jednoga među njima koga
mi je preporučio Telinji kao savršenog plemića i koji se zove de La Mol (de La Mole), ne bih
znao reći...
- De La Mol! Nije li to neki Lerak de La Mol (Lerac de La Mole), Provansalac? - upadne
kralj koji bijaše veoma upućen u genealošku znanost.
- Upravo tako, Sire. Kako vidite, ja novačim sve do u Provansu.
- A ja, - reče vojvoda de Giz sa podrugljivim osmijehom - ja idem još i dalje od
Njegova Veličanstva kralja Navare, jer ja ću potražiti čak do Piemonta sve pouzdane katolike
što ću ih tamo moći naći.
- Katolici ili hugenoti - prekide ga kralj - nije važno, samo ako su valjani!
Kralj, da bi izrekao te riječi koje su u njegovom duhu izmiješala hugenote sa
katolicima, bijaše poprimio toliko ravnodušan izražaj, da se tome začudio čak i sam vojvoda
de Giz.
- Vaše Veličanstvo se bavi našim Flamancima? - upita admirala kome kralj od unazad
nekoliko dana bijaše udijelio milost da smije ulaziti k njemu, a da mu ne bude prijavljen, i
koji je upravo čuo posljednje kraljeve riječi.
- Ah, evo mog oca admirala! - klikne kralj, raskrilivši ruke. - Razgovaramo o ratu, o
plemićima, o valjanim plemićima, a on stiže! Što će reći da je magnet privukao željezo! Moj
šurjak Navara i moj rođak de Giz očekuju pojačanja za vašu vojsku. Evo o čemu je bila riječ!
- A ta pojačanja stižu! - reče admiral.
- Imate li vijesti, gospodine? - upita Bearnac.
- Da, sinko, a ponaosob od gospodina de La Mola. Jučer je bio u Orleanu a sutra ili
prekosutra biti će u Parizu.
- Prokletstvo! Gospodin admiral je očito mađioničar kad je tako dobro upućen u ono
što se zbiva na udaljenosti od trideset ili četrdeset milja! I ja bih sa svoje strane volio da
istom takvom sigurnošću znam što se zbivalo ili što se zbilo pred Orleanom!
Kolinji ostade bešćutan na tu otrovnu strijelu vojvode de Giza, koji je očigledno
~ 24 ~
Bosnaunited
 BU&CW

napravio aluziju na smrt Franje de Giza, svojeg oca, koga je pred, Orleanom ubio Poltro di
Mere, a sumnjalo se da je admiral savjetovao na taj zločin.
- Gospodine - otpovrne hladno i sa dostojanstvom - ja sam mađioničar svaki puta kad
želim posve tačno biti upućen o onome što je važno za moje poslove ili za kraljeve poslove.
Moj teklič je stigao iz Orleana prije sat vremena, a zahvaljujući pošti prešao je trideset i
dvije milje u jedan dan. Gospodin de La Mol pak, koji putuje na svom konju prelazi samo
deset milja na dan, pa će stići tek dvadeset i četvrtoga. Eto, to je sva čarolija!
- Bravo, moj oče! Dobro ste odgovorili! - klikne Karlo IX. - Pokažite ovim mladićima
da je vašu bradu i vašu kosu pobjelila ne samo starost već i mudrost! Stoga hajde da ih
pošaljemo neka razgovaraju o svojim turnirima i svojim ljubavima, a nas dvojica ostanimo
da razgovaramo o našim ratovima. Dobri vitezovi su dobri kraljevi, moj oče! Idite, gospodo,
imam da razgovaram sa admiralom!
Dvojica mladića izađoše, najprije kralj Navare, a za njim vojvoda de Giz. Međutim, s
onu stranu vratiju, nakon hladna naklona svatko ode na svoju stranu.
Kolinji ih je ispratio pogledom izvjesnom uznemirenošću, jer bi se uvijek, kada bi
vidio susret tih dviju mržnji, plašio da iz njih ne izbije neka nova munja. Karlo IX shvati šta
se zbiva u njegovim mislima te mu se prikuči položivši svoju ruku na njegovu podlakticu.
- Budite mirni, moj oče, ja sam tu da svakog držim u poslušnosti i poštovanju. Ja sam
stvarno kralj otkako moja majka više nije kraljica, a ona više nije kraljica otkako je Kolinji
moj otac.
- Ah, Sire - reče admiral - kraljica Katarina ...
- ... je spletkarica! Sa njom nema mogućnosti mira. Ti talijanski katolici su zadrti i ne
umiju ništa drugo do istrebljivati. Ja, naprotiv, ne samo da želim smiriti, već želim čak i da
podam moć onima koji slijede novu vjeru. Oni drugi su previše razvratni, moj oče, oni me
sablažnjavaju svojim ljubakanjima i svojim razuzdanostima. Slušaj, hoćeš li da ti kažem
iskreno, - nastavi Karlo IX udvostručavajući predanost svojih izljeva - podozriv sam na sve
što me okružuje, osim na svoje nove prijatelje! Ambicija de Tavana (de Tavannes-a) mi je
sumnjiva. Vjejvij (Vieilleville) voli samo dobro vino i bio bi kadar da izda svoga kralja za
bure malvazije. Monmoransia je briga samo za lov, te provodi svoje vrijeme među svojim
psima i svojim sokolovima. Grof de Rec (de Retz) je Španjolac, gospoda de Giz su
Lotarinžani. Čini mi se da u Francuskoj nema pravih Francuza, prosti mi bože, osim mene,
moga šurjaka Navare i tebe! Ali ja, ja sam prikovan za prijesto i ne mogu zapovjedati
vojskom. Najviše ako me puste da po miloj volji lovim u Sen-Žermenu i Rambujeu
(Saint-Germain i Rambouillet-u). Moj šurjak Navara je premlad i premalo iskusan. Uostalom,
čini mi se da se u svakom pogledu vrgao u svoga oca Antuna koga su vazda upropašćavale
žene. Jedini si ti, moj oče, koji si hrabar poput Juli ja Cezara, a ujedno mudar poput Platona.
Ipak, ne znam što mi je činiti, doista! Da te zadržim ovdje kao savjetodavca, ili pak da te
pošaljem onamo kao generala. Ako me budeš savjetovao, tlco će zapovjedati? Ako budeš
zapovjedao, tko će me savjetovati?
- Sire - reče Kolinji - najprije valja pobijediti, a onda, poslije pobjede na redu je savjet.
- To je tvoje uvjerenje, moj oče? Pa dobro! Neka bude tako! Bit će učinjeno prema
tvome uvjerenju. U ponedeljak odlaziš u Flandriju, a ja pak odlazim u Amboaz (Amboise).
- Vaše Veličanstvo napušta Pariz?
~ 25 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Da! Umoran sam od sve te buke i od svih tih svečanosti. Ja nisam čovjek od akcije, ja
sam sanjar Nisam rođen da budem kralj, rođen sam da budem pjesnik. Sastavit ćeš neku
vrst savjeta koji će upravljati za vrijeme dok ćeš biti u ratu, a ukoliko u njemu ne bude
sudjelovala moja majka, sve će ići kako valja. Već sam obavjestio Ronsara (Ronsarda) da mi
se pridruži. A tamo, daleko od buke, daleko od svijeta, daleko od zlih ljudi, pod našim
velikim drvećem, na obalama rijeke, uz žubor potoka, nas dvojica razgovarat ćemo o božjim
stvarima... jedna naknada što postoji u tom svijetu ljudskih stvari. Evo, čuj ove stihove
kojima ga pozivam da mi dođe. Sastavio sam ih jutros.
Kolinji se nasmiješi.
Karlo IX prijeđe rukom preko svog čela, žutog i glatkog poput bjelokosti, te stane
nekom vrsti kadenciranog pjevanja izgovarati slijedeće stihove:

»Ronsare, dobro znam da ako ne vidiš me,

Ti ubrzo zaboravljaš glas svoga kralja.
No, kao spomen tebi, znaj da vazda težim
Poezije vještinu učit' kako valja.

I stoga ti htjedoh poslat' ovaj dopis

Da oduševim tvoju bujnu maštu.
Ne vodi dakle više brige o kućanstvu,
Sad više nije hora starat se za baštu!

Za kraljem pođi, koj' te voli iznad svega

Zbog stihova što teku ti od meda slađe.
I znaj, ne pohodiš li me u Amboazu,
Da među nama bit će grdne svađe!«

- Bravo, Sire! Bravo! - klikne Kolinji. - Ja se bolje razumijem u ratne poslove negoli u
pjesničke, no čini mi se da su ovi stihovi ravni najlepšima što ih prave Ronsar, Dora (Dorat),
pa čak i Mišel de l'Opital (Michel de l'Hospital), kancelar Francuske.
- Ah, oče moj! - poviče Karlo IX - Istinu kažeš! Jer naslov poete, vidiš li, to je naslov za
kojim težim iznad svega. I, kao što sam, ima tome nekoliko dana, rekao svojem učitelju
poezije:

»Vještina sastavljanja stihova

~ 26 ~
Bosnaunited
 BU&CW

bi trebalo da bude na većoj cjeni,

pamti, no vještina vladanja.
Obojica smo isto ovjenčani krunama,

No ja k'o kralj, ja sam je dobio, dok ti je daješ.

Tvoj duh, usplamtjeo božanskim žarom, pjesniče,
Iz sebe samog blista - a ja tek svojom veličinom.

I samih bogova, potražimo li višnji sud im:

Ronsar mezimac im, dok je tek slika njihova sam.
Ta tvoja lira, čarolijom svog blagog zvuka,
Osvaja tebi duše, dok meni samo tjela služe.
Ti po njoj vladaš, i ona tebi poravnava pute
Gdje tiranin najveći nikad nije im'o vlasi.«

- Sire - reče Kolinji - znao sam da se Vaše Veličanstvo druži sa Muzama, no nisam
znao da su mu one na j glavni je savjetnice.
- Poslije tebe, moj oče, poslije tebe! Upravo radi toga da ne pomutim svoje odnose sa
njima želim da te stavim na čelo svih poslova, čuj dakle, trenutno treba da odgovorim na
jedan novi madrigal
što mi ga je poslao moj veliki i dragi pjesnik... ja ti dakle ovoga časa ne mogu dati sve
dokumente koji su potrebni kako bih te uputio u to veliko pitanje koje razdvaja Filipa II i
mene. Postoji između ostalog neka vrsta ratnog plana što su ga sastavili moji ministri.
Potražit ću ti sve to i predat ću ti to sutra ujutro.
- U koliko sati, Sire?
- U deset. A ukoliko bih slučajno bio zaokupljen stihovima, ukoliko bih se zatvorio u
svoj radni kabinet... pa dobro, ti ćeš uprkos tome ući i uzet ćeš sve papira što ćeš ih naći na
ovome stolu. Bit će pohranjeni u ovoj crvenoj mapi. Boja je upadljiva, i nećeš se zabuniti. A
ja odoh da pišem Ronsaru.
- Zbogom, Sire!
- Zbogom, moj oče!
- Vašu ruku!
- Što to govoriš! Moju ruku? U moje naručje, na moje grudi, tu je tvoje mjesto! Dođi,
stari moj ratnice, dođi!
I Karlo IX privuče k sebi Kolinjia koji se bio sagnuo na poklon, te pritisne svoje usne
na njegovu bijelu kosu.
Admiral izađe otirući suze ganuća.
~ 27 ~
Bosnaunited
 BU&CW

I Karlo IX ga je pratio pogledom sve dokle ga je mogao vidjeti i sluhom sve dokle ga
je mogao čuti. Potom, kada ništa više nije ni vidio ni čuo, objesi po svom običaju svoju
blijedu glavu na jedno rame te se iz sobe, u kojoj se nalazio, polagano uputi u odaju gdje je
držao svoju zbirku oružja.
Ta prostorija bijaše kraljevo najmilije boravište. Ovdje je održavao svoje satove
mačevanja sa Pompeom (Pompee-om) i svoje satove pjesništva sa Ronsarom. Bio je sakupio
veliku zbirku oružja za napad i odbranu, najlepšeg što ga je mogao naći. Tako su svi zidovi
bili pokriveni bojnim sjekirama, štitovima, kopljima, helebardama, pištoljima i mušketama,
a upravo toga dana neki čuveni oružar bio mu je donio jednu divnu arkebuzu na čijoj cijevi
bijahu srebrenim pismenima umetnuta slijedeća četiri stiha, što ih bijaše ispjevao sam
kraljevski pjesnik:

»Za obranu vjere velje

Smjerna sam i vjerna.
Za kraljeve neprjatelj
Kruta sam i ljuta.«

Karlo IX ušao je dakle, kako smo rekli, u taj kabinet i, pošto je zatvorio glavna vrata
kroz koja bijaše ušao, pođe da zadigne sag koji je sakrivao prolaz što je vodio u jednu
prostoriju gdje je neka žena klečala na klecalu i izgovarala molitve.
Budući da je ta kretnja bila izvršena lagano i da kraljevi koraci prigušeni sagom, nisu
bili glasniji od koraka nekog fantoma, žena koja je klečala nije čula ništa te se nije ni
okrenula, već je nastavila da se moli. Karlo zasta načas, promatrajući je zamišljeno.
Bila je to žena od trideset i četiri ili trideset i pet godina, čiju je krepku ljepotu
pojačavala seljačka nošnja iz okolice Ko-a (Caux-a). Nosila je visoku peču ioja je na
francuskom dvoru bila tako jako u modi za vrijeme vladavine Izabele Bavarske, a njezin
crveni steznik bio je sav opšiven zlatom kao što su to danas steznici seljakinja iz Netuna i
Šore.
Prostorija u kojoj je stanovala već od unazad gotovo dvadeset godina bijaše
povezana sa kraljevom spavaonicom i ispoljavala čudnovatu mješavinu elegancije i seljačke
jednostavnosti. Bilo je to stoga što, malone u istom odnosu, palača bijaše poprimila nešto od
kolibe, a koliba pak nešto od palače, tako da je ta soba predstavljala sredinu između
jednostavnosti seljanke i luksuza velike dame. I doista, klecalo na kome se molila bijaše iz
divno izrezbarene hrastovine, pokriveno baršunom sa zlatnim resama, dok je biblija iz koje
je čitala svoje molitve - jer ta žena bijaše reformirane vjere - bila jedna od onih napola
raspalih starih knjiga, kao što ih nalazimo u najsiromašnijim kućama.
I sve ostalo bijaše primjereno tome klecalu i toj bibliji.
- Ej, Madelono! - reče kralj.
Začuvši ovaj bliski glas, žena koja je klečala podu, nasmiješi se. A onda ustane.
- Ah, ti si to, sinko! - reče,
~ 28 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Da, dojkinjo, dođi amo!

Karlo IX spusti zastor i sjedne na ručku jednog naslonjača. Dojkinja se odazove
pozivu.
- Što ćeš od mene mali moj Karlo? - upita.
- Dođi amo i odgovaraj posve tiho! Dojkinja mu se približi familijarnošću koja je
mogla proisticati iz materinske nježnosti što je žena osjećala za dijete koje je dojila, no kojoj
pamfleti onog vremena pridavahu jedno daleko manje čisto vrelo.
- Evo me! - reče - Govori!
- Je li stigao čovjek kojeg sam dao pozvati?
- Stigao je ima tome pola sata.
Karlo ustane, pristupi prozoru, pogleda ne motri li tkogod odozdo, priđe vratima,
oslušne kako bi se uvjerio ne prisluškuje li tkogod, strese prašinu sa svojih trofeja, pogladi
iednog velikog hrta koji ga je slijedio ukorak, koji se zaustavljao kad bi se zaustavljao njegov
gospodar i koji se stavljao u pokret kad bi se njegov gospodar opet pokrenuo. Potom,
vrativši se svojoj dojkinji, reče:
- Dobro je, dojkinjo, pusti ga unutra!
Dobra žena iziđe kroz isti onaj prolaz kroz koji on bijaše ušao, a kralj ode da se
nasloni o jedan stol na kome je bilo poredano oružje svake vrsti.
Tek što je stigao do stola, zastor se ponovo podiže, otvarajući prolaz onome koga je
kralj čekao.
Bio je to čovjek od četrdesetak godina, siva i prijetvorna oka, nosa savinuta poput
sovina kljuna, obraza proširenih isturenim jagodicama. Njegovo je lice pokušavalo da
izražava poštovanje, ali je uspjevalo namjestiti samo hipokritski osmijeh na usnama,
blijedim od straha.
Karlo lagano pruži ruku iza sebe i položi je na držak jedne novoizumljene pištolje što
je palila pomoću kremena koji se stavljao u doticaj sa čeličnim kotačem umjesto da pali
pomoću fitilja, te svojim mutnim okom omjeri tu novu osobu što smo je upravo uveli na
pozornicu. Za vrijeme dok ga je tako ispitivački gledao, zviždukao je velikom tačnošću pa
čak i značajnom muzikalnošću, jedan od svojih omiljenih lovačkih napjeva.
Nakon nekoliko trenutaka, za vrijeme kojih su se crte starčeva lica sve više i više
izobličavale, zapita?
- Vi ste onaj koga zovu Fransoa de Luvije-Morvel (Frangois de Louviers-Maurevel)?
- Da, Sire.
- Zapovjednik petardiraca?
- Da, Sire.
- Pozvao sam vas da vas vidim. Morvel se pokloni.
- Poznato vam je - nastavi Karlo naglašavajući svaku riječ - da svoje podanike volim
podjednako.
- Znam - promuca Morvel - da je Vaše Veličanstvo otac svoga naroda.
- I da su i hugenoti i katolici podjednako moja djeca.

~ 29 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Morvel je šutio. Jedino je drhtavica, koja je zahvatila njegovo tijelo, postala primjetna
za kraljevo prodorno oko, ma da je onaj, kome je upućivao svoje riječi, bio gotovo sakriven u
sjeni.
- To vam nije pravo - nastavi kralj - vama koji ste vodili tako surov rat protiv
hugenota?
Morvel padne na koljena.
- Sire - promuca vjerujte mi...
- Vjerujem - upade Karlo IX upijajući sve više i više u Morvela svoj pogled koji je,
koliko je isprva bio staklast, sada postajao malone plamteći - vjerujem da ste itekako imali
želju da u Monkonturu ubijete, gospodina admirala koji je dolazio odavde. Vjerujem da ste
promašili i da ste onda prešli u vojne odrede vojvode od Anžua, našeg brata i napokon,
vjerujem da ste onda po drugi puta prešli v prinčevima i da ste tamo preuzeli službu u
odredu gospodina Mua de Sent-Fala (Mouy de Saint-Pfale-a)...
- Oh, Sire!
- ... jednog vrlog pikardijskog plemića?
- Sire, Sire - poviče Morvel - ne uništavajte me!
- Bio je to vrijedan oficir - nastavi Karlo IX, a kako je govorio, na njegovom se licu sve
to više ocrtavao izražaj gotovo divlje okrutnosti - koji vas je prihvatio kao sina, koji vam je
pružio smještaj, koji vas je oblačio i hranio.
Morvelu se ote uzdah očajanja.
- Nazivali ste ga svojim ocem, mislim - nastavi nesumnjivo kralj - a sa mladim de
Muaom, njegovim sinom, vezjvalo vas je nježno prijateljstvo?
Morvel, još uvijek na koljenima, povijao se sve više i više smrvljen riječima Karla IX,
koji je stajao uspravan, bešćutan, sličan kipu na kome su jedino usnice odisale životom.
- Uostalom - nastavi kralj - nije li trebalo da dobijete deset hiljada škuda od
gospodina de Giza u slučaju da ubijete admirala?
Ubojica sav užasnut, dotakne svojim čelom pod.
- Što se pak tiče gospodina de Mua-a, vašeg dobrog oca, jednoga dana pratili ste ga u
izviđanju što ga je poduzeo u pravcu Ševrea (Chevreux-a). Ispao mu je bič, i on je sjahao da
bi ga podigao. Bili ste nasamo s njim, dohvatili ste jednu pištolju među vašim oružjem i, za
vrijeme dok se on saginjao, vi ste mu smrskali bubrege. Potom, kad ste vidjeli da je mrtav,
jer vi ste ga ubili otprve, dali ste se u bijeg na konju što vam ga biješe poklonio. Tako je tekla
priča, mislim?
Budući da je Morvel zanijemio pod ovom optužbom čija je svaka pojedinost bila
istinita, Karlo IX poce ponovo jednakom tačnošću i jednakom muzikalnošću zviždukati isti
onaj lovački napjev. - Dakle, meštre ubojico - reče nakon jednog trenutka - znate li da
osjećam veliku želju da vas dadem objesiti!
- Oh! Veličanstvo! - vikne Morvel.
- Mladi de Mua me je upravo jučer preklinjao da to činim, i, doista, nisam znao što da
mu odgovorim, jer njegov zahtjev je veoma pravedan.
Morvel sklopi ruke.

~ 30 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- To pravedniji što sam, kao što ste rekli, otac svoga naroda i što su, kao što sam vam
odgovorio, sada kad sam se, eto, poravnao sa hugenotima, oni su upravo jednako tako moja
djeca, kao što su to i katolici.
- Sire - reče Morvel, posve obeshrabren - moj život je u vašim rukama, činite sa njim
što hoćete!
- U pravu ste, i ja ne bih za nj dao ni pare!
- Ali, Sire - upita ubojica - zar dakle nema načina da iskupim svoj zločin?
- Ne znam nijedan. Ipak, da sam na vašem mjestu, što hvala bogu nije slučaj...
- Da, Sire? Da ste na mojem mjestu...? - prošaputa Morvel žudno upućujući svoj
pogled o kraljeve usne.
- Mislim da bih se izvukao iz toga! - nastavi Karlo.
Morvel se pridigne na jedno koljeno i jednu ruku, zapiljivši svoje oči u kralja kako bi
se uvjerio da se ovaj ne šali.
- Ja mnogo volim mladog de Mua-a, bez sumnje - nastavi kralj - ali, ja isto tako mnogo
volim i svojega rođaka de Giza, i kad bi me ovaj zamolio za život čovjeka, za čiju smrt bi me
zamolio onaj drugi, priznajem da bih se našao u velikoj neprilici. Međutim, u mudroj politici
kao i u dobroj vjeri, morao bih učiniti ono zašto bi me zamolio moj rođak de Giz, jer de Mua,
ma koliko da je valjan kapetan, on je ipak prilično malena ličnost u poređenju sa princom od
Lotaringije.
Za vrijeme tih riječi Morvel se stao polako uspravljati poput čovjeka koji se vraća u
život.
- Prema tome, za vas, u krajnjoj situaciji u kojoj se nalazite, bilo bi dakle važno da
steknete milost moga rođaka de Giza. A u vezi sa tim sjetio sam se jedne stvari koju mi je
jučer ispričao.
Morvel priđe korak bliže.
- »Zamislite, Sire«, rekao mi je, »svakog jutra u deset sati na povratku iz Luvra ulicom
Sen-Žermen-l'Okseroa prolazi moj smrtni neprijatelj. Vidim ga prolaziti sa jednog prozora s
rešetkama u prizemlju; to je prozor u stanu mog nekadašnjeg preceptora, kanonika Petra
Pilesa. Gledam tako svakog dana svojeg neprijatelja i svakog dana molim se đavolu da ga
smlavi u zemljinu utrobu!« Recite sad, meštre Morvele, - nastavi Karlo - kad biste vi bili đavo,
ili kad bi ste bar na trenutak zauzeli njegovo mjesto, ne bi li to možda razveselilo mog
rođaka de Giza?
Morvelu se vrati njegov paklenski osmjeh, a njegove usne, još uvijek blijede od
prepasti, izgovoriše ove riječi:
- Ali, Sire, ja nemam moć da otvorim zemlju!
- Ipak ste je, ako se dobro sjećam, otvorili valjanom Muau. Na to će te mi reći da je to
bilo pomoću pištolja ... Zar više nemate tu pištolju?
- Oprostite, Sire - otpovrne razbojnik koji bijaše već gotovo umiren - ali ja rukujem
arkebuzom još i bolje negoli pištoljem.
- Oh! - dobaci Karlo IX. - Pištolja ili arkebuza, nije važno. Moj rođak de Giz neće, u to
sam siguran, cjepidlačariti glede izbora sredstava!

~ 31 ~
Bosnaunited
 BU&CW

-Ali, - reče Morvel - potrebno bi mi bilo neko oružje na čiju bih ispravnost mogao
računati, jer ću možda morati da pucam iz daljine.
- Ovdje u ovom kabinetu imam deset arkebuza - odgovori Karlo IX - sa kojima
pogađam zlatnu škudu na udaljenosti od pedeset koraka. Hoćete li iskušati jednu od njih?
- Oh, Sire! Sa najvećim veseljem! - klikne Morvel te priđe onoj koja je bila smještena u
jednom uglu i koju bijahu Karlu IX donijeli upravo toga dana. - Ne, ne ovu! - reče kralj. - Ne
ovu! Nju čuvam lično za sebe. Imat ću ovih dana velik lov, prilikom kojeg se nadam da će mi
poslužiti. No sve ostale su vam na raspolaganju.
Morvel skine jednu arkebuzu sa zida.
- Dakle, taj neprijatelj, Sire, tko je to? - upita ubojica.
- Zar ja znam? - otpovrne Karlo IX ošinuvši bijednika svojim prezirnim pogledom.
- Pitat ću dakle gospodina de Giza - promuca Morvel.
Kralj slegne ramenima.
- Ništa vi nemojte pitati! - reče. - Gospodin de Giz ne bi odgovorio. Zar se odgovara na
takve stvari? Na onima, koji ne žele da budu vješani, je da se domisle!
- Pa, po čemu ću ga onda prepoznati?
- Kekao sam vam da svakog jutra u deset sati prolazi ispred kanonikovog prozora.
- Ali, ispred tog prozora prolaze mnogi! Neka se Vaše Veličanstvo dostoji navesti mi
makar bilo kakav znak.
- Oh, to je najlakša stvar. Sutra, na primjer, nosit će pod svojom miškom jednu mapu
od crvene marokanske kože.
- Sire, to je dovoljno.
- Imate li još uvijek onog konja što vam ga je poklonio gospodin de Mua, i koji tako
dobro trči?
- Sire, imam jednog od najbržih berberskih konja.
- Oh, za vas nisam u brizi! Samo, dobro je da saznate da samostan ima i stražnja
vrata.
- Hvala, Sire! A sada se za mene, pomolite bogu!
- O, grom i strijela! Pomolite se radije đavlu! Jer samo njegovom pomoći možete
izbjeći užetu.
- Zbogom, Sire.
- Zbogom! Ah, još nešto, gospodine de Morvel... Vi znate, ukoliko bi se o vama na bilo
koji način čulo govoriti sutra prije deset sati, ili pak ukoliko se o vama ne bi čulo govoriti
poslije deset, u Luvru postoji tamnica bez izlaza!
I Karlo IX ponovo nastavi spokojno i točnije no igda zviždukati svoj omiljeni napjev.

~ 32 ~
Bosnaunited
 BU&CW

4.

VEČE 24. AUGUSTA 1572.

Naš čitalac nije zaboravio da je u prethodnom poglavlju bila riječ o jednom plemiću
po imenu de La Mol, koga je sa izvjesnim nestrpljenjem očekivao Henrik Navarski. Taj mladi
plemić, kao što to bijaše najavio admiral, ušao je u Pariz kroz kapiju Sen-Marsel
(Saint-Marcel), potkraj dana 24. augusta 1572. Bacivši prilično prezriv pogled na brojna
svratišta što su s lijeva i s desna pokazivala svoje živopisne table s natpisima, potjerao je
svog konja, koji se sav pusto od znoja, sve do u samo srce grada, gdje se, pošto je prešao
trgom Mober (Maubert), koji smo kasnije prekrstili u ulicu Arbr-Sek (Arbre-Sec) i kojoj
ćemo, radi olakšanja našim čitaocima, zadržati njezino moderno ime.
To ime mu se bez sumnje dopalo, jer on je u nju ušao, a kako je s lijeve strane
privukla njegovu pozornost jedna limena tabla koja je škripala na svojoj sipki uz pratnju
zvončića, on se zaustavi po drugi puta i pročita riječi »K LIJEPOJ ZVIJEZDI«, što bijahu
napisane kao tumačenje ispod slikari je koja je prikazivala najmiliju ikonu za izgladnjelog
putnika; bijaše to kokoš koja se pekla posred jednog crnog neba, dok je neki čovjek, odjeven
u crvenu kabanicu, pružao put te novovrsne zvijezde svoje ruke, svoj novčanik i svoje želje.
- Evo - reče plemić sam sebi - evo jednog svratišta koje se veoma dobro preporuča, a
svratištar koji ga drži, duše mi, mora da je domišljat svat. Vazda sam slušao da se ulica
Arbr-Sek nalazi u četvrti Luvra, a ako ta gostionica imalo odgovara ovoj tabli, bit će mi ovdje
izvrsno!
Za vrijeme dok je novi pridošliea držao sam sebi taj monolog, drugi jedan jahač, koji
je stigao s drugog kraja ulice, to jest iz ulice Sent-Onore (Saint-Honore), zaustavio se zapavši
u isto takav zanos pred tablom »Lijepe zvijezde«.
Onaj od te dvojice, kojeg poznajemo bar po imenu, jahao je bijelca španjolske
pasmine i imao je na sebi crn prsluk ukrašen ahatima. Njegov plašt bijaše iz
tamnoljubičastog baršuna; nosio je čizme od crne kože, mač sa drškom od cizelirana željeza
i isto takav bodež. A ako pređemo sa njegove odjeće na njegovo lice, reći ćemo da je to bio
čovjek od dvadeset i četiri do dvadeset i pet godina, preplanule puti, modrih očiju, tanka
brka, blještavih zubiju koji kao da su obasjavali njegovo lice kada bi mu se usta, fina oblika i
savršene skladnosti otvorila na blag i sjetan osmijeh.
Drugi pak putnik predstavljao je potpunu opreku prvome pridošlici. Ispod njegova
šešira sa zadignutim obodom vidjela se bogata i kovrdžava kosa više crvenkasta negoli
plava. Pod njegovom kosom, sive oči sijevale bi mu pri najmanjoj neprijatnosti tako
~ 33 ~
Bosnaunited
 BU&CW

blještavom vatrom, te bi se tada reklo da su crne.

Ostali dio lica sastojao se od ružičaste puti, malenih usta, nadsvođenih riđim
brkovima, i divnih zubiju. Ukratko, svojom bijelom kožom, svojim visokim stasom i svojim
širokim ramenima, bijaše to lijep kavalir u uobičajenom smislu te riječi. I, već čitav jedan sat
tokom kojeg je pod izlikom da traži natpise na svratištima dizao svoj nos prema svim
prozorima, žene su ga uveliko gledale. Što se pak tiče muškaraca koji su možda pomalo
osjećali želju da se nasmiju videći njegovu preusku kabanicu, njegove pripijene čarape i
njegove čizme zastarjela oblika, njima je taj smijeh, koji je počeo jednim najdražesnijim:
»Opčuvao vas bog!«, zapeo pri pogledu na tu sliku koja je unutar jedne minute poprimala
deset različitih izražaja, izuzev svakako dobroćudan što vazda karakterizira pojavu smetena
provincijalca.
I upravo se on kao prvi obratio onom drugom plemiću koji je, kao što smo to rekli,
razgledao svratiste »K lijepoj zvijezdi«.
- Što mu gromova, gospodine - reče onim brđanskim naglaskom po kome se već pri
prvoj riječi između stotinu stranaca prepoznaje Pijemontežanin - ne nalazimo li se ovdje
blizu Luvra? Na svaki način, mislim da ste imali isti ukus kao i ja. To je laskavo za moje
gospodstvo!
- Gospodine - odgovori onaj drugi provansalskim naglaskom koji ni najmanje nije
zaostajao za onim pijemontežanskim njegova druga - vjerujem zaista da se to svratiste
nalazi blizu Luvra. Međutim, još se pitam hoću li imati čast da budem istog ukusa s vama. Još
se predomišljam.
- Niste se još odlučili, gospodine? Ipak, kuća je prijatna. A zatim, možda sam dospio u
napast baš uslijed vaše nazočnosti. Priznajete li bar da je ovo zgodna slikari ja?
- Eh, bez sumnje! Ali, upravo to je ono što me navodi da posumnjam u njezinu
stvarnu istinitost. Pariz je pun varalica, rekoše mi, a sa natpisima se može varati isto tako
kao i sa bilo čim drugim.
- Sto mu gromova, gospodine - otpovrne Piemontežanin - ja se bogme ne plašim
prijevare. A ako me gostioničar posluži manje dobro pečenom kokoši nego što je to ova na
njegovoj firmi, nabost ću njega na ražanj i neću ga napuštati sve dok ne bude čestito
ispečen. Uđimo, gospodine!
- Uspjeli ste da me natjerate na odluku! - reče Provansalac u smijehu. - Pokažite mi
dakle put, gospodine, molim vas.
- Oh, gospodine! Duše mi, ja to nipošto neću učiniti! Jer ja sam samo vaš ponizni
sluga, grof Hanibal de Kokona (Annibal de Coconnas).
A Ja, gospodine, ja sam samo Josip-Hijacint-Bonifacije de Lerac de La Mol
(Joseph-Hyacinthe-Boniface de Lerac de La Mole), posve na vašu službu.
- U tom slučaju, gospodine, uhvatimo se podruku i uđimo zajedno!
Posljedica tog pomirljivog prijedloga bijaže da se dvojica mladih ljudi, koji su
sjahavši sa svojih konja dobacili uzde jednom konjušaru, poduhvatiše pod ruku te se,
poravnavši svoje sablje, uputiše prema vratima svratišta, na čijem je pragu stajao
gostioničar. Međutim, suprotno običaju te vrste ljudi, vrli vlasnik kanda nije na njih obraćao
na najmanju pozornost, budući da je svu njegovu pažnju zaokupio razgovor s nekim visokim
svatom, suhim i žutim, koji bijaše utonuo u svoj plašt boje stijenja kao neka sova pod svojim
~ 34 ~
Bosnaunited
 BU&CW

perjem.
Dvojica plemića stigoše tako blizu gostioničara i čovjeka s plaštem boje stijenja sa
kojim je razgovarao, da je Kokona, postavši nestrpljiv zbog toliko malo važnosti što se
pridavala njemu i njegovom drugu, povukao gostioničara za rukav. Ovaj se na to kanda
naglo probudi te otpusti svog sugovornika riječima: »Doviđenja. Dođite uskoro i, prije svega,
obavijestite me o satu!«.
- Ej, gospodine čudače, - reče Kokona - zar ne vidite da vas ljudi trebaju?
Oh, oprostite, gospodo! - odgovori gostioničar. - Nisam vas opazio.
- Ej, sto mu gromova! Trebalo je da nas opazite! A sada kad ste nas opazili, umjesto
da kažete jednostavno »gospodine«, izvolite reći »gospodine grofe«!
De La Mol se držao u pozadini, ostavljajući da govornik bude Kokona, koji je, kako se
činilo, uzeo stvar u svoje ruke.
Međutim, po njegovim namrštenim obrvama lako se moglo vidjeti da je bio spreman
da mu priskoči u pomoć, kad bude nastupio trenutak za akciju.
- Dakle, što želite, gospodine grofe? - upita gostioničar u najspokojnijem tonu.
-U redu... to je već bolje, zar ne? - reče Kokona okrenuvši se prema La Molu, koji
potvrdi klimanjem glave. - Gospodin grof i ja, privučeni vašom želimo u vašem svratištu naći
večeru i konak.
- Gospodo - reče gostioničar - ja sam očajan, ali, postoji svega jedna soba, a plašim se
da vam to ne može odgovarati.
- Pa dobro! Vjere mi, tim bolje! - reče La Mol. - poći ćemo na konak negdje drugdje.
- O, nipošto, nipošto! - klikne Kokona. - Ja bogami ostajem! Moj konj je iscrpljen. Uzet
ću dakle sobu, kad je vi nećete.
- O, to je druga stvar! - otpovrne svratištar zadržavajući svejednako svoju drsku
ravnodušnost. - Ako se radi samo o Jednome, ne mogu vam uopće dati konačište.
- Sto mu gromova! - poviče Kokona. - Vjere mi, da smiješne li životinje! Maločas su
dvojica Bila previše, a sada pak jedan od nas nije dovoljan! Ti nam dakle nećeš dati
konačište, čudače?
- Vjere mi, gospodo, kad ste prešli na ovaj ton, odgovorit ću vam iskreno.
- Odgovaraj dakle, ali odgovaraj brzo!
- Pa eto, više bih volio da nemam čast uzeti vas na noćenje.
- Jer...? - upita Kokona blijedeći od srdžbe.
- Jer nemate posluge i jer bi mi uz jednu zaposjednutu sobu za gospodu ostale prazne
dvije sobe za poslugu. Dakle, ako vam dadem sobu za gospodu, preuzimam velik rizik da mi
ne uspije izdati one druge.
- Gospodine de La Mol - reče Kokona obrnuvši se - ne čini li vam se kao i meni da
ćemo raskomadati ovoga čovu?
- O, može, može! - reče La Mol spremajući se poput svoga druga da izmlati svratištara
udarcima bičem.
Međutim, i usprkos ovoj dvostrukoj prijetnji što nije bila ni najmanje umirujuća sa
strane dvojice plemića koji su izgledali veoma odlučni, svratištar se nipošto ne iznenadi, već
~ 35 ~
Bosnaunited
 BU&CW

se zađovolji time da pokroči jedan korak unazad, kako bi se našao unutar svoje gostionice.
- Vidi se - reče nezgrapno zadirkujući - da gospoda dolaze iz provincije, u Parizu je
prošla moda da se ubijaju svratištari koji odbijaju da iznajme svoje sobe. U nas se ubijaju
velika gospoda, a ne građani. A ako budete suviše glasno vikali, pozvat ću svoje susjede, tako
da ćete vi biti oni koji će pobrati batine, što je postupak posve nedostojan dvojice plemića.
- O, on nam se ruga! - poviče Kokona ogorčeno - Grom i pakao!
- Grgure, moju arkebuzu! - reče svratištar obraćajući se svome sluzi istim tonom kao
da je rekao: »Stolice za gospodu!«.
- Strijela božja! - zaurla Kokona potegavši svoj mač. - Ta ugrijte se, gospodine de La
Mol!
- O, nipošto, molim, nipošto! Jer, dok se mi budemo zagrijavali, naša će se večera
ohladiti.
- Šta?! Vi smatrate...? - vikne Kokona.
- Smatram da je gospodin od »Lijepe zvijezde« u pravu, samo što ne umije dobro
postupati sa svojim gostima, naročito ako su ti gosti plemići. Umjesto što nam je grubo
rekao: »Gospodo, ne želim vas primiti!« bolje bi bio učinio da nam je učtivo rekao: »Uđite,
gospodo!« s time da na svom računu zapiše: »Soba za gospodu toliko i toliko. Soba za poslugu
toliko i toliko«, obzirom na to da, ako nemamo posluge, namjeravamo da je uzmemo.
I, izrekavši te riječi, La Mol blago odgurne svratištara koji je već bio ispružio ruku
prema svojoj arkebuzi, propusti Kokona-a te uniđe za njim u kuću.
- Ipak - reče Kokona - vrlo mi teško pada da vratim svoj mač u korice prije negoli sam
se uvjerio da bode jednako dobro kao i nabadalo ovoga čove.
- Strpljenja, dragi moj druže! - reče La Mol. - Strpljenja! Sva svratišta su puna
gospođe koju su u Pariz privukle svečanosti vjenčanja ili pak skori rat u Flandriji. Ne bismo
više našli drugi smještaj.
A osim toga, možda je u Parizu običaj da se na takav način dočekuju stranci koji
pristižu u nj.
- Sto mu gromova! Kako ste strpljivi! - promrsi Kokona vrtajući svoj riđi brk i
strijeljajući svojim pogledima svratištara. - No neka se taj lopov guva! Ako mu je kuhinja
loša, ako mu je postelja tvrda, ako mu vino nije počivalo tri godine u bocama, ako mu sluga
nije savitljiv i podatan poput rogozove vlati...
- De, de, de, plemeniti gospodine! - dobaci gostioničar oštreći na jednom brusu nož sa
svog pojasa. - De, umirite se! Nalazite se u zemlji Šlarafiji!
A onda promrmlja potiho, vrteći glavom:
- To je neki hugenot! Te izdajice su tako drske otkako se njihov Bearnac oženio
gospođicom Margo!
A zatim doda uz smiješak od kojeg bi njegovi gosti pretrnuli, da su ga vidjeli:
- Hm, hm, bilo bi smiješno da su mi ovamo naletjeli upravo hugenoti... i da ...
- No, hoćemo li večerati? - upita žučij ivo Kokona prekidajući privatna razglabanja
svog gostoprimca.
- Ako vam je po volji, gospodine! - odgovori ovaj, ublažen zacijelo uslijed posljednje
~ 36 ~
Bosnaunited
 BU&CW

misli koja mu je pala na um.

- Dakle, po volji nam je, i to smjesta! - otpovrne Kokona.
A onda se obrati de La Molu:
- Pa, gospodine grofe, za vrijeme dok nam spreme našu sobu, recite: nalazite li vi
možda da je Pariz veseo grad?
- Vjere mi, ne! - odgovori La Mol. - čini mi se da sam u njemu dosad vidio samo
odbojna ili odvratna lica. Možda se i Parižani boje oluje. Gledajte kako je nebo crno i kako je
zrak težak!
- Recite, grofe, vi tražite Luvr, zar ne?
- I vi također, mislim, gospodine de Kokona.
- Pa dobro ako hoćete potražit ćemo ga zajedno.
- Hm - dobaci La Mol - nije li malko kasno za izlazak?
- Kasno ili ne, ja treba da izađem. Moja naređenja su jednoznačna. Stići što je moguće
brže u Pariz, i, čim stignem, povezati se sa vojvodom de Giz.
Pri imenu vojvode de Giza svratištar se prikuči s velikom pozornošću.
- Čini mi se da taj nitkov prisluškuje! - reče Kokona koji kao Pijemontežanin bijaše
veliko zlopamtilo i koji gazdi »Lijepe zvijezde« nije mogao oprostiti neuljudan način na koji
je dočekivao putnike.
- Da, gospodo, ja prisluškujem, - reče ovaj podižući ruku k svojoj kapi. - ali radi toga
da vam služim! Čuo sam da je riječ o velikom vojvodi de Gizu, i dotrčao sam. Čime vam
mogu biti na usluzi, milostiva gospodo?
- O, o, ta riječ je čarobna, kako se čini, jer si od drskosti, eto prešao na podložnost. Sto
mu gromova, gazda ... gazda ... kako se ono zoveš?
- Gazda La Irijer (La Huriere) - odgovori svratištar poklonivši se.
- E pa lijepo, gazda La Irijere, misliš li da je moja ruka manje teška od ruke gospodina
vojvode de Giza koji uživa povlasticu da te nagoni na toliku učtivost?
- Ne, gospodine grofe, ali ona je manje dugačka! - otpovrne La Irijer. - Uostalom -
doda - valja reći da je taj veliki Henrik idol nas Parižana.
- Koji Henrik? - upita La Mol.
- Čini mi se da postoji samo jedan! - reče gostioničar.
- Oprostite, prikane, ima još i jedan drugi za koga vam preporučam da o njemu ne
govorite rđavo! To je Henrik Navarski, a da i ne računamo Henrika Kondea koji isto tako
ima svojih zasluga.
- Ove ja ne poznajem! - odgovori svratištar.
- Jest, ali ih poznajem ja! - reče La Mol - A budući da sam upućen k Henriku
Navarskom, pozivam vas da ga ne ogovarate pređa mnom.
Ne odgovorivši gospodinu de La Molu gostioničar se zadovolji time da nemarno
dotakne svoju kapu, a nastavljajući ulagivati se Kokonau upita:
- Znači, gospodin će razgovarati sa vojvodom de Gizom? Gospodin je veoma sretan
plemić! Gospodin je zacijelo došao zbog...

~ 37 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Zbog čega? - upita Kokona.

- Zbog svečane priredbe! - odvrati svratištar sa osebujnim smiješkom.
- Trebalo je da kažete zbog svečanih priredbi, jer Pariz se u njima utapa, u tim
svečanostima, po onome što sam čuo. Bar se ne govori ni o čem već o balovima, o
priredbama, o viteškim igrama. Zar se u Parizu mnogo ne zabavljaju, ha?
- Samo umjereno, gospodine, bar do sada! - odgovori gostioničar. - Ali, zabavljat će
se, nadam se.
- Svadba Njegova Veličanstva kralja Navare privlači ipak mnogo svijeta u ovaj grad! -
reče La Mol.
- Mnogo hugenota, da, gospodine! - otpovrne otsječno La Irijer. A onda se snađe te
doda opreznije:
- Ah, izvinite! Gospoda su možda reformirane vjere?
- Ja? Reformirane vjere?! - vikne Kokona. - Ta idite, ja sam katolik baš kao i naš sveti
otac papa!
La Irijer se okrene prema La Molu kao da želi i njemu postaviti pitanje. Ali La Mol,
bilo da nije shvatio njegov pogled, bilo pak da je smatrao neuputnim da mu odgovori
drugačije već protupitanjem, reče:
- Ako ne poznajete Njegovo Veličanstvo kralja Navare, gazda La Irijere, možda
poznajete gospodina admirala? Čuo sam da gospodin admiral uživa ponešto milosti na
dvoru. A budući da sam mu preporučen, želio bih, ukoliko vam njegova adresa neće
izranjaviti usta, saznati gdje stanuje.
- Stanovao je u ulici Betizi (Bethisy), gospodine, ovdje udesno! - odgovori svratištar
sa unutrašnjim zadovoljstvom koje nije mogao obuzdati da ne postane i izvan je..
- Kako to - stanovao? - upita La Mol. - Ta zar se preselio?
- Da. Sa ovog svijeta, možda.
- Što to znači?! - povikaše istovremeno obojica plemića. - Admiral se preselio sa ovog
svijeta?
- Kako, gospodine de Kokona? - nastavi gostioničar sa pakosnim smiješkom. - Vi ste
jedan, od Gizovaca, a to vam nije poznato?
- Što »to«?
- Da je prekjučer admiral, prolazeći trgom Sen-Žermen-l'Okseroa, pred kućom
kanonika Petra Pilesa pogođen iz arkebuze.
- I ubijen je? - vikne de La Mol.
- Nije. Samo mu je smrskana podlaktica i odrezana dva prsta. Međutim, ljudi se
nadaju da su kugle bile otrovane.
- Kako?! Bijednice! - poviče Mol. - Nadaju se...!
- Htio sam reći da to misle! - priklopi svratištar. - Nemojmo se svađati zbog jedne
riječi! Desila mi se omaška.
I gazda La Irijer okrene de La Molu leđa te Kokonau na šaljiv način isplazi jezik
poprativši tu gestu namigivanjem u znak sporazuma.

~ 38 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Zar zaista? - reče Kokona blistajući.

- Zar zaista? - prošapta La Mol sa bolnim iznenađenjem.
- Tako je kako sam imao čast da vam kažem, gospodo! - odgovori svratištar.
- U tom slučaju - reče La Mol - idem u Luvr ne gubeći ni časka. Hoću li tamo naći
kralja Henrika?
- Možda, budući da tamo stanuje.
- I ja također idem u Luvr! - reče Kokona. - Hoću li tamo naći vojvodu de Giza?
- Vjerojatno, jer sam ga upravo, nema tome ni dva trenutka, vidio kako prolazi sa
dvije stotine plemića.
- Dođite dakle, gospodine de Kokona! - reče La Mol.
- Na službu vam, gospodine! - odvrati Kokona.
— A vaša večera, plemenita gospodo? - upita gazda La Irijer.
— Ah - reče La Mol - večerat ću možda kod Kralja Navare.
- A ja kod vojvode de Giza! - reče Kokona.
- A ja - reče svratištar pošto je pogledom ispratio dvojicu plemića koji su krenuli put
Luvra - ja odoh izlaštiti svoju kacigu, prirediti fitilj za svoju arkebuzu i naoštriti svoju
partizanu, čovjek nikad ne zna što se može desiti...

~ 39 ~
Bosnaunited
 BU&CW

5.

O LUVRU POSEBNO I O KRIJEPOSTI OPĆENITO

Dvojica plemića raspitavši se za put kod prve osobe što su je sreli, prođoše ulicom
Averon, ulicom Sen-Žermen-l'Okseroa te se uskoro nađoše pred Luvrom čiji su se tornjevi
počeli gubiti u prvim večernjim sjenama.
- Ta šta vam je? - upita Kokona de La Mola koji se pri pogledu na dvorac bijaše
zaustavio promatrajući sa strahopoštovanjem njegove mostove za dizanje, njegove široke
prozore i njegove šiljate tornjiće što su mu se odjednom pojavili pred očima.
- Vjere mi, ne znam! - reče de La Mol. - Srce mi lupa. Ja nisam prekomjerno plašljiv,
pa ipak ne znam zbog čega mi se ta palača čini mračnom i, rekao bih, stravičnom.
- Eh, a ja - reče Kokona - ne znam što je sa mnom, no ja sam neobično raspoložen.
Moja vanjština, međutim, ponešto je zapuštena - nastavi prelazeći pogledom po svojem
putničkom odijelu. - Ali ništa zato! Izgledam ipak kao kavalir. A onda, naređenja što sam ih
dobio preporučuju mi najveću brzinu. Bit ću dakle dobrodošao, Jer sam ih doslovce izvršio.
I dvojica mladića produžiše svojim putem, svatko od njih prožet osjećanjima što ih
bijaše izrazio.
Luvr bijaše pod jakim osiguranjem. Sve straže kanda su bile udvostručene, Naša se
dva putnika stoga ponajprije prilično zbuniše. Međutim, Kokona koji bijaše zapazio da je
ime vojvode de Giza kod Parižana predstavljao neku vrstu talismana, priđe jednoj
stražarnici te, pozivajući se na to svemoćno ime, upita ne bi li zahvaljujući njemu mogao
prodrijeti u Luvr.
Èinilo se da je to ime proizvelo na vojnika svoj uobičajeni učinak. Ipak, upitao je
Kokona-a znade li lozinku.
Kokona je morao priznati da je ne zna.
- Onda odbijte, plemeniti gospodine! - reče vojnik.
U tome trenutku neki čovjek, koji je razgovarao sa zapovjednikom stražarnice i koji
je razgovarajući čuo kako Kokona zahtjeva da bude pušten u Luvr, prekine svoj razgovor te
ga, pristupivši k njemu, upita:
- Što htela fi od kospotin te Kisa?
- Ja htela koforiti sa njim! - odgovori Kokona sa smiješkom.
- Nemokuče! Fojfoda bila sat kod gralja.
- Ali ja imam pismeno naređenje da dođem u Pariz!
- Ah, fi imala bismena narečenja?
- Da, i dolazim izdaleka.
- Ah, fi tolazila istaleka?

~ 40 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Dolazim iz Pijemonta.
- Topro, topro, to onta pilo nešto truko! A fi se sfala...?
- Grof Hanibal de Kokona.
- U retu, u retu! Tajte faša narečenja, kospotin Anipal, tajte!
- Vjere mi, evo jednog veoma susretljivog čovjeka! - reče La Mol sam sebi. - Ne bih li i
ja mogao naći nešto slično da se uvedem k kralju Navare?
- Ma tajte to pismo! - nastavi njemački plemić ispruživši ruku prema Kokonau koji je
oklijevao.
- Dovraga! - reče Pijemontežanin, koji kao upola Talijan bijaše sumnjičav. - Ne znam
da li mogu... Nemam čast da vas poznajem, gospodine!
- Ja sam te Pem. Bribatam kospotinu fojfoti de Kisu.
- Te Pem... - promrsi Kokona. - To ime mi je nepoznato.
- To je gospodin de Bern (Berne), plemeniti gospodine, reče stražar. - Izgovor vas
buni, to je sve. Podajte gospodinu vaše pismo. Hajde, ja odgovaram za to!
- A, gospodin de Bern! - vikne Kokona. - Itekako vas poznajem! Kako da ne! Sa
najvećim zadovoljstvom! Evo mog pisma. Izvinite zbog mojeg oklijevanja! No čovjek mora
oklijevati ako hoće da bude vjeran.
- U retu, u retu! - reče de Bern. - Nemala potrepe izfinjafati se.
- Molim vas, gospodine - reče La Mol pristupivši mu sad sa svoje strane - kad ste tako
ljubazni, da li biste se htjeli zauzeti i za moje pismeno naređenje kao što ste to upravo učinili
sa pismom moga druga?
- Kako se fi sfala?
- Grof Lerak de La Mol.
- Krof Lerag te la Mol?
- Da.
- Ja fas ne posnala.
- Posve je razumljivo da nemam čast da vam budem poznat, gospodine. Stranac sam i
stigao sam večeras, baš kao i grof de Kokona, veoma izdaleka.
- A otakle tolasite?
- Iz Provanse.
- Sa jetna pisma?
- Da, sa jednim pismom.
- Sa kospotina te Kisa?
- Ne, za Njegovo Veličanstvo kralja Navare.
- Ja ne pila ot gralja Nafare, kospotine, - otpovrne de Bem sa iznenadnom hladnoćom
- ja se takle ne mokla sauseti sa faša pisma!
I de Bem okrene leđa La Molu, te uniđe u Luvr dajući znak Kokonau da pođe za njim.
La Mol osta sam.
U tome trenutku kroz vrata Luvra, koja su se nalazila na istoj strani kao i ona kroz

~ 41 ~
Bosnaunited
 BU&CW

koja su unišli Bern i Kokona, izađe četa od stotinjak konjanika.

- O,o! - dobaci stražar svojem drugu - To je de Mua sa svojim hugenotima. Blistaju od
zadovoljstva. Bit će da im je kralj obećao smrt admiralova ubojice. A budući da je to upravo
onaj koji je već ubio de Muaovog oca, sin će jednim udarcem napraviti dva pogotka.
- Oprostite, - upadne La Mol obraćajući se vojniku - ali niste li, hrabri vojnice, rekli da
je onaj časnik gospodin de Mua?
- Tako je, plemeniti gospodine...
- A oni što su sa njim, da su...
- ... da su farabuti. Da, rekao sam!
- Hvala! - reče La Mol gradeći se da ne primjećuje preziran izraz što ga je stražar
upotrijebio. - To je sve što sam htio znati.
I smjesta se uputivši prema vođi konjanika de La Mol ga oslovi:
- Gospodine, čujem da ste vi gospodin de Mua.
- Jesam, gospodine! - odgovori časnik uljudno.
- Vaše ime, koje je veoma dobro poznato među pripadnicima reformirane vjere, daje
mi hrabrosti da se obratim na vas, gospodine, kako bih vas zamolio za jednu uslugu.
- Kakvu uslugu, gospodine? Ali... kao prvo, s kime mi je čast govoriti?
- Sa grofom Lerakom de La Molom. Dvojica mladih ljudi se pozdraviše.
- Slušam vas, gospodine! - reče de Mua.
- Gospodine, ja dolazim iz Eksa (Aix) i nosim jedno pismo od gospodina d'Oriak-a
(D'Auriac), guvernera Provanse. To pismo je naslovljeno na kralja Navare i sadrži važne i
hitne vijesti... Na koji način mogu da mu predam to pismo? Kako da uđem u Luvr?
- Ništa nije lakše negoli ući u Luvr, gospodine! - odgovori de Mua. - Samo, plašim se
da je kralj Navare trenutno odviše zauzet a da bi vas primio.
No svejedno, ako hoćete poći sa mnom, odvest ću vas sve do njegovih odaja. Ostalo je
vaš stvar.
- Hiljadu puta hvala!
- Dođite, gospodine! - reče de Mua.
De Mua sjaše, dobaci uzde svojem sluzi, uputi se prema stražarskom oknu, pokaže se
stražaru kako bi ga ovaj prepoznao, uvede de La Mola u dvorac te otvarajući vrata kraljevih
odaja reče:
- Uđite, gospodine, i raspitajte se! Potom se, pozdravivši de La Mola, povuče. La Mol,
ostavši sam, pogleda oko sebe. Predsoblje je bilo prazno, a jedna od unutrašnjih vratiju
bijahu otvorena.
On prijeđe nekoliko koraka i nađe se u nekom hodniku.
Kucao je i dozivao, ali mu nitko ne odgovori. U tome dijelu Luvra vladala je najdublja
tišina.
- Što su mi to govorili o toj toliko strogoj etikeciji? - pomisli. - čovjek ulazi i izlazi po
toj palači kao po nekom javnom trgu.
I stade ponovo dozivati, a da nije postizao boljeg rezultata negoli prvi puta.
~ 42 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Hajde da krenemo za nosom! - pomisli. - Na kraju krajeva ću ipak morati da naiđem

na nekoga.
I uputi se hodnikom koji je postajao sve to mračniji.
Iznenada se otvoriše vrata nasuprot onima kroz koja bijaše ušao, i pojaviše se dva
paža koja su nosila svećnjake osvjetljavajući neku ženu veličanstvena stasa, dostojanstvena
držanja i, prije svega, divne ljepote.
Puna svjetlost padne na de La Mola koji zasta nepomičan.
Žena se zaustavi isto tako kao što se bio zaustavio i de Mol.
- Što želite, gospodine? - upita mladića glasom koji u njegovim ušima odjekne poput
neke divne muzike.
- Oh, gospođo! - reče La Mol obarajući oči. - Oprostite mi, molim vas. Dolazim od
gospodina de Mua-a koji je bio tako ljubazan da me dovede dovde, a tražio sam kralja
Navare.
- Njegovo Veličanstvo nije ovdje, gospodine. Ono je, mislim, kod svojeg šurjaka.
Međutim, u njegovom odsustvu, ne biste li mogli reći kraljici...
- Da, svakako, gospođo - upadne de Mua - kad bi se netko dostojao odvesti me pred
nju.
- Pred njome ste, gospodine.
- Što?! - vikne de La Mol.
- Ja sam kraljica Navare! - reče Margerita. La Mol učini toliko naglu kretnju
iznenađenja i prepasti da se kraljica osmjehne.
- Govorite brzo, gospodine - reče - jer me očekuju kod kraljice-majke.
- Oh, gospođo, ako vas tako hitno očekuju, dozvolite mi da se udaljim, jer meni bi u
ovom trenutku bilo nemoguće da vam govorim. Nesposoban sam da skupim dvije čestite
misli, pogled na vas me omamio. Ja više ne mislim, ja se divim!
Puna milosti i ljepote, Margerita se približi mladiću koji je maločas i ne znajući
postupio kao prefinjeni dvorjanin.
- Priberite se, gospodine! - reče. - Pričekat ću, a oni će pričekati mene.
- Oh, oprostite mi, gospođo, ako isprva nisam pozdravio Vaše Veličanstvo svim
poštovanjem što ga ono ima prava očekivati od jednog od njegovih najponiznijih slugu, ali...
- Pa, - upadne Margerita - smatrali ste me jednom od mojih dvorjanki.
- Ne, gospođo, već sjenom lijepe Dijane de Poatje (Diane de Poitires). Rekoše mi da se
on pojavljuje u Luvru.
- Eh, gospodine, - reče Margerita - za vas se više ne brinem! Vama će posrećiti
karijera na dvoru! Imate jedno pismo za kralja, rekoste? To je posve uzaludno. No svejedno,
gdje je pismo? Ja ću mu ga predati ... Samo, požurite, molim vas!
U tren oka de La Mol otvori kopče na svojem prsluku te izvadi iz njedara jedno pismo
zatvoreno u svilen omot
Margerita uze pismo i pogleda rukopis.
- Niste li vi gospodin de la Mol? - upita.

~ 43 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Jesam, gospođo. O, bože, zar imam sreću da je Vašem Veličanstvu poznato moje
ime?
- Čula sam kako ga izgovara kralj moj suprug i moj brat vojvoda od Alansona. Znam
da vas očekuju.
I ona gurne u svoj steznik, što bijaše sav krut od vezenih ukrasa i dijamanata, to
pismo koje je izišlo iz mladićeva prsluka i koje bijaše još mlako od topline njegove grudi. La
Mol je žudnim pogledom slijedio svaku Margeritinu kretnju.
- A sada, gospodine, - reče ona - siđite u donju galeriju i sačekajte dok ne dođe netko
sa strane kralja Navare ili vojvode od Alansona. Jedan od mojih paževa će vas voditi.
Izrekavši ove riječi Margerita produži svojim putem. La Mol se stisne uza zid.
Međutim, prolaz je bio toliko uzak, a obruči kraljičine suknje pak toliko široki da se njezina
svilena haljina očešala o mladićevo odijelo. Onuda, kuda je prošla, raširio se prodoran
miomiris.
La Mol zadrhta čitavim tijelom i, osjećajući da će se srušiti, potraži na zidu oslonac.
Margerita iščezne poput neke vizije.
- Hoćete li krenuti, gospodine? - reče paž koji bijaše zadužen da odvede de La Mola u
donju galeriju.
- Oh, da! - vikne La Mol sav opijen, jer se, budući da mu je mladić naznačio pravac
kojim se maločas bijaše udaljila Margerita, ponadao da će je, ako se bude požurio, ponovo
vidjeti.
I doista, stigavši na vrh stepeništa, on je ugleda na donjem katu. I, bilo slučajno, bilo
pak stoga što je štropot njegovih koraka odjeknuo do nje, Margerita digne glavu, i on je
uzmogne još jednom vidjeti.
- Oh! - reče on idući za pažem - to nije smrtnica, to je božica! Baš kao što kaže
Virgilije Maron: »Et vera incessu patuit dea«\'7b1\'7d
- Dakle? - upita mladi paž.
- Evo me! - reče La Mol. - Izvinite! Evo me! Paž pođe ispred de La Mola, siđe kat niže,
otvori jedna vrata, zatim još jedna te, zaustavivši se na pragu, reče:
- Evo mjesta gdje treba da čekate.
La Mol uđe u dvoranu, a vrata se za njim zatvoriše.
Dvorana bijaše prazna, osim jednog plemića koji je šetkao i koji je, kako se činilo,
također čekao.
Večer je već iz visine svodova počela spuštati svoje tamne sjenke, pa dvojica plemića,
ma da su se nalazila jedva na dvadesetak koraka jedan od drugog, nisu jedan drugome
mogla razaznati lice. La Mol priđe bliže.
- Blagi bože! - promrmlja, pošto se našao na udaljenosti od samo nekoliko koraka od
onog drugog plemića. - Pa to sam ovdje ponovo zatekao gospodina grofa de Kokona-a!
Pri štropotu njegovih koraka Pijemontežanin se bio već okrenuo te ga sada pogleda
jednako iznenađeno kao što je ovaj gledao njega.
- Sto mu gromova! - vikne - Neka me đavo odnese ako to nije gospodin de La Mol! Uh,
ta što to radim! Psujem u kraljevim prostorijama! No, vrlo važno! Čini se da kralj psuje još i
~ 44 ~
Bosnaunited
 BU&CW

malo drukčije nego ja, i čak sve do u crkve! E pa, evo nas dakle u Luvru...?
- Kao što vidite. Uveo vas je gospodin de Bem?
- Da. Šarmantan Nijemac, taj gospodin de Bem... A vi? Tko vam je poslužio da vas
uvede?
- Gospodin de Mua... Lijepo sam vam govorio da na dvoru ni hugenoti ne stoje odviše
loše... A jeste li našli gospodina de Giza?
- Nisam još... A vi, jeste li dobili vašu audijenciju kod kralja Navare?
- Ne, ali ću je uskoro dobiti. Doveli su me ovamo i rekli da pričekam.
- Vidjet ćete da je u pitanju neka gala večera i da ćemo se na svečanosti naći jedan
pokraj drugoga. Stvarno, koje li čudnovate slučajnosti! Već tokom dva sata sudbina nas
povezuje... Ali, što vam je? Izgledate zabrinuti.
- Ja? - živog ga prekine La Mol i zadrhti, jer je doista još uvijek bio kao zaslijepljen
vizijom koja mu se bijaše prikazala. - Nisam, ali mjesto na kome se nalazimo rađa u mojem
duhu čitavo mnoštvo misli.
- Filozofskih, zar ne? Baš kao i kod mene. Kada ste unišli, upravo su mi duh ponovo
zaokupile sve preporuke mojeg učitelja. Gospodine grofe, poznajete li Plutarha?
- Kako da ne! - odgovori La Mol sa smiješkom. - To je jedan od mojih najmilijih
autora.
- Pa lijepo, - nastavi Kokona ozbiljno - čini mi se da se taj veliki čovjek ne vara kad
darove prirode uspoređuje sa blistavim, ali kratkotrajnim i prolaznim cvjetovima, dok u
krijeposti vidi ljekovitu biljku neprolazna miomirisa i vrhunske djelotvornosti za cijeljenje
rana.
- Da li znate grčki, gospodine de Kokona? - upita de La Mol netremice gledajući svog
sugovornika.
- Ne, ne znam, ali ga je znao moj preceptor. A on mi je jako preporučio, budem li se
našao na dvoru, da razgovaram o krijeposti. To, kaže, pravi veoma dobar dojam! A i dobro
sam potkovan u tome predmetu, na to vas upozoravam! Kad smo već kod toga... jeste li
gladni?
- Nisam.
- Čini mi se ipak da vas je privukla ona kokoš na ražnju u »Lijepoj zvijezdi«. A ja, ja
umirem od gladi.
- Pa lijepo, gospođine de Kokona, evo dobre prilike da sprovedete u djelo svoje
zaključke o krijei da dokažete svoje udivljenje za Plutarha, jer taj veliki pisac na jednom
mjestu kaže: »Dobro je privikavati dušu na bol, a želudac na glad. Prep in esti ten men psyhen
odune, ton degasterasembaskein«.
- Što? Vi dakle znate grčki? - poviče zapanjeno Kokona.
- Vjere mi, da! - odvrati de La Mol. - Mene ga je moj učitelj naučio!
- Sto mu gromova, grofe, u tom slučaju vaša vam je sreća osigurana. Pravit ćete
stihove sa kraljem Karlom IX i govorit ćete grčki s kraljicom Margeritom.
- A da ne i spominjemo - pridometne de La Mol u smijehu - da ću moći govoriti još i
gaskonjski sa kraljem Navare!
~ 45 ~
Bosnaunited
 BU&CW

U tome trenutku se otvori izlaz dvorane koji je graničio sa kraljevim odajama. Začuše
se koraci, a u pomrčini se naziralo približavanje neke sjenke. Ta sjenka postaje tijelo. A to
tijelo bijaše tijelo gospodina de Bema.
Ovaj pogleda dvojicu mladića pod nos kako bi prepoznao onog svojeg te dade
Kokonau znak da pođe za njim.
Kokona domahne La Molu rukom u znak pozdrava.
De Bern povede Kokona-a do na kraj dvorane, otvori jedna vrata i nađe se skupa sa
njim na prvoj stepenici nekog stubišta.
Stigavši ovde, on se zaustavi te pogledavši oko sebe, prema gore i zatim prema dolje,
upita:
- Kospotin te Gogona, ktje vi stanofala?
- U svratištu »K lijepoj zvijezdi«, u ulici Arbr-Sek.
- Topro je, topro je. To pilo na tfa koraka otafte... Fratite se prso u faša sfratišta, a
nočas...
On se ponovo ogleda oko sebe.
- Da? Noćas? - upita Kokona.
- Eto, nočas se fratila ofamo sa pela griz na ot faša košula. Losinka će piti »Kis«. Pst!
Jesig sa supe!
- A u koji sat trebam da dođem?
- Kat putete čula cfono sa uspuna.
- Što? C f o n o? - upita Kokona.
- Ta, ta, cfono. Pim, pim, pim!
- Ah, zvono?
- Ta, pa ja tako i kasala!
- U redu. Bit ću na mjestu! - reče Kokona.
I, pozdravivši de Berna, on se udalji pitajući se potiho:
- Što je, dođavola, time mislio? I zbog čega će zvoniti na uzbunu? No svejedno!
Ostajem pri svojem mišljenju: šarmantan Nijemac, taj gospodin de Bern. Da pričekam grofa
de la Mola?.... Ah, vjere mi, neću! Po svoj prilici će večerati sa kraljem Navare.
I Kokona se uputi u ulicu Arbr-Sek gdje ga je kao kakvog ljubavnika privlačila tabla
sa firmom »Lijepe zvijezde«.
Za to se vrijeme u dvorani otvoriše vrata koja su graničila sa odajama kralja Navare, i
jedan paž pristupi gospodinu de La Molu.
- Jeste li vi onaj grof de La Mol? - upita.
- Ja sam.
- Gdje stanujete?
- U ulici Arbr-Sek, u »Lijepoj zvijezdi«.
- Dobro! To je blizu ulaza u Luvr. Slušajte... Njegovo Veličanstvo vam isporučuje da
vas ovoga časa ne može primiti. Možda će noćas poslati po vas. U svakom slučaju, ukoliko do
sutra ujutro ne budete od njega primili nikakvu vijest, dođite u Luvr.
~ 46 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ali ako straža odbije da me propusti?

- Ah, zbilja... Lozinka je »Navara«. Izgovorite tu riječ, i pred vama će se otvoriti sva
vrata.
- Hvala!
- Čekajte, plemeniti gospodine. Naređeno mi je da vas ispratim sve do stražarnice, iz
bojazni da se u Luvru ne biste izgubili.
- Sad sam se sjetio... a Kokona? - zapita de La Mol sam sebe pošto se našao izvan
palače. - Ah, bit će da je ostao na večeri kod vojvode de Giza.
Međutim, vrativši se u gostionicu gazde La Irijera, prva spodoba što ju je opazio naš
plemić bijaše Kokona koji je sjedio za stolom pred jednim golemim omletom sa slaninom.
- Ho! Ho! - vikne Kokona prasnuvši u smijeh - Čini se da ste vi večerali kod kralja
Navare isto tako malo kao i ja kod gospodina de Giza!
- Vjere mi, nisam!
- A da li vam se pojavila glad?
- Mislim da jeste.
- Usprkos Plutarbu?
- Gospodine grofe, - reče La Mol kroz smijeh - Plutarh na jednom drugom mjestu
kaže: »Onaj koji ima, treba da podijeli s onim koji nema«. Hoćete li za ljubav Plutarhu
podijeliti svoju omletu sa mnom? A za vrijeme dok budemo jeli, razgovarat ćemo o
krijeposti.
- Oh, nipošto! - otpovrne Kokona. - To je uputno kad je čovjek u Luvru, kad se boji da
ga netko ne prisluškuje i kad ima prazan želudac. Sjednite, i večerajmo!
- Dakle, vidim da nas je sudbina uistinu učinila nerazdvojnim. Hoćete li prespavati
ovdje?
- Nemam pojma.
- Ni ja!
- Na svaki način, ja vrlo dobro znam gdje ću provesti noć.
- A gdje?
- Tamo gdje ćete je provesti i vi. To je neizostavno!
I obojica se nasmijaše te stadoše po svojim najboljim mogućnostima odavati počast
omleti gazde La Irijera.

~ 47 ~
Bosnaunited
 BU&CW

6.

PLAĆENI DUG

A sada, ako je čitalac ljubopitan da sazna zašto gospodin de La Mol nije bio primljen
kod kralja Navare, zašto gospodin de Kokona nije mogao dospjeti do gospodina de Giza i,
napokon, zašto su obojica, umjesto da u Luvru večeraju jedući fazane, prepelice i srnetinu,
večerali u svratištu »K Lijepoj zvijezdi« jedući omletu sa slaninom, treba da bude ljubazan da
se s nama vrati u staru kraljevsku palaču i da pođe za kraljicom Margeritom Navarskom
koju de La Mol bijaše izgubio iz vida na ulazu u veliku dvoranu.
U vrijeme dok je Margerita silazila stepeništem, vojvoda Henrik de Giz, koga više nije
bila vidjela sve od svoje svadbene noći, nalazio se u kraljevom kabinetu. To stubište, kojim
je silazila Margerita, imalo je jedan izlaz. Kabinet, u kome se nalazio gospodin de Giz, imao je
jedna vrata. Taj izlaz i ta vrata vodila su na jedan hodnik a taj hodnik pak je vodio u odaje
kraljice-majke Katarine Mediči.
Katarina Mediči bijaše sama. Sjedila je za stolom, lakta oslonjena o jedan rasklopljeni
molitvenik, glave položene na ruku što bijaše još napadno lijepa zahvaljujući kozmetičkim
preparatima kojima ju je snabdijevao Firentinac Rene koji je obavljao dvojaku dužnost
kozmetičara i trovača kraljice-majke.
Udovica Henrika II bijaše odjevena u korotu koju nije skidala sve od smrti svojeg
supruga. Bila je to u ono doba žena od približno pedeset i dvije ili pedeset i tri godine koja je
zahvaljujući svojoj gojaznosti punoj svježine sačuvala crte svoje ranije ljepote. Njezine
odaje, kao i njezina odjeća, bijahu udovičke. Sve je tu imalo mračan karakter: tkanine,
zidovi, pokućstvo. Jedino se ponad neke vrsti baldakina što je nadsvođivao jedan kraljevski
naslonjač, na kojemu je toga časa spavala mala hrtica, miljenica kraljice-majke koju joj
bijaše poklonio njezin zet Henrik Navarski i koja bijaše dobila mitološko ime Feba, vidjela
prirodno naslikana duga, okružena grčkim geslom što joj ga bijaše dao kralj Franjo I:
»Phospherei e de kai aithzen«, što se može prevesti ovim stihom:
»Ona donosi svjetlost i spokoj.« Odjednom, u trenutku kada se činilo da je
kraljica-majka utonula u najdublju dubinu jedne misli koja je na njezinim karminom
obojenim usnama izmamila polagan smiješak pun oklijevanja, neki čovjek otvori vrata,
zadiže zastor te promolivši svoje blijedo lice reče:
- Sve je krenulo naopako!

~ 48 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Katarina podigne glavu i prepozna vojvodu de Giza.

- Kako... sve je krenulo naopako? - odvrati. - Što time mislite reći, Henriče?
- Mislim reći da je kralj više no ikad obuzet svojim prokletim hugenotima i da ćemo,
ako budemo čekali na njegovo dopuštenje za izvršenje velikog pothvata, čekati još dugo, a
možda i vječno.
- Ta što se dogodilo? - upita Katarina zadržavši ono spokojno lice koje joj bijaše
uobičajeno, no kojem je prema potrebi tako dobro um jela podavati najoprečnije izražaje.
- Dogodilo se da sam maločas po dvadeseti puta pri njegovom Veličanstvu načeo
pitanje da saznam hoćemo li i nadalje trpjeti ispade što ih nakon ranjavanja njihovog
admirala sebi dozvoljavaju ta gospoda reformirane vjere.
- I što vam je moj sin odgovorio? - upita Katarina.
- Odgovorio mi je: »Gospodine vojvodo, bit će da narod sumnja na vas kao na vinovnika
ubojstva što je počinjeno na mojem drugom ocu, gospodinu admiralu. Branite se kako vam
volja. Što se pak mene tiče, ja ću se već sam braniti ako me budu napadali...« I na to mi je
okrenuo leđa kako bi otišao podati večeru svojim psima.
- I vi niste uopće pokušali da ga zadržite?
- Svakako! No on me je pogledao onim samo njemu svojstvenim pogledom i
odgovorio mi je onim glasom što ga kod njega poznajete: »Gospodine vojvodo, moji psi su
gladni, a to nisu ljudi, pa da ih pustim čekati!«. Našto sam došao da vas obavijestim.
- I dobro ste učinili! - reče kraljica-majka, - A što nam je poduzeti?
Poduzeti jedan posljednji pokušaj.
- A tko će ga poduzeti?
- Ja! Da li je kralj sam?
- Nije. Sa njim je gospodin de Tavan.
- Pričekajte me ovdje. Ili bolje, slijedite me izdaleka.
Katarina smjesta ustane i uputi se prema prostoriji gdje su se na turskim sagovima i
na baršunastim jastucima zadržavali najmiliji kraljevi hrtovi. Na šipkama pričvršćenim o
zidove nalazile su se dva ili tri odabrana sokola i jedna mala šarena žuna čijom se pomoći
Karlo IX zabavljao da krade male ptičice u parkovima Luvra i Tuilerija koje upravo bijahu
počele graditi.
Putem kraljica-majka namjesti blijedo i ustrašeno lice, sa koga se krunila još
posljednja, ili bolje, prva suza.
Primaše se nečujno Karlu IX koji je svojim psima dodavao komadiće kolača
razrezane u podjednake zalogaje.
- Sine moj! - reče Katarina s drhtajem u glasu koji bijaše tako dobro odglumljen da je
natjerao kralja da pretrne.
- Što vam je, gospođo? - upita kralj naglo se okrenuvši.
- Evo što mi je, sine - odgovori Katarina. - Ja vas molim za dozvolu da se povučem u
jedan od vaših dvoraca, svejedno mi je u koji, samo da bude što više udaljen od Pariza.
- A zašto to, gospođo? - upita Karlo IX upirući u svoju majku svoj staklasti pogled koji
bi u izvjesnim prilikama postajao tako prodoran.
~ 49 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Zato što me svakog dana snalaze nove uvrede od sljedbenika reformirane vjere,
zato žto sam danas čula kako vam protestanti prijete čak i u vašem Luvru, i zato što ne želim
više prisustvovati sličnim prizorima!
- Pa napokon, majko - odgovori Karlo IX sa izrazom duboka uvjerenja - htjeli su ubiti
njihovog admirala. Jedan bezočni ubojica ubio im je već i čestitog gospodina de Mua-a, tim
ubogim ljudima. Vrag me odnio, majko, treba ipak da vlada nekakva pravda u kraljevstvu!
- O, budite bez brige, sine moj, - reče Katarina - pravda im neće usfaliti, jer ako im je
budete uskratili, oni će je sebi izvršiti na svoj način; danas nad gospodinom da Gizom, sutra
nada mnom, kasnije i nad vama!
- Oh, gospođo - reče Karlo IX, a u glasu mu se pojavi prvi prizvuk sumnje - mislite?
- Ej, sine moj - nastavi Katarina prepuštajući se svoj žestini svojih misli - zar ne znate
da se više ne radi o smrti gospodina Franje de Giza ili o smrti gospodina admirala, o
protestantskoj ili katoličkoj vjeri, već naprosto o stavljanju sina Antuna Burbonskog na
mjesto sina Henrika II?
- De, de, majko, evo kako opet zapadate u svoja uobičajena pretjerivanja! - reče kralj.
- Što ste dakle nakanili, sine?
- Čekati, majko! čekati. Sva ljudska mudrost leži u toj jednoj riječi. Najveći, najjači i
najvještiji je onaj koji umije čekati.
- Onda čekajte! Ali ja neću čekati!
Izgovorivši ove riječi Katarina učini dvorski poklon te se, pristupivši vratima, spremi
da se vrati u svoje odaje.
Karlo IX je zaustavi:
- Napokon, majko, što bi dakle trebalo da učinim? - upita - Jer, ja sam prije svega
pravedan i želio bih da svatko bude sa mnom zadovoljan.
Katarina stupi bliže.
- Dođite, gospodine grofe - reče ona de Tavanu koji je milovao kraljevu žunu - i kažite
kralju što bi po vašem mišljenju trebalo da učini!
- Vaše Veličansvtvo dozvoljava? - upita grof.
- Kaži, Tavane, kaži!
- Što Vaše Veličanstvo čini u lovu kada se na nj okomi vepar?
- Dovraga, gospodine, sačekam ga na čvrstim nogama i probijem mu grlo svojim
lovačkim kopljem! - otpovrne Karlo IX.
- I to jedino da bi ga spriječili da vam ne nanese zlo! - pridometne Katarina.
- A i da bih se zabavio! - doda kralj sa uzdahom koji je odavao hrabrost dotjeranu sve
do svireposti. - Međutim, ne bi me zabavljalo da ubijem svoje podanike, jer, hugenoti su
moji podanici isto tako kao što su to i katolici.
- U tom slučaju, Sire - reče Katarina - vaši podanici hugenoti postupit će poput vepra
kome se ne zatjera lovačko koplje u grlo, razderat će vaše prijestolje.
- Ah, mislite, gospođo? - reče kralj na način koji je naznačavao da ne pridaje mnogo
vjere u pretskazivanja svoje majke.

~ 50 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ta zar nisu danas bili kod vas de Mua i njegovi?

- Da, bili su, budući da su maločas otišli. A što je to zahtijevao od mene što ne bi bilo
opravdano? Zahtjevao je od mene smrt ubojice njegova oca i atentatora na admirala! Nismo
li kaznili gospodina de Montgomeria (Montgommery) za smrt mojeg oca i vašeg supruga, ma
da ta smrt bijaše tek nesretan slučaj?
- U redu, Sire! - reče Katarina uvrijeđeno - Ne govorimo više o tome! Vaše
Veličanstvo stoji pod zaštitom boga koji mu je dao snagu, mudrost i povjerenje. Ali ja,
nevoljna žena koju bog napušta bez sumnje zbog mojih grijeha, ja se bojim i uzmičem.
I nato se Katarina po drugi puta pokloni i izađe dajući vojvodi de Gizu, koji u
međuvremenu bijaše unišao, znak da ostane na svome mjestu kako bi učinio još jedan
posljednji pokušaj.
Karlo IX isprati pogledom svoju majku, a da je toga puta nije pozvao natrag. Potom
stane milovati svoje pse, zviždukajući pritom neki lovački napjev.
Odjednom zastane.
- Moja majka je pravi kraljevski duh! - reče - U nje doista nema nikakvih sumnji. Vidi
ti nje... sa predumišljajem umoriti nekoliko tuceta hugenota jer su došli zahtjevati pravdu!
Zar to, napokon, nije njihovo pravo?
- Nekoliko tuceta... - promrmlja vojvoda de Giz.
- A, vi ste ovdje, gospodine! - vikne kralj gradeći se da ga tek sada opaža. - Da,
nekoliko tuceta! Lijepog li gubitka! E, kad bi mi netko rekao: »Sire, bit ćete oslobođeni svih
vaših neprijatelja odjedanput, i sutradan neće preostati ni jedan jedini da vam predbacuje
smrt onih ostalih!«, eh, u tom slučaju... ne kažem...
- Pa lijepo, Sire...
- Tavane! - upadne kralj. - Vi zamarate Margo, vratite je na šipku! To što ona i nosi
ime moje sestre, kraljice Navare, nije nikakav razlog da je svatko miluje!
De Tavan vrati žunu na njezinu šipku te stane se zabavljati uvijanjem i ponovnim
odvijanjem ušiju jednog od hrtova.
- Ali, Sire - poče ponovo vojvoda de Giz - ako bi netko Vašem Veličanstvu rekao: »Sire,
Vaše Veličanstvo će sutra biti oslobođeno svih svojih neprijatelja«?
- A po zagovoru kojeg sveca bi se dogodilo to čudo?
- Sire, danas imamo 24. augusta. To bi se dakle dogodilo po zagovoru svetoga
Bartolomeja.
- Lijep svetac koji se dao živ oderati! - primjeti kralj.
- Tim bolje! Što vise je pretrpio, to više bijesa mora da je nakupio prema svojim
krvnicima!
- I upravo vi, rođače - reče kralj - upravo vi sa svojim dražesnim malim mačem sa
zlatnom drškom ćete od danas na sutra ubiti deset hiljada hugenota! Ha, ha, ha! Vrag me
odnio, ala ste šaljivi, gospodine de Giz!
I kralj prasne u smijeh, ali u toliko lažan smijeh da ga je jeka u prostoriji ponovila
žalosnim zvukom.
- Sire, jedna riječ, jedna jedina riječ! - nastavi uporno vojvoda, ma da se i nehotice
~ 51 ~
Bosnaunited
 BU&CW

stresao pri zvuku tog smijeha koji u pebi nije imao ničeg ljudskog. - Jedan jedini znak, i sve
je spremno. Ja imam Švicarce, imam jedanaest stotina plemića, imam laku konjicu, imam
građane. Sa svoje pak strane Vaše Veličanstvo ima svoju gardu, svoje prijatelje, svoje
katoličko plemstvo... Ima nas dvadesetorica protiv jednoga!
- Pa dobro, kad ste tako jaki, rođače, koga mi vraga dolazite neprestano puniti uši sa
tim? Napravite, napravite bez mene!
I kralj se okrene svojim psima. Uto se zadiže zavjesa, i Katarina se ponovo pojavi.
- Sve je uredu! - šapne ona vojvodi - Uprite! On će popustiti.
I zastor se opet spusti za Katarinom, a da je Karlo IX nije ni vidio ili bar pokazao da je
vidi.
- Pa ipak - reče vojvoda de Giz - treba da znam da li ću, postupajući kako želim, biti
ugodan Vašem Veličanstvu?
- Doista, rođače Henriče, vi mi stavljate nož pod grlo! Ali ja ostajem, grom i pakao! Ta
zar nisam kralj?!
- Ne! Još ne, Sire! Ali, ako hoćete, sutra ćete to biti!
- Ha! - nastavi kralj. - Umorili bi dakle i kralja Navare i princa Kondea... u mojem
Luvru! Oh!
A onda doda jedva čujnim glasom:
- Napolju... ne kažem...
- Sire - vikne vojvoda - oni večeras izlaze da se proskitaju i provesele sa vojvodom od
Alansona, važim bratom.
- Tavane! vikne kralj sa divno odglumljenim nestrpljenjem - Ta zar ne vidite da
gnjavite mog psa! Ovamo, Akteone, ovamo!
I Karlo IX izađe ne želeći o tome više ništa čuti te se vrati u svoje odaje, ostavljajući
de Tavana i vojvodu de Giza u gotovo jednakoj nedoumici kao i ranije.
U međuvremenu se odvijao prizor drugačijeg karaktera kod Katarine koja se, pošto
bijaše vojvodi de Gizu dala savjet da ne sustane, vratila u svoje odaje gdje je zatekla na
okupu osobe koje su obično prisustvovale njezinim pripremama za polazak na spavanje.
Na povratku Katarinino je lice bilo nasmejano u istoj mjeri kao što bijaše izobličeno
pri njezinom polasku. Svojim najprijatnijim izražajem postepeno je otpuštala svoje
dvorjanke i dvorjanike. Uskoro kod nje nije ostao nitko osim gospođe Margerite koja je
sjedeći na jednoj škrinji kraj otvorenog prozora promatrala nebo, sva utonula u svoje misli.
Našavši se nasamo sa svojom kćeri, kraljica-majka dva ili tri puta otvori usta kako bi
progovorila, no svaki put bi neka mračna misao vratila natrag u dubinu njezinih grudiju
riječi koje bijahu spremne da se omaknu sa njezinih usana.
Uto se zadiže zastor na vratima, i pojavi se Henrik Navarski.
Mala hrtica, koja je spavala na prijestolu, poskoči i pritrči mu.
- Vi ovdje, sine?! - vikne Katarina zadrhtavši. - Zar ćete večerati u Luvru?
- Ne, gospođo! - odgovori Henrik - Proskitat ćemo se večeras gradom sa gospodom
de Alahson i de Konde. Umalo što nisam pomislio da ću ih naći ovdje, zabavljene time da
vam se udvaraju.
~ 52 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Katarina se osmjehne.
- Idite samo, gospodo, idite! Muškarci su veoma sretni što se mogu ovako
provjetriti... Nije li tako, kćeri?
- To je istina! - odgovori Margerita. - Sloboda je tako lijepa i slatka stvar!
- Treba li to da znači da ja sputavam vašu, gospođo? - upita Henrik naklonivši se
svojoj ženi.
- Ne, gospodine! A i ne sažaljevam sebe, već životne uslove žena općenito.
- Idete li možda posjetiti gospodina admirala, sine? - upita Katarina.
- Da, možda.
- Pođite k njemu! Bit će to lijepa gesta, a sutra ćete me obavjestiti o njemu.
- Poći ću dakle, gospođo, kad odobravate taj korak.
- Ja - dobaci Katarina - ja ništa ne odobravam ... Ma tko je to tamo? Ne puštajte, ne
puštajte!
Henrik pokroči prema vratima da izvrši Katarinin nalog, ali se u istom trenutku
zadiže zastor, i gospođa de Sov pomoli svoju plavokosu glavu.
- Gospođo - reče ona - to je kozmetičar Rene kojeg je dalo pozvati Vaše Veličanstvo.
Katarina baci jedan pogled hitar poput munje na Henrika Navarskog.
Mladi vladar lagano porumeni, a zatim gotovo smjesta problijedi na zaprepašćujući
način. Doista, upravo je bilo izgovoreno ime ubojice njegove majke. On osjeti da mu je lice
odavalo uzbuđenost pa ode da se nasloni o prozor.
Mala hrtica zacvili.
Istog trenutka uniđoše dvije osobe, jedna najavljena, i druga kojoj nije bilo potrebno
da bude najavljivana.
Prva bijaše Rene, kozmetičar, koji se približi Katarini sa svim puzavim učtivostima
fironetinskih slugana. Nosio je jednu kutiju koju je otvorio, te su se u njoj vidjeli svi pretinci
ispunjeni prascima i bočicama.
Druga pak bijaše vojvotkinja od Lotaringije, starija Margeritina sestra. Ušla je kroz
jedna mala skrivena vrata koja su vodila u kraljev kabinet te je, sva blijeda i uzdrhtala,
nadajući se da je neće opaziti Katarina koja je sa gospođom de Sov ispitivala sadržaj kutije
što ju je donio Rene, sjela do Margerite, pokraj koje je stajao kralj Navare pritištući rukom
čelo poput čovjeka koji pokušava da se oporavi od neke omamljenosti. Toga časa se
Katarina okrene.
- Kćeri - obrati se ona Margeriti - možete se povući u svoje odaje. Sine, - reče Henriku
- možete poći da se zabavljate po gradu.
Margerita ustane, a Henrik se napola okrene. Vojvotkinja od Lotaringije zgrabi
Margeritinu ruku.
- Sestro - šane joj po sve tiho i užurbano - u ime gospodina de Giza, koji vas spašava
kao što ste vi spasili njega, ne izlazite odavde, ne vraćajte se u svoje odaje!
- Ha? Što ste to rekli, Klaudijo? - upita Katarina okrenuvši se.
- Ništa, majko!

~ 53 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Nešto ste potiho šaptali Margeriti!

- Samo sam joj poželjela dobro veče, gospođo, i isporučila mnogo pozdrava od
vojvotkinje de Naver.
- A gde je ta lijepa vojvotkinja?
- Kod svojeg šurjaka, gospodina de Giza. Katarina pogleda obje žene svojim
sumnjičavim okom te nabravši obrve naredi:
- Dođite amo, Klaudijo!
Klaudija posluša. Katarina je ščepa za ruku.
- Što ste joj rekli? Brbljivice nijedna! - promrsi stežući zapešće svoje kćeri toliko da je
ova kriknula.
- Gospođo, - reče svojoj ženi Henrik, kome, a da ništa nije čuo, nije izbjegla ni jedna
kraljičina, Klaudijina i Margeritina kretnja - gospođo, hoćete li mi učiniti čast da mi pružite
svoju ruku na poljubac?
Margerita mu pruži ruku koja se tresla.
- Što vam je rekla? - šapne Henrik saginjući se da približi svoje usne toj ruci.
- Da ne izlazim. Tako vam nebesa, nemojte izlaziti ni vi!
Bio je to samo jedan bljesak, ali, pri svjetlosti toga bljeska, ma koliko da je bila
kratkotrajna, Henrik je prozreo čitavu jednu zavjeru.
- To nije sve! - reče Margerita. - Evo jednog pisma što ga je donio neki provansalski
plemić.
- Gospodin de La Mol?
- Da.
- Hvala! - reče Henrik uzevši pismo i gurnuvši ga u svoj prsluk.
I, odmaknuvši se od svoje izbezumljene žene, pristupi Firentincu te mu položi ruku
na rame.
- Dakle, meštre Rene - kako trgovački poslovi?
- Pa, prilično dobro, uzvišeni gospodine, prilično dobro! - odgovori trovač sa svojim
prepredenim i podmuklim smiješkom.
- Vjerujem svakako - reče Henrik - kad je netko poput vas snabdjevač svih
okrunjenih glava Francuske) i inozemstva!
- Izuzev kralja Navare! - otpovrne Firentinac drsko.
- Trista mu, meštre Rene! - reče Henrik - U pravu ste! Međutim, moja uboga majka,
koja je također kupovala od vas, preporučila mi vas je na samrti, meštre Rene. Posjetite me
sutra ili prekosutra u mojim odajama i donesite mi svoje najbolje miomirise.
- To ne bi učinilo loš dojam - reče Katarina uz osmjeh - jer, kažu...
- ... da mi pazuho fino miriše! - upade Henrik smijući se. - Tko vam je to rekao, majko?
Zar Margo?
- Ne, sine - otpovrne Katarina - već gospođa de Sov.
U tom času gospođa vojvotkinja od Lotaringije, koja se unatoč naporu što ga je
ulagala nije mogla suzdržati, brižne u plač.
~ 54 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Henrik se i ne okrene.
- Sestro! - poviče Margerita pohitavši k Klaudiji - Što vam je?
- Ništa! - reče Katarina stupivši među dvije mlade žene. - Ništa! Spopala ju je ta
živčana groznica, za koju joj Mazil (Mazille) preporuča da je liječi pomoću mirodija.
I ona stisne ponovo i sa još većom žestinom negoli prvi puta podlakticu svoje starije
kćeri. A onda se okrene mlađoj i reče:
- De, Margo, zar niste čuli da sam vas jednom već pozvala da se povučete u svoje
odaje? A ako to nije dovoljno, ja vam to naređujem!
- Oprostite, gospođo! - reče Margerita, blijeda i đrhćući - Želim Vašem Veličanstvu
laku noć!
- A ja se nadam da će vaša želja biti uslišana. Laku noć, laku noć!
Margerita se povuče glavinjajući, uzalud nastojeći da uhvati jedan pogled svojeg
supruga koji se nije ni okrenuo na njezinu stranu.
Nasta trenutak šutnje za vrijeme koje je Katarina stajal očiju uprtih u vojvotkinju od
Lotaringije, koja je pak sa svoje strane sklopljenih ruku gledala u svoju majku.
Henrik im je okretao leđa, ali je promatrao taj prizor u jednom ogledalu, praveći se
da zaglađuje svoje brkove nekom pomadom koju mu je maločas dodao Rene.
- A vi, Henriče - upita Katarina - imate li još uvijek namjeru izaći?
- Ah, da! Istina! - usklikne kralj Navare. - Ah, vjere mi, zaboravio sam da me čekaju
vojvoda od Alansona i princ Konde! Mislim da su me opili ti divni miomirisi i da su mi
oduzeli pamćenje. Doviđenja, gospođo!
- Doviđenja! Sutra ćete me obavijestiti o admiralu, zar ne?
- Vodit ću računa da to ne propustim... No, Febo, što je?
- Febo! - vikne kraljica-majka nestrpljivo.
- Pozovite je, gospođo - reče Bearnac - jer me ne pušta da izađem.
Kraljica-majka ustane i prihvati malu kujicu za ogrlicu zadržavajući je sve dok se
Henrik nije udaljio, lica tako spokojna i tako nasmijana kao da u dnu svoga srca nije osjećao
da polazi u smrtnu opasnost.
Iza njega, mala kujica, koju je Katarina Mediči ispustila, pojuri da ga stigne. No vrata
su se već bila zatvorila, pa je mogla samo još proturiti svoju dugačku njušku pod zavjesu,
žalosno i otegnuto zavijajući.
- A sada, Sarloto - reče Katarina gospođi de Sov - idi i potraži gospodina de Giza i de
Tavana koji se nalaze u mojoj molitvenoj odaji, pa ih dovedi da prave društvo vojvotkinji od
Lotaringije koja ima svoje nervozne napadaje!

~ 55 ~
Bosnaunited
 BU&CW

7.

NOĆ 24. AUGUSTA 1572.

Pošto su de La Mol i Kokona dovršili svoju mršavu večeru (jer su se kokoši u

gostoionici »K Lijepoj Zvijezdi« okretale na ražnju samo na tabli sa firmom), Kokona se
nagne natrag tako da mu se stolica zaljulala na jednoj od četiriju nogu, ispruži svoje noge,
nasloni lakat o stol te, pijuckajući svoju poslijednju čašu, upita:
- Hoćete li poći na spavanje sada odmah, gospodine de La Mole?
- Vjere mi, itekako bih to želio, jer se može desiti da me u noći dođu probuditi.
- I mene također! - reče Kokona. - No u tom slučaju, umjesto da legnemo spavati i da
pustimo čekati one koji će poslati po nas, čini mi se da bismo bolje učinili kad bismo
zatražili karte i zaigrali. Tako bi nas zatekli po sve spremne.
- Rado bih prihvatio vaš prijedlog, gospođine, ali, za kartanje posjedujemo premalo
novaca. U svojoj putnoj torbi jedva da imam stotinu zlatnih škuda, a pritom je to sve moje
blago. Na meni je sad da izbijem sreću iz toga.
- Stotinu zlatnih škuda! klikne Kokoria - I vi se tužite! Dovraga! A ja, gospodine, ja ih
nemam više nego šest!
- Ma hajde! - dobaci La Mol - Vidio sam vas gdje iz svojega džepa vadite kesu koja mi
se učinila nesamo prilično zaobljenja, već i, moglo bi se čak reći, ponešto naduta.
- Ah, to! - reče Kokona - To mi je da podmirim neki davni dug što sam ga obavezan
platiti jednom starom prijatelju svojeg oca, za koga podozrijevam da je poput vas pomalo
hugenot. Da, ovdje ima stotina burgundskih zlatnika - nastavi Kokona potapšavši se po
džepu - ali ta stotina burgunskih zlatnika pripada meštru Merkandonu (Mercandon). A što
se pak tiče mojeg osobnog nasljedstva, ono se ograničava, kao što sam vam rekao, na šest
škuda.
- Kako onda da kartamo?

~ 56 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Upravo zbog toga sam se i htio kartati. Uostalom, pala mi je na um jedna ideja.
- Kakva ideja?
- Obojica odlazimo u Pariz sa istom svrhom?
- Da!
- I svaki od nas ima po jednog moćnog zaštitnika
- Da!
- Vi računate na vašeg kao što ja računam na mojega?
- Da!
- Pa lijepo! Došao sam na zamisao da kartamo najprije za naš novac, a zatim pak za
prvu milost što ćemo je zadobiti bilo od dvora, bilo pak od naše dragane...
- Doista, to je veoma domišljato! - reče La Mol sa smiješkom - ali, priznajem da nisam
dovoljno velik kockar kako bih riskirao čitav svoj život na jednom bacanju karata ili kocke.
Jer, od prve milosti, što ćemo je vi i ja zadobiti, vjerojatno će zavisiti čitav tok našeg života.
- Pa dobro! Pustimo onda prvu milost na dvoru i igrajmo za prvu milost naše
dragane!
- U tome nalazim samo jednu nepriliku - reče de La Mol.
- A koju?
- Stvar je u tome što ja uopće nemam dragane!
- Ni ja! Ali računam da neće dugo potrajati pa ću je imati. Nisam, hvala bogu, skrojen
na način da bi trebalo da mi nedostaje žena!
- A i neće vam ih, kao što kažete, nedostajati, gospodine de Kokona. Međutim, budući
da ja nipošto nemam takvo pouzdanje u svoju ljubavnu zvijezdu, smatram da bih vas okrao
kad bih stavio svoj ulog protiv vašega. Igrajmo dakle do u visinu svote vaših šest škuda, a
ukoliko ih kojom nesrećom izgubite i ukoliko budete htjeli nastaviti igru... pa dobro, vi ste
plemić, a vaša riječ vrijedi zlata.
- Tako je! - klikne Kokona - Dobro ste rekli! U pravu ste, gospodine, riječ plemića
vrijedi zlata, pogotovo ako taj plemić uživa pojerenje na dvoru. A osim toga, nemojte misliti
da bih previše riskirao kad bih protiv vas stavio za ulog prvu milost koju bih imao steći.
- Da, bez sumnje, vi je možete izgubiti, ali ja je ne bih mogao dobiti. Jer, budući da
pripadam kralju Navare, ja ne mogu ništa primiti od gospodina vojvode de Giza.
- Ah, lupežu! - promrsi svratištar lašteći svoju staru kacigu - znači da sam te dobro
nanjušio!
I prekine laštenje kako bi se prekrižio.
O da, svakako! - reče Kokona miješajući karte što mu ih je upravo sluga donio - Vi ste
dakle sljedbenik?
- Čega?
- Reformirane vjere.
- Ja?
- Da, vi!
- Pa dobro, pretpostavite da jesam! - reče de La Mol sa osmijehom - Imate li štogod
~ 57 ~
Bosnaunited
 BU&CW

protiv nas?
- O, ne, hvala bogu! Sasvim mi je svejedno. Ja duboko mrzim hugenotstvo, ali ne
mrzim hugenote. A osim toga, to je u modi!
- Da - otpovrene La Mol sa smijehom - kao što svjedoči pucanj iz arkebuze na
gospodina admirala! Hoćemo li se kartati i u pucnjeve iz arkebuze?
- Kako god želite! - odvrati Kokona. - Meni je glavno da se kartam i svejedno mi je u
što!
- Zaigrajmo dakle! - reče de La Mol uzimajući karte i uređujući ih u svojoj ruci.
- Da, igrajte, i igrajte na povjerenje, jer, ukoliko bih izgubio stotinu zlatnih škuda kao
što su vaše, sutradan bih imao od čega platiti.
- Sreća će vam, znači, doći u snu?
- Ne!, već ću je sam potražiti.
- A gdje, molim vas? Idem i ja s vama!
- U Luvru.
- Vratit ćete se noćas onamo?
- Da, noćas imam specijalnu audijenciju kod velikog vojvode de Giza.
Kad je Kokona spomenuo da će poći da potraži sreću u Luvru, La Irijer je prekinuo
laštenje svoje kacige i zašao za stolicu de La Mola gdje se postavio tako da ga je mogao
vidjeti samo Kokona. Odatle mu je stao davati znakove koje Pijemontežanin, sav zaokupljen
kartanjem i razgovorom, nije opažao.
- Dakle, to je pravo čudo! - klikne La Mol. - Bili ste u pravu kad ste rekli da smo
rođeni pod istom zvijezdom. I ja također noćas imam sastanak u Luvru, ali ne sa vojvdom de
Gizom, već sa kraljem Navare.
- Imate li lozinku?
- Imam.
- A znak za raspoznavanje?
- Nemam.
- E, a ja ga imam. Moja lozinka glasi...
Kod ovih Kokonaovih riječi La Irijer učini toliko izražajnu, gestu i to upravo u
trenutku kada je brbljivi plemić podigao glavu, te ovaj zasta kao skamenjen mnogo više
uslijed te geste negoli uslijed poteza u igri po kome je maločas izgubio tri škude. Primjetivši
iznenađenje koje se ocrtavalo na licu njegova suigrača, La Mol se obazre, ali iza sebe ne
ugleda ništa osim svog domaćina koji je stajao prekrštenih ruku i pokriven kacigom koju je
maločas laštio.
- Ta šta vam je?! - upita La Mol Kokona-a. Kokona je pogledavao u svratištara i u
svojeg
druga i nije odgovarao na pitanje, jer ništa nije shvaćao od tih ponovljenih gesta
gazde La Mjera.
La Irijer uvidje da mu mora priteći u pomoć.
- Stvar je u tome - reče brzo - što i ja također veoma volim kartanje, a kako sam se bio

~ 58 ~
Bosnaunited
 BU&CW

prikučio da vidim potez kojim ste maločas pobijedili, gospodin me je ugledao u ratničkoj
opremi, i bit će da ga je to iznenadilo pri jednom ubogom građaninu.
- Lijepe li spodobe, zaista! - klikne de La Mol prasnuvši u smijeh.
- Eh, gospodine, - otpovrne La Irijer sa divno odglumljenom prostodušnošću i
sliježući ramenima u znak osjećanja svoje manje vrijednosti - mi nismo nikakvi junaci, mi
obični ljudi, i nemamo profinjenih smicalica. Vrlim plemićima kao što ste vi priliči da
blistaju svojim pozlaćenim kacigama i svojim tanahnim rapirima, a mi, ako se samo držimo
tačnog reda pri preuzimanju straže...
- Ma nemojte! - upadne La Mol miješajući pak sa svoje strane karte - Vi izlazite na
stražu?
- Eh, bože moj, svakako, gospodine grofe! Ja sam podoficir u jednom odredu
građanske milicije.
Izrekavši ove riječi de La Molu, koji bijaše zaokupljen dijeljenjem karata, La Irijer se
povuče stavivši prst na usta kako bi preporučio diskreciju Kokonau, koji je bio u najvećoj
mjeri zaprepašten.
Ta je preporuka bez sumnje prouzrokovala da je Kokona izgubio drugu igru gotovo
isto tako brzo kao što je i maločas bio izgubio i prvu.
- Dakle - reče de La Mol - to iznosi upravo vaših šest škuda. Želite li revanš na osnovu
vaše buduće sreće?
- Vrlo rado! - odvrati Kokona. - Vrlo rado!
- Nego, prije no što se upustite u dalju igru... niste li mi rekli da imate sastanak sa
gospodinom de Gizom?
Kokona svrne svoj pogled put kuhinje i ugleda velike La Irijerove oči kako mu
ponovo upućuju istu opomenu.
- Da - reče - ali još nije došlo vrijeme. Uostalom, porazgovarajmo malko o vama,
gospodine de La Mole!
- Bolje bismo učinili, čini mi se, da razgovaramo o igri, dragi moj gospodine Kokona,
jer ako se veoma jako ne varam, ja sam i opet na najboljem putu da od vas izvojštim šest
škuda.
- Sto mu gromova, to je istina!... Vazda su mi govorili da hugenoti imaju sreću u igri.
Spodada me želja da postanem hugenot, đavo me odnio!
La Irijerove oči su sijevale kao dva užarena komada ugljena, ali to Kokona, koji se sav
predao igri, nije opažao.
- Postanite, grofe, postanite! - klikne La Mol. - Pa iako je način, na koji se u vama
rodilo to nadahnuće, pomalo čudnovat, biti ćete među nama dobro primljeni.
Kokona se počeša za uhom.
- Kad bih bio siguran da vaša sreća dolazi otuda - reče - odgovorio bih vam jasno...
jer, napokon, meni osobno nije mnogo stalo do mise, a otkad do nje nije stalo ni kralju...
- A osim toga... to je tako lijepa vjera! - upadne La Mol - Tako jednostavna, tako čista!
- I osim toga... ona je u modi! - doda Kokona - I osim toga... ona donosi sreću u igri,
jer, đavo me odnio, svi kečevi idu samo k vama! A ipak, ja vas posmatram sve otkad imamo
~ 59 ~
Bosnaunited
 BU&CW

karte u ruci: vi igrate poštenu igru, vi ne varate... Mora da je posrijedi vjera...

- Dužni ste mi šest škuda povrh onih vaših šest! - reče de La Mol spokojno.
- Oh, kako me dovodite u iskušenje! - klikne Kokona - I, ukoliko noćas ne budem
zadovoljan sa gospodinom de Gizom...
- Da?
- No, da! Sutra ću zahtjevati od vas da me predstavite kralju Navare. I, budite bez
brige, jer ako jednom postanem hugenot, ja ću biti hugenotskiji od Lutera, od Kalvina, od
Melanktona i od svih reformatora na zemlji!
- Pst! - dobaci de La Mol - Zavadit ćete se sa našim gostioničarom!
- Oh, to je istina! - reče Kokona bacivši pogled prema kuhinji. - Ali, ne, on nas ne čuje.
Trenutno je previše zaokupljen.
- Ta što to radi? - upita La Mol koji ga sa svojeg mjesta nije mogao vidjeti.
- Razgovara sa... đavo me odnio! To je on!
- Tko, on?
- Ona nekakva vrsta noćne ptice sa kojom je razgovarao već kad smo stigli ovamo.
Onaj čovjek sa žutim prslukom i ogrtačem boje stijenja. Sto mu gromova! Kolike li
vatrenosti! Hej, ta slušajte, gazda La Irijeru, da možda kojim slučajem ne raspravljate o
politici?
Međutim, tog puta je odgovor gazde La Irijera bio toliko energičan i zapovjednički)
da je Kokona usprkos svojoj ljubavi za oslikanim komadićima kristala ustao i pristupio k
njemu.
- Ta šta vam je? - upita.
- Vi tražite vina, plemeniti gospodine? - reče La Irijer živo zgrabivši Kokonaovu ruku.
- Sad će vam ga donijeti! Grgure, vina za gospodu!
A zatim mu šane na uho:
- Šutite, šutite, tako vam života!. I otpravite svojeg draga! La Irijer bijaše tako blijed, a
čovjek u žutom prsluku pak tako sumoran, da Kokona osjeti kao neku jezu. Okrenuvši se de
La Molu reče:
- Dragi moj gospodine de La Mole, molim vas da me izvinete! Izgubio sam, eto,
pedeset škuda u tren oka. Večeras me prati nesreća i plašim se da bih se mogao zbuniti.
- Vrlo dobro, gospodine, vrlo dobro! - odvrati La Mol. - Kako vam je voljom!
Uostalom, nije mi nimalo krivo da načas prilegnem na svoju postelju. Gazda La Irijeru!
- Da, gospodine grofe?
- Ako bi me tražio netko sa strane kralj Navare, vi ćete me probuditi. Bit ću posve
odjeven, pa prema tome brzo spreman.
- Baš kao i ja! - reče Kokona. - Da Njegovu Visost ne pustim čekati ni trenutka, idem
da spremim svoj znak za raspoznavanje. Gazda La Irijeru, podajte mi škare i bijelog papira!
- Grgure! - poviče La Irijer. - Bijelog papira da gospodin grof napiše jedno pismo, a
škare da prireze omot!
- Oho! - reče Pijemontežanin sam sebi - Ovdje se događa nešto neobično!

~ 60 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Laku noć, gospodine de Kokona! - reče La Mol. - A vi, gostioničaru, učinite mi ljubav
i pokažite mi gdje je moja soba... Dobra vam sreća, prijatelju!
I de La Mol iščeznu na zavojitom stubištu, u pratnji La Irijera.
Tada pak onaj tajanstveni čovjek zgrabi sa svoje strane Kokonaovu podlakticu,
privuče ga k sebi te mu užurbano reče:
- Gospodine, umalo što nekoliko puta niste odali jednu tajnu od koje zavisi sudbina
kraljevstva! Bog je htio da su vam se usta na vrijeme zatvorila. Samo još jednu riječ, i ja bih
vas bio oborio hicem iz arkebuze. Sada smo, srećom, nasamo. Slušajte!
-Ma tko ste vi, da mi se obraćate tim zapovjedničkim načinom? - upita Kokdna.
- Jeste li slučajno čuli o gosparu de Morvelu?
- O admiralovom ubojici?
- I ubojici kapetana de Mua-a.
- Da, svakako.
- Pa lijepo, gospar Morvel... to sam ja.
- O, o! - ote se Kokonau.
- Slušajte, dakle.
- Sto mu gromova, čini mi se da slušam!
- pst! - učini gospar de Morvel prinoseći prst svojim ustima.
Kokona naćuli uši.
U tom trenutku začuje kako svratištar zatvara vrata jedne sobe, zatim vrata hodnika,
a potom kako na njih namiče zasun i kako se u najvećoj žurbi vraća k dvojici sugovornika.
Tada ponudi jednu stolicu Kokoneu, drugu Morvelu te zauzevši mjesto na trećoj
reče:
- Sve je dobro zaključano, gospodine Morvele, možete govoriti.
Sa tornja Sent-Žermen-L'Okseroa odbije jedanaest sati. Morvel izbroja jedan za
drugim sve otkucaje bata koji su drhtavo i sumorno odjeknuli u noći, a pošto se i posljednji
izgubio u prostoru, obrati se Kokonau koji se bio sav naježio videći mjere opreza što su ih ta
dvojica poduzimala.
- Gospodine, - upita - jeste li dobar katolik?
- Pa, mislim da jesam! - odgovori Kokona.
- Gospodine, - nastavi Morvel - jeste li odani kralju?
- Dušom i tijelom! Mislim čak da me vrijeđate, gospodine, kad mi upravljate takvo
pitanje.
- Nećemo se prepirati oko toga! Samo, vi ćete poći s nama.
- A kamo?
- To vas nije briga. Pustite da vas vodimo. U pitanju je vaša sreća, a možda i vaš život.
- Upozoravam vas, gospodine, da u ponoć imam posla u Luvru.
- Upravo onamo i odlazimo.
- Tamo me čeka gospodin de Giz - I nas također.

~ 61 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ali ja imam specijalnu lozinku! - nastavi Kokona ponešto uvrijeđen idejom da čast
svoje audijencije podijeli sa gosparom de Morveiom i gazdom La Irijerom.
- I mi također.
- Ali ja imam znak raspoznavanja!
Morvel se osmijehne, izvuče ispod svog prsluka šaku križeva od bijele tkanine, te
doda jedan od njih La Irijeru, jedan Kokoneu, a jedan pak uze za sebe. La Irijer pričvrsti svoj
križ na kacigu, a Morvel učini to isto na svojem šeširu.
- Oh! Što?! - reče osupnuto Kokona - Sastanak, lozinka, znak raspoznavanja... pa zar je
to za svakog?
- Da, gospodine! To jest, za sve dobre katolike.
- Bit će, dakle, svečanost u Luvru, kraljevski banket, zar ne? - upita Kokona - I žele da
isključe tu hugenotsku paščad?... Lijepo! Fino! Divno! Već su se tamo dosta vremena
šepurili!
- Da, bit će svečanost u Luvru! - reče Morvel - Bit će kraljevski banket, a hugenoti će
biti pozvani na nj... I više od toga! Oni će biti junaci svečanosti, oni će platiti banket, a ako
zaista hoćete biti jedan od naših, hajde da pođemo pozvati njihovog glavnog šampiona,
njihovog Gedeona, kako oni kažu.
- Gospodina admirala? - vikne Kokona.
- Da, starog Gašpara, koga sam promašio kao neka budala, iako sam na njega pucao
čak iz same kraljevske arkebuze.
- Evo, plemeniti gospodine, zašto sam laštio svoju kacigu, oštrio svoj mač i brusio
svoje noževe! - reče piskavim glasom gazda La, Irijer koji se prerušio u ratnika.
Začuvši te riječi, Kokona se strese i jako problijedi, jer on je počeo shvaćati.
- Što? Doista! - krikne - Ta svečanost, taj banket... to je... tu će se...
- Prilično dugo vam je trebalo da pogodite, gospodine! - reče Morvel - Vidi se da
vama nisu kao nama dodijale uvrede tih heretika!
- I vi uzimate na sebe da pođete k admiralu i da ...?
Morvel se osmjehne i privuče Kokona-a k prozoru.
- Pogledajte! - reče - Vidite li tamo na malom trgu, na kraju ulice, iza crkve, onu četu
koja se tiho svrstava u sjeni?
- Vidim.
- Ljudi koji sačinjavaju tu četu imaju poput gazde La Irijera, vas i mene bijeli križ na
šeširu.
- Pa?
- Pa, ti ljudi, to je odred Švicaraca iz malih kantona, kojim zapovijeda Tokeno
(Toquenot). Ta znate da su gospoda iz malih kantona kraljevi kumovi!
- Hm, hm! - promrmlja Kokona.
- A sada, pogledajte onaj odred konjanika koji prolazi kejom! Prepoznajete li
njihovog vođu?
- Kako hoćete da ga prepoznam? - reče Kokona sav drhteći - Ta ja sam u Parizu tek

~ 62 ~
Bosnaunited
 BU&CW

od večeras!
- Pa lijepo, to je onaj s kojim imate u ponoć u Luvru satsanak. Vidite, on dolazi da vas
tamo sačeka.
- Vojvoda de Giz?
- On glavom. Oni pak što ga prate, to su Marsel (Marcel), bivši predvodnik trgovačkog
ceha, i Šoron (Choron), sadašnji predvodnik. Ta dvojica će dići na noge svoje odrede
građana. A vidite, evo ga gdje u ulicu ulazi i kapetan gradske četvrti. Pogledajte dobro što će
uraditi!
- Lupa na svaka vrata. Ta što to ima na vratima, na koja lupa?
- Bijeli križ, mladiću. Križ sličan onome što ga imamo mi na svojim šeširima.
Svojedobno su prepuštali bogu da prepoznaje svoje sljedbenike. Mi smo danas civiliziraniji,
mi mu uštedujemo tu brigu.
- Ali, svaka kuća, na koju je pokucao, otvara se, i iz svake kuće izlaze naoružani
građani!
- Pokucat će i na našu baš kao i na ostale, i mi ćemo također izaći.
- Ali, - reče Kokona - toliki ljudi da se dignu na noge da bi ubili jednog hugenota!
Grom i pakao, to je sramota! Pa to je rabota za koljače, a ne za vojnike!
- Mladiću, - reče Morvel - ako vam se gade stari, možete sebi odabrati mlade! Bit će ih
za svačiji ukus. Ako vam se ne mile bodeži, možete se poslužiti mačem. Jer hugenoti nisu
čeljad koja se pušta smaknuti, a da se ne brani, a kao što vam je poznato, hugenoti, mladi ili
stari, imaju žilav život.
- Ali... ubit će ih dakle sve, znači?
- Sve!
- Po naređenju kralja?
- Po naređenju kralja i gospodina de Giza.
- A kada?
- Kad začujete zvono sa crkve Sen-Žermen-l'Okseroa.
- Ah, radi toga mi je dakle taj ljubazni Nijemac koji pripada gospodinu de Gizu... kako
se ono zove?
- Gospodin de Bem.
- Tačno! Radi toga mi je dakle gospodin de Bem rekao da pohitam pri prvom
otkucaju zvona?
- Vi ste znači, vidjeli gospodina Bema?
- Vidio sam ga i govorio s njim.
- A gdje?
- U Luvru. On je taj koji me je uveo, koji mi je dao lozinku, koji mi je...
- Pogledajte!
- Vraga! To je on glavom!
- Hoćete li govoriti sa njim?
- Duše mi, to mi ne bi bilo krivo!
~ 63 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Morvel potiho otvori prozor. I doista, de Bem je prolazio sa dvadesetak muškaraca.

- Giz i Lotaringija! reče Morvel.
De Bem se okrene, a shvativši da je to bilo upućeno njemu, priđe bliže.
- Ah, ah, to pila fi, kospon te Morfel!
- Da, ja sam. Što tražite?
- Ja tu trašila kostionica »K lepa Sfesta« jer htela opafestiti neki isfesni kospotin
Gogona.
- Evo me, gospodine de Beme! - reče mladić.
- Ah, topro, isfrsno! Fi pila spremno?
- Da, spreman sam. Što treba da činim?
- Ono što fam rekla kospon te Morfel. To pila topra gatolik.
- Jeste li čuli? - upita Morvel.
- Jesam! - odvrati Kokona. - A vi, gospodine de Beme, kamo idete vi?
- Ja? - ponovi de Bem i nasmije se.
- Da, vi!
- Ja, ja išla reci jetna mala reč atmiralu.
- Recite mu i dvije, ako bude potrebno! - reče Morvel. - Tako da se ovog puta, ako bi
se pridigao iza prve, ne pridigne iza druge!
- Putite pes prige, kospon te Morfel, putite pes prige! I topro mi isfešpajte taj mlada
čovek!
- Da, da, budite bez brige, Kokona-i su dobri tragači i rasni lovački psi!
- Spokom!
- Hajde, zbogom!
- A fi?
- Samo vi započnite lov, mi ćemo već stići, na
naš udio u lovu.
De Bem se udalji, a Morvel zatvori prozor.
- Jeste lt čuli, mladiću? - reče Morvel. - Ako imate nekog posebnog neprijatelja, pa sve
da i nije posve hugenot, stavite ga na popis, i proći će zajedno s ostalima.
Kokona, u najvećoj mjeri zaprepašćen svime što je vidio i svime što je čuo, pogleda
najprije svratištara koji je zauzimao strahovite poze, a zatim pak Morvela koji je iz svog
džepa spokojno izvukao jedan papir.
- Što se mene tiče, evo moje liste! - reče Morvel. - Tri stotine! Neka bi svaki dobri
katolik noćas izvršio deseti dio posla koga ću ja obaviti, i sutra u kraljevstvu neće biti više ni
jednog jedinog heretika!
- Pst! - upadne La Irijer. - Što je? - upitaše istodobno Kokona i Morvel. Začuje se odjek
prvog otkucaja zvona za uzbunu sa crkve Sen-Žermen-l'Okseroa.
- Ugovoreni signal! - klikne Morvel. - Vrijeme je dakle poodmaklo? Trebalo je to biti
tek u ponoć, kako mi rekoše... Tim bolje! Kad se radi o slavi božjoj i kraljevoj, više vrijede

~ 64 ~
Bosnaunited
 BU&CW

satovi koji idu naprijed negoli oni koji kasne!

I doista, začula se sumorna zvonjava sa crkvenog zvonika. Uskoro odjekne prvi
pucanj, a gotovo smjesta zatim ulicu Arbr-Sek osvijetli poput munje svjetlost brojnih baklji.
Kokona prođe po čelu svojom rukom koja bijaše vlažna od znoja.
- Počelo je! - poviče Morvel - Hajdemo!
- Trenutak samo, trenutak! - reče svratištar. - Prije negoli izađemo na bojno polje,
osigurajmo logor, kako se to u ratu kaže. Ne želim da mi pobiju ženu i djecu za vrijeme dok
budem napolju: ima ovdje jedan hugenot!
- Gospodin de La Mol?! - vikne Kokona poskočivši.
- Da! Lupež je došao u lavlju špilju!
- Kako?! poviče Kokona. - Vi biste se dohvatili sa svojim gostom?
- U toj sam nakani prije svega i oštrio svoj rapir!
- Hm, hm! - promrmlja Pijemontežanin nabirući obrve.
- Nikad još nisam ubio nikoga osim svojih kunića, patki i kokoši - otpovrne vrli
svratištar - prema tome, ja i ne znam pravo kako da se latim toga da ubijem čovjeka. Pa
lijepo, vježbat ću se na ovome, a ako učinim kakvu nespretnost, neće bar biti prisutan nitko
da mi se naruga.
- Dođvola, to je gadno! - primijeti Kokona. - Gospodin de La Mol je moj drug,
gospodin de La Mol je večerao sa mnom, gospodin La Mol se kretao sa mnom!
- Da, ali gospodin de La Mol je heretik! - otpovrne Morvel - Gospodin de La Mol je
osuđen, i ako ga ne ubijemo mi, ubit će ga drugi.
- A da i ne spominjemo da vam je u igri odnio pedeset škuda! - pridometne svratištar.
- To je istina, - reče Kokona - ali na pošten način, u to sam siguran!
- Pošten ili ne, ipak ćete morati platiti, dok naprotiv, ako ga ubijem, vi ste kvit!
- Hajde, hajde, požurimo, gospodo! - vikne Morvel. - Hitac iz arkebuze, ubod rapirom,
udarac žaračem, udarac čime god želite, samo, završimo već time, ako hoćete stići na
vrijeme, kao što smo to obećali, da pomognemo gospodinu de Gizu kod admirala.
Kokona uzdahne.
- Već trčim! - vikne La Irijer. - Pričekajte me!
- Sto mu gromova! - poviče Kokona - On će izmrcvariti tog ubogog momka, a možda i
okrasti! Želim da budem prisutan da ga dokrajčim, ako bude potrebno, i da spriječim da mu
tkogod ne dira u novac!
Potaknut ovom sretnom idejom, Kokona se stane penjati uz stubište za gazdom La
Irijerom. Ubrzo ga sustiže, jer, što se više penjao, La Irijer je usporavao svoje korake, što je
bez sumnje bio učinak razmišljanja.
U trenutku kad je stigao pred vrata, još uvijek u pratnji Kokona-a, na ulici odjekne
nekoliko hitaca. Smjesta se začu kako de La Mol skače sa svoje postelje i kako drveni pod
škripi pod njegovim koracima.
- Dovraga! - promrmlja La Irijer ponešto zbunjeno - Čini mi se da se probudio!
- Izgleda tako! - reče Kokona.

~ 65 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- I branit će se?
- Kadar je da to učini. Slušajte, gazda La Irijere, kad bi on ubio vas, to bi bilo
smiješno!
- Hm, hm! - progunđa svratištar.
No znajući da je oboružan dobrom arkebuzom, La Irijer se ohrabri te probije vrata
snažnim udarcem noge.
Ugledaše tada de La Mola, gologlava ali posve odjevena, kako se zaklonio iza jedne
svoje postelje, sa repirom među zubima i sa pištolj ama u rukama.
- Ho, ho! - reče Kokona šireći nozdrve kao prava divlja zvijer koja njuši krv. - To
postaje zanimljivo, gazda La Irijeru! Hajde, hajde! Naprijed!
- Aj, žele me ubiti, kako mi izgleda! - poviče La Mol čije su oči sijevale. - I to ti,
bijednice?!
Gazda La Irijer odgovori na ovaj uzvik samo time što je spustio svoju arkebuzu i uzeo
mladića na nišan. Ali, de La Mol je vidio taj pokret te se, u trenutku kad je hitac prasnuo, baci
na koljena, a kugla prođe iznad njegove glave.
- Ovamo! - vikne La Mol. - Ovamo k meni, gospodine de Kokona!
- Ovamo! Gospodine de Morvele, ovamo k meni! - poviče La Irijer.
- Vjere mi, gospodine de La Mole - reče Kokona - sve što u toj gužvi mogu učiniti jest
da ne nastupim protiv vas. Čini se da noćas ubijaju hugenote u ime kralja. Izvucite se iz toga
kako možete!
- Oh, izdajice! Ah, ubojice! Ah, tako! Pa dobro! Čekajte samo!
I La Mol nanišani pak sa svoje strane i pritisne kokot na jednoj od svojih pištolja. La
Irijer, koji nije skidao pogled sa njega, imao je još dovoljno vremena da se baci ustranu. Ali
Kokona, koji nije bio spreman na takav odgovor, ostao je na mjestu na kome je stajao, i
kugla mu okrzne rame.
- Grom i pakao! - krikne zaškrgutavši zubima. - Pogođen sam! Na redu smo dakle nas
dvojica, kad si tako htio!
I, potegavši svoj rapir, Kokona nasrne na La Mola.
Da je bio sam, de La Mol bi ga bez sumnje bio dočekao. Ali Kokona je za sobom imao
gazdu La Irijera koji je ponovo punio svoju arkebuzu, a da i ne računamo Morvela koji je,
odazivajući se gostioničarevom pozivu, trčao uz stepenice preskakujući po četiri odjednom.
La Mol dakle utrča u jedan kabinet i zakračuna za sobom vrata.
- O, lopove! - poviče bijesno Kokona, lupajući drškom svojeg rapira o vrata. - Čekaj,
čekaj! Probušit ću ti tijelo sa onoliko uboda mačem, koliko si mi škuda večeras odnio! Ha, ja
dolazim da spriječim da ne patiš! Ha, ja dolazim da te ne okradu! A ti mi se odužuješ tako da
mi zatjeraš kuglu u rame! Čekaj, lupežu, čekaj!
Uto se približi gazda La Irijer te jednim udarcem kundaka svoje arkebuze razbi vrata
u paramparčad.
Kokona nahrupi u kabinet, ali umalo što ne lupi nosom o zid; kabinet je bio prazan, a
prozor otvoren.
- Bit će da se bacio dolje! - primijeti svratištar - A budući da smo na četvrtom katu, on
~ 66 ~
Bosnaunited
 BU&CW

je mrtav.
- Ili je možda pobjegao preko krova susjedne kuće! - reče Kokona opkoračivši
prozorsku dasku i spremajući se da krene za njim preko tog skliskog i strmog terena.
Ali se Morvel i La Irijer baciše na nj te ga povukoše natrag u sobu.
- Jeste li ludi?! - povikaše obojica u isti mah. - Ubit ćete se!
- Pih! - reče Kokona - Ja sam brđanin i navikao sam da trčim po ledenjacima.
Uostalom, kad me
neki čovjek jednom uvrijedi, ja bih se za njim popeo sve do neba ili bih za njim sišao
sve do pakla, ma koji put da je odabrao da stigne onamo. Pustite me samo!
- Ta hajde! - reče Morvel - On je ili mrtav, ili je sad već daleko! Dođite s nama! Ako
vam je izmakao ovaj, naći ćete umjesto njega hiljadu drugih!
- U pravu ste! - zaurla Kokona - Smrt hugenotima! Osjećam potrebu da se osvetim, i
to što je brže moguće!I sva trojica se spustiše niz stubište poput neke lavine.
- K admiralu! - vikne Morvel.
- K admiralu! - ponovi La Irijer.
- K admiralu, dakle, kad tako hoćete! - povika i sa svoje strane Kokona.
I sva trojica izjuriše iz svratišta »K Lijepoj Zvijezdi«, koje je ostalo pod paskom Grgura
i ostalih momaka, te se uputiše prema admiralovoj palači koja se nalazila u ulici Betizi.
Blještav plamen i odjek pucnjeva iz arkebuze poveo ih je u tom pravcu.
- Hej, tko to tamo dolazi? - vikne Kokona. - Neki čovjek bez prsluka i bez opasača!
- Jedan koji pokušava da se spasi bijegom! - reče Morvel.
- Na vama je, na vama je! Na vama koji imate arkebuze! - poviče Kokona.
- Vjere mi, ne! - reče Morvel - Ja čuvam svoj barut za bolju divljač!
- Onda vi, La Irijeru!
- Pričekajte, pričekajte! - dobaci svratištar nišaneći.
- Jest! Da! Pričekajte! - poviče Kokona - A dok pričekamo, on će pobjeći!
I baci se u potjeru za nesretnikom kojeg je ubrzo dostigao, jer je ovaj već bio ranjen.
Ali, u trenutku kad mu je, kako ga ne bi udario s leđa, doviknuo: »Okreni se! Ta okreni
se!«, odjeknu hitac iz arkebuze, jedna kugla prozvižda pokraj Kokonaova uha, a bjegunac se
prevrne poput zeca koji je u svom najbržem trku pogođen lovačkim metkom.
Iza Kokona-a se začu trijumfalni krik. Pijemontežanin se obazre i ugleda La Irijera
kako maše svojim oružjem.
- O, ovaj puta bar sam otposlao svoj prvijenac! - vikne ovaj.
- Da, ali umalo što me niste probušili skroz na skroz!
- Pričuvajte se, plemeniti gospodine, pričuvajte se! - krikne La Irijer.
Kokona poskoči unazad. Ranjenik se bio podigao na jedno koljeno, te je, sav se
predavajući svojoj osveti, bio na tome da Kokona-a probode svojim bodežom upravo u
istom trenutku kad je Pijemontežanina upozorio uzvik njegova domaćina.
- O, zmijo! - vikne Kokona.

~ 67 ~
Bosnaunited
 BU&CW

I bacivši se na ranjenika, gurne mu svoj mač tri puta sve do balčaka u grudi.
- A sada - poviče Kokona, puštajući hugenota da se trza u grčevima agonije - k
admiralu! K admiralu!
- Ej, ej, plemeniti gospodine - primijeti Morvel - izgleda da ste zagrizli!
- Vjere mi, jesam! - odgovori Kokona. - Ne znam da li me opija miris baruta ili me pak
uzbuđuje pogled na krv, ali, sto mu gromova, to ubijanje mi se počelo sviđati! To je, kako bi
se reklo, kao neka hajka na ljude. Dosad sam sudjelovao samo u hajkama na medvjede ili
vukove, a časti mi, hajka na ljude izgleda mi mnogo zabavnija!
I sva trojica potrčaše dalje.

~ 68 ~
Bosnaunited
 BU&CW

8.

POKLANI

Palača u kojoj je stanovao admiral nalazila se, kao što smo rekli, u ulici Betizi. Bijaše
to velika kuća koja se uzdizala na dnu jednog dvorišta, a dva njezina krila bijahu okrenuta
na ulicu. U visokom zidu bijahu smeštena velika kapija i dvoja pokrajnja vratašca, kroz koja
se ulazilo u to dvorište.
Kad su naša tri Gizovca stigla na kraj ulice Betizi koji tvori produžetak ulice
Fose-Sent-Žermen-l'Okseroa, ugledaše palaču okruženu Švicarcima, vojnicima i naoružanim
građanima. Svi su u desnoj ruci imali mačeve ili arkebuze, a neki su pak u lijevoj držali
baklje koje su na taj prizor prosipale sumornu i treperavu svjetlost što se, slijedeći njihove
pokrete, pružala po kaldrmi, penjala duž zidova ili plamsala po tom živom moru u kome je
svako pojedino oružje bacalo svoje munje.
Posvuda oko palače i u ulicama Tiršap, Etien i Berten-Poare (Tirechappe, Etienne,
Bertin-Poiree) dovršavalo se strašno djelo. Čuli su se otegnuti krikovi, praskali su pucnjevi iz
mušketa, a s vremena na vrijeme poneki bi nesretnik, napola go, blijed i okrvavljen, skačući
poput progonjena jelena, pretrčao krugom sumorne svjetlosti u kome kao da se kretao neki
svijet demona.
Kokona, Morvel i La I vi jer, koje su već izdaleka raspoznali po njihovim bijelim
križevima i dočekali povicima dobrodošlice, nađoše se u tili čas u samoj sredini toga
mnoštva koje je dahtalo, užurbano poput rulje pasa za vrijeme hajke. Nema sumnje, oni se
ne bi bili mogli probiti. Međutim, nekolicina njih prepozna Morvela te mu stvoriše prolaz.
Kokona i La Ivijer kliznuše za njim, i tako svoj trojici uspije da se probiju u dvorište.
U sredini tog dvorišta, čija troja vrata bijahu razvaljena, stajao je čovjek, oko kojeg su
koljači ostavili prazan prostor pun poštovanja, i oslanjao se o isukani rapir, upirući pogled
na jedan balkon koji se uzdizao u visinu od nekih petnaestak stopa i koji se pružao ispred
glavnog prozora palače. Taj je čovjek nestrpljivo toptao nogom, a s vremena na vrijeme se
okretao da se raspita kod onih koji su stajali najbliže njemu.
- Još ništa! - mrmljao je. - Nema nikog... Mora da je upozoren, mora da je pobjegao!
Što mislite, Di Gaste?
- Nemoguće, uzvišeni gospodine!
- A zašto ne? Niste li mi rekli da je, trenutak prije nego što smo stigli, jedan čovjek,
gologlav i sa isukanim mačem u ruci, dojurio kao da ga netko progoni, da je lupao na vrata i
da su mu otvorili?
- Da, uzvišeni gospodine! Ali, gotovo smjesta zatim stigao je gospodin de Bern te je
razvalio kapiju i opkolio palaču. Čovjek je svakako ušao, ali posve sigurno nije mogao izaći.
- Ah! - reče Kokona La Irijeru - Ta zar se varam ili je ono tamo doista gospodin de
Giz?
~ 69 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ono je, plemeniti gospodine Da, to je glavom veliki Henrik de Giz, koji bez sumnje
čeka da admiral izađe, kako bi mu vratio istom mjerom ono što je ovaj učinio njegovom ocu.
Na svakoga dođe red, plemeniti gospodine, a danas je, hvala bogu, došao na nas!
- Halo, Beme, halo! - vikne vojvoda svojim snažnim glasom - Ta zar još uvijek nije
gotovo?
I stane vrhom svojeg mača, koji bijaše nestrpljiv baš kao i on sam, izbijati varnice iz
kaldrme.
U tom se trenutku u palači začuše kao neki krikovi, zatim pucnjevi, a zatim velika
strka koraka i zveket oružja koje se sudaralo, na što ponovo uslijedi tišina.
Vojvoda učini pokret kao da će pojuriti u kuću.
- Uzvišeni gospodine! Uzvišeni gospodine - dovikne mu Di Gast prišašvši mu i
zadržavajući ga - Vaše vam dostojanstvo nalaže da ostanete i da čekate!
- U pravu si, Di Gaste! Hvala ti! Čekat ću. Ali, ja zapravo umirem od nestrpljenja i
bojazni. Oh! Ako bi mi umakao!
Iznenada se približi buka koraka. Okna prvog kata zabljesnuše odsjevom sličnim
odsjevu požara.
Prozor, prema kojem je vojvoda bio toliko puta podigao svoj pogled, se otvori, ili
bolje, širom razleti. Na balkonu se pojavi čovjek blijeda lica i krvlju umrljana vrata.
- Beme! - poviče vojvoda - Napokon! Dakle? Što je? Što je?
- Efo, efo! - odgovori hladnokrvno Nijemac koji se sagne, da bi se smjesta zatim opet
uspravio podižući kanda neki znatan teret.
- A ostali? - upita nestrpljivo vojvoda - Gdje su ostali?
- Ostali sfršafala sa ostalima!
- A ti? Što si uradio ti?
- Ja? Fi fitjela! Malko se otmaknula! Vojvoda uzmakne korak unazad.
Toga trenutka se mogao razaznati predmet što ga je de Bem podizao sa tako velikim
naporom.
Bijaše to lješina jednog starca.
De Bem je podigne nad ogradu balkona, zanjiše je načas iznad praznog prostora pa je
baci pred noge svojega gospodara.
Mukli udarac pada i mlazevi krvi koji šiknuše iz tijela obojivši popločeno tle daleko
unaokolo, ispuniše užasom sve, pa čak i samog vojvodu. No taj osjećaj potraja tek kratko
vrijeme, a znatiželja navede svakog od njih da se prikuči za nekoliko koraka, tako da nad
žrtvom zatitra svjetlost jedne baklje.
Tada se uzmognu raspoznati bijela brada, dostojanstveno lice i uslijed smrti
ukrućene ruke.
- Admiral! - krikne istovremeno dvadesetak glasova koji smjesta istovremeno i
umuknuše.
- Da, admiral!! To je on, svakako! - reče vojvoda prilazeći lješini da bi je pogledao sa
nijemom radošću.

~ 70 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Admiral! Admiral! - ponavljali su poluglasno svi svjedoci ovog stravičnog prizora,

potiskujući jedni druge i plaho se približavajući tom velikom starcu što bijaše pobijen.
- Ah, evo te dakle, Gašpare! - reče vojvoda likujući. - Ti si dao umoriti mog oca, a ja ga
osvećujem!
I usudi se uprijeti nogu na grudi tog protestantskog heroja.
Ali, toga se časa oči umirućeg sa naporom otvoriše, njegova se krvava i osakaćena
ruka po posijedni puta zgrči, a admiral, ne izlazeći iz svoje ukočenosti, prozbori
svetogrdniku grobnim glasom:
- Henriče de Gizu, jednog dana i ti ćeš na svojim grudima također osjetiti nogu jednog
ubojice! Ja nisam umorio tvoga oca! Budi proklet!
Vojvoda, blijed i drhtući protiv svoje volje, osjeti kako mu je čitavim tijelom prošla
ledena jeza te prijeđe rukom po čelu kao da je htio rastjerati tu strašnu viziju. A kad ju je
ponovo spustio i kad se ponovo usudio svratiti svoj pogled na admirala, starčeve oči bijahu
opet sklopljene, njegova ruka opet nepomična, a crna krv koja mu je nakon strašnih riječi,
što ih je maločas izgovorio, briznula iz ustiju, bijaše prosuta po njegovoj bijeloj bradi.
Vojvoda podigne svoj mač kretnjom ogorčene odglučnosti.
- Takle, fcospodine - upita de Bem - ta li fi satofolna?
- Da, valjani moj Beme, da! - ovratl Henrik
- Jer ti si osvetio...
- Fojfota Franjo, ne?
- ... vjeru! - dovrši Henrik muklim glasom.
- A sada, - nastavi obrativši se Švicarcima, vojnicima i građanima koji bijahu
preplavili dvorište i ulicu - na posao, prijatelji, na posao!
- Hej, dobroveče, gospodine de Beme! - vikne tada Kokona, prilazeći sa nekom
vrstom udivljenja Nijemcu koji je, stojeći još uvijek na balkonu, spokojno otirao svoj mač.
- To ste ga dakle vi spremili na onaj svijet?
- poviče La Irijer sav u zanosu. - Kako vam je to pošlo za rukom, vrli i plemeniti moj
gospodine?
- O, frlo jednostafno, vrlo jednostafno! On sa čula buka, on otforila svoja frata, a ja mu
saterala sfoja rapir u njekofa tela. Ali, to ne pila sve! Mislim ta i Telenija topila sfoje. Čujem
ka kako fikala!
I doista, u tom trenutku začu se nekoliko uplašenih krikova koji kao da su potjecali
od neke žene, a crvenokosi odsjev obasja jedno od dvaju krila koja su se sastojala od
dugoljastih dvorana. Vidjelo se kako dva čovjeka bježe progonjeni dugačkim nizom koljača.
Hitac iz arkebuze usmrti jednog od njih, a drugi pak na svom putu naiđe na jedan otvoreni
prozor te, i ne odmjerivši visinu i ne vodeći računa o neprijateljima koji su ga dolje čekali,
skoči neustrašivo u dvorište.
- Ubijte! Ubijte! - povikaše progonitelji videći da žrtva sprema da im uzmakne.
Èovjek se opet digne na noge, pa ščepavši mač koji mu je za vrijeme pada umakao iz
ruku, poleti pognute glave između koljača, obori trojicu ili četvoricu, probode jednog od njih
svojim mačem te posred pucnjave iz pištolja, posred psovki vojnika koji su bili bijesni što su
~ 71 ~
Bosnaunited
 BU&CW

ga promašili, projuri poput munje ispred Kokona koji ga s bodežom u ruci sačeka na kapiji.
- Pogođen! - povikne Pijemontežanin probadajući njegovu nadlakticu svojom,
tankom i šiljatom oštricom.
- Kukavico! - otpovme bjegunac udarivši svog neprijatelja u lice sječivom svog mača
jer nije imao dovoljno prostora da bi mu zadao ubod vrškom.
- O, do sto vragova! - poviče Kokona - To je gospodin de La Mol!
- Gospodin de La Mol! - ponoviše La Irijer i Morvel.
- To je onaj koji je upozorio admirala! - povika nekoliko vojnika.
- Ubij! Ubij! - zaurlaše sas vih strana. Kokona, La Irijer i desetak vojnika baciše se u
potjeru za La Molom koji je, obliven krvlju i dospjevši u stupanj uzbuđenja koji predstavlja
poslednju rezervu ljudske snage, grabio ulicama bez nekog drugog vodiča do li svojeg
instinkta. Koraci i povici njegovih neprijatelja iza njega kao da su ga podbadali ostrugama i
kao da su mu davali krila. Poneki put mu pokraj uha prozviždala pokoja kugla, poda vaj ući
njegovom trku koji umalo što se već nije počeo usporavati, odjednom opet novu brzinu. Iz
njegovih grudiju nije više izlazilo disanje, nije više izlazio dah, već muklo hroptanje, već
promuklo hripanje. Sa njegove kose curile su kaplje znoja i krvi te su mu se pomiješane
cijedile niz lice.
Uskoro mu prsluk posta suviše stegnut za divlje lupanje njegova srca, i on ga rastrga.
Uskoro mu mač posta pretežak za njegovu ruku, i on ga odbaci daleko od sebe. Ponekad bi
mu se pričinilo da se koraci udaljuju i da je malone umakao svojim krvnicima. No začuvši
povike ovih, drugi koljači koji bi mu se našli na putu i koji su bili bliže, ostavljali bi svoj
krvavi posao te bi dotrčali.
Iznenada ulijevo spazi rijeku koja je bešumno tekla. Učini mu se da bi poput jelena u
smrtnom grču osjetio neizrecivo zadovoljstvo da se baci u nju, i samo najjača snaga razuma
ga uzmogne zadržati. Udesno bijaše Luvr, mračan, ukočen, ali pun muklih i zlokobnih
zvukova. Po mostovima za dizanje ulazili su i izlazili šljemovi i oklopi na kojima su se u
hladnim odbljescima zrcalili mjesečevi zraci.
De La Mol pomisli na kralja Navare, kao što je bio pomislio na Kolonjija, to bijahu
jedina dva njegova zaštitnika.
On skupi sve svoje snage, pogleda u nebo potiho se zavjetujući da će se odreći svoje
vjere ako bude umakao pokolju, učini jedan zaokret uslijed kojeg je hajka što ga je progonila
zaostala tridesetak koraka, poletje ravno put Luvra, pojuri na most izmiješavši se s
vojnicima, primi još jedan udarac bodežom koji mu prijeđe duž slabina, pa se, usprkos
povicima: »Ubij! Ubij!« koji su odjekivali iza i oko njega, i usprkos borbenom stavu što su ga
zauzele straže, baci poput strijele u dvorište, zabrza do predvorja, potrči na stubište, popne
se dva kata, prepozna jedna vrata te upre o njih lupajući šakama i nogama.
- Tko je? - šapnu jedan ženski glas.
- Oh, bože, bože! - promrmlja La Mol - Dolaze! ... čujem ih!... evo ih!... vidim ih!... Ja
sam! Ja!
- Tko, ja? - ponovi glas. La Mol se sjeti lozinke.
- Navara! Navara! - poviče.
Vrata se smjesta otvoriše. La Mol, i ne opazivši Žijonu i ne zahvalivši joj, uletje u
~ 72 ~
Bosnaunited
 BU&CW

jedno predsoblje, pretffi jednim hodnikom, dvjema ili trima odajama te naposljetku upadne
u jednu prostoriju koja bijaše rasvijetljena o strop obješenom svjetiljkom.
Ispod zavjesa od zlatnim ljiljanima protkanog baršuna, u postelji od rezbarene
hrastovine, jedna žena, napola naga, nalakti se otvarajući oči, ukočene od prepasti.
De La Mol poleti prema njoj.
- Gospođo! - poviče - Ubijaju, kolju moju braću! Ubit će, zaklat će i mene! O, vi ste
kraljica... Spasite me!
I baci joj se pred noge, ostavljajući na sagu širok trag krvi.
Ugledavši tog blijedog, iznemoglog čovjeka koji je pred njom klečao, kraljica Navare
se uspravi sva izbezumljena, pokrije lice objim rukama i stane vikati upomoć.
- Gospođo! - vikne de La Mol pokušavajući da se pridigne - Tako vam nebesa, ne
dozivajte, jer ako vas čuju, ja sam propao! Progone me koljači, popeli su se zamnom po
stepenicama! Čujem ih! Evo ih, evo ih!
- Upomoć! - krikne ponovok raljica Navare sva izvan sebe - Upomoć!
- Oh, vi, vi ste me ubili! - promrlia La Mol sa očajanjem. - Umrijeti od tako lijepog
glasa, umrijeti od tako lijepe ruke! O, mislio sam da je to nemoguće!
Toga trenutka se otvoriše vrata, i rulja ljudi, zadahtanih, pobješnjelih, sa licima
umrljanim krvlju i barutom, sa uperenim arkebuzama, helebardama i mačevima, nahrpi u
odaju.
Svima na čelu bijaše Kokona. Njegova riđa kosa bijaše nakostriješena, njegove
blijedo-modre oči prekomjerno raširene, njegov obraz sav iskasapljen de La Molovim
mačem koji na niemu bijaše zacrtao svoju krvavu brazdu; tako iznakažen, Pijemontežanin
činio je strašan dojam.
- Sto mu gromova! - poviče - Evo ga! Evo ga! O, ovaj puta ga imamo, napokon!
La Mol potraži oko sebe neko oružje, ali ne nađe ništa. Baci pogled na kraljicu i vidje
kako se na njezinom licu ocrtava najdublja samilost. Tada shvati da ga jedino ona može
spasti, pa se baci k njoj i obujmi je svojim rukama.
Kokona pokroči tri koraka naprijed pa svojim dugačkim rapirom još jednom ubode
svoga neprijatelja u rame. Nekoliko kapi tople i rumene krvi poškropi poput rose
Margeritine bijele i mirisave ponjave.
Margerita vidje kako teče krv, Margerita osjeti kako drhti tijelo koje se ispreplelo sa
njezinim, i ona se zajedno sa njim baci u prostor za ložnicom.
Bilo je to upravo još navrijeme. De La Mol, na izmaku svojih snaga, bijaše
nesposoban da učini ma i jednu kretnju ni da bi bježao, niti pak da bi se branio. Oslonio je
svoju sivkasto-blijedu glavu na rame mlade žene, a njegovi zgrčeni prsti zabiše se, razdirući
ga, u fini, vezeni batist koji je kao nekim prozračnim oblakom pokrivao Margeritino tijelo.
- Ah, gospođo - prošaputa zamiručim glasom - spasite me!
To bijaše sve što je mogao izgovoriti. Njegovo oko, zamagljeno oblakom koji je
nalikovao na noć smrti, potamnje, njegova otežala glava klone unazad, njegove ruke
popustiše, njegova koljena klecnuše, i on klizne i padne na pod u svoju vlastitu krv,
povukavši za sobom kraljicu.

~ 73 ~
Bosnaunited
 BU&CW

U taj čas Kokona, krajnje uzbuđen vikom, opijen mirisom krvi i ogorčen divljom
trkom koju je maločas prošao, ispruži ruku prema kraljevskoj ložnici. Samo još trenutak, i
njegov mač bi bio probio La Molovo srce, a možda istodobno i Margeritino.
Pri pogledu na to isukano oružje, a možda i još više uslijed doživljaja te grube
uvrede, kći francuskih kraljeva se uspravi u svoj svojoj visini te ispusti jedan krik ispunjen
sa toliko prepasti, krajnje uvrede i gnjeva, da Pijemontežanin osta skamenjen uslijed nekog
nepoznatog osjećaja.
Istina je, doduše, kad bi se ta scena bila otegla u krugu jednih te istih aktera, da bi se
taj osjećaj bio ubrzo rasturio poput jutarnjeg snijega na travanjskom suncu.
Međutim, kroz neka vrata što bijahu sakrivena u zidu, iznenada upadne jedan mladić
od šesnaest do sedamnaest godina, odjeven u crno, blijed i razbarušene kose.
- Pričekajte, sestro, pričekajte! - vikne - Evo me! Evo me!
- Franjo! Franjo! Pomozi mi! - krikne Margerita.
- Vojvoda od Alansona! - šapne La Irijer spuštajući svoju arkebuzu.
- Do vraga, jedan francuski kraljević! - progunđa Kokona ustuknuvši korak unazad.
Vojvoda od Alansona pogleda oko sebe. Ugleda Margeritu, raščupane kose, ljepšu no
igda, oslonjenu o zid, okruženu ljudima kojima se vidio bijes u očima, znoj na čelu i pjena na
ustima.
- Bijednici! - poviče.
- Spasite me, brate moj! - reče Margerita sva iscrpljena. - Hoće da me ubiju!
Blijedim vojvodini licem prijeđe plamen.
Ma da je bio bez oružja, podržan bez sumnje sviješću svoga imena, on krene stisnutih
šaka prema Kokonau i njegovim drugovima, koji stadoše zaprepašteno uzmicati pred
munjama što su sijevale iz njegovih očiju.
- Hoćete li ubiti i jednog francuskog kraljevića? Da vidimo!
Potom, kako su još uvijek pred njim uzmicali, vikne:
- Ovamo, kapetane moje garde! Dođite ovamo, i da mi povješate sve te razbojnike!
Mnogo uplašeniji pogledom na tog mladića bez oružja nego što bi to bili da su
ugledali kompaniju njemačke konjice ili plaćeničke vojske, Kokona se već bio dokopao
vratiju, La Irijer je brzao niz stepenice nogama hitrih kap u srndaća, dok su se vojnici
gurkali i komešali po predsoblju kako bi što je moguće prije pobjegli, te vrata bijahu
preuska u usporedbi sa ogromnom željom što su je gajili da se nađu napolju.
Za to vrijeme Margerita je instiktivno prebacila svoj prekrivač od damasta na
onesviješćenog mladića, a rzatim se odmakla od njega.
Pošto je iščezao i poslednji ubojica, vojvoda od Alansona se vrati.
- Sestro! - poviče videći da je Margerita sva poprskana krvlju - Da nisi ranjena?
I polete prema svojoj sestri sa uznemirenošću koja bi bila poslužila na čast njegovoj
nježnosti, da ta nježnost nije ostajala pod optužbom da je veća nego što to dolikuje jednom
bratu.
- Ne - odgovori ona - ne vjerujem, ili, ako i jesam onda je to posve lagano.

~ 74 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ali, ta krv? - upita vojvoda prelazeći svojim uzdrhtalim rukama po čitavom

Margeritinom tijelu - Odakle ta krv?
- Ne znam! - reče mlada žena - Jedan od tih bijednika stavio je ruku na mene; možda
je bio ranjen.
- Stavio ruku na moju sestru! - poviče vojvoda - Oh, da si mi ga samo prstom
pokazala, da si mi rekla koji je! Kad bih znao gdje da ga nađem!
- Pst! šapne Margerita.
- A zašto? - upita Franjo.
- Jer, ako bi vas vidjeli u ovo doba u mojoj sobi...
- Zar brat ne može pohoditi svoju sestru, Margerito?
Kraljica upije u vojvodu od Alansona pogled koji bijaše toliko ukočen, a ipak toliko
prijeteći, da je mladić ustuknuo.
- Da, da, Margerito, u pravu si, da, vraćam se u svoje odaje. Ali, ti ne možeš ostati
sama tokom ove strašne noći. Hoćeš li da pozovem Žijonu?
- Ne, ne, nikoga! Hajde, odlazi, Franjo, odlazi istim putem kojim si došao!
Mladi princ posluša. A tek što je nestao, Margerita, začuvši jedan uzdah koji je
dolazio iz prostora iza njezine postelje, poletje k vratima tajnog prolaza i zatvori ih
zasunom, a potom pobrza k drugim vratima te hi takođe zabravi, upravo u trenutku kada je
jedan veliki čopor strijelaca i vojnika, koji su progonili druge hugenote što bijahu odsjeli u
Luvru, projurio poput uragana na kraju hodnika.
A tada, pošto je pomno pogledala oko sebe kako bi se uvjerila da je doista sama, ona
se vrati k stražnjem prostoru svoje ložnice, skine damastni prekrivač koji je de La Molovo
tijelo bio sakrio od pogleda vojvode od Alansona, dovuče tu nepokretnu masu sa naporom u
sobu, pa vidjevši da nesretnik još diše, sjedne, nasloni njegovu glavu na svoja koljena te mu
izlije vode preko lica kako bi ga povratila k svijesti.
Tek tada, pošto je voda skinula sloj prašine, baruta i krvi što je pokrivao ranjenikovo
lice, Margerita prepozna u njemu onog lijepog mladića koji bijaše, pun života i nade, tri ili
četiri sata ranije došao da je zamoli da se za nj zauzme pri kralju Navare, i koji je, ostavivši i
nju samu zanijetu, bijaše napustio opčinjen njezinom ljepotom.
Margerita krikne od prepasti, jer je sada ono, što je osjećala za ranjenika, bilo više
negoli samilost: bilo je to zamiranje. I doista, ranjenik za nju više nije bio običan stranac, bio
je to gotovo poznanik. Pod njezinom se rukom uskoro ukaza čitavo lijepo de La Molovo lice,
ali blijedo i izmučeno od boli. Ispunjena smrtnom jezom i gotovo jednako blijeda, ona mu
položi svoju ruku na srce; njegovo srce je još kucalo. Tada ispruži tu ruku do jedne bočice sa
mirisavim solima, koja se nalazila na jednom stolu u blizini, i podmetne mu da je udiše.
La Mol otvori oči.
- Oh, bože moj! - šapne - Gdje sam?
- Spašeni ste! Umirite se! Spašeni ste! - reče Margerita.
La Mol svrne sa naporom svoj pogled na kraljicu, a pošto ju je časkom proždifao
očima, promuca :
- Oh, kako ste lijepi!

~ 75 ~
Bosnaunited
 BU&CW

I, kao zaslijepljen, smjesta zatvori vjeđe i uzdahne.

Margeriti se ote tihi krik. Mladić je bio još više problijedio, ako je to uopće bilo
moguće. Načas je pomislila da je taj uzdah bio poslednji.
- O, bože, bože! - reče - Smiluj mu se!
U tom trenutku netko silovito pokuca na vrata prema hodniku.
Margerita se napola pridigne pridržavajući de La Mola ispod ramena.
- Tko je? - vikne.
- Gospođo, gospođo, to sam ja! - poviče jedan ženski glas. - Ja, vojvotkinja de Never!
- Henrijeta! - klikne Margerita. - Oh, nema opasnosti, to je jedna prijateljica. Čujete li
me, gospodine?
La Mol učini napor i pridigne se na jedno koljeno.
- Pokušajte da se pridržite dok ne odem otvoriti vrata! - reče kraljica.
La Mol upre ruku o pod i uspije da održi ravnotežu. Margerita učini jedan korak
prema vratima, no odjednom zasta, stresavši se od užasa.
- Oh, ti nisi sama? - vikne začuvši zveket oružja.
- Ne, u pratnji sam dvanaest čuvara koje mi je ostavio moj šurjak gospodin de Giz!
- Gospodin de Giz! - promrmlja La Mol - Oh, ubojica! Ubojica!
- Tiho! - reče Margerita - Ni riječi!
I pogleda posvuda uokrug sebe ne bi li našla gdje da sakrije ranjenika.
- Mač! Bodež! - promrlja La Mol.
- Da se branite? Besmisao! Zar niste čuli? Njih ima dvanaestorica, a vi ste jedan.
- Ne da se branim, već da im ne padnem živ u ruke!
- Ne, ne! - reče Margerita - Ne, spasit ću vas! Ah, kabinet! Dođite, dođite!
La Mol učini napor te se, podržan Margeritinom pomoći, odvuče do u kabinet.
Margerita zaključa za njim vrata i turi ključ u svoju kesu.
- Ni najmanjeg jauka, ni najmanjeg stenjanja, ni najmanjeg uzdaha - šapne mu kroz
pukotinu opločenja, - i bit ćete spašeni!
Potom prebaci preko ramena jedan noćni haljetak i ode da otvori svojoj prijateljici
koja joj se baci u naručje.
- Ah - reče ova - ništa vam se nije dogodilo, zar ne, gospođo?
- Ne, ništa! - odvrati Margerita skupljajući svoj haljetak kako se ne bi vidjele mrlje
krvi koje su uprljale njezinu spavaćicu.
- Utoliko bolje! Oh, u svakom slučaju, budući da mi je gospodin vojvoda de Giz dao
dvanaest momaka da me odvedu natrag u njegovu palaču, i kako mi nije potrebna tako
velika pratnja, ostavljam šestoricu Vašem Veličanstvu. Šest momaka vojvode de Giza vrijede
noćas više negoli čitava regimenta kraljeve garde!
Margerita se ne usudi odbiti. Ona smjesti svojih šest čuvara u hodnik te zagrli
vojvotkinju koja se sa ostalom šestoricom vrati u palaču vojvode de Giza u kojoj je stanovala
za vrijeme odsutnosti svojeg muža.

~ 76 ~
Bosnaunited
 BU&CW

9.

KOLJAČI

Kokona nije pobjegao, on se povukao. La Irijer nije pobjegao, on je odjurio. Jedan je

nestao na način tigra, drugi pak na način vuka.
Posljedica toga bijaše da se La Irijer našao već na trgu Sen-Žermen-l'Okseroa, kada je
Kokona tek izlazio iz Luvra.
La Irijer, našavši se sa svojom arkebuzom sam posred prolaznika koji su trčali, kugli
koje su zviždale i lješina koje su, neke čitave a neke pak u komadima, padale sa prozora,
poče osjećati strah te mudro uznastoji da se vrati u svoje svratiste. Međutim, kad se ulicom
Averon uvukao u ulicu Arbak-Sek, zapadne među četu Švicaraca i lake konjice; bijaše to ona
kojom je zapovijedao Morvel.
- Dakle? - vikne onaj koji bijaše sam sebe okrstio imenom »Kraljev koljač« - Već ste
gotovi? Vraćate se kući, svratištaru? A što ste, dođavola, napravili sa našim
pijemontežanskim plemićem? Da mu se nije desila nesreća? To bi bilo šteta, jer on je dobro
započeo!
- Ne, kako mi se čini! - odgovori La Irijer - Nadam se da će nas opet sustići.
- Odakle dolazite?
- Iz Luvra, gdje su nas, moram reći, primili prilično grubo!
- A ko to?
- Gospodin vojvoda od Alansona. Zar on nije jedan od onih koji su za našu stvar?
- Njegova Visost vojvoda od Alansona nije ni za kakve stvari osim za one koje se tiču
lično njega. Predložite mu da sa svoja dva starija brata postupi kao sa hugenotima, i on će
biti za to ... pod uslovom, svakako, da se taj posao izvrši a da on ne bude kompromitiran! Ali,
zar se nećete pridružiti tim valjanim momcima, gazda La Irijeru?
- A kamo idu?
- Ah, bože moj, u ulicu Montorgej (Montorgueil)! Ima tamo jedan hugenotski ministar
koga poznajem. Ima ženu i šestoro djece. Ti se heretici strahovito množe! Bit će zanimljivo!
- A vi, kamo ćete vi?
- Ah, ja? Ja idem po jednom specijalnom poslu.
- Hej, ne idite bez mene! - dobaci jedan glas od koga Morvel zadrhti - Vi znate ona
~ 77 ~
Bosnaunited
 BU&CW

prava mjesta, a ja želim da se nađem prisutan!

- O, to je naš Pijemontežanin! - reče Morvel.
- To je gospodin de Kokona! - doda La Irijer - Mislio sam da me slijedite u stopu!
- Prokletstvo, previše hitro ste se pokupili! A osim toga, malko sam zastranio sa
pravca kako bih bacio u rijeku jedno užasno dijete koje je vikalo: »Dolje papisti, živio
admiral!«. Nažalost, mislim da je taj magarac znao plivati! Te bezočne vucibatine... ako ih
čovjek hoće utopiti, trebalo bi da ih pobaca u vodu kao mačiće, prije nego što progledaju!
- Što? Kažete da dolazite iz Luvra? Znači dakle da je vaš hugonet potražio utočište? -
upita Movrel.
- Oh, bogo moj, da!
- Ja sam mu poslao kuglu iz svoje pištolje u trenutku kad je u admiralovom dvorištu
pokupio svoj mač... Neznani kako je do toga došlo, ali ja sam promašio!
- O, a ja - reče Kokona - ja nisam promašio! Ja sam mu zario svoj mač u leđa toliko da
je sječivo bilo vlažno sve do na pet palaca od vrška! Uostalom, vidio sam kako se srušio u
Margeritino naručje... Zgodna žena, sto mu gromova! Ipak, priznajem da mi ne bi bilo krivo
kad bih posve pouzdano znao da je mrtav. Taj čova mi je izgledao kao da je prilično
zlopamtilo, i bio bi kadar da mi to zamjera do kraja života. Ali, niste li rekli da nekamo
idete?
- Vama je očito do toga da pođete sa mnom?
- Meni je do toga da ne stojim na mjestu, sto mu gromova! Ubio sam ih tek trojicu ili
četvoricu, a kad se ohladim, zaboli me rame! Krenimo, krenimo!
- Kapetane - obrati se Movrel vođi čete - dajte mi trojicu momaka, a vi krenite da
spremite na onaj svijet svojeg ministra skupa sa ostalima!
Tri Švicarca se odvojiše i priključišese Morvelu. Obje su grupe, međutim, krenule
jedna usporedo sa drugom sve do ulice Tiršap (Tirechappe). Ondje su laka konjica i Švicarci
krenuli u ulicu Toneleri (Tonnellerie), dok su pak Morvel, Kokona, La Irijer i njihova trojica
momaka pošli duž ulice Feroneri (Ferronnerie), prešli u ulicu Trus-Vaš (Trousse-Vache) i
stigli u ulicu Sent-Avoa (Sainte-Avoye).
- Ma kamo nas to, dođavola, vodite? - upita Kokona kome je to dogotrajno hodanje
bez učinka počelo ići na živce.
- Vodim vas u jednu akciju, sjajnu a ujedno i korisnu. Nakon admirala, nakon
Telinjija, nakon hugenotskih vrhova, ništa vam bolje ne bih mogao pružiti. Strpite se dakle!
Imamo posla u ulici Som (Chaume), i začas ćemo se naći tamo.
- Recite, - upita Kokona - ulica Som, nije li to blizu Templa?
- Da! A zašto?
- Ah, stvar je u tome što tamo stanuje jedan davni vjerovnik naše obitelji, neki
izvjesni Lamber Merkandon; moj mi je otac naložio da mu vratim stotinu burgunskih
zlatnika, što ih u tu svrhu nosim u svojem džepu.
- Pa lijepo - reče Morvel - evo dobre prilike da se poravnate sa njim.
- Kako to?
- Danas je dan kada ljudi poravnavaju svoje stare račune! Je li taj vaš Merkandon
~ 78 ~
Bosnaunited
 BU&CW

hugenot?
- Hm, hm - primjeti Kokona - shvaćam! On to naprosto mora biti!
- Pst! Stigli smo!
- Koja je to velika palača sa sporednim krilom na ulicu?
- Palača Giz!
- Doista - reče Kokona - nisam mogao propustiti da dođem ovamo, kad sam stigao u
Pariz pod pokroviteljstvom velikog Henrika. Ali, dovraga, sve je prilično mirno ovdje u ovoj
četvrti, dragi moj! Najviše ako se čuje pucnjava iz arkebuza. Čovjek bi mogao pomisliti da se
nalazi na ladanju! Svi spavaju, ili neka me nosi đavo!
I stvarno, sama palača Giz činila se spokojnom kao u obična vremena. Svi njezini
prozori bijahu zatvoreni, i samo je jedno jedino svjetlo gorjelo iza kapaka glavnog prozora
sporednog krila koje bijaše privuklo Kokonaovu pozornost, kad je ulazio u ulicu.
Malo podalje od palače Giz, to jest na uglu ulice Pti-Santje (Petit-Chantier) i ulice
Katr-Fis (Quatre-Fils), Morvel se zaustavi.
- Evo prebivališta onoga koga tražimo! - reče.
- To jest, onoga koga vi tražite! - priklopi La Irijer.
- Budući da ste pošli sa mnom, mi ga tražimo!
- Što? Ta kuća, koja, kako se čini, spava tako čvrstim snom...
- Tako je! Vi, La Irijere, isporistit ćete čestit izgled što vam ga je nebo zabunom
podarilo, i pokucat ćete na tu kuću. Dodajte svoju arkebuzu gospodinu de Kokonau... vidim
kako je već čitav sat krišom pogledava. Ako vas budu uveli unutra, zahtjevat ćete da
govorite sa gospodinom de Muaom.
- Eh, eh, - upadne Kokona - po svemu izgleda da i vi također imate vjerovnika u
četvrti Templ!
- Tako je! - nastavi Morvel. - Ući ćete, dakle, izigravajući hugenota i obavijestit ćete de
Mua-a o svemu što se zbiva. On je hrabar, on će sići...
- Pošto bude sišao? - upita La Irijer.
- A pošto bude sišao, zamolit ću ga da ukrsti svoj mač sa mojim.
- Duše mi, to je postupak čestita plemića! - reče Kokona. - Računam da ću učiniti
upravo to isto sa Lamberom Merkandonom. A ukoliko je suviše star da prihvati, učinit ću to
sa jednim od njegovih sinova ili nećaka.
La Irijer pođe bez pogovora da pokuca na vrata. Uslijed njegovih udaraca, koji su
odzvanjali u noćnoj tišini, otvoriše se vrata na palači Giz, a na svim njezinim otvorima
pomoliše se glave. Vidjelo se tada da je palača bila mirna kao što su to utvrđeni zamkovi, to
jest, stoga što je bila puna vojnika.
Glave se gotovo smjesta opet povukoše, domislivši se bez sumnje što je posrijedi.
- Ovdje dakle stanuje taj vaš gospodin de Mua? - reče Kokona pokazujući na kuću na
kojoj je La Irijer još uvijek lupao.
- Ne, to je stan njegove ljubavnice.
- Sto mu gromova, kakvu li mu galantnu uslugu činite! Pružate mu priliku da potegne

~ 79 ~
Bosnaunited
 BU&CW

mač pod očima svoje ljepotice! Dakle, mi ćemo biti suci te borbe. Međutim, više bih volio da
se borim osobno. Probada me u ramenu!
- A vaše lice? - upita Morvel - Ono je poprilično oštećeno!
Kokonau se ote neka vrsta rike.
- Strijela mu božja! - poviče -Nadam se da je mrtav, jer ako nije, najradije bih se
vratio u Luvr da ga dokrajčim!
La Irijer je još svejednako lupao.
Uskoro se na prvom katu otvori jedan prozor, a na balkonu se pojavi čovjek u noćnoj
kapici i gaćama, bez oružja.
- Tko je? - vikne čovjek.
Morvel dade znak svojim Švicarcima koji se smjestiše pod jednu ugaonu izbočinu,
dok se pak Kokona stisne uza zid.
- O, gospodine de Mua - vikne svratištar svojim priprostim glasom - jeste li to vi?
- Da, ja sam! Pa?
- Da, on je! - promrmlja Morvel zadrhtavši od radosti.
- Ej, gospodine - nastavi La Irijer - zar ne znate što se zbiva? Kolju gospodina
admirala, ubijaju protestante, našu braću! Priteknite im uppmoć, dođite, brzo!
- Ah! - poviče de Mua - Ja sam i sumnjao da se nešto kuha za noćas! Ah! Nisam smio
napuštati svoje vrle drugove! Evo me, prijatelju, evo me! Pričekajte me!
I, ne zatvorivši prozor kroz koji se začu uplašena ženska vika i nježno preklinjanje,
gospodin de Mua potraži svoj prsluk, svoj plašt i svoje oružje.
- On silazi! On silazi! - promrmlja Morvel sav blijed od radosti. - Pripazite, vi tamo! -
šane zatim Švicarcima.
A onda dohvati iz Kokonaovih ruku arkebuzu i dune u fitilj, kako bi bio siguran da
dobro gori.
- Evo, La Irijeru! reče zatim svratištaru koji se bio povukao prema glavnini čete -
uzmi opet svoju arkebuzu!
- Bogami - vikne Kokona - evo, mjesec izlazi iz oblaka da bude svjedok pri ovom
lijepom susretu! Mnogo bih dao kad bi se ovdje našao Lamber Merkandon i poslužio kao
sekundant gospodinu de Muau!
- Čekajte, samo, čekajte! - reče Morvel - Gospodin de Mua sam samcijat vrijedi za
deset ljudi, a možda ćemo šestorica nas imati dosta posla da ga se otarasimo. Naprijed, vi
tamo! - nastavi Morvel dajući znak Švicarcima da se došuljaju pred vrata, kako bi udarili na
nj, kada bude izašao.
- Hm, hm - reče Kokona videći sve te pripreme - čini se da se to neće odvijati posve
onako kako sam očekivao!
Uto se već začu štropot prečke koju je otvarao de Mua. Švicarci bijahu izašli iz svojeg
skrovišta, kako bi zauzeli položaje blizu vrati ju. Morvel i La Irijer su se približavali na
vršcima prstiju, a Kokona je, uslijed nekog preostatka plemićke časti, ostajao na svojem
mjestu, kad li se mlada žena, koju bijahu smetnuli s uma, pojavi na balkonu te, opazivši
Švicarce, Morvela i La Irijera, strahovito krikne.
~ 80 ~
Bosnaunited
 BU&CW

De Mua, koji je već bio odškrinuo vrata, zastane.

- Vrati se unutra! Vrati se unutra! - poviče mlada žena - Vidim bljesak mačeva, vidim
žar na fitilju jedne arkebuze. To je lukavstvo, varka!
- Hm, hm - začu se mladićevo gunđanje- hajde da vidim što sve to ima da znači!
I zatvori ponovo vrata, namakne prečku, gurne zasun i popne se opet natrag gore.
Čim je vidio da de Mua ne izlazi, Morvel promjeni ratni plan. Njegovi Švicarci pođoše da
zauzmu položaj na suprotnoj strani ulice, a La Irijer stane sa uperenom arkebuzom čekati
da se neprijatelj opet pojavi na prozoru. Nije čekao dugo. De Mua stupi naprijed držeći pred
sobom dvije pištolje, čija je duljina bila toliko naočita, da La Irijer, koji je svoju arkebuzu već
bio prinio k oku, odjednom prosudi da hugenotovim kuglama, kako bi stigle do ulice, nije
potreban duži put nego li njegovoj, kako bi stigla do balkona. »Svakako«, pomisli u sebi, » ja
mogu ubiti tog plemića, ali taj plemić može u isti mah ubiti i mene!«
Budući pak da je na kraju krajeva gazda La Irijer, po zanimanju svratištar, bio vojnik
tek silom prilika, to ga ovo rasuđivanje navede da se povuče na uzmak i da na uglu ulice
Brak (Braque) potraži jedno sklonište koje je bilo dovoljno udaljeno, a da mu odatle ne bi
ponešto teško palo da izvjesnom sigurnošću, a naročito u noći, pronađe pravac kojim je
morala proslijediti njegova kugla, kako bi dospjela do de Mua-a.
De Mua pogleda oko sebe i stupi naprijed zaštićujući se kao netko tko se priprema na
dvoboj, međutim, videći da se ništa ne zbiva, vikne:
- Hej, čini se, gospodine donositelju upozorenja, da ste pred mojim vratima
zaboravili svoju arkebuzu. Evo me! što hoćete od mene?
»Oh, oh!« pomisli u sebi Kokona. »Evo doista jednog hrabrog čovjeka!«
- Dakle? - nastavi de Mua - Prijatelju ili neprijatelju, štogod bili, zar ne vidite da
čekam?
La Irijer posuti, Morvel ne odgovori, a Švicarci ostadoše nijemi.
Kokona pričeka časak. A potom, videći da nitko nije podržavao konverzaciju koju
bijaše započeo La Irijer, a nastavio de Mua, napusti svoje mjesto, iziđe sve do na sredinu
ulice te reče skidajući svoj šešir:
- Gospodine, mi se ovdje ne nalazimo radi ubojstva, kao što biste to mogli pomisliti,
već radi dvoboja... Ja pratim jednog od vaših neprijatelja koji bi se želio pozabaviti s vama
kako bi na galantan način priveo kraju jednu staru diskusiju. Eh, đovraga, ta stupite
naprijed, gospodine Morvele, umjesto da okrećete leđa! Gospodin prihvaća!
- Morvel! - poviče de Mua - Morvel, ubojica moga oca! Morvel, kraljev koljač! Ah, tako
mi boga da, prihvaćam!
I naciljavši na Morvela koji je pošao da pokuca na palaču Giz kako bi tamo zatražio
pojačanje, probije njegov šešir jednom kuglom.
Na buku pucnja i na Morvelove krikove izađoše momci koji bijahu dopratili
vojvotkinju de Never, zajedno s trojicom ili četvoricom plemića u pratnji njihovih paževa, te
krenuše prema kući ljubavnice mladoga de Mua-a.
Još jedan pucanj iz pištolje, uperen u središte grupe, obori i usmrti vojnika koji se
nalazio najbliže Morvelu, poslije čega se našavši se bez oružja, ili bar sa neupotrebljivim
oružjem, jer su mu pištolje bile ispražnjene i jer su se njegovi protivnici nalazili izvan
~ 81 ~
Bosnaunited
 BU&CW

domašaja njegova mača, de Mua se skloni za ogradu balkona.

U međuvremenu se tu i tamo počeše otvarati okolni prozori te se, već prema
miroljubivnoj ili ratničkoj ćudi njihovih stanovnika, opet zatvoriše, ili pak načičkaše
musketama i arkebuzama.
- Ovamo, k meni, valjani moj Merkandone! - vikne de Mua dajući znak jednom već
starom čovjeku koji je sa jednog prozora što se upravo otvorio preko puta palače de Giz
pokušavao nazrijeti štogod u toj zbrci.
- Zvali ste, gosparu de Mua? - vikne starac - Jesu li se to okomili na vas?
- Na mene, na vas, na sve protestante! I, pogledajte, evo vam dokaza!
I doista, tog trenutka de Mua ugleda kako se na nj usmjerila La Irijerova arkebuza.
Hitac prasne, no mladić je imao vremena da se sagne, a kugla smrska jedno okno iznad
njegove glave.
- Merkandon! - vikne Kokona koji pri pogledu na taj lom bijaše zadrhtao od
zadovoljstva zaboravljajući na svog vjerovnika, no koji se uslijed tog de Muavog poziva opet
sjetio na nj. - Merkandon, ulica Som, tako je! Aj, on stanuje ondje, to je dobro! Pozabavit
ćemo se svaki sa svojim čovjekom!
I, za vrijeme dok su ljudi iz palače Giz razvaljivali vrata kuće u kojoj se nalazio de
Mua, za vrijeme dok je Morvel sa bakljom u ruci pokušavao potpaliti kuću, za vrijeme dok
se, pošto su vrata jednom bila razvaljena, razvilas trašna bitka protiv jednog jedincatog
čovjeka koji je svakim zamahom svojeg rapira obarao po jednog neprijatelja, Kokona je pak
pomoću nekog kamena pokušavao razvaliti vrata Merkandona, koji je, ne uznemiravajući se
zbog tog pojedinačnog pokušaja, sa svog prozora marljivo pucao iz arkebuze.
Uto se čitava ta pusta i mračna četvrt nađe osvijetljena kao po bijelom danu i
napučena kao unutrašnjost nekog mravinjaka. Jer, iz palače Monmoransi izađoše četvorica
ili osmorica hugenotskih plemića sa svojim slugama i svojim prijateljima i dadoše se u
bijesan napad te počeše, podržavani vatrom sa prozora, tjerati na uzmak Morvelove momke
i ljude iz palače Giz, koje naposljetku satjeraše natrag do palače iz koje bijahu izašli.
Kokona kome još nikako nije pošlo za rukom da do kraja razvali Merkandonova
vrata, iako se svom dušom zalagao, bude zahvaćen tim naglim uzmakom. Oslonivši se
leđima o zid i dohvativši mač u ruke, poče tada nesamo da se brani, već i da napada uz tako
strašnu viku, da je nadglasavala sav taj metež. Udarao je tako ulijevo i udesno, zahvaćajući
prijatelje i neprijatelje, sve dok se oko njega nije stvorila velika praznina. Postepeno kako je
njegov rapir probadao grudi i kako je topla krv brizgala po njegovim rukama i njegovom
licu, on je raskolačenih očiju, raširenih nozdrva i stisnutih zubiju osvajao izgubljeni teren i
približavao se opsjedanoj kući.
Nakon strašne bitke što se odigrala na stubištu i u predvojru, de Mua najposlije izađe
kao pravi heroj iz svoje goruće kuće. Posred sve te borbe nije prestajao dovikivati: »Ovamo,
Morvele! Morvele, gdje si?« vrijeđajući ga najsramnijim epitetima. Naposljetku se pojavi na
ulici podržavajući jednom rukom svoju napola golu i gotovo onesviještenu ljubavnicu, i
držeći bodež među zubima, njegov rapir, nalik na plamen uslijed kružne kretnje kojom ga je
vitlao, zacrtavao je bijele ili crvene krugove, prema tome je li mjesec posrebrivao njegovo
sječivo ili pak koja baklja bacala svoj odsjaj na krvavoj vlazi.
Morvel je pobjegao. La Irijer, koga je de Mua potisnuo sve do Kokona-a koji ga je, ne
~ 82 ~
Bosnaunited
 BU&CW

prepoznavši ga, dočekao vrškom svojeg mača, stane moliti milost na obje strane.
Tog trenutka ga spazi Merkandon te u njemu po njegovom bijelom križu spozna
koljača.
Pucanj odjekne. La Irijer krikne, zabaci ruke, ispusti svoju arkebuzu te, pošto je
pokušao dokopati se zida da bi se o nešto pridržao, padne licem o zemlju.
De Mua iskoristi tu okolnost, poleti u ulicu Paradi (Paradis) i nestane.
Otpor hugenota bio je tolik, da su ljudi iz palače Giz, satjerani natrag, utrčali i
zatvorili vrata palače, iz bojazni da ne budu opkoljeni i uhvaćeni u vlastitoj kući.
Kokona, pijan od krvi i buke, đospjevši u ono krajnje uzbuđenje kad se, naročito u
južnjaka, hrabrost pretvara u ludilo, nije ništa vidio i ništa čuo. Jedino je primjetio da mu je
u ušima manje glasno odzvanjalo, da su mu se ruke i lice ponešto osušile, a spustivši vršak
svojeg mača ugleda blizu sebe samo jednog čovjeka koji je ležao licem zagnjurenim u crveni
potok, a oko sebe samo kuće koje su gorjele.
Bilo je to veoma kratko primirje, jer, u trenutku kad je htio pristupiti čovjeku u kome
je mislio da prepoznaje La Irijera, otvoriše se kućna vrata što ih je bio uzaludno pokušavao
smrskati udarcima kamena, i stari Merkandon, u pratnji svoga sina i svoja dva nećaka
nasrne na Pijemontežanina koji je bio zabavljen time da povrati dah.
- Evo ga! Evo ga! - povikaše svi u jedan glas.
Kokona se nalazio u sredini ulice. Pobojavši se da će se naći opkoljen tom četvoricom
muškaraca što su ga istovremeno napali, učini, snažno poput jedne od divokoza što ih je
tako često bio progonio u brdima, jedan skok unazad te se nađe leđima oslonjen o zid palače
Giz. Pošto se tako osigurao protiv iznenađenja, prijeđe ponovo u napad i postane opet
podrugljiv.
- Ej, ej, tata Merkandone! - reče - Vi me ne propoznajete?
- O, bijednice! - poviče stari hugenot. - Naprotiv, itekako te poznajem! Radiš mi o
glavi, meni, prijatelju, drugu svojega oca?!
- I njegovom vjerovniku, zar ne?
- Da, njegovom vjerovniku, kad ti tako kažeš!
- Pa lijepo! - otpovrne Kokona - Dolazim upravo da poravnam naše račune!
- Zgrabimo ga i vežimo ga! - vikne starac mladićima koji su ga pratili i koji se na
njegov povik zaletiše prema zidu.
- Trenutak samo, trenutak! - reče Kokona kroz smijeh - Da biste nekog uhitili treba
vam nalog za uhićenje, a vi ste propustili da ga zatražite od zapovjednika tamnice.
Izgovorivši te riječi on ukrsti svoj mač sa mladićem koji mu se nalazio najbliže te mu
pri prvom udarcu svojim rapirom odsiječe šaku. Nesretnik se povuče urlajući.
- To bi bio jedan! - dobaci Kokona.
U tom trenutku se prozor pod kojim je Kokona bio potražio zaklon, uz škripu otvori.
Kokona poskoči ustranu, pobojavši se napada iz tog pravca. Međutim, umjesto nekog
neprijatelja, on ugleda jednu ženu. Umjesto ubojitog oružja protiv kojeg se spremio na
obranu, pred njegove noge padne kitica cvijeća.
- Vidi, vidi! Jedna žena! reče.
~ 83 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Pozdravi damu svojim rapirom i sagne se da podigne kiticu.

- Pričuvajte se, valjani katoliče, pričuvajte se! - poviče dama.
Kokona se uspravi, ali ne dovoljno hitro, a da mu bodež drugog nećaka ne bi
razderao plašt i ranio drugo rame.
Dama prodorno krikne.
Kokona joj se zahvali umirujući je jednom kretnjom te nasrne na drugog nećaka koji
zauzme stav za borbu. No prilikom drugog ukrštanja njegova se iskoračena noga oklizne na
krvi. Kokona se baci na nj hitrinom tigraste mačke i prodre mu svojim mačem grudi.
- Izvrsno! Izvrsno, hrabri viteže! - vikne dama, iz palače Giz - Izvrsno! Poslat ću vam
pomoć!
- Nema nikakve potrebe da se date smetati zbog toga, gospođo! - odvrati Kokona. -
Prisustvujte dalje do kraja, ako vas stvar zanima, i vidjet ćete kako grof Hanibal de Kokona
uslužuje hugenotve!
U tom trenutku sin starog Merkandona otposla jedan siguran hitac iz pištolje na
Kokona-a, koji padne na jedno koljeno.
Dama na prozoru krikne, ali Kokona opet ustane. Bio je poklekao samo radi toga da
izbegne kuglu, koja se zabije u zid, na dvije stope od lijepe gledateljke.
Gotovo u isti čas začu se sa prozora Merkandonova stana krik gnjeva, a jedna stara
žena, koja je u Kokonau po njegovom bijelom križu i ešarpi prepoznala katolika, baci na nj
jedan lonac sa cvijećem koji ga pogodi iznad koljena.
- Lijepo! - primijeti Kokona - Jedna mi baca cvijeće a druga lonce. Nastavi li se tako,
još će demolirati kuće!
- Hvala, majko, hvala! - vikne mladić.
- Odlazi, ženo, odlazi, - reče stari Merkandon
- ali pripazi na nas!
- Čekajte, gospodine de Kokona, čekajte! - vikne mlada žena iz palače Giz - Naredit ću
da pucaju u prozore!
- Ha, ta zar je to ženski pakao u kome su jedne za mene, a druge protiv mene?! -
promrsi Kokona.
- Sto mu gromova, završimo već sa tim!
Scena se bijaše doista mnogo izmijenila i očito se bližila svojem raspletu. Nasuprot
Kokonau, koji je bio doduše ranjen, ali u svojoj snazi svojih dvadeset i četiri godina, ali vičan
oružju, ali prije razdražen negoli smalaksao uslijed onih triju ili četiriju ogrebotina što ih je
primio, ostao je samo još Merkandon i njegov sin: Merkandon, starac od šezdeset do
sedamdeset godina, a njegov sin pak dijete od šesnaest do osamnaest godina. Ovaj potonji,
blijed, plavokos i slabašan, bio je odbacio svoju pištolju koja bijaše ispražnjena pa je prema
tome postala beskorisna, i maho je, sav drhteći, jednim mačem koji bijaše upola tako
dugačak kao Pijemontežaninov. Otac, oboružan samo jednim bodežom i praznom
arkebuzom, dozivao je upomoć. Stara žena na nasuprotnom prozoru, mladićeva majka,
držala je u ruci komad mramora, spremajući se da ga hitne.
Kokona, napokon, razdražen s jedne strane prijetnjama, a s druge pak bodrenjem,

~ 84 ~
Bosnaunited
 BU&CW

ponosan zbog svoje dvostruke pobjede, opijen barutom i krvlju, obasjan odsjevom kuće u
plamenu, uzbuđen uslijed pomisli da se bori pod očima jedne žene čija mu se ljepota učinila
vrhunskom, kao što mu se učinilo neospornim njezino visoko porijeklo, Kokona, poput
poslednjeg iz plemena Horacija, osjeti kako mu se snage udvostručuju te, videći da mladić
oklijeva, jurne prema njemu i ukrsti sa njegovim malim mačem svoj strašni i krvavi rapir.
Dva udarca su dostajala da mu ga izbije iz ruku.
Tada Merkandon pokuša da odgurne Kokona-a na trag, kako bi ga projektili, izbačeni
iz prozora, sigurnije pogodili. No Kokona, naprotiv, kako bi odbio dvostruki napad starog
Merkandona, koji je nastojao da ga probode svojim bodežom, i mladićeve majke, koja je
pokušavala da mu smrska glavu pomoću kamena što ga se spremala hitnuti na nj, zgrabi
svog protivnika stegnuvši mu ruke uz tijelo, te ga stane podmetati pod sve udarce kao neki
štit, gušeći ga u svom divovskim stisku.
- Upomoć, upomoć! - krikne mladić - Zdrobit će mi grudni koš! Upomoć! Upomoć!
I glas mu se poče gubiti u muklom i prigušenom hroptaju.
Tada Merkandon prestane prijetiti. Stane preklinjati.
-Milost! Milost! - vikne - Gospodine de Kokona, milost! To je moje jedino dijete!
- To mi je sin! To mi je sin! - poviče majka. - Nada naše starosti! Nemojte ga ubiti,
gospodine! Nemojte ga ubiti!
- Oh, zbilja! - vikne Kokona prasnuvši u smijeh. - Da ga ne ubijem! A što je on htio
učiniti meni sa svojim mačem i sa svojim pištolj om?
- Gospodine - nastavi Merkandon sklapajući ruke - imam uza se obveznicu što ju je
potpisao vaš otac. Ja ću vam je vratiti! Imam hiljadu zlatnih škuda... ja ću vam ih dati! Imam
naše porodične dragulje... oni će biti vaši! Samo ga nemojte ubiti! Nemojte ga ubiti!
- A ja, ja imam svoju ljubav! - reče poluglasno žena iz palače Giz - Ja vam je
obećavam!
Kokona porazmisli časkom, a zatim upita mladića:
- Jeste li hugenot?
- Jesam! - šapne dijete.
- U tom slučaju valja umrijeti! - otpovrne Kokona nabirajući obrve i primičući
grudima svog protivnika čelično i oštro »milosrđe«.
- Umrijeti! - rikne starac - Moje ubogo dijete! Umrijeti!
A majčin krik odjekne toliko bolno i toliko žalosno, da je načas pokolebao
Pijemontežaninovu divljačku odluku.
- O, gospođo vojvotkinjo! - vikne otac obraćajući se ženi iz palače Giz - Založite se za
nas, i svakog će se jutra i svake večeri vaše ime naći u našim molitvama!
- Neka onda prijeđe na našu vjeru! - odvrati dama iz palače Giz.
- Ja sam protestant! - reče dijete.
- Umri dakle! - rikne Kokona podižući svoj bodež. - Umri dakle, kad nećeš prihvatiti
život što su ti ga ponudila ta lijepa usta!
Merkandon i njegova žena vidješe kako je strašna oštrica bljesnula poput munje nad
glavom njihova sina.
~ 85 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Sine moj, moj Olivije (Olivier)! - zaurla majica - Odrekni se vjere... odrekni se!
- Odrekni se, drago dijete! - krikne Merkadon bacivši se pred Kokonaove noge - Ne
ostavljaj nas same na zemlji!
- Odreknite se svi skupa! - poviče Kokona - Za jedan »Credo« tri duše i jedan život!
- Hoću! - reče mladić.
- Hoćemo! - povikaše Merkandon i njegova žena.
- Na koljena, dakle! - naredi Kokona - I neka tvoj sin ponovi od riječi do riječi molitvu
koju ću ti izgovoriti!
Otac posluša prvi.
- Spreman sam! - reče dijete. I klekne također.
Tada Kokona poče da mu na latinskom izgovara riječi »Vjerovanja«. Međutim, bilo
slučajno, bilo pak namjerno, mladi je Olivije kleknuo blizu mjesta na koje bijaše odletjeo
njegov mač. Tek što je ugledao taj mač na dohvatu svoje ruke, on, ne prestajući da ponavlja
Kokonaove ispruži šaku da bi ga zgrabio. Kokona primijeti tu kretnju, ma da se gradio da je
ne opaža. Ali, u trenutku kada je mladić vrhom svojih zgrčenih prstiju dodirnuo držak
oružja, baci se na nj i prevali ga.
- Ha, izdajico! - vikne.
I zatjera mu svoj bodež u grlo. Mladić ispusti krik, pridigne se u grču na jedno
koljeno i padne mrtav.
- Ha, krvnice! - zaurla Merkandon. - Ti nas kolješ da bi nam ukrao onih stotinu
burgundskih zlatnika što si nam ih dužan!
- Vjere mi, ne! - reče Kokona - A kao dokaz ... Izgovarajući te riječi, Kokona baci pred
starčeve
noge kesu koju mu je prije njegova odlaska predao njegov otac, kako bi namirio dug
kod svojeg vjerovnika.
- ... a kao dokaz - nastavi - evo vam vašeg novca!
- A tebi, evo ti tvoje smrti! - vikne majka sa prozora.
- Pričuvajte se, gospodine de Kokona, pričuvajte se! - poviče dama iz palače Giz.
Ali, prije negoli je Kokona uspio okrenuti glavu kako bi poslušao potonje upozorenje
ili izmakao ranijoj prijetnji, jedna velika masa propara uz fijuk zrakom, sruči se ravno na
Pijemontežaninov šešir, smrska mu mač u ruci i baci ga na tle, zaskočivši ga, zgranuvši ga,
pobivši ga, a da nije mogao čuti dvostruki krik radosti i prepasti što je odjeknuo slijeva i
zdesna.
Merkandon se smjesta sa bodežom u ruci baci na onesviještenog Kokona-a. No u taj
čas se otvoriše vrata palače Giz, a starac, ugledavši bljesak partizana i mačeva, pobjegne,
dok se ona, koju je nazvao gospođom vojvotkinjom, lijepa nekom stravičnom ljepotom pri
svjetlosti požara, zasljepljujući svojim draguljima i dijamantima, izvila napola kroz prozor,
da bi, pokazujući rukom na Kokona-a, doviknula novim pridošlicama:
- Tamo! Tamo! Preko puta mene! Jedan plemić odjeven u crveni prsluk! Ovaj, da, da,
ovaj...!

~ 86 ~
Bosnaunited
 BU&CW

10.

SMRT, MISA ILI BASTILJA

Margerita bijaše, kao što smo rekli, zatvorila svoja vrata i vratila se u svoju sobu.
Međutim, kad je unišla, sva drhćući, ugledala je tragove krvi što bijahu prosuti po pokućstvu
i po sagu.
- Oh gospođo - vikne ugledavši kraljicu - oh, gospođo, ta zar je mrtav?
- Tiho, Žijono! - reče Margerita tonom koji je izražavao važnost te preporuke.
Žijona ušuti.
Margerita tada izvadi iz svoje kesice jedan mali pozlaćeni ključić, otključa vrata
kabineta te svojoj pratilici pokaza prstom mladića.
La Molu bijaše uspjelo da se pridigne i da se približi prozoru. Jedan maleni bodež,
kakvoga su u ono doba nosile žene, slučajno mu se našao pod rukom, i mladić ga je zgrabio
kad je čuo da se otvaraju vrata.
- Ne bojte se ničega, gospodine - reče Margerita - jer tako mi spasenja, vi se nalazite u
sigurnosti!
La Mol klone natrag na koljena.
- Oh, gospođo - klikne - vi ste za mene više nego kraljica. Vi ste božanstvo!
- Ne uzbuđujte se toliko, gospodine! - reče Margerita - Još uvijek krvarite... oh, gledaj,
Žijono, kako je blijed! Da vidimo, gdje ste ranjeni?
- Gospođo - odgovori de La Mol pokušavajući da odredi glavna žarišta boli koja mu je
kružila čitavim tijelom - mislim da sam dobio najprije ubod bodežom u rame, a zatim još
jedan u grudi. Ostale rane i ne vrijede da se čovjek brine oko njih.
- Vidjet ćemo! - reče Margerita - Žijono, donesi moju škrinjicu s ljekarijama!
Žijona posluša te se vrati noseći u jednoj ruci škrinjicu, a u drugoj jedan krčag od
pozlaćenog srebra i rubeninu od finog holandeskog platna.
- Pomozi mi da ga pridignem, Žijono! - reče kraljica Margerita, jer je nesretnik,
pridigavši se sam, dokraja izgubio snagu.
~ 87 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ali, gospođo - reče La Mol - posve sam zbunjen... ne mogu dozvoliti, doista, da ...
- Ah, gospodine, vi ćete pustiti da vas previjemo, smatram! - upadne Margerita. - Ako
vas možemo spasiti, bio bi zločin da vas Pustimo umrijeti!
- O! - poviče de La Mol - Više volim da umrem, nego da vidim vas, kraljicu, kako
prljate ruke nevrijednom krvlju kao što je moja... O, nikada, nikada!
I uzmakne sa poštovanjem.
- Vaša krv, plemeniti gospodine... - dobaci Žijona sa smiješkom - eh, već ste njome do
mile volje uprljali postelju i odaju Njezina Veličanstva!
Margerita pritegne svoj noćni haljetak čvršće oko svoje batistane spavaćice koja
bijaše sva poprskana malim rumenim mrljicama. Ta kretnja puna ženske stidijivosti dozove
de La Molu ponovo u sjećanje da je držao u naručju i pritiskivao o svoje grudi tu tako lijepu i
voljenu kraljicu, a pri tom sjećanju mu blijedim obrazima prijeđe letimično rumenilo.
- Gospođo - promuca - ne biste li me mogli prepustiti njezi nekog vidara?
- Nekog katoličkog vidara, zar ne? - upita kraljica sa takvim izražajem da je La Mol
shvatio i da se od toga stresao.
- Ta zar ne znate - nastavi kraljica sa beskrajnom blagošću u glasu i osmijehu - da
smo mi, francuske princeze kraljevske krvi, odgajane da poznamo vrijednost biljaka i da
sastavljamo ljekovite masti? Jer naša dužnost, kao žena i kao kraljica, odvajkada je bila da
ublažavamo boli! A mi smo ravne najboljim vidarima svijeta, bar prema onome što o nama
kazuju laskavci! Zar moja slava na tome polju nije doprla do vaših ušiju? Hajdemo, Žijono,
na posao!
La Mol pokuša još jednom pružiti otpor. Ponovo ustvrdi da više voli da umre negoli
da kraljici prouzrokuje taj posao koji je mogao započeti milosrđem, a završiti gađenjem. Ta
borba ne urodi ničim, već jedino time da je potpuno iscrpla njegove snage. Zatetura, zatvori
oči, glava mu klone unazad, i on se onesvijesti po drugi puta.
Tada Margerita zgrabi bodež koga je ispustio, te hitro rasi ječe kopče što su zatvarale
njegov prsluk, dok je Žijona jednim drugim sječivom parala, ili bolje, sjekla La Molove
rukave.
Žijona stane komadom platna natopljenim u svježu vodu zaustavljati krv koja je tekla
iz mladićevih ramena i grudi, dok je Margerita pomoću igle sa zaobljenim vrškom ispitivala
rane, i to sa obazrivožću i umješnošću kojom bi i sam meštar Ambroaz Pare mogao postupiti
u sličnoj okolnosti.
Ubod na ramenu bijaše dubok, a onaj na grudima pak je kliznuo niz rebra i zahvatio
samo mišiće. Ni jedna ni druga rana nije prodrla u šupljinu te prirodne tvrđave koja štiti
srce i pluća.
- Rana bolna, ali ne i smrtna; acerrimum numeri vulnus, non autem lethale! -
promrmlja lijepa i učena vidarica - Dodaj mi lijekovitu mast i pripremi zavoje, Žijono!
U međuvremenu je Žijona, kojoj je kraljica uprarvo izdala taj novi nalog, već otrla i
poškropila mirisavom vodicom mladićeve grudi, a isto tako i njegove po antičkom uzoru
izvajane ruke, njegova graciozna natrag zabačena ramena i njegov debelim uvojcima
zasjenjeni vrat koji je mogao pripadati prije nekom kipu od farskog mramora negoli
izmrcvarenom tijelu čovjeka na izdisaju.

~ 88 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ubogi mladić! - promrmlja Žijona gledajući ne toliko svoje djelo, koliko onoga na
kome je to djelo izvršeno.
- Zar ne, da je lijep? - reče Margerita posve kraljevskom otvorenošću.
- Da, gospođo! No čini mi se, umjesto da ga tako ostavimo ležati na podu, trebalo bi
da ga podignemo i da ga položimo na počivaljku o koju je samo naslonjen.
- Da! - reče Margerita - U pravu si!
I obje se žene sagnuše udružujući svoje snage te podignuše de La Mola i položiše ga
na neku vrstu velikog divana sa izrezbarenim naslonom, što se pružao ispred prozora, kojeg
odškrinuše kako bi mu priskrbile zraka.
Taj pokret probudi de La Mola koji uzdahne i koji, otvorivši oči, poče osjećati onu
nevjerojatnu voljnost što propraća sva ranjenikova čuvstva u trenutku kad, vraćajući se u
život, nalazi svježinu umjesto vatre koja ga je proždirala, i miomirise melema umjesto
mlakog i odvratnog vctnj a krvi.
On promrmlja nekoliko nesuvislih riječi, na koje Margerita odgovori osmijehom,
prinoseći prst k svojim ustima.
Toga trenutka začu se odjek nekoliko udaraca o neka vrata.
- Netko kuca na tajni prolaz! - reče Margerita.
- Ta tko bi to mogao biti, gospođo? - uplašeno upita Žijona.
- Idem da pogledam! - reče Margerita. - Ti ostani pokraj njega i ne napuštaj ga ni za.
trenutak!
Margerita uđe u svoju sobu, zatvori vrata kabineta te ode da otvori ona od prolaza
koji je vodio u odaje kralja i kraljice-majke.
- Gospođa de Sov! - vikne naglo ustuknuvši sa izražajem koji je nalikovao ako ne na
prepast, a ono u najmanju ruku na mržnju, ukoliko je istina da žena nikad ne oprašta nekoj
drugoj ženi što joj je otela čak i čovjeka kojeg ne voli. - Gospođa de Sov!
- Da, Vaše Veličanstvo! - odgovori ova kršeći ruke.
- Vi ovdje, gospođo?! - nastavi Margerita sve to više začuđeno, ali i sve zapovjednijim
glasom.
Šarlota padne na koljena.
- Gospođo - reče - oprostite mi, svjesna Sam do koje sam mjere kriva pred vama! Ali,
kad biste znali! Krivnja nije samo isključivo na meni... izričiti nalog kraljice-majke...
- Ustanite! - reče Margerita - A budući da ne vjerujem da ste došli u nadi da se
opravdate preda mnom, recite mi zašto ste došli!
- Došla sam, gospođo - odvrati Šarlota svejednako klečeći i sa gotovo suludim
pogledom - došla sam da vas pitam nije li on ovdje?
- Ovdje... tko? O kome to govorite, gospođo? Jer, zaista, ne shvaćam...
- O kralju!
- O kralju?! Vi ga progonite sve do u moje odaje! Vama je, međutim, dobro poznato da
on ovamo ne…
- O, gospođo! - nastavi barunica de Sov ne odgovarajući na sve te napade, pa čak i ne

~ 89 ~
Bosnaunited
 BU&CW

primjećujući ih - O, kad bi bar, daj bože, bio tu!

- A zašto to?
- Eh, bože moj, gospođo, jer kolju hugenote, i jer je kralj Navare poglavar hugenota!
- Oh! - krikne Margerita zgrabivši gospođu de Sov za ruku i prisilivši je da se digne -
Oh, na to sam bila zaboravila! Uostalom, nisam mislila da jednom kralju mogu prijetiti iste
opasnosti kao i drugim ljudima!
- I veće, gospođo, hiljadu puta veće! - vikne
Šarlota.
- Stvarno, vojvotkinja od Lotaringije me je upozorila. Rekla sam mu da ne izlazi. Da
možda nije izašao?
- Ne, ne, u Luvru je. Ne mogu ga naći. A ako nije ovdje...
- Nije ovdje!
- Oh! - poviče gospođa de Sov u nastupu krajnje boli - Sa njim je gotovo! Jer,
kraljica-majka se zaklela u njegovu smrt!
- Njegovu smrt! Oh! - vikne Margerita - Vi me izbezumljujete! Nemoguće!
- Gospođo - nastavi gospođa de Sov sa energijom što je čovjeku podaje samo strast -
kažem vam da se ne zna gdje je kralj Navare!
- A kraljica-majka, gdje je ona?
- Kraljica-majka me je poslala da potražim gospodina de Giza i gospodina de Tavana
koji su se nalazili u njezinoj molitvenoj odaji, a zatim me je otpustila. A tada, oprostite mi
gospođo, tada sam se Vratila u svoje odaje i stala, kao i obično, čekati.
- Na mojeg muža, zar ne? - upita Margerita.
- On nije došao, gospođo. Tada sam ga stala tražiti na sve strane, raspitivala sam se
za nj posvuda. Jedan jedini vojnik mi je odgovorio kako misli da ga je vidio okruženog
gardom koja ga je sprovodila isukanim mačevima nešto prije no što je počeo pokolj. A
pokolj je počeo prije sat vremena.
- Hvala, gospođo! - reče Margerita. - Pa i usprkos tome što osjećaj, koji vas navodi na
akciju, možda predstavlja za mene novu uvredu... hvala!
- Oh, onda mi oprostite, gospođo! - klikne barunica - Vratit ću se u svoje odaje
ojačana uslijed vašeg oprošten ja. Jer, ne usuđujem se da pođem za vama, pa čak ni izdaleka.
Margerita joj pruži ruku.
- Idem da potražim kraljicu Katarinu - reče - Vratite se u vaše odaje! Kralj Navare
stoji pod mojom zaštitom. Obećala sam mu savez i bit ću vjerna svome obećanju.
- Ali, ako ne budete mogli prodrijeti do kraljice-majke, gospođo?
- Onda ću se obratiti svom bratu Karlu i morat ću razgovarati sa njim!
- Idite, idite, gospođo, - reče Sarlota oslobodivši prolaz za Margeritu - i neka bog prati
Vaše Veličanstvo!
Margerita pohita hodnikom. Ali, stigavši na drugi kraj, ona se obazre kako bi se
uvjerila da gospođa de Sov nije zaostala. Gospođa de Sov ju je slijedila ustopu.
Kraljica Navare je vidje kako je pošla stubištem koje je vodilo u njezine odaje, pa
~ 90 ~
Bosnaunited
 BU&CW

nastavi žuriti prema odajama kraljice-majke.

Sve se bijaše promijenilo. Umjesto onog mnoštva užurbanih dvorjanika, koji su se
obično razmicali pred kraljicom smjerno je pozdravljajući, Margerita je nailazila samo na
gardu sa okrvavljenim partizanama i crveno umrljanom odjećom, ili na plemiće sa
razderanim plaštevima i licima pocrnjelim od baruta, na kurire sa naređenjima i hitnim
porukama, od kojih su jedni ulazili, a drugi izlazili; sve to dolaženje i odlaženje stvaralo je u
galerijama, strašan i beskrajan metež.
Uza sve to Margerita nije prestajala da se probija naprijed, te stigne sve do
predsoblja kraljice-majke no to je predsoblje bilo pod stražom dvaju redova vojnika koji su
dopuštali ulaz samo onima koji su imali jednu izvjesnu lozinku.
Margerita pokuša uzalud da prijeđe kroz tu živu ogradu. Nekoliko puta ugleda kako
se vrata otvaraju i opet zatvaraju, i svaki je puta kroz nastali otvor vidjela Katarinu,
pomlađenu uslijed djelatnosti, punu akcije kao da joj nije više od dvadeset godina, kako piše
i prima pisma, kako ih raspečaćuje, kako izdaje naloge upravljajući sad ovome koju riječ, sad
onome smiješak, a oni, kojima se osmijehivala najprijateljskije, bijahu oni koji su bili najviše
pokriveni prašinom i krvlju.
Posred tog velikog meteža koji je hučio u Luvru ispunjavajući ga zastrašujućom
bukom, čulo se sve češće i češće praskanje pucnjeva iz arkebuza na ulici.
- Nikad neću dospjeti do nje! - reče Margerita u sebi pošto je kod vojnika s
helebardama poduzela tri uzaludna pokušaja. - Umjesto da gubim vrijeme ovdje, pođimo
dakle radije da nađemo našeg brata!
U tom trenutku prođe gospodin de Giz. Bio je došao da kraljici-majci objavi
admiralovou smrt i sada se opet vraćao u klaonicu.
- Oh, Henriče! - poviče Margerita - Gdje je kralj Navare?
Vojvoda je pogleda sa začuđenim smiješkom, nakloni se te, ne odgovorivši izađe sa
svojom gardom.
Margerita pritrči k nekom kapetanu koji se spremao da izađe iz Luvra i koji je prije
odlaska tjerao svoje vojnike da napune svoje arkebuze.
- Kralj Navare? - upita ona - Gospodine, gdje je kralj Navare?
- Ne znam, gospođo! - odvrati ovaj - Ja nisam od garde Njegova Veličanstva.
- Ah, dragi moj Reneu! - poviče Margerita ugledavši Katarininog kozmetičara - Vi ste
to!... Izašli ste upravo iz odaje moje majke... da li vam je poznato kamo se deo moj muž?
- Njegovo Veličanstvo kralj Navare nije moj prijatelj i gospođo... mora da se toga
sjećate! Priča se čak - doda iskrivivši lice na nešto što je nalikovalo više grimasi nego li
smiješku - priča se čak da se on usuđuje optuživati me da sam, uz saučesništvo gospođe
Katarine, otrovao njegovu majku!
- Ne, ne! - poviče Margerita - Ne vjerujte u to, dobri moj Reneu!
- Ah, baš me briga, gospođo! - dobaci kozmetičar. - Ni kralja Navare ni njegovih ne
moramo se nimalo plašiti, trenutno!
I okrene Margeriti leđa.
- Oh, gospodine de Tavane, gospodine de Tavane! - vikne Margerita. - Samo jednu

~ 91 ~
Bosnaunited
 BU&CW

riječ, samo jednu riječ, molim vas!

De Tavan, koji je prolazio, zasta.
- Gdje je Henrik Navarski? - upita Margerita.
- Bogami - odgovori ovaj naglas - mislim da se zabavlja po gradu sa gospodom de
Alansom i de Konde!
A potom doda potiho da ga je mogla čuti samo Margerita:
- Lijepo Veličanstvo, ako želite vidjeti onoga na čijem se mjestu toliko žudim naći da
bih za to i život dao, idite i pokucajte na kraljev kabinet za oružje.
- Oh, hvala, de Tavane! - klikne Margerita koja je od svega, što joj je de Tavan rekao,
čula samo tu važnu uputu - Hvala! Idem!
I pohita mrmljajući preda se:
- Oh, poslije onoga što sam mu obećala, poslije načina na koji se ponio prema meni
kad se u kabinetu bio sakrio taj nezahvalnik Henrik, ne mogu ga pustiti da pogine!
I stane lupati na vrata kraljevih odaja. Međutim, one su bile. iznutra opkoljene
dvjema kompanijama garde.
- Ne može se ući k kfalju! - reče zapovjednik živo stupivši naprijed.
- Ali ja? - upita Margerita.
- Naređenje je opće.
- Ja kraljica Navare? Ja, njegova sestra?
- Uputa što sam je dobio ne pretpostavlja nikakvih iznimaka, gospođo. Primite, dakle,
izraze mojeg izvinjavanja.
I časnik zatvori vrata.
- Oh, on je propao! - krikne Margerita uznemirena pri pogledu na sva ta zlokobna lica
koja su, ako nisu odisala osvetom, izražavala nepokolebljivost. - Da, da, shvaćam sve...
poslužili su se sa mnom kao sa mamcem... ja sam zamka u kojoj se hvataju i ubijaju
hugenoti... Oh, ući ću, pa makar se dala ubiti!
I Margerita stane poput neke luđakinje trčati hodnicima i dvoranama, kadli iznenada
prolazeći ispred nekih malih vratiju začuje pjevanje, blago, gotovo žalosno, toliko je bilo
monotono. Bijaše to jedan kalvinistički psalam što ga je u pokrajnjoj prostoriji pjevao jedan
drhtav glas.
- Dojkinja kralja moga brata, dobra Madelona! To je ona! - usklikne Margerita lupivši
se po čelu ozarena jednom iznenadnom idejom - To je ona! Bože svih kršćana, pomozi mi!
I Margerita, ispunjena nadom, tiho pokuca na vrata.
Ustvari, poslije upozorenja što mu ga bijaše došapnula Margerita, poslije svojeg
razgovora sa Reneom, poslije svojeg izlaska iz odaja kraljice-majke, kojemu se, poput nekog
dobrog genija, htjela suprotstaviti uboga mala Feba, Henrik Navarski bijaše sreo nekoliko
katoličkih plemića koji su ga, pod izgovorom da mu odaju počast, otpratili u njegove odaje,
gdje je na nj čekalo dvadesetak hugenota koji se bijahu okupili kod mladog vladara i koji ga,
kad su već bili okupljeni, više nisu htjeli napuštati; u tolikoj je mjeri već unazad nekoliko
sati lebdio nad Luvrom predosjećaj te sudbonosne noći. Ostali su dakle tako, a da ih nitko
nije pokušao uznemirivati. Naposljetku, pri prvom otkucaju zvona crkve
~ 92 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Sen-Žermen-l'Okseroa koji u svim tim srcima odjeknu poput bata mrtvačkog zvona, uniđe
de Tavan te posred grobne tišine objavi da kralj Karlo IX želi da govori sa njim. Nije bilo
mogućnosti pružanja otpora, a nikome to čak nije ni palo na um. Začu se kako se stropovi,
galerije i hodnici Luvra tresu pod koracima vojnika koji su se okupili u dvorištima kao i u
odajama u broju od blizu dvije hiljade.
Henrik, pošto se oprostio od svojih prijatelja koje više neće ponovo vidjeti, pođe
dakle za de Tavanom koji ga odvede u jednu malu dvoranu što je graničila sa kraljevim
odajama, gdje ga ostavi samog, bez oružja i srca prožetog svim mogućim sumnjama.
Kralj Navare provede tako, brojeći minutu po minutu, dva samrtna sata, slušajući sa
rastućim užasom zvuk zvona za uzbunu i odjeke pucnjeva iz arkebuza, gledajući kroz jedno
okno, gdje pri odsjevu požara, pri plamsajima gorućih baklji prolaze bjegunci i koljači, ne
shvaćajući ništa od te ubojite vike i te izbezumljene krike, i ne podozrijevajući ipak, usprkos
tome što je dobro poznavao Karla IX, kraljicu-majku i vojvodu de Giza, svu strahotu drame
koja se u tome trenutku odvijala.
Henrik nije imao fizičke hrabrosti. On je imao više od toga; imao je moralnu snagu.
Plašeći se opasnosti, on joj se suprotstavljao sa smiješkom. Opasnosti bojnog polja,
opasnosti pod vedrim nebom i po bijelom danu, opasnosti na očigled sviju, popraćenoj
prodornom harmonijom truba i muklim, vibrirajućim odjekom bubnjeva... Ali ovdje, ovdje je
bio bez oružja, sam, zatvoren, izgubljen u polumraku koji je jedva dostajao da razazna
neprijatelja što mu se mogao prikrasti, i sječivo što ga je moglo probosti. Ta dva sata bila su
za njega dva možda najokrutnija sata u njegovom životu.
Za vrijeme najjačeg meteža, upravo kada je Henrik počinjao shvaćati da se po svoj
vjerojatnosti radi o organiziranom pokolju, jedan časnik dođe po mladog vladara te ga
jednim hodnikom odvede do kraljevih odaja. Pri njihovom dolasku se vrata otvoriše, za
njima se vrata opet zatvoriše, sve to kao po nekoj čarolijij a potom časnik uvede Henrika k
Karlu IX koji ste tada nalazio u svtijem kabinetu za bružje.
Kada su unišli, kralj je sjedio u jednom velikom naslonjaču, ruku položenih na ručke
svoje sjedalice, a glave klonule na prsa. Pri buci, što su je proizveli novi pridošlice, Karlo IX
podigne svoje čelo, na kome Henrik ugleda kako se slijeva znoj u krupnim kapljama.
- Dobro veče, Henriče! - reče nabusito mladi kralj - A vi, La Šastr (La Chastre),
ostavite nas nasamo!
Èasnik posluša. Nasta trenutak mračne tišine. Za vrijeme toga trenutka Henrik se
uznemireno ogleda oko sebe i vidje da je sam sa kraljem. Karlo IX iznenada ustane.
- Bogamu! - reče zabacujući naglom kretnjom svoju plavu kosu i ujedno otirući svoje
čelo - Drago vam je što se nalazite kod mene, zar ne, Henriće?
- Ma svakako, Sire! - odgovori kralj Navare - Uvijek sam sretan kad se nađem kod
Vašeg Veličanstva!
- Draže nego da ste tamo dolje, ha? - produži Karlo IX više nastavljajući slijed svoje
vlastite misli negoli odgovarajući na Henrikov laskavi izraz učtivosti.
- Sire, ne shvaćam! - reče Henrik.
- Pogledajte i shvatit ćete!
Karlo IX naglim pokretom pođe, ili bolje, skoči k prozoru. Privukavši k sebi svojeg

~ 93 ~
Bosnaunited
 BU&CW

sve više i više zaprepaštenog šurjaka, pokaza mu stravične likove ubojica što su na palubi
jedne lađe klali ili utapali žrtve koje su im svakog časa dovodili.
- Ali, za ime boga! - poviče Henrik, sav blijed - Ta što se to događa noćas?
- Noćas, gospodine, oslobađaju me svih hugenota! - odgovori Karlo - Vidite li tamo,
više palače Burbon, onaj dim i onaj plamen? To je dim i plamen sa admiralove kuće, koja
gori. Vidite li ono tijelo što ga dobri katolici vuku na razderanoj slamarici? To je tijelo
admiralova zeta, lješina vašeg prijatelja Telinjia.
- O, što to znači?! - podiče kralj Navare uzaludno tražeći o svom boku držak svojeg
mača i tresući se od stida i gnjeva u isti mah, jer je osjećao da mu se izruguju i da mu prijete
u isti mah.
- To znači - vikne Karlo IX bez prijelaza jarosno, problijedivši na zaprepašćujući
način - to znači da u svojoj okolini više neću hugenota, čujete li, Henriče? Jesam li kralj?
Jesam li gospodar?
- Ali, Vaše Veličanstvo ...
- Moje Veličanstvo ubija i kolje u ovom trenutku sve što nije katoličko, jer mu se tako
sviđa! Jeste li katolik? - vikne Karlo čija je jarost neprestano rasla poput neke strašne plime.
- Sire - reče Henrik - sjetite se svojih riječi: »Nije važna vjera onoga koji mi dobro
služi!«.
- Ha! Ha! Ha! - poviče Karlo prasnuvši u zlokoban smijeh - Neka se sjetim svojih
riječi, kažeš, Henriče? Verba volant, riječi lete, kako kaže moja sestra Margo. A svi ovi,
pogledaj - doda pokazujući prstom na grad - nisu li mi i ovi također dobro služili? Nisu li bili
hrabri u borbi, mudri u savjetu, vazda odani? Svi su oni bili korisni podanici. Ali, bili su
hugenoti, a ja hoću samo katolike!
Henrik osta nijem.
- Hajde, ta shvatite me, Henriče! - vikne Karlo IX.
- Shvatio sam, Sire.
- Pa?
- Pa, Sire, ne vidim zbog čega bi kralj Navare učinio ono što toliki plemići ili
siromašni ljudi nisu učinili. Jer, napokon, ako svi oni umiru, svi ti nesretnici, to je također
stoga što su im predložili ono što mi predlaže Vaše Veličanstvo, i stoga što su to odbili kao
što to ja odbijam.
Karlo ščepa mladog vladara za podlakticu, te upivši u njega pogled čija je bezbojnost
postepeno prelazila u blijedi sjaj, reče:
- Ah, misliš li da sam se potrudio ponuditi misu onima što ih tamo dolje kolju?
- Sire, - upita Henrik oslobađajući svoju podlakticu - ne biste li i vi umrli u vjeri svojih
otaca?
- Da, strijela mu božja! A ti?
- Pa eto, i ja također, Sire! - odgovori Henrik.
Karlo ispusti jedan ljutiti krik te zgrabi rukom, koja se tresla, svoju arkebuzu što je
ležala na jednom stolu. Henrik, priljubljen o jednu tapiseriju, čela orošena znojem tjeskobe,
ali, zahvaljujući vlasti što ju je zadržao nad samim sobom, prividno miran, pratio je sve
~ 94 ~
Bosnaunited
 BU&CW

kretnje strašnog monarha žudnom zgranutošcu ptice koju je opčinila zmija.

Karlo napuni svoju arkebuzu.
- Hoćeš li misu?! vikne topnuvši nogom u mahnitoj ljutini, zaslijepivši Henrika
ljeskanjem zlokobnog oružja.
Henrik ostane nijem.
Karlo IX potrese svodove Luvra najstrašnijom psovkom što je igda sišla sa usana
nekog čovjeka, a njegovo bi jedilo prijeđe u olovno sivilo.
- Smrt, misa ili Bastilja! - poviče uzimajući kralja Navare na nišan.
- O, Sire! - vikne Henrik - Zar ćete ubiti mene, svojeg brata?
Henrik je upravo sa onom neusporedivom oštroumnošću koja bijaše jedno od
najmoćnijih svojstava njegova ustrojstva, izbjegao odgovor kojeg je od njega zatražio Karlo
IX. Jer nema nikakve sumnje: da je taj odgovor bio niječan, Henrik bi bio mrtav.
A budući da neposredno nakon najvišeg paroksizma gnjeva smjesta nastupa početak
reakcije, Karlo IX nije ponovio pitanje što ga je maločas upravio vladaru Navare. Poslije
jednog trenutka oklijevanja rikne muklo, okrene se k otvorenom prozoru te uze na nišan
jednog čovjeka koji je trčao na nasuprotnom keju.
- Valja, međutim, ipak da nekog ubijem! - vikne Karlo IX, koji bijaše olovno-siv poput
lješine i čije se oči zališe krvlju.
I, odapevši hitac, obori čovjeka koji je trčao. Henrik bolno uzdahne.
A tada, nadahnut nekim jezivim žarom, Karlo IX stane bez predaha puniti i odapinjati
svoju arkebuzu, ispuštajući radosne krikove svaki puta kad bi hitac pogodio.
»Sa mnom je gotovo!« reče kralj Navare sam sebi. »Kad više ne bude našao nikoga da
ubija, ubit će mene!«
- Dakle? - upita iznenada jedan glas iza obojice vladara - Je li uređeno?
Bila je to Katarina de Mediči koja je upravo bila unišla za vrijeme poslednjeg pucnja
arkebuze, a da je nisu čuli.
- Ne, hiljadu paklenih gromova! - zaurla Karlo bacivši svoju arkebuzu da je odletjela
preko sobe - Ne! Taj tvrdoglavac!... On neće!
Katarina ne odgovori. Ona polagano skrene pogled prema dijelu sobe gde se nalazio
Henrik, nepomičan baš kao i likovi na tapiseriji o koju se oslanjao. A tada ga opet svrne
natrag na Karla sa izražajem koji kao da je pitao: »Zašto je onda još živ?«
- Živ je... živ je... - promrsi Karlo IX koji je savršeno shvatio taj pogled i koji je na njega
odgovorio, kao što vidimo, bez oklijevanja - on je živ jer je... moj rođak!
Katarina se osmjehne.
Henrik vidje taj okmijeh te spozna da je Katarina bila ona protiv koje mu se
prvenstveno valjalo boriti.
- Gospođo - reče joj - sve proizilazi od vas, ja to dobro vidim, a ništa od mog šurjaka
Karla! Vi ste ona koja je došla na ideju da me se uvuče u zamku! Vi ste ona koja je pomislila
da iz svoje kćeri učini mamac koji je trebalo da upropasti sve nas! Vi ste ona koja me je
razdvojila od moje žene, kako joj se ne bi desila neprijatnost da vidi gdje me ubijaju pred
njezinim očima ...!
~ 95 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Da, ali to se neće dogoditi! - poviče jedan drugi glas, zadahtan i strastven, kojeg
Henrik smjesta prepozna i koji natjera Karla IX da pretrne od iznenenađenja, a Katarinu pak
da zadrhti od ljutine.
- Margerita! - vikne Henrik.
- Margo! - usklikne Karlo IX.
- Moja kći! - promrsi Katarina.
- Gospodine, - reče Margerita Henriku - vaše poslednje riječi su me optuživale, a bili
ste istovremeno u pravu i u krivu. U pravu, jer ja sam zaista oruđe kojim su se poslužili kako
bi upropastili sve vas. U krivu, jer ja nisam znala da idete u svoju propast. Ja i sama, kakvu
me ovdje vidite, gospodine, dugujem svoj život slučaju, zaboravnosti svoje majke, možda.
Ali, čim sam saznala za pogibelj u kojoj se nalazite, ja sam se sjetila svoje dužnosti. Dakle,
dužnost žene je da dijeli sudbinu svojeg muža. Protjeraju li vas, gospodine, poći ću sa vama
u progonstvo. Zatvore li vas, postat ću zatočenica. Ubiju li vas, umrijet ću.
I pruži svome mužu ruku koju Henrik zgrabi, ako ne sa ljubavlju, a ono bar sa
zahvalnošću.
- Ah, uboga moja Margo - reče Karlo IX
- mnogo bi bolje učinila da mu kažeš da prijeđe na katolicizam!
- Sire - otpovrne Margerita onim visokim dostojanstvom koje u nje bijaše tako
prirodno - Sire, vjerujte mi, sebe radi ne zahtijevajte kukavički postupak od jednog princa
svoje kuće!
Katarina dobaci Karlu značajan pogled.
- Brate moj - poviče Margerita koja je baš kao i Karlo IX shvaćala Katarininu strašnu
pantomimu - brate, mislite na to da ste ga učinili mojim suprugom!
Karlo IX, uhvaćen između Katarininog zapovjedničkog i Margeritinog preklinjućeg
pogleda kao između dva suprotna principa, osta načas neodlučan. Naposljetku nadvalada
onaj dobri.
- Ustvari, gospođo - šapne nagnuvši se Katarininom uhu - Margo je u pravu, i Henrik
je moj šurjak!
- Jeste - odgovori Katarina prikučivši se pak sa svoje strane uhu svojeg muža - jest... a
da to, recimo, nije?

~ 96 ~
Bosnaunited
 BU&CW

~ 97 ~
Bosnaunited
 BU&CW

11.

GLOG NA GROBLJU DEZ INOSAN (DES INNOCENTS - »NEVINIH«)

Vrativši se u svoje odaje, Margerita je uzaludno pokušavala da se domisli koju je to

riječ Katarina Mediči potiho šapnula Karlu IX, a koja je tako naprečac obustavila to strašno
vijeće o životu i smrti što se tog trenutka obdržavalo.
Jedan dio jutra upotrijebila je na to da njeguje de La Mola, a drugi pak na to da
pronikne u tu zagonetku koju je njezin duh odbijao da shvati.
Kralj Navare ostao je zatočen u Luvru. Hugenoti bijahu progonjeni više no igda. Za
stavičnom noći uslijedio je dan još groznijeg pokolja.
Zvona nisu više zvonila na uzbunu, već na »Te Deum«, a bat radosne bronze što je
odzvanjao posred ubijanja i paleža bio je možda još žalobniji pri svjetlosti sunca nego što je
to za vrijeme noćne tame bilo sinoćnje cilikanje zvonca za mrtve.
A to još nije bilo sve, dogodila se jedna čudna stvar. Jedan glog, koji bijaše cvao u
proljeću i koji je, kao i obično, izgubio svoju mirisnu odjeću u mjesecu junu, upravo je tokom
noći opet procvao, a katolici, koji su u tom događaju vidjeli čudo i koji su razglašavanjem tog
čuda učinili boga svojini saučesnikom, krenuli su u procesiju sa križem i stijegom na čelu na
groblje Dez Inosan, gdje je taj glog cvao. Ta vrsta pristanka što ga je nebo dalo za pokolj koji
se vršio, udvostručio je žar koljača. I, dok je grad i nadalje u svakoj ulici, na svakom
raskršću, na svakom trgu pružao prizor pustošenja, dotle je Luvr već poslužio kao skupna
grobnica svim protestantima koji su se našli zatvoreni u njemu u trenutku signala. Ostali su
živi jedino kralj Navare, princ Konde i de La Mol.
Umirena u pogledu de La Mola, čije su rane, kao što bijaše rekla prošle noći, bile
opasne ali ne i smrtne, Margerita je dakle bila zaokupljena samo još jednom jedinom stvari:
da spasi život svojeg muža koji je i nadalje bio ugrožen. Nema sumnje da je prvi osećaj, koji
bijaše prožeo suprugu, bio osećaj lojalnog saučešća sa čovjekom kome se upravo, kao što joj
je to rekao sam Bearnac, bila zaklela ako ne na ljubav, a ono na savez. Međutim, slijedeći za
ovim, u kraljičino se srce uvukao jedan drugi, manje čisti osjećaj.
Margerita je imala ambicija, Margerita bijaše u svojoj udaji za Henrika Burbonskog
nazrijela gotovo sigurnu kraljevsku vlast. Navara, o koju su se otimali s jedne strane
francuski, a s druge pak španjolski kraljevi koji su najposlije odnijeli polovinu njezina
teritorija, mogla je, ukoliko bi Henrik Burbonski ostvario nade u svoju odvažnost koje je
pobudio u rijetkim prilikama što ih je imao da potegne mač, postati stvarno i realno
kraljevstvo, sa francuskim hugenotima kao podanicima. Zahvaljujući svojem istančanom i
tako razvijenom duhu, Margerita bijaše sve to predvidjela i proračunala. Ako bi izgubila
Henrika, ona dakle ne bi izgubila samo muža, već i prijestolje.
Bila je zadubljena u najskrovitije kutke tih razmišljanja, kad li začuje kucanje na
vrata tajnog prolaza. Ona zadrhta, jer su kroz ta vrata mogle doći samo tri osobe: kralj,
~ 98 ~
Bosnaunited
 BU&CW

kraljica-majka i vojvoda od Alansona. Odškrinu vrata kabineta, preporuči Žijoni i de La Molu

tišinu dajući im znak prstom, te pođe da otvori posjetiocu.
Taj posjetilac bijaše vojvoda od Alansona.
Mladić bijaše nestao od sinoć. Na trenutak joj bijaše palo na um da zatraži njegov
zagovor za kralja Navare, no jedna je strašna pomisao bijaše zaustavila. Taj brak se bijaše
sklopio protiv njegove volje. Franjo je mrzio Henrika i zadržao je neutralnost u Bearnčevu
korist jedino stoga što je bio uvjeren da su Henrik i njegova žena jedno drugome ostali
stranci. Neki znak interesa što bi ga Margerita ispoljila za svojeg supruga mogao bi, prema
tome, umjesto da ukloni, samo još i približili njegovim grudima ona tri bodeža što su mu
prijetila.
Ugledavši mladog princa, Margerita dakle zadrhti više nego što bi bila zadrhtala da je
ugledala kralja Karla IX ili samu kraljicu-majku. Videći ga, nitko, uostalom ne bi pomislio da
se zbiva nešto neobično u gradu ili u Luvru; bio je odjeven svojom uobičajenom
elegancijom. Njegovo od jelo i njegovo rublje širili su miomirise koje je Karlo IX prezirao, no
koje su on i vojvoda od Anžua tako redovito upotrebljavali. Jedino je izvježbano oko, kao što
to bijaše Margeritino, moglo zamijetiti da je, usprkos svojoj bljedoći koja bijaše veća no
obično, i usprkos laganom podrhtavanju što je zahvatilo krajeve njegovih ruku koje bijahu
lijepe i njegovane poput ruku neke žene, na dnu svojeg srca sakrivao osjećaj radosti.
Njegov ulazak je bio onakav kakav je obično bivao. On se približi svojoj sestri da je
poljubi. Ali, umjesto da mu ponudi svoje obraze, kao što bi to bila učinila kralju Karlu ili
vojvodi od Anžua, Margerita se sagne i ponudi mu svoje čelo.
Vojvoda od Alansona uzdahne i pritisne svoje problijedjele usne na to čelo što mu ga
je Margerita pružala.
A tada, sjedajući, poče svojoj setri pripovjedati krvave novosti ove noći, polaganu i
jezivu smrt admiralovu i trenutnu smrt Telinjievu koji je pogođen jednom kuglom smjesta
ispustio svoj poslednji uzdah. Zaustavljao se, uživao, opširno se zadržavao na krvavim
pojedinostima te noći, sa tom njemu i dvojici njegove braće svojstvenom ljubavlju za krv.
Margerita ga je pustila govoriti.
Naposljetku, pošto je rekao sve, on ušuti.
- Vi me niste došli pohoditi samo radi toga da bi mi ispripovjedili o tim događajima,
zar ne, brate? - upita Margerita.
Vojvoda od Alansona se osmjehne.
- Imate da mi kažete još i nešto drugo?
- Ne! - odvrati vojvoda - Ja čekam.
- Na što čekate?
- Niste li mi kazali, draga, ljubljena Margerito - nastavi vojvoda primičući svoj
naslonjač k naslonjaču svoje sestre - da se taj brak sa kraljem Navare sklopio protivno vašoj
volji?
- Da, bez sumnje. Nisam poznavala princa od Bearna kad su mi ga predložili za
supruga.
- A otkako ste ga upoznali, niste li mi potvrdili da ne osjećate nikakve ljubavi za nj?
- Ja sam vam to rekla, tako je.
~ 99 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Nije li bilo vaše mišljenje da će taj brak biti vaša nesreća?

- Dragi moj Franjo - reče Margerita - ako brak nije vrhunska sreća, on je gotovo
uvijek vrhunska bol.
- Pa lijepo, draga moja Margerito, kao što sam vam rekao, ja čekam!
- Ma na što čekate, molim vas?
- Na to da ispoljite svoju radost!
- Ta čemu bih imala da se radujem?!
- Pa, toj neočekivanoj prilici, koja vam se pruža da ponovo steknete svoju slobodu!
- Svoju slobodu! - ponovi Margerita koja je htjela prisiliti princa da svoju misao izrazi
sve do kraja.
- Svakako! - Svoju slobodu! Bit ćete rastavljeni od kralja Navare.
- Rastavljena! - klikne Margerita gledajući netremice mladog princa.
Vojvoda od Alansona uznastoji da izdrži pogled svoje sestre no uskoro se njegove oči
u neprilici odojiše od njezinih.
– Rastavljena! - ponovi Margerita. Hajde da to pogledamo, brate, jer, meni je vrlo
drago da me dovodite u mogućnost da se temeljito udubim u to pitanje. A na koji način
računaju da nas rastave?
- Ali - promrlja vojvoda - ta Henrik je hugenot!
- Svakako! Međutim, on nije tajio svoju vjeru, i to se znalo kad su nas vjenčavši!
- Da, ali nakon vašeg vjenčavanja sestro - reče vojvoda dopuštajući i protiv svoje
volje da mu lice ozari zraka radosti - što je radio Henrik?
- Pa vi to znate bolje no itko, Franjo, budući da je provodio svoje dane gotovo uvijek
u vašem društvu, što u lovu, što u kuglanju, što u loptanju.
- Da, svoje dane, svakako! - dobaci vojvoda
- Svoje dane... A svoje noći?
Margerita posuti, oborivši pak sa svoje strane pogled.
- Svoje noći? - ponovi vojvoda od Alansona
- Svoje noći?
- Pa? - upita Margerita osjetivši da mora nešto odgovoriti.
- Pa, provodio ih je kod gospođe de Sov!
- Otkud znate?! - vikne Margerita.
- Znam jer sam imao interesa na tome da to saznam! - otpovrne mladi princ blijedeći
i čupajući vezene ukrase na svojim rukavima.
Margerita poče shvaćati ono što je Katarina potiho šapnula Karlu IX, ali se gradila da
i dalje nema pojma ni o čemu.
- Zašto mi to govorite, brate? - reče sa savršeno bdglumljenirn izražajem sjete - Zar
zato da me podsjetite kako me ovdje nitko ne voli i kako nikome nije stalo do mene, ni
onima koje mi je priroda dala za zaštitnike, ni ttnome koga mi je crkva dala za muža?
- Vi ste nepravedni! - klikne živo vojvoda od Alansona primičući svoj naslonjač još

~ 100 ~
Bosnaunited
 BU&CW

bliže naslonjaču svoje sestre. Ja vas volim i ja vas zaštićujem!

- Brate, - reče Margerita upravivši svoj pogled u njega - vi imate nešto da mi ispričate
od kraljice-majke!
- Ja? Vi se varate, sestro, kunem vam se! Tko vas je mogao navesti da to pomislite?
- Ono što me je moglo navesti da to pomislim jeste činjenica da prekidate
prijateljstvo koje vas je vezivalo sa mojim mužem... Činjenica da je to stvar kralja Navare …
- Stvar kralja Navare! - ponovi vojvoda od Alansona sav zaprepašten.
- Da, bez sumnje! Slušajte, Franjo, hajde da govorimo otvoreno! Dvadeset puta ste se
osvjedočili u to da se ne možete uzdići, pa čak ni održati drukčije, već jedan po drugome. Taj
savez...
- ... je postao nemoguć sestro! - upadne vojvoda od Alansona.
- A zašto to?
- Jer kralj ima nekih namjera sa vašim suprugom. Oprostite, kad sam kazao »sa vašim
suprugom«, zabunio sam se. Htio sam reći »sa Henrikom Navavskim«. Vaša je majka
prozrijela sve. Bio sam se povezao sa hugenotima jer sam vjerovao da su hugenoti u milosti.
Ali sada, evo, ubijaju hugenote, a za osam dana ih neće preostati ni pedest u čitavom
kraljevstvu. Bio sam pružio ruku kralju Navare stoga što je bio... vaš muž. Ali sada, evo, on
više nije vaš muž. Što imate da kažete na to, vi koja ne samo da ste najljepša žena Francuske,
već i najjača glava kraljevstva?
- Imam da kažem - odvrati Margerita - da poznajem našeg brata Karla. Vidjela sam ga
jučer u jednom od njegovih nastupa luđačkog bijesa, od kojih mu svaki skraćuje život za
deset godina. Imam da kažem da se ti nastupi sada, nažalost, veoma često ponavljaju, iz čega
proizilazi da naš brat, po svoj vjerojatnosti, neće više dugo živjeti. Imam da kažem da je
upravo umro kralj Poljske i da se prilično pretresa pitanje da se na njegovo mjesto odabere
jedan princ iz francuske kraljevske kuće. I napokon, imam da kaženi) kad su dane okolnosti
takve, da nipošto nije pogodan trenutak da se napuštaju saveznici koji nam u času borbe
mogu pomoći suradnjom jednog naroda i podrškom jednog kraljevstva!
- A vi - poviče vojvoda - zar ne počjnjate na meni još veće izdajstvo time što
pretpostavljate jednog stranca svojem bratu?
– Priberite se, Franjo; u čemu i kako sam vas izdate?
- Jučer ste molili kralja za život kralja Navare!
- Pa onda? - upita Margerita sa glumljenom naivnošću.
Vojvoda naglo ustane, prijeđe zbunjen izgleda dva ili tri puta uokrug po sobij a
potom se vrati k Margeriti i dohvati njezinu ruku.
Ta ruka bijaše ukočena i ledena.
- Zbogom, sestro! - reče - Niste htjeli da me razumijete, pa prema tome pripišite
jedino samoj sebi nesreće koje vas mogu snaći!
Margerita problijedi, ali ostane nepomična na svome mjestu. Gledala je vojvodu od
Alansona kako izlazi, a da mu nije dala ni znaka da bi ga pozvala natrag. Međutim, tek što joj
je na hodniku nestao iz vida, on se ponovo vrati.
- Slušajte, Margerito! - reče - Zaboravio sam da vam kažem jednu stvar: to jest, sutra

~ 101 ~
Bosnaunited
 BU&CW

ujutro u ovaj sat kralj Navare će biti mrtav!

Margerita krikne. Jer, pomisao da je oruđe jednog mučkog ubojstva, ispunjavala ju je
užasom kojeg nije mogla savladati.
- I vi nećete spriječiti tu smrt?! - upita - Vi nećete spasiti svojeg najboljeg i svojeg
najvjernijeg saveznika?
- Od jučer mdj saveznik nije više kralj Navare!
- A tko je to onda?
- Gospodin de Giz. Upropastivši hugenote učinili su gospodina de Giza kraljem
katolifea.
- A sin Henrika II priznaje svojim kraljem jednog vojvodu od Lotaringije?!
- Vi danas imate loš dan, Margerito, i ne shvaćate ništa!
- Priznajem da uzaludno nastojim da proniknem u vaše misli!
- Sestro vi ste iz isto tako dobre kuće kao i gospođa princeza od Porciana, a Giz nije
nimalo besmrtniji od kralja Navare. Pa lijepa Margerito! Pretpostavite sada tri stvari; sve tri
vrlo moguće, prva, da prijestolonasljednik bude izabran za kralja Poljske; drugo, da me
volite kao što ja volim vas; a treće... pa eto... da sam ja kralj Francuske, a vi... a vi... da ste
kraljica katolika!
Margerita sakrije lice u svojim rukama, omamljena dalekosežnošću namjera toga
mladića koga se nitko na dvoru nije usuđivao nazivati inteligentnim.
- Ali, - upita nakon trenutka šutnje - vi dakle niste ljubomorni na gospodina de Giza
kao što ste to na kralja Navare?
- Ono što je bilo, bilo je! - odgovori vojvoda od Alansona muklim glasom - Ako je bilo
razloga da budem ljubomoran na vojvodu de Giza... pa dobro, bio sam!
- Ima tu samo jedna jedina stvar koja bi mogla omesti uspjeh tog lijepog plana.
- A koja to?
- Ta, da ja više ne volim gospodina de Giza.
- A koga onda volite?
- Nikoga!
Vojvoda od Alansona pogleda Margeritu sa čuđenjem čovjeka, koji pak sa svoje
strane ništa ne shvaća, te izađe iz njezinih odaja uzdišući i brišući svojom ledenom rukom
svoje čelo koje samo što se nije rasprsnulo.
Margerita ostane sama i zamišljena.
Situacija je počinjala da joj se jasno ocrtava pred očima. Kralj je dopustio da se^
upriliči Bartolomejska noć, a kraljica Katarina i vojvoda de Giz su je upriličili. Vojvoda de Giz
i vojvoda od Alansona će se udružiti da iz nje izvuku najbolju moguću prednost. Smrt kralja
Navare bila je prirodna posljedica te velike katastrofe. Kad kralj Navare bude mrtav,
prigrabit će njegovo kraljevstvo. Margerita će dakle ostati udovica, bez prijestola, bez moći i
bez nekog drugog izgleda osim samostana u kome ne bi imala čak ni žalosno zadovoljstvo
da oplakuje jednog zaručnika koji joj nikad nije bio muž.
Dospjela je upravo do te tačke, kadli je kraljica Katarina dođe upitati hoće li sa
čitavim dvorom poći u hodočašće k glogu na groblju Dez Inosen.
~ 102 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Prvotni Margeritin poriv bio je da odbije sudjelovanje u toj kavalkadi. Međutim,

pomisao da će joj taj izlazak možda pružiti priliku da sazna štogod novo o sudbini kralja
Navare, potakne je da se odluči. Ona dakle dade isporučiti da će se, ako joj budu držali u
pripremi jednog konja, drage volje pridružiti Njihovim Veličanstvima.
Pet minuta kasnije jedan paž dođe da joj najavi da će se povorka pokrenuti čim ona
bude sišla. Margerita dade Žijoni znak rukom da bi joj preporučila ranjenika, te zatim siđe.
Kralj, kraljica-majka, de Tavan i katolički prvaci bili su već na konjima. Margerita
baci hitar pogled ha tu grupu koja se sastojala od možda dvadesetak osoba - kralj Navare
nije bio među njima.
Ali, tu je bila gospođa de Sov. Ona izmijeni sa Margeritom jedan pogled, i ova shvati
da ljubavnica njezina supruga ima nešto da joj kaže.
Dadoše se na put te krenuvši ulicom Astris (Astruce) stigoše u ulicu Sent-Onore
(Saint-Honore).
Ugledavši kralja, kraljicu Katarinu i katoličke prvake, narod se skupljao te je, slijedeći
povorku poput nekog rastućeg vala, klicao:
- Živio kralj! Živjela misa! Smrt hugenotima!
Ti povici bili su popraćeni vitlanjem okrvavljenih mačeva i još zadimljenih arkebuza
koje su govorile o učešću što ga je svatko od njih bio uzeo u jezivom događaju koji se upravo
zbio.
Stigavši do ulice Pruvel (Prouvelles), naiđoše na ljude koji su povlačili jednu lješinu
bez glave; bila je admiralova. Ljudi su se spremali da je objese za noge Monfokonu
(Montfaucon).
Uđoše na groblje Sent-Inosah kroz vrata što su se otvarala preko puta ulice Šap
(Chaps), koja se danas zove Dešaržer (Dechargeurs). Svećenstvo koje bijaše obavješteno o
posjeti kralja i kraljice-majke, očekivalo je Njihova Veličanstva kako bi ih primilo sa
svečanim govorima.
Gospođa de Sov iskoristi trenutak kada je Katarina gledala na drugu stranu, da bi se
približila kraljici Navare i da bi je zamolila za dozvolu da joj poljubi ruku. Margerrta joj
pruži svoju ruku, a gospođa de Sov je približi svojim usnama te, ljubeći je, gurne u kraljičin
rukav jedan mali smotani papirić.
Ma koliko hitro i prikriveno da je bilo to odvajanje gospođe de Sov, Katarina ga je
primijetila. Okrenula se u trenutku kad je njezina dvorska dama ljubila kraljičinu ruku.
Obje žene vidješe taj pogled koji je dopro do njih poput munje, ali obje ostadoše
hladnokrvne. Jedino se gospođa de Sov udalji od Margerite i pođe da ponovo zauzme svoje
mjesto pokraj Katarine.
Pošto je odgovorila na govore što su joj maločas bili upravljeni, Katarina smiješeći se,
dade kraljici Navare prstom znak da joj priđe bliže.
Margerita posluša.
- Ej, kćeri moja! - reče kraljica-majka u svom napola razumljivom talijanskom
narječju - Vi kanda tjerate veliko prijateljstvo sa gospođom de Sov?
Margerita se osmjehne te, podavši svom licu najgorkiji izražaj Što ga je mogla naći,
odgovori:
~ 103 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Da, majko, zmija je došla da me ujede za ruku!

- Ah, ah! - reče Katarina sa smiješkom - Čini mi še da ste ljubomorni!
- Vrate se, gospođo! - otpovrne Margerita. - Ja nisam ljubomorna na kralja Navare
više nego što, je kralj Navare u mene zaljubljen. Ja samo umijem, razlikovati svoje prijatelje
od svojih neprijatelja. Ja volim onoga koji me voli, a mrzim onoga koji me mrzi… Kad to ne
bi bilo tako, gospođo, zar bih bila vaša kći?
Katarina se osmjehne na način kojim je Margerita dala na znanje da su se, ukoliko je
imala neke sumnje, te sumnje raspršile.
Uostalom, toga su trenutka pozornost uzvišenog skupa privukli novi hodočasnici.
Vojvoda de Giz približavao se u pratnji jedne čete plemića koji su bili još posve ugrijani od
netom svršenog krvoprolića. Pratili su jednu jastucima bogato obloženu nosiljku koja se
zaustavi sučelice kralju.
- Vojvotkinja de Never! - klikne Karlo IX. - No hajde! Neka dođe da primi naše
komplimente, ta lijepa i oštra katolikinja! Što su mi to pričali, rođakinjo, da ste sa vašeg
vlastitog prozora vrebali na hugenote i da ste jednoga od njih ubili hitnuvši na njega kamen?
Vojvotkinju de Never oblije krajnje rumenilo.
- Sire, - reče šapatom prišavši da poklekne pred kraljem - radi se, naprotiv, o jednom
ranjenom katoliku kojeg sam imala sreću da prihvatim!
- Dobro je, dobro je, rođakinjo! Postoje dva načina kako mi se može služiti. Jedan je
da se istrebljuju moji neprijatelji, a drugi je da se spašavaju moji prijatelji. Svatko čini koliko
može, a ja sam siguran da biste, da ste mogli učiniti više, učinili i više!
Za to vrijeme je narod, videći lijepu harmoniju što je vladala između lotaringijske
kuće i Karla IX vikao iz petnih žila:
- Živio kralj! Živio vojvoda de Giz. Živjela misa!
- Vraćate li se sa nama u Luvr, Henrijeto? - upita kraljica-majka lijepu vojvotkinju.
Margerita dotakne laktom svoju prijateljicu koja smjesta shvativši taj znak odgovori:
- Ne, gospođo, osim ukoliko mi to Vaše Veličanstvo ne naredi, jer imam nešto obaviti
u gradu sa Njezinim Veličanstvom kraljicom Navare.
- A što ćete to zajedno obavljati?
– Pogledat ćemo vrlo rijetke i vrlo zanimljive grčke knjige koje su našli kod nekog
protestantskog pastora i koje su prenijeli u kulu Sent-Žak-la-Bušri
(Saint-Jacques-la-Boucherie)! - odgovori Margerita,
- Bolje biste učinile da odete pogledati kako se sa mosta Menije (Meuniers) bacaju u
Senu poslednji hugenoti! - dobaci Karlo IX - Tu je mjesto dobrim Francuzima!
- Poći ćemp, ako je po volji Vašem Veličanstvu! - odgovori vojvotkinja de Never.
Katarina baci na obje mlade žene podozriv pogled. Margerita, koja bijaše na oprezu,
ga je uvrebala pa se smjesta stane okretati na sve strane i veoma zabrinutim izrazom
pogledavati oko sebe.
Ova uznemirenost, prividna ili stvarna, nije Izmakla Katarini.
- Što to tražite?
- Tražim... ne vidim... - počne Margerita.
~ 104 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Što tražite? Što to ne vidite?

- Sarlotu Sov! - odgovori Margerita - Da se nije vratila u Luvr?
- Ta govorila sam ti da si ljubomorna! - prišapne Katarina svojoj kćeri na uho - O,
bestia!... Hajde, hajde, Henrijeto - nastavi sliježući ramenima - odvedite kraljicu Navare!
Margerita se ponovo stane graditi da pogledava oko sebe, a zatim se pak sa svoje
strane nagne k uhu svoje prijateljice i šapne:
- Odvedi me hitro! Imam da ti kažem neke stvari od najveće važnosti!
Vojvotkinja učini dvorski poklon pred Karlom IX i Katarinom, a potom se pokloni
kraljici Navare i upita:
- Hoće li se Vaše Veličanstvo dostojati da se popne u moju nosiljku?
- Vrlo rado, samo što ćete biti prisiljeni da me onda otpratite natrag u Luvr!
- Moja nosiljka, moji ljudi, kao i ja sama - odgovori vojvotkinja - sve je na
raspoloženju Vašeg Veličanstva.
Kraljica Margerita se popne u nosiljku, a na znak što joj ga je ova dala, vojvotkinja de
Never se popne također te sjedne smjerno na prednje sjedište.
Katarina i njezini plemići se vratiše u Luvr istim putem kojim bijahu krenuli prilikom
polaska. Međutim, tokom čitavog puta natrag, vidjeli su gdje kraljica-majka bez prestanka
šapuće kralju na uho, pokazujući mu nekoliko puta na gospođu de Sov.
I svaki puta bi se kralj nasmijao onako kako se Karlo IX smijao, to jest smijehom koji
bijaše zlokobniji od prijetnje.
Što se pak tiče Margerite, ona, čim je osjetila da se nosiljka stavila u pokret i čim joj
se više nije bilo pribojavati prodornog Katarininog ispitivanja, žustro izvuče iz svojeg
rukava pisamce gospođe de Sov i pročita slijedeće riječi:
»Dobila sam naređenje da večeras predam kralju Navare dva ključa: jedan od sobe u
kojoj je zatvoren, a drugi je od moje. Kad bude ušao k meni, strogo mi je naređeno da ga kod
sebe zadržim do šest sati ujutro.
Vaše Veličanstvo neka porazmisli, Vaše Veličanstvo neka odluči, Vaše Veličanstvo neka
ne vodi računa o mojem životu!«
Nema više nikakve sumnje! - promrsi Margerita - Jadna ova žena je oruđe kojim se
namjeravaju poslužiti kako bi upropastili sve nas. No, vidjet ćemo da li se od kraljice Margo,
kao što kaže moj brat Karlo, može samo tako lako napraviti opatica!
- Ta od koga je to pismo? - upita vojvotkinja de Never pokazujući na papir što ga je
Margerita maločas pročitala i ponovo pročitala sa tako velikom pozornošću.
- Oh, vojvotkinjo, imam mnogo toga da ti kažem! - odgovori Margerita razdirući
pisamce na hiljadu sitnih komadića.

~ 105 ~
Bosnaunited
 BU&CW

12.

POVJERAVANJA

- A, prije svega, kamo idemo? - upita Margerita - Nećemo na most Menje, nadam se?
Vidjela sam od sinoć dosta ubijanja kao što je ovo, uboga moja Henrijeto!
- Uslobodila sam se da povedem Vaše Veličanstvo ...
- Ponajprije i prije svega ostaloga, moje Veličanstvo te moli da zaboraviš to »Vaše
Veličanstvo«!... Povela si me dakle...
- U palaču Giz, ukoliko o tome ne odlučite drugačije!
- Nikako! Nikako, Henrijeto! Pođimo k tebi! Vojvode de Giza i tvojeg muža nema?
- O, nema! - klikne vojvotkinja, a od radosti su joj zablistale njezine lijepe oči boje
smaragda. - Nema! Ni moga šurjaka, ni moga muža, ni bilo koga! Slobodna sam, slobodna
poput zraka, poput ptice, poput oblaka!... Slobodna, moja kraljice, čujete li? Shvaćate li
koliko je sreće u toj riječi »slobodna«? Izlazim, vraćam se, zapovjedafn! Ah, nevoljna kraljice!
Vi niste slobodni! A i uzdišete ...
- Izlaziš, vraćaš se, zapovijedaš... Ta zar je to sve? I ta tvoja sloboda ti ne služi ni za
što drugo? Hajde, hajde, odviše si radosna, a da bi bila samo slobodna!
- Vaše mi je Veličanstvo obećalo da će ono kao prvo započeti sa povjeravanjima!
- Opet to Veličanstvo! Hajde, naljutit ću se, Henrijeto! Ta zar si zaboravila naša
utanačenja?
- Nisam! Ja sam smjerna službenica pred svijetom, a tvoja luckasta povjerenica u
četiri oka. Nije li tako, gospođo, nije li tako, Margerito?
- Da, da, tako je! - reče kraljica sa smiješkom.
- Ni suparništva među kućama, ni podmuklosti u ljubavnim stvarima! Sve dobro, sve
čestito, sve iskreno! Ukratko, ofenzivni i defenzivni savez sa jedinom svrhom da
presretnemo i uhvatimo u lijetu, ako na nj naiđemo, tog jednodnevnog leptira koji se zove
sreća!
- Dobro je, vojvotkinjo! Tako je! A radi obnavljanja tog pakta, poljubi me!
I dvije se dražesne glave, jedna blijeda i zasjenjena sjetom, a druga pak ružičasta,
plavokosa i nasmijana, ljupko primaknuše sjedinj avaj ući svoje usne kao što bijahu sjedinile
svoje misli.
- Ima dakle novosti? - upita vojvotkinja upirući na Margeritu žudan i ljubopitan
pogled.
- Zar nije novo sve od unazad dva dana?
- O, ja govorim o ljubavi, a ne o politici! Kada budemo u godinama gospođe Katarine,
tvoje majke, bavit ćemo se politikom. No nama je dvadeset godina, lijepa moja kraljice!

~ 106 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Razgovarajmo o drugim stvarima! Dakle, da nisi možda uistinu stupila u brak?

- A s kime? - dobaci Margerita kroz smijeh.
- Ah, umirila si me, doista!
- Slušaj, Henrijeto, ono što tebe umiruje, to mene ispunjava grozom. Vojvotkinjo,
treba da budem nevjesta!
- A kada?
- Sutra.
- Ah, zaista? Jadna prijateljice! Zar je to nužno?
- Apsolutno!
- Sto mu gromova, kao što kaže jedan moj poznanik, to je veoma žalosno!
- Ti poznaješ nekoga tko kaže »sto mu gromova«? - upita Margerita sa smijehom.
- Da!
- A tko je taj netko?
- Svejednako me ispituješ, a na tebi je red da govoriš! Završi svoje, pa ću ja početi!
- U dvije riječi, evo: kralj Navare je zaljubljen, ali neće mene. Ja nisam zaljubljena, ali
neću njega. Međutim, trebalo bi da oboje promijenimo mišljenje, ili da izgledamo kao da
smo ga promijenili od danas na sutra.
- Pa lijepo! Promijeni ga ti, i možeš biti sigurna da će ga promijeniti i on!
- Upravo to je nemoguće. Jer sam manje no igda raspoložena da ga promijenim.
- Samo u pogledu svoga supruga, nadam se?
- Henrijeto, imam jednu skrupulu.
- Kakvu skrupulu?
- Vjersku. Da li praviš razliku između hugenota i katolika?
- U politici?
- Da!
- Svakako!
- A u ljubavi?
- Draga moja prijateljice, mi žene, mi smo tolike poganke, da u pogledu sekta
dopuštamo svaku, i da u pogledu bogova priznajemo nekoliko njih!
- U jednom jedinome, zar ne?
- Da! - odgovori vojvotkinja, sa pogledom u kome se iskrilo poganstvo - Da, u onome
koji se zove Eros, Kupido, Amor! Da, u onome koji ima tobolac, vrpcu na čelu i krila! Sto mu
gromova, Živjela pobožnost!
- Tvoj način kako se moliš, međutim, osebujan je; bacaš kamenje na glave hugenota!
- Postupajmo kako valja i pustimo ljudima neka pričaju... Ah, Margerito, kako li se i
najbolje misli, kako li se i najljepši postupci izvitoperuju kad prođu kroz usta proste
svjetine!
- Proste svjetine!... Pa čini mi se da je to bio moj brat koji ti je čestitao?
- Tvoj brat Karlo, Margerito, je velik lovac koji povazdan duva u rog, što ga čini
~ 107 ~
Bosnaunited
 BU&CW

prilično mršavim... Ja dakle odbacujem čak i njegove komplimente. Uostalom, ja sam mu

odgovorila, tom tvom bratu Karlu. Zar nisi čula moj odgovor?
- Ne, tako si tiho govorila!
- Tim bolje! Imat ću više novosti da ti ispričam! Dakle, svršetak tvojeg povjerljivog
saopćenja, Margerito?
- Naime… stvar je u tome...
- No?
- Naime, - reče smijući se kraljica - ukoliko je kamen, o kome je govorio moj brat
Karlo, bio historijski, ja bih odustala!
- U redu! - klikne Henrijeta - Odabrala si jednog hugenota! Pa lijepo! Budi spokojna!
Da umirim tvoju savjest, obećavam ti da ću i ja prvom prilikom također odabrati jednog
hugenota!
- O, čini se da si ovog puta uzela jednog katolika?
- Sto mu gromova! - otpovrne vojvotkinja.
- Dobro je, dobro je! Shvaćam.
- A kakav je taj naš hugenot?
- Nisam ga ja odabrala. Taj mladić mi nije ništa i vjerojatno mi nikad i neće ništa biti.
- Ali, napokon, kakav je? Ta to te ne sprečava da mi ga opišeš! Poznato ti je koliko
sam radoznala!
- Jedan bijedni mladić, lijep poput Niza od Benvenuta Čelinija, koji je došao da
potraži utočište u mojim odajama.
- Hm, hm... a nisi li ga bila malčice pozvala?
- Ubogi dječak! Ta ne smij se tako Henrijeto, jer, on ovoga trenutka još lebdi između
života i smrti!
- Znači da je bolestan?
- Teško je ranjen!
- Pa to je veoma neprijatno... jedan ranjeni hugenot! Pogotovu u danima u kakvim se
sada nalazimo ... A što radiš sa tim ranjenim hugenotom koji ti nije ništa i koji nikad i neće
ništa biti?
- Nalazi se u mojem kabinetu. Sakrivam ga i želim da ga spasim.
- On je lijep, on je mlad, on je ranjen... Ti ga sakrivaš u svojem kabinetu i želiš da ga
spasiš... Taj hugenot će biti veoma nezahvalan ako ne bude prekomjerno zahvalan!
- On to već i jeste, plašim se... i više no što bih željela!
- A on te zanima, taj... ubogi mladić?
- Iz čovječnosti... samo!
- Ha, čovječnost, jadna moja kraljice! Upravo ova krijepost nas vazda upropaštava,
nas žene!
- Da, i... shvaćaš; budući da kralj, vojvoda od Alansona, moja majka, čik i moj suprug
mogu svakog trenutka... ulaziti u moje odaje...
- ... to želiš da me zamoliš da pričuvam tvog malog hugenota, zar ne, za vrijeme dok je
~ 108 ~
Bosnaunited
 BU&CW

bolestan, pod uvjetom da ti ga vratim kad bude ozdravio?

- Podrugljivice! - dobaci Margerita - Ne! Kunem ti se da stvari ne pripremam tako
izdaleka! Ah, kad bi mogla naći neki način da sakriješ tog nevoljnog momka, kad bi mu
mogla održati život što sam mu spasila... pa eto... priznajem ti da bih ti za to bila istinski
zahvalna! Ti si slobodna u palači Giz, ti nemaš ni šurjaka ni muža koji bi te uhodio ili koji bi
te sputavao, a povrh toga, pozadi svoje sobe, u koju na tvoju sreću, draga Henrijeto, nitko
nema prava da uđe, imaš jedan veliki kabinet, sličan mojemu. Pa eto, pozajmi mi taj kabinet
za mojeg hugenota. Kad bude ozdravio, ti ćeš mu otvoriti krletku, i ptica će odletjeti.
- Ima tu samo jedna poteškoća, draga kraljice. Naime, ta krletka je zauzeta.
- Što? Znači da si i ti nekoga spasila?
- To je upravo ono tšo sam odgovorila tvojem bratu.
- Ah, shvaćam! I evo zašto si govorila tako tiho da te nisam čula!
- Slušaj, Margerito, to je divna priča, ne manje lijepa, ne manje poetična nego što je
tvoja! Pošto sam ti ostavila šestoricu svojih čuvara, vratila sam se sa ostalom šestoricom u
palaču Giz, odakle sam gledala kako pljačkaju i pale jednu kuću koje je odijeljena od palače
moga šurjaka samo ulicom Katr-Fis, kad li iznenada začujem kriku žena i psovke muškaraca.
Izađem na balkon i vidim najprije jedan mač čije sijevanje kao da je samo po sebi
osvjetljavalo čitavu scenu. Stanem se diviti toj bijesnoj oštrici... o, ja volim lijepe stvari!... a
onda naravno pokušam razaznati ruku koja je pokreće i tijelo kojem pripada ta ruka. Posred
udaraca i krikova napokon razaznajem čovjeka i vidim... jednog junaka, jednog Ajanta
Telamonca, čujem jedan glas, glas Stentora. Oduševim se, ostajem sva ustreptala, strepeći
pri svakom udarcu koji mu je prijetio, pri svakom ubodu što ga je zadao.
Bilo je to uzbuđenje tokom četvrt sata, vidiš, kraljice moja, kakvog još nikad nisam
osjetila, kakvo sam mislila da i ne potsoji! Stajala sam još tamo, bez daha, obamrla, nijema,
kad li odjednom moj heroj nestade!
- Kako to?
- Pod jednim velikim kamenom što ga je na njega bacila neka stara žena. Tada mi se,
kao Kiru, opet vrati glas, i kriknula sam: »Upomoć! Spašavajte!« Naši momci od garde su
došli, prihvatili ga, podigli i naposljetku odnijeli u onu sobu koju od mene zahtijevaš za
svojeg štićenika.
- Avaj, shvaćam tu priču tim bolje, draga Henrijeto - reče Margerita - što je ta priča
gotovo istovjetna sa mojom!
- S tom razlikom, kraljice, što, budući da služim svome kralju i svojoj vjeri, nemam
potrebe da uklanjam gospodina Hanibala de Kokona-a!
- On se zove Hanibal de Kokona?! - klikne Margerita prasnuvši u smijeh.
- To je strašno ime, zar ne? - reče Henrijeta - Pa eto, onaj koji se nijme naziva,
dostojan ga je. Kakav borac, sto mu gromova! I koliko krvi je prolio! Stavi svoju masku,
kraljice, evo nas kod palače!
- Ta zašto da stavim masku?
- Jer hoću da ti pokažem svog heroja!
- Da li je lijep?

~ 109 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Učinio mi se divan za vrijeme svojih bitaka. Bilo je to, istina, u noći pri svjetfosti
plamena. Jutros, pri danjem svjetlu, činilo mi se da je ponešto izgubio, priznajem. Ipak,
mislim da ćeš sa njim biti zadovoljna.
- Dakle, moj štićenik je odbijen u palači Giz! To mi je krivo, jer to je posljednje mjesto
gdje bi došli da traže jednog hugenota!
- Ma ni najmanje! Dat ću ga donijeti ovamo večeras. Jedan će ležati u desnom kutu, a
drugi u lijevom.
- Ali, ako budu otkrili da je jedan hugenot, a drugi katolik, oni će se uzajamno
proždrijeti!
- O, nema opasnosti! Gospodin de Kokona je dobio udarac u lice uslijed kojeg gotovo
ništa ne vidi. Tvoj hugenot pak je dobio ubod u grudi uslijed kojeg se gotovo ne može
micati... i onda, uostalom, ti ćeš mu preporučiti da drži jezik za zubima na tom katoličkom
mjestu, i sve će ići divno!
- Hajde, neka bude!
- Uđimo! Stvar je uglavljena.
- Hvala ti! - reče Margerita stisnuvši svojoj prijateljici ruku.
- Ovdje, gospođo, postajete opet Veličanstvo! - reče vojvotkinja de Never - Dozvolite
mi dakle da vas palača Giz dočeka sa počastima kakvima kraljica Navare treba da bude
dočekana!
Vojvotkinja izađe iz nosiljke te jednim kolienom poklekne gotovo sve do tla kako bi
pomogla i Margeriti da siđe. Potom, pokazavši rukom ulazna vrata palače što su ih čuvala
dva stražara sa arkebuzama u rukama, krene idući nekoliko koraka iza kraljice koja je
dostojanstveno koračala ispred vojvotkinje. Ova zadrži svoie ponizno ponašanje sve dok ju
je netko mogao vidjeti.
Stigavši u svoju odaju, vojvotkinja zatvori vrata i pozove svoju komorkinju, neku
veoma žustru Sicilijanku.
- Miko (Mica), - upita je na talijanskom - kako je gospodin grof?
- Pa, sve bolje i bolje! - odvrati ova.
- A što radi?
- Mislim, gospođo, da upravo sada nešto jede,
- To je dobro! - reče Margerita - Kad se vraća apetit, to je dobar znak.
- Ah, istina je! Bila sam smetnula s uma da si učenica Ambroaza Parea! Hajde,
odlazite, Miko!
- Ti je uklanjaš?
- Da, radi toga da nas ne nadzire! Mika izađe.
- A sada, - upita vojvotkinja - želiš li da uđeš k njemu ili želiš da ga pozovem ovamo?
- Ni jedno, ni drugo! Htjela bih ga vidjeti, a da me on ne vidi.
- Što te se to tiče, kad imaš svoju masku?
- Može me prepoznati po mojoj kosi, po mojim rukama, po nekom nakitu!
- O, kako li je oprezna moja lijepa kraljica, otkako se udala!

~ 110 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Margerita se osmjehne.
- Pa lijepo! Međutim, znam samo jedan način! - nastavi vojvotkinja.
- Koji?
- Da gledamo kroz otvor ključaonice!
- Neka bude! Povedi me!
Vojvotkinja uzme Margeritu za ruku, povede je do jednih vratiju koja bijahu zastrta
zavjesom, poklekne na jedno koljeno i prikuči svoje oko k otvoru što ga je ostavljao ključ
kojeg nije bilo.
- Tačno! - reče - On je za stolom, a lice mu je okrenuto na našu stranu. Dođi!
Kraljica Margerita zauzme mjesto svoje prijateljice te pak sa svoje strane približi oko
k otvoru ključaonice.
Kokona, kao što je to rekla vojvotkinja, sjedio je za raskošno proštrim stolom, a
njegove ga rane nisu sprečavale da mu zdušno odaje počast.
- O, bože! - vikne Margerita ustuknuvši.
- Ta šta je?! - upita začuđeno vojvotkinja.
- Nemoguće! Ne! Da! On! Duše mi, to je on glavom!
- Tko to... on glavom?
- Pst! - reče Margerita ustavši i zgrabivši vojvotkinjinu ruku - Onaj koji je htio ubiti
mojeg hugenota, koji ga je progonio sve do u moju odaju, koji ga je napadao sve do u moje
naručje! O, Henrijeto, kakva sreća što me nije vidio!
- Dakle, eto, budući da si ga vidjela na djelu... zar ne da je bio Ujep?
- Ne znam - odgovori Margerita - jer ja sam gledala samo onoga kojeg je progonio!
- A onaj, kojeg je progonio, kako se zove?
- Nećeš pred njim izgovoriti njegovo ime?
- Ne! Obećavam ti!
- Lerak de La Mol.
- A kako ti se sviđa sada?
- Gospodin de La Mol?
- Ne, gospodin de Kokona!
- Vjere mi - reče Margerita - priznajem da nalazim...
Ona zasta.
- Hajde, hajde - upadne vojvotkinja - vidim da mu zamjeraš zbog rane što ju je zadao
tvojem hugenotu!
- Pa čini mi se - reče Margerita kroz smijeh - da mu moj hugenot ni najmanje nije
ostao dužan i da je brazgotina kojom mu je podcrtao oko...
- Oni su dakle kvit, mi ih možemo pomiriti. Pošalji mi tvog ranjenika!
- Ne, još ne! Kasnije!
- A kada?
- Onda kada onom svojem budeš dala drugu sobu!
~ 111 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ma koju?!
Margerita pogleda svoju prijateljicu, a ova se pak nakon jednog trenutka šutnje
zagleda u nju i prasne u smijeh.
- Pa dobro, neka bude! - reče vojvotkinja - Znači, dakle, savez više no igda?
- Iskreno prijateljstvo vazda! - odgovori kraljica.
- A lozinka, znak raspoznavanja, ako bi jedna drugu zatrebale?
- Trostruko ime tvojeg trostrukog boga: »Eros - Kupid - Amor«!
I dvije se žene rastadoše pošto su se po drugi puta poljubile i po dvadeseti puta jedna
drugoj stisnule ruku.

~ 112 ~
Bosnaunited
 BU&CW

13.

IMA KLJUČEVA ŠTO OTVARAJU VRATA KOJIMA NISU

NAMIJENJENI

Vrativši se u Luvr, kraljica Navare zatekne Žijonu u velikom uzbuđenju. Za vrijeme

dok je izbivala, bila je došla gospođa de Sov. Donijela je jedan ključ što joj ga je poslala
kraljica-majka. Taj ključ je bio od sobe u kojoj bijaše zatvoren Henrik. Bilo je očigledno da je
kraljici-majci, radi nekakvog plana bilo stalo do toga da Bearnac provede noć kod gospođe
de Sov.
Margerita dohvati ključ i stane ga vrtiti i obrtati u svojoj ruci. Zatraži da joj Žijona
ponovi svaku i najmanju riječ gospođe de Sov. Pošto ih je izvagala slovo po slovo u svojem
duhu, učini joj se da je prozrijela Katarinin naum.
Dohvati pero i crnilo te napiše na komad papira:

»Umjesto da večeras pođete k gospođi de Sov, dođite k kraljici Navare! Margerita«

Zatim savije papir, uvuče u rupu ključa te naloži Žijoni da, čim bude pao mrak, pođe i
da gurne taj ključ pod zatvorenikova vrata.
Pošto je obavila tu najvažniju brigu, Margerita pomisli na ranjenika. Ona zaključa sva
vrata, uniđe u kabinet te na svoje veliko iznenađenje nađe La Mola odjevena u njegovu
odjeću koja je bila još sva rascijepana i sva umrljana krvlju.
Ugledavši je, on pokuša da se digne, no budući da je još teturao, nije se mogao održati
na nogama te klone natrag na divan kojeg bijahu preuredili u krevet.
- Ta što se to zbiva, gospodine? - upita Margerita. - Zašto se tako slabo pokoravate
odredbama svojeg liječnika? Bila sam vam preporučit mirovanje, a vi, eto, umjesto da me
slušate, činite upravo obrnuto od onoga što sam odredila!
- Oh, gospođo - reče Žijona - nije to moja krivnja! Ja sam molila i preklinjala
gospođina grofa da ne čini tu ludost, no on je izjavio da ga ništa neće zadržati još dalje u
Luvru.
- Izaći iz Luvra! - klikne Margerita začuđeno gledajući mladića koji obori oči. - Pa to je
nemoguće! Vi ne možete hodati, vi ste blijedi i nemoćni, vidim kako vam podrhtavaju
koljena! Jutros je vaša rana na ramenu ponovo krvarila!
- Gospođo, - odgovori mladić - koliko sam bio zahvalan Vašem Veličanstvu što mi je
sinoć pružilo utočište, toliko vas preklinjem da mi dozvolite da danas odem!
- Ali, - reče začuđeno Margerita - ne znam kako da nazovem jednu luđačku odluku!
~ 113 ~
Bosnaunited
 BU&CW

To je gore od nezahvalnosti!
- O, gospođo! - vikne La Mol sklapajući ruke - Vjerujte mi, daleko od toga da je
nezahvalno, u mojem srcu, naprotiv, postoji osjećaj zahvalnosti koji će trajati za čitavog
mojeg života!
- Onda neće dugo trajati! - reče Margerita, ganuta njegovim tonom koji nije ostavljao
sumnje u iskrenost njegovih riječi. - Jer, vaše će se rane ponovo otvoriti i vi ćete umrijeti od
gubitka krvi, ili će vas prepoznati kao hugenota, pa nećete na ulici učiniti ni stotinjak
koraka, a da vas ne dokrajče!
- Ipak, treba da napustim L,uvr! - prošapta de La Mol.
- Treba! - ponovi Margerita gledajući ga svojim bistrim i dubokim pogledom. A onda
doda lagano problijedivši: - Ah, da, shvaćam! Oprostite, gospodine! Postoji, nema sumnje,
van Luvra neka osoba kojoj vaše izbivanje nanosi strašan nemir. To je opravdano,
gospodine de La Mole, to je prirodno, i ja to razumijem. Kako mi to niste odmah rekli, ili
bolje, kako se nisam i sama na to sjetila! Dužnost nam je, kad vršimo gostoprimstvo, da
štitimo osjećaje našeg gosta isto tako kao što mislimo na njegove rane, i da negujemo dušu
isto tako kao što njegujemo tijelo!
- Nažalost, gospođo - odgovori de La Mol - vi se neobično varate! Ja sam gotovo sam
na svijetu i posve sam u Parizu, u kome me nitko ne poznaje. Onaj koji me je malone ubio,
prvi je muškarac sa kojim sa u ovome gradu razgovarao, a Vaše Veličanstvo pak je prva žena
koja me je u njemu oslovila.
- Ali - upita Margerita iznenađeno - zašto onda hoćete otići?
- Jer - odvrati de La Mol - prošle noći Vaše Veličanstvo nije imalo nimalo odmora, i jer
će noćas ...
Margerita pocrveni.
- Žijono - reče - evo, noć je pala, mislim da je vrijeme da ideš odnijeti ključ!
Žijona se osmijehne i povuče.
- Ali - nastavi Margerita - ako ste u Parizu sami, bez prijatelja, kako ćete se probiti?
- Gospođo, imat ću ih mnogo. Jer, za vrijeme dok su me gonili, mislio sam na svoju
majku koja je katolitkinja. Učinilo mi se na putu do Luvra da je vidim kako preda mnom
lebdi sa križem u ruci, i ja sam se savjetovao da ću, ako mi bog održi život, prigrliti vjeru
svoje majke. Bog je učinio više nego što mi je održao život; poslao mi je jednog od svojih
anđela, da bih taj život zavolio!
- Ali, vi ne ćete moći hodati! Prije nego što budete učinili stotinjak koraka, vi ćete se
onesvijestiti!
- Gospođo, činio sam danas u kabinetu jedan pokušaj. Hodam polako i sa mukom, to
je istina. Ali, neka bih dospio makar do trga pred Luvrom! Kad se jednom nađem napolju,
neka se dogodi ono što se mora dogoditi!
Margerita nasloni glavu na svoju ruku te duboko porazmisli.
- A kralj Navare? - upita sa namjerom. - O njemu mi više ne govorite. Ta zar ste,
mijenjajući vjeru, izgubili želju da stupite u njegovu službu?
- Gospođo - odgovori problijedivši de La Mol - upravo ste se dotakli pravoga uzroka

~ 114 ~
Bosnaunited
 BU&CW

mojega odlaska! Poznato mi je da kralju Navare prijeti najveća pogibelj, i da će sav ugled
Vašeg Veličanstva kao francuske kraljevske princeze dostajati jedva da mu se spasi glava!
- Kako, gospodine? - upita Margerita - Što time mislite reći i o kakvim mi to
pogiblima govorite?
- Gospođo - odgovori de La Mol oklijevajući
- iz kabineta, u koji sam smješten, čuje se sve!
- To je istina! - promrmlja Margerita preda se
- To mi je rekao već i gospodin de Giz.
A zatim doda naglas:
- Dakle, što ste to onda čuli?
- Kao prvo, razgovor što ga je Vaše Veličanstvo imalo sa svojim bratom.
- Sa Franjom? - vikne Margerita crveneći.
- Sa vojvodom od Alansona, da, gospođo. Zatim nakon toga, poslije vašeg odlaska,
razgovor gospođice Žijone sa gospođom de Sov.
- I ta dva razgovora su vas...?
- Da, gospođo. Vjenčali ste se prije nepunu sedmicu dana i volite svojega supruga.
Vaš suprug će doći, kao što su došli vojvoda od Alansona i gospođa de Sov. Razgovarat će sa
vama o svojim tajnama. Pa eto, ja ne treba da ih čujem... Bio bih indiskretan... a to ne mogu...
ne smijem... i, prije svega ... neću da budem!
Po naglasku kojim je de La Mol izgovorio ove poslednje riječi, po nemiru i njegovom
glasu, po smetenosti njegova držanja, Margeriti iznenada sine spoznaja.
- Ah, - klikne - vi ste iz ovog kabineta čuli sve ono što je u ovoj odaji dosad
izgovoreno?
- Da, gospođo!
De La Mol jedva da je i dahnuo te riječi.
- I vi želite noćas, večeras otići, kako ne biste čuli još i više?
- Ovoga časa, gospođo! Ako je po volji Vašem Veličanstvu da mi to dopusti.
- Jadno dijete! - reče Margerita sa čudnim naglaskom blage samilosti.
Začuđen zbog tako blaga odgovora u trenutku kad je bio spreman na neku otsječnu
primjedbu, de La Mol bojažljivo digne glavu, njegov pogled se sretne sa Margeritinim te osta
kao uslijed neke magnetske snage prikovan za bistar i dubok kraljičin pogled.
- Vi se dakle osjećate nesposobnim da sačuvate jednu tajnu, gospodine de La Mole? -
upita blago Margerita koja je, zavaljena na naslon svoje stolice, napola sakrita sjenom
jednog debelog zastora, uživala u sreći što tako glatko čita u toj duši, dok sama ostaje
neprozirna.
- Gospođo, - reče de La Mol - ja sam opake naravi, ja prkosim sam sebi, a sreća
drugoga me boli!
- Čija sreća? - upita Margerita sa smiješkom.
- Ah, da, sreća kralja Navare! Ubogi Henrik!
- Ta vidite da je sretan, gospođo! - vikne živo de La Mol.
~ 115 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Sretan?!
- Da. budući da ga Vaše Veličanstvo sažaljeva! Margerita je čupala svilu svoje kesice
trgajući
njezine zlatne rese.
- Znači, vi odbijate da vidite kralia Navare?
- reče - To je uglavljeno, to je odlučeno u vašem duhu?
- Plašim se da u ovom času ne smetam Njegovom Veličanstvu.
- A vojvodu od Alansona, mog brata?
- Oh, gosnođo, - poviče de La Mol - voivodu od Alansona! Ne, ne! Vojvodu od
Alansona još manje nego kralja Navare!
- Jer...? upita Margerita, koia je bila uzbuđena do te miere da ie drhtala dok je
govorila.
- Jer, mada sam već odviše rđav hugenot a da bih bio posve odani saveznik Niegova
Veličanstva kralja Navare, nisam još dovolino dobar katolik a da bih se ubrajao među
prijatelje gospodina vojvode od Alansona i gospodina vojvode de Giza.
Ovoga puta je Margerita bila ona koia je oborila oči, osjećajući kako joj je udarac
dopro do dna duše.
Ona ne bi bila znala reći da li su de La Molove riječi za nju bile milovanje ili bol.
U tome trenutku uđe Žijona. Margerita je upitno pogleda. Žijonin odgovor, isto tako
izražen očima, bio je potvrdan. Bila je uspjela doturiti ključ kralju Navare.
Margerita svrne svoj pogled natrag na La Mola koji je ostao pred njom neodlučan,
glave pognute na grudi i blijed poput čovjeka koji pati istovremeno i tjelesno i duševno.
- Gospodin de La Mol je ponosit - reče Margerita - i ja se ustručavam da mu dadem
jedan prijedlog kojeg će bez sumnje odbiti.
La Mol ustane, učini jedan korak prema Margeriti i htjede da joj se nakloni u znak da
joj se stavlja na raspolaganje, ali mu jaka, oštra, žarka bol natjera suze na oči, i on se,
osjećajući da će se srušiti, uhvati za jedan zastor te se tako pridrža.
- Eto, vidite! - poviče Margerita pritrčavši mu i podržavši ga svojim rukama - Eto
vidite, gospodine, da sam vam još potrebna!
De La Molove se usnice pokrenuše jedva čujno.
- Oh, da! - šapne - Poput zraka što ga dišem, poput dana što! ga vidim...!
U taj čas odjeknuše na Margeritinm vratima tri udarca.
- Čujete li, gospođo - upita Žijona uplašeno.
- Već! promrmlja Margerita.
- Treba li da otvorim?
- Pričekaj! Možda je to kralj Navare.
- O, gospođo! - vikne de La Mol kome se vratila snaga uslijed ovo nekoliko riječi što ih
je kraljica, međutim, izgovorila tako tihim glasom da se nadala da će ih čuti samo Žijona. -
Gospođo, na koljenima vas preklinjem, dajte da izađem! Da, živ ili, mrtav, gospođo! Imajte
smilovanja sa mnom! Oh, vi mi ne odgovarate! Pa dobro, ja ću progovoriti! A kad budem
~ 116 ~
Bosnaunited
 BU&CW

izrekao, vi ćete me otjerati, nadam se!

- Šutite, nesretnice! - reče Margerita koja je osjećala neizmjernu draž slušajući
mladićevo predbaci vanje - Ta šutite!
- Gospođo, - nastavi de La Mol koji u Margeritinom naglasku svakako nije nalazio onu
oštrinu koju je očekivao - gospođo, ponavljam vam, iz ovoga kabineta čuje se sve. O, ne
terajte me da umrem jednom smrću koju se ni najsvirepiji krvnici ne bi usudili izmisliti!
- Tiho! Tiho! - upadne Margerita.
- Oh, gospođo, vi nemate smilovanja! Vi nećete da me saslušate, vi nećete ništa da
čujete! Ta shvatite da vas ljubim ...
- Ta tiho, kad vam kažem! - presiječe ga Margerita stavivši svoju toplu i mirisavu
ruku na usta mladiću koji je zgrabi objim rukama te je pritisne o svoje usne.
- Ali... - prošaputa de La Mol.
- Ta šutite, dječače! Kakav li je to buntovnik koji neće da posluša svoju kraljicu?!
A onda izleti iz kabineta, zatvori vrata te oslanjajući se o zid i umirujući uzdrhtalom
rukom lupanje svog srca reče:
- Otvori, Žijono!
Žijona iziđe iz odaje, a časak zatim se iza zastora promoli fina, produhovljena i
ponešto uznemirena glava kralja Navare.
- Vi ste mi naložili da dođem, gospođo? - upita kralj Navare Margeritu.
- Da, gospodine. Vaše Veličanstvo je primilo moje pisamce?
- Ne bez nešto iznenađenja, priznajem! - odgovori Henrik pogledavajući oko sebe sa
podozrenjem koje se ubrzo rasprši.
- I ne bez ponešto nemira, zar ne, gospodine? - pridometne Margerita.
- Priznajem vam, gospođo! Međutim, premda okružen ogorčenim neprijateljima i
prijateljima koji su možda još i opasniji od mojih neprijatelja, ja sam se sjetio da sam jedne
večeri vidio kako u vašim očima blista osjećaj plemenitosti; bijaše to veče naše svadbe... i da
sam drugog jednog dana u njima vidio kako se krijesi zvijezda odvažnosti; taj drugi dan bio
je jučer, dan određen za moju smrt.
- Pa onda, gospodine? - upita sa smiješkom Margerita, dok se činilo da Henrik nastoji
proniknuti sve u dno njezina srca.
- Pa onda, gospođo, pomišljajući na sve to, istog onog trenutka kad sam pročitao vaše
pisamce koje me je pozivalo da dođem, rekao sam sebi: bez prijatelja, kao što već jest,
zatvoren, obezoružan, kralj Navare ima samo jednu mogućnost da umre upadljivo, smrću
što će je zabilježiti historija, a ta je da umre izdan od svoje žene. I, ja sam došao.
- Sire, - odgovori Margerita - drukčije ćete govoriti kad budete saznali da je sve što se
trenutno zbiva djelo jedne osobe koja vas voli i.. koju vi volite!
Pri tim riječima Henrik gotovo ustukne, a njegove sive i prodorne oči pod njegovim
crnim obrvama pogledaše kraljicu ispitivački i sa zanimanjem.
- Oh, umirite se, Sire! - doda kraljica sa osmijehom - Ta osoba ... nisam toliko
preuzetna da kažem da sam to ja!
- Ipak, gospođo, - reče Henrik - taj ključ ste mi doturili vi... taj rukopis je vaš!
~ 117 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Taj rukopis je moj, priznajem. To pisamce potječe od mene, ja to ne niječem. Što se

pak ključa tiče, to je druga stvar. Neka vam bude dovoljno da saznate da je prošao kroz ruke
četiriju žena prije nego što je dospio do vas!
- Četiriju žena! - klikne Henrik začuđeno.
- Da, kroz ruke četiriju žena! - ponovi Margerita. - Kroz ruke kraljice-majke, kroz
ruke gospođe de Sov, kroz Žijonine ruke i kroz moje.
Henrik stane razmišljati o toj zagonetki.
- A sada, porazgovarajmo razumno, gospodine! - reče Margerita - A prije svega,
porazgovarajmo iskreno! Da li je istina, kao što se to danas šire javne glasine, da Vaše
Veličanstvo pristaje da se odrekne svoje vjere?
- Te su javne glasine u zabludi, gospođo. Ja još nisam pristao.
- Ali ste se na to odlučili?
- To jest, razmišljam o tome. Šta ćete, kada je čovjeku davadeset godina i kad je
malone kralj, trista mu!... tad ima stvari koje su vrijedne jedne mise!
- Među ostalim stvarima i život, zar ne? Henrik ne uzmogne potisnuti lagan osmijeh.
- Vi mi svoju misao ne izričete do kraja, Sire! - reče Margerita.
- Ja se uzdržavam prema svojim saveznicima, gospođo. Jer, vi to znate, mi smo zasad
samo saveznici! Kad biste bili moj saveznik, a istovremeno i... moja...
- ... i vaša žena, zar ne, Sire?
- Vjere mi, da! I moja žena!
- Što onda?
- Onda bi to možda bilo drugačije. Možda bi mi bilo stalo do toga da ostanem kralj
hugenota, kao što kažu... Ovako, sada, valja mi da se zadovoljim time da živim.
Margerita pogleda Henrika sa toliko čudnim izražajem da bi to bilo pobudilo sumnje
u nekom manje pronicavom duhu nego što to bijaše duh kralja Navare.
- A jeste li bar sigurni da će te dospjeti do toga rezultata? - upita.
- Pa, gotovo siguran! - odvrati Henrik. - Poznato mi je, gospođo, da na ovome svijetu
čovjek nikada nije ni u šta siguran.
- Istina je! - nastavi Margerita - Vaše Veličanstvo ispoljuje toliko umjerenosti i očituje
toliko nehaja, da će se, pošto se odreklo svoje krune i pošto se odreklo svoje vjere,
vjerojatno odreći, tako se bar nadaju, i svoje veze sa jednom francuskom kraljevskom
princezom.
Te su riječi u sebi sadržavale tako duboko značenje, da Henrik od njih i nehotice
protrne. No savladavši to uzbuđenje brzinom munje, reče:
- Dostojte si držati na umu, gospođo, da trenutno nemam svoje slobodne volje. Učinit
ću dakle ono što mi bude naredio kralj Francuske. Što je do mene, kad bi me se makar i
malčice pitalo u toj stvari, u kojoj se ne radi ni o čemu manjem već o mojem prijestolu, o
mojoj časti i o mojem životu, prije nego li bih svoju budućnost utemeljio na pravima što mi
ih daje naš nasilu sklopljen brak, ja bih više volio da se pokopam kao čuvar lovišta u nekom
dvorcu ili kao pokojnik u nekom samostanu.
Ta mirna predanost u položaju u kome se nalazio, to odricanje u odnosu na stvari
~ 118 ~
Bosnaunited
 BU&CW

ovog svijeta uplašiše Margeritu. Ona pomisli da je taj raskid braka možda dogovoren
između Karla IX, Katarine i kralja Navare. Zašto ne bi i samu liju nasamarili ili žrtvovali? Zar
zato što je onom prvom sestra, a onoj drugoj kći? Iskustvo je bijaše naučilo da to nije
nikakav razlog na kome bi mogla zasnovati svoju sigurnost.
Ambicija dakle podbode srce mlade žene, ili bolje mlade kraljice, mnogo jače od
uobičajenih slabosti i mnogo previše, a da bi dozvolila da je zanese povrijeđeno samoljublje;
u svih žena, čak i u prosječnih, ljubav ne poznaje te sitničavosti, jer istinska je ljubav također
jedna ambicija.
- Čini mi se - dobaci Margerita sa nekom vrstom podsmiješljiva prezira - da Vaše
Veličanstvo nema baš veliko povjerenje u zvijezdu što blista nad čelom svakog kralja?
- Ah, - otpovrne Henrik - ja svoju u ovom trenutku mogu tražiti do mile volje i ne
mogu je vidjeti, toliko se sakrila u oluji koja u ovaj mah bijesni nada mnom!
- A kada bi dah jedne žene uklonio tu oluju i učinio tu zvijezdu blistavijom no igda?
- To je prilično teško! - reče Henrik.
- Zar poričete postojanje te žene, gospodine?
- Ne! Samo, ja poričem njezinu moć.
- Mislili ste reći: njezinu volju?
- Rekao sam: njezinu moć, i ponavljam tu riječ. Žena ima stvarnu moć samo kad su u
nje ljubav i interes udruženi u jednakom stupnju. A ako je zaokuplja samo jedno od ta dva
čuvstva, ona je ranjiva poput Ahileja. Dakle, ta žena... ako se ne varam, ja ne mogu računati
na njezinu ljubav!
Margerita posuti.
- Slušajte, - nastavi Henrik - pri poslednjem udarcu bata zvona crkve
Sen-Žermen-l'Okseroa vi ste morali pomišljati na to da povratite svoju slobodu koju su
upotrijebili kao ulog kako bi uništili pripadnike moje stranke. A ja, ja sam morao pomišljati
da spasim svoj život. To je bilo najpreče... Time gubimo Navaru, to dobro znam. Ali, Navara
je malenkost u usporedbi sa slobodom koja vam je vraćena, slobodom da možete u svojoj
odaji govoriti naglas, što se niste usuđivali činiti kad ste imali nekoga tko vas je prisluškivao
iz ovog kabineta.
Ma da je bila sva zaokupljena svojom brigom, Margerita se nije mogla suzdržati a da
se ne osmijehne. Što se pak kralja Navare tiče, on je već ustao da bi se vratio u svoje odaje.
Jer, već otprije nekog vremena bijaše otkucalo jedanaest sati, i u Luvru je sve spavalo, ili se
bar činilo da spava.
Henrik učini tri koraka prema vratima. A onda, zastavši odjednom kao da se tek sada
prisjeća okolnosti koja ga je dovela kraljici, upita:
- Uostalom, gospođo, nemate li da mi saopćite izvjesne stvari? Ili ste mi samo htjeli
pružiti priliku da vam se zahvalim za produljenje roka što mi ga je vaše hrabro prisustvo u
kraljevom kabinetu za oružje sinoć priskrbilo? Uistinu, gospođo, bilo je na vrijeme, ne mogu
to poreći! Vi ste sašli na poprište događaja, poput onog antičkog božanstva, upravo u dobar
čas da mi spasite život!
- Nesretnice! - poviče Margerita muklim glasom ščepavši svoga muža za ruku. - Ta
kako ne vidite da, naprotiv, ništa nije spašeno, ni vaša sloboda, ni vaša kruna, ni vaš život!...
~ 119 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Slijepce! Ludače! Nevoljni ludače! Vi u mojem pisamcu niste vidjeli ništa drugo, zar ne, već
poziv na domjenak?! Mislili ste da Margerita, krajnje uvrijeđena vašom hladnoćom, želi
zadovoljštinu?!
- Pa, gospođo, - reče Henrik iznenađeno - priznajem...
Margerita slegne ramenima sa izražajem koji nije moguće opisati.
U tome trenutku začuje se čudnovat štropot, nešto poput oštrog i užurbanog
grebanja na malim skrivenim vratima.
Margerita povuče kralja u blizinu tih vratiju.
- Posluhnite! - reče.
- Kraljica-majka izlazi iz svojih odaja! - prošapta neki glas koji bijaše sav potresan od
užasa, a u kome je Henrik istog časa propoznao glas gospođe de Sov.
- A kamo je krenula? - upita Margerita.
- K Vašem Veličanstvu!
Neposredno zatim je šuštanje svilene haljine, koje se udaljavalo, naznačilo da je
gospođa de Sov pobjegla.
- Oh! Oh! - poviče Henrik.
- Bila sam u to sigurna! - reče Margerita.
- A ja sam se toga plašio! - doda Henrik - A za dokaz, pogledajte!
A tada jednom hitrom kretnjom otvori svoj prsluk od crnog baršuna te pokaza
Margeriti na svojim grudima finu košulju od čelične žice i dugačak milanski bodež, koji
smjesta zablijesne u njegovoj ruci poput zmije na suncu.
- Baš su sada u pitanju oštrica i oklop! - klikne Margerita. - Hajde, Sire, hajde, sakrijte
taj bodež! To je kraljica-majka, doduše, ali, to je kraljica-majka sama samcijata!
- Pa ipak ...
- To je ona, čujem je! Tiho!
Nagnuvši se k Henrikovu uhu, ona mu potiho prišapne nekoliko riječi, koje mladi
kralj sasluša pažnjom pomiješanom sa začuđenjem.
Potom se Henrik uvuče za zastore ložnice.
Sa svoje strane Margerita pak - okretnošću neke pantere skoči prema kabinetu u
kojem je drhćući čekao de La Mol, otvori, potraži mladića te zgrabi i stisne njegovu ruku.
- Tišina! - šapne primakavši mu se toliko blizu da je osjetio kako mu njezin topli i
mirisavi dah obavija lice vlažnim oblakom. - Tišina!
A potom vrativši se u svoju odaju i zatvorivši za sobom vrata, ona raspusti kosu,
prereže svojim bodežom sve kopče na svojoj haljini i baci se u postelju.
Bilo je upravo na vrijeme; ključ se stade okretati u bravi.
Katarina je posjedovala ključeve za sva vrata Luvra.
- Tko je? - vikne Margerita, dok je Katarina postavljala na vratima stražu od četiri
plemića koji ju bijahu dopratili.
Kao da se uplašila usled tog naglog upada u svoju sobu, Margerita se u bijeloj
spavaćici pomoli iza zavjesa, skoči niz stepenice svoje ložnice te, prepoznavši Katarinu sa
~ 120 ~
Bosnaunited
 BU&CW

iznenađenjem koje je bilo odviše dobro odglumljeno a da mu ne bi nasjela čak i sama

Firentinka, priđe da svojoj majci poljubi ruku.

14

DRUGA BRAČNA NOĆ

Kraljica-majka zaokruži pogledom oko sebe sa čudesnom hitrinom. Baršunaste

papuče podno postelje, komadi Margeritine odjeće razbacani po stolicama i oči što ih je ova
trljala kako bi iz njih istjerala san, uvjeriše Katarinu da je probudila svoju kćer.
Tada se osmjehne poput žene koja je uspjela u svom naumu, privuče jedan naslonjač
i reče:
- Sjednimo, Margerito, i razgovarajmo!
- Gospođo, slušam vas.
- Vrijeme je - poče Katarina zatvarajući oči sporošću što je svojstvena ljudima koji
duboko razmišljaju ili koji se duboko pretvaraju - vrijeme je, kćeri moja, da shvatite koliko
vaš brat i ja želimo da vas usrećimo.
Ovaj uvod bijaše zastrašujući za onoga koji je Katarinu poznavao.
»Što je naumila da mi kaže?« pomisli Margerita.
- Svakako, udavajući vas, - nastavi Firentinka - mi smo izvršili jedan od onih
političkih poteza, što ih važni interesi često nameću onima koji vladaju. Međutim, valja
priznati, jadno moje dijete, mi nismo vjerovali da će odbojnost kralja Navare prema vama,
tako mladoj, tako lijepoj i tako privlačnoj, ostati u tolikoj mjeri tvrdokorna.
Margerita ustane te skupivši svoju spavaćicu učini pred svojom majkom
ceremoniozan dvorski poklon.
- Saznala sam tek večeras - nastavi Katarina
- jer ja bih vas, da nije tako, bila pohodila već i ranije... saznala sam da je vaš suprug
daleko od toga da prema vama ima obzire što ih je čovjek dužan imati ne samo prema
jednoj lijepoj ženi, već čak i prema jednoj kraljevskoj princezi.
Margerita uzdahne, a Katarina, ohrabrena tom njenom potvrdom, nastavi:
- Zaista, činjenica da kralj Navare javno uzdržava jednu od mojih djevojaka koja ga
obožava sve do sablazni, i da je zbog te ljubavi prezreo ženu koju su pristali da mu dadu. To
je nevolja kojoj ne možemo naći lijeka mi ubogi svemoćnici, no koju bi kaznio i najniži
plemić našeg kraljevstva izazivajući svoga zeta ili dajući ga izazvati po svojem sinu.
Margerita obori glavu.
- Već prilično vremena vidim, kćeri moja, - nastavi Katarina - po vašim očima, po
vašim jetkim ispadima prema Šarloti Sov, da rana vašeg srca ne može, usprkos vašim
~ 121 ~
Bosnaunited
 BU&CW

nastojanjima, krvariti uvijek samo skrovito u nutrini.

Margerita uzdrhta; jedan laki pokret bio je uzbibao zavjese. Međutim, Katarina to
srećom nije primijetila.
- Ta rana - nastavi ova udvostručavajući svoju dirljivu blagost - ta rana, dijete moje...
na majčinoj je ruci da je izliječi. Oni koji su, vjerujući da zasnivaju vašu sreću, odlučivali o
vašem braku, i koji u svojoj skrbi za vas opažaju da Henrik Navarski svake noći zabunom
odilazi u pogrešne odaje; oni koji ne mogu dopustiti da nekakav mali kralj, kao što je on,
neprestano vrijeđa ženu vaše ljepote, vašeg položaja i vaših zasluga preziranjem vaše osobe
i zanemarivanjem svojeg potomstva; oni, napokon, koji vide da će se ta luda i drska glava,
pri prvom vjetru što će ga smatrati povoljnim, okrenuti protiv naše obitelji i izbaciti vas iz
svoje kuće, zar ti isti nemaju prava da vašu budućnost, odvajajući je od njegove, osiguraju na
način koji će biti dostojniji vas, a ujedno i vašeg položaja?
- Ipak, gospođo, - otpovrne Margerita - usprkos tim primejdbama koje su toliko
prožete materinskom ljubavlju i koje me preplavljuju radošću i čašću, osmjelila bi se da
predočim Vašem Veličanstvu da je kralj Navare moj suprug!
Katarina učini srditu kretnju, te, prikučivši se Margeriti, reče:
- On, vaš suprug? Ta zar je, da bi ste bili muž i žena, dovoljno to što vas je blagoslovila
crkva? I zar je posvećenje braka samo u riječima svećenika? On da je vaš suprug! Eh, kćeri
moja, da ste gospođa de Sov, tada biste mi mogli dati ovakav odgovor! Međutim, posve
suprotno onome što smo od njega očekivali otkad se Henriku Navarskom dopustili čast da
vas naziva svojom ženom, on je ta prava dao jednoj drugoj, pa čak i upravo u ovome
trenutku... - doda Katarina podižući glas - dođite, dođite sa mnom! Ovaj ključ otvara vrata
odaja gospođe Sov i... vidjet ćete!
- Oh, tiše, tiše, gospođo, molim vas! - upadne Margerita - Jer, ne samo što se varate,
već ćete i...
- I što?
I eto, probudit ćete moga muža!
Izgovorivši ove riječi, Margerita ustane, puna putene dražesti, puštajući da oko nje
zaleprša njezina polurazdrljena spavačica čiji su kratki rukavi ostavljali razgolićene njezine
tako divno izvajane, uistinu kraljevske ruke, primakne postelji jedan svjećnjak sa ružičastim
voštanicama, razmakne zavjese te, nasmiješivši se svojoj majci, pokaže prstom ponositi
profil, crnu kosu i poluotvorena usta kralja Navare koji se na izneređenoj postelji, kako se
činilo, odmarao u najspokojnijem i najdubljem snu.
Blijeda, divljeg pogleda, tijela u luku savijena unatrag kao da joj se pred njom
otvorila neka provalija, Katarina rife krikne, već muklo rikne.
- Kao što vidite, gospođo, - reče Margerita - bili ste rđavo obaviješteni!
Katarina baci Jedan pogled na Margeritu, a zatim još jedan na Henrika. Spojivši u
svojem djelatnom duhu sliku tog blijedog i vlažnog čela, tih očiju okruženih laganim crnim
podočnjacima sa Margeritinim smiješkom, ona se u njenom bijesu ugrize za svoje malene
usne.
Margerita dozvoli svojoj majci da časkom promatra taj prizor koji je na ovu proizveo
učinak sličan učinku Meduzine glave. Potom opet spusti zavjese te se, stupajući na vršcima

~ 122 ~
Bosnaunited
 BU&CW

prstiju, vrati do Katarine i, sjedajući na svoju stolicu, upita:

- Što ste ono bili počeli izlagati, gospođo?
Firentinka uznastoji tokom nekoliko sekundi proniknuti tu naivnost mlade žene, a
onda, kao da je njezin duhovni pogled otupio na Margeritinom spokoju reče:
- Ništa!
I izađe krupnim koracima iz odaje.
Tek što se bat njezinih koraka izgubio u dubini hodnika, zavjese se na postelji
ponovo rastaviše, i Henrik se sijevajućih očiju, ubrzana daha i drhtavih ruku baci pred
Margeritina koljena. Imao je na sebi samo svoje uske donje hlače i žičanu košulju, tako da se
Margerita, videći ga ovako smiješno odjevena, nije mogla suzdržati da, stišćući mu
prijateljski ruku, ne prasne u smijeh.
- O gospođo, o Margerito! - vikne on - Kako ću se ikada moći razdužiti kod vas?!
I stane pokrivati njezinu ruku poljupcima koji su neprimjetno prelazili i na
podlakticu mlade žene.
- Sire, - reče ona blago uzmaknuvši - zar zaboravljate da u ovom času jedna nevoljna
žena, kojoj dugujete svoj život, pati i plače zbog vas? Gospođa de Sov - doda Margerita
šapatom - vama je, šaljući vas k meni, žrvovala svoju ljubomoru, a možda će vam, pošto vam
je žrtvovala svoju ljubomoru, žrtvovati i svoj život, jer, vi to znate bolje no itko, gnjev moje
majke je strašan!
Henrik zadrhta te, ustavši, učini kretnju kao da će izaći.
- Oh, međutim - reče Margerita sa divnom koketerijom - porazmislila sam i umirila
sam se. Ključ vam je bio predan bez neke upute, i smatrat će se da ste večeras prednost dali
meni.
- A ja vam je i dajem, Margerito! Samo, pristajete li da zaboravite ...
- Tiše, tiše! - upadne kraljica ponavljajući na podsmješljiv način riječi što ih je deset
minuta ranije bila upravila svojoj majci. - Čuje vas se u kabinetu, a kako još nisam posve
slobodan, Sire, to bih vas zamolila da govorite malko manje glasno!
- Hm, hm, - reče Henrik napola nasmijan, a napola namrgođen - istina je! Smetnuo
sam s uma da vjerojatno ja nisam onaj kojemu je dosuđeno da odigra završetak ovog
zanimljivog prizora. Taj kabinet...
- Uđimo u nj, Sire, - upadne Margerita - jer namjeravam imati čast da Vašem
Veličanstvu prikazem jednog valjanog plemića koji je ranjen za vrijeme pokolja, dok je hitao
čak do Luvra da upozori Vaše Veličanstvo na pogibelj koja mu prijeti.
Kraljica pristupi vratima, a Henrik pođe za svojom ženom.
Vrata se otvoriše, a Henrik osta zapanjen ugledavši jednog čovjeka u tom kabinetu
što bijaše predodređen za iznenađenja.
Međutim, de La Mol se iznenadi još i više, našavši se neočekivano pred licem kralja
Navare. Posljedica toga bijaše da je Henrik dobacio ironičan pogled Margeriti koja ga izdrži
divnim mirom.
- Sire, - reče Margerita - prinuđena sam da strahujem da ne ubiju u mojem vlastitom
stanu ovog plemića koji je odan u službu Vašeg Veličanstva i kojeg stavljam pod vašu

~ 123 ~
Bosnaunited
 BU&CW

zaštitu.
- Sire, - progovori tada mladić - ja sam grof Lerak de La Mol koga je Vaše Veličanstvo
očekivalo i koga Vam je preporučio ubogi gospodin de Telinji kojeg su ubili tik pokraj mene.
- Da, da, - dobaci Henrik - stvarno, gospodine, kraljica mi je uručila njegovo pismo.
No niste li imali također i jedno pismo od gospodina guvernera pokrajine Langedok
(Languedoc)?
- Jesam, Sire, i to sa preporukom da ga Vašem Veličanstvu predam čim budem stigao
u Pariz.
- A zašto to niste učinili?
- Sire, pošao sam u Luvr tokom jučerašnje večeri, no Vaše je Veličanstvo bilo toliko
zauzeto da me nije moglo primiti.
- To je istina! - reče kralj. - Ali, mogli ste mi, čini mi se, dati uručiti to pismo!
- Gospodin d'Oriak (D'Auriac) mi je naredio da ga predam samo Vašem Veličanstvu
lično, jer ono sadrži, kako me je uvjeravao, jednu tako važnu obavijest da se nije usudio da
je povjeri nekom običnom glasniku.
- Stvarno! - reče kralj uzevši i pročitavši pismo - To je obavijest da napustim dvor i da
se povučem u Bearn. Gospodin d'Oriak je jedan od mojih dobrih prijatelja, ma da je katolik, i
vjerojatno je da je kao pokrajinski guverner unaprijed namirisao ono što se dogodilo. Trista
mu, gospodine, zašto mi to pismo niste uručili prije tri dana, umjesto što ste mi ga uručili
danas?
- Jer, kao što sam imao čast da kažem Vašem Veličanstvu, ma koliko revno da sam se
trudio, mogao sam stići tek jučer.
- To je neprijatno, to je neprijatno! - promrsi kralj - Jer, sada bismo bili u sigurnosti,
bilo u La Rošelu (La Rochelle), bilo pak u nekoj dobroj ravnici, okruženi sa dvije ili tri hiljade
konjanika!
- Sire, ono što se dogodilo, dogodilo se, - reče Margerita poluglasno - i umjesto da
gubite vrijeme optuživanjem prošlosti, u pitanju je da izvučete najbolju moguću korist od
budućnosti!
- Na mojem mjestu - upita Henrik sa svojim ispitivačkim pogledom-vi biste, znači,
imali još neku nadu, gospođo?
- Da, svakako! Ja bih na tu započetu igru gledala kao na neku partiju u tri poena od
kojih sam dosad izgubila tek prvo kolo.
- Ah, gospođo, - šapne potiho Henrik - kad bih bio siguran da ćete vi u toj mojoj igri
sudjelovati sa polovinom uloga ...
- Da sam htjela prijeći na stranu vaših protivnika - otpovrne Margerita - čini mi se da
ne bih bila toliko odugovlačila!
- To je istina! - klikne Henrik - Ja sam nezahvalnik, i, kao što kažete, sve se danas još
može popraviti!
- Avaj, Sire, - dobaci de La Mol - ja želim Vašem Veličanstvu svaku moguću sreću, ali
danas više nemamo gospodina admirala!
Henrik se nasmiješi onim lukavim seljačkim smiješkom što su ga na dvoru shvatili

~ 124 ~
Bosnaunited
 BU&CW

tek onoga dana kad je postao kralj Francuske.

- Međutim, gospođo, - reče pažljivo pogledavši de La Mola - taj plemić ne može ostati
kod vas, a da vam ne bude na beskrajnu smetnju i da ne bude izložen neprijatnim
iznenađenjima. Što ćete s njim učiniti?
- Ali, Sire, - odgovori Margerita - ta zar ne bismo mogli upriličiti da izađe iz Luvra?
Jer, ja se sa vama slažem u svakom pogledu.
- To je veoma teško!
- Sire, zar gospodin de La Mol ne može naći malko mjesta u domu Vašeg Veličanstva?
- Avaj, gospođo, vi neprestano sa mnom postupate kao da sam još uvijek kralj
hugenota i kao da još uvijek imam jedan narod. Vama je dobro poznato da sam napola
obraćen i da. uopće više nemam naroda!
Neka druga no što bijaše Margerita bila bi se požurila da smjesta odgovori: »On je
katolik!« No kraljica je htjela da je Henrik zamoli za ono što je ona željela postići od njega.
Što se pak de La Mola tiče, vidjevši tu uzdržljivost svoje pokroviteljice i ne znajući još
gdje da stane nogom na skliskom tlu jednog tako opasnog dvora kao što to bijaše francuski,
on je također šutio.
- Ali, - nastavi ponovo pročitavši pismo što mu ga je de La Mol donio - ta što mi to
piše gospodin guverner Provanse da je vaša majka bila katolkinja i da otuda potiče
prijateljstvo što vam ga on ukazuje?
- A meni - upita Margerita - što ste mi ono govorili o nekom zavjetu kojeg ste učinili,
gospodine grofe, o nekoj promjeni vjere? Moje su mi se misli pobrkale u vezi sa tim... dajte
mi pomozite gospodine de La Mole! Nije li bilo posrijedi nešto nalik na ono što, kralj kanda
želi?
- Nažalost, da! No Vaše je Veličanstvo tako hladno primilo moje izlaganje u vezi sa
tim - odgovori La Mol - da se nisam usudio...
- To je bilos toga što me se sve to uopće nije ticalo, gospodine. Izložite to kralju!
Izložite!
- Pa lijepo, kakav je to zavjet? - upita kralj.
- Sire, - odgovori de La Mol - progonjen od mučkih ubojica, bez oružja, gotovo
umirući od svojih dviju rana, meni se učinilo da vidim sjen svoje majke kako me vodi prema
Luvru sa križem u ruci. Tada sam učinio zavjet da ću, ako mi bude spašen život, prigrliti
vjeru svoje majke kojoj je bog dozvolio da izađe iz svojeg groba, kako bi mi poslužila kao
vodič za vrijeme te užasne noći. Bog me je doveo ovamo, Sire. Nalazim se ovdje pod
dvostrukom zaštitom jedne francuske kraljevske princeze i kralja Navare. Moj život je
spašen na čudesan način. Na meni je dakle samo da ispunim svoj zavjet, Sire. Spreman sam
da postanem katolik.
Henrik nabra obrve. Skeptik kakav je bio, on je mogao shvatiti odreknuće iz interesa,
ali je veoma sumnjao u odreknuće iz vjerskih pobuda.
- Kralj neće htjeti preuzeti na sebe mojeg štićenika! - pomisli Margerita.
De La Molu, međutim, bijaše neugodno između te dvije suprotne volje. Dobro je
osjećao, a da to sebi i nije pokušavao tumačiti, smiješnost svojeg položaja. I opet je
Margerita sa svojom ženskom tankoćutnošću bila ona koja ga je izvukla iz tog škripca.
~ 125 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Sire, - reče - mi zaboravljamo da je ubogom ranjeniku potreban odmor! I sama

padam od sanjivosti! Oh, pogledajte!
De La Mol je doista problijedio, no to bijaše zbog posijednih Margeritinih riječi koje
je čuo i protumačio na svoj način.
- Pa, gospođo, - primijeti Henrik - ništa jednostavnije od toga! Zar ne možemo pustiti
gospodina de La Mola da se odmori?
Mladić upravi Margeriti preklinjajući pogled te usprkos nazočnosti obje Veličanstva
klone na jedan stolac, sav slomljen od boli i umora.
Margerita shvati koliko je bilo ljubavi u tom pogledu i očajanja u tom nastupu
slabosti.
- Sire, - reče - Vašem Veličanstvu priliči da tom mladom plemiću koji je stavio na
kocku svoj život za svoga kralja, budući da je dotrčao ovamo da vam javi admiralovu i
Telinjievu smrt kad je i sam bio ranjen... Vašem Veličanstvu priliči, kažem, da mu učini jednu
čast za koju će on biti zahvalan čitavog svog života.
- A koju to? - upita Henrik - Zapovijedajte, ja sam spreman!
- Gospodin de La Mol će noćas spavati do nogu Vašeg Veličanstva, koje će pak spavati
na ovoj počivaljci! A što se pak mene tiče, sa dozvolom svojeg uzvišenog supruga -
pridometne Margerita sa osmijehom - pozvat ću Žijonu i leći u postelju... jer, kunem vam se,
Sire, da između nas troje ja nisam ona koja ima najmanju potrebu za odmorom!
Henrik je imao duha, možda čak i ponešto previše; njegovi prijatelji i njegovi
neprijatelji su mu to kasnije zamjeravali. Međutim, on je shvatio da je ona, koja ga je
prognala sa bračnog loga, stekla pravo na taj postupak upravo uslijed ravnodušnosti što ju
je bio ispoljavao prema njoj. Osim toga, Margerita se maločas bijaše osvetila za
ravnodušnost time što mu je spasla život. Stoga u njegovom odgovoru nije bilo samoljublja.
- Gospođo, - reče kad bi gospodin de La Mol bio u stanju da prijeđe u moje odaje, ja
bih mu ponudio svoju vlastitu postelju!
- Da, - odgovori Margerita - ali vaše odaje u ovome trenutku ne mogu zaštititi ni
jednoga od vas dvojice, i oprez nalaže da Vaše Veličanstvo ostane ovdje do sutra.
- I, ne sačekavši kraljev odgovor, pozove Žijonu te dade pripremiti jastuke za kralja, a
do nogu kralja ležaj za de La Mola, koji je izgledao toliko sretan i toliko zadovoljan zbog te
časti, da bi se čovjek bio mogao zakleti da više ne osjeća svoje rane.
Margerita pak učini pred kraljem ceremoniozan dvorski poklon i, vrativši se u svoju
odaju i dobro je na sve strane zabravivši, ispruži se na svojoj postelji.
- A sad, - reče Margerita samoj sebi - gospodin de La Mol treba sutra da ima
zaštitnika u Luvru, a tko se večeras ogluši, sutra će se kajati!
Potom dade znak Žijoni, koja je čekala na njezine posljednje naloge, da pristupi i da
ih primi. Žijona priđe.
- Žijono, - prišapne joj potiho - potrebno je da sutra, pod bilo kakvim izgovorom, moj
brat vojvoda od Alansona osjeti želju da dođe ovamo prije osam sati ujutru!
U Luvru odbije dva sata.
De La Mol porazgovori časkom sa kraljem o politici. Ovoga pak malo po malo savlada

~ 126 ~
Bosnaunited
 BU&CW

san, te uskoro zahrka u sav glas kao da je spavao na svojem bearnskom kožnatom krevetu.
De La Mol bi možda bio spavao kao i kralj, ali, Margerita nije spavala. Ona se vrtila i
obrtala u svojoj postelji, a taj štropot je uznemiravao mladićeve misli i san.
- Veoma je mlad, - mrmljala je Margerita posred svoje besanice - veoma je plašljiv!
Možda će čak... valja da provjerim... možda će biti čak i smiješan! Lijepe oči, međutim... lijepo
građen, mnogo ljupkosti! Ali, ako li ne bude odvažan...! Bježao je... odriče se vjere... to je
neprijatno! San je započeo tako lijepo... No, pustimo stvari neka teku i prepustimo ih
trostrukom božanstvu one luckaste Henrijete!
Prema jutru Margerita naposljetku zaspi, mrmljajući: »Eros – Kupido – Amor!«
Što žena hoće - bog hoće.
Margerita se nije varala; gnjev koji se nakupio na dnu Katarinina srca uslijed te
lakrdije čiji je zaplet vidjela nemajući moći da bilo što izmijeni na raspletu, nužno se morao
na nekoga izliti. Umjesto da se vrati u svoje odaje, kraljica-majka se popne pravo k svojoj
dvorskoj dami.
Gospođa de Sov je očekivala dvije posjete; nadala se Henrikovoj, a strahovala je od
Katarinina
U postelji, napola odjevena, dok je Dariola bdjela u predsoblju, ona začu kako se u
bravi okreće ključ, a zatim kako se približavaju polaki koraci koji bi se bili činili teškima da
nisu bili prigušeni dubokim sagovima. Nije prepoznala lagani i užurbani Henrikov hod.
Posumnja da je netko zapriječio Dariolu da je dođe obavijestiti te podbočivši se na ruku,
širom otvorivši oči i uši, stane čekati.
Zastor se podiže, i mlada žena, sva drhteći, ugleda kako se pojavljuje Katarina de
Mediči.
Katarina se činila mirnom. Međutim, gospođa de Sov, vična od unazad dvije godine
da je proučava, shvati koliko je taj prividni mir u sebi sakrivao mračnih, a možda i okrutnih
osvetničkih misli.
Ugledavši Katarinu, gospođa de Sov htjede skočiti iz svoje postelje. No Katarina
digne prst kako bi joj naznačila da ostane, a nevoljna Šarlota osta prikovana na svojem
mjestu, skupljajući u svojoj nutrini sve svoje duševne snage kako bi stala licem prema oluji
koja se u tišini spremala.
- Jeste li dostavili ključ kralju Navare? - upita Katarina, a da boja njezina glasa nije
odavala nimalo uzbuđenja. Samo, te riječi izgovorila je usnicama koje su sve više i više
blijedjele.
- Jesam, gospođo... - odgovori Šarlota uzaludno nastojeći da joj glas bude isto tako
siguran kao i Katarinin.
- A da li ste ga vidjeli?
- Koga? - upita gospođa de Sov.
- Kralja Navare!
- Ne, gospođo! Ali, ja ga čekam... mislila sam čak, kad sam čula kako se ključ okreće u
bravi, da to dolazi on.
Začuvši ovaj odgovor koji je kod gospođe de Sov ukazivao ili na savršeno povjerenje,

~ 127 ~
Bosnaunited
 BU&CW

ili pak na krajnje pretvaranje, Katarina ne uzmogne savladati lagani drhtaj. Ona stisne svoju
gojaznu i kratku šaku
- A ipak, dobro si znala - reče sa svojim opakim osmjehom - dobro si znala, Karloto,
da kralj Navare noćas neće doći!
- Ja, gospođo? Da sam to znala?! - poviče Šarlota savršeno dobro odglumljenim
naglaskom iznenađenja.
- Da! Znala si!
- Da ne dođe - reče mlada žena dršćući pri samoj toj pomisli - morala bi ga zacijelo u
tome zapriječiti smrt!
Ono, što je Šarloti davalo smjelost da tako laže, bijaše sigurnost kojom je mogla
očekivati strašnu osvetu u slučaju da se njezina mala izdaja otkrije.
- Ti dakle nisi pisala kralju Navare, Karlota mia? - upita Katarina sa istim onim tihim i
okrutnim smiješkom.
- Nisam, gospođo! - odgovori Šarlota sa divnim izražajem naivnosti. - Vaše
Veličanstvo mi to nije naložilo, čini mi se.
Nastupi trenutak šutnje, za vrijeme kojeg je Katarina gledala gospođu de Sov kao što
zmija gleda pticu koju želi da opčini.
- Ti misliš da si lijepa? - reče zatim Katarina - Misliš da si umješna, zar ne?
- Ne, gospođo! - odgovori Šarlota. - Znam samo da je Vaše Veličanstvo ponekiput bilo
veoma popustljivo prema meni, kada se radilo o mojoj umješnosti i o mojoj ljepoti.
- Pa lijepo, - reče Katarina razžestivši se - ti si se varala ako si to mislila, a ja sam
lagala ako sam ti to rekla! Ti si samo glupača i prava rugoba naspram mojoj kćeri Margo!
- O, to je istina, gospođo! - klikne Šarlota. - I neću čak ni pokušati da to poreknem, a
pogotovo ne vama!
- A k tome - nastavi Katarina - kralj Navare daje mnogo veću prednost mojoj kćeri
nego li tebi, a to nije ono što si htjela, mislim, a ni ono što smo se dogovorile!
- Avaj, gospođo! - klikne Šarlota briznuvši ovoga puta u plač, a da nije imala potrebe
da se imalo prisiljava. - Ako je tako, onda sam veoma nesretna!
- Tako i jeste! - reče Katarina zabadajući poput dvostrukog bodeža dvostruki bljesak
svojih očiju u srce gospođe de Sov.
- Ali, kako dolazite na to? - upita Šarlota.
- Siđi u odaje kraljice Navare, pazza (ludo), i naći ćeš tamo svojeg ljubavnika!
- Oh! - klikne gospođa de Sov. Katarina slegnu ramenima.
- Jesi li kojim slučajem ljubomorna? - upita kraljica-majka.
- Ja?! - otpovrne gospođa de Sov sakupljajući svu svoju snagu koja umalo što je nije
napustila.
- Da, ti! Bila bih znatiželjna da vidim ljubomoru jedne Francuskinje!
- Ah, - dobaci gospođa de Sov - kako bi Vaše Veličanstvo htjelo da budem ljubomorna
drukčije negoli od samoljublja? Ja volim kralja Navare samo onoliko koliko je potrebno za
službu Vašem Veličanstvu!

~ 128 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Katarina se časkom zamišljeno zagleda u nju.

- To što mi tu govoriš može, sve u svemu, biti istina! - promrmlja.
- Vaše Veličanstvo čita u mojem srcu!
- I to srce mi je posve odano?
- Zapovijedajte, gospođo, i prosudit ćete sami!
- E pa lijepo! Budući da se žrtvuješ meni na službu, Karlota, treba, isto tako meni na
službu, da budeš vrlo zaljubljena u kralja Navare, a prije svega vrlo ljubomorna, ljubomorna
poput neke Talijanke.
- Ali, gospođo, - upita Šarlota - na koji je način ljubomorna Talijanka?
- To ću ti reći! - odgovori Katarina.
I, pošto je nekoliko puta klimnula glavom, izađe nečujno i polagano kao što bijaše i
ušla.
Šarlota, sva zbunjena svijetlim pogledom tih očiju raširenih kao u mačke ili pantere,
pogledom koji zbog te proširenosti nije gubio nimalo dubine, pusti Katarinu izaći a da nije
izgovorila ni cigle riječi, a da čak nije svojem dahu dozvolila slobodu da bude čujan, te stane
opet disati tek kad je čula da su se za njom zatvorila vrata i kada je došla Dariola da je
obavijesti da je ta strašna pojava stvarno iščeznula.
- Dariolo, - reče joj tada - dovući jedan naslonjač k mojoj postelji i provedi noć na
tome naslonjaču! Molim te, jer se ne bih usudila ostati sama!
Dariola posluša. Ali, usprkos društvu svoje sobarice koja je ostala pokraj nje, usprkos
svjetiljci za koju je naredila da ostane zapaljena radi većeg umirenja, gospođa de Sov
također zaspa tek ujutro - toliko je u njezinim ušima odzvanjao metalni ton Katarinina
glasa.
Međutim, ma da je zaspala tek u trenutku kada je počeo svitati dan, Margerita se
probudi pri prvom zvuku truba, pri prvom lavežu pasa. Ona smjesta ustane te počne oblačiti
jednu jutarnju haljinu koja je bila koliko smiješno nemarna, toliko i preuzetno skupocjena.
Zatim pozove svoje dvorkinje i dade uvesti u svoje predsoblje plemiće koji bijahu u
redovnoj službi kralja Navare. A potom otvori vrata koja su pod istim ključem zatvarala
Henrika i de La Mola te, dobacivši ovom potonjem umiljati pogled za dobroj utro, pozove
svojeg muža:
- Hajde, Sire, - reče - nije sve u tome što ste naveli gospođu moju majku da povjeruje
ono što nije! Uputno je također i da uvjerite čitav svoj dvor o savršenom razumijevanju koje
među nama vlada. Ali, budite mirni - pridometne sa smijehom - i dobro upamtite moje riječi
što ih okolnosti čine gotovo svečanima; danas će biti posljednji puta što ću Vaše Veličanstvo
staviti na tu okrutnu kušnju!
Kralj Navare se osmjehne i naredi da se uvedu njegovi plemići. U času kad su ga
pozdravljali, on se pričini kao da tek sada opaža da je njegov plašt bio ostao na kraljičinoj
postelji. Izvine im se što ih je ovako primio, uzme svoj plašt iz ruku Margerite, koja je
porumenjela, te ga prikopča o svoja ramena. Potom se okrene prema njima te ih priupita o
novostima u gradu i na dvoru.
Margerita je krajičkom oka opažala neprimjetno začuđenje što ga je na licima
plemića proizvela ta prisnost koja se maločas otkrila između kralja i kraljice Navare, kad li
~ 129 ~
Bosnaunited
 BU&CW

uniđe jedan glasnik u pratnji trojice ili četvorice plemića i najavi vojvodu od Alansona.
Da bi ga navela da dođe, Žijoni je trebalo samo da mu saopći da je kralj proveo noć
kod svoje žene.
Franjo uđe tako žurno da umalo nije, razmičući ih, srušio one koji su ušli pred njim.
Prvi njegov pogled išao je Henrika, a tek drugi Margeritu.
Henrik mu odvrati ljubaznim pozdravom. Margerita namjesti na svojem licu izražaj
najsavršenijeg spokoja.
Još jednim neodređenim, ali ispitivačkim pogledom vojvoda obuhvati čitavu
prostoriju; vidje postelju sa izneređenom posteljinom, dvostruki, od glava ulubljeni jastuk
na njezinom gornjem kraju i kraljev šešir, odbačen na jednoj stolici.
On problijedi. No smjesta se opet sabravši upita:
- Brate Henriče, hoćete li jutros doći da se igrate loptanja s kraljem?
- Da li mi kralj ukazuje čast time što me je odabrao - upita Henrik - ili je to samo
pažnja s vaše strane, šurjače?
- Ma ne, kralj nije o tome govorio - reče vojvoda malko u neprilici - ali, ta zar niste
njegov redoviti suigrač?
Henrik se osmjehne. Jer, od posljednje partije što je bijaše odigrao sa kraljem,
dogodilo se bilo toliko i tako ozbiljnih stvari, te ne bi bilo nimalo začudno da je Karlo IX
promijenio svoje uobičajene suigrače.
- Poći ću! - reče Henrik sa smiješkom.
- Dođite! - odgovori vojvoda.
- Vi idete? - upita Margerita. - Da, sestro!
- Znači da vam se žuri?
- Vrlo mi se žuri.
- A kad bih vas, međutim, zatražila za nekoliko minuta?
Takvo pitanje bijaše iz Margeritinih ustiju tolika rijetkost, da se njezin brat zagleda u
nju naizmjenično crveneći i blijedeći.
»Što mu je naumila reći?« pomisli Henrik, ne manje začuđen negoli vojvoda od
Alansona.
Kao da je pogodila misao svojeg supruga, Margerita se obrati ovome.
- Gospodine, - reče sa ljupkim osmjehom - možete otići k Njegovom Veličanstvu ako
vam je s voljom, jer je tajna, koju imam da otkrijem svojem bratu, vama već poznata, budući
da je molbu, što sam vam je jučer u vezi te tajne upravila, Vaše Veličanstvo malone odbilo.
Ne bih dakle htjela - nastavi Margerita - da Vaše Veličanstvo po drugi puta zamaram izlažući
u njegovom prisustvu jednu želju, koja mu, kako se činilo, nije bila ugodna!
- Ta što je? - upita Franjo gledajući oboje sa začuđen j em.
- Ah, ah, - reče Henrik crveneći od srdžbe - znam što želite reći, gospođo! Zaista,
žalim što nisam u većoj mjeri slobodan! Međutim, ako gospodinu de La Molu već mogu
pružiti gostoprimstvo koje mu i onako ne bi davalo nikakvo osiguranje, ja isto tako ne mogu
ni a da zajedno s vama ne preporučim svojem bratu Alansonu osobu za koju se zanimate.
Možda će - pridometne kako bi učinio još
~ 130 ~
Bosnaunited
 BU&CW

upečatljivijima riječi što smo ih upravo naglasili - možda će moj brat čak i iznaći
neku ideju koja će vam omogućiti da gospodina de La Mola zadržite... ovdje ... pokraj sebe ...
što bi bilo bolje od svega ostaloga, zar ne, gospođo?
»Gle, gle«, reče u sebi Margerita »njih dvojica će udruženi učiniti ono što ni jedan ni
drugi od njih sam ne bi bio učinio!«
I otvori vrata kabineta te pozove mladog ranjenika da izađe, pošto je rekla Henriku:
- Na vama je, gospodine, da rastumačite mojem bratu zbog čega se zanimamo za
gospodina de La Mola!
Uhvaćen u klopku, Henrik ispriča u dvije riječi vojvodi od Alansona - napola
protestantu iz opozicije, kao što je Henrik bio napola katolik iz opreza - de La Molov dolazak
u Pariz, i kako je mladić bio ranjen putem za vrijeme dok mu je donosio jedno pismo od
gospodina d'Oriaka.
Kad se vojvoda okrenuo, de La Mol, koji je izašao iz kabineta, stajao je pred njim.
Ugledavši ga tako lijepog i tako blijedog, pa prema tome dvostruko privlačnog uslijed
njegove ljepote i njegova blijedila, Franjo osjeti kako mu se u dnu duše rađa novi užas.
Margerita ga je zahvatila istovremeno putem ljubomore i putem samoljublja.
- Brate, - reče mu ona - taj mladić će, za to jamčim, biti koristan onome koji će umjeti
da ga upotrijebi. Ako ga prihvatite kao svojeg, on će u vama naći moćnog gospodara, a vi pak
u njemu odanog slugu. U ovim vremenima valja se umjeti okružiti ljudima, brate, a pogotovu
- doda spuštajući glas tako da ju je mogao čuti samo vojvoda od Alansona - a pogotovu ako
je netko častohlepan i ako ima nesreću da je tek treći sin vladarske kuće Francuske!
Ona stavi prst na usta kako bi Franji naznačila da je usprkos ovom otvorenom uvodu
zadržala za se još jedan pozamašan dio svoje misli.
- I osim toga, - doda - možda ćete smatrati, posve suprotno od Henrika, da nije
dolično da taj mladić ostane ovdje blizu mojih odaja ...
- Sestro, - upadne Franjo živahno - gospodin de La Mol, ukoliko mu to, naravno,
odgovara, bit će unutar pola sata smješten u mojem stanu, u kome mislim da nema čega da
se boji. Neka me voli, i voljet ću ga!
Franjo je lagao, jer, u dnu svojeg srca on je de La Mola već mrzio.
- Dobro je, dobro je... znači da se nisam varala! - promrmlja Margerita koja je vidjela
kako kralj Navare nabire obrve - Ha, da bi čovjek vodio, jednoga i drugoga, valja vas voditi
jednoga putem drugoga!
A onda doda nadopunjavajući svoju misao:
- Hajde... »Bravo Margerito!«, rekla bi Henrijeta!
I doista, pola sata kasnije, pošto mu je Margerita dala ozbiljne i poučne upute, de La
Mol je poljubio rub niezine haljine i uspeo se, prilično žustro za jednog ranjenika, uz
stepenice koje su vodile u odaje vojvode od Alansona.
Protekla su dva ili tri dana, tokom kojih se lijepa harmonija, kako se činilo, sve više i
više učvršćivala između Henrika i njegove žene. Henrik je postigao da ne izvrši javno
odreknuće, ali se odrekao na ruke kraljeva ispovjednika te je svakog jutra slušao misu koja
se čitala u Luvru. Uveče bi se javno i na očigled uputio k odajama svoje žene, ušao na glavna
vrata, porazgovorio sa njom koji trenutak, a zatim izašao na mala tajna vrata i popeo se k
~ 131 ~
Bosnaunited
 BU&CW

gospođi de Sov koja nije bila propustila da ga obavijesti o Katarininoj posjeti i o neospornoj
pogibiji što mu je prijetila.
Upućen sa dviju strana, Henrik je dakle udvostručio podozrivost u pogledu
kraljice-majke, i to sa utoliko više razloga što se Katarinino lice neprimjetno počelo
razvedravati. Henrik je dospio čak dotle da je jednog jutra vidio kako se na njezinim
blijedim usnama rascvao dobrohotan smiješak. Toga dana se samo sa najvećom mukom
mogao odlučiti da jede štogod osim jaja koja je lično stavio kuhati, i da pije nešto drugo osim
vode koju je vidio da se pred niegovim sitnim očima crpla iz Sene.
Pokolj se nastavljao, ali je ipak počeo jenjavati. Bijaše upriličeno tako veliko ubijanje
hugenota, da se njihov broj veoma smanjio. Najveći dio je bio mrtav, mnogo njih je pobjeglo,
neki su ostali sakriveni.
S vremena na vrijeme podigla bi se velika povika u ovoj ili onoj četvrti. A to bi bilo
kad bi se otkrio netko od ovih potonjih. Pogubljenje bi tada bilo potajno ili javno, već prema
tome da li se nesretnik zavukao na nekom mjestu bez izlaza, ili pak je mogao bježati. U
ovom potonjem slučaju nastala bi velika radost za četvrt gdje se događaj odvijao. Jer,
umjesto da se smire uslijed istrebljenja svojih neprijatelja, katolici su postajali sve to divljiji,
i što manje ih je preostajalo, to ogorčenije su, kako se činilo, progonili te nesretne ostatke.
Karlu IX se lov na hugenote bio počeo veoma sviđati, a kasnije, kad nije mogao
nastaviti lično, uživao je u bici što ju je proizvodio lov drugih.
Jednoga dana, vraćajući se sa kuglanja, što je zajedno sa loptanjem i lovom
predstavljalo njegovu najomiljeniju zabavu, Karlo IX uđe k svojoj majci, ozarena lica, u
pratnji svojih uobičajenih dvorjanika.
- Majko, - reče poljubivši Firentinku koja je, primijetivši tu njegovu vedrinu, već bila
pokušala da joj odgonetne uzrok - majko, dobre vijesti! Do svih paklenih vragova, znate li
što je novo? Dični kostur gospodina admirala, za kojeg se vjerovalo da se izgubio, opet je
pronađen!
- Aj, aj! - dobaci Katarina.
- Oh, bogo moj, da! Vi ste skupa sa mnom pomislili, zar ne, majko, da su ga psi
iskoristili za svoj svadbeni ručak... ali, ništa od tega! Moj narod, moj dragi narod, moj dobri
narod došao je na jednu ideju: objesio je admirala o monfokonsku kuku:
»Bacili Gašpara odozgor su dolje, Digli ga zatim odozdola gore ...«
- E, pa? - upita Katarina.
- E, pa, dobro moja majko - odgovori Karlo IX - neprestano sam žudio za tim da ga
opet vidim, otkad znam da je mrtav, taj dragi čovjek... Vrijeme je lijepo, sve mi se čini
rascvjetano danas, zrak je pun života i miomirisa, osjećam se izvrsno kao što se još nikad
nisam osjećao... Ako hoćete, majko, pojašit ćemo konje i poći na Monfokon!
- Učinila bih to drage volje, sine moj, - odgovori Katarina - da nisam urekla jedan
sastanak kojeg ne želim propustiti. A onda, za posjetu koja se pravi jednom čovjeku od
važnosti kao što je to gospodin admiral - doda kraljica-majka - valja da se sazove čitav dvor.
Bit će to prilika za promatrače da promatraju i da dođu do zanimljivih opažanja. Vidjet
ćemo tko će se pridružiti, a tko će ostati.
- Vjere mi, u pravu ste, majko! Odgodimo stvar do sutra, to će biti bolje! Dakle,

~ 132 ~
Bosnaunited
 BU&CW

razašaljite svoje pozive, a ja ću svoje, ili bolje, nećemo pozvati nikoga! Reći ćemo samo da
idemo onamo, a poslije toga, biti će svakome na volju! Zbogom, majko, idem da sviram u
rog.
- Istrošit ćete se, Karlo! Ambroaz Pare vam to govori bez prestanka, i u pravu je! To je
za vas prenaporno!
- Ta, ta, ta! - otpovrne Karlo. - Htio bih biti siguran da ću umrijeti samo od toga!
Sahranio bih ovdje sve, pa čak i samog Henrika koji će navodno jednoga dana naslijediti sve
nas, prema onome što tvrdi Nostradamus!
Katarina nabra obrve.
- Sine, - reče - čuvajte se naročito onih stvari koje se čine nemogućima, a dotle...
štedite se!
- Samo dva ili tri lovačka napjeva, da razonodim svoje pse koji se smrtno dosađuju,
jadne životinje! Trebalo je da ih pustim na hugenote, to bi ih bilo razonodilo!
I Karlo IX izađe iz odaje svoje majke, uniđe u svoj kabinet za oružje, skine jedan rog i
zatrubi žestinom koja bi bila poslužila na čast i samome Rolandu. Ljudima bijaše
neshvatljivo kako je iz tog slabog i boležljivog tijela i iz tih blijedih usnica mogao izlaziti
tako snažan dah.
Katarina je doista nekoga očekivala, kao što je to svojem sinu kazala. Časak kasnije,
pošto je ovaj izašao, jedna od njezinih žena priđe da joj nešto prišapne. Kraljica se
osmjehne, ustane, pozdravi osobe koje su bile došle da je obiđu i da joj se poklone, te pođe
za glasnicom.
Firentinac Rene, isti onaj kome je kralj Navare u samo predvečerje bartolomejske
noći bio priredio tako diplomatski doček, upravo je unišao u njezinu molitvenu sobu.
- A, vi ste to, Rene! - klikne Katarina - Čekala sam vas sa nestrpljenjem!
Rene se pokloni.
- Primili ste jučer ono nekoliko riječi što sam vam ih napisala?
- Imao sam čast!
- Jeste li, kao što sam vam rekla, ponovo preispitali horoskop što ga je sačinio Ruđeri
(Ruggieri), a koji se tako dobro poklapa sa onim Nostradamusovim proročanstvom što
kazuje da će sva trojica mojih sinova vladati? Otprije nekoliko dana stvari su se veoma
izmijenile, Rene, i pomislila sam da je lako moguće da su sudbine postale manje zlokobne.
- Gospođo, - odgovori Rene vrteći glavom - Vašem Veličanstvu je dobro poznato da
stvari ne mijenjaju sudbine, već naprotiv, da sudbine upravljaju stvarima.
- Vi ste zato ipak ponovili žrtveni obred, zar ne?
- Jesam, gospođo, - odgovori Rene - jer slušati vas, to mi je prva dužnost!
- Pa? A rezultat?
- Ostao je isti, gospođo.
- Što? Crno janje je i opet tri puta kriknulo?
- I opet, gospođo!
- Znamenje za tri okrutne smrti u mojoj obitelji! - prošapta Katarina.

~ 133 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Nažalost! - potvrdi Rene.

- Nadalje?
- Nadalje, gospođo, u njegovoj iznutrici postojalo je isto ono čudno poremećenie jetre
što smo ga već primijetili kod dvaju prethodnih. Jetra se nagnula u obrnutom smjeru.
- Promjena dinastije! I opet, i opet, i opet?! - progunđa Katarina. - Valja to, međutim,
suzbiti, Rene! - nastavi ona.
Rene odmahne, glavom.
- Resao sam već Vašem Veličanstvu - reče - sudbina upravlja!
- To je tvoje uvjerenje? - upita Katarina.
- Da, gospođo!
- Sjećaš li se horoskopa Ivane d'Albre?
- Da, gospođo!
- De, ponovi ga malko... ja sam ga zaboravila!
- »Vives honorata«, - poče Rene - »morieris reformidata, regina amplifica bere«.
- Što će, mislim, reći: »Za života će te poštivati«... a nedostajalo joj je i ono najnužnije,
toj bijednoj ženi!... »Pred smrt će te se bojati«... a podrugivali smo joj se!... »Biti ćeš veća no što
si bila kao kraljica«... a mrtva je, i njezina veličina, evo, počiva u jednom grobu na koga smo
zaboravili staviti čak i njezino ime!
- Gospođo, Vaše Veličanstvo rđavo tumači to »vives honorata«. Navarska kraljica je
živjela poštovana, doista, jer je za čitava svojeg života uživala ljubav svoje djece i štovanje
svojih pristaša... ljubav i štovanje utoliko iskrenije, ukoliko je bila siromašnija!
- Dobro, - reče Katarina - puštam vam to »za života ćeš biti poštivana«... ali, ono
»morieris reformidata«, hajde da vidimo, kako ćete to protumačiti?
- Kako ću protumačiti? Ništa lakše od toga! Pred smrt će te se bojati!
- Pa lijepo, da li su je se bojali?
- Toliko su je se bojali, gospođo, da ona i ne bi bila mrtva da Vaše Veličanstvo nije od
nje strahovalo! I napokon: »Kao kraljica ti ćeš narasti« ili »Bit ćeš veća no što si bila kao
kraljica«... što je također istina, gospođo, jer, u zamjenu za prolaznu krunu, ona, kao kraljica
i mučenica, ima sada možda nebesku krunu. A povrh toga, tko zna kakva još budućnost čeka
njezin rod na zemlji?
Katarina bijaše krajnje praznovjerna. Ona se zgrozi možda još i više od Reneove
hladnokrvnosti negoli od tvrdokornosti tih proročanstava. A kako je za nju povreda
učtivosti predstavljala priliku da smjelo prebrodi situaciju, ona se iznenada, bez nekog
drugog prijelaza osim nijemog slijeda svojih misli, obrati Reneu:
- Da li je stigalo štogod miomirisa iz Italije? - upita.
- Jest, gospođo.
- Poslat ćete mi jednu škrinjicu!
- Od kojih?
- Od posljednjih, od onih koji... Katarina zasta.
- Od onih što ih je voljela osobito navarska kraljica? - upadne Rene.
~ 134 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Upravo tako!
- Nema potrebe da ih prepariram, zar ne, gospođo? Jer, Vaše je Veličanstvo sada već
isto tako učeno kao i ja!
- Misliš? - dobaci Katarina. - Činjenica je da su djelotvorni!
- Vaše Veličansto nema više ništa drugo da mi kaže? - upita kozmetičar.
- Ne, ne! - odgovori Katarina zamišljeno. - Mislim da ne, bar mi se tako čini... Ukoliko
bi ipak bilo nečeg novog u žrtvenim obredima, javite mi! Uostalom, pustimo jagnjad i
pokušajmo sa kokošima!
- Nažalost, gospođo, plašim se da mijenjajući žrtve nećemo ništa izmijeniti na
predznacima!
- Učini što ti kažem! Rene pozdravi i izađe.
Katarina osta časkom zamišljeno sjediti. Potom ustane i sama te se vrati u svoju
spavaonicu gdje su je čekale njezine dvorjanke i gdje najavi za sutrašnji dan hodočašće na
Monfokon.
Vijest o toj novoj zabavi bude tokom čitave večeri predmet razgovora u dvoru i
brujanja po gradu. Dame dadoše pripremiti svoje najelegantnije toalete, a gospoda pak
svoje paradno oružje i konje. Trgovci zatvoriše dućane i radionice, a gradski besposličari
poubijaše ovdje-ondje nekoliko hugenota prišteđenih za koju dobru priliku, kako bi mogli
admiralovoj lješini podati pristojnu pratnju.
Bilo je mnogo buke tokom čitave večeri i tokom dobranog dijela noći.
La Mol je proživio najturobniji dan na svijetu. a tome danu bijahu predhodila tri ili
Četiri druga dana, koji nisu bili nimalo manje turobni.
Vojvoda od Alansona ga je, kako bi se povinovao Margeritinoj želji, smjestio u svojim
odajama, ali ga otada više nije ni pogledao. La Mol se odjednom, kao neko jadno napušteno
dijete, osjećao lišen nježne tankoćutne i ljupke njege dviju žena, a i samo sjećanje na jednu
od njih bez nrestanka mu je proždiralo misli. Bio je doduše dobio vijest o njoj putem kirurga
Ambroaza Parea. koga mu bijaše poslala, ali te vijesti što ih je prenio čovjek od pedesetak
godina koji nije imao prima ili se gradio da nema pojma o živom zanimanju što ga je de La
Mol gajio za svaku i najmanju stvar koja se odnosila na Margeritu, bijahu veoma nepotpune
i veoma manjkave. Žirona bijaše, istina, jednom došla, naravno u svoje vlastito ime, da se
raspita za ranjenika. Ta posjeta bijaše proizvela učinak sličan učinku zrake sunca u tamnici,
i de La Mol bijaše od nje ostao kao zaslijepljen i neprestano je čekao ponovo pojavljivanje
koje, ma da od onog bijahu protekla dva dana. nije nikako dolazilo.
A kad su ranjeniku, koji ie prizdravljao, doneli vijest o tom sjajnom zboru čitavog
dvora za sutradan, on dade vojvodu od Alansona zamoliti za milost da mu se smije
pridružiti.
Vojvoda se nije čak ni upitao da li je de La Mol u stanju da podnese taj napor. On
samo odgovori:
- Izvrsno! Neka mu dadu jednog od mojih konja.
To je bilo sve što je de La Mol želio. Meštar Ambroaz Pare došao je kao i obično da
mu previje rane. La Mol mu iznese nužnost u kojoj se našao da pojase konja i zamoli ga da
uloži dvostruku pažnju pri stavljanju zavoja. Obje su se rane, uostalom, bile zatvorile, ona na
~ 135 ~
Bosnaunited
 BU&CW

grudima kao i ona na ramenu, i samo ona na ramenu ga je boljela. Obje su bile prevučene
ružičastom kožicom, kao što to priliči ranama na putu ozdravljenja. Meštar Ambroaz Pare ih
pokrije gumiranom svilom koja bijaše u ono doba veoma u modi za slučajeve takve vrste, i
obeća de La Molu, ukoliko se ne bude odviše kretao prilikom predviđenog izleta, da će stvari
proteći kako valja.
La Mol je bio preplavljen radošću. Izuzev izvjesnu slabost prouzrokovanu gubitkom
krvi i laganu omamljenost koja se svodila na isti uzrok, on se osjećao ne može biti bolje.
Uostalom, Margerita će bez sumnje sudjelovati u toj kavalkadi. On će ponovo vidjeti
Margeritu... a kad se prisjećao koliku mu je blagost pričinilo viđenje Žijone, nije imao ni
najmanje sumnje u još mnogo veću djelotvornost viđenja svoje vladarke.
De La Mol upotrijebi dakle jedan dio novca, što ga je na odlasku bio dobio od svoje
obitelji, da bi kupio najljepši usko pripijeni prsluk od bijelog satena i najbogatije izvezeni
haljetak što mu ga je mogao dobaviti krojač u modi. Isti ovaj ga opskrbi i čizmama iz
namirisane kože što su se u to doba nosile. Sve to bude mu doneseno ujutro, samo pola sata
kasnije od vremena za koje to de La Mol bijaše naručio, tako da se nije mogao ni previše
buniti. On se hitro obuče, pogleda u jedno ogledalo i nađe da je dovoljno pristojno odjeven,
očešljan i namirisan kako bi bio sam sa sobom zadovoljan. Naposljetku prijeđe na brzinu
nekoliko puta uokrug svoje sobe i uvjeri se da će, izuzev nešto dosta živih bolova, duševna
sreća ućutkati tjelesne neprijatnosti.
Plašt trešnjeve boje po njegovoj zamisli, koji bijaše ponešto duži no što se tada nosio,
osobito mu je dobro pristajao.
Za vrijeme dok se ovaj prizor odvijao u Luvru, drugi jedan prizor iste naravi zbivao
se u palači Giz. Jedan krupni plemić riđe dlake ispitivao je pred ogledalom crvenkastu prugu
koja mu je na neprijatan način prelazila licem. Češljao je i škropio miomirisom svoje brkove,
a usput je nanosio na tu nesretnu prugu koja se, usprkos svim kozmetičkim sredstvima što
su se u ono doba upotrebljavala, tvrdokorno uvijek opet javljala, nanosio, kažem, trostruku
naslagu bjelila i crvenila. Međutim, kako je taj postupak bio nedostatan, njemu padne na um
jedna ideja: žarko sunce, augustovsko sunce prosipalo je svoje zrake na dvorište. On siđe u
to dvorište, stavi svoj šešir u ruku, a nos u zrak te stane zatvorenih očiju deset minuta šetati,
dragovoljno se izlažući tom proždirućem plamenu koji je nemilosrdno lizao sa neba.
Nakon deset minuta, zahvaljujući sunčanom udaru prve vrste, plemić je dospio do
toga da mu lice bude tako plameno, te je sada pak crvena pruga bila ona koja više nije bila u
Skladu sa svim ostalim i koja se u usporedbi sa ostalim činila žutom. Naš se plemić uza sve
to nije činio manje zadovoljnim tom šarenom dugom, koju je kako je najbolje umio uskladio
sa preostalim licem, zahvaljujući naslazi rumenila što ga je na nju namazao. Poslije toga
obuče veličanstveno odijelo što mu gaje jedan krojač ostavio u njegovoj sobi i prije no što je
i zatražio krojača.
Tako iskićen, namirisan, naoružan od glave do pete, siđe po drugi put u dvorište i
stane milovati jednog velikog crnog konja čija bi ljepota bila bez premca, da nije bilo jedne
male posjekotine koju mu je, na isti način kao i njegovom jahaču, u jednoj od poslednjih
građanskih bitaka nanijela neka njemačka konjička sablja.
Uza sve to, ushićen svojim konjem, kao što bijaše i samim sobom, taj se plemić, kojeg
su naši čitaoci svakako bez po muke prepoznali, nađe u sedlu četvrt sata prije svih ostalih, a
dvorište palače Giz stade odjekivati od njištanja njegova trkača, tome se njištanju, u istoj
~ 136 ~
Bosnaunited
 BU&CW

mjeri kako je uspijevao zagospodariti konjem, počeše pridruživati njegovi »Sto mu

gromova!«, izgovoreni u čitavoj ljestvici tonova. Trenutak zatim, posvema ukroćeni konj
priznavao je svojom podatljivošću i svojim posluhom zakonitu vlast svojeg jahača.
Međutim, pobjeda nije zadobivena bez buke, a ta je buka (našto je naš plemić možda
i računao), privukla na prozor jednu damu, koju naš krotitelj konja pozdravi dubokim
poklonom i koja mu se nasmiješi na najprijatniji način.
Pet minuta kasnije gospođa de Never dade pozvati svojeg upravitelja.
- Gospodine, - upita ga - jesu li gospodinu de Kokonau dali doličan doručak?
- Jeste, gospođo! - odgovori upravitelj - Jutros je jeo čak i sa boljim tekom no obično.
- Dobro je, gospodine! - reče vojvotkinja. Zatim se obrati svojem prvom plemiću.
- Gospodine d'Argisone (d'Arguceu) reče - krenimo u Luvr, i imajte, molim vas, na
oku gospodina grofa Hanibala de Kokona-a, jer on je ranjen, pa prema tome još slab, i ne bih
ni za što na svijetu htjela da mu se desi nesreća. To bi natjeralo u smijeh hugenote koji ga
imaju na zubu još od one blažene noći svetog Bortolomeja!
I gospođa de Never, zajašivši i sama, krene sva ozarena put Luvra gdje je bio sveopći
sastanak.
Bijaše dva sata poslijepodne, kad se niz jahača koji su se prelijevali od zlata, dragulja
i blještavih haljina, pojavio u ulici Sent-Denis, zbio na uglu groblja dez Inosane i razvio na
suncu, između dvaju redova mračnih kuća, poput nekog gmaza svjetlucavih pršljenova.

~ 137 ~
Bosnaunited
 BU&CW

15.

TIJELO MRTVA NEPRIJATELJA VAZDA DOBRO VONJA

Nikakva četa, ma koliko bogato opremljena bila, ne može pružiti pojam o tome
prizoru. Svilenaste, bogate i upadljive haljine što ih je kao blještavu modu Franjo I
zaviještao svojim nasljednicima, nisu se još bile preobrazile u onu preusku i sumornu
odjeću koja se nosila pod Henrikom III, tako da je nošnja Karla IX, manje bogata, ali možda
elegantni ja od one iz prethodnih razdoblja, upadala u oči u svoj svojoj savršenosti
harmoniji. U našim danima ne postoji više nešto čime bi bilo moguće da se usporedi takva
jedna povorka, jer mi smo izražavanje veličajnosti naših svečanosti sveli na simetriju i
uniforme.
Paževi, štitonoše, plemići nižih rodova, psi i konji stupali su sa strane i pozadi,
pretvarajući kraljevsku povorku u pravu armiju. Za tom armijom išla je svjetina, ili, bolje
reći, svjetina je bila posvuda.
Svjetina je koračala, pokraj i ispred. Izvikivala je istovremeno i hlavospjeve i pogrde,
jer u povorci se vidjelo nekoliko preobraćenih kalvinista, a narod je zlopamtilo.
Toga jutra, u nazočnosti Katarine i vojvode de Giza, Karlo IX je kao o nekoj posve
prirodnoj stvari pred Henrikom Navarskim spomenuo da će poći posjetiti monfokoska
vješala, odnosno admiralovo iznakaženo tijelo koje je tamo obješeno. Prvi Henrikov poriv
bijaše da se izvuče iz toga da sudjeluje u tome pohodu. Upravo tu ga je Katarina čekala. Pri
prvim riječima što ih je izgovorio izražavajući svoje gnušanje, ona izmijeni jedan, pogled i
jedan smješak sa vojvodom de Gizom. Henrik uvreba i jedno i drugo, shvati i smjesta se
predomisli.
- Ali, zapravo, - reče - zašto da ne idem? Ja sam katolik, i imam dužnosti naspram
svojoj novoj vjeri!
A onda se obrati Karlu IX.
- Vaše Veličanstvo neka računa na mene! - reče - Bit ću vazda sretan da ga pratim ma
gdje ono pošlo!
I baci oko sebe hitar pogled da bi izbrojao obrve koje su se namrštile.
I upravo onaj, u čitavoj toj povorci, koga su gledali sa možda najviše radoznalosti,
bijaše taj sin bez majke, taj kralj bez kraljevstva, taj pokatoličeni hugenot. Njegova dugačka i
karakteristična pojava, njegovo po nešto vulgarno držanje, njegova familijarnost sa
njegovim podređenima, familijarnost koju je tjerao do stupnja gotovo nedoličnog za jednog
kralja, familijarnost koja je poticala od brđanskih navada njegove mladosti i koju je zadržao
sve do svoje smrti, sve to poslužilo je da ga prepoznaju gledaoci, od kojih su neki vikali:
- Na misu, Henriče, na misu! Na što je Henrik odgovarao:
- Bio sam na njoj jučer, dolazim sa nje danas i opet ću na nju sutra ... Trista mu, čini
~ 138 ~
Bosnaunited
 BU&CW

mi se ipak da je to posve dovoljno!

Što se pak Margerite tiče, ona je na svojem konju bila tako lijepa, tako svježa, tako
elegantna, da je udivljenje oko nje tvorilo čitav koncert, od kojeg su neke note, valja priznati,
bile upravljene i njezinoj družici, gospođi vojvotkinji de Never, koja joj se maločas
pridružila i čiji je bijeli konj, kao da je ponosan na teret što ga nosi, bijesno trzao glavom.
- E, pa, vojvotkinjo, - upita kraljica Navare - što ima novo?
- Pa, gospođo, - odgovori Henrijeta naglas - koliko znam, ništa!
A zatim doda potiho:
- A hugenot? - upita - što je od njega?
- Našla sam mu gotovo sigurno skrovište. - očh govori Margerita - A veliki koljač
ljudi, što si uradila sa njim?
- Htio je da prisustvuje svečanosti. Jaši na bojnom konju gospodina de Nevera, konju
velikom poput slona! To je konjanik da ti natjera strah u kosti! Dozvolila sam mu da
prisustvuje ceremoniji jer sam mislila da se tvoj hugenot opreza radi zadržava u svojoj sobi,
i da se na taj način ne moramo plašiti nikakvog sukoba.
- Eh, vjere mi, - odgovora Margerita sa smiješkom - pa sve da je i ovdje, kao što nije,
mislim da zbog toga ne bi bilo sukoba. Lijep je taj dječak, taj moj hugenot, ali i ništa drugo!
On je golubica, a ne orao! On guguta, ali ne grize. A napokon, - dobaci naglaskom koji se ne
može opisati, i sliježući lagano ramenima - a napokon, možda smo mi mislili da je hugenot,
dok je on zapravo bramanac, i njegova mu vjera brani da prolijeva krv...!
- Ali, ta gdje je vojvoda od Alansona ? - upita Henrijeta - Nikako ga ne vidim!
- Zacijelo će nas stići. Boljele su ga oči jutros, i želio je da ne ide. Međutim, budući da
je poznato da on, kako ne bi bio istog mišljenja kao i njegov brat Karlo i njegov brat Henrik,
naginje k hugenotima, dali su mu na znanje da bi kralj mogao krivo protumačiti njegov
izostanak, i on se predomislio. Ali, evo, gle, ljudi gledaju, viču tamo dolje, mora da je to on
došao kroz kapiju Monmartr (Montmartre).
- Doista, to je on, prepoznajem ga! - reče Henrijeta - Stvarno! Pa danas dobro izgleda!
Otprije nekog vremena se osobito dotjeruje; mora da je zaljubljen! Ta pogledajte kako je
dobro biti princ kraljevske krvi; on jaše kasom preko sviju, a svi se sklanjaju!
- Stvarno! - reče kroz smijeh Margerita - Smoždit će nas! Prosti me bože! Ta dajte da
se sklone vaši plemići, vojvotkinjo! Jer, evo jednoga koji će se dati pregaziti, ako se ne bude
sklonio!
- Oh, to je moj Neustrašivi! - poviče vojvotkinja - Pogledaj! Ta pogledaj!
Kokona je doista bio napustio svoje mjesto u redu, kako bi se približio gospođi de
Never. Ali, upravo u trenutku kada je prelazio tu neku vrstu vanjskog bedema koji je dijelio
ulicu od pregrada Sen-Denis, jedan se konjanik iz pratnje vojvode od Alansona, uzalud
pokušavajući da zadrži svojeg bijesnog konja, zaleti i udari ravno u Kokona-a. Ovaj se od
udara zanjiha na svojem ogromnom konju, šešir mu umalo ne padne, i on se, zadržavši ga,
sav bijesan okrene.
- Gospode! - šapne Margerita nagnuvši se uhu svoje prijateljice - Gospodin de La Mol!
- Onaj lijepi, blijedi mladić?! - poviče vojvotkinja koja nije bila kadra da zagospodari
svojim prvim utiskom.
~ 139 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Da, da! Upravo onaj koji umalo što nije oborio tvojeg Pijemontežanina!
- Oh! - reče vojvotkinja. - Ta dogodit će se strašne stvari! Oni se gledaju, oni se
prepoznaju!
I doista, Kokona je, okrenuvši se, prepoznao de La Molovo lice pa je od iznenađenja
ispustio uzde svojeg konja, jer je bio uvjeren da je svog nekadašnjeg druga ubio, ili bar da ga
je za izvjesno vrijeme izbacio iz okršaja. De La Mol sa svoje strane također prepozna
Kokona-a i osjeti kako mu se licem penje žar. Tokom nekoliko sekundi, koje su bile dostatne
za izražaj svih osjećaja što su ih u sebi gajila ta dva čovjeka, oni su se probadali pogledima
od kojih su dvije žene pretnule. A zatim de La Mol, pošto je pogledao oko sebe i pošto je bez
sumnje shvatio da je ovo mjesto veoma neprikladno za obračunavanje, podbode svojeg
konja i vrati se vojvodi od Alansona. Kokona osta načas nepomičan na istom mjestu, vrtajući
svoj brk i usukujući ga toliko da je njegovim vrhom malone izbio sebi oko, a potom, vidjevši
da se de La Mol udaljava bez ijedne daljne riječi, stavi se i sam u pokret.
- Ah, ah, - reče Margerita sa bolnim prezirom - znači, nisam se varala ... Oh, ovaj puta
to je previše!
I ugrize se za usnu sve do krvi.
- Veoma je zgodan! - reče vojvotkinja sućutno.
Upravo toga trenutka vojvoda od Alansona zauzeo je svoje mjesto iza kralja i
kraljice-majke, tako da su njegovi plemići, pridružujući mu se, bili prinuđeni proći ispred
Margerite i vojvotkinje de Never. La Mol, prolazeći također ispred dviju princeza, skine svoj
šešir, pozdravi kraljicu poklonivši se sve do vrata svojeg konja te ostane otkrite glave
čekajući da ga Njezino Veličanstvo počasti pogledom.
Ali Margerita okrene ponosito glavu.
De La Mol bez sumnje pročita na kraljičinom licu izraz prezira, i njegovo se blijedilo
pretvori u olovno sivilo. A povrh toga, kako ne bi pao sa svojeg konja, bude prinuđen da se
uhvati za njegovu grivu.
- O, o! - klikne Henrijeta. - Ta pogledaj, okrutnice nijedna! Ta njemu će pozliti!
- No krasno! - dobaci kraljica sa poražavajućim osmijehom. - Samo bi nam još to
trebalo!... Imaš li miomirisnih soli?
Gospođa de Never se prevarila.
De La Mol je, zateturavši, opet povratio svoje snage, uspravio se na svojem konju i
krenuo da ponovo zauzme svoje mjesto u pratnji vojvode od Alansona.
U međuvremenu je povonka nastavila napredovanje. Pojavila se sumorna silhueta
vješala što ih je podigao i po prvi puta iskušao Engen de Marinji (Enguerrand de Marigny).
Još nikad nisu bila tako dobro napučena kao sada.
Glasnici i garde stupiše naprijed i porazmjestiše se širok krug oko ograde. Pri
njihovom dolasku, gavrani koji su sjedili na vješalima odletješe nezadovoljno grakćući.
Vješala što su se dizala na Monfokonu obično su sa svojim stupovima pružala
sklonište psima koje je privlačio česti plijen, i filozofski nastrojenim lupežima koji su
dolazili da razmišljaju o žalosnoj promjenljivosti sreće.
Toga dana na Monfokonu nije, bar na izgled, bilo ni pasa ni lupeža. Garda i glasnici
bili su one prve tjerali istovremeno s gavranima, a ovi drugi pomiješali su se pak među
~ 140 ~
Bosnaunited
 BU&CW

mnoštvo kako bi tu izveli poneki od onih dobrih poteza što predstavljaju nasmijanu stranu
promjenljivosti njihova zanata.
Povorka se približavala. Kralj i Katarina stigoše prvi, a za njima su dolazili vojvoda
od Anžua, vojvoda od Alansona, kralj Navare, gospodin de Giz i njihovi plemići; zatim
gospođa Margerita, vojvotkinja de Never i sve one žene koje su tvorile ono što su nazivali
»kraljičinim letećim eskadronom« zatim paževi, konjušari, sluge i narod, u svemu deset
hiljada osoba.
Na glavnim vješalima visila je jedna bezoblična masa, jedna crna lješina uprljana
usirenom krvlju i blatom koje je pobijelilo od novih naslaga prašine. Lješini je nedostajala
glava, a objesili su je za noge. A osim toga, svjetina, domišljata kao i uvijek, bijaše
nadomjestila glavu gužvom od slame na koju je stavljena maska, a neki podrugljivac, koji je
poznavao navade gospodina admirala, bijaše u usta te maske zataknuo i čačkalicu.
Bijaše to prizor stravičan i osebujan u isti mah; sva ta elegantna gospoda i sve te
lijepe dame, kako defiliraju poput neke procesije iz Gojina kista posred tih pocrnjelih
kostura i tih vješala dugačkih golih krakova. Što bučnije je bilo veselje posjetilaca, to više je
odudaralo od sumorne tišine i hladne bešćutnosti tih lješina, tih predmeta za šalu što su
tjerali jezu u kosti čak i onima koji su te šale zbijali.
Mnogi su na jedvite jade podnijeli taj prizor. A u skupini preobraćenih hugenota
mogao se po svojem bljedilu raspoznati Henrik koji, ma koliko bilo njegovo
samosaviadavanje i ma kako bio visok stupanj umjetnosti pretvaranja kojim ga je nebo
obdarilo, više nije mogao izdržati. On se izgovori na kužni vonj što su ga širile ljudske
olupine te, pristupivši Karlu IX koji se bijaše usporedo sa Katarinom zaustavio pred
admiralovim ostacima, reče:
- Sire, ne nalazi li Vaše Veličanstvo da ova jadna lješina vonja odveć rđavo, a da
bismo se još duže ovdje zadržavali?
- Misliš li, Henriče? - dobaci Karlo IX čije su se oči krijesile divljom radošću.
- Da, Sire!
- Pa eto, ja, ja ne dijelim tvoje mišljenje... Tijelo mrtva neprijatelja vazda dobro vonja!
- Vjere mi, Sire, - reče de Tavan - budući da je Vaše Veličanstvo znalo da ćemo poći
malko u posjete gospođinu admiralu, trebalo je da pozove Petra Ronsara, svog učitelja
poezije! On bi bio na licu mjesta sastavio epitaf starome Gašparu!
- Zato nam nije potreban on! - reče Karlo IX - Napravit ćemo to i sami... Na primjer,
poslušajte ovo, gospodo! - reče pošto je časkom porazmislio:
- »Ovdje počiva… al' nisu ovo riječi prave… To za nj bi bile počasti premnoge! Ovdje
admiral obješen za noge visi... u pomanjkanju glave.«
- Bravo! Bravo! - kliknuše katolički plemići svi u jedan glas, dok su preobraćeni
hugenoti nabirali obrve i šutjeli.
Henrik pak, budući da je razgovarao sa Margeritom i gospođom de Never, pričini se
da to nije čuo.
- Hajdemo, hajdemo, gospodine! - reče Katarina kojoj je, usprkos miomirisima kojima
je bila natopljena, taj vonj počinjao biti nelagodan - Hajdemo! Nema tako dobrog društva
kojeg čovjek ne bi napustio! Kažimo gospodinu admiralu zbogom i vratimo se u Pariz!

~ 141 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Ona učini ironičnu kretnju glavom klimnuvši kao da se oprašta od kakvog prijatelja
te vrativši se na čelo kolone krene opet natrag na put, dok je povorka prolazila pokraj
Kolonjieve lješine.
Sunce je zalazilo za obzorjem.
Mrioštvo se natisne u stopu za Njihovim Veličanstvima kako bi do kraja uživalo u
veličajnostima povorke i pojedinostima tog prizora, a kradljivci krenuše sa mnoštvom, tako
da deset minuta poslije kraljevog odlaska nije bilo više nikoga kod unakažene admiralove
lješine, oko koje je počeo ćarlijati pravi večernji povjetarac.
Kad smo rekli da nije bilo nikoga, prevarili smo se. Jedan plemić koji je jahao crnog
konja i koji je u času kada je bio počašćen nazočnošću vladara i prinčeva sigurno nije mogao
do mile volje razgledati to bezoblično i pocrnjelo truplo, ostao je kao posle dnji i zabavio se
time da prouči u svim njihovim pojedinostima lance, kuke, kamene stupove, ukratko vješala
koja su mu se, njemu koji je u Pariz stigao tek otprije nekoliko dana i koji nije poznavao
usavršavanja što ih prijestolnica u svakom pogledu donosi, činila bez sumnje uzorom svega
najstrašnijeg i najružnijeg što čovjek može da iznađe.
Nema potrebe da našim čitaocima kažemo da je taj čovjek bio naš prijatelj Kokona.
Jedno vješto žensko oko bijaše ga uzalud tražilo u povorci i pretraživalo njezine redove, a da
ga nije uspjelo ponovo pronaći.
Gospodin de Kokona nalazio se dakle, kao što smo to rekli, sav u zanosu ispred tog
djela Engerana de Marinjija.
Međutim, ta žena nije bila jedina koja je tražila gospodina de Kokona-a. Drugom
jednom plemiću, značajnom po svojem prsluku od bijela satena i svojoj galantnoj perjanici,
pošto bijaše zagledao naprijed i na obje strane, padne na um da pogleda unazad, te spazi
kako se visoki Kokonov stas i golema silhueta njegova konja snažno ocrtavaju na nebu
porumenjelom od poslednjih odbljesaka zalazećeg sunca.
Tada plemić sa prslukom od bijelog satena napusti put kojim je kretala čitava
skupina, pođe jednim malim puteljkom te se, opisavši jedan luk, vrati prema vješalima.
Gotovo smjesta se dama, u kojoj smo prepoznali vojvotkinju de Never, kao što smo u
onom krupnom plemiću na crnom konju prepoznali gospodina de Kokona-a, prikuči
Margeriti te joj reče:
- Mi smo se obje prevarile, Margerito, jer Pijemontežanin je zaostao pozadi, a
gospodin de La Mol je pošao za njim!
- Sto mu gromova! - odgovori Margerita nasmijavši se - Znači, ipak će se nešto
dogoditi! Vjere mi, priznajem da mi ne bi bilo krivo da promijenim svoje mišljenje u pogledu
njega!
Margerita se zatim obazre i ugleda kako de La Mol stvarno izvodi manevar što smo
ga spomenuli.
Sada dakle bude red na objim princezama da napuste povorku. Prilika bijaše
najpovoljnija; zaokretali su kod jednog puteljka koji bijaše oivičen širokim džbunjem i koji
se uspinjao i uspinjući se prolazio na tridesetak koraka od vješala. Gospođa de Never šapne
jednu riječ na uho svojem kapetanu, Margerita dade jedan znak Žijoni, i četiri se osobe
uputiše tim poprečnim puteljkom da bi se sakrile u zasjedu za grmom što se nalazio najbliže
mjestu na kome se imala odigrati scena kojoj su kanda željeli prisustvovati kao gledaoci.
~ 142 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Ovo mjesto bijaše, kao što smo rekli, udaljeno otprilike trideset koraka od Onog na kojemu
je Kokona sav ushićen i sav u zanosu gestikulirao pred gospodinom admiralom.
Margerita se spusti sa svojeg konja, gospođa de Never i Žijona učiniše to isto.
Kapetan sjaše također te skupi u svojim rukama uzde četiriju životinja. Jedan busen trave,
svjež i obilat, pružio je trima ženama sjedište kakvoga princeze nerijetko uzalud priželjkuju.
Jedna svijetla pruga na nebu dozvoljavala im je da im ne izmakne ni najmanja
pojedinost.
De La Mol bijaše opisao svoj krug. Vrativši se stane iza Kokona-a, ispruži ruku i lupne
ga po ramenu.
Pijemontežanin se obazre.
- Oh! - reče - To dakle nije bio nikakav sant Vi još živite!
- Da, gospodine! - otpovrne de La Mol - Da, ja još živim. To nije vaša krivnja, ali
napokon, ja živim!
- Sto mu gromova! - nastavi Kokona. - Dobro vas prepoznajem unatoč vašem
blijedom izgledu! Bili ste rumeniji nego sada, kad smo se poslednji puta vidjeli!
- A ja, - otpovrne de La Mol - ja vas također prepoznajem unatoč toj žutoj pruzi što
vam prelazi licem. Bili ste blijedi nego sada, onda kad sam vam je napravio!
Kokona se ugrize za usnu. Ali, kanda odlučan da produži razgovor u ironičnom tonu,
nastavi:
- Čudno je, zar ne, gospodine de La Mole, a pogotovu jednom hugenotu, da može
gledati gospodina admirala obješenog o tu željeznu kukicu? A kad pomislim da ima ljudi
dovoljno pretjeranih da bi nas optuživali da smo ubijali sve do hugenotića na majčinoj sisi!
- Grole! - reče de La Mol naklonivši se - Ja više nisam hugenot, ja imam sreću da
budem katolik.
- O! - klikne Kokona prasnuvši u smijeh - Vi ste se preobratili, gospodine! O, kolike li
spretnosti!
- Gospodine, - nastavi de La Mol jednakom ozbiljnošću i jednakom učtivošću - bio
sam učinio zavjet da ću se obratiti ako budem izmakao pokolju.
- Grofe, - odgovori Pijemontežanin - to je veoma mudar zavjet, i ja vam na njemu
čestitam! Da niste učinili još i koji drugi?
- Da, svakako, gospodine! - otpovrne de La Mol gladeći svojeg konja sa savršenim
spokojem.
- A koji je to? - upita Kokona.
- Taj da vas okačim tamo gore, vidite li, o onaj mali klin koji kao da vas čeka iznad
gospodina de Kolinjija!
- Što?! - klikne Kokona - Ovakvog kao što me vidite, ovako posve čilog i živog?!
- Ne, gospodine! Tek pošto vam budem zatjerao svoj mač kroz tijelo.
Kokona se zajapuri, a njegove zelene oči sjevnuše poput plamenova.
- Vidi, vidi! - dobaci podrugujući se - O onaj klin!
- Da! - ponovi de La Mol - O onaj klin!

~ 143 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Vi niste za to dovoljno visoki, maleni moj gospođine! - primijeti Kokona.

- Onda ću se popeti na vašeg konja, veliki moj koljaču ljudi! - otpovrne de La Mol. - Aj,
mislite li, dragi moj gospodine Hanibalu de Kokona, da se mogu nekažnjeno mučki ubijati
ljudi, pod čestitim i časnim izgovorom da ih je stotina protiv jednoga? O ne! Dolazi dan kada
čovjek ponovo nalazi svojeg čovjeka, ja mislim da je taj dan danas došao! Imao bih veliku
želju da vam smrskam tu vašu gadnu glavurdu hicem iz pištolje, ali, što mogu! Rđavo bih
nanišanio, jer moja mi ruka još drhti od rana što ste mi ih tako izdajnički nanijeli!
- Moju gadnu glavurdu!! - zaurla Kokona đipnuvši sa svojeg konja. - Sjašite! Brže,
brže, gospodine grofe! Potegnimo!
I dohvati svoj rapir.
- Čini mi se da je tvoj hugenot rekao »gadna glavurda!« - šapne vojvotkinja de Never
Margeriti na uho. - Nalaziš li da je ružan?
- Šarmantan je! - odgovori Margerita sa smijehom. - Prisiljena sam da kažem da je
gospodin de La Mol u bijesu nepravedan. Ali... pst! Gledajmo!
I doista, de La Mol sjaha istom hitrinom koju je u to bio uložio i Kokona. Otkači svoj
plašt trešnjeve boje, ostavi ga na zemlji, potegne svoj rapir i zauzme stav za borbu.
- Jao! zastenje ispruživši ruku.
- Uf! - promrsi Kokona istegnuvši svoju. Jer, obojica, kao što se sjećamo, bijahu
ranjena u rame i obojici su odviše živahne kretnje uzrokovale bol.
Za grmom se začuje prigušen smijeh. Princese se nisu mogle posvema suzdržati
videći gdje oba borca trljaju svoja ramena kriveći pritom lica. Taj smijeh je dopro do dvojice
plemića koji nisu znali da imaju svjedoke i koji, okrenuvši se, prepoznaše svoje dame.
De La Mol ponovo zauzme stav, nepomičan poput nekog automata, a Kokona
zamahnu mačem, sa jednim od svojih najupečatljivijih »Sto mu gromova!«
- Oh, oh, pa oni su se ozbiljno dohvatili, oni će se poubijati ako tu ne napravimo reda!
Dosta je šale! Hej, gospodo, hej! - poviče Margerita.
- Ostavi, ostavi! - vikne Henrijeta koja se, budući da ga je već bila vidjela na djelu, u
dnu svojeg srca nadala da će Kokona isto tako lako svršiti sa La Molom kao što je svršio i s
dvojicom Merkandonovih nećaka i s njegovim sinom.
- Ah, oni su ovako uistinu veoma lijepi! - klikne Margerita. - Pogledaj, reklo bi se da
rigaju vatru!
I zaista, bitka, koja se bijaše započela podrugivanjem i izazovima postala je nijema
otkad su dvojica borca ukrstila mačeve. Obojica su se branila svom snagom, a jedan i drugi
je, pri svakoj odviše nagloj kretnji, bio prisiljen da savlada bolni drhtaj izazvan starim
ranama. Međutim, ukočenih i sijevajnćih očiju, poluotvorenih ustiju, stisnutih zubiju, de lis.
Mol je napredovao malim, sigurnim i oštrim koracima potiskujući svojeg protivnika koji je,
spoznavši u njemu majstora na polju oružja, uzmicao, doduše, također korak po korak, ali
ipak uzmicao. Obojica stigoše tako sve do ivice grabe na čijoj su se suprotnoj strani nalazili
gledaoci. Tu se, kao da je njegov uzmak bio samo proračunat trik kako bi se približio svojoj
dami, Kokona zaustavi te prilikom jedne ponešto odviše otkrite i široke de La Molove
kretnje izvede brzinom munje direktni udarac. Istog trena se de La Molov prsluk od bijelog
satena oboji crvenom mrljom koja se sve to više povećavala.

~ 144 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Hrabro! - poviče vojvotkinja de Never.

- Ah, nevoljni de La Mol! - krikne bolno Margerita.
De La Mol začuje taj krik, dobaci kraljici jedan od onih pogleda što prodiru u srce
dublje od vrška nekog mača te nakon jednog lažnog kruga zabode sve do kraja.
Ovoga puta dvije žene ispustiše dva krika koji se stopio u jedan jedini. Vršak de La
Molovog rapira bijaše se pojavio, sav okrvavljen, za Kokonaovim leđima.
Međutim ni jedan ni drugi se ne sruši. Obojica ostadoše na nogama, gledajući jedan
drugog otvorenih ustiju, i jedan i drugi osjećajući da će pri najmanjem pokretu što bi ga
učinio, izgubiti ravnotežu. Najposlije se Pijemontežanin koji je bio ranjen opasnije od svojeg
protivnika i koji je osjetio da mu zajedno sa krvlju ističu i snage, sruši na de La Mola,
povlačeći ga jednom rukom, dok je drugom nastojao da potegne svoj bodež. De La Mol pak
sa svoje strane skupi svu svoju snagu, podigne ruku i sruči držak svojeg rapira u sredinu
Kokonaova čela. Ovaj se, omamljen udarcem, sruši, ali padajući povuče sa sobom i svojeg
protivnika, tako da se obojica otkotrljaše u grabu.
Margerita i vojvotkinja de Never, videći da oni onako polumrtvi, kao što su bili, još
uvijek nastoje da se dokrajče, smjesta pohrliše dolje uz pomoć kapetana garde. Ali, i prije no
što su stigle do njih, njihove se ruke opustiše, njihove oči sklopiše, i oba se borca, ispustivši
svoje mačeve, ukrutiše u krajnjem grču.
Velik potok krvi pjenio se oko njih.
- O, hrabri, hrabri de La Mole! - poviče Margerita koja nije bila kadra da još duže
zatvara u svojoj nutrini svoje udivljenje. - Ah, oprosti, hiljadu puta oprosti što sam te
osumnjičila!
I njezine se oči napuniše suzama.
Avaj, avaj! Vrijdeni Hanibalu! - šapne vojvotkinja - Recite, recite, gospođo, jeste li
ikada vidjeli dva neustrašivija lava?
I brižne u plač.
- Nebesa! Kakvi udarci! - reče kapetan pokušavajući da zaustavi krv što je tekla u
potocima. - Hej! Vi tamo, koji dolazite! Dođite malko brže!
I doista, neki čovjek, koji je sjedio na prednjem dijelu neke vrste crveno obojenih
taljiga, približavao se u večernjoj pomrčini pjevajući stari napjev na koji ga je, nema sumnje,
podsjetilo čudo sa groblja dez Inosan:

»Ljepi glogu raspupani,

Rascvjetani,
Pokraj lijepe rijeke,
Odjeven si sve do tala
Grozdovima Divljih crnih boba.
Slavuj-ptičić, mali pjesnik Novovjesnik,
Udvarajuć se svojoj dragoj,

~ 145 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Ljubav lakša da mu bude,

Gnijezdo vije
Svakog ljeta pod tim granjem.
Živi, da te nikad munja,
Živ mi bio!
Živi, da te nikad munja,
Ili vjetar, ili vrijeme,
II' sjekira
Ne obore sve do ...«

- Hej, vi! - ponovi kapetan - Ta dođite kad vas se zove! Zar ne vidite da je ovim
plemićima potrebna pomoć?!
Èovjek na taljigama, čija je odvratna vanjština i surovo lice tvorilo čudnu opreku sa
blagom i bukoličnom pjesmicom što smo je maločas naveli, zaustavi tada svojeg konja, siđe i
nagne se nad ta dva tijela.
- Lijepih li rana! - reče - No ja zadajem još i ljepših !
- Ta tko ste vi? - upita Margerita osjećajući i protiv svoje volje neku izvjesnu grozu
koju nije imala snage savladati.
- Gospođo, - odgovori čovjek poklonivši se sve do zemlje - ja sam meštar Kaboš
(Caboche), krvnik sudišta grada Pariza, i došao sam da okačim o ova vješala nekoliko
momaka da prave društvo gospodinu admiralu.
- E, lijepo, a ja, ja sam kraljica Navare! - reče Margerita. - Izbacite svoje lješine,
prostrite u svojim taljigama pokrivače naših konja i povežite lagano i pažljivo ova dva
plemića za nama u Luvr!

~ 146 ~
Bosnaunited
 BU&CW

16.

SUBRAT MEŠTRA AMBROAZ-a PARE-a

Taljige u koje bijahu smjestili Kokona-a i La Mola vratiše se put Pariza slijedeći u
pomrčini grupu koja im je služila kao vodič. Zaustaviše se kod Luvra, a vozač dobije bogatu
plaću. Ranjenike dadoše prenijeti u odaje gospodina vojvode od Alansona te poslaše da se
potraži meštar Ambroaz Pare.
Kada je ovaj stigao, ni jedan ni drugi nije se još bio povratio k svijesti.
Od njih dvojice de La Mol bijaše manje ozlijeđen; ubod rapira bijaše ga zadesio ispod
desnog pazuha, ali nije povrijedio ni jedan važni organ. Kokonau pak bijahu probodena
pluća, a uslijed zraka koji je izlazio iz rane zatitrao je plamen jedne primaknute svijeće.
Meštar Ambroaz Pare nije jamčio za Kokona-a.
Gospođa de Never je očajavala. Ona je bila ta koja, pouzdavajući se u
Pijemontežaninovu snagu, spretnost i odvažnost, bijaše spriječila Margeritu da se usprotivi
borbi. Bila bi svakako Kokona-a dala odnijeti u palaču Giz kako bi mu u toj drugoj prilici
ponovo pružila njegu kao i u prvoj, ali, njezin je muž mogao svakog časa stići iz Rima i naći
da je ponešto čudnovato to smještanje jednog uljeza u bračno obitavalište.
Da bi sakrila uzroke tih rana, Margerita je dvojicu mladića dala odnijeti k svome
bratu, gdje je jedan od njih, uostalom ionako već bio smješten, i rekla da su to dva plemića
koji su pali sa svojih konja za vrijeme te šetnje. Ali, istina se razglasila uslijed udivljenja
kapetana koji je bio svjedok borbe, i ubrzo se na dvoru pročulo da su se upravo rodila
dvojica prefinjenih galana u osvitu svoje slave.
Njegovani od jednog te istog kirurga koji je svoju skrb dijelio ravnomjerno među
njima, dvojica ranjenika prođoše pojedine faze prizdravljanja što su proizlazile iz veće ili
manje težine njihovih ozljeda. La Mol, koji bijaše manje pogođen, vrati se k svijesti kao prvi.
Što se pak tiče Kokona-a, njega je zahvatila strašna groznica, i njegov povratak u život
očitovao se svim znakovima najužasnijeg delirija.
Iako zatvoren u istoj sobi kao i Kokona, de La Mol, osvijestivši se, nije vidjeo svojeg
sudruga, ili bar nije nikakvim znakom pokazao da ga vidi. Kokona, naprotiv, otvorivši
ponovo oči, upre ih u de La Mola, i to sa jednim izražajem koji bi bio mogao dokazati da krv
što ju je Pijemontežanin bio izgubio nije ni po čemu umanjila strasti njegovog vatrenog
temperamenta.
Kokona pomisli da sanja i da u snu ponovo susreće neprijatelja za kojeg je dva puta
povjerovao da ga je ubio. Samo, taj san se duljio preko mjere. Pošto je vidio de La Mola kako
leži kao i on sam, kako ga je kao i njega samog previo kirurg, vidje kako se La Mol pridiže na
krevetu, na kome je on sam bio još prikovan groznicom, malaksalošću i bolovima, zatim
kako se iz njega diže, zatim kako hoda podruku sa kirurgom, zatim kako hoda uz pomoć

~ 147 ~
Bosnaunited
 BU&CW

jednog štapa i zatim, napokon, kako hoda posve sam.

Kokona, svejednako u deliriju, promatrao je sve te različite odsjeke prizđravljanja
svojeg sudruga pogledom sad nemoćnim, sad gnjevnim, ali uvijek prijetećim.
Sve to tvorilo je u uzavrelom Pijemontežaninovom duhu zastrašujući mješavinu
fantastičnog i realnog. Za njega de La Mol bijaše mrtav, posve mrtav, pa čak prije i dva puta
mrtav negoli jedamputa, a ipak, prepoznavao je sjenu toga de La Mola gdje leži u postelji
jednakoj kao što bijaše i njegova. A onda ugleda, kao što smo rekli, gdje ta sjena ustaje,
zatim gdje ta sjena korača i, strašne li stvari, gdje korača prema njegovom krevetu! Ta sjena,
od koje bi Kokona bio htio pobjeći pa makar i na dno pakla, priđe ravno k njemu, zaustavi se
kod njegova uzglavlja, stojeći uspravno i gledajući ga. Bilo je u njegovim crtama čak i nekog
osjećaja blagosti i sućuti kojeg Kokona shvati kao izražaj paklenske poruge.
Tada se u tome duhu, još i bolesnijem možda no što to bijaše tijelo, rasplamsa slijepa
strast za osvetom. Kokona-a zaokupi još samo jedna jedina briga, a ta bijaše da sebi pribavi
bilo kakvo oružje te da tim oružjem udari na to de La Molovo tijelo ili tu de La Molovu sjenu
što ga je tako okrutno mučila. Njegova odjeća bijaše odložena na jedan stolac, a zatim
odnesena, jer, kako je bila sva uprljana krvlju, smatrali su uputnim da je uklone iz
ranjenikove blizine. Ali, na istoj toj stolici bili su ostavili njegov bodež, za koji su
pretpostavljali da još zadugo neće imati potrebe da se njime posluži.
Kokona ugleda bodež. Tokom triju noći, koristeći se vremenom kad je de La Mol
spavao, pokušavao je da ispruži ruku do bodeža. Tri puta ponestalo mu je snage i on se
onesvijestio. Najposlije, četvrte noći, on dosegne oružje, zgrabi ga vršcima svojih zgrčenih
prstiju te ga zajecavši od boli sakrije pod svojim jastukom.
Idućeg dana Kokona vidje nešto dotle neviđeno: de La Molova sjena, koja je, kako se
činilo, svakog dana poprimala sve to novih snaga, dok je on sam, bez prestanka zaposjednut
tom strašnom vizijom, svoje vlastite trošio u vječnom snovanju urote koja je trebalo da ga
od nje oslobodi... de La Molova, dakle, sjena, postavši sve to čilija, obiđe, zamišljena izgleda,
dva ili tri kruga po sobi, a zatim naposljetku, pošto je ogrnula svoj plašt, opasala svoj rapir i
pokrila glavu pustenim šeširom široka oboda, otvori vrata i izađe.
Kokona odahne. Povjerovao je da se otarasio svog fantoma. Tokom dva ili tri sata
njegova je krv kružila njegovim žilama smirenije i svježije no ijednom dosad od trenutka
dvoboja naovamo. Jedan dan izbivanja de La Mola bio bi Kokonau povratio svijest, a osam
dana bi ga bilo možda i izliječilo. Na nesreću, de La Mol se vrati nakon dva sata.
Taj povratak bude za Pijemontežanina pravi udarac bodežom, i, da se La Mol nije
vratio sam, Kokona nije njegovog pratioca ni pogledao.
Njegov je pratilac, međutim, itekako zasluživao da ga čovjek pogleda.
Bijaše to čovjek od četrdesetak godina, onizak, zbijen, snažan, crne kose što su se
spuštale sve do obrva i crne brade koja mu je, suprotno ondašnjoj modi, pokrivala čitav
donji dio lica. Ali, novi pridošlica kanda je malo mario za modu. Na sebi je imao neku vrstu
pripijena kožnata prsluka posve uprljana smeđim mrljama, čarape boje volovske krvi,
crvene obojke, glomazne kožnate cipele koje su sezale do iznad gležnja, kapu iste boje kao
što su mu bile i čarape, i struk stegnut širokim pojasom, o kojem je visio nož sakriven u
koricama.
Ta čudna ličnost, čije se prisustvo činilo kao neka neobična nepravilnost u Luvru,
~ 148 ~
Bosnaunited
 BU&CW

baci na jednu stolicu smeđi plašt što ga je obavijao, te odrešito pristupi postelji Kokona-a,
čije su oči, kao u nekoj čudnovatoj opčinjenosti, bile stalno upiljene na de Mola koji se držao
malko podalje.
Èovjek pogleda bolesnika.
- Čekali ste veoma dokasna, plemeniti gospodine! - reče vrteći glavom.
- Ranije nisam mogao izaći ! - odgovori de La Mol.
- Eh, bogami, trebalo je poslati po mene!
- A koga?!
- Ah, to je istina! Smetnuo sam s uma gdje se nalazimo! Lijepo sam govorio
gospođama, no one me nisu htjele čuti. Da su postupale po mojim odredbama, umjesto što
su se pozivale na odredbe tog šupljeg magarca koji se zove Ambroaz Pare, vi biste već
odavna bili U stanju da ili zajedno polazite u pustolovine, ili pak da se ponovo pobijete na
mačeve, ako bi vam se to prohtjelo. Napokon, vidjet ćemo. Shvaća li vaš prijatelj što mu se
govori?
- Ne baš odviše!
- Isplazite jezik, plemeniti gospodine!
Kokona isplazi jezik na La Mola, načinivši pritom tako strašnu grimasu, da ispitivač
zavrti glavom po drugi puta.
- Hm, hm, - promrmlja - grčenje mišića! Ne smijemo gubiti vrijeme! Još večeras ću
vam poslati jednu dokraja spravljenu ljekovitu tekućinu, koju treba da uzme na tri puta u
razmaku od po jedan sat: jednom u ponoć, jednom u jedan sat i jednom u dva sata.
- U redu.
- Ali tko će mu tu ljekariju davati?
- Ja!
- Vi lično?
- Da!
- Dajete mi svoju riječ?
- Tako mi plemićke časti!
- A ako bi neki liječnik htio odvojiti od nje i najmanji dio, kako bi je analizirao i vidio
od kojih je sastojaka sastavljena ...?
- Prolio bih je do posljednje kapi!
- Tako vam plemićke časti, također?
- Kunem vam se!
- Po kome ću vam poslati tu ljekariju?
- Po kome vam drago!
- Ali, moj odaslanik...
- Da?
- Kako će prodrijeti do vas?
- To je predviđeno. Neka kaže da dolazi od strane Renea, kozmetičara.

~ 149 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Onog Firentinca koji stanuje na mostu Sen-Mišel (Saint-Michel)?

- Upravo tako! On ima slobodan ulaz u Luvru u svakom satu dana i noći.
Èovjek se osmijehne.
- Doista - reče - to je ono najmanje što mu je kraljica-majka dužna učiniti! Dakle, kao
što smo rekli, netko će doći od strane meštara Renea kozmetičara. Baš mogu jednom da se
poslužim njegovim imenom; dosta često je, a da za to nije imao dozvolu, vršio moje zvanje!
- Pa lijepo, - reče de La Mol - mogu dakle na vas računati?
- Računajte na me!
- Što se plaćanja tiče...
- Oh, to ćemo urediti sa plemenitim gospodinom lično, kada opet bude na nogama!
- A budite bez brige mislim da će biti u stanju da vam se oduži velikodušno.
- I ja mislim također. Ali - doda sa osebujnim smiješkom - budući da ljudima koji
imaju posla sa mnom nije običaj da budu zahvalni, ne bih se ni najmanje začudio kad bi,
pošto jednom stane na svoje noge, zaboravio na me, ili bolje reći, kad ne bi vodio brigu da
me se sjeti!
- U redu, u redu! - reče de La Mol osmijehnuvši se i sam - U tom slučaju bit ću ovdje
da mu osvježim pamćenje!
- Hajde, neka bude! Za dva sata imat ćete lijek.
- Doviđenja!
- Kako molim?
- Doviđenja! Čovjek se osmijehne.
- Naime - reče - ja imam običaj da uvijek kažem »zbogom« ... Zbogom, dakle,
gospodine de La Mole! Za dva sata imat ćete svoj lijek. Čuli ste: treba da ga uzme u ponoć, na
tri puta, u razmaku od po jedan sat!
Izrekavši ovo, izađe, a de La Mol ostane sam sa Kokonaom.
Kokona je čuo čitav taj razgovor, ali nije ništa od njega shvatio; do njega je dopro tek
isprazan zvuk glasova, tek isprazan klepet riječi. Od svega izgovorenog zapamtio je samo
riječ »ponoć«.
On dakle nastavi pratiti svojim užarenim pogledom de La Mola koji pak sa svoje
strane nastavi zadržavati se u sobi, sanjareći i hodajući gore-dolje.
Neznani liječnik održa riječ i posla u ugovoreni sat ljekariju. De La Mol je stavi na
jednu malenu srebrenu grijalicu, a potom, pošto je izvršio tu pripremu, legne.
Taj de La Molov postupak pruži Kokonau malko odmora. Međutim, njegov grozničavi
drijemez predstavljao je tek nastavak njegovog bunila u budnome stanju. Isti fantom koji ga
je progonio po danu, dolazio je da ga uznemiruje i u noći. Kroz sovje ispečene vjeđe
nastavljao je da vidi de La Mola, svejednaka prijetećeg, a onda mu je jedan glas ponavljao u
uhu: »Ponoć! Ponoć! Ponoć!«
Odjednom se u noći probudi titrav zvuk sata i odbije dvanaest puta; Kokona otvori
svoje upaljene oči, gorući dah iz njegovih grudiju palio mu je osušene usne, neutaživa žeđ
razdirala je njegovo užareno grlo. Mala noćna svjetiljka gorjela je kao i obično, a pri njezinoj
mutnoj svjetlosti plesalo je hiljadu fantoma pred nestalnim Kokonaovim pogledom.
~ 150 ~
Bosnaunited
 BU&CW

On tada vidje - strašne li stvari! - de La Mola kako ustaje iz svoje postelje, a zatim,
pošto je učinio dva ili tri kruga po sobi, kao što to čini kobac pred pticom koju opčinjava,
kako mu se približava pokazujući mu šaku.
Kokona isprurži ruku do svojeg bodeža, ščepa ga za držak i, spremi se da ga zatjera
svom neprijatelju u trbuh.
De La Mol se svejednako približavao. Kokona promrsi:
- Aj, ti si to! I opet ti... neprestano ti! Dođi! Aj, ti mi prijetiš, pokazuješ mi šaku!
Osmjehuješ se! Dođi samo, dođi!... Aj! Nastavljaš da se približavaš posve lagano... korak po
korak! Dođi samo, dođi da te udesim!
I doista, pridružujući ovoj mukloj prijetnji i kretnju, u trenutku kad se de La Mol
sagnu prema njemu, Kokona posegne pod svoje ponjave, i iz njih bijesnu jedna oštrica. Ali,
napor što ga je Kokona upotrijebio da bi se pridigao, istroši njegove snage; ruka ispružena
prema La Molu zastane na pola puta, bodež ispadne iz njegovih odnemoglih prstiju, i
samrtnik klone natrag na svoj jastuk.
- De, de! - promrmlja de La Mol blago mu pridižući glavu i primičući njegovim
usnama jednu šalicu - popijte ovo, jadni moj druže, jer gorite od vrućice!
- Ta šalica koju je de La Mol stvarno ponudio Kokonau, bila se ovome prividjela kao
ona prijeteća šaka od koje se toliko uznemirio prazni bolesnikov mozak.
- Međutim, pri baršunastom dodiru blagotvorne tekućine koja je ovlažila njegove
usne i osvježila njegovu grud, Kokonau se vrati razbor, ili bolje instinkt; osjeti kako se u
njemu širi voljkost kakvu još nikada nije oćutio. Otvori oči i baci razborit pogled na de La
Mola koji ga je smiješeći mu se, pridržavao u svojem naručju, a iz tih očiju, koje su nekoć bile
stisnute u mračnom gnjevu, skruni se jedna mala jedva primjetna suza na njegov užareni
obraz, koji je žudno upije.
- Sto mu gromova! - prošapta Kokona pustivši se natrag na uzglavlje - ako se iz toga
izvučem, gospodine de La Mole, bit ćete moj prijatelj!
- I izvući ćete se, druže moj, - odgovori de La Mol - ako budete popili tri šalice kao što
je ova što sam vam je dao maločas, i ako ne budete više sanjali tako gadne sne!
Sat kasnije de La Mol, preuzevši dužnost bolničara i postupajući tačno po odredbama
neznanog liječnika, ustane po drugi put, nalije drugu dozu tekućine u šalicu i odnese tu
šalicu Kokonau. No ovoga puta ga Pijemontežanin, umjesto da ga dočeka sa bodežom u šaci,
primi raskriljenih ruku te proguta svoj napitak sa uživanjem, a zatim po prvi puta spokojno
zaspe.
Treća šalica imala je nemanje čudesan učinak. Bolesnikove grudi počeše propuštati
pravilan, iako još ponešto kratak dah. Njegovi se ukrućeni udovi opustiše, po površini
njegove užarene kože se rasprostre blaga svježina, a kada je sutradan meštar Ambroaz Pare
došao obići bolesnika, zadovoljno se nasmiješi i reče:
- Od ovoga trenutka odgovaram za gospodina de Kokona-a, a to nipošto neće biti
jedno od najslabijih liječenja što sam. ih proveo!
Iz te scene, napola dramatične, a napola burleskne, kojoj u njezinoj suštini, međutim,
nije nedostajala izvjesna raznježujuća poetičnost u odnosu na Kokonaovo divlje ponašanje,
proizašla je posljedica da se prijateljstvo dvojice plemića, započeto u svratištu

~ 151 ~
Bosnaunited
 BU&CW

»K lijepoj zvijezdi« i nasilno prekinuto uslijed događaja u noći svetog Bartolomeja, od

toga doba nastavilo novom snagom i da je, sa jednim hicem iz pištolje i pet uboda rapirom,
raspoređenim na dva tijela, uskoro nadmašilo prijateljstvo Oresta i Pilada.
Bilo kako bilo, rane, stare i nove, teške i lake, nađoše se naposljetku na putu
zacjeljenja. De La Mol, vjeran svojoj misiji bolničara, nije htio napuštati sobu sve dok
Kokona nije potpuno ozdravio. On ga je pridržavao u njegovoj postelji sve dok ga je njegova
slabost za nju vezivala, pomagao mu pri hodanju, kad se počeo dizati, ukratko, okruživao ga
svom brižnošću koja je proizlazila iz njegove blage i umilne naravi i koja je, potpomognuta
Pijemontežaninovom snažnom prirodom, dovela do bržeg ozdravljenja no što se je bilo
nadati.
Međutim, jedna jedina, i to ista, misao mučila je dvojicu mladića; i jedan i drugi bijaše
u deliriju svoje groznice vjerovao da vidi kako mu prilazi žena koja mu ispunjava čitavo
srce, ali otkako se i jedan i drugi povratio k svijesti, ni Margerita ni gospođa de Never nisu,
posve sigurno, ušle u sobu. Uostalom, to je bilo razumljivo; jedna bijaše žena kralja Navare,
a druga pak šurjakinja vojvode de Giza. Zar su mogle na očigled sviju pokazati tako javan
znak interesa za dvojicu običnih plemića? Nisu! To svakako bijaše odgovor što su ga sebi
morali dati La Mol i Kokona. Ali, to izbivanje koje je graničilo možda sa posvemašnjim
zaboravom, zato ipak nije bilo manje bolno.
Doduše, plemić koji bijaše prisustvovao dvoboju, dolazio je s vremena na vrijeme,
kao iz svoje vlastite pobude, da se raspita o stanju dvojice ranjenika. Doduše, i Žijona je to,
također za svoj vlastiti račun, činila. Ali, de La Mol se nije usuđivao da ovoj potonjoj
spominje Margeritu, a Kokona se nije usuđivao da onom prvom spominje gospođu de Never.

~ 152 ~
Bosnaunited
 BU&CW

17.

SJENE

Tokom nekog vremena dvojica mladića čuvala su svaki sa svoje strane tajnu koja
bijaše zatvorena u njihovim grudima. Najposlije, jednoga dana, misao koja ih je jedino
zaokupljala, proširi se i prelije preko njihovih usana, i obojica učvrstiše svoje prijateljstvo
posljednjim dokazom bez kojeg nema prijateljstva, to jest posvemašnjim povjeravanjem.
Bili su smrtno zaljubljeni, jedan u jednu princezu, a drugi u jednu kraljicu.
Bilo je za tu dvojicu nesretno zaljubljenih nečeg zastrašujućeg u tom gotovo
nepremostivom nastojanju koji ih je dijelio od predmeta njihovih želja. A ipak, nada je
osjećaj toliko duboko ukorjenjen u ljudskome srcu, da su se oni usprkos ludosti svoje nade
nadali.
Obojica su, osim toga, postepeno kako su se oporavljali, sve to više njegovali svoja
lica. Svaki čovjek, pa i onaj najravnodušniji prema tjelesnim odlikama, održava u izvjesnim
okolnostima sa svojim ogledalom nijeme razgovore, znakove sporazumijevanja, poslije
kojih se udaljuje od svojeg povjerljivog subesjednika gotovo uvijek veoma zadovoljan
razgovorom. Dakle, naša dva mladića nisu nipošto spadala među one kojima bi njihovo
ogledalo trebalo da izriče odviše surovo mišljenje. De La Mol, nježno građen, blijed i
elegantan, imao je ljepotu otmjenosti. Kokona, krupan, dobro rašten, krepke boje, imao je
ljepotu snage. A i više od toga, ovom potonjem je bolest donijela prednosti. Bio je smršao,
bio je postao bljeđi, i napokon, slavna brazgotina na licu, koja mu nekoć bijaše zadala -
toliko neprilika uslijed svoje spektralne sličnosti sa dugom, bila je nestala, nagoviještivši
zacijelo, baš kao i ona poznata pojava poslije kiše, dugačak niz jasnih dana i mirnih noći.
Uostalom, dvojica ranjenika bijahu i nadalje okruženi najpažljivijom brižljivošću.
Onoga dana kada je svaki od njih mogao ustati, našao je na naslonjaču koji bijaše najbliži
njegovoj postelji jednu kućnu haljinu, a onoga dana pak kada je mogao da se obuče, našao je
kompletnu odjeću. A povrh toga, u džepu svakog prsluka našla se po jedna dobrano
napunjena kesa, koju je svaki od njih zadržao, razumije se, samo da bi je u svoje vrijeme
vratio neznanom zaštitniku koji je nad njim bdio.
Taj neznani zaštitnik nije mogao biti princ kod kojeg su dvojica mladića stanovala,
jer taj princ, ne samo što nije ni jedan jedini puta došao k njima da ih obiđe, već nije čak ni
poslao k njima da se dade raspitati o njihovom zdravlju.
Neka neodređena nada šaputala je posve tiho i jednom i drugom srcu, da je taj
neznani zaštitnik bila žena koju je to srce voljelo.
Dvojica ranjenika očekivala su sa neusporedivim nestrpljenjem trenutak svojeg
izlaska. De La Mol, snažniji i više uznapredovao u ozdravljenju negoli Kokona, bio bi već
odavna mogao izaći. Međutim, neka vrsta prećutnog sporazuma vezivala ga je za sudbinu
njegova prijatelja. Bijaše ugovoreno da će njihov prvi izlazak biti posvećen trima posjetama.

~ 153 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Prva je imala biti neznanom liječniku čiji je blagi napitak proizveo u upaljenim
Kokonaovim grudima tako značajno poboljšanje.
Druga je trebalo da bude svratištu pokojnog gazde La Irijera, gdje je svaki od njih bio
ostavio putnu torbu i konja.
Treća pak Firentincu Reneu koji je, pridružujući svojem naslovu kozmetičara i naslov
čarobnjaka, prodavao ne samo kozmetičke preparate i otrove, već je također spravljao i
ljubavne napitke i izricao proročanstva.
Najzad, nakon dva mjeseca prizdravljanja i zatvora, taj toliko očekivani dan osvanu.
- Rekli smo »zatvora«, i to je prikladna riječ. Jer, oni su svojem nestrpljenju nekoliko
puta htjeli pospješiti taj dan, ali, jedan stražar, postavljen na njihovim vratima, stalno im je
priječio prolaz, te shvatiše da će izaći samo uz dopuštenje meštra Ambroaža Parea.
Dakle, jednoga jutra, vješti kirurg, spoznavši da su dvojica bolesnika ako ne posve
ozdravila, a ona bar na putu posvemašrijeg ozdravljenja, dade to dopuštenje, te oko dva sata
poslije podne, jednog od onih lijepih jesenskih dana kao što ih Pariz poneki put pruža
svojim začuđenim stanovnicima koji su se već oboružali rezignacijom za zimu, dvojica
prijatelja, oslanjajući se jedan drugome o ruku, pokročiše napolje iz Luvra.
De La Mol, koji je sa velikim zadovoljstvom na jednom naslonjaču ponovo našao svoj
slavni plašt trešnjeve boje što ga je bio tako brižno odložio prije dvoboja, preuzeo je
dužnost Kokonaova vodiča, a Kokona se dao voditi bez otpora, pa čak i bez razmišljanja.
Znao je da ga njegov prijatelj vodi k neznanom liječniku čiji ga je ljekoviti napitak bez
ikakvih diploma izliječio u jednoj jedinoj noći, kad su ga sve ljekarije meštra Ambroaza
Parea polagano ubijale.
Kokona bijaše razdijelio na dva dijela novac koji se nalazio u njegovoj kesi, to jest
one dvije stotine burgundskih zlatnika, i odredio jednu stotinu da bi nagradio nepoznatog
Eskulapa kojemu je dugovao svoje izliječenje. Kokona se nije plašio smrti, ali Kokona zato
ipak nije bio manje zadovoljan što živi, a kao što vidimo, spremao se da se velikodušno
oduži svome spasiocu.
De La Mol krene ulicom Astris, velikom ulicom Sent-Onore, ulicom Pruvel
(Prouvelles) i ubrzo se nađe na trgu dez Al (des Halles). Blizu stare fontane, na mjestu što ga
danas označujemo imenom »Kara dez Al« (Carreau des Halles) dizalo se osmerokutno
zidano zdanje koje je nadvisivao prostran drven tornjić koji je pak bio pokriven šiljatim
krovom na čijem je vrhu škripala vjetrulja. Taj tornjić je pokazivao osam otvora kojima je
prelazio, kao što onaj heraldični elemenat koji se zove »greda« prelazi poljem štita, neke
vrsti drveni kotač koji se po sredini razdvajao kako bi u razdjeljcima, što su u tu svrhu bili
urezani, primio glavu i ruke osuđenoga ili osušenih koje bi izlagali u ovom ili onom, ili u
nekoliko od tih osam otvora.
To čudno znanje, na koje nije nalikovalo ni jedno od okolnih zdanja, zvalo se
»sramotni toranj«.
Jedna kuća, bezoblična, grbava, raspucala, ćorava i šepava, krova umrljana
mahovinom poput kože gubuvca, bijaše kao neka gljiva iznikla podno tog čudnog tornja.
Ta kuća bijaše krvnikova.
Jedan čovjek je bio izložen i plazio je prolaznicima jezik. Bijaše to jedan od lopova
koji su bili razvili djelatnost oko monofokonskih vješala, i koji je slučajno bio uhvaćen u
~ 154 ~
Bosnaunited
 BU&CW

vršenju svojeg zanata.

Kokona pomisli da ga je njegov prijatelj poveo da vidi taj čudnovati prizor, pa se
pomiješa među mnoštvo ljubitelja koji su na osuđenikove grimase odgovarali glasnom
porugom.
Kokona bijaše od prirode okrutan, i taj ga je prizor veoma zabavljao. Samo, on bi bio
volio da su, umjesto vikom i porugama, obasipali kamenjem tog osuđenika koji bijaše
dovoljno drzak da plazi jezik otmjenoj gospodi što su mu ukazala čast da ga posjete. A kada
se pokretni tornjić okrenuo u svojem ležištu, kako bi jednom drugom dijelu trga pružio
mogućnost da uživa u pogledu na osuđenika, i kad se mnoštvo povelo za pokretom tornjića,
Kokona htjede slijediti za pokretom mnoštva, no de La Mol ga zadrži i reče mu poluglasno:
- Nismo ovamo došli radi toga!
- A zašto smo onda došli? - upita Kokona.
- Vidjet ćeš! - odgovori de La Mol.
Dvojica se prijatelja bijahu počela tikati sutradan od one kobne noći kada je Kokona
htio zatjerati svoj bodež u La Molov trbuh.
La Mol odvede Kokona-a ravno k prozoru one kuće koja se oslanjala o toranj, na
kojem je stajao nalakćen neki čovjek.
- O, o, to ste vi, gospodo! - klikne čovjek pridižući svoju kapu boje volovske krvi i
otkrivajući svoju glavu sa crnom i gustom kosom što mu se spuštala se do obrva. - Dobro mi
došli!
- Tko je taj čovjek? - upita Kokona nastojeći da osvježi svoje sjećanje, jer, njemu se
učinilo da je vidio tu glavu u jednom od trenutaka svoje groznice.
- Tvoj spasilac? dragi moj prijatelju! - reče de La Mol - Onaj koji ti je u Luvr donio ono
osvježavajuće piće koje ti je tako dobro činilo.
- O, u tom slučaju - reče Kokona - u tom slučaju, prijatelju...
I pruži mu ruku.
Međutim, umjesto da na taj prvi prijateljski gest odgovori sličnom kretnjom, čovjek
se uspravi, a uspravivši se udalji se od dvojice prijatelja na razmak što ga je bio zapremao
pognuti dio njegova tijela.
- Gospodine - reče Kokonau hvala vam na časti što ste mi je htjeli ukazati! Ali, kad
biste me poznavali, vjerojatno mi je ne biste ukazali.
- Vjere mi - odgovori Kokona - izjavljujem vam da bih se, sve kad biste bili i sam
đavo, smatrao vašim obveznikom, jer ja bih, da nije bilo vas, sada bio mrtav.
- Nisam baš sasvim đavo, - otpovrne čovjek sa crvenom kapom - ali, često puta bi
mnogi više voljeli vidjeti đavla negoli vidjeti mene!
- Pa tko ste onda? - upita Kokona.
- Gospodine - odgovori čovjek - ja sam meštar Kaboš, krvnik sudišta grada Pariza!
- Ah...! - klikne Kokona povukavši svoju ruku.
- Eto vidite! - reče meštar Kaboš.
- O, nipošto! Dotaknut ću vašu ruku, ili neka me odnese đavo! Pružite mi je!

~ 155 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Zar uistinu?
- Pružite mi je svojski!
- Evo je!
- Još svojskije ... još!... U redu!
I Kokona izvadi iz svojeg džepa šaku zlatnika, što ju je bio pripremio za svojeg
bezimenog liječnika, i položi je u krvnikovu ruku.
- Više bih bio volio samu vašu ruku! - reče meštar Kaboš vrteći glavom. - Jer, meni ne
nedostaje zlata, a na rukama što bi dodirnule moju, naprotiv, mnogo oskudijevam. No
svejedno! Bog vas blagoslovio, plemeniti moj gospodine!
- Dakle, prijatelju - reče Kokona znatiželjno gledajući krvnika - znači, vi ste onaj koji
stavljate na muke, koji razapinjete na kolo, koji komadate na četvoro, koji odrubljujete
glave, koji lomite kosti! O, p, veoma mi je milo što sam se s vama upoznao!
- Gospodine, - odgovori meštar Kaboš - ne radim ja sve to sam. Jer, isto tako kao što
vi imate svoje laka je i ostalu svoju gospodu da vam urade ono što sami ne želite uraditi, i ja
također imam svoje pomagače koji mi rade grublji posao i koji spremaju na onaj svijet
obične žitelje. Jedino kad kojim slučajem imam posla sa plemićima kao što ste vi i vaš drug...
o, onda je to nešto drugo! Onda smatram svojom čašću da se lično pozabavim svim
pojedinostima pogubljenja, od prve do posljednje, to jest od stavljanja na muke pa sve do
odrubljenja glave.
Kokona i protiv svoje volje osjeti kako mu žilama struji jeza, kao da mu okrutni
klinovi možde noge i kao da mu čelična oštrica dotiče vrat. De La Mol, i ne polažući sebi
računa o uzroku, osjeti to isto
èuvstvo
No Kokona savlada to uzbuđenje kojeg se zastidio te, hoteći se oprostiti od meštra
Kaboša još jednom posljednjom šalom, reče:
- E pa lijepo, meštre! Držim vas za riječ! Kada bude na meni red da se popnem na
vješala Engerana de Marinjija ili na gubilište gospodina de Nemura (de Nemours), jedino vi
ćete me se dotaknuti!
- Obećajem vam!
- Ovoga puta - reče Kokona - evo vam moja ruka kao zalog da prihvaćam vaše
obećanje!
I pruži krvniku ruku koju ovaj dotakne plaho svojom rukom, ma da je bilo očigledno
da bi bio imao veliku želju da je čvrsto stegne.
Pri samom tom dodiru Kokona lagano problijedi, ali na njegovim usnama se zadrža
isti smiješak. A de La Mol koji se osjećao nevoljko i koji je vidio kako se mnoštvo, okrećući se
zajedno sa tornjićem, približava njima, povuče svojeg druga za plašt.
Kokona koji je u biti imao isto tako veliku želju kao i de La Mol da okonča tu scenu u
koju se uslijed urođene sklonosti svojeg karaktera našao dublje upleten no što bi to bio
volio, klimne glavom i udalji se.
- Vjere mi - reče de La Mol kad su on i njegov pratilac bili stigli do križa Traoar
(Trahoir) - slažeš li se da se ovdje lakše diše negoli na trgu dez Al?

~ 156 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Slažem se! - odgovori Kokona - Međutim, uza sve to ipak nisam manje zadovoljan
što sam se upoznao sa meštrom Kabošom. Dobro je da čovjek ima prijatelje posvuda!
- Pa čak i pri firmi »Lijepe zvijezde«! - priklopi de La Mol sa smijehom.
- Oh, što se tiče ubogog gazde a Irijera - reče Kokona - taj je mrtav i namrtvo mrtav!
Vidio sam plamen iz arkebuze, čuo sam pucanj koji je odjeknuo kao da je kugla prasnula na
orgulje u crkvi Notr-Dam, i ostavio sam ga ispruženog u uličnom žljebu dok mu je krv liptala
na nos i na usta. Prema tome, uz pretpostavku da nam je prijatelj, to je prijatelj kojeg imamo
na drugome svijetu!
Razgovarajući tako dvojica mladića uđoše u ulicu Arbr-Sek i uputile se prema firmi
svratišta »K lijepoj zvijezdi« koja je i nadalje škripala na istome mjestu, svejednako
pokazujući putniku-namjerniku svoj tečni natpis i svojeg poklonika gastronomije.
Kokona i La Mol su očekivali da će naći kuću utonulu u očaj, udovicu u koroti i
kuharske djetiće sa crnom trakom oko ruke. Ali, na njihovo najveće Iznenađenje, nađoše
kuću u punome pogonu, gospođu La Irijer svu ozarenu i djetiće radosnije no igda.
- Oh, nevjernica! - klikne de La Mol. - Bit će da se preudala!
A onda se obrati toj novoj Artemiziji:
- Gospođo, mi smo dvojica plemića, poznanici ubogog gospodina La Irijera. Ostavili
smo ovdje dva konja i dvije putne torbe po koje smo sada došli.
- Gospodo - odgovori gazdarica ove kuće pošto je pokušala da osvježi svoje sjećanje -
budući da nemam čast da vas prepoznajem, poći ću, ako dozvoljavate, da pozovem svojeg
muža... Grgure, dozovi svojeg gazdu!
Grgur prijeđe iz prve kuhinje, koja bijaše opći pandemonij, u drugu, koja je bila
posebni laboratorij u kojem su se zgotavljala jela što ih je gazda La Irijer, za svog života,
smatrao dostojnima da budu spremana njegovim učenim rukama.
- Neka me nosi đavo - promrsi Kokona - ako mi nije neprijatno da gledam kako je ova
kuća tako vesela, kad bi trebalo da bude tužna! Ubogi La Irijer, doda vola!
- Htio je da me ubije - reče La Mol - no ja mu od sveg srca opraštam!
Tek što je de La Mol izgovorio ove riječi, kadli se pojavi neki čovjek držeći u ruci
jedan tiganj na dnu kojeg je pržio luk, miješajući ga drvenom žlicom.
De La Mol i Kokona kriknuše od iznenađenja.
Na taj krik čovjek digne glavu te, odgovorivši isto takvim krikom, ispusti tiganj,
zadržavši u ruci samo svoju drvenu žlicu.
- In nomine patris - promuca čovjek mahnuvši svojom žlicom kao što bi to bio učinio
sa nekim škropilom - et filli et spiritus sancti...
- Gazda La Irijer! - povikaše mladići.
- Gospoda de Kokona i de La Mol! - vikne La Irijer.
- Vi dakle niste mrtvi?! - upita svratištar.
- A ipak, vidio sam vas kako padate! - reče Kokona - Čuo sam zvuk kugle koja vam je
smrskala nešto, ni sam ne znam što. Ostavio sam vas ležati u uličnom žljebu, a krvarili ste na
nos, na usta, pa čak i na oči!
- Sve je to istina, baš kao iz Evanđelja, gospodine de Kokona. Međutim, zvuk što ste
~ 157 ~
Bosnaunited
 BU&CW

ga čuli bio je udarac kugle u moju kacigu, pri čemu se, na svu sreću, spljoštila. No udarac uza
sve to nije bio manje surov, a dokaz je, kao što vidite - doda La Irijer pridižući svoju kapu i
pokazujući svoju glavu koja bijaše gola kao koljeno - da mi nije preostala ni jedna jedina
vlas.
Dvojica mladića prasnuše u smijeh ugledavši tu, grotesku pojavu.
- AS, aj, vi se smijete? - reče La Irijer ponešto umiren - znači da ne dolazite sa rđavim
namjerama?
- A vi, gazda La Irijeru, vi ste se, znači, izliječili od svojih ratničkih prohtjeva?
- Jesam, vjere mi! Jesam, gospodo! I sada…
- Da? I sada ...?
- Sada sam se zavjetovao da više neću vidjeti druge vatre do one u svojoj kuhinji!
- Bravo! - klikne Kokona. - To je mudro! A sad slušajte - doda Pijemontežanin - mi
smo ostavili u vašim stajama dva konja i u vašim sobama dvije putne torbe.
- Uh, vraže! - promrlja svratištar češući se za uhom.
- Šta je?
- Dva konja, kažete?
- Da, u staji.
- I dvije putne torbe?
- Da, u sobi.
- Stvar je u tome, vidite... vi ste vjerovali da sam mrtav, zar ne?
- Svakako.
- Priznat ćete, budući da ste se prevarili vi, da sam se mogao prevariti i ja sa svoje
strane!
- I povjerovati da smo i mi mrtvi? To vam je bilo posve na volju!
- No eto!... Stvar je u tome ... naime, budući da ste umrli bez oporuke... - nastavi gazda
La Irijer.
- Da? I što onda?
- Mislio sam... bio sam u krivu, sada to uviđam!
- Što ste to mislili? Da čujemo!
- Mislio sam da mogu od vas naslijediti baštinu! - Ho! Ho! - dobaciše mladići.
- Uza sve to ja sam, ne može biti više, zadovoljan što ste na životu, gospodo!
- Znači da ste naše konje prodali? - upita Kokona.
- Nažalost! - odgovori La Irijer.
- A naše putne torbe? - nastavi de La Mol.
- O, putne torbe nipošto! - klikne La Irijer. - Već jedino ono što su sadržavale!
- Slušaj, La Mole - reče Kokona - evo, čini mi ser jednog drskog lopova!... Kako bi bilo
da mu izvadimo drob?
Ova prijetnja kanda proizvede golem učinak na gazdu La Irijera, koji izgovori onako
na sreću slijedeće riječi:
~ 158 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ali, gospodo, čini mi se da bismo se mogli nagoditi!

- Slušaj - reče de La Mol - ja sam onaj koji ima najviše da se žali zbog tebe!
- Svakako, gospodine grofe, jer ja se sjećam da sam u jednom trenutku ludila imao
smjelost da vam se prijetim!
- Da, i to sa kuglom koja mi je prošla na dva palca ponad glave!
- Mislite?
- Siguran sam!
- Ako ste sigurni, gospodine de La Mole - reče La Irijer kupeći sa najnevinijim
izražajem svoj tiganj - ja sam vaš odviše odani sluga, a da bih vam protuslovio!
- Pa lijepo - reče de La Mol - što se mene tiče, ja ne tražim od tebe ništa!
- Kako, plemeniti moj gospodine?!
- Osim možda ...
- Oh, jao, jao! o upadne La Irijer.
- ... osim možda ručak za sebe i svoje prijatelje, svaki puta kada se budem zadesio u
tvojoj četvrti.
- Kako da ne! - klikne ushićeno La Irijer.
- Na službu vam, plemeniti gospodine, na službu vam!
- Dakle? Je li utanačeno?
- Od sveg srca!... A vi, gospodine de Kokona
- nastavi svratištar - pridružujute li se tom poslu?
- Da, ali, baš kao i moj prijatelj, stavljam jedan mali uslov.
- A koji?
- Taj da gospodinu de La Molu vratite onih pedeset škuda što sam mu ih dužan i što
sam vam ih povjerio.
- Meni, gospodine? A kada to?
- Četvrt sata ranije negoli ste prodali mojeg konja i moju putnu torbu!
La Irijer namigne.
- Oh, shvaćam! - reče.
I priđe jednom ormaru, izvadi iz njega, jednu po jednu, pedeset škuda te ih donese de
La Molu.
- U redu, gospodine - reče plemić - u redu! Poslužite nas jednim omletom! Tih
pedeset škuda bit će za gospodina Grgura!
- O! - klikne La Irijer - Uistinu, plemenita moja gospodo, vi ste prava kraljevska srca i
možete računati sa mnom na život i smrt.
- Ako je tako - dobaci Kokona - napravite nam zatraženu omletu i ne štedite ni
maslaca ni slanine!
A zatim, pogledavši na zidni sat, doda:
- Vjere mi, u pravu si, La Mole! Imamo da čekamo još tri sata. Svejedno nam je dakle
hoćemo li ih provesti ovdje ili drugdje. Tim više što se ovdje, ako se ne varam, nalazimo na
~ 159 ~
Bosnaunited
 BU&CW

pola puta do mosta Sen-Mišel.

I dvojica mladića pođoše da zauzmu za stolom u maloj stražnjoj prostoriji isto ono
mjesto što ga bijahu zauzimali tokom onog slavnog predvečerja 24. augusta 1572, za
vrijeme kojeg je Kokona bio de La Molu predložio da igraju jedan protiv drugog za prvu
ljubavnicu koju budu stekli.
Priznajmo u čast ćudoređa dvojice mladića da ni jednom ni drugom nije palo na um
da te večeri svojem drugu učini sličan prijedlog.

~ 160 ~
Bosnaunited
 BU&CW

18.

STAN MEŠTRA RENE-a, KOZMETIČARA KRALJICE-MAJKE

U vrijeme kada se odvijala pripovijest što je našim čitaocima pričamo, postojalo je,
da bi se prešlo s jednog djela grada na drugi, samo pet mostova. Jedni bijahu kameni, drugi
drveni, a k tome je svih pet mostova vodilo na Site (Cite). Bijahu to most Menije (des
Meuniers), Pont-o-Šanž (Pont-au-Change), most Notr-Dam (Notre-Dame), Pti-pon
(Petit-Pont) i most Sen-Mišel (Saient-Michel).
Na ostalim mjestima gdje je bio potreban prijelaz, bijahu postavljene skele koje su
kako-tako zamjenjivale mostove.
Tih pet mostova bilo je načičkano kućama, kao što je to još i dan-danas Ponte Vekio
(Ponte-Vecchio) u Firenci.
Od tih pet mostova, od kojih svaki pojedini ima svoju povjest, mi ćemo se zasada
pozabaviti napose mostom Sent-Mišel.
Most Sent-Mišel bio je sagrađen u kamenu godine 1373. Unatoč njegovoj prividnoj
čvrstoći, jedna ga je poplava Sene djelimično srušila 31. januara 1408. Godine 1416. bio je
iznova podignut u drvu. Međutim, u noći 16. decembra 1497, ponovo ga je rijeka odnijela.
Oko godine 1550. tojest dvadeset i dvije godine prije razdoblja u koje smo dospjeli,
rekonstruisali su ga u drvu, i, premda je već bilo potrebno da bude popravljan, smatrali su
ga prilično solidnim.
Među kućama što su se nizale duž objih ivica mosta, preko puta otočića na kojemu
bijahu spaljeni Templari, a na kojem danas počiva nasip Pon-Nefa (Pont-Neuf), zapažala se
jedna kuća sazdana od drvenih pločica, na koju se spuštao velik krov kao vjeđa na kakvo
ogromno oko. Kroz jedini prozor koji se nalazio na prvom katu iznad jednog prozora i
jednih vratiju, hermetički zatvorenih u prizemlju, prodiralo je crvenkasto svjetlo koje je
privlačilo poglede prolaznika na nisko, široko pročelje, modro obojeno sa bogatim
pozlaćenim ukrasnim vijencem. Neka vrsta friza koji je odvajao prizemlje od prvog kata,
predstavljao je mnoštvo đavola u pozama od kojih je jedna bila grotesknija od druge, a
jedna široka traka, modro obojena kao i fasada, pružala se između friza i prozora na prvom
katu i nosila je slijedeći natpis:

»RENE FIRENTINAC, KOZMETIČAR NJEZINA VELIČANSTVA KRALJICE-MAJKE«

Vrata te daščare bijahu, kao što smo rekli, dobro zabravljena. Ali, i bolje negoli
svojim bravama, ona je bila od noćnih prepada zaštićena uslijed toga što je njezin stanar bio

~ 161 ~
Bosnaunited
 BU&CW

na toliko zastrašujućem glasu, da bi prolaznici, koji bi prelazili mostom, na tome mjestu

gotovo uvijek opisali luk koji bi ih odbacio sve do suprotnog niza kuća, kao da su se plašili
da vonj tih miomirisa ne prokulja do njih kroz zidove.
Štoviše, susjedi slijeva i zdesna, plašeći se bez sumnje da ne dospiju u neugodnosti
uslijed toga susjedstva, bijahu se nakon doseljenja meštra Renea na most Sen-Mišel i jedni i
drugi pokupili iz svojih stanova, tako da su kuće, koje su se nalazile tik uz Reneovu, ostale
napuštene i zatvorene.
Međutim, unatoč toj osami i napuštenotsi, neki zakašnjeli prolaznici vidjeli su gdje
kroz zatvorene kapke tih praznih kuća prodiru izvjesne svjetlosne zrake, i tvrdili da su u te
dvije kuće dolazila nekakva bića. Samo, nije se znalo pripadaju li ta bića ovome ili onome
svijetu.
Poslijedica toga bijaše da su se stanari dviju kuća, što su stajale do onih dviju
napuštenih kuća, s vremena na vrijeme pitali ne bi li za njih bilo mudro da i oni sa svoje
strane učine ono isto što bijahu učinili i njihovi susjedi.
Tom općem strahu što ga je javnost stekla, dugovao je, bez sumnje, meštar Rene
povlasticu da kao jedini zadržava vatru poslije posvećenog sata. Ni ophodnja, ni straža ne bi
se, uostalom, bila usudila da uznemirava čovjeka koji je u svojem svojstvu sunarodnjaka i
kozmetičara bio Njezinom Veličanstvu dvostruko drag.
Budući da pretpostavljamo da čitalac, oboružan filozofijom XVIII vijeka, ne vjeruje
više ni u magiju ni u čarobnjake, mi ga pozivamo da zajedno s nama stupi u tu nastambu
koja je u onom razdoblju praznovjerja širila oko sebe tako golemu stravu.
Dućan u prizemlju bivao je mračan i pust od osam sati uveče nadalje, to jest od
trenutka kada se zatvarao, a da se više ne bi otvorio sve do poneki puta, prilično kasno
idućeg prijepodneva. Ovdje se vršila svakodnevna prodaja miomirisa, pomasti i kozmetičkih
preparata svake vrsti što ih je raspačavao spretni kemičar. Dva naučnika pomagala su mu u
toj maloprodaji, ali nisu spavala u kući. Spavali su u ulici Kalandr (Calandre). Uveče bi
izlazili trenutak prije no što bi se dućan zatvarao. Ujutro bi se šetali ispred vratiju sve dok se
dućan ne bi otvorio.
Taj dućan u prizemlju bijaše dakle, kao što smo rekli, mračan i pust.
U tom prilično velikom i prilično prostranom dućanu postojala su dvoja vrata, od
kojih su svaka vodila na po jedno stubište. Jedno od stubišta uspinjalo se unutar samih
zidova, a nalazilo se bočno. Drugo pak se nalazilo spolja te bijaše vidljivo sa keja koji se
danas zove dez Ogisten (des Augustins) i sa strme obale koja se danas zave Ke dez Orfevr
(Quai des Orfevres).
Oba stubišta vodila su u sobu na prvom katu.
Ta soba bijaše iste veličine kao i ona u prizemlju, samo što ju je jedna tapiserija,
razapeta u smjeru mosta, dijelila na dvije manje prostorije. U dnu prve prostorije nalazila su
se vrata što su vodila na vanjsko stubište. Na bočnoj strani druge nalazila su se vrata tajnoga
stubišta. Samo, ta su vrata bila nevidljiva, jer bijahu sakrivena jednim visokim rezbarenim
ormarom što je za njih bio pričvršćen željeznim kukama koje je prilikom otvaranja
potiskivao. Jedino je Katarina zajedno sa Reneom poznavala tajnu tih vratiju. Ovuda je
dolazila i odlazila, Ovdje bi, uha ili oka priljubljena za taj ormar, u kome su bile smještene
rupe, slušala i gledala ono što se odvijalo u sobi.
~ 162 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Dvoja daljna, posve vidljiva vrata nalazila su se još na bočnim stranama te druge
prostorije. Jedna od njih su vodila u jednu malenu sobicu, osvijetljenu putem krova, kojoj se
čitav namještaj sastojao samo od široke peći, retorta, cijevi za destilaciju i posuda za
taljenje; bijaše to alkemistov laboratorij. Druga pak vrata vodila su u jednu ćeliju još mnogo
čudnovatiju od ostalog stana, jer nije uopće bila osvijetljena, i jer nije imala ni saga ni
pokućstva, već samo neku vrst kamena oltara.
Pod se sastojao od kamene ploče koja bijaše nagnuta od središta prema stranama, a
na stranama tekao je podno zidova neke vrsti žljeb koji je završavao u jednom lijevku, kroz
čiju se izlaznu cijev nazirao tok tamnih voda Sene. O klinovima što bijahu zatjerani u zidove
visjeli su instrumenti čudnih oblika, mahom šiljati ili oštri. Vršci im bijahu tanki kao u igle, a
oštrice nabrušene kao u brijača. Jedni su se ljeskali poput ogledala, drugi pak su, naprotiv,
bili mujno sivi ili zagasito modri.
U jednom kutu koprcale su se dvije crne kokoši, svezane jedna o drugu za noge.
Bijaše to svetište augura.
No vratimo se u srednju sobu, u prostoriju sa dva odjeljka.
Ovamo je savjetodavac uvodio obične ljude. Ovdje su egipatski ibisi, mumije sa
pozlaćenim trakama, krokodil sa razjapljenim čeljustima na stropu, mrtvačke glave praznih
očiju i cvokotavih zubi ju, i, napokon, prašnjave knjižurine časno izgrižene od štakora
pružale očima posjetilaca onu zbrku iz koje su prolazila različita uzbuđenja što sprečavaju
misao da teče svojim ravnim slijedom. Iza zastora su se nalazile fioke, osebujne kutije,
amfore zlokobna izgleda, a sve to bijaše osvijetljeno dvjema posve jednakim srebrenim
svjetiljkama, koje kao da su bile skinute sa nekog oltara Santa-Maria-Novele ili crkve Dei
Servi u Firenci i koji su, sagorijevajući miomirisno ulje, bacale svoju žućkastu svjetlost sa
vrha tamnoga svoda o koji je svaka od njih bila obješena pomoću tri pocrnjela lančića.
Rene, sam i prekrštenih ruku, šetao je velikim koracima i vrteći glavom po drugom
odjeljku srednje sobe. Nakon dugotrajna bolna razmišljanja zaustavi se pred jednim
pješčanim satom.
- Hm, hm - promrmlja - zaboravio sam ga preokrenuti, i sav je pijesak možda već
odavna iscurio.
A onda pogleda na mjesec što se jedva nekako oslobađao iz jednog velikog crnog
oblaka koji kao da je pritištao šiljak zvonika Notr-Dam.
- Devet sati! - reče - ako bude došla, doći će kao i obično za sat ili sat i po. Bit će dakle
vremena za sve!
U tome se trenutku začu neki štropot na mostu. Rene prisloni uho na otvor jedne
dugačke cijevi čiji se kraj otvarao na ulicu u obliku zmijske glave.
- Ne - reče - to nije ni ona, a nisu ni one. To su koraci muškaraca. Zaustavljaju se pred
mojim vratima... dolaze ovamo!
Istoga časa odjeknuše tri udarca. Rene hitro siđe. Međutim, on se zadovolji time da
prisloni uho o vrata, ne otvarajući ih. još. Tri udarca se ponoviše.
- Tko je? - upita meštar Rene.
- Zar je baš potrebno da kažemo svoja imena? - zapita jedan glas.
- To je neophodno! - odgovori Rene.
~ 163 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ako je tako, zovem se grof Hanibal de Kokona! - reče isti glas koji je i ranije već bio
odgovorio.
- A ja sam grof Lerak de La Mol! - doda jedan drugi glas koji se sada začu po prvi
puta.
- Pričekajte, pričekajte, gospodo, stojim vam na raspoloženju!
Istovremeno Rene povuče zasune, skloni prečke i otvori dvojici mladića vrata.
Zadovoljivši se time da vrata samo zaključa, povede mladiće vanjskim stubištem i uvede ih u
drugi odjeljak.
Ušavši, La Mol se prekriži pod svojim plaštem. Bio je blijed, a ruka mu je drhtala, a da
nije mogao savladati tu slabost.
Kokona promotri jednu za drugom svaku pojedinost, a naišavši posred svojeg
razgledavanja na vrata ćelije, htjede da ih otvori.
- Dozvolite, plemeniti gospodine! - reče Rene ozbiljnim glasom stavljajući svoju ruku
na Kokonaovu - Posjetioci koji mi ukazuju čast da dođu ovamo mogu se koristiti samo ovim
dijelom sobe!
- Ah, to je nešto drugo!- reče Kokona. - Uostalom, osjećam potrebu da sjednem.
I spusti se na jedan stolac.
Nasta trenutak duboke šutnje. Meštar Rene je čekao da jedan ili drugi od te dvojice
mladića objasni razlog njihove posjete. Za to vrijeme čulo se piskavo disanje Kokona-a koji
još nije bio posve ozdravio.
- Meštre Rene, - reče ovaj napokon - vi ste umješan čovjek. Recite mi dakle hoću li
ostati osakaćen uslijed svoje rane, to jest, hoću li zauvijek imati taj kratki dah koji me
sprečava da pojašem konja. da baratam oružjem i da jedem omlet sa slaninom?
Rene prikuči svoje uho Kokonaovim grudima te pažljivo osluhne rad njegovih, pluća.
- Ne, gospodine grofe! - reče - Vi ćete ozdraviti.
- Zaista?
- Uvjeravam vas!
- Baš ste me obradovali!
Nasta ponovo muk.
- Ne želite li saznati još i štogod drugo, gospodine grofe?
- Tako je! - reče Kokona - Želim saznati jesam li stvarno zaljubljen.
- Jeste! - odgovori Rene.
- Po čemu to znate?
- Jer ste pitali!
- Sto mu gromova, mislim da ste u pravu! Ali, u koga?
- U onu koja sada u svakoj prilici izgovara tu psovku što ste je maločas izrekli.
- Doista! - reče osupnuto Kokona. - Meštre Rene, vi ste umješan čovjek! A sada ti, de
La Mole!
De La Mol pocrvenje i osta zbunjen.
- Eh, dođavola - reče Kokona - ta govori već!
~ 164 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Govorite! - ponovi Firentinac.

- Ja, gospodine Rene, - promuca de La Mol čiji glas postade malo-pomalo sigurniji - ja
vas neću pitati jesam li zaljubljen, jer znam da jesam i jer to sebi nipošto ne krijem. Ali,
recite mi hoću li biti ljubljen, jer, doista, sve ono što mi je isprva bilo predmetom nade, sada
se okreće protiv mene!
- Možda niste učinili sve ono što u tu svrhu valja učiniti!
- Što mi je drugo činiti, gospodine, već da svojim štovanjem i svojom odanošću dami
svojeg srca dokazujem da je istinski i duboko ljubim?
- Poznato vam je - reče Rene - da su ta sva očitovanja poneki put veoma beznačajna!
- Valja mi dakle da očajavam?
- Ne! Valja vam dakle da se uteknete znanosti! U ljudskoj prirodi postoje antipatije
koje se mogu suzbiti, simpatije koje se mogu potaknuti. Željezo nije magnet. Ali, ako ga
magnetiziramo, ono će sa svoje strane privlačiti željezo.
- Nema sumnje, nema sumnje! - promrmlja La Mol - Ali, meni su odvratna sva ta
čaranja!
- O, ako su vam odvratna - dobaci Rene - nije trebalo da dođete!
- Hajde, hajde - reče Kokona - ta zar ćeš sada biti djetinjast? Gospodine Rene, možete
li učiniti da vidim đavla?
- Ne, gospodine grofe!
- To mi je krivo, jer, imao sam da mu kažem riječ-dvije, a to bi možda bilo ohrabrilo
de La Mola.
- Pa lijepo, neka bude! - reče La Mol. - Načnimo otvoreno to pitanje! Slušao sam o
vaštanim figurama koje se oblikuju da budu slične voljenom predmetu. Da li je to uspješno
sredstvo?
- Nepogrešivo!
- I ništa u tom pokusu ne može nauditi zdravlju ni životu osobe koju volimo?
- Ništa!
- Onda pokušajmo!
- Hoćeš li da ja počnem? - upita Kokona.
- Ne! - odgovori de La Mol. - A kad sam se već upustio, ići ću sve do kraja!
- Želite li jako, vruće, usrdno da saznate na čemu ste, gospodine de La Mole? - upita
Firentinac.
- Oh! - klikne La Mol. - Ja pogibam za tim, meštre Rene!
U tome trenutku netko tiho pokuca na uličnim vratima, tako tiho da je taj štropot čuo
samo meštar Rene, a i to, bez sumnje, jedino stoga što ga bijaše i očekivao.
On prikuči, neusiljeno i postavljajući de La Molu neka nepotrebna pitanja, svoje uho
k cijevi i raspozna neke glasove koji ga, kako se činilo, naveđoše na odluku.
- Ponovite dakle sada svoju želju - reče - i zazovite osobu koju volite!
De La Mol klekne kao da se obraća nekom božanstvu, a Rene prijeđe u prvi odjeljak i
odšulja se nečujno niz vanjsko stubište, časak kasnije lagani koraci dodirnuše pod dućana.
~ 165 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Ustavši opet, de La Mol ugleda pred sobom meštara Renea. Firentinac je držao u ruci
malenu voštanu figuricu osrednje izradbe koja je na sebi imala krunu i plašt.
- Hoćete li da vas vaša kraljevska dragana uvijek voli? - upita kozmetičar.
- Hoću, pa sve da me to staje života, pa sve da zbog toga izgubim svoju dušu! -
odgovori La Mol.
- Dobro je! - reče Firentinac te zagrabi vršcima prstiju nekoliko kapljica vode iz
jednog vrča i poškropi njima glavu figurice izgovarajući nekoliko latinskih riječi.
- De La Mola podiđe jeza. Shvatio je da se vršilo svetogrđe.
- Što to radite? - upita.
- Krstim ovu malu figuricu imenom Margerita.
- Ali, u koju svrhu?
- Da utemeljim simpatiju.
De La Mol otvori usta da bi spriječio daljnji postupak, ali ga jedan Kokonaov
podrugljivi pogled zaustavi.
Rene, koji je primjetio taj poziv, pričeka.
- Potrebna je čitava i puna volja! - reče.
- Učinite! - odgovori de La Mol.
Rene nacrta na jednu malu traku crvenog papira nekoliko kabalističnih znakova,
uvuče ih u jednu ocjelnu iglu i probode tom iglom srce figurice. Čudne li stvari! Na otvoru,
rane pojavi se mala kapljica krvi.
Rene zatim zapali papir.
Toplina ugrijane igle rastopi okolni vosak i posuši kapljicu krvi.
- Tako će? reče Rene - snagom simpatije vaša ljubav probosti i sažgati srce žene koju
volite!
Kokona, kome bijaše svojstven čvrst duh, krišom se smiješkao i potiho se
podrugivao. Ali de La Mol, zaljubljen i praznovjeran, osjećao je kako mu grašci ledena znoja
izbijaju na korjenima njegove kose.
- A sada - reče Rene - pritisnite svoje usne na usne figurice i izgovorite: »Margerito, ja
te ljubim! Dođi, Margerito!«
De La Mol posluša.
U tome trenutku začu se kako se otvaraju vrata drugog odjeljka i kako se približavaju
lagani koraci. Kokona, znatiželjan i nepovjerljiv, potegne svoj bodež te, plašeći se da mu, ako
bi pokušao pridići tapiseriju, Rene ne stavi istu primjedbu koju mu je stavio kad je htio
otvoriti vrata, probode svojim bodežom debelu tapiseriju. Pošto je priljubio svoje oko u
nastali otvor, njemu se ote krik iznenađenja, na koji odgovore dva ženska krika.
- Što je posrijedi?! - upita de La Mol koji umalo što nije ispustio voštanu figuricu koju
mu Rene uze iz ruku.
- Posrijedi je - odgovori Kokona - da su tamo vojvotkinja de Never i gospođa
Margerita!
- Pa eto, vi nevjernici - reče Rene sa trpkim osmjehom - zar još sumnjate u moć

~ 166 ~
Bosnaunited
 BU&CW

simpatije?
De La Mol osta skamenjen ugledavši kraljicu. Kokona bude načas omamljen
prepoznavši gospođu de Never. Jedan pomisli da su vradžbine meštra Renea dozvale
Margeritinu prikazu. Onaj drugi pak, vidjevši da su još poluotvorena vrata kroz koja bijahu
unišle te dvije ljupke prikaze, ubrzo nađe razjašnjenje toga čuda u svijetu običnog i
materijalnog.
Dok se de La Mol križao i uzdisao toliko da bi se i kamene gromade od toga smekšale,
Kokona koji bijaše imao svo to vrijeme na raspolaganju da sebi stavlja filozofska pitanja i da
protjeruje zloduha pomoću škropila što se zove nevjerovanost, Kokona dakle, vidjevši kroz
otvor tapiserije zgranutost gospođe de Never i ponešto jeđak osmjeh gospođe Margerite,
ocijeni da je trenutak presudan te, shvativši da se u prijateljevo ime može izreći ono što se
ne usuđujemo reći u svoje vlastito, umjesto da pristupi gospođi de Never, priđe ravno
Margeriti, poklekne jednim koljenom na način na koji se u vašarskim lakrdijama prikazivao
Artakserkso, i klikne glasom kome je šištanje njegove rane podavalo izvjestan izražaj
kojemu nije nedostajalo snage:
- Gospođo, ovoga je časa na zahtjev mojeg prijatelja, grofa de La Mola, meštar Rene
prizivao vašu sjenu. A sada, na moje veliko začuđenje, vaša se sjena pojavila u pratnji jednog
tijela koje mi je veoma drago i koje preporučam svojem prijatelju. Sjeno Njezina Veličanstva
kraljice Navare, hoćete li reći tijelu svoje družice da prijeđe s ovu stranu tapiserije?
Margerita se nasmija i dade znak Henrijeti koja prijeđe na drugu stranu.
- La Mole, prijatelju moj! - nastavi Kokona - Budi riječit poput Demostena, poput
Cicerona, poput gospodina propovjednika ubožnice! I misli na to da je u pitanju moj život,
ako ne budeš uvjerio tijelo gospođe vojvotkinje de Never da sam njezin najodaniji,
najpokorniji i najvjerniji sluga!
- Ali... - promuca de La Mol.
- Učini kako sam ti rekao! A vi, meštre Rene, pripazite da vas nitko ne uznemiri!
Rene učini ono što je Kokona od njega zatražio.
- Sto mu gromova, gospodine - reče Margerita - vi ste duhovit čovjek! Ja vas slušam!
Da vidimo, što nam to imate da kažete?
- Imam da vam kažem, gospođo, da sjena mojeg prijatelja... jer to je samo sjena, a
dokaz tome jeste da on ne izgovara ni cijele rječce... imam dakle da vam kažem da me ta
sjena preklinje da iskoristim moć razgovjetnog govora što je posjeduju tjelesa, kako bih vam
rekao: Lijepa sjeno! Ovaj plemić, koji je tako lišen svojeg tijela, izgubio je svo svoje tijelo i
sav svoj dah uslijed snage vaših očiju. Da ste to vi lično, prije bih zatražio od meštra Renea
da me surva u neku sumpornu rupu, nego što bih na ovakav način oslovio kćer kralja
Henrika II, sestru kralja
Karla IX i suprugu kralja Navare. Međutim, sjene su slobodne od svake zemaljske
oholosti i ne ljute se ako ih netko voli. Dakle, zamolite svoje tijelo, gospođo, da malko voli
dušu tog ubogog de La Mola, dušu na mukama kao što je to ikad jedna duša bila... dušu
progonjenu najprije po prijateljstvu, koje joj je u tri navrata zatjeralo nekoliko palaca željeza
u trbuh ... dušu zatim sažganu vatrom vaših očiju, vatrom hiljadu puta uništavajućim od svih
vatara paklenih ... Imajte dakle smilovanja sa tom nevoljnom dušom, volite malko ono što je
nekoć bilo lijepi de La Mol, a ako više nemate dar govora, upotrijebite geste, upotrijebite
~ 167 ~
Bosnaunited
 BU&CW

smiješak! To je veoma pametna duša, ta duša mojeg prijatelja, i ona će sve razumjeti!
Upotrijebite, sto mu gromova, ili ću svoj mač zatjerati u Reneovo tijelo, kako bi na osnovu
moći, što je ima nad sjenama, prisilio vašu, koju je već tako u pravi čas dozvao, da čini stvari
koje se baš ne dolikuju jednoj čestitoj sjeni kao što ste to, prema utisku što ga na mene
ostavljate, vi!
Pri toj govoranciji Kokona-a, koji se bijaše pred kraljicom ustobočio poput Eneje koji
silazi u podzemlje, Margerita se ne uzmogne suzdržati a da ne prasne u grohotan smijeh, a
onda, svejednako u nijemoj šutnji koja je u ovakvim okolnostima priličila jednoj kraljevskoj
sjeni, pruži Kokonau ruku.
Ovaj je pažljivo primi u svoju te pozva de La Mola.
- Sjeno mojeg prijatelja - vikne - dođi smjesta ovamo!
De La Mol, sav preneražen i sav uzdrhtao, posluša.
- U redu! - reče Kokona dohvativši ga za potiljak - A sada približite prozračnu maglu
svojeg lijepog smeđeg lica evo ovoj bijeloj i prozračnoj ruci.
I Kokona, pridružujući riječima kretnju, spoji tu finu ruku sa de a Molovim ustima i
zadrži ih časkom priljubljene, a da ruka nije pokušala da se oslobodi tog blagog stiska.
Margerita nije prestala da se smiješi, ali, gospođa de Never, još uvijek sva uzbuđena
neočekivanom pojavom dvaju plemića, nije se smiješila. Osjećala je kako njezina
nelagodnost raste uslijed groznice jedne ljubomore koja se u njoj rađala, jer, njoj se činilo da
Kokona nije smio na takav način zaboraviti svoje vlastite poslove radi poslova drugih.
De La Mol primijeti kako joj se nabraše obrve, i uoči prijeteći bljesak njezinih očiju te,
usprkos opojnoj smetenosti u koju ga je bacila njegova požuda, vidje opasnost što je
prijetila njegovom prijatelju i shvati što mu je valjalo učiniti kako bi tu opasnost od njega
otklonio.
On dakle ustane, ostavi Margeritinu ruku u Kokonaovoj, uhvati ruku vojvotkinje de
Never i poklekne na jedno koljeno.
- O, najljepša, o najbožanskija od svih žena! - klikne. - Ja govorim o živim ženama, a
ne o sjenama! - pridometne upravljajući jedan pogled i jedan smiješak Margeriti. - Dozvolite
jednoj duši, oslobođenoj svojeg nezgrapnog omotača, da popravi propuste jednog tijela koje
je posve zaokupljeno materijalnim prijateljstvom! Gospodin de Kokona, kojega ovdje vidite,
je samo čovjek, čovjek čvrste i odvažne građe... Njegovo meso je možda lijepo oku, ali
smrtno kao i svako meso: omnis caro fenum. Ma da mi taj plemić od jutra do mraka reda
najusrdnije litanije o vama, i ma da ste vidjeli kako dijeli najoštrije udarce što su se igda u
Francuskoj zadavali, taj borac, koji je tako rječit pred jednom sjenom, ne usuđuje se
progovoriti jednoj ženi. Stoga se on obratio kraljičinoj sjeni, a meni pak je ostavio u dužnost
da govorim vašem lijepom tijelu i da vam kažem kako vam polaže pred noge svoje srce i
svoju dušu, kako moli vaše božanske oči da ga pogledaju sa smilovanjem, vaše ružičaste i
tople prste da ga pozovu jednim znakom, vaš milozvučni i skladni glas da mu izgovori nešto
od onih riječi koje se ne zaboravljaju. Ili, u protivnom, zamolio me je još nešto. I to, u slučaju
ako vas ne bi mogao umekšati, da mu po drugi puta zatjeram svoj mač... koji je pravo
pravcijato sječivo, jer mačevi imaju sjenu samo na suncu!... da mu, kažem, po drugi puta
zatjeram svoj mač u tijelo. Jer, on ne bi umio živjeti, ako ga ne ovlastite da živi isključivo za
vas!
~ 168 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Koliko je Kokona u svoju govoranciju bio unio ludosti i lakrdijaštva, toliko je pak de
La Mol u svojoj molbenici razvio osjećajnosti, opojne snage i jednostavne smjernosti.
Henrijeta tada odvrati pogled od de La Mola, kojeg bijaše pažljivo slušala za svo
vrijeme što je govorio, i prenese ga na Kokona-a, kako bi ispitala da li je izražaj plemicevog
lica u skladu sa ljubavnom besjedom njegova prijatelja. Činilo se da je njime zadovoljna, jer,
rumena, zadihana, pobijeđena, ona upita Kokona-a sa smiješkom koji je otkrivao dvostruk
niz bisera uokviren koraljima:
- Je li to istina?
- Sto mu gromova! - poviče Kokona, opčinjen tim pogledom i izgarajući plamenom
iste naravi - Istina je! Oh, da, gospođo, istina je! Istina... tako mi vašeg života! Istina... tako mi
moje smrti!
- Dođite onda! - reče Henrijeta pružajući mu ruku sa predanošću koju je odavao
čeznutljivi izražaj njezinih očiju.
Kokona baci uvis svoj baršunasti beret i nađe se jednim skokom pokraj mlade žene, a
de La Mol, kojeg je pak pozvao jedan Margeritin znak, zaigra sa svojim prijateljem ljubavnu
verziju dječje igre »Brusim škarice«.
U tom trenutku u vratima osvane Rene.
- Tišina! - vikne na način koji pogasi sav taj žar. - Tišina!
Udubini zida začu se štropot gvožđa što se okretalo u jednoj bravi i škripa jednih
vrati ju što su se pokrenula u svojim šarkama.
- Čini mi se - reče Margerita ponosito - da nitko nema prava da ulazi ovamo kada smo
ovdje mi!
- Čak ni kraljica-majka? - šapne joj Rene na uho.
Margerita smjesta pohita niz vanjsko stubište, povlačeći za sobom de La Mola, a
Henrijeta i Kokona, napola zagrljeni, pobjegoše u stopu za njima. Sve četvoro odletješe kao
što pri prvom nepoćudnom štropotu odlijeću ljupke ptičice što su se na rascvjetaloj grani
cjelivale kljunovima.

~ 169 ~
Bosnaunited
 BU&CW

19.

CRNE KOKOŠI

Dva su para nestala upravo na vrijeme. Katarina je stavlajala ključ u bravu drugih
vratiju upravo u trenutku kad su gospođa de Never i Kokona prošli kroz stražnji izlaz.
Ušavši, Katarina je mogla čuti škripanje stubišta pod hitrim koracima.
Ona baci oko sebe jedan ispitivački pogled, a naposljetku zaustavi svoje podozrivo
oko na Reneu koji je stajao naklonjen pred njom.
- Tko je bio ovdje? - upita.
- Zaljubljenici koji su se zadovoljili mojom riječi kad sam ih uvjeravao da se vole.
- Ostavimo to! - reče Katarina sliježući ramenima. - Nema ovdje više nikoga?
- Nikoga osim Vašeg Veličanstva i mene.
- Jeste li učinili ono što sam vam rekla?
- U vezi crnih kokoši?
- Da!
- One su spremne, gospođo!
- Ah, da ste bar Židov! - promrmlja Katarina.
- Ja, Židov? A zašto, gospođo?
- Jer biste mogli čitati one skupocjene knjige što su ih Hebrejci napisali o žrtvama.
Dala sam da mi se prevede jedna od njih i vidjela sam da Hebrejci nisu proročanstva tražili
ni u srcu ni u jetri, kao što su to činili Rimljani, već u rasporedu mozga i u oblicima slova što
ih je tamo zacrtala svemoćna ruka sudbine.
- Da, gospođo, i ja sam to čuo od jednog svojeg prijatelja, nekog starog rabina.
- Ima znakova - reče Katarina - koji su oblikovani na način da otvaraju jedan
proročanski slijed. Samo, kaldejski mudraci preporučuju...
- Preporučuju ... što? - upita Rene vidjevši kako kraljica oklijeva da nastavi.
- Preporučuju da se postupak vrši na ljudskim mozgovima, koji da su razvijeniji i
pogodniji za ispitivačev naum.
- Nažalost, gospođo - reče Rene - Vaše Veličanstvo dobro zna da je to nemoguće!
- Ili bar teško - nadopuni Katarina - jer, da smo za to znali u noći svetog
Bartolomeja... ha, Rene? Koje li bogate žetve! Pri prvom osuđeniku... mislit ću na to! A u

~ 170 ~
Bosnaunited
 BU&CW

međuvremenu ostanimo unutar, granica mogućeg. Žrtvena prostorija... da li je spremna?

- Jeste, gospođo! - Prijeđimo onamo!
Rene upali jednu svijeću koja je bila načinjena od čudnih sastojaka i čiji je vonj, sad
fin i prodoran, sad omamljiv i odvratan, odavao primjesu različitih tvari. A zatim,
osvjetljavajući Katarini, prijeđe kao prvi u ćeliju.
Katarina lično odabra između svih žrtvenih sprava jedan nož od modrikasta čelika, a
za to vrijeme Rene ode po jednu od dviju kokoši što su u jednom kutu uplašeno kolutale
svojim zlaćanim očima.
- Kako ćemo postupiti?
- Ispitat ćemo jetru jedne i mozak druge. Ako nam ta dva pokusa dadu isti rezultat,
morat ćemo povjerovati, pogotovu ako se ti rezultati budu poklapali sa onima što smo ih
dobili ranije.
- Čime ćemo početi?
- Sa ispitivanjem jetre.
- U redu! - reče Rene.
I zaveže kokoš na malenom oltaru o dva koluta smještena sa obiju strana, tak, da se
životinja, povaljena na leđa, mogla samo koprcati ne pomičući se s mjesta.
Katarina joj otvori prsa jednim jedinim ubodom noža. Kokoš krikne tri puta i izdahne
pošto se prilično dugo batrgala.
- Uvijek ta tri krika! - promrmlja Katarina. - Tri predznaka smrti.
Potom raspori tijelo.
- I jetra skrenuta ulijevo! - nastavi. - Uvijek ulijevo! Trostruka smrt praćena gubitkom
prava! Znaš li, Rene, da je to zastrašujuće?
- Valja vidjeti, gospođo, hoće li se proročanstva druge žrtve poklapati sa onima od
prve!
Rene odveže tijelo mrtve kokoši i baci ga u jedan kut, a onda se uputi prema drugoj.
Ova, ocjenjujući svoju sudbinu prema sudbini svoje družice, pokuša da joj umakne trčeći sve
uokrug ćelije pa, našavši se uhvaćena u jednom kutu, poljete preko Reneove glave te u
svojem letu pogasi čarobnu svijeću koju je Katarina držala u ruci.
- Eto vidite, Rene! - klikne kraljica. - Ovako će se utrnuti i naš rod! Smrt će ga pogasiti
svojim dahom, i on će nestati sa lica zemlje!... Tri sina ... međutim... tri sina! - prošapta
sumorno.
Rene joj uzme iz ruke ugašenu svijeću i ode da je ponovo zapali u pokrajnjoj
prostoriji.
Kad se vratio, vidje kako je kokoš zabila glavu u lijevak.
- Ovoga puta ću izbjeći krikove - reče Katarina - jer ću joj odrezati glavu jednim
jedinim potezom.
I doista, kad je kokoš bila zavezana, Katarina joj, kao što je rekla, odreže glavu jednim
jedinim potezom. Ali, u posljednjem grču, kljun se otvori tri puta, a onda se stisne, i više se
nije otvorio.
- Vidiš li?! - klikne Katarina sva izvan sebe. Kad nisu tri krika, onda su tri uzdaha! Tri,
~ 171 ~
Bosnaunited
 BU&CW

uvijek tri! Umrijet će sva trojica! Sve te duše, prije no što odlaze, zovu i broje do tri!
Pogledajmo sada znamenje glave.
Katarina zatim odsiječe izblijedjelu krijestu životinje, otvori oprezno lubanja te,
odljuštivši je na način da su se razotkrili režnjevi mozga, pokuša da nađe oblik bilo kakvog
slova u krvavim šarama što ih je zacrtalo raščlanjivanje moždane tvari.
- Opet! - poviče pljesnuvši rukama. - Opet! A ovoga puta proročanstvo je jasnije no
ikad! Dođi i pogledaj!
Rene pristupi.
- Koje je to slovo? - upita ga Katarina pokazujući mu jedan znak.
- Slovo »H«! - odgovori Rene.
- Koliko puta se ponavlja? Rene prebroji.
- Četiri puta! - reče.
- Pa eto, pa eto! Nije li to?! Vidim, vidim! To znači Henrik IV! Oh! - progunđa
odbacujući nož. - Ja sam prokleta u svojem potomstvu!
Bijaše to stravičan prizor: ta žena, blijeda poput neke lješine, obasjana sumornim
svjetlom i grčeći svoje okrvavljene šake.
- On će vladati! - reče sa ogorčenim uzdahom. - On će vladati!
- On će vladati! - ponovi Rene, utonuo u duboko sanjarenje.
Međutim, taj se mračni izražaj ubrzo zbrisa sa Katarininih crta, kojima prijeđe
bljesak jedne misli koja se, kako se činilo, rađala na dnu njezina mozga.
- Rene - reče ispruživši prema Firentincu ruku, ali ne podižući glavu pognutu na
grudima - Rene, ne postoji li neka jeziva priča o nekom liječniku de Peruzu (de Perouse) koji
je u jednom potezu pomoću neke pomasti otrovao i svoju kćer i ljubavnika svoje kćeri?
- Da, gospođo!
- A taj ljubavnik, tko je to bio? - nastavi Katarina zamišljeno.
- Bio je to kralj Ladislav, gospođo.
- Ah, da, istina je! - promrmlja ona. - Imate li kakvih pojedinosti o toj priči?
- Posjedujem jednu staru knjigu u kojoj se o njoj govori.
- Dobro, prijeđimo u drugu sobu! Posudit ćete mi je!
Oboje tada napustiše ćeliju, a Rene zatvori za sobom vrata.
- Daje li mi Vaše Veličantsvo još nekih naređenja za ponovne žrtve? - upita
Firentinac.
- Ne, Rene, ne! Zasad sam dovoljno ubij edena. Pričekat ćemo dok se ne budemo
mogli priskrbiti glavu nekog osuđenika, a na dan pogubljenja uredit ćeš to sa krvnikom.
Rene se nakloni u znak pristanka, a potom pristupi sa svijećom u ruci policama, gdje
bijahu poredane knjige, popne se na jedan stolac, dohvati jednu knjigu i doda je kraljici.
Katarina je otvori.
- Ta što je to? - upita ona. - O načinu kako se odgajaju i hrane mužjaci sokola i supova
da bi bili odvažni, valjani i uvijek spremni poletjeti.
- Ah, oprostite, gospođo, zabunio sam se! Ovo je jedan traktat o lovstvu kojeg je neki
~ 172 ~
Bosnaunited
 BU&CW

učenjak iz Luke (Lucca) napisao za Kastruča Kastrakanija (Castruccio Castracani). Ta knjiga

je stajala uz onu drugu koja je uvezana na isti način. Zabunio sam se! To je, uostalom, veoma
skupocjena knjiga. Postoje u svijetu još samo tri primjerka: jedan koji pripada knjižnici u
Veneciji, drugi kojeg je bio kupio vaš predak Lorenco (Lorenzo) i kojeg je Pijetro Mediči
(Pietro Medici) poklonio kralju Karlu VII prilikom njegova proputovanja kroz Firencu, a
treći je, evo, ovaj!
- Poštujem tu knjigu zbog njezine rijetkosti - reče Katarina - no budući da mi nije
potrebna, ja vam je vraćam!
I ispruži desnu ruku prema Reneu, kako bi primila drugu knjigu, dok mu lijevom
rukom vrati onu što je bijaše dobila.
Ovoga se puta Rene nije zabunio, i bila je to knjiga što ju je ona zaželjela. Rene siđe, i
pošto je časkom prolistao po njoj, pruži je kraljici onako otvorenu.
Katarina sjedne za jedan stol, Rene postavi pred nju čarobnu svijeću, a ona pri
svjetlosti tog modrikastog plamena pročita poluglasno nekoliko redaka.
- Dobro je - reče sklapajući knjigu - to je, evo, sve što sam htjela znati!
Ona ustane ostavlajajući knjigu na stolu i odnoseći samo na dnu svojeg duha misao
koja je tamo niknula i koja je tamo trebala da sazrije.
Rene pričeka smjerno, držeći svijeću u ruci, da mu kraljica, koja se kanda spremala
otići, izda neka nova naređenja ili pak da mu postavi kakva daljnja pitanja.
Katarina učini nekoliko koraka, pognute glave, držeći prst na ustima i šuteći.
A onda iznenada zasta pred Reneom i pogleda ga svojim očima, okruglim i ukočenim
kao u ptica grabljivica.
- Priznaj mi da si za nju spravio neki ljubavni napitak!
- Za koga to? - upita Rene zadrhtavši.
- Za Šarlotu Sov!
- Ja, gospođo? - klikne Rene. - Nikada!
- Nikada?
- Tako mi duše! Kunem vam se!
- Ima tu, međutim, nečeg čarobnog, jer on je volio kao luđak... on koji nije na glasu sa
svoje postojanosti.
- Koji »on«, gospođo?
- On, prokleti Henrik, onaj koji će doći iza naša tri sina, onaj kojeg će jednoga dana
nazivati Henrikom IV, a koji je, međutim, sin Ivane d'Albre!
Katarina poprati ove poslednje riječi jednim uzdahom od kojega se Rene strese, jer
ga je to podsjetilo na one kobne rukavice što ih je po Katarininoj zapovjedi bio preparirao za
navarsku kraljicu.
- On dakle svejednako odlazi k njoj? - upita Rene.
- Svejednako! - odgovori Katarina.
- A ja sam, međutim, mislio da se kralj Navare sav vratio svojoj ženi!
- Sljeparija, Rene, puka sljeparija! Ne znam u koju svrhu, ali svi su se udružili da me

~ 173 ~
Bosnaunited
 BU&CW

obmanjuju. I sama moja kći, Margerita, okreće se protiv mene! Možda se i ona također nada
smrti svoje braće, možda se nada da će biti kraljica Francuske.
- Da, možda! - ponovi Rene koji je ponovo utonuo u svoju zamišljenost i koji je samo
poput jeke odgovarao na strašnu Katarininu sumnju.
- Napokon, vidjet ćemo! - reče Katarina.
I uputi se prema stražnjim vratima, ocijenivši, bez sumnje, nepotrebnim da siđe
tajnim stubištem, budući da je bila sigurna da je sama.
Rene pođe ispred nje, a nekoliko trenutaka kasnije oboje se nađoše u
kozmetičarevom dućanu.
- Bio si mi obećao novih kozmetičkih preparata za moje ruke i moje usnice, Rene -
reče ona. - Evo, zima dolazi, a poznato ti je da mi je koža osjetljiva na studen!
- Već sam se njima pozabavio, gospođo, i donijet ću vam ih sutra.
- Sutra uveče nećeš me naći prije devet ili deset sati. Tokom dana vršit ću svoje
pobožnosti.
- U redu, gospođo, bit ću u Luvru u devet sati.
- Gospođa de Sov ima lijepe ruke i lijepe usnice - reče Katarina ravnodušnim glasom.
- Kakvom se pomadom služi?
- Za svoje ruke?
- Da, za svoje ruke, najprije.
- Pomadom od suncokreta.
- A za svoje usnice?
- Za svoje usnice će se služiti novom pastom od opija koju sam izmislio i od koje sam
namjeravao donijeti jednu kutiju Vašem Veličanstvu istovremeno kao i njoj.
Katarina ostane časkom zamišljena.
- Uostalom, lijepo je to stvorenje - reče svejednako nadovezujući na svoju potajnu
misao - i nema ničeg začuđujućeg u toj Bearnčevoj strasti.
- I, prije svega, odana Vašem Veličanstvu - doda Rene - bar koliko ja mislim.
Katarina se osmjehne i slegne ramenima.
- Kad žena voli - reče - zar je ikada odana nekom drugom negoli svojem dragomu! Ti
si joj spravio neki ljubavni napitak, Rene!
- Zaklinjem vam se da nisam, gospođo!
- Dobro je, ne govorimo više o tome! Pa... daj mi pokaži tu novu pastu sa opijem o
kojoj si mi govorio i koja treba da joj učini usne još svježijima i još ružičastijima!
Rene pristupi jednoj polici i pokaže Katarini šest malih srebrnih kutijica jednaka
oblika, to jest, okruglih, koje su bile poredane jedna do druge.
- Evo jedinog ljubavnog napitka što ga je od mene zahtijevala! - reče Rene. - Istina je,
kao što kaže Vaše Veličanstvo, da sam ga sastavio posebno za nju, jer njezine su usnice tako
osjetljive i tako nježne, da joj se mogu raspucati uslijed sunca baš kao i uslijed vjetra.
Katarina otvori jednu od tih kutija. Sadržavala je pastu najzavodničkije karminske
boje.
~ 174 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Rene - reče Kraljica - podaj mi pomadu za moje ruke! Ponijet ću je sa sobom.

Rene se udalji sa svijećom i ode u jednom posebnom odjeljku potraži ono što je od
njega kraljica zatražila. Međutim, on se zadrža dovoljno dugo da bi mu se na povratku
učinilo da vidi kako je Katarina jednom naglom kretnjom uzela jednu kutiju i upravo je
sakrila pod svojom žalobnom koprenom. On je bio već i odviše navikao na ta podkradanja
kraljice-majke, a da bi bio toliko nespretan da pokaže kako je to zapazio. Stoga joj pruži
zatraženu pomadu koja je bila umotana u vrećicu od ljiljanima prošaranog papira i reče
samo:
- Evo, gospođo!
- Hvala, Rene! - odgovori Katarina. A zatim, nakon jednog trenutka šutnje, nastavi: -
Nemoj tu pastu od opija odnijeti gospođi de Sov sutra, nego tek za osam ili deset dana!
Želim da budem prva koja će je iskušati.
I spremi se da izađe.
- Želi li Vaše Veličanstvo da ga otpratim? - upita Rene.
- Samo do kraja mosta! - odgovori Katarina. - Tamo me čekaju moji plemići sa mojom
nosiljkom.
Oboje izađoše i pođoše do ugla ulice Barijeri (Barillerie) gdje su na Katarinu čekala
četvorica plemića na konjima i jedna nosiljka bez grbova.
Pošto se Rene vratio kući, prva mu briga bude da prebroji svoje kutije sa pastom.
Jedna je nedostajala.

~ 175 ~
Bosnaunited
 BU&CW

20.

ODAJE GOSPOÐE DE SOV

Katarina se nije varala u svojim sumnjama. Henrik je ponovo prešao na svoje

uobičajene navike i odlazio je svake večeri k gospođi de Sov. Isprva bijaše tu šetnju
upriličavao u najvećoj tajnosti, a onda je malo po malo popustio u svojoj podozrivosti te je
zanemario mjere opreza, tako da Katarini nije bilo teško da se uvjeri kako je kraljica Navare
i dalje bila po imenu Margerita, a stvarno pak gospođa de Sov.
U početku ove pripovijesti kazali smo riječ-dvije o odajama gospođe de Sov. Ali, vrata
što ih je Dariola otvorila kralju Navare hermetički su se za njim zatvorila, tako da su nam te
odaje, poprište tajanstvenih Bearnčevih ljubavnih odnosa, posve nepoznate.
Taj stan, koji bijaše jedan od onih što ih prinčevi dodjeljuju svojim družbenicima u
palači u kojoj stanuju, kako bi ih imali na dohvat ruke, bio je manji i neudobniji no što bi to
svakako bio neki stan negdje u gradu. Nalazio se, kao što već znamo, na drugom katu,
približno iznad Henrikovog, a vrata su mu vodila na jedan hodnik čiji je drugi kraj
osvjetljavao zasvođen prozor s malim, olovom oivičenim oknima, koji je čak i u najljepšim
danima u godini propuštaš samo neku tmurnu svjetlost. Zimi, od tri sata poslijepodne
nadalje, morala se ovdje upaliti svjetiljka koja bi se, budući da je i ljeti i zimi sadržavala
samo jednu te istu količinu ulja, tada gasila oko deset sati uveče pa je tako, otkada bijahu
nastupili zimski dani, pružala ljubavnom paru veću sigurnost.
Maleno predsoblje, obloženo svilenim damastom sa velikim žutim cvjetovima, salon,
tapeciran modrim baršunom, spavaonica čija je postelja sa zavojitim stupovima i zastorima
od satena trešnjeve boje omeđavala udubinu ukrašenu jednim srebrom otpočenim
ogledalom i dvjema slikama čiji sadržaj bijaše uzet iz ljubavnih zgoda Venere i Adonisa -
evo, takav je bio stan (danas bismo rekli »gnijezdo«) ljupke družbenice kraljice Katarine de
Mediči.
Tko bi bio pažljivo tražio, bio bi, nasuprot jednom toaletnom stoliću koji biiaše
snabdjeven svime što je na njega spadalo, u jednom mračnom uglu te sobe našao još i jedna
malena vrata što su vodila u neke vrsti molitvenu prostoriju, gdje se, uzdignuto na dvjema
stenenicama. nalazilo klecalo. U toj molitvenoj prostoriji bijahu oviješene o zid, kanda radi
toga kako bi služile za ublažavanje učinka onih dvaju mitoloških slika što smo ih spomenuli,
tri ili četiri slikarije najpretjeranijeg duhovnog sadržala. Između tih slikarija visjelo je na
pozlaćenim čavlima žensko oružje. Jer, u onom razdoblju tajanstvenih intriga, žene su nosile
oružje kao i muškarci, a poneki puta su se njime služile jednako vješto kao i oni.
Te večeri, slijedeće nakon one u kojoj se kod Renea bijahu odvili događaji što smo ih
ispripovijedali, gospođa de Sov, sjedeći na jednoj počivaljci u svojoj spavaonici, govorila je
Henriku o svojim bojaznima i svojoj ljubavi, a kao dokaz za te bojazni i za tu ljubav navela
mu je odanost što je bijaše ispoljila one kobne noći, iduće nakon svetog Bartolomeja, one
noći koju Henrik, kako se sjećamo, bijaše proveo kod svoje žene.
~ 176 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Henrik pak sa svoje strane izražavao joj je svoju zahvalnost. Gospođa de Sbv bila je te
večeri čarobna u svojoj jednostavnoj kućnoj haljini od batista, a Henrik je bio veoma
zahvalan.
Posred svega toga, budući da je stvarno bio zaljubljen, Henrik zapadne u sanjarenje.
Gospođa de Sov pak, koja je naposljetku čitavim svojim srcem prihvatila tu ljubav na koju ju
je Katarina natjerala, neprestano je promatrala Henrika, kako bi se uvjerila je li izražaj
njegovih očiju u skladu sa njegovim riječima.
- Hajde, Henriče - upita gospođa de Sov - budite iskreni: tokom one noći što ste je
proveli u kabinetu Njezina Veličanstva kraljice Navare, sa gospodinom de La Molom, do
svojih nogu, niste li požalili što se taj čestiti plemić našao između vas i kraljičine
spavaonice?
- Da, svakako, prijateljice moja! - odgovori Henrik - Jer, bilo mi je apsolutno potrebno
da prođem onom sobom, kako bih došao u ovu u kojoj se osjećam tako voljko i kojoj sam
ovoga časa tako sretan!
Gospođa de Sov se nasmiješi.
- I otada više niste bili tamo?
- Samo onda kad sam vam to i rekao.
- I nećete tamo odlaziti nikada, a da mi to ne kažete?
- Nikada!
- Bista li prisegnuli na to?
- Da, sigurno, kad bih još bio hugenot. Ali...
- Ali, što?
- Ali, katolička vjera, čije dogme upravo sada učim, naučila me je da čovjek nikada ne
smije prisizati.
- Gaskonjče! - klikne gospođa de Sov vrteći glavom.
- A vi, sa svoje strane, Šarloto - upita Henrik - kad bih vas ispitivao, da li biste mi
odgovorili na moja pitanja?
- Svakako! - odgovori mlada žena - Jer nemam što da vam krijem.
- Da vidimo, Šarloto - reče kralj - hajde objasnite mi konačno jednom kako to da ste,
poslije onog ogorčenog otpora koji je prethodio mojem vjenčanju, postali manje okrutni
prema meni koji sam nezgrapan Bearnac, smiješan provincijalac, ukratko, vladar koji je
odviše siromašan da bi održao sjaj dragulja svoje krune?
- Henriče - odgovori Šarlota - vi me pitate rješenje jedne zagonetke što ga već tri
hiljade godina traže filozofi svih zemalja! Henriče, nemojte nikada pitati jednu ženu zašto
vas voli! Zadovoljite se time da je pitate: »Volite li me?«
- Volite li me, Šarloto? - upita Henrik.
- Volim vas! - odgovori gospođa de Sov sa ljupkim smiješkom, spustivši svoju lijepu
ruku u ruku svojeg ljubavnika.
Henrik zadrži tu ruku.
- Ali - nastavi on slijedeći svoju misao - što, ako sam pogodio... to rješenje što ga
filozofi uzalud traže već tri hiljade godina... bar u odnosu na vas, Šarloto?
~ 177 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Gospođa de Sov porumenje.

- Vi me volite - nastavi Henrik - prema tome, ja nemam što drugo da od vas tražim i
smatram se najsretnijim čovjekom na svijetu. Međutim, poznato vam je, sreći vazda nešto
nedostaje. Adam, posred raja, nije se osiećao posvema sretnim i zagrizao je u tu nesretnu
jabuku koja je svima nama ucijepila tu nuždu radoznalosti što nagoni svakoga od nas da
provede svoj život u potrazi za nekakvom nepoznanicom. Recite mi, prijateljice moja, da
biste mi pomogli da nađem onu svoju, nije li kraljica Katarina bila ona koja vam je isprva
naložila da me volite?
- Henriče - upadne gospođa de Sov - govorite tiše kad govorite o kraljici-majci!
- Oh! - klikne Henrik sa predanošću i povjerenjem kome je nas jela čak i sama
gospođa de Sov - Nekoć je bilo uputno da budem podozriv prema njoj, toj dobroj majci,
nekoć, kad smo bili u rđavim odnosima. Sada, međutim, kad sam muž njezine kćeri...
- Muž gospođe Margerite! - klikne Šarlota crveneći od ljubomore.
- Govorite sad pak vi tiše! - dobaci Henrik. - Sada kad sam muž njezine kćeri, mi smo
najbolji prijatelji na svijetu. Što su htjeli? Da postanem katolik, kako se čini. Pa lijepo! Milost
božja me se dotakla, i, zagovorom svetog Bartolomeja, ja sam to postao. Sada živimo u
obitelji kao dobra braća, kao dobri kršćani.
- A kraljica Margerita?
- Kraljica Margerita? - ponovi Henrik. - Pa eto, ona je veza koja spaja sve nas.
- Ali, vi ste mi rekli, Henriče, da je kraljica Navare u naknadu za onu moju odanost
prema njoj, bila prema meni velikodušna. Ako ste mi govorili istinu, i ako je ta
velikodušnost, za koju sam joj iskazala tako veliku zahvalnost... ako je ta velikodušnost
stvarna, tad je ona samo konvencionalna veza koja se lako razbija. Vi se, dakle, ne možete
oslanjati na tu podršku, jer niste nikoga obmanuli sa tom tobožnjom intimnošću.
- Ja se, međutim, oslanjam na nju, i ona je već od unazad tri mjeseca jastuk na kome
spavam!
- Ako je tako, Henriče - poviče gospođa de Sov - znači onda da ste me prevarili, znači
da je gospođa Margerita stvarno vaša žena!
Henrik se osmijehne.
- Evo, Henriče - klikne gospođa de Sov - evo opet to smješkanje koje me tjera u očaj, i
zbog kojeg me, ma koliko da ste kralj, ponekiputa podilazi okrutna žudnja da vam iščupam
oči!
- Dakle - dobaci Henrik - znači da ipak uspijevam da obmanjujem u pogledu te
tobožnje intimnosti, budući da ima trenutaka kad biste mi, ma koliko da sam kralj, htjeli
iščupati oči jer vjerujete da ona postoji!
- Henriče, Henriče - reče gospođa de Sov - vjerujem da ni sam bog ne zna što vi
mislite!
- Ja mislim, prijateljice moja - otpovrne Henrju - da vam je isprva Katarina naložila da
me volite, da vam je to zatim naložilo i vaše srce, i da, kada vam govore ta dva glasa, čujete
samo onaj svojeg srca. E pa, i ja također volim vas, i to svom svojom dušom, a upravo zbog
toga, kada bih čak i imao tajni, ja vam ih ne bih povjerio od bojazni da vas ne izložim
opasnosti... jer, prijateljstvo kraljice-majke je promjenljivo, to je prijateljstvo maćehe!
~ 178 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Ovo Sarloti nije išlo u račun. Njoj se činilo da koprena, koja bi se zgušnjavala između
nje i njezina ljubavnika svaki puta kada bi pokušala istražiti ponore toga srca koje nije imalo
dna, poprima gustoću nekog zida, odvajajući ih jedno od drugoga. Ona dakle pri tom
odgovoru osjeti kako joj na oči naviru suze. A kako je u tomu trenutku otkucavalo deset sati,
reče:
- Sire, evo, vrijeme je da se odmorim. Moja me služba zove sutra veoma rano ujutro k
kraljici-majci!
- Vi me, znači, večeras tjerate, moja prijateljice? - upita Henrik.
- Henriče, ja sam žalosna. Ovako žalosnu, vi biste me smatrali odvratnom, a
smatrajući me odvratnom, vi me više ne biste voljeli. I sami uviđate da je bolje da se
povučete!
- Neka bude! - reče Henrik - Povoući ću se ako to zahtijevate, Šarloto. Samo ... trista
mu!... ipak ćete mi iskazati milost da pribivam vašoj večernjoj toaleti!
- Ali, kraljica Margerita, Sire, neće li ona uslijed toga biti prinuđena da čeka?
- Šarloto - otpovrne Henrik uozbiljivši se - među nama je bilo utanačeno da nikada
nećemo govoriti o kraljici Navare. A večeras, čini mi se, mi smo govorili samo o njoj!
Gospođa de Sov uzdahne i sjedne za svoj toaletni stolić. Henrik uzme jedan stolac,
dovuče ga do onoga na kojemu je sjedila njegova dragana, stavi nogu preko noge i zavali se
u naslon.
- Hajde, dobra moja mala Šarloto - reče - da vas vidim kako se uljepšavate, i to
uljepšavate za mene, ma što o tome govorili! Bogo moj, kolikih li stvarčica, kolikih li lončića
sa miomirisima, kolikih li vrećica sa prascima, kolikih li bočica, kolikih li kadionica!
- Izgleda kao da je to mnogo - reče Šarlota sa uzdahom - a ipak je premalo, budući da,
sa svim tim, još nisam našla sredstvo da kao jedina vladam srcem Vašeg Veličanstva!
- De, de - reče Henrik - nemojmo ponovo zapasti u politiku!... Kakva je to tako fina i
tako tanahna mala kičica? Da možda ne služi za bojanje obrva mojeg olimpijskog Jupitra?
- Da, Sire! - odgovori gospođa de Sov sa smiješkom - Pogodili ste od prve!
- A ove zgodne male grabljice od slonove kosti? - Te služe za zacrtavanje razdjeljka u
kosi.
- A ova dražesna srebrena kutijica sa cizeliranim poklopcem?
- Oh, ovo! To mi je poslao Rene, Sire. To je ona slavna pasta sa opijem koju mi je, već
toliko dugo obećavao, kako bih učinila još mekšima te usne što ih Vaše Veličanstvo u svojoj
dobroti ponekiputa smatra dosta mekanima.
Kao za potvrdu onoga što je upravo izrekla ljupka ova žena čije se čelo sve to više
razvedravalo, ukoliko se više vraćala na tlo koketerije, Henrik pritisne svoje usne na
baruničine, koje je ona pozorno promatrala u svojem ogledalu.
Šarlota prinese ruku kutijici koja je maločas bila predmetom naprijed navedene
rasprave, bez sumnje da bi Henriku pokazala način na koji se upotrebljava ta crvena pasta,
kadli oštro kucanje na vratima predsoblja natjera dvoje ljubavnika da pretrnu.
- Netko kuca, gospođo - reče Dariola pomolivši glavu kroz rascjep zastora.
- Pogledaj tko kuca i dođi nam reći! - reče gospođa de Sov.

~ 179 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Henrik i šarlota se uznemireno zgledaše. Henrik je već pomišljao na to da se povuče

u molitvenu prostoriju, gdje već nekoliko puta bijaše našao utočište, kadli se ponovo pojavi
Dariola.
- Gospođo - reče - to je meštar Rene, kozmetičar.
Začuvši to ime, Henrik nabra obrve i ugrize se i nehotice za usnu.
- Želite li da odbijem da ga primim? - upita Šarlota.
- Ne, nipošto! - odgovori Henrik. - Meštar Rene ne čini ništa, a da prethodno nije
promislio ono što će učiniti. Ako dolazi k vama, tad je to s toga što ima razloga da vam dođe.
.
- Hoćete li se onda sakriti?
- O, toga ću se itekako čuvati! - odgovori Henrik - Jer, meštar Rene zna sve, i meštar
Rene zna da sam ovdje!
- A nema li Vaše Veličanstvo nekog razloga zbog kojeg bi mu Reneova nazočnost bila
bolna?
- Ja?! - klikne Henrik sa naporom što ga usprkos svojem samosavladavanju nije
uzmogao posvema prikriti. - Ja? Nikakvog razloga! Bili smo u zategnutim odnosima,
doduše... međutim, od večeri uoči svetog Bartolomeja naovamo, mi smo se opet izmirili.
- Uvedite ga! - reče gospođa de Sov Darioli. Časak zatim pojavi se Rene i baci oko
sebe jedan pogled koji je obuhvatio čitavu prostoriju.
Gospođa de Sov sjedila je još uvijek za svojim toaletnim stolićem. Henrik je bio
ponovo zauzeo svoje mjesto na počivaljci. Šarlota se nalazila u području svjetla, a Henrik
pak u tami.
- Gospođo - reče Rene sa smjernom prisnošću - došao sam da vam se izvinem.
- Ma na čemu, Rene? - upita gospođa de Sov onom dobrostivošću kojom se lijepe
žene vazda ophode sa četom snabdjevača koja ih okružuje i koja teži za tim da ih učini
ljepšima.
- Na tome što sam već toliko vremena obećavao da ću se pobrinuti za ove lijepe usne
i što...
- ... i što ste svoje obećanje iskupili tek danas, zar ne? - upadne Šarlota.
- Tek danas... - ponovi Rene.
- Da, tek danas, štoviše, tek večeras sam dobila tu kutijicu što ste mi je poslali.
- Ah, doista! - reče Rene gledajući sa čudnovatim izražajem u malenu kutiju paste od
opija koja se nalazila na toaletnom stoliću gospođe de Sov i koja je bila u svakom pogledu
istovjetna sa onima što ih je imao u svojem dućanu.
- Dobro sam pogodio! - promrmlja preda se - I vi ste se njome već poslužili?
- Ne, još nisam. Upravo sam je htjela isprobati kad ste unišli.
Reneovo lice poprimi zamišljen izražaj koji ne promakne Henriku, kojemu bi,
uostalom, veoma rijetko štogod promaklo.
- No, Rene? Ta što vam je? - upita kralj.
- Meni? Ništa, Sire! - odgovori kozmetičar. - Ponizno čekam da mi Vaše Veličanstvo

~ 180 ~
Bosnaunited
 BU&CW

uputi koju riječ prije negoli se oprostim od gospođe barunice.

- Ta hajde! - reče Henrik sa osmijehom. - Zar su vam potrebne moje riječi da biste
znali koliko mi je milo da vas vidim!
Rene pogleda oko sebe i obiđe uokrug sobe kao da je htio očima i ušima ispitati sva
vrata i tapiserije. Potom se ponovo zaustavi i postavi se tako da je mogao jednim te istim
pogledom obuhvatiti i gospođu de Sov i Henrika.
- Ne znam! - reče.
Zahvaljujući onom zadivljujućem instinktu, koji ga je kao neko šesto sjetilo tokom
čitavog prvog dijela njegova života vodio posred opasnosti što su ga okruživale, upozoren
da se u tome času u kozmetičarevom duhu zbivalo nešto čudno, nešto što je nalikovalo na
nekakav sukob, Henrik se okrene prema njemu svejednako ostajući u sjeni, dok je
Firentinčevo^lice bilo obasjano svjetlošću.
- Vi u ovo doba ovdje, Rene? - reče.
- Da možda nemam nesreću da smetam Vašem Veličanstvu? - upita kozmetičar
ustuknuvši jedan korak.
- Ne, nipošto. Samo, želio bih znati jednu stvar.
- A koju to, Sire?
- Zar ste mislili da ćete me zateći ovdje?
- Bio sam u to siguran.
- Znači da ste me potražili?
- Sretan sam što sam vas sreo, u najmanju ruku.
- Imate nešto da mi kažete? - nastavi uporno Henrik.
- Možda, Sire! - odgovori Rene.
Šarlota porumenje jer se plašila da se to povjerljivo otkriće, što ga je kozmetičar
kanda namjeravao saopćiti, možda ne bude odnosilo na njezino ranije ponašanje prema
Henriku. Ona se dakle pričini kao da, sva zadubljena u brigu oko svojeg uljepšavanja, nije
ništa čula pa upadne u njihov razgovor.
- Ah, stvarno, Rene - klikne otvarajući kutijicu sa crvenom pastom - vi ste šarmantan
čovjek! Ta pasta je divne boje i, budući da ste već ovdje, ja ću, da bih vam iskazala čast,
isprobati pred vama vaš novi proizvod.
I dohvati jednom rukom kutiju, dok vrškom prsta druge dotakne ružičastu pastu koja
je trebalo da prijeđe sa prsta na njezine usnice.
Rene pretrnu.
Barunica prinese, smiješeći se, pastu k ustima.
Rene problijedi.
Henriku, koji je svejednako bio u sjeni, no čiji je pogled bio pozoran i užaren, nije
izmakla ni njezina kretnja, ni njegov drhtaj.
Šarlotinoj ruci je preostalo da prijeđe samo još nekoliko milimetara da bi dotaknula
njezine usnice, kadli je Rene ščepa za podlakticu, baš u trenutku kad je Henrik ustao da
učini to isto.

~ 181 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Henrik se nečujno spusti natrag na svoju počivaljku.

- Samo trenutak, gospođo! - reče Rene sa grčevitim smiješkom. - Jer ne bi valjalo da
upotrijebite ovu pastu bez nekih specijalnih uputa!
- A tko će mi dati te upute?
- Ja.
- A kada?
- Čim budem završio sa onim što imam da kažem Njegovom Veličanstvu kralju
Navare.
Sarlota razrogači oči, ne shavaćajući ništa od tog tajanstvenog jezika kojim se prod
njom razgovaralo, te osta držeći u jednoj ruci kutijicu sa pastom i gledajući u vrh svojeg
prsta, zacrvenjelog od toga karmina.
Henrik ustane pa, potaknut jednom mišlju koja je, poput svih misli mladoga kralja,
imala dvije strane - jednu koja se činila površinskom, a drugu pak koja bijaše duboka - pođe
i dohvati Šarlotinu ruku te učini jednu kretnju da bi je, onako zacrvenjelu, prinio svojim
usnama.
- Samo trenutak! - upadne živo Rene. - Samo trenutak! Budite tako dobri, gospođo, i
operite svoje lijepe ruke tim sapunom iz Napulja kojeg sam zaboravio da vam pošaljem
istovremeno sa tom pastom od opija i kojeg sam imao čast da vam donesem osobno!
I izvadi iz srebrenog omota komad sapuna zelenkaste boje, stavi ga u jedan pozlaćeni
srebreni sud, nalije vode u nj te, pokleknuvši na jedno koljeno, ponudi sve to gospođi de
Sov.
- Ma zaista, meštre Rene, ja vas naprosto ne prepoznajem! - reče Henrik. - Toliko ste
udvorni da za vama daleko zaostaju svi dvorski kicoši!
- O, kakav predivan miris! - klikne Šarlota trljajući svoje lijepe ruke sedefastom
pjenom koja se oslobađala iz tog balzamičnog komada sapuna.
Rene izrvši svoju službu galantnog kavalira do kraja; on pruži jedan ubrus od finog
frizijskog platna gospođi de Sov, koja osuši svoje ruke.
- A sada - reče Firentinac Henriku - postupite po miloj volji, uzvišeni gospodine!
Šarlota pruži svoju ruku Henriku koji je poljubi. Dok se zatim ona napola okrenula na
svojoj sjedalici, kako bi čula što će Rene reći, kralj Navare se vrati na svoje mjesto, ubijeđen
više no igda da se u kozmetičarevom duhu zbivalo nešto izvanredno neobičeno.
- Dakle? - upita Sarlota.
Firentinac, kako se činilo, skupi svu svoju odlučnost i obrati se Henriku.

~ 182 ~
Bosnaunited
 BU&CW

21.

SIRE, BITI ĆETE KRALJ!

- Sire - reče Rene Henriku - došao sam da vam govorim o jednoj stvari kojom se
bavim već duže vremena.
- O miomirisima? - upita Henrik sa osmijehom.
- Pa eto... da, Sire! O miomirisima! - odgovori Rene sa jednim čudnim znakom
povlađivanja.
- Govorite, ja vas slušam! To je predmet koji me je oduvijek veoma zanimao.
Rene pogleda Henrika pokušavajući da usprkos tim riječima odgonetne njegove
neprozirne misli. No uvidjevši da je taj pokušaj savršeno uzaludan, nastavi:
-Jedan od mojih prijatelja, Sire, upravo je stigao iz Firence. Taj se prijatelj mnogo bavi
astrologijom.
- Da - upadne Henrik - poznato mi je da je to firentinska strast!
- On je zajedno sa najvećim učenjacima svijeta sačinio horoskope najvažnijih velikaša
Evrope.
- Hm, hm! - dobaci Henrik.
- A kako je kuća Burbon na čelu onih najviših, budući da potječe od grofa Klermona
(Clermont-a), petog sina Ljudevita Svetog, to Vaše Veličanstvo može biti uvjereno da moj
prijatelj nije smetnuo s uma vaš horoskop.
Henrik stane slušati još pozornije.
- I vi se sjećate tog horoskopa? - upita kralj Navare nastojeći namjestiti ravnodušan
osmijeh.
- Oh! - odgovori Rene vrteći glavom - Vaš horoskop nije od onih što se zaboravljaju!
- Zaista? - dobaci Henrik uz ironičnu kretnju.
- Da, Sire! Vaše je Veličanstvo, prema riječima tog horoskopa, pozvano za
najblistaviju sudbinu.
Oči mladog vladara zabljesnuše i nehotice, da bi se gotovo smjesta opet ugasile u
oblaku ravnodušnosti.
- Sva ta talijanska proročanstva su laskava - reče Henrik - a »Laskava«, to će reći
»lažna«. Zar mi neka od njih nisu predoskazala da ću zapovjedati armijama?! Ja...!
I prasne u smijeh. Međutim, neki promatrač, manje zabavljen sam sobom, no što to
bijaše Rene, bio bi uočio i spozno grčevitost toga smijeha.
~ 183 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Sire - reče Rene hladno - horoskop nagoviještava nešto bolje od toga!

- Nagoviještava li da ću na čelu jedne od tih armija dobivati bitke?
- Bolje od toga, Sire!
- Hajde, hajde - reče Henrik - vidjet ćete da ću biti osvajač!
- Sire, biti ćete kralj!
- Eh, trista mu! - klikne Henrik savladavajući jako lupanje srca - Ta zar to nisam već i
sada?
- Sire, moj prijatelj zna što obećava. Vi ne samo da ćete biti kralj, već ćete i vladati.
- Dakle - reče Henrik istim onim svojim podrugljivim tonom - vašem je prijatelju
potrebno deset zlatnih škuda, zar ne, Rene? Jer, takvo jedno proročanstvo je veoma
ambiciozno, a naročito u današnja vremena! Pa, Rene, budući da nisam bogat, dat ću vašem
prijatelju pet sada odmah, a onih pet preostalih pak pošto se proročanstvo bude ostvarilo.
- Sire - dobaci gospođa de Sov - ne zaboravite das te već u obavezi prema Darioli, i
nemojte se preopterećivati obećanjima!
- Gospođo - otpovrne Henrik - kad taj trenutak bude došao, nadam se da će se ljudi sa
mnom ophoditi kao sa kraljem, i da će svatko biti vrlo zadovoljan ako održim i polovicu
onoga što sam obećao!
- Sire - reče Rene - da nastavim!
- Oh, to još nije sve, znači? - klikne Henrik - U redu! Ako budem car, dat ću dvostruko!
- Sire, moj prijatelj došao je dakle iz Firence sa tim horoskopom, kojeg je u Parizu
ponovio, i koji je pokazao uvijek jedan te isti rezultat, i povjerio mi je jednu tajnu.
-Jednu tajnu koja se odnosi na Njegovo Veličanstvo? - upita živo Šarlota.
- Da, mislim - odgovori Firentinac.
»On traži riječi kojima da se izrazi«, pomisli Henrik ne pritičući nimalo Reneu u
pomoć. »Čini se da mu teško pada da se izjasni«.
- Govorite, dakle! - reče barunica de Sov. - O čemu se radi?
- Radi se - poče Firentinac - važući, sve jednu po jednu, svaku svoju riječ - radi se o
svim onim glasinama o trovanjima što su se od nekog vremena proširila po dvoru.
Lagano nadimanje kraljevih nosnica bilo je jedini znak njegove rastuće pozornosti
pri tom iznenadnom obrtu što ga je razgovor poprimio.
- A vaš prijatelj Firentinac zna nešto novo o tim trovanjima? - upita Henrik.
- Da, Sire.
- Kako to da mi povjeravate jednu tajnu koja n\'7dje vaša, Rene, a osobito ako je ta
tajna tako značajna? - upita Henrik najprirodnijim naglaskom što ga je uspio poprimiti.
- Taj prijatelj bi htio zamoliti Vaše Veličanstvo za jedan savjet.
- Mene?
- Što u tome ima začudnog, Sire? Sjetite se onog starog vojnika od Akcija (Actium)
koji je imao jedan spor i koji je pitao za savjet Augusta!
- August je bio odvjetnik, Rene, a ja to nisam?
- Sire, kad mi je moj prijatelj povjerio tu tajnu, Vaše je Veličanstvo još pripadalo
~ 184 ~
Bosnaunited
 BU&CW

kalvinističkoj stranci, čiji ste prvi poglavar bili vi, a gospodin de Konde pak drugi.
- I onda?
- Taj se prijatelj nadao da ćete upotrijebiti svoj svemoćni utjecaj na gospodina princa
Kondea, kako biste ga namolili da mu ne bude neprijateljski raspoložen.
- Objasnite mi to, Rene, ako hoćete da to shvatim! - reče Henrik ne ispoljavajući ni
najmanjeg uzbuđenja ni u svojim crtama lica, ni u svojem glasu.
- Sire, Vaše Veličanstvo će shvatiti već pri prvoj riječi; tome prijatelju su poznate sve
pojedinosti oko pokušaja trovanja što je učinjen na gospodinu princu Kondeu.
- Pokušali su da otruju princa Kondea?! - upita Henrik sa savršeno odglumljenim
začuđen j em - Ah, zar doista? A kada?
Rene zapilji svoj pogled u kralja i izgovori samo ove riječi.
- Ima tome osam dana, Veličanstvo. - Neki neprijatelj? - upita kralj.
- Da! - odgovori .Rene - Jedan neprijatelj kojeg Vaše Veličanstvo poznaje, i koji
poznaje Vaše Veličanstvo.
- Stvarno! - reče Henrik - Mislim da sam čuo o tome govoriti... Ali, meni su nepoznate
pojedinosti što mi ih vaš prijatelj želi otkriti, kao što kažete.
- Pa eto, princu Kondeu je bila ponuđena jedna miomirisna jabuka. Ali, na svu sreću,
kad su je donijeli, upravo se kod njega nalazio njegov liječnik. On ju je uzeo iz ruku
donositelja i pomirisao je kako bi ispitao njezin miris i vrsnoću. Dva dana kasnije, jedna
gangrenozna oteklina, izljev krvi i živa rana, i koja mu je izgrizla lice, bijahu cijena njegove
odanosti, ili posljedica njegove nesmotrenosti.
- Nažalost - odgovori Henrik - budući da sam već napola katolik, ja sam izgubio sav
svoj utjecaj na gospodina de Kondea. Vaš bi prijatelj, dakle, pogriješio, ako bi se obratio na
mene.
- Vaše bi Veličanstvo moglo svdjim utjecajem , biti mojem prijatelju od koristi
nesamo pri Kondeu, već i pri princu od Porsiana, bratu onoga koji je bio otrovan.
- Ma slušajte Rene - upadne Šarlota - znate li da vaše priče mirišu na strahotu!
Podastirete ih u zao čas! Kasno je, a vaš razgovor je ubistven. Doista, vaši miomirisi su bolji!
I Šarlota ponovo ispruži ruku za kutijicom paste od opija.
- Gospođo - reče Rene - prije negoli je isprobate, kao što ste upravo namjeravali, čujte
kakvih strašnih poslijedica iz toga mogu izvući rđavi ljudi!
- Nema sumnje, Rene - dobaci barunica - večeras ste u nekom grobnom raspoloženju!
Henrik nabra obrve, ali, shvativši da Rene smjera na nešto što on sam još nije
nazirao, odluči da istjera načistac taj razgovor koji je u njemu budio tako bolne uspomene.
- A vama su poznate također i pojedinosti oko trovanja princa od Porsiana? - nastavi
Henrik.
- Da! - ogovori Rene. - Bilo je poznato da svake noći ostavlja jednu svijetiljku da gori
pokraj njegova kreveta. Otrovali su ulje, i on se ugušio uslijed toga isparivanja.
Henrik zgrči svoje prste, vlažne od znoja.
- Znači dakle - promrmlja - onome, što ga nazivate svojim prijateljem, poznate su ne
samo pojedinosti toga trovanja, već mu je poznat i počinitelj?
~ 185 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Da! A stoga je i hteo od vas saznati da li biste na preostalog princa od Porsiana imali
toliko utjecaja da ga navedete na to da oprosti ubojici smrt svojeg brata.
- Nažalost - otpovrne Henrik - budući da sam još napola hugenot, ja nemam nikakvog
utjecaja na gospodina princa od Porsiana. Vaš bi prijatelj, dakle, pogriješio, ako bi se obratio
na mene.
- A što mislite o raspoloženju gospodina princa Kondea i gospodina de Porsiana?
- Otkud da mi bude poznato njihovo raspoloženje, Rene? Bog mi, koliko znam, nije
udijelio povlasticu da čitam u srcima!
- Vaše Veličanstvo može ispitati samog sebe! - reče Firentinac mirno. - Zar u životu
Vašeg Veličanstva ne postoji neki događaj, toliko mračan, da bi mogao poslužiti kao kušnja
milostivosti, toliko bolan da bi mogao biti pokusni kamen za velikodušnost?
Te su riječi bile izgovorene naglaskom koji natjera i samu Šarlotu da pretrne. Bila je
to aluzija, i to toliko izravna, toliko osjetna, da se mlada žena odvrati kako bi sakrila svoje
rumenilo i kako bi izbjegla da joj se pogled sretne sa Henrikovim.
Henrik uloži krajnji napor da se savlada, zagladi svoje čelo koje se za vrijeme
Firentinčevih riječi bijaše obavilo prijetećim oblacima, te, prikrivajući plemenitu sinovsku
bol, koja mu je pritištala srce, neodređenom meditacijom, reče:
- U mojem životu ... neki mračan događaj ...? Ne, Rene, ne!... Sjećam se iz svojih mladih
dana samo ludorija i bezbrige, pomiješanih sa nuždama manje ili više okrutnima, što ih
svima nama nameću prirodne potrebe i božje kušnje.
Rene sad savlada sa svoje strane te prenese svoju pozornost sa Henrika na Šarlotu,
kao da je htio podbosti onog prvog a zadržati ovu potonju. Jer Šarlota se doista bijaše
okrenula natrag k svojem toaltenom stoćiću, kako bi sakrila nelagodnost koju joj je ulijevao
taj razgovor, i upravo opet ispružila ruku prema kutijici sa pastom.
- Ali, napokon, Sire, kad biste bili brat princa od Porsiana ili sin princa od Kondea, i
da su vam otrovali brata ili umorili vašeg oca...
Šarloti se ote lagan krik, i ona ponovo primakne pastu k svojim usnama. Rene vide tu
kretnju, no ovoga je puta ne zaustavi ni rječju ni gestom, već samo vikne:
- Tako vam nebesa, Sire, odgovorite! Kad biste bili na njihovom mjestu, Sire, što biste
učinili?
Henrik se pribere, otare drhćućom rukom svoje čelo na kome bijahu izbili grašci
ledena znoja te, ustavši u čitavoj svojoj visini, odgovori posred nijeme tišine koja bijaše
zaustavila čak i Reneovo i Šarlotino disanje:
- Kad bih bio na njihovom mjestu i kad bih bio siguran da ću biti kralj, što će reći da
ću zamjenjivati boga na zemlji, ja bih učinio kao bog - oprostio bih!
- Gospođo - poviče Rene istrgnuvši crvenu pastu iz ruku gospođe de Sov - gospođo,
vratite mi tu kutiju! Vidim da se moj pomoćnik zabunio kad vam je donio ovu. Sutra ću vam
poslati drugu!

~ 186 ~
Bosnaunited
 BU&CW

22.

NOVI OBRAĆENIK

Idućeg dana trebalo je da se održi lov na konjima u šumi Sen-Žermen

(Saint-Germain).
Henrik bijaše naredio da mu se za osam sati ujutro drži u pripremi, to jest osedla i
zauzda, jedan mali bearnski konj kojeg je naumio pokloniti gospođi de Sov, no kojeg je prije
toga htio iskušati. Četvrt sata prije osam, konj je bio u punoj spremi. Kad je odbijalo osam,
Henrik siđe.
Konj, ponosit i vatren usprkos svojem malom uzrastu, tresao je glavom i kočeperio
se po dvorištu. Bijaše zahladilo, i lagana poledica pokrivala je tlo.
Henrik se spremi da se uputi preko kako bi dospio na onu stranu gdje su se nalazile
staje i gdje su na njega očekivali konj i konjušar, i upravo je prolazio pokraj jednog
švicarskog vojnika, koji je stražario na vratima, kad li taj vojnik spusti oružje na pozdrav i
klikne:
- Bog neka čuva Njegovo Veličinstvo kralja Navare!
Pri tom pozdravu, a naročito pri boji toga glasa koji ga je izrekao, Bearnac zadrhta.
Okrene se i ustukne jedan korak.
- De Mua! - prošapta.
- Da, Sire, de Mua.
- Šta radite ovdje? - Tražim vas!
- Što hoćete od mene?
- Treba da govorim sa Vašim Veličanstvom.
- Nesretnice! - klikne kralj primaknuvši mu se - Zar ne znaš da time stavljaš na kocku
svoju glavu?
- Znam!
- I?
- I, evo me!
Henrik preblijede jer je shvatio da pogibelj, u koju je srljao taj vredni mladić,
ugrožava i njega samoga. Stoga se uznemireno ogleda oko sebe i ustukne po drugi puta, ne
manje živo negoli prvi puta.
Upravo je na jednom prozoru primjetio vojvodu od Alansona.
~ 187 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Promijenivši smjesta svoje držanje, Henrik dohvati musketu iz ruku de Mua-a, koji je,
kao što smo rekli, stajao na straži, te, gradeći se da je razgledava, upita:
- De Mua, vi svakako niste bez nekog važnog povoda došli ovamo do podmetne svoju
glavu u lavlje ždrijelo?
- Ne, Sire. A evo, već vas vrebam osam dana. Tek jučer sam saznao da je Vaše
Veličanstvo trebalo da jutros okuša ovog konja, pa sam preuzeo stražu na vratima Luvra.
- A kako ste došli do ove odore
- Zapojednik odreda je protestnat i moj prijatelj.
- Evo vam vaša musketa, i vratite se na vašu dužnost. Promatraju nas. Kad se budem
vraćao, nastojat ću da vam reknem koju riječ. Međutim, ako vas ne oslovim, ne zaustavljate
me! Zbogom!
De Mua nastavi svoje odmjereno koračanje, a Henrik priđe svojem konju.
- Kakva je to zgodna mala životinja? - upita vojvoda od Alansona sa svojeg prozora.
- To je konj kojeg mi jutros valja iskušati - odgovori Henrik.
- Ali, ovo nije konj za muškarca!
- A i namijenjen je za jednu lijepu damu!
- Pripazite, Henriče, upravo ste na putu da budete indiskretni, jer ćemo tu lijepu
damu vidjeti prilikom lova! A ako ne znam čiji ste vitez, znat ću bar čiji ste štitonoša!
- Eh, bogo moj, ne! Vi to nećete znati! - reče Henrik svojom prividnom
prostodušnošću - Jer, ta lijepa dama neće moći izaći, budući da joj je jutros veoma zlo.
I vine se u sedlo.
- Oh, oh! - dobaci d'Alanson kroz smijeh - Uboga gospođa de Sov!
- Franjo, Franjo! Vi ste onaj koji je indiskretan!
- A što joj je, toj lijepoj Šarloti? - nastavi vojvoda od Alansona.
- Pa - odgovori Henrik potjeravši svojeg konja u sitni kas i goneći ga da izvede jedan
pokusni krug
- pa, ne znam ni sam... osjeća veliku težinu u glavi, po onome što mi je rekla Dariola,
neku vrst ukrućenosti po čitavom tijelu, ukratko, neku opću slabost.
- I to će vas spriječiti da nam se pridružite?
- upita vojvoda.
- Mene? A zašto? - otpovrne Henrik. - Poznato vam je da sam lud za lovom na
konjima i da ništa ne može imati tolik utjecaj na mene da bi me natjeralo da izostanem od
takvog jednog lova!
- Iz ovoga ćete ipak izostati, Henriče! - reče vojvoda pošto se bio okrenuo i načas
razgovarao sa nekom osobom, koja bijaše ostala neviđena za Henrikove oči, budući da je sa
svojim subesjednikom razgovarala sa dna sobe - Jer, Njegovo mi Veličanstvo upravo
isporučuje da se lov ne može održati.
- Oh! - klikne Henrik sa najrazočaranijim izražajem na svijetu. - A zašto to?
- Veoma važna pisma od gospodina de Nevera, čini se. Kralj, kraljica-majka i moj
brat, vojvoda od Anžua vijećaju.
~ 188 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Hm, hm! - promrlja u sebi Henrik. - Da možda nisu stigle kakve vijesti iz Poljske?
A zatim nastavi naglas:
- Ako je tako, nepotrebno je da se još dalje izlažem opasnosti na toj poledici.
Doviđenja, brate!
A onda zaustavi konja ispred de Mua-a.
- Prijatelju - reče - zovni jednog od svojih drugova da završi tvoju stražarsku
dužnost. Pomozi konjušaru pri rasedlavanju konja, natovari sedlo na glavu i ponesi ga
zlataru sedlarske radionice. Treba tu izraditi jedan ukras kojeg nije stigao dovršiti za danas.
Vratit ćeš se u moje odaje da mi doneseš odgovor.
De Mua pohita da izvrši nalog, jer, vojvoda od Alansona bijaše nestao sa prozora, a
bilo je očigledno da se u njemu rodila neka sumnja.
I doista, tek što je de Mua zamaknuo za vratima stražarnice, vojvoda od Alansona
osvanu. Na mjestu de Mua-a nalazio se jedan pravi Švicarac.
Vojvoda od Alansona osmotri sa velikom pozornošću novog stvražara, a potom se
obrati Henriku:
- To nije onaj čovjek sa kojim ste maločas razgovarali, zar ne, brate?
- Onaj drugi je jedan momak iz moje kuće kojeg sam poslao da stupi među Švicarce.
Dao sam mu jedan nalog, i on je otišao da ga izvrši.
- Ah, tako! - dobaci vojvoda kao da ga taj odgovor zadovoljava - A kako je Margerita?
- Idem sada k njoj da se o tome raspitam, brate.
- Ta zar je od jučer uopće niste ni vidjeli?
- Ne. Najavio sam se kod nje noćas oko jedanaest sati, no Žijona mi je rekla da je
umorna i da spava.
- Neće te je zateći u njezinim odajama. Izašla je.
- Da, - reče Henrik - lako je moguće. Trebalo je da ide u samostan Navještenja.
Nije bilo načina da se razgovor podrži još dulje. Činilo se da je Henrik odlučio da
samo odgovara na pitanja.
Dvojica se šurjaka dakle rastadoše; vojvoda od Alansona da bi saznao novosti, kako
reče, a kralj od Navare pak da bi se vratio u svoje odaje.
Henrik jedva što se tamo zadržao pet minuta, kadli začuje kucanje.
- Tko je? - upita.
- Sire - odgovori jedan glas u kome Henrik prepozna de Muaov - odgovor od zlatara
sedlarske radionice!
Henrik, vidno uzbuđen, pusti mladića unutra i zatvori za njim vrata.
- Vi ste to, de Mua! - reče. - Nadfao sam se da ćete porazmisliti!
- Sire - otpovrne de Mua - već tri mjeseca razmišljam, to je dovoljno. Sad je vrijeme
da se počne djelovati.
Henrik učini uznemirenu kretnju.
- Ne bojte se, Sire, sami smo! Ja se žurim, jer svaki je trenutak skupocjen. Vaše nam
Veličanstvo može jednom jedinom riječi nadoknaditi sve ono što su događaji godine nanijeli
~ 189 ~
Bosnaunited
 BU&CW

gubitaka reformiranoj vjeri. Budimo jasni, budimo kratki, budimo otvoreni!

- Slušam, valjani moj de Muau! - odvrati Henrik, videvši da mu je nemoguće da
izbjegne objašnjenju.
- Da li je istina da se Vaše Veličanstvo odreklo protestantske vjere?
- Istina je! - odgovori Henrik.
- Da, no je li se odreklo samo ustima, ili pak srcem?
- Vazda smo zahvalni bogu ako nam spašava život, - otporne Henrik izvrćući pitanje,
kao što je to običavao činiti u sličnim slučajevima - a bog me je posve očigledno sačuvao u
ovoj strašnoj pogibiji.
- Sire - ustraje de Mua - priznajte jednu stvar!
- Koju to?
- Da vaše odreknuće nije stvar uvjerenja, već računice. Vi ste se odrekli svoje vjere
radi toga da bi vas kralj ostavio na životu, a ne zbog toga što vam je bog sačuvao život.
- Ma koji da je uzrok mojeg obraćenja, de Mua
- odgovori Henrik - ja zato ipak nisam manje katolik!
- Da, no hoćete li to ostati zauvijek? Pri prvoj prilici da ponovo prigrabite svoju
slobodu opstanka i savjesti, nećete li je prigrabiti? Pa lijepo! Ta se prilika pruža; La Rošel se
digao na ustanak, Rusijori (Roussillon) i Bearn čekaju samo na jednu riječ pa da stupe u
akciju, u Gijeni (Guvenne) sve viče za ratom. Kažite mi samo da ste prisilni katolik, i ja vam
jamčim za budućnost!
- Plemić mojega roda ne prisiljava se, dragi moj de Mua! Ono što sam učinio, učinio
sam po slobodnoj volji.
- Ali, Sire - klikne mladić kome se srce steglo uslijed toga otpora kojemu se nije bio
nadao - vi dakle ne pomišljate na to da nas, postupajući tako, napuštate... da nas izdajete?
Henrik osta neosetljiv.
- Da! - nastavi de Mua. - Da, vi nas izdajete, Sire! Jer, nekolicina nas je došlo, uz
opasnost po vlastiti život, da bi spasilo vašu čast i vašu slobodu. Mi smo pripremili sve da
vam dademo jedno prijestolje, Sire, čujete li me? Nesamo slobodu, već i moć! Prijestolje po
vašem izboru, jer, za dva mjeseca moći ćete se odlučiti između Navare i Francuske!
- De Mua - reče Henrik zastirući svoj pogled koji mu se pri tome prijedlogu bijaše i
nehotice zakrijesio - de Mua, ja sam zdrav i čitav, ja sam katolik, ja sam suprug Margerite, ja
sam brat kralja Karla, ja sam zet svoje dobre majke Katarine... De Mua, zauzimajući sve ove
položaje, ja sam izračunao prednosti i blagodati što mi ih donose, ali također i obaveze koje
proističu iz njih!
- Ali, Sire - dobaci de Mua - u šta da vjerujem? Kažu mi da vaš brak nije izvršen, kažu
mi da ste u dnu duše slobodni, kažu mi da Katarinina mržnja...
- Laž, laž, laž! - prekine ga živo Bearnac. - Da, bestidno su vas prevarili, prijatelju. Ta
draga Margerita je doista moja žena. Katarina je doista moja majka. Kralj Karlo IX, napokon,
je doista vladar i gospodar mojega života i mojega srca!
De Mua zadrhta. Osmijeh malone preziran, prijeđe mu usnama.
- Znači, dakle, Sire - reče, opustivši obeshrabreno ruke i pokušavajući proniknuti
~ 190 ~
Bosnaunited
 BU&CW

pogledom u tu dušu punu tame - evo odgovora što ću ga odnijeti svojoj braći; reći ću im da
kralj Navare pruža svoju ruku i poklanja svoje srce onima koji su nas pobili ... reći ću im da
je postao ulizica kraljice-majke i Morvelov prijatelj ...
- Dragi moj de Mua - upadne Henrik - kralj će završiti vijećanje, i valja mi da odem da
se kod njega raspitam za razloge koji su nas natjerali da odgodimo jednu tako važnu stvar
kao što je polazak u lov. Zbogom! Učinite poput mene, prijatelju, napustite politiku, vratite
se kralju i prihvatite misu!
I Henrik odvede, ili bolje, odgura sve do predsoblja mladića čija se zapanjenost
počela pretvarati u gnjev.
Tek što su se za njim zatvorila vrata, ne uzmogaviš odoljeti žudnju da se, u
pomanjakanju nekoga, iskali na nečemu, de Mua zgužva svoju kapu, baci je na pod i stane je
gaziti nogama kao što to čini bik sa matadorovim plaštem.
- Smrt i prokletstvo! - vikne. - Bijednoga li vladara! Imao bih volju da se dadem ovdje
ubiti, da bih ga zauvijek uprljao svojom krvlju!
- Pst! gospodine de Mua! - počne neki glas koji se iskradao iz otvora jednih
poluodškrinutih vratiju - Pst! Tiho, jer bi vas osim mene mogao čuti još i netko drugi!
De Mua se naglo okrene i ugleda vojvodu od Alansona koji je bio umotan u jedan
plašt i koji je pomolio svoju blijedu glavu u hodnik, da bi se uvjerio jesu li de Mua i on
nasamo.
- Gospodin vojvoda od Alansona! - krikne de Mua. - Ja sam propao!
- Naprotiv! - šapne vojvoda. - Možda ste čak našli ono što tražite! A dokaz tome je
činjenica da ne želim da se date ovdje ubiti, kao što ste naumili. Vjerujte mi, vaša se krv
može upotrijebiti korisnije negoli da se njome zacrveni prag kralja Navare!
Pri ovim riječima vojvoda otvori širom vrata što ih je bio odškrinuo.
- Ovo je soba dvojice mojih plemića - reče vojvoda - ovdje nas nitko neće pronaći.
Moći ćemo dakle razgovarati posve slobodno. Uđite, gospodinel
- Evo me, uzvišeni gospodine! - reče urotnik osupnuto.
I uniđe u sobu, čija vrata vojvoda od Alansona zatvori za njim ne manje živo no što to
bijaše učinio kralj Navare.
De Mua je ušao bijesan, ojađen i proklinjući. Međutim, hladan i ukočen pogled
mladog vojvode Franje malo po malo proizvede na hugenotskog kapetana učinak začaranog
leda koji raspršava opijenost.
- Uzvišeni gospodine - reče - ukoliko sam dobro shvatio, Vaše Visočanstvo želi sa
mnom govoriti?
- Da, gospodine de Mua! - odgovori Franjo. - Usprkos vašem prerušavanju mislio sam
da vas prepoznajem, a kad ste spustili oružje na pozdrav mojem bratu Henriku, prepoznao
sam vas sasvim. Pa lijepo, de Mua, vi dakle niste zadovoljni kraljem Navare?
- Uzvišeni gospodine ...!
- Hajde, naprijed, govorite hrabro! Možda sam, a da to i ne slutite, jedan od vaših
prijatelja.
- Vi, uzvišeni gospodine?

~ 191 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Da, ja! Govorite dakle!

- Neznam što da kažem Vašem Visočanstvu, uzvišeni gospodine, Stvari, o kojima sam
imao govoriti kralju Navare, tiču se predmeta što ih Vaše Visočanstvo ne bi moglo razumjeti.
A osim toga - doda de Mua nastojeći namjestiti ravnodušan izgled - radilo se o nevažnim
sitnicama.
- O nevažnim sitnicama?
- Da, uzvišeni gospodine!
- O nevažnim sitnicama radi kojih ste mislili da morate izložiti svoj život vraćajući se
u Luvr, gdje, vi to dobro znate, vaša glava vrijedi zlata koliko je teška! Jer, nije nipošto
nepoznato da ste, uz kralja Navare i princa Kondea, jedan od prvih poglavara hugenota!
- Ako tako mislite, uzvišeni gospodine, onda postupite prema meni onako, kako treba
da postupa brat kralja Karla i sin kraljice Katarine!
- Zašto hoćete da tako postupim, kad sam vam rekao da sam vaš prijatelj? Recite mi
dakle istinu!
- Uzvišeni gospodine - klikne de Mua - zaklinjem vam se...
- Ne zaklinjite se, gospodine! Reformirana vjera zabranjuje da se izgovaraju zakletve,
a naročito lažne zakletve!
De Mua nabra obrve.
- Kažem vam da mi je poznato sve! - nastavi vojvoda.
De Mua je i nadalje šutio.
- Vi sumnjate u to? - ustraja vojvoda strasnom upornošću. - Pa dobro, dragi moj de
Mua, valja mi da vas ubijedim. Hajde, prosudit ćete sami da li se varam! Jeste li ili niste
mojem šurjaku Henriku, tamo, maločas - vojvoda ispruži ruku u pravcu Bearnčevih odaja -
ponudili svoju pomoć i pomoć svojih drugova, da mu ponovo uspostavite njegovu
kraljevsku vlast u Navari?
De Mua pogleda vojvodu zaprepašćeno.
- A on je taj prijedlog sa zgraženjem odbio.
De Mua osta zgranut.
- Jeste li se onda pozvali na vaše staro prijateljstvo, na uspomenu zajedničke vjere?
Jeste li zatim čak uznastojali primamiti kralja Navare jednom veoma blistavom nadom,
toliko blistavom, da je bio zablješten od nje, od nade da bi se domogao francuske krune? Ha?
Recite, zar nisam dobro obaviješten? Nije li to ono što ste došli predložiti Bearncu?
- Uzvišeni gospodine! - poviče de Mua. - To je toliko tačno, da se ovoga časa pitam ne
bi li trebalo da Vašem Visočanstvu kažem da je lagao! Nepoštedni dvoboj i da tako smrću
nas dvojice osiguram poništenje strašne tajne!
- Polako, valjani moj de Mua, polako! - reče vojvoda od Alansona ne mijenjajući izraz
lica i ne poduzimajući ni najmanje kretnje pri toj strašnoj prijetnji. - Ta tajna će se među
nama poništiti bolje ako obojica živimo, negoli ako jedan od nas umre. Slušajte me i
prestanite tako stiskati balčak svojeg mača! Po treći put vam kažem da se nalazite pred
jednim prijateljem. Odgovorite mi dakle kao prijatelju! Hajde! Nije li kralj Navare odbio sve
ono što ste mu ponudili?

~ 192 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Da, uzvišeni gospodine! Priznajem to, jer to priznanje može nauditi samo meni.
- Niste li, izašavši iz njegove odaje, gazili nogama svoj šešir i vikali da je on kukavan
vladar i da nije dostojan da i nadalje ostane vašim poglavarom?
- To je istina, uzvišeni gospodine, ja sam to rekao.
- Ah, istina je? Priznajte napokon?
- Da!
- I još uvijek ste toga mišljenja?
- Više no ikad, uzvišeni gospodine!
- Pa lijepo! A ja, ja, gospodine de Mua, ja, treći sin Henrika II, ja, francuski kraljević,
jesam li dovoljno dobar plemić da bih zapovjedao vašim vojnicima, ha? Da li me smatrate
dovoljno čestitim i ispravnim, da biste se mogli pouzdati u moju riječ?
- Vi, uzvišeni gospodine?! Vi, poglavar hugenota?!
- A zašto ne? Ovo je doba obraćenja, vi to znate! Henrik je prešao na katolicizam, a ja
pak mogu postati hugenot!
- Da, svakako, uzvišeni gospodine... Ali, ja čekam da mi objasnite ...
- Ništa jednostavnije od toga! Ispričat ću vam u dvije riječi politiku sviju nas... Moj
brat Karlo ubija hugenote kako bi nesmetanije vladao. Moj brat d'Anžu pušta da se oni
ubijaju jer treba da naslijedi mojeg brata Karla i jer je moj brat Karlo, kao što vam je
poznato, često bolestan. Ja, međutim... to je nešto posve drugo... ja, koji nikad neću vladati,
bar ne u Francuskoj, budući da imam ispred sebe dva starija brata... ja, kojeg mržnja moje
majke i moje braće, još više negoli zakon prirode, udaljuje od prijestola... ja, koji ne smijem
postavljati zahtjeve ni na kakvu obiteljsku privrženost, ni na kakvu slavu, ni na kakvo
kraljevstvo... ja, koji uza sve to nosim u grudima jedno srce koje je isto tako plemenito kao i
ona moje starije braće... Pa eto, de Mua, ja, ja želim pokušati da sebi svojim mačem prikrojim
jedno kraljevstvo u toj Francuskoj koju oni prekrivaju krvlju!... Dakle, evo što želim ja, de
Mua! Čujete!... Želim da budem kralj Navare, ne po rođenju, već po izboru. I, shvatite dobro
da protiv toga ne možete mati nikakvih zamjerki, jer ja nisam uzurpator, budući da moj brat
odbija vaše ponude i da, zakapajući se u svoju nepokorenost, u sav glas priznaje da je
navarsko kraljevstvo samo puka tlapnja. Sa Henrikom Bearnskim ne dobivate ništa. Sa
mnom dobivate jedan mač i jedno ime. Franjo d'Alanson, francuski kraljević, zaštićuje sve
svoje drugove ili sve svoje saučesnike, kakogod vam se svidilo da ih nazovete... E pa, što
kažete na tu ponudu, gospodine de Mua?
- Kažem da me je zablještila, uzvišeni gospodine.
- De Mua, de Mua, imat ćemo da savladamo mnoge zapreke! S toga se nemojte već u
samom početku pokazati tako nezajažljivim i tako neodatljiv prema jednom kraljevskom
sinu i kraljevskom bratu koji dolazi k vama!
- Uzvišeni gospodine, stvar bi već bila zaključena, kad bi bilo samo na meni da
provodim svoje zamisli. Ali, mi imamo jedno vijeće, i, ma koliko blistava bila ta ponuda, a
možda čak i upravo stoga što je tako blistava, glavari stranke neće na nju pristati bez uslova.
- To je nešto drugo! Taj dogovor svjedoči o čestitom srcu i obazrivom duhu. Po
načinu kojim sam maločas postupio, de Mua, morali ste spoznati moje poštenje. Ponesite se
dakle s vaše strane prema meni kao prema čovjeku koga je poštovati, a ne kao prema princu
~ 193 ~
Bosnaunited
 BU&CW

kome je laskati. De Mua, imam li izgleda?

- Na časnu riječ, uzvišeni gospodine! A budući da Vaše Visočanstvo želi da mu kažem
svoje mišljenje: Vaše Visočanstvo ima sve izglede otkad je kralj Navare odbio ponudu koju
sam došao da mu podastrem. Međutim, ja vam ponavljam, uzvišeni gospodine, neophodno
je da se dogovorim sa našim glavarima.
- Učinite to dakle, gospodine! - odgovori vojvoda od Alansona. - Samo, kad ću imati
odgovor?
De Mua se šutke zagleda u vojvodu. A onda, kanda stvorivši odluku, reče:
- Uzvišeni gospodine, dajte mi svoju ruku! Potrebno mi je da se ta ruka jednog
francuskog kraljevića dotakne moje, kako bih bio siguran da neću biti izdan!
Vojvoda nesamo pruži de Muau ruku, već i zgrabi njegovu te je stegne.
- Sada sam miran, uzvišeni gospodine! - reče mladi hugenot. - Ako bismo bili izdani,
ja bih rekao da vi sa tim nemate nikakve veze. A bez toga, uzvišeni gospodine, pa sve da
niste nimalo umiješani u takvu izdaju, bili biste obeščašćeni.
- Zašto mi to govorite, de Mua, prije negoli ste mi rekli kada ćete mi donijeti odgovor
vaših poglavara?
- Zato, uzvišeni gospodine, jer pitajući me kada ćete dobiti odgovor, vi me istodobno
pitate i gdje su glavari, i jer biste, ako bih vam odgovorio: »Večeras!«, znali da se glavari
nalaze u Parizu i da se kriju ovdje!
Izrekavši ove riječi, de Mua u nastupu podozrenja upije svoje prodorne oči u
prijetvorni i kolebljivi pogled mladog vojvode.
- De, de - dobaci vojvoda - u vama su se zadržale još neke sumnje, gospodine de Mua.
Međutim, ne mogu od vas već otprve zahtijevati posvemašnje povjerenje. Kasnije ćete me
bolje poznati. Bit ćemo povezani sklopom zajedničkih interesa koji će vas osloboditi svih
sumnji. Kažete dakle večeras, gospodine de Mua?
- Da, uzvišeni gospodine, jer stvar je hitna. Večeras! Ali gdje, molim vas?
- U Luvru, ovdje, u ovoj sobi. Odgovara li vam to?
- Da li je ova soba nastanjena? - upita de Mua pokazujući pogledom na dvije postelje
što su se u njoj nalazile jedna nasuprot drugoj.
- Tu stanuju dvojica mojih plemića, da!
- Uzvišeni gospodine, meni se čini da nije mudro da ponovo dolazim u Luvr!
- A zašto?
- Jer, ako ste me prepoznali vi, i drugi mogu imati isto tako dobre oči poput Vašeg
Visočanstva i mogu me prepoznati također. Ipak, doći ću ponovo u Luvr ako pristanete da
mi dadete ono što ću vas zamoliti.
- Što to?
- Sprovodno pismo za nesmetani ulazak.
- De Mua, odgovori vojvoda - sprovodno pismo od mene zatečeno kod vas
upropastilo bi me, a vas ne bi spasilo. Ja za vas mogu nešto učiniti samo pod uvjetom da smo
pred očima sviju jedan drugome posvemašniji stranci. I najmanja moja veza s vama, ako bi
se o njoj uvjerila moja majka ili moja braća, stala bi me života. Vi ste dakle zaštićeni uslijed
~ 194 ~
Bosnaunited
 BU&CW

mojeg vlastitog interesa od trenutka kada se budem kompromitovao sa ostalima, kao što se
ovoga časa kopromitiram sa vama. Slobodan u svojem djelokrugu, jak ako sam nepoznat,
sve dokle ostajem nepronicljiv, jamčim vam za sve! Nemojte to zaboraviti! Sakupite dakle
još jednom svoju odvažnost i poduzmite na moju riječ ono što ste bili poduzeli bez riječi
mojega brata. Dođite večeras u Luvr!
- Ma kako hoćete da dođem?! Ne mogu se pojaviti u tom odijelu u odaje! Ono je bilo
namenjeno za predvorja i za dvorišta. A za mene je to još i pogibeljnije, budući da me ovdje
svatko poznaje, i da me to odijelo uopće ne prerušava!
- I ja razmišljam ... čekajte ... mislim ... ah, evo!
I doista, vojvoda se bijaše ogledavao oko sebe, i njegove su se oči zaustavile na de La
Molovoj paradnoj odjeći što je trenutno ležala rasprostrta na postelji, to jest, na onom
divnom zlatom izvezenom plastu trešnjeve boje, o kojem smo već govodili, na jednom
beretu ukrašenom bijelom perjanicom i obrubljenom vrpcom od zlatnih i srebrenih ivančica
i, napokon, na jednom prsluku od biserno-sivog i zlaćanog satena.
- Vidite li ovaj plašt, ovaj beret i ovaj prsluk? - reče vojvoda - To pripada gospodinu
de La Molu, jednom od mojih plemića, jednom kicošu najboljeg kova. To odjelo je imalo
golem uspjeh na dvoru, i gospodin de La Mol se prepoznaje na stotinu koraka, kada ga ima
na sebi. Dati ću vam adresu krojača koji mu ga je izradio. Ako mu budete platili dvostruko
od onoga što vrijedi, imat ćete večeras jednako takvo odijelo. Vi ćete upamtiti ime
gospodina de La Mola, zar ne?
Tek što je vojvoda izrekao tu preporuku, kadli se začuše koraci koji su se približavali
hodnikom, a zatim okretanje ključa u bravi.
- Ej, tko je tamo vani? ,- poviče vojvoda pohitavši k vratima i namaknuvši zasun.
- Dovraga - odgovori jedan glas izvana - nalazim da je to pitanje čudnovato! Tko je tu
unutra? Smiješne li stvari! Kad se vraćam kući, pitaju me tko je tamo vani!
- Jeste li to vi, gospodine de La Mole?
- Eh, nema sumnje da sam to ja! Ali vi, tko ste vi?
Za vrijeme dok je de La Mol izražavao svoje začuđenje zbog toga što je svoju sobu
zatekao zauzetu i dok je nastojao otkriti tko je taj njezin novi stanovnik, vojvoda od
Alansona se, držeći jednom rukom zasun, a drugom bravu, živo okrene de Muau.
- Poznajete li gospodina de La Mola? - upita.
- Ne, uzvišeni gospodine.
- A on? Poznaje li vas?
- Mislim da ne.
- Onda je sve u redu. Uostalom, pričinite se kao da gledate kroz prozor!
De Mua posluša bez pogovora, jer, La Mol je počeo gubiti strpljenje i lupao je iz sve
snage.
Vojvoda od Alansona baci još jedan pogled na de Mua-a pa, videvši da je okrenuo
leđa, otvori.
- Uzvišeni gospodine vojvoda! - klikne de La Mol ustuknuvši od iznenađenja. - Oh,
oprostite, oprostite, uzvišeni gospodine!

~ 195 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ništa, ništa, gospodine! Zatrebala mi je vaša soba kako bih nekoga primio.
- Izvolite, uzvišeni gospodine, izvolite! Ali, dozvolite mi, preklinjem vas, da uzmem
svoj plašt i svoj beret koje se nalaze na krevetu. Jer, i jedno i drugo sam izgubio noćas na
keju Grev (Creve), gdje su me u noćno doba napali lopovi.
- Stvarno, gospodine! - reče vojvoda sa osmijehom, pošavši sam po zatražene
predmete - Vaša vanjština je prilično stradala! Po svema se čini da ste imali posla sa veoma
tvrdoglavim veseljacima!
I vojvoda doda osobno La Molu plašt i beret. Mladić pozdravi i izađe da se presvuče u
predsoblju, nimalo se ne uznemiravajući zbog toga što se vojvoda zabavio u njegovoj sobi.
Jer, u Luvru bijaše prilično uobičajeno da stanovi plemića posluže prinčevima kojima su bili
dodijeljeni, kao svratišta koja su ovi upotrebljavali za svakojake prijeme.
De Mua tada priđe vojvodi, i obojica oslušnuše da bi saznali kada će La Mol biti gotov
i izaći. Međutim, kad se presvukao, sam ih je izbavio iz neprilike, jer se približio vratima i
upitao:
- Oprostite, uzvišeni gospodine! Ali, nije li Vaše Visočanstvo možda putem srelo grofa
de Kokona-a?
- Ne, gospodine grofe! Međutim, jutros je bio njegov red službe.
- Onda mora da su mi ga umorili! - reče de La Mol razgovorajući sam sa sobom dok se
udaljavao.
Vojvoda osluhne štropot koraka koji je postajao sve slabiji. A onda otvori vrata i
povuče de Mua-a za sobom.
- Promatrajte ga kako odlazi - reče - i nastojte da oponašate to jedinstveno držanje!
- Učinit ću koliko bolje mogu! - odgovori de Mua. - Nažalost, ja nisam lovac na suknje,
već vojnik!
- Na svaki način, čekam vas prije ponoći u ovom hodniku. Ako će soba mojih plemića
biti slobodna, primit ću vas u njoj. Ako li ne bude, naći ćemo neku drugu.
- Da, uzvišeni gospodine.
- Znači dakle: večeras prije ponoći?
- Večeras, prije ponoći!
- Ah, još nešto, de Mua; mašite jako desnom rukom u hodanju, to je posebna
osobenost gospodina de La Mola!

~ 196 ~
Bosnaunited
 BU&CW

~ 197 ~
Bosnaunited
 BU&CW

23.

ULICA TIZON I ULICA KLOŠ-PERSE

De La Mol istrči iz Luvra i dade se u potragu po Parizu da bi otkrio ubogog Kokona-a.

Prva mu briga bude da pođe u ulicu Arbr-Sek i da navrati k gazdi La Irijeru. Jer, de La
Mol se sjećao da bijaše Pijemontežaninu često navodio izvesnu latinsku izreku koja je težila
za tim da dokaže kako se Amor, Baho i Cerera božanstva najpreče važnosti i nadao se da je
Kokona, kako bi se poveo za tim rimskim aforizmom, možda zasjeo u »Lijepoj zvijezdi«
nakon jedne noći koja za njegovog prijatelja mora da nije bila manje burna nego li je to bila
za nj.
De La Mol ne nađe kod La Irijera ništa do sjećanja na preuzetu obavezu i doručka
ponuđenog na prilično učitiv način, kojeg se naš plemić prihati sa velikim tekom, usprkos
svojoj uznemirenosti.
Pošto je, kad već nije umirio svoj duh, umirio bar svoj želedac, de La Mol se ponovo
stavi u pokret te krene uz Senu, poput onog muža koji je tražio svoju utopljenu ženu.
Stigavši na kej Grev, prepozna ono mjesto gdje je, kao što je to rekao vojvodi od Alansona,
prije tri ili četiri sata bio napadnut za vrijeme svoje noćne šetnje, što nije predstavljalo
nikakvu rijetkost u jednom Parizu koji bijaše stotinu godina stariji od onoga, u kojemu se
Boalo (Boileau) probudio od praska kugle što mu je probila kapak na prozoru.
Na bojnom polju bijaše zaostao mali komadić pera sa njegova šešira. Čovjeku je
urođen osjećaj vlasništva. De La Mol je imao desetak perjanica, sve jednu ljepšu od druge.
Uza sve to ipak se zaustavi da bi podigao ovu, ili bolje jedini njezin dijelak koji ju je preživio.
Promatrao ga je žalosnim izrazom lica, kadli se začu približavanje teških koraka i grubi
glasovi koji mu narediše da se skloni s puta.
De La Mol podigne glavu i ugleda jednu nosiljku ispred koje su koračala dva paža i
koju je pratio jedan štitonoša.
La Molu se učini da prepoznaje nosiljku, i on se brzo skloni.
Mladić se nije prevario.
- Gospodine de La Mola? - zovne jedan glas pun slatke blagosti koji je dolazio iz
nosiljke, a jedna bijela i poput satena meka ruka razmaknu zavjese.
- Da, gospođo, ja sam! - odgovori La Mol poklonivši se.
- Gospodin de La Mol sa jednim perom u ruci... - nastavi dama u nosiljci. - Ta zar ste
zaljubljeni, dragi moj gospodine, i nalazite li možda izgubljene tragove?
- Da, gospođo - odgovori de La Mol - ja sam zaljubljen, i to veoma jako! Međutim,
zasada su to moji vlastiti tragovi što ih nalazim, ma da to nije ono što tražim... Ali, hoće li mi
Vaše Veličanstvo dozvoliti da ga zapitam za zdravlje?
- Izvrsno je, gospodine! Nikad se nisam bolje osjećala, čini mi se. To vjerojatno dolazi

~ 198 ~
Bosnaunited
 BU&CW

otud što sam noć provela u duhovnim vježbama.

- Ah, u duhovnim vježbama? - klikne de La Mol pogledavši Margeritu na osebujan
način.
- Kn, da! Pa što u tome ima čudnog?
- A mogu li vas, bez nametljivosti, upitati u kojem samostanu ste ih proveli?
- Svakako, gospodine, to nije nikakva tajna! U samostanu sestara od Najavljen ja. A vi,
što to radite ovdje sa tim svojim usplahirenim izgledom?
- Gospođo, i ja sam također proveo noć u duhovnim vježbama, i to u blizini istog
samostana. Jutros tražim svojeg prijatelja koji je nestao, a tražeći njega, našao sam ovo pero.
- Koje pripada njemu? Ma zaista, vi me plašite u pogledu njega! Ovo mjesto je gadno!
- Vaše Veličanstvo neka se umiri, pero je moje. Izgubio sam ga oko pet i po sati ujutro
na ovome mjestu, kada sam se izbavio iz šaka četvorice lupeža koji su me na svu silu htjeli
umoriti, bar kako mi se čini.
Margerita savlada živahnu kretnju prepasti.
- Oh, ispripovjedajte mi to! - klikne.
- Ništa jednostavnije od toga, gospođo. Bilo je dakle, kao što sam imao čast Vašem
Veličanstvu reći, pet i po ujutro od prilike...
- U pet i po ujutro - prekine ga Margerita - vi ste već bili izašli iz kuće?
- Vaše Veličanstvo neka mi oprosti, - odgovori de La Mol - još se nisam bio ni vratio
kući!
- O, gospodine de La Mole! Vraćati se kući u pet i po ujutro! - klikne Margerita sa
osmijehom koji bi za sve ostale bio zloban, no za kojega je de La Mol imao dovoljno neukusa
da ga smatra božanstvenim. - Vraćati se kući tako kasno! Vi ste tu kaznu zaslužili!
- A i ne tužim se, gospođo! - odgovori de La Mol naklonivši se sa poštovanjem. - Pa
sve da su mi čak i crijeva probili, još uvijek bih se smatrao sto puta sretnijem no što to
zaslužujem da budem! Dakle, ukratko, vraćao sam se kući kasno ili rano, kako god je po volji
Vašem Veličanstvu, iz one blažene kuće gdje sam bio proveo noć u duhovnim vježbama,
kadli četvorica drumskih razbojnika iskrsnuše iz ulice Morteleri te me stadoše progoniti sa
bezmjerno dugačkim nožinama. To je smiješno, zar ne, gospođo? Ali, napokon, to je tako!
Valjalo mi je bježati, jer, bio sam zaboravio svoj mač.
- Ah, shavaćam! - reče Margerita sa izražajem divne naivnosti. - I sada se vraćate
onamo da potražite svoj mač.
De La Mol pogleda Margeritu kao da se u njegov . duh ušunjala neka sumnja.
- Gospođo, ja bih se stvarno i to veoma rado vratio onamo, obzirom na to što je moj
mač jedna odlično sječivo, ali, ja ne znam gdje je ta kuća!
- Kako, gospodine? - dobaci Margerita. - Vi ne znate gdje je kuća u kojoj ste proveli
noć?
- Ne znam, gospođo! Neka me uništi sotona, ako to makar i slutim!
- Oh, čudnovate li stvari! To je, znači, čitav jedan roman, ta vaša zgoda?
- Istinski roman, dobro ste to rekli, gospodo.

~ 199 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Isprivojedajte mi ga! - Malo je podugačak!

- Nije važno! Imam vremena.
- I veoma je nevjerojatan, prije svega.
- Samo naprijed! Ja sam, ne može biti više, lakovjerna!
- Vaše Veličanstvo mi naređuje?
- Pa jest, ako je potrebno!
- Pokoravam se. Sinoć, pošto smo se oprostili od dviju božanstvenih žena, sa kojima
smo bili proveli veče na mostu Sen-Mišel, pošli smo da večeramo kod gazde La Irijera.
- Prije svega - upita Margerita savršeno prirodnim naglaskom - što je to »gazda La
Irijer«?
- Gazda La Irijer, gospođo - odgovori La Mol pogledavši Margeritu po drugi puta sa
onim izrazom sumnje što se kod njega mogao zamijetiti i provg puta - gazda La Irijer je
gazda svratišta »K lijepoj zvijezdi«, koja se nalazi u ulici Arbr-Sek.
- Da, mogu ga vidjeti odvade... Večerali ste dakle kod gazde La Irijera, bez sumnje
zajedno sa svojim prijateljem de Kokonaom?
- Da, gospođo, sa svojim prijateljem de Kokonaom, kadli je unišao neki čovjek i
predao svakome od nas po jedno pisamce.
- Jednako? - upita Margerita.
- Navlaš jednako. Samo ove riječi: »čekaju vas u ulici Sent-Antoan (Saint-Antoine),
preko puta ulice Žua (Juy)«.
- I nije bilo potpisa na dnu lista? - upita Margerita.
- Ne, već tri riječi, tri očaravajuće riječi koje su obećavale tri puta jednu te istu stvar,
to jest, trostruku sreću.
- A koje su to tri riječi bile?
- »Eros, Kupido, Amor«!
- Zaista, to su tri slatka imena! A jesu li održala ono što su obećavala?
- O, i više od toga, gospođo, stotinu puta više! - klikne de La Mol ushićeno.
- Nastavite! Znatiželjna sam da saznam što vas je očekivalo u ulici Sent-Antoan,
preko puta ulice Žua.
- Dvije družbenice, svaka sa po jednom maramom u ruci. Radilo se o tome da
pustimo da nam zavežu oči. Vaše Veličanstvo može zamisliti da nismo pravili nikakvih
poteškoća. Hrabro smo podmetnuli glave. Moja voditelj ka me je natjerala da skrenem
ulijevo, a voditeljka mojeg prijatelja pak je njega odvela udesno, i tako smo se razdvojili!
- A zatim? - upita Margerita koja je kanda odlučila da to ispitivanje provede do kraja.
- Neznam kamo je ona druga voditeljka odvela mojeg prijatelja - nastavi de La Mol. -
Možda u pakao. Međutim, što se pak tiče mene, sve što znam jeste da me je ona moja povela
na jedno mjesto za koje smatram da je raj!
- I odakle vas je, bez sumnje, istjerala vaša odveć velika radoznalost?
- Upravo tako, gospođo! Vi ste obdareni vidovitošću! Sa nestrpljenjem sam očekivao
dan, kako bih vidio gdje sam, kadli je, u četiri i po ujutro, unišla ista ona družbenica,
~ 200 ~
Bosnaunited
 BU&CW

zavezala mi ponovo oči, natjerala me da obećam da nikako neću pokušavati da skinem svoj
povez, odvela me napolje, otpratila me stotinjak koraka i ponovo me natjerala da se
zakunem kako neću skidati svoj povez sve dok ne budem nabrojao do pedeset. Nabrojao
sam do pedeset i našao sam se u ulici Sent-Antoan, preko puta ulice Žua.
- I onda ...?
- Onda, gospođo, bio sam na povratku toliko radostan, da nisam svrtio pozornost na
onu četvoricu bijednika, iz čijih sam se šaka tako teškom mukom, izvukao. A sada, gospođo -
nastavi de La Mol - kad sam ovdje naišao na komadić svoje perjanice, moje je srce zadrhtalo
od radosti, i ja sam ga pokupio zaričući se samome sebi da ću ga sačuvati kao spomen na tu
sretnu noć. Ali, posred moje sreće muči me jedna stvar, a to je pitanje što se moglo desiti sa
mojim prijateljem.
- Znači da se nije vratio u Luvr?
- Nažalost nije, gospođo! Tražio sam ga posvuda gdje bi se bio mogao nalaziti, kod
Etoal-d'Ora (Etoile d'Or), pri loptanju, i na sijaset drugih časnih mjesta. Ali, Hanibala ni od
korova, a Kokona-a još. manje!
Izgovorajući te riječi i pojpraćajući ih jednom žalosnom kretnjom, de La Mol raskrili
ruke i razmakne svoj plašt, pod kojim se vidje kako mu se na raznim mjestima razjapio
prsluk, te se kroz rascijepana mjesta, kao kroz isto toliko elegantnih proreza, pokazala
podstava.
- Ta vas su prorešetali! - klikne Margerita.
- Prorešetali, da, to je prava riječ! - potvrdi de La Mol, kome nije bilo nejprijatno da
poveća svoje zasluge uslijed te pogibiji, koja ga je bila snašla - Pogledajte, gospođo,
pogledajte!
- Kato to da niste presvukli prsluk, kad ste se već bili vratili u Luvr? - upita kraljica.
- Ah - odgovori La Mol - stvar je u tome što je netko bio u mojoj sobi.
- Kako to, netko u vašoj sobi? - upita Margerita čije su oči izražavale najživlje
začuđenje. - A tko je to bio u vašoj sobi?
-Njegovo Visočanstvo ...
- Pst! - prekine ga Margerita. Mladić posluša i zašuti.
- Qui ad lecticam meam stant? - upita ona La Mola.
- Duo puefi et unus eqbes.
- Optime! Barbari! - reče ona. - Dic, Moles, quem inveneris in biculo tuo?
- Franciscumducem.
- Agente m?
- Nescio quid.
- Q u o c u m?
- Cum ignoto.
- To je čudno! - reče Margerita. - Znači da niste mogli pronaći Kokona-a? - doda
očigledno ne misleći na ono što govori.
- Zaista, gospođo, kao što sam imao čast da kažem Vašem Veličanstvu, umirem od

~ 201 ~
Bosnaunited
 BU&CW

uznemirenosti zbog toga!

- Pa lijepo - reče Margerita uzdahnuvši - neću vas dulje ometati u vašoj potrazi za
njim. Međutim, ni sam ne znam zašto, ali, zamišljam da će se pronaći i od samoga. No
svejedno, idite samo!
I kraljica prinese svoj prst k ustima. A kako lijepa Margerita de La Molu nije bila
povjerila nikakvu tajnu i kako mu nije ispo vi jedila nikakvo priznanje, to mladić shvati da je
ta ljupka kretnja, budući da nije mogla imati svrhu da mu preporuči šutnju, morala imati
neko drugo značenje.
Povorka se ponovo stavi u pokret. De La Mol pak, sa ciljem da nastavi svoju istragu,
krene opet dalje uz kej sve do ulice Lon-Pon (Long-Pont), koja ga odvede u ulicu
Sent-Antoan.
Preko puta ulice Žua on se zaustavi.
Ovdje su sinoć njemu i Kokonau one dvije družbenice bile povezale oči. On bijaše
skrenuo ulijevo i bio je nabrojao pedeset koraka. Sada de La Mol ponovi to isto i nađe se
nasuprot jednoj kući, ili bolje, jednom zidu za kojim se dizala jedna kuća. U sredini toga zida
nalazila su se vrata okovana velikim čavlima i snabdjevena puškarnicama.
- Tko se nalazio pri vratima moje nosiljke?
- Dva paža i jedan štitonoša.
- Dobro je! To su divljaci! Reci, Mole, koga si našao u svojoj sobi?
- Vojvodu Franju.
- Što je radio?
- Ne znam što.
- Sa kime?
- Sa jednim nepoznatim čovjekom.
Kuća se nalazila u lici Kloš-Perse (Cloche-Percee), malenoj uskoj uličici koja počinje
kod ulice Sent-Antoan, a završava u ulici Roa-de-Sisil (Roi-de-Sicile).
- Sunca mi! - klikne de La Mol. - Ta to je ovdje...! Mogao bih se zakleti...! Ispruživši
ruku kad sam izlazio, osjetio sam čavle na vratima, a zatim sam sišao niz dvije stepenice.
Onaj čovjek što je trčao i zvao u pomoć, i kojeg su ubili u ulici Roa-de-Sisil, prošao je upravo
u trenutku kad sam pokročio rta prvu ... Da vidimo!
De La Mol pristupi vratima i pokuca.
- Vrata se otvoriše i pojavi se neka vrst brkata pazikuće.
- Was ist das?\'7b2\'7d - upita pazikuća.
- Hm, hm - promrmlja de La Mol - čini mi se da smo Švicarci! Prikane - nastavi
namjestivši najljubaznije lice - htio bih uzeti svoj mač kojeg sam ostavio u ovoj kući gdje
sam proveo noć.
- Ich verstehe nicht!\'7b3\'7d - otpovrne pazikuća.
- Moj mač... - poče opet La Mol.
- Ich verstehe nicht! - upadne pazikuća.
- ... kojeg sam ostavio. Moj mač kojeg sam ostavio ...

~ 202 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ich verstehe nicht! - ponovi pazikuća.

- ... u ovoj kući gdje sam proveo noć!
- Gehe zum Teufel!\'7b4\'7d - dobaci pazikuća. I zalupi vrata ispred nosa.
- Grom i pakao! - klikne de La Mol - Kad bih imao taj mač što ga tražim, veoma bih ga
rado za tjerao tome čudaku u trbuh! Ali, ja ga nemam, i ostavljam to za neku drugu priliku.
Izgovorivši to, de La Mol nastavi hodati sve do ulice Roa-de-Sisil, zaokrene udesno,
učini otprilike pedesetak koraka, zaokrene još jednom i nađe se u ulici Tizon, maloj uličici
koja je tekla usporedo sa ulicom Kloš-Perse i koja joj je bila u svakom pogledu slična.
Štoviše, tek što je prešao tridesetak koraka, naiđe ponovo na mala vrata sa velikim čavlima,
sa zaštitnim krovčićem i puškarnicama, na dvije stepenice i zid. Čovjek bi bio rekao da se
ulica Kloš-Perse okrenula da bi vidjela kako de La Mol prolazi.
De La Mol tada promisli i rasudi da je možda zabunom pošao ulijevo umjesto udesno,
te zakuca na tim vratima kako bi na njima zatražio ono isto što je bio zatražio na onim
drugima. Međutim, ovoga puta je mogao kucati do mile volje, nitko nije čak ni otvorio.
De La Mol pođe te se opet vrati dva ili tri puta istim putem kao i maločas, što ga
navede na posve prirodnu pomisao da ta kuća ima dva ulaza, jedan iz ulice Kloš-Perse, a
drugi iz ulice Tizon.
Međutim, ovo rasuđivanje, ma koliko da je bilo logično, nije mu vratilo njegov mač i
nije ga obavijestilo kamo se djeo njegov prijatelj.
De La Mol pomisli načas da kupi jedan novi mač i da ga zatjera u trbuh tom
bezočnom vrataru koji se tvrdoglavio da govori samo njemački. No zatim pomisli, ako je to
Margeritin vratar, i ako ga je Margerita takvoga izabrala, da je za to imala svojih razloga, i da
bi joj možda bilo neprijatno ako bi ga izgubila.
A de La Mol ne bi ni za šta na svijetu bio htio učiniti nešto što bi Margeriti bilo
neprijatno.
Od bojazni da ne podlegne iskušenju, on se dakle oko dva sata poslijepodne uputi
natrag u Luvr.
Kako ovjoga puta njegova soba nije bila zauzeta, mogao se vratiti kući. Stvar je bila
prilično hitna obzirom na prsluk koji je, kao što ga je upozorila kraljica, bio znatno oštećen.
On se dakle bez odlaganja uputi prema postelji da bi ga zamjenio za onaj lijepi
biserno-sivi prsluk. Međutim, na njegovo najveće iznenađenje, prvo što je primjetio pokraj
biserno-sivog prsluka, bijaše onaj njegov mač što ga je bio ostavio u ulici Kloš-Perse. De La
Mol ga dohvati i stane ga okretati i prevrtati; bijaše to doista taj mač.
- Hm, hm - promrmlja - da se pod tim ne krije kakva čarolija? - A onda doda sa
uzdahom: - Ah, kad bi se bar i ubogi Kokona mogao pronaći kao i moj mač!
Dva ili tri sata poslije toga što je de La Mol bio prekinuo svoju kružnu ophodnju oko
male dvostruke kuće, otvoriše se vrata u ulici Tizon. Bilo je otprilike pet sati uveče, pa
prema tome mrkla noć.
Jedna žena, umotana u dugački, krznom otpočeni plašt, izađe u pratnji jedne
družbenice kroz vrata što joj ih je otvorila neka domarka od četrdesetak godina, hitro se
odšunja do ulice Roa-de-Sisil pokuca na jedna mala vratašca u ulici Aržanson (Argenson)
koja se pred njom otvoriše, izađe kroz veliku kapiju iste palače što su vodila u ulicu
~ 203 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Vijej-di-Templ (Vieille-rue-du-Temple), uputi se do jednih malih tajnih vratašca palače Giz,

otvori ih pomoću ključa što ga je imala u svojem džepu i nestane.
Pola sata kasnije, jedan mladić povezanih očiju izađe kroz ista vrata iste male kućice,
u pratnji jedne žene koja ga odvede do ugla ulice Žofroa-Lasnije (Geoffrov-Lasnier) i ulice
Morteleri (Mortellerie). Ovdje mu ona preporuči da nabroji do pedeset i da zatim skine svoj
povez.
Mladi čovjek savjesno ispuni tu preporuku te pri uglavljenom broju skine maramu
koja mu je pokrivala oči.
- Sto mu gromova! - klikne obazirući se oko sebe - ako znam gdje sam, neka me
objese! Šest sati! - usklikne začuvši otkucavanje sata crkve Notr-Dam. - A moj ubogi La Mol,
što se, bogzna, sa njim desilo! Potrčimo u Luvr, možda će tamo znati da me obavijeste o
njemu!
Izgovorivši ovo, Kokona krene trkom niz ulicu Morteleri te stigne do vrati ju Luvr a
unutar manje vremena no što bi za to bilo trebalo nekom prosječnom konju. U prolazu
razmakne i isprevrnu pokretnu živicu vrlih građana što su spokojno šetkali oko dućančića
na trgu Bodoje (Baudover), te uđe u palaču.
Tu. se raspita kod Švicarca i straže. Švicarcu se činilo da je gospodina de la Mola
jutros vidio unići, ali ga nije vidio izaći. Stražar je bio ovdje tek od unazad sat i po vremena, i
nije vidio ništa.
Kokona se popne trkom u sobu i naglo otvori vrata. Ali, u sobi nađe samo de La
Molov posve poderani prsluk koji samo još udvostruči njegovu uznemirenost.
Pomisli tada na La Irijera i odjuri k vrijednom svratištaru »Lijepe zvijezde«. La Irijer
bijaše vidio de La Mola. De La Mol bijaše doručkovao kod La Irijera. Kokona tada bude
sasvim umiren, a kako je bio veoma gladan, zatraži sad sa svoje strane večeru.
Kokona je imao dva potrebna preduvjeta da bi mogao slasno večerati; njegov duh
bijaše umiren, a njegov želudac prazan. Stoga je večerao tako dobro, da se njegov obrok
zavukao do osam sati. Potom, okrijepljen dvjema bocama lagana vina iz Anžua što ga je
veoma volio i što ga je maločas ispio nadušak sa uživanjem koje se moglo vidjeti po
namigivanju i učestalom cmokanju jezikom, on se ponovo dade u potragu za de La Molom,
popraćajući te nove izvide kroz vrevu mnoštva udarcima noge i udarcima šake koji bijahu u
srazmjeru sa porastom prijateljstva što mu ga je ulijevao osjećaj voljkosti koji vazda
uslijeđuje za jednim dobrim obrokom.
To potraj a jedan sat. Puni jedan sat Kokona je trčao naokolo po svim ulicama u
okolini keja Grev, pristaništa za istovar ugljena, ulice Sent-Antoan i ulica Tizon i Kloš-Perse,
gdje je mislio da se njegov prijatelj može biti vratio. Naposljetku uvid je da postoji jedno
mjesto kuda je nužno morao proći, a to bijaše stražarnica Luvra. Stoga odluči da kod te
stražarnice pričeka na njegov povratak.
Bio je već samo na stotinjak koraka od Luvra i podizao na noge neku ženu, čijeg
muža već bijaše prevalio na trgu Sen-Žermen-L'Okseroa, kadli u daljini ispred sebe, pri
škrtoj svjetlosti jednog svjetionika što bijaše postavljen pokraj mosta na dizanje na ulazu u
Luvr, ugleda baršunasti plašt trešnjeve boje i bijelu perjanicu svojeg prijatelja koji je poput
neke sjene već nestajao u ulazu stražarnice, odvraćajući stražaru pozdrav.
Famozni plašt trešnjeve boje bijaše proizveo tolik utisak među svijetom, da nije
~ 204 ~
Bosnaunited
 BU&CW

moglo biti nikakve zabune.

- Eh, sto mu gromova! - usklikne Kokona - Ovoga puta to je ipak on i vraća se, evo,
kući! Hej, hej! La Mole, hej! Prokletstvo! Pa ja ipak imam snažan glas... pa kako je moguće da
me nije čuo?! Ali, na svu sreću, ja imam isto tako snažne noge kao što mi je snažan i glas, pa
ću ga dostići!
U toj nadi Kokona pohita svom snagom svojih krakova te u tren oka stigne do Luvra.
Međutim, ma koliko se bio potrudio, u trenutku kada je pokročio u dvorište, plašt trešnjeve
boje, kojemu kao da se također veoma žurilo, nesta u predvorju.
- O-hoj, La Mole! - poviče Kokona potrčavši ponovo. - Ta pričekaj me, to sam ja,
Kokona! Koji te vrag nagoni da tako juriš? možda ne bježiš pred nekim?
I doista, plašt trešnjeve boje, kao da je imao krila, zauze stubište na juriš više negoli
što se uz njega popeo.
- Aj, ti nećeš da me čuješ! - vikne Kokona - Aj, nešto sam ti se zamjerio! Aj, ljutiš se! E
pa lijepo! Dovraga, sto mu gromova! Što se mene tiče, ja više ne mogu!
Kokona je te uzvike poslao na dnu stubišta za bjeguncem kojeg nije više htio slijediti
nogama, no kojeg je nastavio slijediti pogledom kroz zavoje stepeništa, i koji već bijaše
stigao do visine Margeritinih odaja. Ali, odjednom iz tih odaja izađe jedna žena te uhvati
onoga, za kojim je jurio Kokona, za podlakticu.
- Hm, hm - promrmlja Kokona - to mi izgleda sasvim kao da te to kraljica Margerita.
To je bilo ugovoreno! To je onda nešto drugo, i ja shvaćam zašto mi nije odgovorio!
I Kokona legne na odmorište te pokuša prodrijeti svojim pogledom kroz otvore na
stubištu.
Nakon nekoliko potiho izgovorenih - riječi vidje kako je plašt trešnjeve boje pošao za
kraljicom u njezine odaje.
- Dobro je, dobro je! - promrmlja Kokona. - Tako je! Nisam se prevario. Ima trenutaka
kad nam ja nazočnost čak i našeg najboljeg prijatelja nepoćudna, a taj dragi de La Mol se
nalazi upravo u jednom od takvih trenutaka!
I Kokona se potiho popne uz stubište i sjedne na jednu baršunastu klupu, koja se
nalazila na tom istom odmorištu, govoreći preda se:
- Neka bude! Umjesto da mu se priključim, ja ću ga pričekati. Da. Ali - doda - sad sam
se sjetio... on je kod kraljice Navare, tako da mi se može desiti da prilično dugo čekam na
njega... Hladno je, sto mu gromova! De, de, isto tako mogu čekati i u svojoj sobi! Morat ću se
ipak jednom vratiti u našu sobu, pa sve da je u njoj i sam đavo!
Tek što je izgovorio ove riječi i bio na tome da provede u djelo odluku koja je iz njih
slijedila, kadli mu nad glavom odjeknuše hitri i laki koraci, popraćeni jednom malom
pjesmicom koja bijaše tako uobičajena kod njegova prijatelja, da Kokona smjesta istegne
vrat u smjeru odakle je dolazio odjek tih koraka i te pjesmice.
Bijaše to de La Mol koji je silazio sa gornjeg kata gdje se nalazila njegova soba i koji,
opazivši Kokona-a stane preskakivati sve četiri po četiri stepenice stubišta što ga je još
dijelilo od njegova prijatelja i koji se nakon toga baci u njegovo naručje.
- Oh, sto mu gromova, ti li si to! - usklikne Kokona - A kuda si to, dođavola, izašao?
- Eh, pa ulicom Kloš-Perse, bogami!
~ 205 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ne, ne pitam te kuda si izašao iz one kuće tamo!

- Već odakle?
- Iz kraljičinih odaja!
- Iz kraljičinih odaja?!
- Iz odaja kraljice Navare!
- Nisam onamo ni ulazio!
- Ma hajde!
- Dragi moj Hanibale, ti krivo zaključuješ. Upravo sam izašao iz svoje sobe, gdje sam
čekao na tebe puna dva sata!
- Upravo si izašao iz svoje sobe?
- Da!
- Zar nisam za tobom trčao preko trga Luvr?
- Kada to?
- Upravo sada!
- Ne!
- Zar nisi ti nestao kroz ulaz stražarnice, ima tome deset minuta?
- Nisam!
- Zar nisi ti maločas pojurio uz ovo stubišta kao da te progoni čitava legija đavola?
- Nisam!
- Sto mu gromova! - vikne Kokona. - Pa vino u »Lijepoj zvijezdi« nije toliko rđavo, a da
bi mi do te mjere zavrtjelo mozgom! Kažem ti da sam maločas opazio tvoj plašt trešnjeve
boje i tvoju bijelu perjanicu na ulazu u stražarnicu Luvra, da sam potrčao za jednim i drugim
sve do podnožja ovoga stubišta, i da je to tvoj plašt, tvoju perjanicu, ukratko sve, uključivši i
tvoju ruku koja se klati u hodu, ovdje dočekala jedna dama, za koju sam prilično uvjeren da
je to bila kraljica Navare koja je sve to odvukla kroz ova vrata koja su, ukoliko se ne varam,
vrata odaja lijepe Margerite.
- Grom i strijela! - poviče de La Mol problijedivši. - Da tu možda već nije posrijedi
neka izdaja?
- Izvrsno! - dobaci Kokona. - Psuj koliko ti drago, ali mi više nemoj tvrditi da se
varam!
De La Mol se načas kolebao pritiščući glavu objim rukama i razdirući se između
svojeg strahopoštovanja i svoje ljubomore. Ali, njegova ga ljubomora zanese, i on se baci na
vrata, na koja poče lupati iz sve svoje snage, što je proizvelo halabuku, prilično malo
pristojnu obzirom na veličajnost mjesta na kome su se nalazili.
- Izazvat ćemo da budemo uhićeni! - reče Kokona. Ali, svejedno, to je veoma čudno!
Kaži-der, de La Mole, da možda u Luvru nema duhova?
- Nemam pojma! - odgovori mladić koji bijaše isto tako blijed kao i perjanica što mu
je zasjenjivala čelo. - Međutim, oduvijek sam želio da vidim kojega, a budući da se sada za to
pruža prilika, poduzet ću sve što je u mojoj moći da se nađem licem u lice s ovim!
- Ne protivim se! - priklopi Kokona. - Samo lupaj malko manje jako, ako ne želiš da ga
~ 206 ~
Bosnaunited
 BU&CW

poplašiš!
Ma koliko bio ogorčen, de La Mol uvid je opravdanost te primjedbe te nastavi lupati,
ali ponešto blaže.

24.

PLAŠT TREŠNJEVE BOJE

Kokona se nije bio prevario. Dama koja bijaše zaustavila kavalira sa plaštem
trešnjeve boje, bila je doista kraljica Navare. Što se pak tiče kavalira sa plaštem trešnjeve
boje, naš je čitalac, pretpostavljam, već pogodio da to nije bio nitko drugi, već valjani de
Mua.
Prepoznavši kraljicu Navare, mladi hugenot shvati da je tu posrijedi neki
nesporazum, ali se ne usudi bilo što reći, iz bojazni da ga ne oda neki Margeritin krik. Odluči
dakle da se radije dade odvesti sve do U njezine odaje, spreman da, kad se nađe tamo, svojoj
lijepoj voditeljki kaže:
»Šutnja za šutnju, gospođo!«
I doista, Margerita blago stisne ruku onoga, za koga je u polumraku mislila da je La
Mol, i, primaknuvši se njegovom uhu, šapne mu na latinskom:
- Sola sum. Introito, carissime!\'7b5\'7d
Ne odgovorivši, de Mua se prepusti da ga povede. Međutim, tek što se za njim
zatvoriše vrata i što . se našao u predsoblju koje bijaše osvijetljeno bolje od stubišta,
Margerita spozna da to nije de La Mol.
U tom se trenu Margeriti ote onaj mali krik kojeg se oprezni hugenot bijaše
pribojavao. Srećom, sada mu ga se više nije bilo plašiti.
- Gospodin de Mua! - krikne ona ustuknuvši korak unazad.
- Da, ja sam, gospođo, i zaklinjem vaše Veličanstvo da me pusti da slobodno nastavim
svojim putem, a da nikome ništa ne kaže o mojoj nazočnosti u Luvru!
- Oh, gospodin de Mua! - ponovi Margerita. - Znači da sam se zabunila.
- Da - reče de Mua - shvaćam! Vaše me je Veličanstvo zamijenilo sa kraljem Navare.
Jednaki stas, jednaka bijela perjanica ... a mnogi koji su mi zacijelo htjeli polaskati, rekli su
čak i da imamo jednako držanje.
Margerita se netremice zagleda u de Mua-a.
- Znate li latinski, gospodine de Mua? - upita.
- Znao sam ga nekoć - odgovori mladić - ali sam ga zaboravio.
~ 207 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Margerita se nasmiješi.
- Gospodine de Mua - reče - možete biti sigurni u moju diskreciju. Međutim, budući
da mislim da znam ime osobe koju ste došli potražiti u Luvru, nudim vam svoje usluge da
vas sigurno odvedem do nje.
- Oprostite, gospođo, - odgovori de Mua - mislim da ste u zabludi i da vam je,
naprotiv, posve nepoznato...
- Kako?! - vikne Margerita. - Zar niste došli potražiti kralja Navare? Sama sam! Uđi,
najdraži!
- Nažalost, gospođo - odgovori de Mua - žao mi je što vas moram zamoliti da moju
nazočnost u Luvru sakrijete naročito pred Njegovim Veličanstvom kraljem vašim suprugom.
- Slušajte, gospodine de Mua, - reče Margerita iznenađeno - sve dosad smatrala sam
vas jednim od najpostojanijih glavara hugenotske stranke, jednim od najvjernijih pristaša
kralja mojeg muža. Ta zar sam se varala?
- Niste, gospođo, jer sam još jutros bio sve ono što ste naveli.
- A iz kojeg razloga ste se promijenili od jutros?
- Gospođo - otpovrne de Mua naklonivši se - imajte dobrotu da mi otpustite odgovor
i ukažite mi milost da primite moje izraze štovanja!
Držanjem punim poštovanja, ali čvrstim, de Mua pokroči nekoliko koraka prema
vratima kroz koja bijaše ušao.
Margerita ga zaustavi.
- Ipak, gospodine - reče - kad bih se usudila da od vas zatražim jednu riječ
objašnjenja? Moja zadana riječ je valjana, čini mi se?
- Gospođo - odgovori de Mua - ja moram šutiti, a ta dužnost sigurno je veoma
stvarna, kad još uvijek nisam odgovorio Vašem Veličanstvu.
- Međutim, gospodine ...
- Vaše me Veličanstvo može uništiti, gospođo, ali ono ne može zahtijevati da izdam
svoje nove prijatelje.
- A oni stari, gospodine, zar oni nemaju također neka prava na vas?
- Oni koji su ostali vjerni, da! Ali oni koji, ne samo da su napustili nas, već koji su
napustili čak i same sebe, ne!
Margerita, zamišljena i uznemirena, bila je, bez sumnje, upravo na tome da odgovori
jednim novim pitanjem, kadli iznenada u odaju upadne Žijona.
- Kralj Navare! - poviče.
- Kojim putem dolazi?
- Tajnim hodnikom!
- Odvedite gospodina da izađe na druga vrata!
- Nemoguće, gospođo! Zar ne čujete?
- Netko kuca?
- Da, na vratima kroz koja hoćete da ispratim gospodina.
- A tko kuca?
~ 208 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ne znam!
- Idite, pogledajte, i vratite se da mi javite!
- Gospođo - upadne de Mua - smijem li se usuditi da upozorim Vaše Veličanstvo... ako
me kralj Navare vidi u ovo doba i u ovoj odjeći u Luvru, ja sam propao!
Margerita ščepa de Mua-a i odvuče ga prema glasovitom kabinetu.
- Uniđite ovamo, gospodine! - reče. - Ovdje ćete biti isto tako dobro sakriveni i, prije
svega, isto tako sigurni kao u svojoj vlastitoj kući. Jer, ovdje ćete biti pod zaštitom moje
zadane riječi!
De Mua uleti hitro unutra, a jedva što su se za njim zatvorila vrata, pojavi se Henrik.
Ovoga puta Margerita nije imala da skriva nikakvu zabunu. Bila je samo sumorna, a
ljubav je bila stotinu milja udaljena od njezinih misli.
Sto se pak Henrika tiče, on je ušao sa onom pomnom podozrivošću koja mu je
omogućavala da u manje pogibeljnim trenucima zapaža sve, do u najsitnije pojedinosti.
Henrik je imao najjačih razloga da bude oštrovidni promatrač u okolnostima u kojima se
nalazio.
Tako već istoga trenutka zapazi oblak što je zasjenjivao Margeritino čelo.
- Bili ste nečim zabavljeni, gospođo? - upita.
- Ja? Pa jest, Sire, sanjarila sam.
- Imate li pravo, gospođo! Sanjarenje vam pristaje. I ja sam također sanjario. Ali,
suprotno od vas, koja tražite samoću, ja sam sišao naročito radi toga da svoje snove
podijelim s vama.
Margerita učini kralju jednu kretnju dobrodošlice, pokaza mu jedan naslonjač, d sam
sjedne na stolac od rezbarene ebanovine, tanan, no čvrst poput čelika.
Među supružnicima nastane trenutak šutnje. A onda Henrik kao prvi prekine muk.
- Sjetio sam se gospođo - reče - da su moji snovi o budućnosti imali sa vašima
zajedničko ovo: odvojeni kao supružnici, ipak smo i jedno i drugo željeli sjediniti našu
dobru sreću.
- Tako je, Sire.
- Mislim da sam shvatio također i da ste mi rekli kako ću, u svim planovima što bih ih
mogao poduzeti za zajedničko uzdizanje, naći u vama ne samo vjernu, već i djelatnu
saveznicu.
- Da, Sire. I ja želim samo jedno, a to je da se date što je moguće brže na posao, kako
bi mi uskoro pružili priliku da se i ja također dadem na posao.
- Sretan sam što vas nalazim u takvom raspoloženju, gospođo, i vjerujem da niste ni
trenutka posumnjali da možda gubim iz vida plan čije sam izvršenje odlučio onog istog dana
kada sam, zahvaljujući vašem odvažnom posredovanju, postao gotovo siguran da mi je život
bezbijedan.
- Gospodine, mislim da je kod vas bezbrižnost samo maska i vjerujem nesamo u
predskazivanje astrologa, već i u važe umne sposobnosti.
- Što biste dakle rekli, gospođo, kad bi netko došao da nam se ispriječi i omete naše
planove i kad bi znam zaprijetio da nas, vas i mene, ograniči i svede na jedno osrednje
~ 209 ~
Bosnaunited
 BU&CW

stanje?
- Rekla bih da sam spremna da se borim zajedno s vama, bilo u sjeni, bilo otvoreno,
protiv toga nekoga, ma tko on bio!
- Gospođo - nastavi Henrik - vama je moguće, zar ne, da u svako doba uđete k
gospodinu d'Alansonu - svojem bratu? Vi uživate njegovo povjerenje, i on vam ukazuje živo
prijateljstvo. Smijem li se usuditi da vas zamolim da se raspitate ne održava li on u ovome
trenutku tajni dogovor s nekim?
Margerita zadrhta.
- Sa kime, gospodine? - upita.
- Sa de Muaom.
- A zašto to? - upita Margerita savladavajući svoje uzbuđenje.
- Jer, ako je tome tako, gospođo, onda zbogom sve naše osnove... sve moje, u
najmanju ruku!
- Sire, govorite tiše!, - reče Margerita dajući mu istodobno znak očima i usnicama i
pokazujući pritom na kabinet.
- Oh, oh - dobaci Henrik - zar opet netko? Doista, taj kabinet je tako često nastanjen,
da je uslijed toga nemoguće stanovati u vašoj sobi!
Margerita se osmjehne.
- Da li je to bar još uvijek gospodin de La Mol? - upita Henrik.
- Ne, Sire, to je gospodin de Mua.
- On?! - usklikne Henrik napola iznenađeno, a napola radosno - znači dakle da nije
kod vojvode od Alansona? Oh, dovedite ga da govorim s njim!
Margerita pohita do kabineta, otvori ga, zgrabi de Mua-a za ruku i dovede ga bez
ikakvog uvoda pred kralja Navare.
- Ah, gospođo - reče mladi hugenot sa više žalosnim nego gorkim naglaskom
spočitavani a - vi me izdajete usprkos vašem obećanju... to je zlo! Što biste rekli kad bih se
osvetio time da kažem...
- Vi se nećete osvećivati, de Mua - prekine ga Henrik stežući mladiću ruku - ili, u
najmanju ruku, vi ćete me prije toga saslušati. Gospođo - pridometne Henrik obraćajući se
kraljici - molim vas da bđijete nad tim da nas nitko ne prisluškuje!
Tek što je Henrik izrekao te riječi, kadli uniđe Žijona, sva usplahirena, i šapne
Margeriti u uho nekoliko riječi, uslijed kojih ova skoči sa svojeg sjedišta. Za vrijeme dok je
ona sa Žijonom potrčah u predsoblje, Henrik, ne uznemirujući se zbog uzroka koji ju je
udaljio iz sobe, pregleda postelju, slobodan prostor iza nie i tapiserije te prstom ispita
zidove. Što se pak tiče gospodina de Mua-a, on se, uplašen svim tim uvodima osigura
unaprijed da mu se mač nije zaglavio u toku.
Margerita, izašavši iz svoje spavaonice, pohita u predsoblje i nađe se licem u lice sa
de La Molom koji je usprkos svim Žijoninim molbama na svu silu htio unići k Margeriti.
Kokona se držao pozadi, spreman da ga progura naprijed ili pak da podupre njegovo
povlačenje.
- Ah, vi ste to, gospodine de La Mole! - klikne kraljica. - Ta što vam je, i zašto ste tako
~ 210 ~
Bosnaunited
 BU&CW

blijedi i uzdrhtali?
- Gospođo - reče Žijona - gospodin de La Mol je lupao na vrata na takav način, da sam
usprkos nalogu Vašeg Veličanstva bila prisiljena da mu otvorim.
- O, o, ta šta je to?! - reče kraljica strogo. - Da li je istina ono što mi govori Žijona,
gospodine de La Mole?
- Gospođo, stvar je u tome da sam htio Vaše Veličanstvo upozoriti da se neki stranac,
neki neznanac, neki lopov možda, uvukao k vama sa mojim plaštem i mojim beretom.
- Vi ste ludi, gospodine - dobaci Margerita - jer vidim vaš plašt oko vaših ramena, a
čini mi se također, bože mi prosti, da vidim i vaš šešir na vašoj glavi dok razgovarate sa
jednom kraljicom!
- Oh, oprostite, gospođo, oprostite! - poviče de La Mol naglo otkrivajući glavu. - Ipak,
bog mi je svjedok da mi ne nedostaje poštovanje!
- Ne, već vjera, zar ne? - upita kraljica.
- Što ćete! - vikne de La Mol - Kad je kod Vašeg Veličanstva jedan muškarac, kad se
uvukao uzimajući moj plašt, a možda i moje ime... tko zna?
- Jedan muškarac! - reče Margerita blago stežući zaljubljenikovu ruku. - Jedan
muškarac! Vi ste skromni, gospodine de La Mole! Primaknite svoju glavu k otvoru u zastoru
i vidjet ćete dva muškarca!
I Margerita doista malko razgrne zastor od zlatom izvezenog baršuna, i de La Mol
ugleda Henrika kako razgovara sa čovjekom u plastu trešnjeve boje. Kokona koji bijaše
znatiželjan kao da se radilo o njemu samome, pogleda također te vidje i prepozna de Mua-a.
Obojica ostadoše zapanjeni.
- A sada kad ste umireni, kako se bar nadam, - reče Margerita - postavite se na ulaz u
moje odaje, i, tako vam života, dragi moj de La Mole, ne puštajte unutra nikoga! Ukoliko bi
se netko pokazao već i na samom odmorištu, obavijestite nas!
La Mol, nejak i poslušan poput dijeteta, izađe pogledavajući u Kokona-a, koji je pak
pogledavap u njega, i obojica se nađoše napolju, a da se nisu još pravo ni povratili od svoje
zgranutosti.
- De Mua! - klikne Kokona.
- Henrik! - promrmlja de La Mol.
- De Mua sa tvojim plastom trešnjeve boje, tvojom bijelom perjanicom i tvojom
rukom maše u hodu?
- Da, da, ali... - nastavi La Mol - čim nije posrijedi ljubav, sigurno je posrijedi zavjera.
- Eh, sto mu gromova! Evo nas u politici! - progunđa Kokona. - Na svu sreću što u
svemu tome ne nazirem gospođu de Never!
Margerita se vrati i sjedne kraj dvojice sugovornika. Njezino izbivanje bijaše
potrajalo tek jednu minutu, i ona je to vrijeme dobro upotrijebila. Žijona koja je pazila na
tajni prolaz, i dvojica plemića na straži kod glavnog ulaza, to joj je pružalo svu bezbjednost.
- Gospođo, - upita Henrik - smatrate li da je na bilo kakav način moguće da nas netko
prisluškuje i da nas čuje?
- Gospodine, - odgovori Margerita - ova soba je tapecirana, a dvostruko drveno
~ 211 ~
Bosnaunited
 BU&CW

opločenje mi jamči da se zvukovi prigušuju.

- Slažem se s vama! - reče Henrik sa osmijehom.
A zatim se obrati de Muau:
- Da vidimo, - reče kralj prigušenim glasom kao da se njegove bojazni i usprkos
Margeritinog uvjeravanja nisu sasvim raspršile - u kojoj ste namjeri došli ovamo?
- Ovamo? - upita de Mua.
- Da, ovamo. U ovu sobu! - ponovi Henrik.
- Nije namjeravao doći ovamo. - reče Margerita - Ja sam ga povukla amo.
- Vi ste dakle znali?!
- Sve sam prozrijela.
- Vidite, de Mua, da se stvari mogu prozrijeti!
- Gospodin de Mua - nastavi Margerita - bio je jutros sa vojvodom Franjom u sobi
dvojice njegovih plemića.
- Vidite, de Mua - ponovi Henrik - da su stvari poznate?
- To je istina! - reče de Mua.
- Bio sam siguran - reče Henrik - da vas se domogao gospodin vojvoda Alanson.
- To je vaša krivnja, Sire! Zašto ste tako tvrdoglavo odbijali ono što sam došao da
vam ponudim?
- Odbili ste! - klikne Margerita. - Taj otklon što sam ga predosjećala, bio je dakle
stvaran?
- Gospođo - reče Henrik vrteći glavom - a i ti, valjani moj de Mua, zaista, vi me tjerate
u smijeh sa svojim uzvicima! Što? Netko ulazi k meni i govori mi o prijestolu, o buni, o
prevratu... meni, meni Henriku, princu kojeg podnose ukoliko ponizno priklanjam čelo,
hugenotu koji je pošteđen pod uslovom da izigrava katolika... a ja da prihvatim kad su mi ti
prijedlozi učinjeni u jednoj sobi koja nije tapacirana i koja nije obložena dvostrukim
opločenjem! Trista mu! Vi ili ste djeca, ili ste ludaci!
- Ali, Sire, zar mi Vaše Veličanstvo nije moglo dati neku nadu, ako već ne riječima, a
ono bar nekom kretnjom, nekim znakom?
- Što vam je rekao moj šurjak, de Mua? - upita Henrik.
- Oh, Sire, to nije moja tajna!
- Eh, bogo moj - reče Henrik sa izvjesnim nestrpljenjem zbog toga što ima posla sa
čovjekom koji tako rđavo shvaća njegove riječi - ne pitam vas kakve prijedloge vam je
učinio, pitam vas samo da li je prisluškivao, da li je čuo!
- Prisluškivao je, Sire, i čuo je.
- Prisluškivao je i čuo je! I sami to kažete, de Mua! Bijednoga li zavjerenika! Eto, to ste
vi! Da sam rekao jednu jedinu riječ, vi biste bili propali! Jer, nisam znao, sumnjao sam, u
najmanju ruku, da je on u blizini, a ako već nije on, onda netko drugi... vojvoda od Anžua,
Karlo IX ili kraljica-majka. Vi ne poznajete zidove Luvra, de Mua. Upravo je za njih stvorena
poslovica da zidovi imaju uši! A poznavajući te zidove, neka bih bio govorio! Hajde, hajde, de
Mua, vi ukazujete slabu čast zdravom razumu kralja Navare, i čudim se što ste, ne cijeneći ga

~ 212 ~
Bosnaunited
 BU&CW

malko više u svojem duhu, došli da mu ponudite jednu krunu!

- Ali, Sire - ustraja još uvijek de Mua - zar mi, otklanjajući tu krunu, niste mogli dati
neki znak? Ja onda ne bih bio tako ogorčen i ne bih mislio da je sve izgubljeno!
- Eh, trista mu! - vikne Henrik - ako je prisluškivao, nije li isto tako mogao i gledati? I
nije li čovjek propao uslijed nekog znaka isto kao i uslijed neke riječi? Slušajte, de Mua -
nastavi kralj obazirući se oko sebe - i sada, tako blizu vas, da moje riječi ne prelaze krug
naših triju stolica, još uvijek se plašim da me ne čuju, ako vam kažem: de Mua, ponovi mi
svoje prijedloge!
- Ali, Sire - poviče de Mua sav očajan - sada sam u obavezi prema gospodinu vojvodi
od Alansona!
Margerita srdito pljesne svojim lijepim rukama.
- Znači dakle da je prekasno? - upita.
- Naprotiv! - promrmlja Henrik. - Ta shvatite da je baš u tome vidljiva zaštita božja!
Ostani u obavezi, de Mua, jer taj vojvoda Franjo je spas za sve nas! Ta zar misliš da bi kralj
Navare bio jamac za vaše glave? Naprotiv, nesretnice! Ja bih vas odveo u smrt sve do
posljednjega, i to pri najsitnijoj sumnji. Međutim, jedan francuski kraljević, to je nešto
drugo! Zatraži potvrde, de Mua, zahtijevaj jamstva! Ali, kakva si već budala, vi bi se bio
obavezao od srca, i dovoljna bi ti bila zadana riječ!
- Oh, Sire, mene je u naručaj vojvode bacilo očajanje zbog vašeg napuštanja, vjerujte
mi! A također i strah od izdaje, jer, on je imao u rukama našu tajnu.
- Imaj dakle sa svoje strane u rukama njegovu, de Mua, to zavisi od tebe! Što želi? Da
bude kraljem Navare? Obećaj mu krunu! Što hoće? Napustiti dvor? Priskrbi mu mogućnost
za bijeg, poradi za njega, de Mua, kao da radiš za mene, upravljaj štitom kako bi on odbio
sve udarce što će ih zadati nama. Kada bude valjalo bježati, bježat ćemo zajedno. Kada bude
valjalo boriti se i vladati, vladat ću sam.
- Čuvajte se vojvode! - reče Margerita - To je mračan i prodoran duh, bez, mržnje kao
i bez prijateljstva, vazda spreman da sa svojim prijateljima postupa kao sa neprijateljima, a
sa svojim neprijateljima kao sa prijateljima!
- On vas čeka, de Mua? - upita Henrik.
- Da, Sire.
- A gdje?
- U sobi dvojice svojih plemića.
- U koliko sati?
- Prije ponoći.
- Nema još ni jedanaest sati! - reče Henrik. - Niste još zakasnili. Hajde, de Mua.
- Zadali ste nam riječ, gospodine! - reče Margerita.
- De, de, gospođo! - klikne Henrik sa onim povjerenjem što ga je tako dobro umio
pokazati prema izvjesnim osobama i u izvjesnim prilikama. - Pri gospodinu de Muau takve
se stvari čak i ne pitaju!
- U pravu ste, Sire! - odgovori mladić. - Međutim, meni je potrebna vaša riječ, jer
moram glavarima reći da ste je zadali. Vi niste katolik, zar ne?
~ 213 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Henrik slegnu ramenima.

- Vi se ne odričete kraljevstva Navare?
- Ja se ne odričem nikakva kraljevstva, de Mua. Samo, ja pridržavam pravo da
odaberem ono bolje, to jest, ono koje će meni i vama najbolje odgovarati.
- A ako bi Vaše Veličanstvo u međuvremenu bilo uhićeno, obećava li Vaše Veličanstvo
da neće ništa otkriti, pa čak i u slučaju da kraljevsko Veličanstvo bude stavljeno na muke?
- De Mua, na to se zaklinjem bogom.
- Samo još jedno Sire, na koji način opet doprijeti do vas?
- Od sutra ćete imati jedan kluč moje sobe. Ulazit ćete u nju onoliko puta, koliko če
biti potrebno, i u koje god doba budete htjeli, de Mua. Na vojvodi od Alansona će biti da
odgovara za vašu nazočnost u Luvru. A sada, popnite se malim stubištem, a ja ću vam
poslužiti kao vodič. Za to vrijeme kraljica će pustiti ovamo unutra crveni plašt jednak
vašemu koji je maločas bio u predsoblju. Ljudi ne treba da razlikuju dva plašta i da znaju da
su posrijedi dvojica. Nije li tako, de Mua? Nije li tako, gospođo?
Ove posljednje riječi Henrik je izgovorio smijući se i pogledavajući Margeritu.
- Da! - reče ona ne uzbuđujući se - Jer, napokon, taj gospodin de La Mol je u, službi
vojvode mojeg brata.
- Pa lijepo, nastojte da ga pridobijete za nas, gospođo - reče Henrik savršeno ozbiljno.
- Ne štedite ni zlatom ni obećanjima. Stavljam vam na raspolaganje sva svoja blaga.
- U tom slučaju - dobaci Margerita sa jednim od osmijeha što su svojstveni samo
Bokačovim (Boccacio) ženama - budući da je to vaša želja, učinit ću sve što mogu da bih je
poduprijela!
- U redu, u redu, gospođo! A vi, de Mua, pođite k vojvodi i navedite ga da se
kompromitira!

~ 214 ~
Bosnaunited
 BU&CW

25.

MARGARITA

Za vrijeme toga razgovora što smo ga upravo naveli, de La Mol i Kokona su držali
svoju stražu; La Mol ponešto ojađen, Kokona pak pomalo uznemiren.
Dolazilo je to otuda što je de La Mol imao vremena da razmišlja, i što mu je Kokona u
tome divno pomogao.
- Što misliš o svemu tome, prijaško? - upitao je de La Mol Kokona-a.
- Ja mislim - odgovorio je Pijemontežanin - da u svemu tome ima neka dvorska
intriga!
- A u danom slučaju, jesi li voljan da odigraš neku ulogu u toj intrigi?
- Dragi moj - otpovrne Kokona - dobro poslušaj što ću ti reći i nastoj da iz toga
izvučeš neku korist. U svim tim prinčevskim smicalicama, u svim tim kraljevskim spletkama
mi se možemo, i prije svega, smijemo provlačiti samo poput nekih sjena. Tamo gdje će kralj
Navare ostaviti komadić svoje perjanice, vojvoda od Alansona samo krpicu svojeg plašta, mi
bismo ostavili naše živote. Kraljicu je obuzeo jedan hir za tobom, a tebe su pak spopale
mušice za njom, i ništa više. Gubi svoju glavu u ljubavi, dragi moj, ali je nemoj izgubiti u
politici! Bijaše to mudar savjet. A de La Mol ga je saslušao sa žalošću čovjeka koji osjeća da
će, postavljen između razbora i ludosti, proslijediti putem ludosti.
- Nikakve mušice me nisu spopale, Kanibale. Ja je ljubim. A, po nesreći, ili, na svu
sreću, ljubim je svom svojom dušom. To je ludost, reći ćeš. Dopuštam, lud sam. Ali ti koji si
razložit, Kokona, ti ne treba da trpiš zbog mojih budalaština i moje nesreće. Hajde vrati se
našem gospodaru i ne izlazi se opasnosti!
Kokona porazmisli časkom, a zatim digne glavu,
- Dragi moj - reče - sve što si rekao savršeno je tačno. Ti si zaljubljen i postupaš kao
zaljubljenik. Ja sam pak ambiciozan te kao takav mislim da je život vredniji od ženskog
poljupca. Kad budem riskirao život, postavljat ću svoje uslove. A i ti sa svoje strane, jadni
vjerni ćuko, nastoj da postaviš svoje!
Izgovorivši ove riječi Kokona pruži de La Molu ruku i ode, pošto je sa svojim drugom
izmijenio još jedan pogled i još jedan posljednji smiješak.
Bijaše prošlo od prilike deset minuta otkad je napustio svoje stražarsko mjesto, kadli
se otvoriše vrata i kadli se Margerita pojavi sa svim mjerama opreza, dohvati de La Mola za
ruku te ga, ne izgovorivši ni cigle riječi, povuče iz hodnika u najunutrašnjiji dio svojih odaja,
zatvarajući vrata osobno i brižnošću koja je nagoviještavala značajnost razgovora što se
imao održati.
Stigavši u spavaonicu, ona se zaustavi, sjedne na svoj stolac od ebanovine, privuče k
sebi de La Mola, obuhvativši njegove dvije ruke svojim rukama.
- Sada kad smo se našli nasamo - reče mu - porazgovarajmo ozbiljno, moj veliki
~ 215 ~
Bosnaunited
 BU&CW

prijatelju!
- Ozbrjno, gospođo? - upita de La Mol.
- Ili ljubavno, de! To vam bolje odgovara? Mogu postojati ozbiljne stvari i u ljubavi,
osobito u ljubavi jedne kraljice!
- Razgovarajmo dakle o tim... ozbiljnim stvarima, ali pod uslovom da se Vaše
Veličanstvo ne naljuti zbog ludih stvari što ću vam ih izreći!
- Naljutit ću se samo zbog jedne stvari, La Mole, a ta je: ako me budete nazivali
»gospođo« ili »Veličanstvo«. Za vas, najdraži, ja sam samo Margerita.
- Da, Margerito! Da, Margarita! Da, biseru moj! - klikne de La Mol proždirući kraljicu
svojim pogledom.
- Tako je, tako treba! - reče Margerita. - Znači dakle, vi ste ljubomorni, lijepi moj
plemeniti gospodine?
- Oh, toliko da bih od toga mogao izgubiti razum!
- Nadalje?
- Da bih od toga mogao poludjeti, Margerito!
- A ljubomoran na koga, de?
- Na sve i svakoga!
- Dakle?
- Kao prvo na kralja.

- Mislila sam da biste, nakon onoga što ste vidjeli i čuli, mogli s te strane biti mirni!
- Na toga gospodina de Mua-a kojeg sam jutros vidio po prvi puta i kojeg sam večeras
našao tako uznapredovalog u vašoj prisnosti!
- Na gospodina de Mua-a?
- Da!
- A otkud vam te sumnje u gospodina de Mua-a?
- Slušajte... razabrao sam to po njegovom stasu, po boji njegove kose, po nekom
prirodnom osjećaju mržnje... on je taj koji je jutros bio kod vojvode od Alansona.
- E pa, kakve to veze ima sa mnom?
- Gospodin vojvoda od Alansona je vaš brat. Kažu da ga mnogo volite. Bit će da ste
mu natuknuli jednu neodređenu težnju svojeg srca, a on, prema dvorskim običajima, bit će
da je potpomagao vašu, želju uvodeći gospodina de Mua-a k vama. Sad, kako to da sam imao
dovoljno sreće, pa da se kralj ovdje zatekao u isto vrijeme kao i on, to ne mogu da znam. Ali,
u svakom slučaju, gospođo, budite prema meni iskreni! U pomanjkanju nekog drugog
osjećaja, ljubav kao što je moja ima prava da zahtijeva za uzvrat bar iskrenost. Vidite, ja
padam ničice pred vašim nogama! Ako je ono što ste ža mene osjećali bio tek trenutni hir, ja
vam vraćam vašu riječ, vaše obećanje, vašu ljubav, vraćam gospodinu vojvodi od Alansona
njegove blagonaklone milosti i svoju službu plemića, i odlazim da se dadem usmrtiti pri
opsadi La Rošela, ukoliko me ljubav već ne bude usmrtila i prije negoli budem uspio stići
onamo!

~ 216 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Margerita je, smiješeći se, slušala te riječi pune ljupkosti i pratila očima taj pokret
pun draži. A onda prigne svoju lijepu, zamišljenu glavu na njegovu vrelu ruku.
- Vi me volite? - upita.
- Oh, gospođo, više negoli svoj život, više negoli svoje spasenje, više negoli sve na
svijetu! Ali vi, vi... Vi me ne volite!
- Ubogi luđače! - promrmlja ona.
- Eh, da, gospođo! - usklikne de La Mol svejednako klečeći do njezinih nogu. - Ta
rekao sam vam da sam luđak!
- Vaša vam je ljubav dakle prvenstvena briga u vašem životu, dragi de La Mole?
- Jedina, gospođo! Isključiva!
- Pa lijepo, neka bude! Sve ostalo učinit ću dakle tek nužnim privjeskom te ljubavi. Vi
me volite, vi želite ostati pokraj mene?
- Moja jedina molitva bogu je da me nikada ne udalji od vas!
- E pa, vi me nećete napuštati. Vi ste mi potrebni, de La Mole.
- Ja da sam vam potreban? Krijesnica da je potrebna suncu?
- Ako vam kažem da vas volim, hoćete li mi biti posvema odani?
- Eh, ta zar to već nisam, gospođo, i to sasvim?
- Da, ali, vi još uvijek sumnjate, prosti mi bože!
- Oh, ja sam u krivu, ja sam nezahvalnik, ili bolje, kao što sam vam rekao i kao što ste
to ponovili, ja sam luđak! Ali, zašto je gospodin de Mua večeras bio kod vas? Zašto sam ga
jutros vidio kod gospodina vojvode od Alansona? Zašto taj plašt trešnjeve boje, ta bijela
perjanica, to zdušno nastojanje da podražava moje držanje? Ah, gospođo, ne sumnjičim vas,
već vašeg brata!
- Nesretnice! - vikne Margerita. - Nesretnice koji vjeruješ da bi vojvoda Franjo tjerao
uslužnost do te mjere da uvede k svojoj sestri jednog obožavaoca! Bezumniče koji kažeš da
si ljubomoran i koji nisi prozreo! Znate li, de La Mole, da bi vas vojvoda od Alansona sutra
ubio svojim vlastitim mačem kad bi doznao da ste ovdje, večeras, do mojih nogu, i da vam,
umjesto da vas otjeram, govorim: »Ostanite ovako kao što jeste, de La Mole, jer ja vas ljubim,
moj lijepi plemiću! Čujete li, ja vas ljubim!« Eh da, ponavljam vam, on bi vas ubio!
- Gospode bože! - usklikne de La Mol osovivši se na svojim koljenima i zaprepasceno
pogledavši Margeritu. - Ta zar je to moguće?!
- Sve je moguće, prijatelju, u naše vrijeme i na ovom dvoru. A sada, samo još nešto!
Nije radi mene gospodin de Mua, preobučen u vaš plašt i lica sakrivena pod vašom beretom,
došao u Luvr. Došao je radi gospodina d'Alansona. A ja sam ga uvela ovamo misleći da ste to
vi. On je u posjedu naše tajne, La Mole, sa njim dakle valja oprezno postupati!
- Više bih volio da ga ubijem! - reče de La Mol. - To je brže i sigurnije.
- A ja, valjani moj plemiću - otpovrne kraljica - ja bih više voljela da ostane na životu i
da vi saznate sve, jer njegov život ne samo da nam je koristan, već nam je i potreban. Čujte i
dobro odvažite svoje riječi prije nego što ćete mi odgovoriti: Volite li me dovoljno, La Mole,
da biste se obradovali ako bih postala stvarno kraljica, to jest, gospodarica jednog stvarnog
kraljevstva?
~ 217 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Avaj, gospođo, ja vas volim dovoljno, da bih želio ono što vi. želite, pa sve da ta želja
postane nesrećom čitavog mojeg života!
- E pa, hoćete li mi pomoći da ostvarim tu želju koja će vas učiniti još sretnijom?
- Oh, ja ću vas izgubiti, gospođo! - krikne de La Mol zagnjurivši glavu među svoje
ruke.
- Nipošto! Naprotiv! Umjesto da budete prvi među mojim slugama, postat ćete prvi
među mojim podanicima. To je sve.
- Oh, nikakvih proračunatosti! Nikakvih ambicija, gospođo! Nemojte sami prljati
osjećaj što ga za vas gajim! Odanost... ništa do same odanosti!
- Plemenita dušo! - klikne Margerita. - Pa dobro, da, prihvaćam tvoju odanost i umjet
ću da je nagradim!
I pruži mu obje svoje ruke, koje de La Mol obasu poljupcima.
- Dakle? - upita ona.
- Dakle, da! - odgovori La Mol. - Da, Margerito, ja počinjem shvaćati taj neodređeni
plan o kojemu se u nas hugenota već govorilo prije noći svetog Bartolomeja, taj plan radi
čijeg izvršenja sam, poput tolikih drugih dostojnijih od mene, bio odaslan u Pariz. To
stvarno kraljevstvo Navare koje bi trebalo da nadomjesti jedno fiktivno kralj e van je, vi ste
se polakomili za njim, a kralj Henrik vas potiče i podržava u tome. De Mua kuje zavjeru sa
vama, zar ne? Ali, kakvu ulogu u svemu tome ima vojvoda od Alansona? Ima li u svemu tome
neko prijestolje za nj? Ja ga ne nazirem. Dakle, da li vam je vojvoda od Alansona dovoljno...
dobar prijatelj da bi vam u svemu tome pomogao, a da ne traži ništa u zamjenu za pogibelj u
koju srlja?
- Vojvoda kuje zavjeru za svoj vlastiti račun, prijatelju. Ostavimo ga u zabludi, njegov
život nam jamči za naže živote.
- Ali, ja, koji sam u njegovoj službi, mogu li ga izdati?
- Izdati ga! A u čemu biste ga izdali? Što vam je povjerio? Nije li on taj koji je izdao
vas, dajući de Muau vaš plašt i vaš beret kao sredstvo da bi mogao prodrijeti do njega? U
njegovoj ste službi, kažete? Zar niste bili u mojoj službi, plemeniti gospodine, prije negoli ste
dospjeli u njegovu? Je li vam on dao neki veći dokaz prijateljstva negoli je dokaz ljubavi što
ga imate od mene?
De La Mol ustane, blijed i kao gromom ošinut.
- Oh! - promrmlja. - Dobro ml je rekao Kokona! Intriga me obuhvaća krakovima! Ona
će me ugušiti!
- Dakle? - upita Margerita.
- Dakle, evo mojeg odgovora - reče La Mol. - Ljudi tvrde, i ja sam to čuo na drugom
kraju Francuske, gdje je vaše tako uzvišeno ime, gdje je taj tako opće rašireni glas o Vašoj
ljepoti dospio do mene i dirnuo moje srce kao neka neodređena žudnja za nečim
nepoznatim ... ljudi tvrde da ste voljeli nekoliko puta, a da je vaša ljubav vazda bila kobna
predmetima vaše ljubavi, tako da vam je smrt, bez sumnje iz zavisti, gotovo uvijek otela
vaše dragane.
- La Mol!!

~ 218 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ne prekidajte me, o Margerito najmilija! Jer, govori se također i da u zlatnim

kutijama čuvate srca tih vernih prijatelja\'7b6\'7d te da tim tužnim ostacima kadikad
posvećujete poneki sjetni spomen, poneki pobožni pogled... Vi uzdišete, moja kraljice, vaše
se oči vlaže... to je istina! Pa lijepo, načinite od mene najljubljenijeg i najsretnijeg među
svojim odabranicima. Ostalima ste ranili srce i vi čuvate ta srca. Od mene zahtijevate više:
da za vas izložim glavu. Pa lijepo, Margerito! Zakunite mi se pred slikom toga boga koji mi je
upravo ovdje spasio život, zakunite mi se da ćete, ako za vas umrem, kao što mi to neki
mračni predosjećaj nagoviještava, zakunite mi se da ćete, kako biste ponekiput na nju
pritisnuli svoje usne, sačuvati tu glavu koju će krvnik odijeliti od njezina tijela! Zakunite se,
Margerito, a obećanje takve nagrade, zadano od moje kraljice, učinit će me nijemim, a po
potrebi i izdajnikom i kukavicom, to jest, posve odanim, kao što treba da to bude vaš
ljubavnik i vaš saučesnik.
- O, koje li stravične ludosti, mila moja dušo! - usklikne Margerita. - O, koje li kobne
zamisli, slatka moja ljubavi!
- Zakunite se...!
- Da se zakunem?
- Da, na tu srebrenu škrinjicu na kojoj stoji raspelo! Prisegnite!
- Pa dobro! - reče Margerita - Ako bi se, ne dao bog, ostvarili tvoji mračni
predosjećaji, lijepi moj plemiću, prisižem ti na ovo raspelo da ćeš biti pokraj mene živ ili
mrtav, doklegod budem živjela. A ukoliko te ne budem mogla spasiti iz pogibli u koju srljaš
radi mene ... samo radi mene, ja to znam!... pružit ću bar tvojoj jadnoj duši utjehu koju
zahtijevaš i koju ćeš itekako zaslužiti.
- Samo još jedno, Margerito. Sada mogu umrijeti, jer sam, evo, umiren glede svoje
smrti. Ali, isto tako mogu i ostati na životu, mi možemo i uspjeti. Kralj Navare može postatik
raljem, vi možete postati kraljicom, a tada će vas kralj odvesti. Taj zavjet odvojenog, života
što ste ga učinili, jednog će se dana prekršiti, a to će dovesti do našeg odvajanja... Hajde,
Margerito, draga ljubljena Margerito, jednom riječi umirili ste me glede moje smrti, a sada
me pak jednom riječi umirite glede mojeg života!
- Oh! Ničeg se ne boj! Tvoja sam dušom i tijelom! klikne Margerita ponovo položivši
ruku na raspelo sa srebrene škrinjice. - Ako budem odlazila, poći ćeš sa mnom. Ako pak
kralj bude odbio da te povede, tada ni ja neću otići.
- Ali, vi se nećete usuditi da se odupirete!
- Hijacinte moj ljubljeni - reče Margerita - ti ne poznaješ Henrika. Henrik trenutno
misli samo na jednu jedinu stvar: da bude kralj. Toj bi želji sada žrtovao sve što posjeduje, a
sa mnogo više razloga pak ono što ne posjeduje!... Zbogom!
- Gospođo - upita sa osmijehom La Mol - vi me otpuštate?
- Kasno je! - reče Margerita.
- Bez sumnje! Ali, kamo hoćete da odem? U mojoj sobi je gospodin de Mua sa
gospodinom vojvodom od Alansona!
- Ah, to je tačno! - dobaci Margerita sa božanstvenim smiješkom - Uostalom, imam da
vam kažem još mnogo toga u vezi sa tom zavjerom...
Od te noći nadalje de La Mol više nije bio običan milosnik i mogao je visoko držati

~ 219 ~
Bosnaunited
 BU&CW

glavu na koju je, živu ili mrtvu, čekala jedna tako slatka budućnost.
Međutim, ponekiput bi se njegovo otežalo čelo prigibalo k zemlji, njegov obraz bi
blijedio, a zlokobne misli dubile su svoje brazde među obrvama mladoga čovjeka koji bijaše
nekoć tako veseo, a sada tako sretan.

~ 220 ~
Bosnaunited
 BU&CW

26.

BOŽIJA RUKA

Henrik bijaše gospođi de Sov na odlasku rekao:

- Legnite u postelju, Šarloto! Gradite se kao da ste teško bolesni i sutra tokom cijelog
dana nemojte primiti nikoga, ni pod kakvom izlikom.
Šarlota posluša ne polažući sebi računa o pobudi koja je kralja ponukala da joj dade
tu preporuku. Međutim, ona je počimala da se privikava na njegove ekscentričnosti, kako bi
se to reklo u našim danima, i na njegove mušice, kao što se to govorilo u ono doba.
Uostalom, ona je znala da je Henrik držao zatvorene u svojem srcu tajne, koje
nikome nije otkrivao, i u svojim mislima planove koje se plašio otkrivati čak i u svojim
snovima, tako da se ona povinovala svim njegovim zahtjevima, sigurna da i njegove
najnastranije ideje imaju neku svrhu.
Ona se dakle još iste večeri potuži Darioli na veliku težinu u glavi, popraćenu
svjetlacima pred očima. To su bili simptomi koje joj Henrik bijaše preporučio da ih navede.
Idućeg jutra ona se pričini kao da želi ustati, ali, tek što je stavila jednu nogu na pod,
potuži se na neku opću malaksalost te opet legne.
To poremećen je zdravlja, što ga je Henrik već bio obznanio vojvodi od Alansona,
bijaše prva novost koju saopštiše Katarini, kada je spokojnim izražajem lica upitala zašto se
Šarlota Sov ne pojavljuje kao obično pri njezinom jutarnjem ustajanju.
- Bolesna je! - odgovori vojvotkinja od Lotaringije koja se bijaše zatekla kod nje.
- Bolesna? - ponovi Katarina, a da ni jedan mišić njezina, lica nije odavao zanimanje
što je u njoj pobudio taj odgovor. - Bit će to mali umor uslijed lijenosti!
- Nipošto, gospođo! - primijeti vojvotkinja. - Ona se tuži na strahovitu glavobolju i na
malaksalost koja joj onemogućava hodanje.
Katarina ne odgovori ništa. Međutim, zacijelo kako bi sakrila svoju radost, ona se
okrene k prozoru. Ugledavši Henrika, koji je prelazio preko dvorišta nakon svojeg
razgovora sa de Muaom, ustane da bi ga mogla bolje osmotriti te se, potaknuta savješću što
vazda ključa, iako nevidljivo, čak i u srcima najokorjelijima u zločinu, obrati zapovjedniku
garde:
- Ne čini li vam se možda - upita - da je moj sin Henrik jutros blijedi no obično?
To uopće nije bilo tačno. Henrik je bio veoma uznemiren u duhu, ali veoma zdrav u
tijelu.
Malo-pomalo se osobe, koje su obično pribivale jutarnjem kraljičinom ustajanju,
povukoše. Zaostadoše samo još njih tri ili četiri, koje bijahu bliskije od ostalih. Katarina ih,
sva nestrpljiva, otpravi, izjavivši da želi ostati nasamo.
Pošto je izašao i posljednji dvorjanin, Katarina zatvori za njim vrata, uputi se k
~ 221 ~
Bosnaunited
 BU&CW

jednom tajnom ormariću, koji bijaše sakriven iza jednog dijela drvenog opločenja njezine
sobe, otvori vratašca gurnuvši ih po jednom žljebu u drvenariji, te izvadi jednu knjigu čiji su
izlizani listovi svjedočili o čestoj upotrebi.
Ona položi knjigu na jedan stol, otvori je pomoću umetnutog znaka, nalakti se o stol i
podboči rukom glavu.
- Da, tako je! - promrmlja čitajući - Glavobolja, opća slabost, bol u očima, oticanje
nepca... zasad su spomenuli samo glavobolju i slabost... Ubrzo će se ispoljiti i ostali
simptomi! Ona nastavi čitati.
- Upala zatim zahvaća grlo, proširuje se na želudac, obuhvaća srce kao nekim
plamenim obručem i prelazi na mozak koji se rasprskava kao uslijed udara munje ...
Ona to iznova pročita u sebi, a zatim nastavi dalje, ali poluglasno:
- ... za groznicu šest sati, za opću upalu dvanaest sati, za gangrenu dvanaest sati, za
agoniju šest sati. Sve u svemu trideset i šest sati... Sad, - stane kraljica računati -
pretpostavimo da je absobrcija polaganija od rastvaranja, pa ćemo umjesto trideset i šest
sati imati četrdeset, ili čak četrdeset i osma... Da, četrdeset i osam mora da je dostatno ... Ali
on, on, Henrik? Kako to da je još na nogama? Jer je muškarac, jer je čvrste naravi, jer je
možda pio nakon što je ljubio i jer je može biti otro usnice nakon što je pio!
Katarina sačeka vrijeme ručka sa nestrpljenjem. Henrik je svakoga dana ručavao za
kraljevom trpezom.
Unišavši, Henrik se pak sa svoje strane potuži na grčeve u mozgu, odbije da što
pojede i povuče se smjesta poslije obroka, navodeći kako, budući da je probdio jedan dio
protekle noći, osjeća neodložnu potrebu za spavanjem.
Katarina osluhne kako se udaljavaju Henrikovi nesigurni koraci te naredi da ga netko
slijedi. Javiše joj potom da se kralj Navare uputio u odaje gospođe de Sov.
- Večeras će Henrik kraj nje dovršiti djelo smrti što ga je neki nesretni slučaj možda
ostavio još nedovršenim! - reče ona samoj sebi.
Kralj Navare je doista otišao k gospođi de Sov ali radi toga kako bi joj preporučio da
nastavi igrati svoju ulogu.
Idućeg dana Henrik nije izlazio iz svoje sobe tokom čitavog prijepodneva i nije se
pojavio za kraljevim ručkom. .
Za gospođu de Sov se govorkalo da joj je bivalo sve gore i gore. A glasine o
Henrikovoj bolesti, što ih je proširila sama Katarina, kolale su poput jednog od onih
predosjećanja, kojima nitko ne tumači uzroka, no koji lebde u zraku.
Katarina je bila veoma zadovoljna sama sa sobom; od sinoćnje večeri do toga jutra
bijaše udaljila Ambroaza Parea otposlavši ga da pruži svoju pomoć jednom od njezinih
najmilijih slugu koji je ležao bolestan u Sen Žermenu.
Valjat će dakle k gospođi de Sov i k Henriku pozvati nekog čovjeka koji je posve
njezin, i taj će čovjek reći samo ono što će ona htjeti da se kaže. A ako bi se, protivno
očekivanju, u to umiješao neki drugi liječnik, i ako bi se neka izjava o otrovu užasnula taj
dvor na kome bijaše odjeknulo već toliko sličnih izjava, ona se prilično oslanjala na prašinu
što ju je uzdigla Margeritina ljubomora glede ljubavnih veza njezina supruga. Sjećamo se
kako je Katarina svakom zgodom naglašavala tu ljubomoru koja se tobože bijaše ispoljila u

~ 222 ~
Bosnaunited
 BU&CW

nekoliko prilika, a među ostalim i prilikom pohoda k glogu, kada je svojoj kćeri u nazočnosti
nekoliko osoba rekla: »Vi ste dakle veoma ljubomorni, Margerito?«
Katarina je dakle napregnuta lica čekala na trenutak kada se budu otvorila vrata, i
kada neki posve blijedi i posve izbezumljeni sluga bude utrčao vičući: »Veličansto, kralj
Navare umire, a gospođa de Sov je mrtva!«
Èetiri sata poslije podne otkuca. Katarina je završavala svoju južinu u golubinjaku,
gdje je mrvila kolačiće nekolicini rijetkih ptica koje je hranila svojim vlastitim rukama. Ma
da je njezino lice, kao i uvijek, bilo mirno, pa čak i sumorno, njezino je srce žestoko lupalo
pri najmanjem štropotu.
Iznenada se otvoriše vrata.
- Kralj - reče zapovjednik garde - Kralj…
- Gospođo! Navare je...
- ... bolestan? - živo ga prekine Katarina.
- Ne, gospođo, hvala bogu! Njegovo Veličanstvo izgleda da se osjeća izvrsno!
- Što ste onda htjeli reći?
- Da je kralj Nevare ovdje.
- Donosi Vašem Veličanstvu jednog malog majmunčića veoma rijetke pasmine.
- Što hoće od mene?
U tome trenutku uniđe Henrik držeći u rukama malu košaricu i milujući majmunče
što je ležalo u košarici.
Ulazeći, Henrik se smješkao kanda sav se posvećujući dražesnoj životinjici koju je
nosio. Međutim, ma koliko da se činio zabavljen, ipak ne propusti onaj prvi hitri pogled koji
mu je dostajao u teškim okolnostima.
Što se pak tiče Katarine, ona je bila veoma blijeda, a to se bljedilo pojačavalo onom
mjerom kako se mladić približavao, te je na njegovim obrazima mogla vidjeti rumenilo
zdravlja.
Kraljica-majka bude smućena tim udarcem. Nesvjesno, poput nekog stroja primi
njegov dar, zbuni se, pohvali njegov dobar izgled i doda:
- Ja sam utoliko zadovoljnija da vidim da se tako dobro osjećate, sine, što sam čula da
govorkaju da ste bolesni, i što ste se, ako se dobro sjećam, u mojoj nazočnosti tužili na neko
poremećen je zdravlja. Sada, međutim, shvaćam! - pridometne pokušavajući da se nasmiješi
- To je zacijelo bio samo izgovor kako bi bili slobodni!
- Ja sam stvarno bio jako bolestan, gospođo - odgovori Henrik - ali, jedno posebno
sredstvo koje se upotrebljava u našim brdima i koje sam dobio od svoje majke izliječilo je to
poremećenje.
- Ah, vi ćete mi kazati taj recept, zar ne, Henriče? - upita Katarina osmjehnuvši se
ovoga puta stvarno, ali sa ironijom koju nije mogla sakriti.
»Neki protuotrov!« pomisli ona. »Razmislit ćemo O tome... ili, zapravo ne! Vidjevši da je
gospođa de Sov bolesna, bit će da je posumnjao. Zaista, moglo bi se povjerovati da nad tim
čovjekom bdije ruka božja!«
Katarina nestrpljivo sačeka noć; gospođa de Sov se ne pojavi. Pri igri se raspita o
~ 223 ~
Bosnaunited
 BU&CW

njoj. Odgovorile joj da joj je sve to gore.

Tokom čitave večeri kraljica-majka bijaše uznemirena, i svi su se uplašeno pitali koje
su to misli mogle uzbuditi to inače tako nepomično lice.
Svi se povukoše. Katarina se dade od svojih žena razodjenuti i spremiti u postelju. A
onda, kad su svi u Luvru polijegali, ona ponovo ustane, zaogrne se dugačkom crnom
kućnom haljinom, dohvati jednu svjetiljku, odabere među svim svojim ključevima onaj što
je otvarao vrata odaja gospođe de Sov i popne se k svojoj dvorskoj dami.
Je li Henrik predviđao tu posjetu, je li bio zabavljen u svojim odajama, je li se negdje
sakrio? U svakom slučaju, mlada žena je bila sama.
Katarina oprezno otvori vrata, prijeđe predsobljem, uđe u salon, odloži svjetiljku na
jedan komad pokućstva jer je pokraj bolesnice gorjela noćna luč, i ušunja se poput neke
sjene u spavaonicu.
Dariola, opružena u jednom velikom naslonjaču, spavala je pokraj postelje svoje
gospodarice.
Ta je postelja bila potpuno zatvorena zavjesama. Disanje mlade žene bijaše tako
lagano, te Katarina načas pomisli da ona uopće više ne diše.
Napokon začuje lagani dah te zluradim veseljem podiže zastor, kako bi se osobno
uvjerila u učinak strašnog otrova, unaprijed dršćući od pogleda na to olovno-sivo blijedilo ili
to plameno crvenilo ubitačne groznice kome se nadala. Međutim, umjesto svega toga,
spokojna, očiju blago prekrivenih bijelim vijeđama, ružičastih poluotvorenih ustiju, vlažna
obraza blago prislonjena o jednu od svojih ljupko zaobljenih ruku, dok joj druga, svježa i
sedefasta, bijaše ispružena na skerletno-crvenom damastu što joj je služio kao pokrivač,
mlađa žena je spavala gotovo još smješkajući se. Jer, neki ljupki san, bez sumnje, uzrokovao
je da se na njezinim usnama raspupao taj smiješak, a na njezinim obrazima ta boja ničim
nepomućenog zdravlja.
Katarina ne uzmogne zatomiti jedan krik iznenađenja koji načas probudi Dariolu.
Kraljica-majka se baci za zavjese postelje.
Dariola otvori oči. Međutim, ophrvana snom, čak i ne potraživši u svojem
omamljenom duhu uzrok svojeg buđenja, mlada djevojka opet sklopi svoje otežale vjeđe i
ponovo zaspa.
Tada Katarina izađe iz zavjesa te, svrativši svoj pogled na ostale dijelove odaje,
ugleda na jednom malom stoliću bocu španjolskog vina, toče, slatkiše i dvije čaše. Henrik
mora da je došao ia večera kod barunice ikoja se očigledno osjećala isto tako dobro kao i on.
Katarina smjesta pristupi njezinom toaletnom stočiću i dohvati odande malu
srebrenu kutijicu koja bijaše na trećinu prazna. Bijaše to upravo ona ista, ili bar posve slična
onoj što ju je bila dala predati Šarloti. Ona iz nje izvadi na vrh jedne zlatne igle komadić u
veličini bisera, vrati se u svoje odaje i ponudi ga majmunčetu kojeg joj je iste te večeri
darovao Henrik. Primamljena finim miomirisom, životinja ga halapljivo proguta te,
sklupčavši se u svojoj košarici ponovo zaspa.
Katarina pričeka četvrt sata.
- Sa polovinom ovoga što je ovaj maločas pojeo - promrsi Katarina - moj pas Brut
uginuo je sav naduven unutar jedne minute. Izigrali su me! Da li je to Rene? Rene... to je

~ 224 ~
Bosnaunited
 BU&CW

nemoguće! Onda je to dakle Henrik! Oh, kobne li sudbine! Jasno je, budući da treba da vlada,
ne može umrijeti... Ali, možda je samo otrov nemoćan...! Vidjet ćemo... pokušat ćemo sa
bodežom!
I Katarina legne ispredajući u svojem duhu jednu novu zamisao koja je sutradan, bez
sumnje, bila dokraja zasnovana. Jer, sutradan, ona pozove zapovjednika straže, preda mu
jedno pismo i naredi mu da ga odnese na određenu adresu i da ga preda samo u vlastite
ruke onoga na koga je bilo naslovljeno.
Pismo bijaše naslovljeno na gospara Luvijea de Morvela, kapetana kraljevskih
petardiraca, ulica Serize (Cerisaie), kraj Arsenala.

~ 225 ~
Bosnaunited
 BU&CW

27.

PISMO IZ RIMA

Nekoliko dana je proteklo od događaja što smo ih upravo ispripovijedali, kada je

jednoga jutra jedna nosiljka u pratnji nekolicine plemića odjevenih u boje gospodina de Giza
unišla u Luvr, i kada dođoše najaviti kraljici Navare da gospođa vojvotkinja de Never moli za
čast da je smije pohoditi.
Margerita je upravo primila posjetu gospođe de Sov. Bijaše to prvi puta što je lijepa
barunica izlazila nakon svoje tobožnje bolesti. Bila je saznala da je kraljica ispoljila pred
svojim mužem veliku uznemirenost zbog tog poremećeni a zdravlja, koje je tokom gotovo
čitavog jednog tjedna bila predmetom brujanja po dvoru, te je došla da joj se zahvali.
Margerita joj čestita na ozdravljenju i na sreći što ju je imala da je izbjegla
iznenadnom napadu te čudnovate bolesti, čiju punu ozbiljnost i težinu ona, u svojem
svojstvu francuske kraljevske princeze, ne. može a da ne ocijeni primjerno.
- Nadam se da ćete doći na taj veliki lov koji je jednom već bio odgođen i koji treba da
se konačno održi sutra? - upita Margerita. - Vrijeme je blago za to zimsko doba. Sunce je
razmekšalo zemlju, i svi naši lovci tvrde da će to biti jedan od najpodesnijih dana.
- Ali... gospođo, - odvrati barunica - ne znam hoću li već biti dovoljno oporavljena!
- Pa - reče Margerita - potrudit ćete se da poduzmete taj napor! A osim toga, budući
da sam ja junak, Ovlastila sam kralja Navare da slobodno raspolaže jednim malim
bearnskim konjem, na kojem je trebalo da pojašim, i koji će vam divno poslužiti. Zar o tome
još ništa niste čuli?
- Jesam, gospođo, ali nisam znala da je taj konjić bio određen za čast da bude darovan
Vašem Veličanstvu, jer ga inače ne bih bila prihvatila.
- Iz ponosa, barunice?
- Ne, gospođo, naprotiv! Iz poniznosti!
- Doći ćete dakle?
- Vaše me Veličanstvo preplavljuje čašću! Doći ću, budući da mi to ono naređuje.
Toga čas najaviše gospođu vojvotkinju de Never. Pri njezinom imenu Margeriti se ote
izražaj toliko radosnog uzbuđenja, te barunica shvati da su dvije žene imale da
porazgovaraju jedna sa drugom. Ona ustane da bi se povukla.
- Do sutra, dakle! - reče Margerita.
- Do sutra, gospođo!
- Još nešto! Vi znate, barunice - pridometne Margerita otpuštajući je mahnuvši joj
rukom - da vas u javnosti mrzim, obzirom na to što sam strahovito ljubomorna?
- A privatno? - upita gospođa de Sov.
~ 226 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Oh, privatno nesamo da vam opraštam, već vam čak i zahvaljujem!

- Tad će Vaše Veličanstvo dozvoliti... Margerita joj pruži ruku, a barunica je smjerno
poljubi, učini dubok dvorski poklon i izađe.
Dok se gospođa de Sov vraćala svojim stubištem poskakujući poput kozleta kome su
prekinuli uže, gospođa de Never je sa kraljicom izmijenila nekoliko ceremonioznih
pozdrava koji ostaviše plemićima, što je bijahu dopratili dovde, dovoljno vremena da se
povuku.
- Žijono! - vikne Margerita pošto su se vrata zatvorila za posljednjim od njih - Žijono,
gledaj da nas nitko ne prekida!
- Da! - potvrdi vojvotkinja. - Jer imamo da razgovaramo o posve ozbiljnim i važnim
stvarima!
Uzevši jedan stolac, ona odabere najbolje mjesto pokraj vatre i obasjano suncem te
sjedne posve neusiljeno, sigurna da nitko neće doći da poremeti tu familijarnost koja bijaše
između nje i kraljice Navare ugovorena.
- E pa - upita Margerita sa osmijehom - naš slavni koljač, što je od njega?
- Draga moja kraljice - odgovori vojvotkinja - duše mi, to je mitološko biće! On je
neusporediv po duhu i ne presušuje nikada. Pun je dosjetki koje bi nagnale i jednog sveca da
pukne od smijeha u svojem relikviariju. Uostalom, to je najžešći poganin što je ikada bio
ušiven u kožu jednog katolika! Posve sam zaluđena njime! A ti, što si uradila sa svojim
Apolonom?
- Avaj! - uzdahne Margerita.
- O, o, to tvoje »avaj« me plaši, draga kraljice! Ta zar je dakle odviše smjeran ili
odviše sentimentalan, taj dražesni La Mol? Bila bi to, prinuđena sam da to priznam, sušta
suprotnost od njegova prijatelja Kokona-a!
- Ta ne! Ima on tako svojih trenutaka! - reče Margerita. - To moje »avaj« se odnosi
samo na mene
- Što to znači, onda?
- To znači, draga vojvotkinjo, da me hvata užasan strah od toga da volim ozbiljno.
- Zar zaista?
- Na časnu riječ!
- Oh, tim bolje! Kakav li radostan život ćemo onda provoditi! - klikne Henrijeta. -
Voljeti pomalo, to je moj san, a voljeti puno, bio je pak tvoj. Tako je slatko odmarati svoj duh
putem srca, zar ne, draga i učena kraljice, i imati poslije zanosa smiješak? Ah, Margerito,
imam predosjećaj da ćemo provesti jednu dobru godinu!
- Misliš? - reče kraljica. - A ja, naprotiv, ja ne znam otkud to, ali ja vidim stvari kroz
crnu koprenu. Sva ta politika me strahovito zaokuplja. Kad smo već kod toga... saznaj, molim
te, da li je tvoj Hanibal odan mojem bratu onoliko koliko se čini da jest. Raspitaj se o tome,
to je važno!
- On odan nekomu ili nečemu?! Vidi se da ga ne poznaješ kao ja! Ako ikada bude
nečemu odan, bit će to njegova častohlepnost, eto, to je sve. Ako je tvoj brat čovjek koji će
mu dati velika obećanja, oh, onda u redu, on će biti odan tvojem bratu. Ali, neka se tvoj brat,

~ 227 ~
Bosnaunited
 BU&CW

ma koliko bio francuski kraljević, čuva toga da mu ne ispuni obećanja koja mu je možda dao,
jer, inače, vjere mi, zlo po tvojeg brata!
- Zar zaista?
- Tako je kako ti kažem! Doista, Margerito, ima trenutaka kad taj tigar, što sam ga
ukrotila, ulijeva strah čak i meni samoj! Nekidan sam mu rekla: »Hanibale, čuvajte se,
nemojte me varati! Jer, kad biste me prevarili...!« Rekla sam mu to svojim smaragdnim očima
koje su navele Ronsara da kaže:

»To zeleno oko

gospe od Nevera
Pod vjeđom boje dunja
Baca na nas više munja
Nego dvaest Jupitera,
U zraku visoko
Kada bijesni nevjera!«

- Pa onda?
- Pa onda, mislila sam da će mi odgovoriti: »Ja da vas prevarim? Ja? Nikada!
Nikada!«... i tako dalje, i tako dalje. A znaš li što mi je odgovorio?
- Što?
- Pa lijepo! Ocijenih tog čovjeka! »A vi«, odgovorio mi je »ako vi prevarite mene, i vi se
također čuvajte! Jer, ma koliko da ste vojvotkinja...« I, izgovarajući te riječi, on mi je.
priprijetio nesamo očima, već i svojim kratkim i šiljatim prstom, oboružanim jednim poput
vrška koplja podrezanim noktom, kojeg mi je gurnuo malone pod nos. U tome trenutku,
priznajem ti, jadna moja kraljice, njegov izražaj lica bio je tako. slabo umirujući da sam od
toga zadrhtala... a ti, međutim, dobro znaš da nemam zečje srce!
- Prijetio je tebi, tebi Henrijeto?! Zar se usudio?!
- Eh, sto mu gromova, ta ja sam se zaprijetila njemu, ne? Na kraju krajeva, bio je u
pravu. Tako je on, kako vidiš, odan do izvjesne granice, odnosno, bolje reći, do veoma
neizvjesne granice!
- No, vidjet ćemo! - reče Margerita zamišljeno - Razgovarat ću sa de La Molom. Nisi
imala ništa drugo da mi kažeš?
- Jesam, jednu veoma zanimljivu stvar, zbog koje sam i došla. Ali, što ćeš! Ti si mi
počela govoriti o još mnogo zanimljivijim stvarima! Dobila sam vijesti.
- Iz Kima?
- Da! Stigao je jedan teklič od mojeg muža.
- Dakle? Stvar sa Poljskom?
- Odvija se divno, i vjerojatno ćeš se za nekoliko dana riješiti svojeg brata d'Anžua.
- Znači da je papa odobrio da bude izabran?
- Da, draga moja.
~ 228 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- I ti mi to nisi odmah rekla! - usklikne Margerita. - Aj, brzo, brzo, pojedinosti!

- On, vjere mi, nemam drugih do ovih što sam ti ih prenijela. Uostalom, čekaj, dat ću ti
pismo gospodina de Nevera. Stani, evo ga!... Eh, ne, ne! To su Hanibalovi stihovi, svirepi
stihovi, jadna moja Margerito! On ne sastavlja drugačijih... Čekaj, ovoga puta, evo ga! Ne, ni
to nije! To je moje pisamce što sam ga donijela da mu ga dadeš predati po La Molu... Ah, evo!
Ovoga puta to je napokon pismo koje je u pitanju!
I gospođa de Never preda pismo kraljici.
Margerita ga hitro otvori i preleti. Međutim, ono stvarno nije kazivalo ništa drugo do
onoga što je već saznala iz ustiju svoje prijateljice.
- A na koji način si dobila to pismo?. - upita kraljica.
- Preko jednog kurira mojeg muža, koji je dobio nalog da prije nego što pođe u Luvr
skoči u palaču Giz i da mi preda ovo pismo prije no što će predati ono za kralja. Meni je bila
poznata važnost što ju je moja kraljica polagala na tu vijest i bila sam napisala gospodinu de
Neveru da postupi ovako. I, kao što vidiš, on me je poslušao. Qn nije kao to čudovište
Kokona! Sada dakle u čitavom Parizu samo kralj ti i ja znamo za tu vijest. Osim, ukoliko
možda onaj čovjek koji je slijedio našeg kurira...
- Koji čovjek?
- Oh, strašnog li zanata! Zamisli, taj je nesretni glasnik stigao umoran, sav iscrpljen i
prašnjav. Jurio je sedam dana i sedam noći, ne zaustavljajući se ni na trenutak.
- A taj čovjek kojeg si maločas spomenula?
- Ta strpi se! Budući da ga je stalno slijedio jedan čovjek divljeg izgleda koji je poput
njega imao pripremljene svježe konje za promjenu i koji je tokom tih četiri stotine milja
jurio isto tako brzo kao i on, taj je nevoljni kurir neprestano očekivao neku kuglu iz pištolja
u svoja leđa. Obojica su istovremeno stigla na kapiju Sen-Marsel, obojica su u najbržem
galopu krenula niz ulicu Muftar (Mouffetard), obojica su prešla Siteom. Međutim, na kraju
mosta Notr-Dam naš je kurir pošao udesno, dok je onaj drugi skrenuo ulijevo trgom Šatle
(Chatelet) i poletio kejovima sa luvarske strane kao ispucan iz arbalete.
- Hvala ti, dobra moja Henrijeto, hvala ti! - klikne Margerita. - Imala si pravo, to su
doista zanimljive novosti. Za koga je onaj drugi teklič? Ja ću to saznati. Samo, sada me pusti!
Vidjet ćemo se večeras u ulici Tizon, zar ne? A sutra pak u lovu. I, prije svega, uzmi nekog što
zločestijeg konja, kako bi se poplašio i odjurio, pa da budemo same. Večeras ću ti reći što će
biti potrebno da saznaš od svojeg Kokona-a.
- Znači da nećeš zaboraviti na moje pisamce? - upita vojvotkinja kroz smijeh.
- Neću, neću! Budi bez brige, on će ga dobiti na vrijeme!
Gospođa de Never izađe, a Margerita smjesta pošalje da se potraži Henrik, koji dotrči
i kojemu preda pismo gospodina de Nevera.
- Hm, hm! - promrmlja on.
A onda mu Margerita ispripovijedi tu stvar sa dvostrukim kuririma.
- Stvarno! - reče Henrik - Vidio sam ga gdje ulazi u Luvr.
- Možda je otišao kraljici-majci?
- Nipošto! U to sam siguran, jer, bio sam se posve slučajno postavio u hodniku i

~ 229 ~
Bosnaunited
 BU&CW

nisam vidio prolaziti nikoga.

- Onda - reče Margerita zagledavši se u svojeg muža - mora da je otišao...
- Vašem bratu d'Alansonu, zar ne? - upadne Henrik.
- Da, ali kako da to saznamo?
- Ne bismo li mogli - upita nemarno Henrik - poslati da se potraži jedan od one
dvojice plemića, i putem njega saznati...
- U pravu ste, Sire! - reče Margerita odobrovoljena prijedlogom svojeg muža. - Poslat
ću da se potraži gospodin de La Mol. Žijono! Žijono!
Djevojka se pojavi.
- Treba da ovoga časa govorim sa gospodinom de La Molom. - reče joj kraljica. -
Nastojte da ga pronađete i dovedite ga!
Žijona ode. Henrik sjedne za jedan stol na kojemu je ležala neka njemačka knjiga sa
gravirama Albrehta Direra (Durer), koje stane promatrati sa tako velikom pažnjom, te
kanda nije ni čuo kad je došao de La Mol, pa nije čak ni digao glavu.
Mladić pak sa svoje strane, videći da se kod Margerite nalazi kralj, ostane stajati na
pragu sobe, nijem od iznenađenja i blijedeći od uznemirenosti.
Margerita mu pristupi.
- Gospodine de La Mole, - upita - možete li mi možda kazati tko je danas u službi kod
gospodina d'Alansona?
- Kokona, gospođo! - odgovori La Mol.
- Pokušajte da mi od njega saznate da li je uveo k svojem gospodaru nekog čovjeka
pokrivenog blatom koji je izgledao kao da je prešao dugačak put u najvećoj brzini.
- Ah, gospođo, plašim se da mi on to neće reći. Otprije nekoliko dana postao je veoma
mučaljiv!
- Zar zaista? Međutim, ako mu dadete ovo pisamce, čini mi se da će vam biti dužan
štogod u zamjenu za nj!
- Od vojvotkinje! Oh, sa tim pisamcem... pokušat ću!
- Dodajte također - reče Margerita snizivši glas - da će mu to pisamce poslužiti kao
propusnica da bi večeras ušao u kuću koja vam je poznata.
- A ja, gospođo? - upita šapatom de La Mol - kakvu ću propusnicu imati ja?
- Reći ćete tko ste, to će biti dovoljno.
- Dajte pisamce, gospođo, dajte! - reče La Mol sav ustreptao od ljubavi. - Jamčim vam
za sve!
I de La Mol ode.
- Sutra ćemo znati da li je vojvoda od Alansona obaviješten o stvari oko Poljske! -
reče spokojno Margerita okrenuvši se svojem mužu.
- Taj gospodin de La Mol je uistinu uslužan kavalir! - primijeti Bearnac sa smiješkom
koji bijaše samo njemu svojstven - I, tako mi mise, utemeljit ću njegovu sreću!

~ 230 ~
Bosnaunited
 BU&CW

28.

ODLAZAK

Kad se idućeg jutra za brežuljcima Pariza diglo lijepo crveno sunce, koje, međutim,
bijaše bez toplih zraka, kao što to obično biva u odabranim zimskim danima. Sve je već
otprije dva sata u dvorištu Luvra bilo u pokretu.
Jedan divni berberski konj, snažan iako mršav, nogu kao u jelena, na kojima su se žile
preplitale poput nekog mrežastog tkanja, čekao je u dvorištu na Karla IX, toptajući
kopitama, strižući ušima i odpuhujući kroz nozdrve svoj vreli dah.
Međutim, konj je bio ipak još manje nestrpljiv od svojeg gospodara, kojeg je
zadržavala Katarina. Ona ga bijaše zaustavila u prolazu da bi sa njim, kako je rekla,
porazgovorila o jednoj važnoj stvari.
Oboje se nalazilo u zastaklenoj galeriji - Katarina hladna, blijeda i bezosjećajna kao i
uvjek, a Karlo IX pak sav dršćući, grickajući nokte i udarajući bičem dva psa-miljenika, koji
bijahu obučeni u oklope od čelične žice kako ih ne bi zahvatio vepar svojim zubom deračem
i kako bi se mogli nekažnjeno suprostaviti toj strašnoj životinji. Na njihovim prsima bijaše
prišiven malen grb Francuske, slično kao i na grudima paževa koji bi ne jednom pozavideli
tim sretnim miljenicima na njihovim povlasticama.
- Obratite pozornost na to, Karlo! - govorila je Katarina - Nitko osim vas i mene još ne
zna za skori dolazak Poljaka. A ipak, kralj Navare postupa, bože mi prosti, kao da mu je to
poznato. Usprkos svojem odreknuću u koje sam uvijek sumnjala, on se potajno
sporazumijeva sa hugenotima. Jeste li primijetili kako on od unazad nekoliko dana često
izlazi? On ima novaca... on, koji ga nikad nije imao! On kupuje konje i oružje, a u danima kad
pada kiša, od jutra do mraka vježba se u mačevanju.
- Eh, bogo moj, majko - dobaci nestrpljivo Karlo IX - zar možda mislite da ima
namjeru da ubije mene ili mojeg brata d'Anžua? U tom slučaju bit će mu potrebno još
nekoliko sati obuke, jer, jučer sam mu svojim floretom nabrojao dvanaest rupica za dugmad
na njegovom prsluku, koji ih, međutim ima samo šest. A što se pak mojeg brata d'Anžua tiče,
poznato vam je da udara još i bolje od mene ili bar isto tako dobro kao i ja, prema onome
bar što on tvrdi.
- Ta slušajte me, Karlo - poviče ponovo Katarina - i ne shvaćajte olako ono što vam
govori vaša majka! Izaslanici će doći. Pa dobro, vidjet ćete! Kad se jednom nađu u Parizu,
Henrik će poduzeti sve što bude mogao da bi svratio na sebe njihovu pozornost. On umije
da se ulaguje, on je podmukao... a da ne spominjemo da će njegova žena, koja mu neznam
zbog čega pomaže, sa njima klepetati, brbljati im latinski grčki, madžarski i ne znam što još
sve! Oh, kažem vam, Karlo... a vi znate da se nikad ne varam!... Ja vam kažem da se tu nešto

~ 231 ~
Bosnaunited
 BU&CW

ima!
U tom trenutku začu se kucanje sata, a Karlo prestane slušati svoju majku kako bi
čuo koji je sat.
- Smrt i prokletstvo! Sedam sati! - poviče. - Treba nam jedan sat za put, to će biti
osam... jedan sat da stignemo na sabirno mjesto i da istjeramo, divljač... lov ćemo moći
započeti tek u devet sati! Doista, majko, zbog vas sam izgubio mnogo vremena! Lezi Risketu
(Risquetout)! Smrt i prokletstvo, ta lezi, razbojnice!
I osine psa bičem u slabine tako snažno, te se jadnoj životinji, koja je bila sva
začuđena što u zamjenu za svoje umiljavanje dobiva batine, ote krik žive boli.
- Karlo! - ustraja Katarina. - Ta slušajte me, tako vam nebesa! Nemojte tako
prepuštati pukom slučaju svoju sreću i sreću Francuske! Lov, lov, lov, kažete... Eh, imat ćete
dovoljno vremena za lov pošto vaša dužnost kralja bude izvršena!
- Hajde, hajde, majko! - reče Karlo blijed od nestrpljenja - Objasnimo se brže, jer vi
me nagonite da prekipim! Doista, ima dana kada vas ne shvaćam!
I zasta, lupkajući drškom biča po svojoj čizmi. Katarina ocijeni da je sada pravi
trenutak i da joj ne bi valjalo da ga propusti.
- Sine - reče - imamo dokaza da se de Mua vratio u Pariz. Gospodin de Morvel, koji
vam je dobro poznat, vidio ga je ovdje. To može biti samo radi kralja Navare. To nam je
dostatno, nadam se…
- De, de, evo ste opet navalili za mojim ubogim malim Henrikom! Vi biste mi ga htjeli
dati ubiti, zar ne?
- Oh, ne!
- Prognati? Ma kako ne shvaćate da bi on, ako bi bio prognan, postao mnogo opasniji
negoli što bi to ikada bio ovdje, pod našim očima, u Luvru, gdje ne može učiniti ništa što mi
ne bismo istoga časa saznali!
- A i neću ga prognati!
- Pa što onda hoćete? Brzo, recite!
- Hoću da ga držimo na sigurnom mjestu za vrijeme dok se Poljaci budu nalazili
ovdje. U Bastilji, na primjer.
- O, vjere mi, ne! - poviče Karlo IX - Jutros idem u lov na vepra, a Henrik je jedan od
mojih najboljih pratilaca. Bez njega lov bi bio promašen. Grom i strijela, majko, vi zaista
mislite samo na to kako ćete mi stvarati neprilike!
- Ah, sine moj dragi, ne kažem da to treba učiniti jutros. Poslanici dolaze tek sutra ili
prekosutra. Uhitimo ga tek poslije lova, večeras ... noćas ... - To je onda nešto drugo! Pa
lijepo, još ćemo porazgovarati o tome, vidjet ćemo. Poslije lova, ne kažem... Zbogom! Hajde,
ovamo Risketu! Ta nećeš se valjda sada duriti?
- Karlo, - reče Katarina zadržavajući ga za podlakticu po cijenu eksplozije kojom je
moglo uroditi to ponovno zadržavanje - mislim da bi bilo najbolje, pa sve da to i izvršimo
tek večeras ili noćas, da se nalog za uhićenje potpiše smjesta.
- Da potpisujem, da ispišem nalog, da idem po pečat za pergamenu, kad me čekaju za
lov, mene koji nikada nisam puštao da me čekaju! Zgodno, dovragat

~ 232 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ma ne, ja vas i odviše volim, a da bi vas zadržavala. Sve sam predvidjela. Uniđi te
amo k meni, evo!
Žustro, kao da joj nije više od dvadeset godina, Katarina otvori vrata koja su vodila u
njezin kabinet i pokaže kralju tintaricu, pero, jednu pergamenu, peča tnjak i upaljenu
svijeću.
Kralj dohvati pergamenu i hitro je preleti pogledom.
»Nalog itd... itd... da se uhiti i odvede u Bastilju naš brat Henrik Navarski.«
- U redu... gotovo je! - reče potpisavši u jednom potezu - Zbogom, majko!
I izjuri iz kabineta u pratnji svojih dviju doga sav radostan što se tako lako otarasio
Katarine.
Svi su nestpljivo čekali na Karla IX, a budući da je bila poznata njegova tačnost u
pogledu lova, svatko se čudio tome zakašnjenju. A kada se pojavio, lovci ga pozdraviše
svojim klicanjem, goniči duvanjem u svoje rogove, konji svojim nj istanjeni, a psi svojim
lavežom. Sva ta buka, sav taj metež nagna kralju rumenilo na njegove ulijede obraze, a
njegova se grud nadme. Tokom jedne sekunde Karlo IX bude mlad i sretan.
Kralj sebi jedva ostavi vremena da pozdravi to blistavo društvo sakupljeno u
dvorištu. On kimne glavom vojvodi od Alansona, mahne rukom svojoj sestri Margeriti,
prođe pokraj Henrika, a da ga kanda nije ni primijetio, i vine se na berberskog konja koji,
sav nestpljiv, poskoči pod njim. Ali, nakon dva ili tri pokušaja da ga zbaci, životinja shvati sa
kakvim jahačem ima posla i smiri se.
Neposredno zatim ponovo odjeknuše rogovi, i kralj izađe iz Luvra u pratnji vojvode
od Alansona, kralja Navare, Margerite, gospođe de Never, gospođe de Sov, de Tavana i prve
gospode na dvoru.
Nije potrebno ni spomenuti da su sudjelovali također i de La Mol i Kokona.
Što se pak tiče vojvode od Anžua, on se nalazio već tri mjeseca pri opsadi La Rošela.
Za vrijeme dok se čekalo na kralja, Henrik bijaše došao da pozdravi svoju ženu koja
mu je, uzvraćajući mu pozdrav, šapnula na uho:
- Teklića koji je stigao iz Rima uveo je sam Kokona k vojvodi od Alansona četvrt sata
prije negoli je kurir gospodina de Nevera bio uveden k kralju.
- Onda mu je poznato sve? - upita Henrik,
- Mora da mu je poznato sve - odgovori Margerita. - Uostalom, bacite jedan pogled na
nj i pogledajte kako mu se, usprkos njegovom uobičajenom pretvaranju, blistaju oči!
- Trista mu! - promrmlja Bearnac. - Rado vjerujem! On danas lovi tri plijena:
Francusku, Poljsku i Navaru, a da i ne računamo vepra!
On pozdarvi svoju ženu, vrati se na svoje mjesto i pozove jednog od svojih ljudi,
porijeklom Bearnca, čiji pređi bijahu već tokom više od jednog stoljeća sluge njegovih
pređa, i kojima se služio kao uobičajenim glasnikom svojih ljubavničkih poslova.
- Ortone (Orthon) - reče mu - uzmi ovaj ključ i odnesi ga onom rođaku gospođe de
Sov kojeg poznaješ i koji stanuje kod svoje ljubavnice, na uglu ulice Katr-Fis. Reći ćeš mu da
njegova rođakinja večeras želi da govori sa njim. Neka uđe u moju sobu i, ukoliko nisam
ondje, neka me pričeka. Ako bih zakasnio, neka za to vrijeme prilegne na moju postelju.

~ 233 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Treba li da donesem neki odgovor, Sire?

- Nije potrebno. Reći ćeš mi samo da li si ga našao. Ključ je samo za njega, jesi li
razumeo?
- Da, Sire!
- Ta stani, prokletstvo, ne odlazi od mene ovdje! Prije negoli ćemo izaći iz Pariza, ja
ću te pozvati, tobože da pritegneš kolane na mojem konju. Tako ćeš posve prorodno
zaostati, obaviti ćeš svoj nalog i sustići ćeš nas opet u Bondiju (Bondy).
Sluga se nakloni u znak da će poslušati i udalji se.
Krenuše ulicom Sent-Onore te stigoše u ulicu Sen-Denis, a potom u predgrađe. Kad
su dospjeli u ulicu Sen-Loran (Saint-Laurent) konju kralja Navare popustiše kolani, Orton
pritrča, i sve se odvije onako kako je bilo utančeno između njega i njegova gospodara koji
krene dalje sa kraljevskom povorkom ulicom Rekole (Recollets), dok se, njegov vjerni sluga
uputio ulicom Templ.
Kad je Henrik ponovo sustigao kralja, ovaj je sa vojvodom od Alansona bio udubljen
u toliko zanimljiv razgovor o vremenu, o starosti pronađenog vepra koji bijaše pojedinačni
samotnik i o mjestu što ga je životinja odabrala za odmor i valjuškanje, te nije ni primijetio,
ili se gradio da nije primijetio da je Henrik bio načas zaostao.
Za to vrijeme Margerita je izdaleka promatrala držanje svakog pojedinca. Činilo joj se
da u očima svojeg brata Karla razaznaje izvjesnu smetenost svaki puta kad bi se te oči
svrnule na Henrika.
Gospođa de Never se prepuštala ludoj raspojasanosti jer je Kokona, toga dana u
najvećoj mjeri veseo, izvodio oko nje stotinu šaljivih, ali nijemih kretnji kako bi nasmijao
dame.
Što se pak tiče de La Mola, on je već dva puta. uhvatio priliku da poljubi Margeritinu
bijelu ešarpu, sa zlatnim resama, a da taj postupak, izveden uobičajenom spretnošću
ljubavnika, nije vidjelo više od tri ili četiri osoba.
U osam i četvrt stigoše u Bondi.
Karlu IX bude prva briga da se raspita da li se vepar zadržava na svojem omiljenom
mjestu.
Vepar se nalazio na svojem odmorištu, a gonič koji ga je pronašao jamčio je za nj.
Doručak je bio spreman. Karlo IX popije čašu ugarskog vina, pozva dame da sjednu
za stol te, u svojem nestrpljenju, a da bi nekako utrošio vrijeme, ode da obiđe štenare i ptičje
kaveze, odredivši da mu ne rasedlavaju konja, budući da, kako je rekao, još nikad nije bolje i
čvršće jahao.
Za vrijeme dok je kralj vršio svoj obilazak, stiže vojvoda de Giz. Bio je opremljen prije
ratnički negoli lovački, a pratila su ga dvadesetorica plemića koji bijahu opremljeni kao i on.
On se smjesta raspita gdje se zadržava kralj, ode da mu se pridruži i vrati se
ćaskajući sa njim.
Tačno u devet sati kralj osobno dune u rog davajući signal za početak lova, te svatko
zajaši i krene prema sabirnom mjestu.
Putem Henrik nađe načina da se još jednom približi svojoj ženi.

~ 234 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- E pa - upita je - znate li štogod novo?

- Ne - odgovori Margerita - Osim činjenice da vas moj brat Karlo gleda na neki čudan
način.
- To sam primijetio! - reče Henrik.
- Jeste li poduzeli svoje mjere opreza?
- Nosim oko grudiju žičanu košulju, a o pasu jedan izvrsni španjolski lovački nož,
naoštren poput brijača, šiljat poput igle, kojim mogu probadati i dublone.
- Onda dakle - reče Margerita - bog vas čuvao!
Gonič koji je predvodio povorku dade znak; stigli su do veprovog odmorišta.

~ 235 ~
Bosnaunited
 BU&CW

29.

MORVEL

Za vrijeme dok se sva ova mladež, radosna i bezbrižna, bar po vanjskom prividu,
prosula poput neke zlatne bujice bondiškom cestom, Katarina je, smotavši skupocjenu
pergamenu na koju je kralj Karlo maločas bio stavio svoj potpis, dala uvesti u svoj kabinet
čovjeka kojemu zapovjednik garde bijaše prije nekoliko dana odnio jedno pismo u ulicu
Serize u četvrti Arsenala.
Široka traka od crna tafta sakrivala je poput nekog mrtvačkog pečata jedno oko toga
čovjeka, ostavljući otkrito samo ono drugo i pokazujući između dviju izbočenih jagodica
savijenu krivulju nosa kao u ptice grabljivice, dok mu je donji dio lica pokrivala sivkasta
brada. Bio je umotan u dugačak i prostran plašt, pod kojim se naslućivao čitav jedan arsenal
oružja. Između ostalog nosio je o boku, ma da to nije bio običaj ljudi pozvanih na dvor, jedan
ratni mač, dugačak, širok i sa dvostrukim štitnikom za ruku. Jedna od njegovih ruku bila je
sakrivena pod plaštem i nije ispuštala držak jednog dugačkog bodeža.
- Ah, evo, ste došli, gospodine! - reče kraljica sjedajući - Vi znate da sam vam poslije
noći svetog Bartolomeja, u kojoj ste nam učinili tako značajnih usluga, obećala da vas neću
pustiti u nepoduzetnom mirovanju. Sada vam se pruža prilika, ili, bolje reći, ja sam upriličila
da vam se ona pruži; zahvalite mi se dakle!
- Gospođo, pdhizno zahvaljujem Vašem Veličanstvu! - odgovori čovjek sa crnim
povezom skromnošću koja je bila istovremeno i puzava i drska.
- Lijepa je to prilika, gospodine, kakvu u svojem životu nećete naći po drugi puta.
Iskoristite je dakle!
- Čekam, gospođo. Samo, sudeći prema ovona avodu, plašim se...
- ... da zadatak ne bude silovit? Nisu li upravo za takvim zadacima lakomi oni koji žele
napredovati? Ovaj o kome vam govorim trebalo bi izvršiti po želji gospode de Tavan, pa čak
i po želji same gospode de Giz.
- Ah, gospođo - reče čovjek - vjerujte mi, ma kakav bio zadatak, ja stojim Vašem
Veličanstvu na raspolaganju.
- U tom slučaju... pročitajte! - reče Katarina. Ona mu pruži pergamenu.
Èovjek je preleti pogledom i problijedi.
- Što?! - poviče - Nalog da se uhiti kralj Navare?!
- E pa, što u tome ima neobično?
- Ali, jednog kralja, gospođo! Doista, ja sumnjam ... plašim se da nisam dovoljno
visoka plemstva ...
- Moje povjerenje vas čini prvim plemićem mojeg dvora, gospodine de Morvel! - reče
Katarina.
~ 236 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Hvala budi Vašem Veličanstvu! - klikne ubojica koji je bio toliko ganut da se kanda
pokolebao.
- Vi ćete se dakle pokoriti?
- Ako Vaše Veličanstvo zapovijeda, nije li to moja dužnost?
- Da, ja to zapovijedam!
- Tad ću se pokoriti.
- A kako ćete to upriličiti?
- Pa, ne znam ni sam, gospođo, i veoma bih želio da me Vaše Veličanstvo uputi.
- Vi se plašite buke?
- Da, priznajem!
- Uzmite dakle dvanaestoricu sigurnih ljudi, a i više, ako je potrebno.
- Svakako... Shvaćam da mi Vaše Veličanstvo dozvoljava da se pobrinem da budem u
prednosti, i ja sam na tome veoma zahvalan. Ali, gdje ću uhvatiti kralja Navare?
- A gde vam se čini da je najbolje da ga uhvatite?
- Na nekom mjestu koje bi me štitilo po mogućnosti po samom Njegovom
Veličanstvu.
- Da, shavaćam... u nekom kraljevom dvorcu. Što biste rekli o Luvru, na primjer?
- Oh, kad bi mi to Vaše Veličanstvo dozvolilo to bi bila velika milost!
- Uhvatit ćete ga dakle u Luvru.
- A u kojem dijelu Luvra?
- U samoj njegovoj sobi. Morvel se nakloni.
- A kada, gospođo?
- Večeras, ili bolje, noćas.
- U redu, gospođo. A sada, neka se Vaše Veličanstvo dostoji da me uputi o jednoj
stvari.
- O kojoj?
- O obzirima što smo ih dužni njegovom staležu.
- Obziri! Stalež! - vikne Katarina. - Ta zar ne znate, gospodine, da kralj Francuske nije
dužan nikakvih obzira bilo kome u svojem kraljevstvu i da ne poznaje nikoga čiji bi stalež
bio ravan njegovome?
Morvel se ponovo nakloni.
- Ipak, ja bih ustrajao na ovom pitanju, gospođo - reče - ako Vaše Veličanstvo
dozvoljava.
- Dozvoljavam, gospodine.
- Ako bi kralj Navare osporio autentičnost naloga... što nije vjerojatno... no ipak...
- Naprotiv, gospodine, to je čak sigurno!
- Osporit će?
- Bez ikakve sumnje!

~ 237 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- I, prema tome, odbit će da mu se pokori?

- Plašim se da je tako.
- I pružit će otpor?
- Veoma vjerojatno!
- Oh, vraže! - promrsi Morvel!. - A u tom slučaju...
- U kojem slučaju? - priupita Katarina gledajući ga svojim ukočenim pogledom.
- Pa, u slučaju ako bi pružio otpor, što mi valja poduzeti?
- Što poduzimate ako ste zaduženi jednim kraljevim nalogom, to jest, ako
predstavljate kralja, i ako vam se pruža otpor, gospodine Morvele?
- Pa, gospođo - odgovori zbir - ako sam počašćen takvim nalogom i ako se taj nalog
ondosi na nekog običnog plemića, ja ga ubijem.
- Već sam vam kazala, gospodine - dobaci Katarina - a mislim da tome nema toliko
dugo, a da biste to već zaboravili, da kralj Francuske ne poznaje nikakvih titula u svojem
kraljevstvu, što će reći da je jedino kralj Francuske kralj, i da su pokraj njega i najviši
velikaši samo obični plemići!
Morvel problijedi, jer, on je počeo shvaćati.
- Hm, hm - promrmlja - ubiti kralja Navare?
- Ma tko vam govori da ga ubijete? Gdje je nalog da ga ubijete? Kralj želi da ga
odvedete u Bastilju, i nalog ne sadrži ništa do toga. Neka se pusti uhititi, i sve će biti u redu.
Međutim, budući da se neće pustiti uhititi, budući da će pružiti otpor, budući da će pokušati
da vas ubije....
Morvel problijedi.
- ... vi ćete se braniti! - nastavi Katarina. - Ne može se od junaka, kao što ste vi,
zahtijevati da se dade ubiti bez ikakve obrane. A budući da ćete se braniti... što ćete, desit će
se ono što će se desiti... Vi me shvaćate, zar ne?
- Da, gospođo! Međutim...
- Ah, vi biste htjeli da riječima »Nalog da se uhititi« dodam vlastitom rukom: »Živ ili
mrtav«?
- Priznajem, gospođo, da bi to uklonilo moje skrupule!
- Pa, morat ću, budući da smatrate da nalog bez toga nije izvediv.
I Katarina, sliježući ramenima, razmota jednom rukom pergamenu, a drugom dopiše:
»Živ ili mrtav«.
- Dakle - upita - nalazite li sada da je nalog dovoljno propisan?
- Da, gospođo! - odgovori Morvel. - Ali, molio bih Vaše Veličanstvo da pripreme za taj
pothvat prepusti samo meni.
- A što, od onoga što sam rekla, šteti njegovom provođenju u djelo?
- Vaše Veličanstvo mi je kazalo da uzmem dvanaestoricu ljudi?
- Da, kako biste bili sigurniji...
- Pa eto, ja bih zamolio za dozvolu da uzmem samo šestoricu.
- A zašto to?
~ 238 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Jer, gospođo, ako bi se, kao što je vjerojatno, kralju desila nesreća, lako bi se
oprostilo šestorici ljudi što su se prestrašili da im ne umakne jedan zarobljenik, dok,
međutim, nitko ne bi oprostio dvanaestorici momaka što nisu pustili da bude ubijena makar
i polovica njihovih drugova prije no što bi digli ruku na jedno Veličanstvo.
- Lijepog li Veličanstva, vjere mi, koje netna kraljevstva!
- Gospođo - reče Morvel - kralja ne čini kraljevstvo, već rođenje!
- Pa lijepo, dakle - reče Katarina - postupite kako vam drago! samo, moram vas
upozoriti da želim da ne napuštate Luvr.
- Niti kako bih sakupio svoje ljude, gospođo?
- Ta sigurno imate neku vrst pomoćnika kojeg biste mogli zadužiti za tu brigu?
- Imam svojeg slugu koji ne samo da je vjeran momak, već mi je čak i poneki puta
pomogao u pothvatima te vrste.
- Pošaljite po njega i sporazumite se s njim. Vi poznajete kraljev kabinet za oružje,
zar ne? Pa lijepo. Tamo će vam poslužiti doručak, i tamo ćete izdati svoje naloge. To će
mjesto umiriti vaš duh, ukoliko ste malko potreseni. Kasnije, kada se moj sin bude vratio iz
lova, prijeći ćete u moju molitvenu odaju, gdje ćete pričekati dok ne dođe vrijeme.
- Ali, kako ćemo ući u sobu? Kralj je sigurno ponešto sumnjičav i on će se zaključati.
- Ja imam rezervne ključeve za sva vrata, a sa Henrikovih su skinuti zasuni. - reče
Katarina. - Zbogom, gospodine de Morvele, vidjet ćemo se uskoro. Dat ću vas uvesti u
kraljev kabinet za oružje. Ah, još nešto! Sjetite se da ono što kralj naređuje treba, prije
svega, da bude izvršeno, da nije dopuštena nikakva isprika i da bi poraz, pa čak i neuspjeh
kompromitirao kraljevu čast. To je veoma ozbiljno!
Ne puštajući Morvelu vremena da joj odgovori, Katarina pozove gospodina de
Nansija (Nancey), zapovjednika garde, i naredi mu da odvede Morvela u kraljev kabinet za
oružje.
- Grom i pakao! - Mrmljao je Morvel idući sa svojim vodičem. - Ja se uzdižem na
ljestvici umorstava; od običnog plemića na kapetana, od kapetana na admirala, od admirala
na kralja bez krune... A tko zna, neću li jednog dana dospijeti i do nekog okrunjenog kralja!

~ 239 ~
Bosnaunited
 BU&CW

30.

LOV NA VEPRA

Gonič koji bijaše pronašao vepra i koji je kralja uvjeravao da životinja nije napustila
ovaj predio, nije se prevario. Tek što su stavili psa-predvodnika na trag, kad li on već prodre
u šikarje te iz jednog trnovitog džbunja istjera vepra, koji je, kao što je to gonič bio razaznao
iz njegovih tragova, bio pojedinac-samotnik, to jest, životinja veoma snažna rasta.
Vepar projuri ravno ispred njega i prijeđe preko ceste na pedesetak koraka od kralja,
a za njim je potrčao samo pas-predvodnik koji ga je istjerao. Smjesta otkačiše prvi čopor
lovačkih pasa, i davadesetak njih se baciše u gonjenje.
Lov bijaše Karlova strast. Tek što je životinja prešla preko ceste, on dade rogom znak
da je divljač pronađena te pojuri za njom u pratnji vojvode od Alansona i Henrika, kome je
Margerita jednim migom naznačila da nipošto ne napušta Karla.
Svi ostali lovci krenuše za kraljem.
U doba u kome se zbiva pripovijest koju pričamo, kraljevske šume bijahu daleko od
toga da budu, kao što su to danas, veliki parkovi ispresijecani kolskim putovima. Tada se
gotovo uopće nisu iskorištavale Kraljevi još ne bijahu došli na zamisao da postanu trgovci i
da svoje šume dijele na prosjeke, cestare i visoke šume. Drveće, što ga ne bijaše posijala
vješta ruka lugara, već ruka božja, i koje je razbacivalo sjeme prema hirovima vjetra, nije
bilo raspoređeno u kosim četvorinama, već je raslo od mile volje, kao što to danas biva u
američkoj prašumi. Ukratko, šuma je u ono doba predstavljala razbojničku spilju u kojoj
bijaše napretek veprova, jelena, vukova i lopova.
Sumu Bondi presijecalo je samo dvanaestak puteljaka koji su u obliku zvijezde
polazili sa jednoga mjesta, a jedna kružna cesta obuhvatala ju je kao što krug kotača
obuhvata žbice. Nastavimo li tu usporedbu još i dalje, glavčina kotača bi prilično dobro
prestavljala jedino raskršće što se nalazilo u središtu šume, kamo bi se raštrkani lovci
ponovo sakupili da bi odavde pohitali prema mjestu gdje bi se odlutala glavnina lova opet
pojavila.
Nakon četvrt sata dogodi se ono što se uvijek događalo u sličnim slučajevima; naime,
lovcima su se na putu ispriječile gotovo nepremostive zapreke, pseći lavež se izgubio u
daljini, a sam kralj vratio se na raskršće, psujući i kunući, kao što mu to bijaše običaj.
- Lijepo, d'Alansone! Lijepo, Henriče! - vikao je - Kako li ste, grom i pako, spokojni i
smireni poput opatica koje idu za svojom majkom-predstojnicom! Vidite, ovo se upoće ne
može nazvati lovom... ovo! Vi, Alansone, izgledate kao da ste izašli iz kutijice! Toliko ste se
namirisali da biste, ako bi prošli između životinje i mojih pasa, bili kadri da ih navedete da
izgube trag! A va, Henriče, gdje vam je lovačko koplje, gdje vam je arkebuza, ha?
- Sire - odvrati Henrik - čemu arkebuza? Poznato mi je da Vaše Veličanstvo voli da
navali na životinju kad se ona suprostavlja psima. Što se pak lovačkog koplja tiče, ja prilično

~ 240 ~
Bosnaunited
 BU&CW

loše rukujem tim oružjem koje se ne upotrebljava u našim brdima, gdje lovimo medvjeda
običnim bodežom.
- Dođavola, Henriče, kad se budete vratili u svoje Pirineje, morat ćete mi poslati pun
voz medvjeda, jer, mora da je divan takav lov koji se odvija ovako prsa o prsa sa životinjom
koja nas može smrviti. Slušajte...! Čini mi se da čujem pse... Ne, prevario sam se!
Kralj dohvati svoj rog i zatrubi. Nekoliko rogova mu odgovori. Izneneada se pojavi
jedan gonič i zasvira na drugi način.
- Ugledali su ga opet! Ugledali su ga opet! - Poviče kralj.
I pojuri u galopu, a svi lovci koji se bijahu sakupili oko njega krenuše za njim.Gonič se
nije prevario. Što je dalje napredovao kralj je sve to jasnije čuo lavež hajke koja se sada već
sastojala od više no šezdeset pasa, jer bijahu postepeno pustili sve čopore što su bili
porazmiješteni na mjestima kuda je vepar već bio prošao. Kralj ga po drugi puta ugleda gdje
prolazi te, iskoristivši jedan predio visoke šume bez džbunja, polete između drveća za njim,
iz sve snage duvajući u rog.
Prinčevi su ga neko vrijeme sledili. Međutim, kralj je imao toliko snažna konja, te je,
zanesen njegovim žarom, prelazio tako strmim puteljcima i tako gustim šipražjem, da su
ponajprije žene, potom vojvoda de Giz i njegovi plemići, a napokon i dvojica prinčeva bili
prinuđeni da ga napuste. Tavan se još neko vrijeme držao uz njega, no naposljetku i on
također odustane.
Osim Kralja i nekolicine goniča koji, potaknuti obećanom nagradom, nisu htjeli
napustiti kralja, svi se dakle nađoše u okolici raskršća.
Dvojica prinčeva su se nalazila jedan pokraj drugoga u jednoj dugačkoj aleji. Na
stotinjak koraka od njih zaustavili su se vojvoda de Giz i njegovi plemići. Žene su se zadržale
na raskršću.
- Ne čini li se, uistinu - reče vojvoda od Alansona Henriku pokazavši mu krajičkom
oka na vojvodu de Giza - da je taj čovjek sa svojom do zubiju naoružanom pratnjom stvarni
kralj? Nas bijedne prinčeve nije udostojao čak ni jednim pogledom!
- A zašto bi sa nama postupao bolje nego što sa nama postupaju vlastiti naši rođaci? -
odgovori Henrik. - Eh, brate moj, nismo li vi i ja zarobljenici na francuskom dvoru, taoci
naše stranke?
Pri tim riječima vojvoda Franjo zadrhta i pogleda Henrika kao da je htio izazvati
opširnije objašnjenje. Međutim, Henrik se istrčao i više no što mu to bijaše običaj te stoga
umukne.
- Što time mislite reći, Henriče? - upita vojvoda Franjo, kome bijaše krivo što njegov
šurjak nije nastavljao, puštajući ga da načima to razjašnjavanje.
- Mislim reći, brate moj - odgovori Henrik, - da ti tako dobro naoružani ljudi, kojima
kanda je stavljeno u dužnost da nas ne gube iz očiju, izgledaju posve kao stražari koji bi bili
voljni da spriječe dvije osobe da ne pobjegnu.
- Pobjegnu? A zašto? Kako? - upita vojvoda od Alansona divno glumeći iznenađenje i
naivnosti
- Imate divno kljuse, Franjo! - primijeti Henrik razvijajući i nadalje svoju misao iako
je izgledalo da mijenja predmet razgovora - Siguran sam da bi prevalio sedam milja u

~ 241 ~
Bosnaunited
 BU&CW

jednom satu, a od sada pa eto podneva dvanaest milja... Vrijeme je lijepo i kao da poziva da
se opuste uzde, na časnu riječ! Ta pogledajte taj lijepi prečac! Zar vas ne dovodi u napast
Franjo? Mene, bogami, svrbe ostruge!
Franjo ne odgovori ništa. Samo naizmenice pocrvene i problijedi. A potom naćuli uši
kao da osluškuje zvukove lova.
»Nova vijest glede Poljske urodila je svojim učinkom«, pomisli Henrik, »pa moj dragi
šurjak ima svoj plan. On bi volio da pobjegnem... ali, ja neću pobjeći sam!«
Tek što je u sebi završio to rasuđivanje, kadli nekolicina novih obraćenika, koji se
bijahu vratili na dvor otprije dva ili tri mjeseca, stigoše u laganom kasu i pozdraviše dvojicu
prinčeva sa najljubaznijim smiješkom.
Vojvoda od Alansona, izazvan Henrikovim otvorenim izljevima, trebalo je da izreče
samo jednu riječ, da učini samo jednu kretnju, i bilo je očigledno da bi tridesetorica ili
četrdesetorica vitezova, koji su se toga časa okupili oko njih kao da su htjeli poslužiti kao
protuteža četi gospodina de Giza, potpomogli taj bijeg. Ali, Franjo okrene glavu, prinese svoj
rog k ustima i zasvira znak za okupljanje.
Međutim, novi pridošlice, kao da su pomislili da oklijevanje vojvode od Alansona
proizilazi od nazočnosti i blizine gizovaca, postepeno kliznuše među ove i dvojicu prinčeva i
rasporediše se strategijskom umješnošću koja je svjedočila o navici vojničkog razvrstavanja.
I doista, da bi dospjeli do vojvode od .Alansona i kralja Navare, gizovci bi bili morali navaliti
na njih prsa o prsa, dok se ispred dvojice šurjaka prostirao do u nedogled savršeno
slobodan put. Iznenada se između drveća, na deset koraka od kralja Navare, pojavi još jedan
plemić kojeg dvojica prinčeva još ne bijahu primijetila. Henrik je nastojao razaznati tko je
to, kadli taj plemić skine svoj šešir, te tako Henrik u njemu prepozna grofa de Tirena
(Turenne), jednog od vojvoda protestantske stranke, za kojeg se verovalo da se nalazi u
Poatuu (Poitou).
Grof se čak podufa učiniti jednu kretnju koja je posve jasno pitala: »Hoćete li doći?«
Ali, Henrik, pošto je dobro proučio hladno i mračno oko vojvode od Alansona,
zatrese dva ili tri puta glavom kao da ga nešto smeta na otvratniku njegova prsluka.
Bijaše to niječan odgovor. Grof shvati, udalji se od dvojice prinčeva i nestane u
guštiku.
Istoga časa začu se približavanje hajke. A onda na drugom kraju aleje, u kojoj su se
nalazili, ugledaše vepra, zatim istog trena i pse, a potom pak, poput nekog paklenog lovca,
Karla IX, koji bijaše bez šešira i koji je, držeći rog na ustima, duvao u nj preko snage svojih
pluća. De Tavan bijaše nestao.
- Kralj! - poviče vojvoda od Alansona. I odjuri da se priključi gonjenju.
Umiren nazočnošću svojih pouzdanih prijatelja, Henrik im dade znak da se ne
udaljuju i uputi se Te ženama.
- Dakle? - upita Margerita izašavši mu nekoliko koraka ususret.
- Dakle, gospođo - odgovori Henrik - mi lovimo vepra.
- I to je sve?
- Da. Od jučer ujutru vjetar se okrenuo. Ali, mislim da sam vam unaprijed prorekao
da će biti iako.
~ 242 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- To okretanje vjetra je nezgodno za lov, zar ne, gospodine ? - upita Margerita.

- Da! - odvrati Henrik. - To poneki put može poremeti sav unaprijed utanačeni
raspored pa se plan mora preinačavati.
Toga trenutka se začu lavež pasje hajke koja se naglo približavala, i neka vrst meteža
što je lebdilo u zraku zapahnu lovce, upozoravajući ih da budu na oprezu. Svatko podigne
glavu i naćuli uši.
Gotovo u istom času vepar izjuri iz četinara i, umjesto da ponovo skrene u šumu,
proslijedi puteljkom dolazeći ravno na raskršće gdje su se nalazile dame, plemići koji su im
se udvarali i lovci koji se bijahu razmimoišli sa glavninom.
Za veprom, dahtajući mu za samim leđima, dolazilo je trideset ili četrdeset pasa, a za
psima pak, jedva na dvadesetk koraka od njih, jurio je kralj Karlo, bez bereta, bez plašta,
odjeće posve razderane od trnja, raskrvarena lica i ruku.
Samo jedan ili dva goniča bila su ostala uza nj.
Kralj je skidao sa ustiju svoj rog samo da bi bodrio svoje pse, i prekidao bodriti pse
samo da bi se ponovo laćao svojeg roga. Čitav svijet bijaše za njega nestao. Da mu je posrnuo
konj, on bi poput Ričarda III bio povikao: »Moje kraljevstvo za jednog konja«!
Ali, činilo se da je konj isto tako vatren kao i njegov gospodar. Njegove noge nisu se
doticale tla, a njegove nozdrve kao da su sipale vatru.
Vepar, psi i kralj projuriše poput neke utvare.
- O-hoj! O-hoj! - poviče kralj u prolazu.
I ponovo prisloni rog o svoje raskrvarene usne.
Na nekoliko koraka iza njih projuriše vojvoda od Alansona i dvojica goniča. Konji
ostalih bijahu odustali ili zalutali.
Svi krenuše za veprom, jer, je bilo očigledno da će se ovaj uskoro zaustaviti.
I doista, poslije nepunih deset minuta, vepar skrene sa puta kojim je dotada jurio i
utrča u šumu, a stigavši na jednu čistinu, pribije se uz jednu kamenu gromadu i suprostavi
se psima.
Na dozivanje Karla koji bijaše pojurio za životinjom, svi pohitaše onamo.
Stigoše na najzanimljiviji trenutak lova. Vepar se kanda odlučio na očajnički otpor.
Psi, uzbuđeni trkom od preko tri sata, navališe na njega sa ogorčenjem koje se
udvostručavalo uslijed kraljeve vike i psovanja.
Svi se lovci poredaše u krug. Kralj bijaše istupio ponešto naprijed, a iza njega su se
nalazili vojvoda od Alansona, oboružan arkebuzom, i Henrik koji je uza se imao samo svoj
obični lovački nož.
Vojvoda od Alansona otkači svoju arkebuzu sa sedla i zapali njezin fitilj. Henrik se
poigravao nožem koji je poskakivao u svojem toku.
Što se pak vojvode de Giza tiče, budući da je prilično prezirao sve te lovačke podvige,
on se sa svojim plemićima držao malko po strani.
Sakupljene u jednoj grupi, žene su također tvorile jednu četu koja je predstavljala
pandan četi vojvode de Giza.
Svi koji su sudjelovali u lovu stadoše puni uznemirenog iščekivanja, očiju prikovanih
~ 243 ~
Bosnaunited
 BU&CW

za životinju. Malo po strani stajao je jedan gonič, ukrutivši se kako bi odolio dvjema
kraljevini dogma koje su, pokrivene svojim žicanim oklopima, zavijajući i bacajući se toliko
da bilo vjerovati kako će svakog časa rastrgnuti svoje lance, čekale na trenutak da ščepaju
vepra za glavu.
Životinja je stvarala čudesa: napadnuta istovremeno od četrdesetak pasa koji su je
okruživali poput razbješnjele plime, koji su je prekrili šarenim sagom svojih tjelesa, koji su
sa svih strana pokušavali raniti njezinu hrapavu kožu sa naježenim čekinjama, ona je sa
svakim udarcem svog zuba derača bacala desetak stopa uvis nekog psa koji bi se stropošao
rasporena trbuha i koji bi se, vukući svoja crijeva smjesta opet bacao natrag u metež, dok je
Karlo, nakostriješene kose, usplamtjelih očiju, raširenih nosnica, sagnut nad vratom svojeg
oznojenog konja bjesomučno duvao u rog.
Unutar manje od deset minuta dvadesetak pasa bude onesposobljeno za bitku.
- Doge! - krikne Karlo - Doge amo!
Začuvši taj krik, gonič raskopča spone na ogrlicama, i obje se doge baciše u središte
pokolja, rušeći sve pred sobom, razmičući sve, krčeći sebi svojim žicanim oklopom put do
životinje, koju ščepaše svaka za po jedno uho.
Osjetivši se uhvaćen za glavu, vepar zaškljoca zubima istodobno i od boli i od bijesa.
- Bravo, Dirdane (Duredent)! Bravo, Risketu (Risquetout)! - klikne Karlo. - Hrabro,
moji psi! Lovačko koplje! Lovačko koplje amo!
- Zar nećete moju arkebuzu? - upita vojvoda od Alansona.
- Ne! - poviče kralj. - Neću! Čovjek ne osjeća kako kugla prodire u tijelo! Pritom nema
nikakvog užitka! A koplje čovjek osjeća kako zadire. Koplje! Koplje amo!
Pružiše kralju jedno lovačko koplje otvrdnulo u vatri i snabdjeveno željeznim
vrškom.
- Brate, pripazite se! - vikne Margerita.
- Naprijed! Naprijed! - vikne vojvotkinja de Never. - Nemojte ga promašiti, Sire!
Zadajte mu čestit udarac, tom razbojniku!
- Budite bez brige, vojvotkinjo! - dobaci Karlo.
Zamahnuvši svojim kopljem, baci se na vepra koji, prikliješten od dvaju pasa, ne
uzmogne izbjeći udarcu. Međutim, ugledavši sjajno koplje, životinja učini jedan pokret
ustranu, a oružje, umjesto da joj prodre u prsa, klizne na njezinu lopaticu i strugne o stijenu
o koju se vepar bijaše pribio.
- Do hiljadu vragova! - krikne kralj. - Promašio sam ga! Koplje! Koplje amo!
Povlačeći se kao što to čine konjanici kad uzimaju zalet, on odbaci desetak koraka od
sebe svoje onesposobljeno koplje.
Jedan gonič stupi naprijed da mu pruži drugo koplje.
Ali u tome trenutku, kao da je predviđao sudbinu koja ga je čekala i koju je htio
izbjeći, vepar učini žestok napor, istrgne iz zubiju dviju doga svoje razderane uši te, krvlju
podlivenih očiju, sav naježen, gađan, glasno dahćući poput kovačkog mijeha, škljocajući
zubima, pojuri pognute glave prema kraljevom konju.
Karlo bijaše odviše dobar lovac, a da ne bi bio predvidio taj napad. On podigne svojeg

~ 244 ~
Bosnaunited
 BU&CW

konja koji se prope. Međutim, bio je rđavo odmjerio pritisak; odviše stegnut žvalama; ili čak
možda popuštajući svojoj prepasti, konj se premetne prema natrag.
Svim gledaocima ote se zaprepašten krik; konj se stropoštao, i zarobio pod sobom
kraljevo bedro.
- Ruka, Sire! Oslobodite ruku! - vikne Henrik. Kralj ispusti uzde svojeg konja te
lijevom rukom ščepa sedlo, pokušavajući desnom da izvuče svoj lovački nož. Ali, pritisnut
težinom njegova tijela, nož nije htio izaći iz svojeg toka.
- Vepar! Vepar! - klikne Karlo. - Ovamo, d'Alansone, ovamo!
Međutim, došavši sebi, kao da je shvatio pogibelj koja je prijetila njegovom
gospodaru, konj napregne svoje mišiće i upravo je već uspio da se pridigne na tri noge, kadli
Henrik vidje kako vojvoda Franjo na poziv svojeg brata strahovito blijedi i kako prinosi
ramenu svoju arkebuzu. Ali, umjesto da pogodi vepra koji se nalazio samo na dva koraka od
kralja, krgla smrska koljeno konju koji se ponovo sruši sa gubicom nadolje.
Istog trenutka vepar raspori svojim zubom deračem Karlovu čizmu.
- Oh - šane d'Alanson svojim problijedjelim usnama - mislim da je vojvoda d'Anžu
kralj Francuske, i da sam ja kralj Poljske...!
I doista, životinja je stala obrađivati Karlovo bedro, kadli ovaj osjeti da joj je netko
dignuo prednju nogu. Potom vidje bljesak jedne šiljate i britke oštrice koja je udarila i
nestala sve do drška tamo gdje se maločas nalazila lopatica, a jedna žičanom rukavicom
zaštićena ruka izvuče iz njegove odjeće veprovu glavu koja se već pušila.
Karlo, koji je pri pokretu, što ga bijaše učinio njegov konj, bio uspio osloboditi svoju
nogu, ustane s mukom te, vidjevši da je sav obliven krvlju, problijedi poput mrtvaca.
- Sire - reče Henrik svejednako klečeći i držeći vepra koji bijaše pogođen u srce. -
Sire, nije to ništa! Skinuo sam zub... Vaše Veličanstvo nije ranjeno!
A onda ispusti nož i ustane, a vepar padne, krvareći iz ždrijela još i više negoli iz
rane.
Okružen svim tim zadahtanim ljudima što su ga, saljetali užasnutom krikom koja bi
bila mogla ošamutiti i najhladnokrvniju odvažnost, Karlo je načas bio na tome da se i sam
sruši pokraj životinje koja je bila na izdisaju. No on se pribere, obrati se kralja Navare i
stegne mu ruku sa pogledom u kome se zaiskrio prvi poriv osjećajnosti koji je pokrenuo
njegova srce tokom dvadeset i četiri godina.
- Hvala, Henriče! - reče.
- Siroti moj brate! -usklikne vojvoda od Alansona pristupajući Karlu.
- Ah, ti li si to, d'Alansone! - dobaci kralj. - E pa, slavni strijelce, ta kamo se djela tvoja
kugla?!
- Bit će da se spljoštila na vepru! - odgovori vojvoda.
- Oh, bože! - uzvikne Henrik sa divno odglumljenim iznenađenjem - Ta pogledajte
Franjo, vaša kugla je smrskala nogu konja Njegova Veličanstva! To je čudnovato!
- Ha? - upita kralj. - Je li to istina?
- Može biti - reče vojvoda zaprepašćeno - jer strašno mi je drhtala ruka!
- Činjenica je svakako, da ste za jednog vještog strijelca napravili veoma čudan
~ 245 ~
Bosnaunited
 BU&CW

pogodak, Franjo! - reče Karlo nabirući obrve - Još jednom hvala, Henriče! Gospođo - nastavi
kralj - vratimo se u Pariz? Meni je zasad dosta!
Margerita se približi da čestita Henriku. - Eh, vjere mi, u pravu si, Margo! - dobaci
Karlo - čestitaj mu samo, i to čak i iskreno! Jer, da nije bilo njega, kralj Francuske zvao bi se
Henrik III!
- Avaj, gospođo - reče Bearnac - gospodin vojvoda od Anžua, koji je već i onako moj
neprijatelj, sad će biti još kivniji na me! Ali, što ćete! Čovjek se trudi koliko može... pitajte
samo gospodina d'Alansona!
I, sagnuvši se, izvuče iz veprova tijela svoj lovački nož i zabode ga dva ili tri puta u
zemlju, kako bi sa njega obrisao krv.

- Konac prvog dijela -

~ 246 ~
Bosnaunited
 BU&CW

DRUGI DIO

~ 247 ~
Bosnaunited
 BU&CW

1.

DOBRA BRAĆA

Spašavajući Karlu život, Henrik je učinio više nego što je spasio jedan ljudski život;
on je spriječio da tri kraljevstva promijene vladara.
I zaista, da je Karlo IX bio ubijen, vojvoda od Anžua bio bi postao kralj Francuske, a
vojvoda od Alansona. bi po svoj vjerovatnosti bio postao kralj Poljske. Što se pak tiče
Navare, budući da je gospodin vojvoda od Anžua bio ljubavnik gospođe de Konde, ova bi
kruna vjerovatno bila platila mužu uslužnost njegove žene.
Dakle, iz čitavog tog velikog preokreta ne bi bilo izašlo ništa dobro za Henrika. On bi
bio promijenio gospodara, i to bi bilo sve. Umjesto Karla IX koji ga je podnosio, na prijestolje
Francuske bio bi se popeo vojvoda od Anžua koji je sa svojom majkom bio jedna duša i
jedan mozak, koji se bijaše zakleo na njegovu smrt i koji ne bi propustio da tu zakletvu
ispuni.
Sve ove misli proletjele su u jedan mah Henrikovim mozgom kada je vepar nasrnuo
na Karla IX, i vidjeli smo da je posljedak tog poput munje brzog razmatranja bilo
rasuđivanje da je o život Karla IX vezan i njegov vlastiti život. Karlo IX bio je spašen uslijed
privrženosti čiji motiv shvatiti bijaše kralju nemoguće.
Ali, Margerita je shvatila sve i ona se divila Henrikovoj čunovatoj hrabrosti koja bi,
baš kao i munja, zabljesnula samo u olujama.
Nažalost, nije bilo sve u tome da je izmakao vladavini vojvode od Anžua; valjalo je da
i sam postane kralj. Valjalo je osporiti Navaru vojvodi od Alansona i princu Kondeu. A prije
svega, valjalo je napustiti taj dvor gdje je kročio samo između dva ponora, i to napustiti ga
pod zaštitom jednog francuskog kraljevića,
Vraćajući se iz Bondia, Henrik je putem temeljito porazmislio o položaju. A kad je
stigao u Luvr, njegov plan je bio gotov.
I ne skinuvši čizme, onakav kakav je bio, još sav prašnjav i okrvavljen, otišao je k
vojvodi od Alansona, kojeg je zatekao kako veoma uzbuđeno hoda velikim koracima
gore-dolje po svojoj sobi.
Ugledavši ga, vojvoda učini jednu naglu kretnju.
- Da - reče Henrik dohvativši obje njegove ruke - da, shvaćam, dobri moj brate!
Shvaćam da se ljutite na mene što sam kao prvi upozorio kralja da je vaša kugla udarila u
nogu njegovog konja, umjesto da je pogodila vepra, kao što je to bila vaša namjera. Ali, što
ćete! Nisam mogao zatomiti usklik iznenađenja. A uostalom, kralj bi to ionako primijetio, zar
ne?
- Svakako, svakako! - promrsi vojvoda od Alansona. - Međutim, ja mogu pripisati
samo rđavoj namjeri tu neke vrsti denuncijaciju u koju ste se upustili, i koja je, kao što ste
vidjeli, urodila ničim manjim, već posljedicom da je moj brat Karlo postao podozriv prema
~ 248 ~
Bosnaunited
 BU&CW

mojim namjerama, i da se među nama raširio oblak nepovjerenja.

- Odmah ćemo se opet vratiti na tu stvar. A što se pak tiče dobrih ili rđavih namjera
što ih imam u odnosu na vas, ja sam i došao k vama uprave radi toga da se o njima
osvjedočite.
- Dobro! - reče vojvoda od Alansona sa svojom uobičajenom suzdržanošću. -
Govorite, Henriče, slušam vas!
- Pošto budem izgovorio, Franjo, vi ćete vidjeti koje su moje namjere. Jer, povjerljivo
saopćenje, koje sam vam došao učiniti, isključuje svaku suzdržanost i svaki oprez. Pošto
vam se budem povjerio, vi ćete me moći upropastiti.
- Ta o čemu se radi? - upita Franjo koji je počeo osjećati zbunjenost.
- Ipak - nastavi Henrik - dugo sam oklijevao da vam govorim o toj stvari koja me je
dovela amo, a pogotovo nakon načina kako ste se danas oglušili.
- Doista, Henriče, - reče Franjo blijedeći - ne znam što time želite reći.
- Brate moj, vaša dobrobit mi je i odviše na srcu, a da vas ne bih upozorio kako su
hugenoti poduzeli pri meni neke korake.
- Neke korake? - upita vojvoda. - A koje korake?
- Jedan od njih, gospodin de Mua de Sen-Fal, sin onog valjanog de Mua-a kojeg je
umorio Morvel... znate li ga?
- Da!
- Pa eto, on je uz opasnost po svoj život došao k meni da mi objasni da se nalazim u
zatočenju.
- On, zar zaista? A što ste mu odgovorili?
- Brate moj, poznato vam je da nježno volim Karla koji mi je spasio život, i da mi je
kraljica-majka nadomjestila vlastitu majku. Prema tome, ja sam odbio sve ponude što mi ih
je došao podastrijeti.
- A kakve su to ponude bile?
- Hugenoti žele uspostaviti navarsko prijestolje, a budući da mi to prijestolje stvarno
i pripada po nasljedstvu, oni su mi ga ponudili.
- Da. A umjesto pristanka kojeg je došao zatražiti, gospođin de Mua je dobio vaš
odustanak?
- I to služben, pa čak i napismeno! Međutim, - nastavi Henrik - otada...
- Vi ste se pokajali brate moj? - upadne vojvoda.
- Ne, nisam, samo čini mi se da sam primijetio da je gospodin de Mua, nezadovoljan
sa mnom, prenio svoju pažnju drugom.
- A kome? - upita Franjo živahno.
- Nemam pojma. Na princa Kondea, možda.
- Da, to je vjerojatno! - dobaci vojvoda.
- Uostalom - doda Henrik - ja imam načina da posve nepogrešivo prepoznam
poglavara koji je izabran...
Franjo posta olovno-siv.
~ 249 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Međutim - nastavi Henrik - hugenoti sa između sebe podijeljeni, i de Mua, ma koliko

da je valjan i ma koliko da je lojalan, predstavlja samo polovinu stranke. A ona druga
polovina, koju ne valja podcijeniti, nije izgubila nadu, da će na prijestolje dovesti toga
Henrika Navarskog koji se, pošto je u prvom času oklijevao, mogao odonda predomisliti,
- Mislite?
- Oh, svakog dana dobivam od tome dokaza. Ona grupa koja nam se priključila
prilikom lova... jeste li zapazili od kojih se ljudi sastojala?
- Da. Od obraćenih plemića.
- Da li ste prepoznali vođu te grupe, koji ml je dao jedan znak?
- Da! To je bio grof de Tiren.
- A da li ste shvatili što su htjeli od mene?
- Dakle - reče Henrik uznemirenom Franji
- Jesam. Predložili su vam da bježite.
- očigledno je, prema tome, da postoji druga struja koja želi nešto drugo od onoga što
želi gospodin de Mua.
- Druga struja?
- Da, i to veoma jaka, kažem vam! Tako da bi, kako bi se postigao uspjeh, valjalo
ujediniti te dvije struje: Tirena i de Muaa. Zavjera napreduje, čete su raspoređene, čeka se
samo još na signal. Dakle, u toj presudnoj situaciji koja s moje strane zahtijeva neko hitno
rješenje, ja sam razmotrio dvije odluke između kojih se kolebam. Došao sam da vam te
dvije? odluke podastrem kao prijatelju,
- Bolje recite kao bratu!
- Da, kao bratu! - potvrdi Henrik,
- Govorite dakle, ja vas slušam.
- Ponajprije treba da vam izložim stanje svoje duše, dragi moj Franjo, Nikakvih želja,
nikakvih ambicija, nikakvih sposobnosti... Ja sam dobar seoski plemić, siromašan, osjećajan i
bojažljiv. Zvanje zavjerenika donosi mi neprijatnosti, a izgled, čak i siguran, na krunu slaba
mi je naknada za njih.
- Ah, brate moj, vi ste nepravedni prema sebi! Žalostan je položaj jednog princa čija
je sreća ograničena kamenom međašem na očinskom polju ili nekim čovjekom na stazi
časti! Ja dakle ne vjerujera u to što govorite.
- To što vam govorim, brate, toliko je, međutim, istinito - reče Henrik - da bih se, kad
bih imao nekog stvarnog prijatelja, u njegovu korist odrekao moći što mi je želi podati
stranka koja se brine za mene. Ali - doda sa uzdahom - ja takvog, prijatelja nemam.
- Možda ipak! Sigurno se varate!
- Ne trista mu! - klikne Henrik. - Osim vas, brate moj, ne vidim nikoga tko bi mi bio
privržen. A prije no što bih dopustio da se u strašnim grčevima desi neuspio porod jednog
pothvata koji bi izbacio na svjetlost dana nekog... nedostojnog čovjeka ... doista, više volim
da upozorim kralja mojeg, brata na ono što se zbiva. Nikoga neću spominjati, neću navesti ni
kraja ni dana, ali predusrest ću katastrofu.
- Blagi bože! - poviče vojvoda od Alansona ne. uspjevajući savladati svoje
~ 250 ~
Bosnaunited
 BU&CW

zaprepašćenje. - Što to govorite. Kako?! Vi? Vi, jedina nada stranke nakon admiralove smrti...
vi, obraćeni hugenot, i to slabo obraćeni, bar kako se vjerovalo ... vi biste digli nož. na svoju
braću! Henriče, Henriče, učinite li to, znate li da biste izručili još jednoj bartolomejskoj noći
sve kalviniste kraljevstva? Zar ne znate da Katarina sasmo čeka na takvu priliku, pa da
istrijebi sve ono što je još preživljelo?
Sav uzdrhtao, lica išarana crvenim i olovno-sivim mrljama, vojvoda stisne Henrikovu
ruku, ne bi li ga namolio da odustane od te odluke koja bi ga upropastila.
- Kako?! - klikne Henrik sa izražajem savršene prostodušnosti. - Mislite da bi se
dogodila tolika nesreća, Franjo? Uz kraljevu zadanu riječ, međutim, čini mi se da bih zaštitio
te nesmotrenjake.
- Zadana riječ kralja Karla IX, Henriče...! Eh, a zar je admiral nije imao? Zar je Telinji
nije imao? Zar je niste i vi sami imali? O, Henriče, a ja vam kažem: ako to učinite, upropastit
ćete sve njih! I ne samo njih, već i sve one koji su sa njima stajali u neposrednoj ili posrednoj
vezi!
Henrik kanda časkom porazmisli.
- Da sam bio neki princ od važnosti na dvoru - reče - ja bih postupio drugačije. Na
vašem mjestu, na primjer ... na vašem mjestu, Franjo ... koji ste francuski kraljević, može
bitni nasljednik krune...
Franjo ironično odmahne glavom.
- Na mojem mjestu - upita - što biste učinili?
- Na vašem mjestu, brate moj - odgovori Henrik - ja bih se stavio na čelo pokreta, da
njime upravljam. Moje ime i moj ugled jamčili bi mojoj savjesti za život ustanika, i izvukao
bih koristi najprije za sebe, a zatim možda i za kralja, iz jednog pothvata koji bi bez toga
mogao Francuskoj nanijeti najveće zlo.
Vojvoda od Alansona sasluša te riječi sa radošću koja napne sve mišiće na njegovom
licu.
- Vjerujete li - upita - da je to uputno i da bi nam to uštedjelo sve te strahote što ih
predviđate?
- Vjerujem! - odvrati Henrik. - Hugenoti vas vole. Vaša skromna vanjština, vaš
uzdignuti i ujedno primamljiv položaj i, napokon, dobrohotnost što ste je vazda iskazivali
sljedbenicima nove vjere, potaknuli bi ih da vam služe.
- Ali- reče vojvoda - u stranci postoji raskol. Oni koji su za vas, hoće li biti za mene?
- Ja preuzimam dužnost da vam ih pridobijem, i to uslijed dva razloga.
- A koja to?
- Prvo, uslijed povjerenja što ga vođe imaju u mene, a drugo, uslijed toga što će se
plašiti da Vaše Visočanstvo, poznavajući njihova imena, ne bi...
- Ali, tko će mi otkriti ta imena?
- Pa ja, trista mut
- Vi biste to učinili?!
- Slušajte, Franjo - reče Henrik - već sam vam rekao: ja na dvoru volim samo vas. To
bez sumnje dolazi otuda što ste progonjeni baš kao i ja... A osim toga, također i moja žena
~ 251 ~
Bosnaunited
 BU&CW

vas voli neusporedivom ljubavlju...

Franjo se zarumeni od radosti.
- Vjerujte mi, brate moj! - nastavi Henrik - uzmite u ruke tu stvar, za vladaj te
Navarom! A ukoliko mi budete sačuvali jedno mjesto za svojim stolom i jednu lijepu šumu
da u njoj mogu loviti, ja ću. se smatrati sretnim.
- Zavladati Navarom! - ponovi vojvoda - ali, ako...
- ... ako vojvoda od Anžua bude imenovan za kralja Poljske, zar ne? Završio sam vašu
misao, zar ne?
Franjo pogleda Henrika sa izvjesnom prepašću.
- Pa lijepo! Slušajte, Franjo! - nastavi Henrik.
- Budući da vam ništa ne može izbjeći, ja rasuđujem upravo pod ovom
pretpostavkom: ako vojvoda od Anžua bude imenovan za kralja Poljske, i ako bi naš brat
Karlo, što ne dao bog, možda umro ... od Poa (Pau) do Pariza ima samo dvije stotine milja,
dok ih od Krakova do Pariza ima četiri stotine. Vi ćete dakle već biti ovdje da nastupite
nasljedstvo u trenutku kada kralj Poljske bude tek saznao da je ono ostalo nezaposjednuto.
A tada, ako ste sa mnom zadovoljni, Franjo, vi ćete mi dati to kraljevstvo Navare koje će
predstavljati samo jedan mali draguljčić vaše krune. Na taj ću ga način prihvatiti. Najgore
što vam se može desiti jeste da ostanete kralj tamo dolje i da postanete začetnik dinastije
živjeći u porodičnom krugu sa mnom i sa mojima. Dočim ovdje... tko ste? Jadni progonjeni
princ, bijedni treći kraljev sin, rob dvojice starijih sinova, koga jedan hir može poslati u
Bastilju!
- Da, da! - reče Franjo. - I ja to osjećam, i to tako duboko, da ne shvaćam da se
odričete toga plana što mi ga predlažete. Ta zar ovdje ništa ne bije?
I vojvoda od Alansona prisloni ruku na srce svojeg brata.
- Ima tereta koji su odviše teški za izvjesne ruke! - reče Henrik sa osmijehom. - Neću
ni pokušati da dignem ovaj! Iz bojazni od zamora prolazi me želja za posjedovanjem.
- Znači, Henriče, vi se stvarno odričete?
- Rekao sam to de Muau, a ponavljam to i vama!
- Ali, u takvim okolnostima, dragi brate - reče d'Alanson - čovjek ne govori, već pruža
dokaze!
Henrik odahne poput nekog borca koji osjeća da njegovom protivniku popuštaju
snage.
- Pružit ću dokaze večeras! - reče. - U devet sati imat ćete popis vođa i plan pothvata.
Čak sam već predao de Muau svoju povelju o odreknuću.
Franjo zgrabi Henrikovu ruku i stegne je u jednom izljevu osjećajnosti objim svojim
rukama.
U tome trenutku k vojvodi od Alansona uniđe Katarina, i to po običaju ne davši se
najaviti.
- Zajedno! - reče ona smješkajući se. - Dvojica dobre braće, doista.
- Tako se bar nadam, gospođo! - reče Henrik sa najvećom hladnokrvnošću, dok je
vojvoda od Alansona blijedio od strepnje.
~ 252 ~
Bosnaunited
 BU&CW

A onda stupi nekoliko koraka natrag, kako bi Katarini pustio slobodu da razgovara sa
svojim sinom.
Kraljica-majka tad izvadi iz svoje kesice jedan divan dragulj.
- Ova kopča stigla je iz Firence - reče i ja vam je poklanjam da je stavite na svoj
opasač.
A zatim dodade šapatom:
- Ako večeras čujete neku buku kod svojeg dobrog brata Henrika, ne mičite se!
Franjo stisne svojoj majci ruku i upita:
- Dozvoljavate li mi da mu pokažem taj lijepi poklon što ste mi ga upravo darovali?
- Učinite još i više; podajte mu ga u svoje i u moje ime, jer ja sam naručila još jedan i
namijenila ga njemu.
- Čujete li, Henriče? - reče Franjo. - Moja dobra majka mi je donijela ovaj nakit i
udvostručila mu vrijednost time što dozvoljava da ga dadem vama.
Henrik se ushiti ljepotom kopče i rastopi se u zahvaljivanjima.
Pošto su se ta žestoka uzbuđenja slegla, Katarina reče:
- Sine, ja se nekako ne osjećam dobro i idem da legnem. Vaš brat Karlo je veoma
umoran uslijed svojeg pada i učinit će to isto. Večeras se dakle neće večerati zajednički, i
svatko će biti poslužen u svojim odajama. Ah, Henriče, zaboravila sam da vam čestitam na
vašoj odvažnosti i vašoj spretnosti! Spasili ste svojeg kralja i svojeg brata, i bit ćete za to
nagrađeni.
- Već sam nagrađen, gospođo! - odgovori Henrik naklonivši se.
- Osjećam da ste izvršili svoju dužnost? - reče Katarina. - To nije dovoljno! Vjerujte da
mi, Karlo i ja, smišljamo da učinimo nešto čime bismo poravnali svoj dug prema vama.
- Sve što će mi doći od vas i od mojeg dobrog brata, bit će mi dobrodošlo, gospođo! -
odgovori Henrik.
A zatim se pokloni i izađe. »Ah, brate Franjo«, pomisli Henrik izlazeći, »sada sam
siguran da neću otići sam, a zavjera koja je imala tijelo, maločas je dobila glavu i srce... Samo,
budimo na oprezu! Katarina mi dariva poklon, Katarina mi obećava nagradu... Pod tim se krije
neka paklenska đavolija! Posavjetovat ću se večeras sa Margeritom...«

~ 253 ~
Bosnaunited
 BU&CW

2.

ZAHVALNOST KRALJA KARLA IX

Tokom jednog dijela dana Morvel bijaše ostao u kraljevom kabinetu za oružje. Ali,
kada je Katarina vidjela da se približava čas povratka sa lova, ona ga dade premjestiti u
svoju molitvenu odaju, zajedno sa žbirima koji bijahu došli da mu se pridruže.
Kad ga je pri njegovom povratku njegova dojkinja obavijestila da je jedan čovjek
proveo dio dana u njegovom kabinetu, Karla IX je isprva obuzela velika srdžba zbog toga što
se bijahu usudili da uvedu nekog stranca u njegove odaje. Međutim, pošto je zatražio njegov
opis, i pošto mu je njegova dojkinja rekla da je to bio onaj isti čovjek za kojeg je jedne večeri
i sama bila zadužena da mu ga dovede, kralj zaključi da to bijaše Morvel, a sjetivši se naloga
što mu ga je njegova majka toga jutra silom izmamila, sve mu bude jasno.
- Hm, hm! - promrmlja Karlo. - Istoga dana u kome mi je spasio život... Trenutak je
rđavo odabran!
Dosljedno tome učini nekoliko koraka da bi sišao u odaje svoje majke, ali jedna ga
pomisao zadrža. - Grom i pakao! - promrsi. Ako joj progovorim o tome, nastat će diskusija
bez kraja i konca... Bit će bolje da radimo svatko na svoju stranu!
- Dojkinjo - reče - dobro zatvori sva vrata i obavijesti kraljicu Elizabetu\'7b7\'7d da
sam ponešto bolestan uslijed pada koji me je zadesio i da ću noćas spavati sam.
Dojkinja učini kako joj je rečeno, a budući da još ne bijaše došlo vrijeme za provedbu
njegova plana, Karlo se dade na sastavljanje stihova.
Bijaše to zanimanje tokom kojeg bi kralju najbrže prolazilo vrijeme. Tako odbije
devet, a kralj je bio uvjeren da još nema ni sedam sati. On nabroja jedan za drugim sve
otkucaje zvona, a pri posljednjem ustane.
- Dođavola! - reče - upravo je na vrijeme! I, dohvativši svoj plašt i svoj šešir, izađe
kroz jedna tajna vrata što ih bijaše dao probiti u drvenom opločenju, a za čije postojanje nije
znala čak ni sama. Katarina.
Karlo se uputi ravno u Henrikove odaje.
Izašavši od vojvode od Alansona, Henrik se bijaše vratio u svoje odaje samo kako bi
se presvukao i smjesta je opet izašao.
- Bit će da je otišao da večera sa Margo - reče kralj sam sebi. - Danas je sa njom bio u
najboljim odnosima, bar kako mi se činilo.
I krene prema Margeritinim odajama.
Margerita bijaše dovela k sebi vojvotkinju de Never, Kokona-a i La Mola i sjedila je sa
njima za zakuskom, slatkišima i kolačima.
Karlo pokuca na ulazna vrata. Žijona pođe da otvori. Međutim, ugledavši kralja, ona

~ 254 ~
Bosnaunited
 BU&CW

se tako zaprepasti da je skupila jedva toliko snage da učini dvorski poklon i da je, umjesto
da pohita obavijestiti svoju gospodaricu o uzvišenoj posjeti koja joj dolazi, pustila Karla da
prođe, ne davši joj nikakav drugi signali osim krika što joj se oteo.
Karlo prijeđe predsoblje te se, privučen salvama smijeha, uputi prema trpezariji.
»Jadni moj Henrik!« pomisli »zabavlja se, ne naslućujući nikakvo zlo!«
- Ja sam to - reče pridigavši tapiseriju i promolivši svoje nasmijano lice.
Margerita krikne užasnuto. Ma da je bilo nasmijano, to je lice na nju proizvelo učinak
Meduzine glave. Kako je sjedila nasuprot tapiseriji, ona je upravo prepoznala Karla.
Dvojica muškaraca bijahu okrenuta leđima prema kralju.
- Veličanstvo! - krikne Margerita uplašeno.
I ustane.
Dok je troje ostalih učesnika za stolom osjećalo da im se unekoliko klima glava na
ramenu, Kokona bijaše jedini koji nije gubio svoju. On ustane također, ali sa toliko vještom
nespretnošću da je, dižući se, prevrnuo stol, a skupa sa njim i kristal, posuđe i cvijeće.
Unutar jednog trenutka nasta posvemašniji mrak i mrtvačka tišina.
- Podaj petama vjetra! - šapne Kokona de La Molu - Samo hrabro! Samo hrabro!
De La Molu nije trebalo dva puta govoriti. On poletje k zidu te tapkajući rukama
potraži spavaonicu, kako bi se sakrio u kabinetu koji mu bijaše tako dobro poznat.
Ali, pokročivši jednom nogom u spavaonicu, on se sudari s nekim čovjekom koji je
upravo unišao
kroz tajni prolaz.
- Ta što ima da znači sve to? - vikne Karlo kroz mrak, glasom koji je počeo poprimati
prizvuk strahovitog nestrpljenja. - Ta zar sam neka ptica-zlokobnica, pa da se, čim se
pojavim, stvara takav lom? De, Henriče! Gdje si? Odgovori mi!
- Spašeni smo! - šapne Margerita ščepavši neku ruku za koju je mislila da je de La
Molova - kralj vjeruje da je jedan od prisutnih za stolom moj suprug!
- A ja ću ga pustiti da to vjeruje i nadalje, gospođo! Budite bez brige! - odgovori
Henrik kraljici isto tako šapatom.
- Gospode bože! - usklikne Margerita naglo ispusti vši ruku koju je držala, a koja
bijaše ruka kralja Navare.
- Tiho! - šapne Henrik,
- Do hiljadu vragova! Pa što to imate toliko da šuškate?! - poviče Karlo. - Henriče,
odgovorite mi! Gdje ste?
- Evo me, Sire! - odgovori glas kralja Navare.
- Doda vola! - promrmlja Kokona koji je držao vojvotkinju de Never u jednom kutu -
stvari postaju zamršene!
- Onda smo dvosruko propali! - odgovori Henrijeta.
Odvažan sve do neopreznosti, Kokona je rasudio da će se na kraju ipak opet morati
upaliti svijeće. A zaključivši da će biti utoliko bolje ukoliko ranije se to bude dogodilo, on
ispusti ruku gospođe de Never, pokupi iz krhotina jedan svjećnjak, prikuči se jednoj posudi

~ 255 ~
Bosnaunited
 BU&CW

za žeravice te dune u komadić ugljena koji smjesta zapali stijenj svijeće.

Soba se rasvijetli.
Karlo IX baci oko sebe jedan ispitivački pogled
Henrik se nalazio pokraj svoje žene. Vojvotkinja je bila sama u jednom kutu, a
Kokona je stajao nasred sobe, držao u ruci jedan svjećnjak i osvjetljavao čitav taj prizor.
- Oprostite nam, brate! - reče Margerita. - Nismo vas očekivali!
- A Vaše Veličanstvo, kao što može vidjeti, ulilo nam je neobičan strah! - doda
Henrijeta.
- Što se tiče mene - reče Henrik koji se svemu domislio - mislim da je taj strah bio
toliko stvaran, da sam ustajući srušio stol.
Kokona dobaci kralju Navare jedan pogled koji je kazivao:
»Izvrsno? Evo muža koji shvaća stvari bez mnogo objašnjavanja!«
- Kojeg li strašnog loma! - ponovi Karlo IX. - Ode tvoja večera na pod, Henriče! Hajde
sa mnom, dovršit ćeš je negdje drugdje! Večeras ću te povesti u razvrat!
- Kako, Sire?! - usklikne Henrik. - Vaše bi mi Veličanstvo ukazalo čast...!
- Da, moje ti Veličanstvo ukazuje čast da te izvede iz Luvra. Pozajmi mi ga, Margo!
Dovesti ću ti ga natrag sutra ujutro.
- Ah, brate moj, - odvrati Margerita - vama za ovo nije potrebna moja dozvola! Vi ste
gospodar!
- Sire - reče Henrik - idem u svoje odaje da uzmem drugi plašt. Smjesta ću se vratiti.
- To nije potrebno, Henriče. Ovaj kojeg imaš na sebi posve je dobar!
- Ali, Sire... - pokuša Bearnac.
- Ta kažem ti da se ne vraćaš u svoje odaje, do hiljadu vragova! Ta zar ne čuješ što ti
govorim?! Hajde, dođi već!
- Da, da, idite! - reče odjednom Margerita stisnuvši ruku svojeg muža. Jer, upravo je
po jednom osebujnom Karlovom pogledu shvatila da se zbiva nešto čudnovato.
- Evo me, Sire! - reče Henrik.
Međutim, Karlo svrne svoj pogled na Kokona-a koji je i nadalje vršio svoju službu
svjetlonoše, paleći i ostale svijeće.
- Tko je taj plemić? - upita Henrika premjeravajući Pijemontežanina. - Da to možda,
kojim slučajem, nije gospodin de La Mol?
»Ta tko mu je govorio o La Molu?!« upita se u sebi Margerita.
- Ne, Sire! - odgovori Henrik. - Gospodina de La Mola nema ovdje, i to mi je žao, jer
bih imao čast da ga Vašem Veličanstvu predstavim istovremeno sa gospodinom de
Kokonaom, njegovim prijateljem. Ta dvojica su nerazdruživa i obojica pripadaju gospodinu
vojvodi od Alansona.
- Ah, ah, naš veliki strijelac! - dobaci Karlo. - Lijepo!
A zatim doda nabravši obrve:
- Taj gospodin de La Mol... nije li hugenot?
- Obraćenik, Sire - odgovori Henrik. - Ja jamčim za njega baš kao i za sebe!
~ 256 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Kad vi jamčite za nekoga, Henriče, poslije onoga što ste danas učinili, ja više nemam
prava da u njega sumnjam. Ali svejedno, bio bih volio da ga vidim, toga gospodina de La
Mola ... Onda dakle jednom kasnije!
I bacivši iz svojih krupnih očiju još jedan posljednji ispitivački pogled uokrug sobe,
Karlo poljubi Margeritu, uhvati podruku kralja Navare i izvede ga napolje.
Na vratima Luvra Henrik se htjede zaustaviti da bi sa nekim porazgovorio.
- Hajdemo, hajdemo Henriče! Izlazi brže! - reče mu Karlo. - Kad ti ja kažem da zrak u
Luvru večeras za tebe nije zdrav, dovraga, onda mi vjeruj!
- Trista mu! - promrsi Henrik. - A de Mua, što će biti od njega, ako ostane onako
posve sam u mojoj sobi...? Samo da taj zrak, koji nije dobar za mene, ne bude za njega još i
rđaviji!
- Slušaj, - reče kralj pošto on i Henrik bijahu prešli preko mosta na dizanje - ta zar ti
to odgovara, Henriče, da se čeljad gospodina d'Alansona udvara tvojoj ženi?
- Kako to, Sire?
- Pa da! Zar taj gospodin de Kokona ne prevrće očima za tvojom Margo?
- Tko vam je to rekao?
- Pa, dovraga - odgovori kralj - rekoše mi!
- To je čista zloba, Sire! Gospodin de Kokona doista prevrće oči za nekim, to je istina.
Ali, prevrće ih za gospođom de Never.
- Ta hajde!
- Mogu Vašem Veličanstvu jamčiti za ono što kažem!
Karlo se stane gromoglasno smijati.
- Eh - reče - neka mi vojvoda de Giz samo još dođe da mi drži govore pa ću mu
propisno namjestiti brkove! Ispripovjedat ću mu junačka djela njegove šurjakinje! No
poslije ovoga - reče kralj predomišljajući se - sada više ne znam da li mi je govorio o
gospodinu Kokonau ili o gospodinu de La Molu.
- Ni o jednom ni o drugom, Sire! - odgovori Henrik. - Ja vam jamčim za osjećaje svoje
žene.
- U redu, moj Henriče, u redu! - reče kralj. - Više volim da te vidim ovakvoga negoli da
si drukčiji! I, tako mi sreće, ti si tako dobar dečko, da mislim da na koncu neću moći bez
tebe!
Izgovorivši ove riječi, kralj stane zviždati na poseban način. Četvorica plemića koji
bijahu čekali na kraju ulice Bove (Beauvais) dođoše da im se pridruže, i svi zajedno uputiše
se u unutrašnjost grada.
Deset sati odbije.
- E pa - upita Margerita pošto su kralj i Henrik otišli - hoćemo li se vratiti za stol?
- Ne, bogami! - reče vojvotkinja. - Odviše sam pretrpjela straha! Živjela kućica u ulici
Kloš-Perse! Tamo se ne može ući a da se ne upriliči prava opsada, i tamo naši junaci imaju
prava da se poigraju rapirima. Ali, što vi to tražite pod pokućstvom i u ormarima, gospodine
de Kokona?
- Tražim svog prijatelja La Mola! - odgovori Pijemontežanin.
~ 257 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Potražite pokraj moje spavaonice, gospođine! - reče Margerita. - Tamo se nalazi

izvjestan kabinet ...
- U redu! - reče Kokona - Već idem! I uđe u spavaonicu.
- Dakle? - upita jedan glas iz mraka. - Dokle smo dospjeli?
- Eh, sto mu gromova! Dospjeli smo do deserta!
- A kralj Navare?
- On nije ništa vidio. To je savršen muž, i... želio bih takvoga svojoj ženi! Ali, plašim se
da će ga imati tek u svojem drugom braku!
- A kralj Karlo?
- Ah, kralj... to je nešto drugo! On je odveo muža.
- Zar zaista?
- Tako je kao što sam ti jekao. A povrh toga, iskazao mi je čast da me pogleda iskosa
kad je saznao da sam u službi gospodina vojvode od Alansona, a poprijeko kad je saznao da
sam tvoj prijatelj.
- Ti dakle misliš da su mu govorili o meni?
- Ja se, naprotiv, plašim da mu o tebi nisu rekli mnogo dobra. Ali, ne radi se sada o
tome. Mislim da naše dame namjeravaju poduzeti jedno hodočašće u pravcu ulice
Roa-de-Sisil, i da ćemo mi hodočasnice otpratiti.
- Ta ti znaš da je to nemoguće!
- Kako, nemoguće?
- Eh, da! Mi smo danas u službi kod Njegovog kraljevskog Visočanstva.
- Sto mu gromova! Vjere mi, to je istina! Uvijek zaboravljam da smo se popeli na viši
stupanj i da smo doživljeli čast da od plemića, koji smo bili, budemo unaprijeđeni na sluge.
I dvojica prijatelja odoše da objasne kraljici i vojvotkinji kako su prinuđeni da
prisustvuju barem polasku na spavanje gospodina vojvode.
- U redu! - reče gospođa de Never. - A mi odlazimo na svoju stranu.
- A može li se znati kamo idete? - upita Kokona.
- Oh, vi ste odviše znatiželjni! - dobaci vojvotkinja. - Quaere et invenies!\'7b8\'7d
Dvojica mladića pozdraviše te se žurno popeše gospodinu d'Alansonu. Vojvoda je
kanda čekao na njih u svojem kabinetu.
- Eh, eh, došli ste veoma kasno, gospodo! - reče.
- Ima jedva deset sati, uzvišeni gospodine! - odgovori Kokona.
Vojvoda izvadi svoj sat.
- Istina je! - reče. - Ipak, svi u Luvru su već polijegali.
- Da, uzvišeni gospodine, ali evo nas spremnih na vaše zapovijedi. Treba li da
uvedemo u spavaonicu Vašeg Visočanstva plemiće određene za pribivanje vašem polasku
na spavanje?
- Naprotiv! Prijeđite u malu dvoranu i otpustite sve njih!
Dvojica mladića poslušaše i izvršiše primljeni nalog, kojem se nitko ne začudi s

~ 258 ~
Bosnaunited
 BU&CW

razloga što vojvodina narav bijaše svima dobro poznata. A potom se vratiše k njemu.
- Uzvišeni gospodine, - upita Kokona. - Vaše će Veličanstvo, zacijelo poći u postelju...
ili će možda raditi?
- Ne, gospodo! Imate dopust sve do sutra.
- Gle, gle! - šapne Kokona na uho de La Molu - dvor noćas spava izvan svojih postelja,
kako se čini! Noć će biti vraški sladokusna ... hajde da ugrabimo svoj dio noći!
I dvojica mladića potrčaše uz stubište preskačući sve po četiri stepenice, dohvatiše
svoje plašteve i mačeve te pojurile iz Luvra i pohitaše Za to je vrijeme vojvoda od Alansona,
zatvoren u svojoj sobi, budna oka i naćuljena uha čekao na nepredviđene događaje što mu
ih bijahu nagovijestili.

~ 259 ~
Bosnaunited
 BU&CW

3.

BOG ODREÐUJE

Kao što je vojvoda mladićima rekao, u Luvru je vladala najdublja tišina.

I doista, Margerita i gospođa de Never bijahu otišle u ulicu Tizon. Kokona i de La Mol
bijahu pošli za njima. Kralj i Henrik nalazili su se na skitnji po gradu. Vojvoda od Alansona
zadržavao se u svojim odajama u neodređenom i nemirnom očekivanju događaja sto mu ih
bijaše predskazala kraljica-majka.
I, napokon, Katarina bijaše legla u postelju, gospođa de Sov, sjedeći do njezina
uzglavlja, čitala joj je izvjesne talijanske pripovjetke kojima se dobra kraljica veoma smijala.
Već odavna Katarina nije bila tako ,dobre volje. Pošto je sa svojim ženama velikim
tekom založila, pošto je primila posjetu liječnika i posavjetovala se sa njim, pošto je uredila
svakodnevne račune svojeg kućanstva, ona je naredila da se održi molitva za uspjeh
izvjesnog važnog pothvata za sreću svoje djece, kako se izrazila. Bijaše to Katarinin običaj,
običaj uostalom posve firentinski, da u izvjesnim prilikama dade čitati molitve i mise, čija je
svrha bila poznata jedino bogu i njoj.
Naposljetku je opet jednom primila Renea te je među njegovim miomirisima i među
njegovom bogatom zbirkom preparata odabrala nekoliko novina.
- Neka se netko raspita da li je moja kći, kraljica Navare, u svojim odajama! - reče
zatim Katarina. - Ukoliko je tamo, neka je zamole da mi dođe praviti društvo.
Paž, kome je taj nalog bio upravljen, izađe, a malo zatim se vrati u pratnji Žijone.
- Eh, - reče kraljica-majka - tražila sam gospodaricu, a ne družbenicu!
- Gospođo, - odgovori Žijona - mislila sam da mi je dužnost da dođem osobno saopćiti
Vašem Veličanstvu da je kraljica Navare izašla sa svojom prijateljicom, vojvotkinjom de
Never ...
- Izašla? U ovo doba?! - upadne Katarina nabravši obrve. - A kamo je to mogla da
ode?
- Na jednu alkemističku seansu - odgovori Žijona - koja treba da se održi u palači Giz,
u paviljonu u kojem stanuje gospođa de Never.
- A kada će se vratiti? - upita kraljica-majka.
- Seansa će se pduljiti do kasno u noć - odgovori Žijona - tako da je vjerojatno da će
Njezino Veličanstvo ostati kod svoje prijateljice sve do sutra ujutro.
- Baš je sretna ta kraljica Navare! - promrmlja
Katarina. - Ima prijateljice a kraljica je... Nosi krunu i nazivaju je »Njezino
Veličanstvo«, a nema podanika. Baš je veoma sretna!
Izrekavši tu dosjetku, kojoj su se u sebi nasmijali oni što su je čuli, Katarina
~ 260 ~
Bosnaunited
 BU&CW

promrmlja:
- Uostalom, kad je već izašla... jer, ona je izašla, kažete?
- Prije pola sata, gospođo.
- Sve je ne može biti bolje! Idite! Žijona pozdravi i izađe.
- Nastavite sa čitanjem, Šarloto! - reče kraljica. Gospođa de Sov nastavi.
Nakon deset minuta Katarina prekine čitanje.
- Ah, sad sam se sjetila ? - reče - neka se otpusti straža na galeriji!
To je bio znak na koji je čekao Morvel.
Pošto su izvršili nalog kraljice-majke, gospođa de Sov nastavi sa svojom
pripovijetkom.
Èitala je od prilike četvrt sata bez ikakva prekida, kadli do kraljičine sobe dopre
jedan otegnuti i stravični krik od kojeg se podigne kosa na glavama prisutnih.
Neposredno zatim uslijedi jedan pucanj iz pištolje.
- Ta što je? - reče Katarina. - Zašto više ne čitate, Karlo ta?
- Gospođo, - upita mlada žena blijedeći. - Zar niste čuli?
- A što? - dobaci Katarina.
- Pa taj krik!
- I taj pucanj iz pištolje? - doda zapovjednik garde.
- Krik, pucanj i pištolje? - ponovi Katarina. - Ja nisam čula ništa! Uostalom, ta zar su
krikovi i pucnjevi iz pištolje u Luvru nešto neobično? Čitajte, čitajte, Karlo to!
- Ta prislušnite, gospođo! - reče dok je gospodin de Nansi stajao sa šakom na balčaku
svojeg mača, ne usuđujući se izaći bez kraljičina dopuštenja. - Prisluhnite! Čuju se koraci,
psovke!
- Treba li da pogledam što je, gospođo? - upita zapovjednik straže.
- Nipošto, gospodine? Ostanite ovdje! - vikne Katarina pridižući se jednom rukom
kao da je svojem nalogu htjela podati više upečatljivosti. - Ta tko bi me onda čuvao u slučaju
uzbune? Bit će da su se to potukli neki Švicarci.
Kraljičin spokoj, suprotstavljen prepasti što je lebdjela nad čitavim tim skupom,
tvorio je toliko napadnu opreku, da gospođa de Sov, ma koliko bojažljiva bila, baci na
kraljicu-majku jedan ispitivački pogled.
- Ali, gospođo - poviče - reklo bi se da nekoga ubijaju!
- Ma koga hoćete da ubijaju?
- Ta kralja Navare, gospođo! Buka dolazi iz pravca njegovih odaja!
- Glupačo! - promrsi kraljica-majka, čije se usnice usprkos njezinom
samosavlađivanju počeše čudnovato pomicati, jer je mrmljala jednu molitvu. - Ta glupača
svagdje vidi svojeg kralja Navare!
- Bože moj, bože moj! - usklikne gospođa de Sov klonuvši natrag na svoj naslonjač.
- Gotovo je? Gotovo je! - reče Katarina. - Kapetane! - nastavi obraćajući se gospodinu
de Nansiju - nadam se, ako je u palači bilo nepodopština, da ćete sutra dati strogo kazniti
krivce! Nastavite čitati, Karlo to!
~ 261 ~
Bosnaunited
 BU&CW

I Katarina klone i sama natrag na svoj jastuk, sa bešćutnošću koja je veoma

nalikovala na iscrpljenost, jer prisutni primijetiše da su se niz njezino lice slijevale velike
kapi znoja.
Gospođa de Sov se pokori tom izričitom nalogu, ali samo svojim očima i svojim
glasom. Njezine misli, odlutale na druge predmete, predočivale su joj strahovitu pogibelj što
se nadvila nad jednu ljubljenu glavu. Naposljetku, nakon nekoliko minuta te borbe, ona
bude toliko izmučena sukobom između uzbuđenja i etikecije, da njezin glas presta biti
razumljiv Knjiga joj ispadne iz ruku, i ona se onesvijesti.
Iznenada se začu još jača buka. Teški i užurbani koraci potresoše hodnik. Prasnuše
dva pucnja od kojih zazvečaše okna.
Začuđena što se bitka tako prekomjerno oduljila, Katarina se uspravi, ukrućena,
blijeda, raskolačenih očiju. U trenutku kad je zapovjednik garde htio poletjeti napolje, ona
ga zaustavi viknuvši:
- Neka svi ostanu ovdje! Ići ću sama da vidim što se tamo događa!
A evo što se događalo, ili bolje, što se bijaše dogodilo:
Ujutro je de Mua iz Ortonovih ruku primio Henrikov ključ. U tom ključu, koji bijaše
šupalj, on je primijetio jedan zavijeni papirić. Izvadio je taj papirić pomoću jedne čiode.
Bijaše to lozinka Luvra za iduću noć.
Osim toga, Orton mu je usmeno prenio Henrikove riječi koje su pozivale de Mua-a da
dođe k njemu u Luvr u deset sati.
U devet i po de Mua je obukao bojnu opremu u čiju se čvrstinu imao već nekoliko
puta prilike uvjeriti. Preko ove je zatim zakopčao svileni prsluk, pripasao o bok svoj rapir,
zajedno za opasač svoje pištolje i prekrio sve to onim famoznim de La Molovim plaštem
trešnjeve boje.
Vidjeli smo kako je Henrik, prije no što će se vratiti u svoje odaje, ocijenio da je
uputno da učini posjetu kod Margerite i kako je stigao tajnim stubištem upravo na vrijeme
da bi se u Margeritinoj spavaonici sudario sa de La Molom i da bi za kraljeve oci zauzeo
svoje mjesto u trpezariji. To bijaše upravo u istom trenutku kada je, zahvaljujući lozinci koju
mu je poslao Henrik, i prije svega, zahvaljujući glasovitom plastu trešnjeve boje, de Mua
prolazio vratašcima stražarnice Luvra.
Uspeo se ravno u odaje kralja Navare, oponašajući, kao i obično, što je bolje mogao
de La Molov način hodanja. U predsoblju je zatekao Ortona koji je čekao na nj.
- Gosparu de Mua - reče mu brđanin - kralj je izašao i naredio mi da vas uvedem u
njegovu spavaonicu i da vam kažem da ga pričekate. Ukoliko bi odviše zakasnio, on vas
poziva, kao što znate, da prilegnete na njegovu postelju.
De Mua uđe ne tražeći drugih objašnjenja, jer ono što mu je Orton netom rekao,
bijaše samo ponavljanje onoga što mu je već bio rekao toga jutra.
Da bi iskoristio vrijeme, de Mua uzme pero i tintu, pristupi jednoj izvrsnoj
zemljopisnoj karti Francuske što je visila na zidu i dade se na izračunavanje i određivanje
putnih etapa između Pariza i Poa.
Međutim, taj posao je trajao samo četvrt sata, a pošto ga je završio, de Mua više nije
znao čime da se zabavi.
~ 262 ~
Bosnaunited
 BU&CW

On prijeđe dva ili tri puta uokrug sobe, protrlja oči, zijevne, sjedne, ustane i ponovo
sjedne. Naposljetku, koristeći se Henrikovim pozivom, a uostalom i opravdanjem što je
proisticalo iz zakona prisnosti što su vladali između prinčeva i njihovih plemića, de Mua
odloži na noćni stolić svoje pištolje i svjetiljku, ispruži se na prostranu postelju sa tamnim
zavjesama što je resila dno sobe, položi goli mač duž svojeg bedra te se, siguran da neće biti
iznenađen jer se u pokrajnjoj prostoriji nalazio sluga, prepusti dubokom snu, čiji zvukovi
uskoro počeše odjekivati širokim svodom baldahina.
De Mua je hrkao kao prava vojničina i bio bi se na tom polju mogao omjeriti i sa
samim kraljem Navare.
Tada se šestorica ljudi, sa mačem u ruci i bodežom za pašom, nečujno ušuljaše u
hodnik koji je jednim malim vratima vodio u Katarinine odaje, a jednim velikim pak u
Henrikove.
Jedan od te šestorice stupao je kao prvi. Osim svojeg golog mača i svojeg bodeža koji
bijaše čvrst poput lovačkog noža, nosio je još i svoje vjerne pištolje, zadjenute srebrenim
kopčama za pojas. Taj čovjek bijaše Morvel.
Stigavši do Henrikovih vratiju, on se zaustavi.
- Jeste li se uvjerili da je straža nestala sa hodnika? - upita onoga koji je kanda
zapovijedao četom.
- Ni jedan jedini se više ne nalazi na svojem stražarskom mjestu - odgovori poručnik.
- U redu! - reče Morvel. - Sad treba razmotriti samo jedno, to jest, da li je onaj, koga
tražimo, kod kuće.
- Ali - reče poručnik zadržavajući ruku kojom se Morvel mašao za alku - ali, kapetane,
ova vrata vode u odaje kralja Navare?
- A tko vam tvrdi suprotno? - otpovrne Morvel. Žbiri se iznenađeno zgledaše, a
poručnik ustukne za korak.
- Uh! - klikne. - Da uhitimo nekoga u ovo doba, u Luvru, u odajama kralja Navare?!
- A šta biste tek rekli - dobaci Morvel - kad bih vam kazao da je onaj kojeg ćete uhititi
sam kralj Navare?
- Rekao bih vam, kapetane, da je ta stvar veoma ozbiljna i da, bez naloga potpisanog
vlastitom rukom Karla IX...
- Čitajte! - reče Morvel.
I izvadi iz svojeg prsluka nalog koji mu je dala Katarina te ga pruži poručniku.
- U redu! - reče ovaj pošto ga je pročitao. - Nemam više nikakvih primjedbi.
- I spremni ste?
- Jesam.
- A vi? - upita Morvel obraćajući se ostaloj petorici zbira.
Ovi salutiraše s poštovanjem.
- Čujte, dakle, gospodo! - nastavi Morvel. - Evo plana: dvojica od vas ostat će na ovim
vratima, dvojica na vratima spavaonice, a dvojica će sa mnom ući unutra.
- A zatim? - upita poručnik.

~ 263 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Obratite pozornost na ovo: naređeno nam je da spriječimo uhićenika da zove

upomoć, da viče i da se odupre. Svako kršenje tog naređenja treba kazniti smrću.
- Vidi, vidi, on ima odriješene ruke! - reče poručnik momku koji bijaše određen da
skupa sa njim uđe za Morvelom u kraljevu spavaonicu.
- Sasvim! - potvrdi Morvel.
- Baš je jadnik, taj kralj Navare! - reče jedan od ljudi. - Izgleda da je tamo gore
zapisano da neće izmaći!
- A ovdje dolje - priklopi Morvel uzimajući natrag iz poručnikovih ruku Katarinin
nalog - da će imati prilike da uđe u se i da razmišlja!
Morvel turi u bravu ključ koji mu bijaše dala Katarina te, ostavivši dvojicu ljudi na
vratima, kao što je bilo dogovoreno, uđe sa preostalom četvoricom u predsoblje.
- Aj, aj! - reče Morvel začuvši spavačevo bučno disanje čiji su zvukovi dopirali sve do
njega - čini se da ćemo naći ono što tražimo!
Misleći da se to vraća njegov gospodar, Orton mu smjesta pođe ususret pa se nađe
pred petoricom naoružanih ljudi koji su zaposjeli prvu sobu.
Ugledavši zlokobno lice toga Morvela koga su nazivali kraljevim koljačem, vjerni
sluga ustukne i postavi se pred druga vrata.
- Tko ste vi? - upita Orton. - I što hoćete?
- U ime kralja! - odgovori Morvel. - Gdje je tvoj gospodar?
- Moj gospodar?
- Da, kralj Navare t
- Kralj Navare nije kod kuće! - reče Orton braneći vrata još zdušnije. - Prema tome, vi
ne možete ući!
- Izgovor! Laž! - reče Morvel. - Hajde, miči se! Bearnci su tvrdoglavi. Ovaj ovdje
zareza poput jednog od njihovih brđanskih pasa, ne dajući se zaplašiti.
- Vi nećete ući! - reče. - Kralj je odsutan. I pribi se grčevito za vrata.
Morvel dade jedan mig. Četvorica ljudi ščepaše neposlušnika, otrgnuše ga sa
dovratka za koji se grčevito držao, a kako je otvorio usta da bi vikao, Morvel mu pritisne
ruku na usnice.
Orton žestoko ugrize ubojicu koji muklo krikne te naglo povukavši svoju ruku udari
drškom svojeg mača slugu po glavi. Orton zatetura i padne vičući:
- Na uzbunu! Na uzbunu! Na uzbunu! Glas mu zamre, i on se onesvijesti.
Napadači prekoračiše preko njegova tijela, dvojica njih ostadoše na tim drugim
vratima, a ostala dvojica pod vodstvom Morvela uniđoše u spavaonicu.
Pri svjetlosti svjetiljke koja je gorjela na noćnom stoliću ugledaše postelju. Zastori na
njoj bijahu zatvoreni,
- Hm, hm - reče poručnik - čini mi se da više ne hrče!
- Hajdemo! Naprijed! - dobaci Morvel.
Pri tom glasu začu se iz postelje jedan promukao krik koji je nalikovao više na lavlju
riku negoli na ljudski glas, zavjese se naglo razmaknuše, i ukaza se čovjek oboružan

~ 264 ~
Bosnaunited
 BU&CW

oklopom i čela pokrivena jednim od onih šljemova koji obuhvaćaju glavu sve do očiju, kako
sjedi držeći u rukama dvije pištolje i mač preko koljena.
Tek što je ugledao tu pojavu i prepoznao u njoj de Mua-a, Morvel osjeti kako mu se
diže kosa na glavi. On strahovito problijedi, usta mu se napuniše pjenom te, kao da se našao
licem u lice sa nekom aveti, ustukne korak unatrag.
Iznenada naoružani lik ustane i stupi naprijed za isto takav jedan korak kao što je
Morvel ustuknuo, tako da se činilo da onaj koji je napadnut progoni, a onaj pak koji je
napadao da bježi.
- Ah, lupežu! - usklikne de Mua muklim glasom. - Došao si da me ubiješ kao što si
ubio i mojeg oca!
Dva zbira, to jest ona dvojica koji bijahu skupa sa Morvelom ušli u kraljevu
spavaonicu, jedini čuše te strašne riječi. Ali, istovremeno dok su bile izgovarane, de Muaova
pištolja se spustila do u visini Morvelova čela. Morvel se baci na koljena u trenutku kada je
de Mua pritisnuo prst na obarač. Hitac prasne, a jedan od ljudi koji su se nalazili iza
Morvela, i kojeg je ovaj uslijed svoje kretnje otkrio, padne pogođen u srce. Morvel istog
trenutka odgovori, ali se kugla spljošti o de Muaov oklop.
Tada de Mua odmjeri razmak, zamahne svojim dugačkim mačem, i rasiječe lubanju
drugoga momka, a zatim se okrete Morvelu te ukrsti mač sa njim.
Borba je bila strašna ali kratka. Kod četvrtog naleta Morvel osjeti u svojem grlu
hladnoću čelika. On ispusti jedan prigušen krik, i stropošta se poleđice, a padajući prevrne
svjetiljku koja se utrne.
De Mua, snažan i spretan poput nekog Homerovog junaka, smjesta iskoristi mrak te
poletje pognute glave prema predsoblju, obori jednog stražara, odgurne drugoga, projuri
kao munja između zbira koji su čuvali vanjska vrata, začu dva pucnja iz pištolje čije kugle
okrznuše zidove hodnika, te se od toga trenutka osjeti spašen, jer mu je ostala još jedna
nabijena pištolja, a povrh toga i taj mač koji je zadavao tako strašne udarce.
De Mua časkom uspori svoj trk da bi porazmislio treba li da pobjegne k vojvodi od
Alansona, čija su se vrata, kako mu se učinilo, upravo maločas otvorila, ili pak treba li da
pokuša izaći iz Luvra. Odlučivši se za ovo potonje, ubrza svoj isprva usporeni trk, poletje niz
stubište preskačući odjednom po deset stepenica, dospije do stražarnice, izgovori dvije
riječi lozinke i projuri viknuvši:
- Potrčite gore, tamo ubijaju za kraljev račun!
Iskoristivši zapanjenost koju su na stražu proizvele te riječi udružene sa bukom
pucnjave, on dade petama vjetra i nestane u ulici Kok, ne zadobivši ni jedne jedine
ogrebotine.
To se zbilo upravo u trenutku kada je Katarina zadržala zapovjednika garde i rekla:
- Ostanite ovdje, ići ću sama da vidim što se tamo događat
- Ali, gospođo, - primijeti zapovjednik - opasnost koja bi mogla zaprijetiti Vašem
Veličanstvu nalaže mi da vas pratim!
- Ostanite ovdje, gospodine! - ponovi Katarina još zapovjednijim naglaskom negoli
prvi puta. - Ostanite ovdje! Kraljevi su okruženi jednom zaštitom koja je moćnija od
ljudskog mača!

~ 265 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Zapovjednik osta.
Katarina tada zađe svojim bosim nogama u baršunaste papuče, dohvati jednu
svjetiljku, izađe iz svoje spavaonice, stigne na hodnik koji je bio još uvijek ispunjen dimom
te krene, bešćutna i hladna poput nekog duha, prema odajama kralja Navare.
Posvuda je opet zavladala tišina.
Katarina dospije do ulaznih vratiju, prijeđe preko praga te najprije ugleda u
predsoblju onesviještenog Ortona.
- Eh, eh - promrmlja - evo ipak sluge... tamo dalje naći ćemo bez sumnje i gospodara.
I prođe kroz druga vrata.
Ondje njezina noga udari o jednu lješinu. Ona spusti niže svoju svjetiljku; bijaše to
mrtvo tijelo stražara sa raskoljenom glavom. Bio je posve mrtav.
Tri koraka dalje ležao je poručnik, pogođen kuglom, ispuštajući svoj posljednji
uzdah.
I napokom, jedan čovjek, lica blijeda kao u mrtvaca, gubeći krv iz dvostruke rane
koja mu je prolazila vratom, pokušavao je, ukrutivši svoje zgrčene prste, da se digne.
To je bio Morvel.
Katarininim žilama prođe jeza. Ona vidje praznu postelju, pogleda oko sebe uzalud
tražeći među tom trojicom ljudi, što su ležali u svojoj krvi, lješinu kojoj se nadala.
Morvel prepozna Katarinu. Njegove se oči strahovito raširiše, i on učini prema njoj
jednu očajničku kretnju rukom.
- Dakle? - upita ona poluglasno - gdje je on? Što je od njega? Nesretnice! Da ga možda
niste pustili da pobjegne?
Morvel pokuša sročiti neke riječi, ali se samo neko nerzumljivo piskutanje začu iz
njegove rane, na usta mu navre crvenkasta pjena, i on odmahne glavom u znak nemoći i
boli.
- Ta govori! - vikne Katarina. - Ta govorit Pa makar da mi kažeš samo jednu jedinu
riječ!
Morvel pokaže na svoje rane, ispusti ponovo neke neuobličene glasove, napregne se
na još jedan pokušaj koji završi samo jednim muklim hroptanjem, a onda se onesvijesti.
Katarina tada pogleda oko sebe; bila je okružena samim lješinama i samrtnicima. Krv
je tekla potocima po sobi, a mrtvačka tišina lebdjela je nad čitavim tim prizorom.
Ona se još jednom obrati Morvelu, ali ga ne uspije probuditi; ovoga puta je ostao ne
samo nijem, već i nepomičan. Iz njegova prsluka virio je neki papir. Bio je to nalog za
uhićenje sa kraljevim potpisom. Katarina ga zgrabi i sakrije u svoja njedra.
U tom trenutku začu za sobom laganu škripu parketa. Ona se obazre i ugleda gdje na
vratima sobe stoji vojvoda od Alansona koga buka bijaše privukla i protiv njegove volje i
koji je bio kao opčinjen prizorom što mu se ukazao pred očima.
- Vi ovdje?! - usklikne ona.
- Da, gospođo... Ta što se to događa, blagi bože?! - upita vojvoda.
- Vratite se u svoje odaje, Franjo! Dovoljno rano ćete saznati novosti!

~ 266 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Vojvoda od Alansona nije bio tako neupućen o toj pustolovini kao što je to Katarina
pretpostavljala. Već pri prvim koracima što su odjeknuli u hodniku, on je stao osluškivati.
Vidjevši kako neki ljudi ulaze u odaje kralja Navare i usporedivši tu činjenicu sa Katarininim
riječima, ori se domisli onome što će se desiti, te se veoma obradovao što će jedna ruka koja
bijaše moćnija od njegove, uništiti jednog tako opasnog prijatelja.
Uskoro su njegovu pozornost privukli pucnjevi i užurbani koraci nekog bjegunca, pa
je u snopu svjetlosti koji je izlazio iz otvorenih vratiju na stubištu vidio kako nestaje jedan
crveni plašt koji mu bijaše odviše blizak, a da ga ne bi bio prepoznao.
- De Mua! - usklikne. - De Mua kod mojeg šurjaka Navare! Ali ne, to je nemoguće! Da
to možda nije gospodin de La Mol?
Tada ga je obuzela uznemirenost. Sjetio se da mu je toga mladića bila preporučila
sama Margerita, pa se, želeći se uvjeriti da li je to bio on na kojeg je maločas vidio prolaziti,
hitro popeo u sobu dvojice mladića. Bila je prazna. Međutim, u jednom kutu te sobe našao je
obješen onaj glasoviti plašt trešnjeve boje. Njegove su se sumnje potvrdile: to dakle nije bio
de La Mol, već de Mua.
Blijeda čela i drhćući da hugenot ne bude otkriven, i da ne oda tajnu zavjere pohitao
je do stražarnice Luvra. Ondje je saznao da je plašt trešnjeve boje umaknuo zdrav i čitav,
javivši da se u Luvru ubija za kraljev račun.
On je u zabludi! - promrmljao je vojvoda od Alansona. - Ubijalo se za račun
kraljice-majke!
Vrativši se na poprište bitke, zatekao je Katarinu kako luta poput hijene među
mrtvacima.
Na nalog što mu ga je dala njegova majka, mladi vojvoda se vrati u svoje odaje,
glumeći spokojnost i poslušnost, usprkos burnim mislima koje su uzbuđivale njegov duh.
Ogorčena i očajna što se i ovaj novi pokušaj izjalovio, Katarina pozove zapovjednika
garde, dade ukloniti tjelesa, naredi da se Morvel, koji je bio samo ranjen, odnese kući, a
zabrani da probude kralja.
- Oh! - promrsi vraćajući se pognute glave u svoje odaje. - I ovaj puta je umaknuo!
Nad tim čovjekom bdije božja rukar On će vladati! On će vladati!
A onda, otvarajući vrata svoje spavaonice, prijeđe rukom preko čela i namjesti na
svoje lice bezznačajan smiješak.
- Ta što je to bilo, gospođo? - upitaše svi prisutni osim gospođe de Sov koja je bila
odviše uplašena, a da bi postavljala pitanja.
- Ništa! - odgovori Katarina. - Malo buke, i to je sve.
- Oh! - krikne iznenada gospođa de Sov upirući prstom na Katarihine stope. - Vaše
Veličanstvo kaže da nije bilo ničeg, a svaki korak Vašeg Veličanstva ostavlja na sagu trag!

~ 267 ~
Bosnaunited
 BU&CW

4.

NOĆ KRALJEVA

Za to vrijeme je Karlo IX koračao usporedo sa Henrikom držeći ga podruku. Za njima

su išla četvorica njegovih plemića, a ispred njih pak dva bakljonoše.
- Kad izlazim iz Luvra, - govorio je ubogi kralj - osjećam utisak sličan onome koji mg
snalazi kada ulazim u neku lijepu šumu. Dišem, živim, slobodan sam!
Henrik se osmjehne,
- Vašem Veličanstvu bi onda bilo lijepo u brdima Bearna! - reče.
- Da, i shvaćam da žudiš za tim da se vratiš onamo. Ali, ako bi te za tim obuzela
odviše velika žudnja, moj Henriče - doda Karlo kroz smijeh - savjetujem ti da budeš
oprezan! Jer, moja majka Katarina te toliko voli da nikako ne bi mogla bez tebe!
- Što je Vaše Veličanstvo naumilo za večeras? - upita Henrik dajući tom opasnom
razgovoru drugi obrat.
- Odvesti ću te da sklopiš jedno poznanstvo, Henriče. Reći ćeš mi svoje mišljenje.
- Stojim Vašem Veličanstvu na raspolaganju.
- Udesno! Udesno! Idemo u ulicu de Bar (des Barres)!
Dvojica kraljeva bijahu sa svojom pratnjom prošla ulicom Savoneri (Savonnerie),
kadli ispred palače Konde. ugledaše dvojicu muškaraca, umotanih u velike plašteve, kako
izlaze kroz jedna sakrivena vrata, koja jedan od njih nečujno zatvori.
- Hm, hm! - reče kralj Henriku koji je po svojem običaju također promatrao, ali bez
ikakvih primjedbi. - Ovo zaslužuje pažnju!
- Zašto to kažete, Sire - upita kralj Navare.
- To se ne odnosi na tebe, Henriče. Ti si u svoju ženu siguran! - odgovori Karlo sa
smiješkom. - Ali, tvoj rođak Koride nije siguran u svoju ili, ako jeste, onda je u krivu, đavo
me odnio!
- Ali, tko vam kaže da su ta gospoda bila u posjeti baš kod gospođe de Konde, Sire?
- Neki predosjećaj... Nepomičnost te dvojice muškaraca koji su se postavili pod vrata
otkad su nas ugledali i koji se ne miču odanle... a zatim, izvjesne pojedinosti u kroju plašta
onog nižeg... Tako mi boga, to bi bilo čudnovato!
- Što to?
- Ništa! Nešto mi je palo na um, to je sve. Hajdemo!
I zaputi se ravno k onoj dvojici, koji videći da se ta namjera ticala njih, učiniše
nekoliko koraka da bi se udaljili.
- Hej, gospodo! - vikne kralj, - Stanite!
- Da li se to nama obraćate? - upita jedan glas od kojeg Karlo i njegov pratilac
~ 268 ~
Bosnaunited
 BU&CW

zadrhtaše.
- E pa, Henriče - upita Karlo - prepoznaješ li sada taj glas?
- Sire - odgovori Henrlk - kada vaš brat, vojvoda od Anžua ne bi bio u La Rošelu, ja
bih se zakleo da je to maločas progovorio on!
- Pa lijepo! - dobaci Karlo. - Stvar je u tome da on nije u La Rošelu, eto, tu je!
- Ali, tko je to sa njim?
- Ne poznaješ pratioca?
- Ne, Sire!
- Pa ipak, njegov stas je takav, da ne može biti nikakve zabune. Čekaj, sad ćeš ga
prepoznati!... Hej! Ej, kažem vam! - ponovi kralj. - Ta zar ne čujete, sto mu gromova!
- Zar ste straža na ophodnji da nas zaustavljate? - dobaci onaj viši od te dvojice,
izvadivši svoju ruku iz nabora svojeg plašta.
- Uzmite da smo straža na ophodnji - reče kralj - i stanite kad vam se to naređuje!
A onda se nagne k Henrikovom uhu:
- Vidjet ćeš kako vulkan riga vatru! - šapne.
- Ima vas osmorica - reče onaj viši, pokazavši ovog puta ne samo svoju ruku, već
također i svoje lice - ali, sve da vas ima i stotina, gubite se!
- Hm, hm! Vojvoda de Giz! - promrmlja Henrik.
- Ah, naš rođak od Lotaringije! - klikne kralj.
- Napokon ste se otkrili! Na svu sreću!
- Kralj! - poviče vojvoda.
Što se pak one druge osobe tiče, ona se pri ovim riječima još dublje umota u svoj
plašt i osta nepomična, pošto je prije toga u znak štovanja skinula šešir.
- Sire, - reče vojvoda de Giz - upravo sam maločas bio u posjeti kod svoje šurjakinje,
gospođe de Konde.
- Da... i poveli ste sa sobom jednog od svojih plemića. A kojeg to?
- Sire, - odgovori vojvoda - Vaše ga Veličanstvo ne poznaje!
- Onda ćemo se sa njim upoznati! - reče kralj.
I pokročivši ravno k onoj drugoj osobi, dade jednom od dvojice slugu znak da
pristupi bliže sa svojom bakljom.
- Oh, oh, Henriče, vi ste to...?! Ali ne, to nije moguće, mora da se varam...! Moj brat
d'Anžu ne bi nikome otišao u posjete prije nego što bi došao da posjeti mene! Njemu nije
nepoznato da za prinčeve kraljevske krvi što se vraćaju u prijestolnicu postoje u Parizu
samo jedna vrata: ona na stražarnici Luvra!
- Oprostite, Sire! - reče vojvoda od Anžua.
Molim Vaše Veličanstvo da izvine moju nedosljednost.
- Eh, da! - odgovori kralj podrugljivo. - A što ste to, brate, radili u palači Konde?
- O - dobaci kralj Navare svojim podsmješljivim načinom - pa, ono što je Vaše
Veličanstvo kazalo maločas!

~ 269 ~
Bosnaunited
 BU&CW

I, nagnuvši se kraljevom uhu, dovrši svoju rečenicu, popraćujući je gromoglasnim

smijehom.
- Ta šta ima u tome?! - upita vojvoda de Giz s visoka, jer, kao i svi ostali na dvoru,
bijaše poprimio običaj da postupa prilično grubo sa tim nevoljnim kraljem Navare. - Zašto
ne bih otišao u posjete svojoj šurjakinji? Ta zar gospodin vojvoda od Alansona ne odlazi u
posjete svojoj?
Henrik lako porumenje.
- Kojoj to šurjakinji? - upita Karlo. - Ne poznajem u njega druge do kraljice Elizabete!
- Oprostite, Sire! Trebalo je da kažem »svojoj sestri« ... gospođi Margeriti, koju smo na
dolasku ovamo, ima tome pola sata, vidjeli gdje prolazi u svojoj nosiljci, u pratnji dvaju
gizdelina koji su kaskali svaki sa po jedne strane.
- Zar zaista? klikne Karlo - Šta kažete na to, Henriče?
- Da je kraljici Navare slobodno da ide kamo hoće! Međutim, sumnjam da je izašla iz
Luvra.
- A ja sam u to siguran! - reče vojvoda de Giz. - I ja također! dobaci vojvoda od Anžua
- i to po tome što se nosiljka zaustavila u ulici Kloš-Perse.
- Mora da se vaša šurjakinja... ne ova - reče Henrik pokazujući na palaču Konde - već
ona druga - dodade okrenuvši svoj prst u pravcu palače Giz - mora da se i ona priključila, jer
mi smo ih napustili obje zajedno a, kao što znate, one su nerazdružive.
- Ne shvaćam što Vaše Veličanstvo time želi reći! - otpovrne vojvoda de Giz.
- Baš naprotiv! - reče kralj. - Ništa jasnije od toga! A eto također i zašto je sa svake
strane nosiljke kaskao po jedan gizđelin!
- Pa lijepo, - dobaci vojvoda - ako ima nepodopština sa strane kraljice i sa strane
mojih šurjakinja, zatražimo kraljevu pravdu kako bismo postigli da te nepodopštine
prestanu!
- Eh, dođavola - reče Henrik - ostavite na miru gospođe de Konde i de Never! Kralj se
ne uznemiruje za svoju sestru, a ja... ja imam povjerenje u svoju ženu!
- Nipošto, nipošto! - usklikne Karlo. - Ja želim da to raščistim! Ali, obavimo tu stvar
sami! Nosiljka se zaustavila u ulici Kloš-Perse, kažete rođače?
- Da, Sire
- Vi biste prepoznali to mjesto?
- Da, Sire.
- Pa lijepo, pođimo onamo. A ako bude potrebno i kuću potpaliti da bismo saznali tko
je unutra, mi ćemo je potpaliti!
I evo, sa takvim namjerama, koje bijahu prilično slabo umirujuće za spokoj onih o
kojima se radilo, četiri prva velmože kršćanskog svijeta krenuše put ulice Sent-Antoan
(Seint-Antoine).
Kada su četvorica prinčeva stigla u ulicu Kloš-Perse, Karlo, koji je svoje poslove želio
obaviti unutar obiteljskog kruga, otpusti plemiće iz svoje pratnje, rekavši im da mogu
slobodno raspolagati preostatkom noći, ali da se u šest sati ujutro sa dva konja nađu kod
Bastilje.
~ 270 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Ulica Kloš-Perse imala je samo tri kuće. Potraga bijaše utoliko lakša što kod dvije od
njih nije bilo nikakva opiranja da bi se otvorile. Bijahu to one koje su graničile jedna na ulicu
Sent-Antoan a druga na ulicu Roa-de-Sisil.
Što se pak treće tiče, s njom je bilo drugačije. To bijaše ona koju je čuvao njemački
pazikuća, a sa tim njemačkim pazikućom nije bilo lako izići na kraj. Činilo se da je Parizu te
noći bilo suđeno da pruži najznamenitije primjere služinjske vjernosti.
Vojvoda de Giz je mogao do mile volje prijetiti u najčišćem saksonskom narječju,
Henrik d'Anžu je mogao do mile volje nuđati kesu punu zlata, Karlo je mogao do mile volje
objašnjavati idući čak dotle da za sebe tvrdi da je poručnik stražarske ophodnje, valjani
Nijemac se nije obazirao ni na objašnjavanje ni na ponude, ni na prijetnje. Videći da ostaju
uporni, i to na način koji je postajao nepodnošljiv, on proturi među željezne šipke gornji
kraj nekakve arkebuze, na koju demonstraciju se trojica od četvorice posjetilaca samo
nasmijaše (dok se Henrik Navarski držao po strani kao da ga ta stvar uopće ne zanima),
obzirom na to da je to oružje, budući da se među šipkama nije moglo pokretati ustranu,
moglo biti pogibeljno samo za nekog slijepca koji bi mu se postavio sučelice.
Vidjevši da se vratar nije dao hi zaplašiti, ni podmititi, ni ganuti, vojvoda de Giz se
pričini kao da je sa svojim pratiocima otišao. Međutim, nije se povukao zadugo. Na uglu
ulice Sent-Antoan našao je ono što je tražio; bijaše to kamen, nalik na kamenje što su ga tri
hiljade godina ranije pokretali Ajant, Telamon i Diomed. Vojvoda ga natovari na svoje rame i
vrati se, davši svojim drugovima znak da pođu za njim. Upravo u istom tom trenutku je
pazikuća, koji je vidio da su se ti ljudi za koje je držao da su zlikovci udaljili, opet zatvorio
vrata, ne stigavši, međutim, još namaknuti zasune. Vojvoda de Giz iskoristi taj trenutak; baš
kao neki živi katapult izbaci kamen o vrata. Brava se razleti, raznijevši i dio zida u kojem je
bila pričvršćena. Vrata se otvorile i srušiše Nijemca koji padajući strahovito krikne,
upućujući na taj način upozorenje posadi, koja bi se, da nije bilo tog krika, našla u velikoj
opasnosti da bude zaskočena.
Upravo u istom tom času de La Mol je sa Margeritom prevodio jednu Teokritovu
idilu, a Kokona je pak, pod izgovorom da je i on također Grk, ispijao sa Henrijetom svu silu
sirakužanskog vina.
I znanstveni i bakhovski razgovor budu silovito prekinuti.
Utrnuti svijeće, otvoriti prozore, izjuriti na balkon, razaznati u mraku četvoricu
muškaraca, pobacati im na glavu sve predmete što su im dospjeli pod ruke, upriličiti
strahovitu buku pljoštimičnim udarcima mačem koji su zahvaćali samo vanjski zid, eto, to
bijahu poslovi kojima se smjesta pozabaviše de La Mol i Kokona. Karlo, najogorčeniji među
opsjedačima, dobije na pleća jedan srebreni vrč, vojvoda od Anžua jednu zdjelu koja je
sadržavala kompot od naranči i limunova, a vojvoda de Giz pak jedan srneći but.
Henrik nije dobio ništa. On je potiho ispitivao vratara, kojeg gospodin de Giz bijaše
privezao o vrata, i koji je odgovarao svojim vječitim:
- Ich verstehen nicht!
Žene su bodrile opsjedane muškarce i dodavale im predmete koji su letjeli dolje
jedan za drugim poput tuče.
- Smrt i prokletstvo! - poviče Karlo IX dobivši na glavu jednu tapeciranu stoličicu
koja mu natuče šešir sve do nosa. - Neka mi se požure otvoriti, ili ću sve njih tamo gore dati
~ 271 ~
Bosnaunited
 BU&CW

povješati!
- Moj brat! - šapne Margerita potiho de La Molu.
- Kralj! - došapne ovaj Henrijeti.
- Kralj! - došapne pak ova Kokonau, koji je dovlačio k prozoru jednu drvenu škrinju i
koji je pregnuo za tim da zatre vojvodu de Giza na koga se, i ne prepoznavši ga, ponaosob
okomio. - Kralj je dolje, kažem vam!
Kokona ispusti škrinju i pogleda iznenađeno.
- Kralj?! - upita.
- Da, kralj!
- Tad se povlačim!
- Jest, a i de La Mol i Margerita upravo su već otišli! Dođite!
- A kuda?
- Dođite, kažem vam!
I dohvativši ga za ruku, Henrijeta povuče Kokona-a kroz tajna vrata koja su vodila u
pokrajnju kuću.
Pošto su zaključali za sobom vrata, svo četvoro pobjegoše kroz izlaz koji je vodio na
ulicu Tizon.
- Hm, hm, - promrmlja Karlo - čini mi se da se posada predaje.
Pričekaše nekoliko minuta, ali do opsjedača ne dopre nikakav šum.
- Spremaju neko lukavstvo! - reče vojvoda de Giz.
- Prije će biti da su prepoznali glas moga brata i da su izvjetrili! - dobaci vojvoda od
Anžua.
- Ipak će morati da prođu ovuda! - reče Karlo.
- Da! - otpovrne vojvoda od Anžua - Ukoliko kuća nema dva izlaza!
- Rođače - reče kralj - uzmite ponovo svoj kamen i učinite sa onim drugim vratima
isto kao što ste učinili sa ovima ovdje!
Vojvoda je smatrao da je nepotrebno da se pribjegava takvim sredstvima, a budući
da je primijetio da su ona druga vrata manje čvrsta negoli ova prva, on ih razvali
jednostavnim udarcem noge.
- Baklje! Baklje amo! - vikne kralj.
Sluge pristupiše bliže. Baklje bijahu ugašene, no oni su uza se imali sve što bijaše
potrebno da se ponovo upale. Karlo IX dohvati jednu baklju, a drugu dade vojvodi od Anžua.
Kao prvi krene vojvoda de Giz, sa mačem u ruci.
Na kraju povorke stupao je Henrik.
Tako stigoše na prvi kat.
U trpezariji bijaše poslužena, ili bolje reći, raspremljena večera, jer baš je večera bila
najviše poslužila za gađanje iz prozora. Svjećnjaci bijahu prevaljeni, pokućstvo isprevrnuto,
a sve suđe, koje nije bilo od srebra, u paramparčadi.
Prijeđoše u salon. Ni ondje ne naiđoše na više obavještenja o identitetu osoba negoli

~ 272 ~
Bosnaunited
 BU&CW

u prvoj prostoriji. Grčke i latinske knjige, nekoliko muzičkih instrumenata - to je bilo sve što
su našli. Spavaonica je kazivala još manje. Jedna noćna luč gorjela je u kugli od alabastra
koja je visila sa stropa. No činilo se da nitko ne bijaše ni ulazio u tu prostoriju.
- Postoji još jedan izlaz! - reče kralj.
- To je vjerojatno! - potvrdi vojvoda od Anžua
- Ali gdje je? - upita vojvoda de Giz. Stadoše tražiti na sve strane, ali ga ne nađoše.
- Gdje je pazikuća? - upita kralj.
- Privezao sam ga za rešetku! - odgovori vojvoda de Giz.
- Ispitajte ga, rođače!
- Neće htjeti da odgovora!
- Pa užgat ćemo mu malu oštru vatricu pod nogama - reče kralj smijući se - i morat će
progovoriti.
Henrik pogleda hitro kroz prozor.
- Njega više nema! - reče.
- Tko ga je odvezao? - upita naglo vojvoda de Giz.
- Prokletstvo! - vikne kralj. - I opet nećemo ništa saznati!
- Stvarno! - dobaci Henrik. - I sami vidite, Sire, da nema nikakvih dokaza da su moja
žena i šurjakinja gospodina de Giza bile u ovoj kući!
- To je istina! - reče Karlo. - Sveto pismo nas uči da postoje tri stvari koje ne
ostavljaju traga: ptica u zraku, riba u vodi i žena... ne, zabunio sam se!... muškarac kod...
- Dakle, - prekine ga Henrik - najbolje što možemo učiniti...
- Da! - upadne Karlo - Da se pozabavimo... ja sa svojom modricom, vi d'Anžu da sa
sebe obrišete svoj sirup od naranči, a vi, de Giz, pak da uklonite svoju mast od pečenke!
I potom izađoše i ne potrudivši se da opet zatvore vrata.
Stigavši u ulicu Sent-Antoan, kralj se obrati vojvodi od Anžua i vojvodi de Gizu.
- Kamo ste namjerili, gospodo? - upita.
- Sire, mi idemo k Nantujeu (Nantouillet) koji nas očekuje na večeru... mojeg rođaka
od Lotaringije i mene. Hoće li nam se Vaše Veličanstvo pridružiti?
- Ne, hvala! Mi idemo na suprotnu stranu. Želite li jednoga od mojih bakljonoša?
- Veoma smo vam zahvalni, Sire! - reče brzo vojvoda od Anžua.
- U redu!... On se plaši da za njim ne pošaljem uhodu! - šane Karlo na uho kralju
Navare. A onda reče poduhvativši ovog potonjeg pod ruku: - Dođi, moj Henriče! Noćas te
pozivam na večeru!
- Znači da se ne vraćamo u Luvr? - upita Henrik.
- Ne, kažem ti, trostruki tvrdoglavče! Hajde sa mnom, kad ti kažem da dođeš! Hajde!
I odvuče Henrika ulicom Žofroa-Lasnije (Geoffroy-Lasnier).

~ 273 ~
Bosnaunited
 BU&CW

5.

ANAGRAM

Iz sredine ulice Žofroa-Lasnije odvajala se ulica Garnje-sir-l'o (Garnier-sur-l'Eau) a

na kraju ulice Garnje-sir-l'o prostirala se ulijevo i udesno ulica de Bar (des Barres).
Ondje, nekoliko koraka prema ulici Mortelen, nalazila se s desne strane jedna mala
odvojena kućica sa vrtom koji bijaše zatvoren visokim zidovima i u koji su vodila samo
jedna ispunjena vrata.
Karlo izvadi iz svojeg džepa jedan ključ, otvori vrata koja smjesta popustiše, budući
da su bila samo zaključana. Potom, propustiše unutra Henrika i slugu koji je nosio baklju,
opet ih za sobom zaključa.
Jedan jedini mali prozor bijaše osvijetljen. Karlo ga pokaže prstom Henriku i
nasmiješi se.
- Sire, ne shvaćam! - reče ovaj.
- Svatit ćeš već, Henriče!
Kralj Navare začuđeno pogleda Karla. Njegov glas i njegovo lice bijahu poprimili
izražaj blagosti koji je bio toliko drukčiji od uobičajenog karaktera njegove fizionomije, da
ga Henrik naprosto nije prepoznavao.
- Henriče moj - reče mu kralj - rekao sam ti da izlazeći iz Luvra izlazim iz pakla... A
kada ulazim ovamo, ulazim u raj!
- Sire - odgovori Henrik - sretan sam što me Vaše Veličanstvo smatra dostojnim da
me pozove da pođem skupa, s njim na putovanje u nebo!
- Staza do tamo je uska, - doda kralj zaputivšl se na jedno malo stubište - no to je radi
toga kako na toj usporedbi ne bi ništa nedostajalo.
- A tko je anđeo koji čuva ulaz u vaš Eden, Sire?
- Vidjet ćeš! - odgovori Karlo IX.
I dajući Henriku znak da pođe za njim bez buke, otvori jedna vrata, zatim još jedna i
zaustavi se na pragu.
- Gledaj! - reče.
Henrik priđe bliže, i njegov pogled osta prikovan za jedan od najljupkijih prizora što
ih je igda vidio.
Bijaše to jedna žena od približno osamnaest do devetnaest godina koja je spavala
glave položene na dno jednog dječjeg krevetića, držeći objim svojim rukama priljubljene o
svoje, usne nožice uspavanog djeteta, a njezina dugačka valovita kosa spuštala joj se niz
ramena poput nekog zlatnog vodopada.
Èovjek bi bio rekao da je to neka Albahova slika što prikazuje Djevicu sa djetetom
~ 274 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Isusom.
- Oh, Sire, - upita kralj Navare - tko je taj ljupki stvor?
- Anđeo mojeg raja, moj Henriče! Jedini koji me voli samo zbog mene!
Henrik se osmjehne.
- Da, zbog mene! - ponovi Karlo. - Jer, ona me je voljela još i prije negoli je znala da
sam kralj!
- A otkuda to zna?
- E pa, otkuda to ,zna - odgovori Karlo sa jednim uzdahom koji je svjedočio o tome da
mu je to krvavo kraljevanje bivalo poneki put tegobno - otkako to zna, ona me još uvijek
voli. Eto, prosudi!
Kralj se posve lagano približi i poljubi rascvjetali obraz mlade žene lako kao što pčela
dotiče ljiljanov cvijet.
Mlada se žena ipak probudi.
- Karlo! - šapne otvarajući oči.
- Vidiš li, ona me naziva »Karlo« ... Kraljica kaže »Sire«.
- On! - usklikne mlada žena. - Vi niste sami, moj kralju!
- Ne, dobra moja Marijo. Htio sam ti dovesti jednog drugog kralja, koji je. sretniji od
mene, jer nema krune, koji je nesretniji od mene, jer nema jedne Marije Tuše (Touchet). Bog
daje naknadu za sve.
- Sire, to je kralj Navare? - upita Marija.
- On je to, dijete moje. Priđi bliže, Henriče! Kralj Navare priđe bliže. Karlo dohvati
njegovu
desnu ruku.
- Pogledaj ovu ruku, Marijo! To je ruka jednog dobrog brata i iskrenog prijatelja. Da
nije bilo te ruke, vidiš...
- Što, Sire?
- E pa, da nije bilo te ruke, Marijo, danas naše dijete više ne bi imalo oca!
Marija krikne, padne na koljena, zgrabi Henrikovu ruku i poljubi je.
- Tako valja, Marijo, tako valja! - reče Karlo.
- A što ste učinili da bi mu se zahvalili, Sire?
- Vratio sam mu milo za drago! Henrik ga začuđeno pogleda.
- Jednoga ćeš dana saznati što sam time htio reći, Henriče moj. A sada, dođi da vidiš!
I pristupi krevetu gdje je dijete svejednako spavalo.
- Eh - reče - kad bi ovaj krupni dječak spavao u Luvru umjesto što spava ovdje u ovoj
malenoj kućici u ulici de Bar, to bi izmijenilo mnogo štošta u sadašnjosti, a možda i u
budućnosti!\'7b9\'7d
- Sire - reče Marija - neka oprosti Vaše Veličanstvo, ali ja više volim da spava ovdje!
Tako spava bolje!
- Ne ometajmo mu dakle san! - reče kralj. - Tako je lijepo spavati kada se ništa ne

~ 275 ~
Bosnaunited
 BU&CW

sanja!
- E pa onda, Sire... - dobaci Marija pokazavši rukom na jedna vrata što su vodila iz te
sobe.
- Da, u pravu si, Marijo - reče Karlo - hajdemo na večeru!
- Karlo moj ljubljeni, - poče Marija - zamolit ćete kralja svojeg brata da me izvini, zar
ne?
- A zbog čega?
- Zbog toga što sam otpustila našu poslugu, Sire! - nastavi Marija obraćajući se kralju
Navare - morate znati da Karlo želi da ga jedino ja poslužujem.
- Trista mu! - klikne Henrik. - To rado vjerujem!
Dvojica muškaraca prijeđoše u trpezariju, a majka pak, uznemirena i brižna, pokrije
jednom toplom tkaninom maloga Karla koji se, zahvaljujući zdravom dječjem snu što ga je
želio njegov otac, nije ni probudio.
Marija im se zatim priključi.
- Prostrto je samo za dvije osobe! - primijeti kralj.
- Dozvolite da ja poslužujem Vaša Veličanstva! - reče Marija.
- Evo! - dobaci Karlo - ti mi donosiš nesreću, Henriče!
- Zar ne primjećuješ?
- Kako to, Sire?
- Oprosti, Karlo, oprosti! - klikne Marija.
- Opraštam ti, ali sjedni ovdje pokraj mene, između nas dvojice!
Ona donese još jedan pribor za jelo, sjedne između dvojice kraljeva i stane ih
posluživati.
- Pokoravam se! - odgovori Marija.
- Zar ne, Henriče moj - primijeti Karlo - da je dobro kad čovjek ima na tom svijetu
jedno mjesto gdje se može usuditi da jede i da pije, nemajući potrebe da mu netko prije
njega kuša njegovo meso i njegovo vino?
- Sire, - reče Henrik smješkajući se i odgovarajući tim smiješkom zapravo na vječito
strahovanje svojeg duha - vjerujte mi da vašu sreću umijem cijeniti više no itko!
- A objasni joj i to, Henriče, da, kako bismo ostali ovako sretni, ne treba da se miješa u
politiku, a prije svega da ne treba da se upozna sa mojom majkom!
- Zaista, kraljica Katarina ljubi Vaše Veličanstvo toliko strasno da bi možda mogla
postati ljubomorna na svaku drugu ljubav! - otpovrne Henrik našavši u tom okolišanju
način da izbjegne kraljevoj opasnoj povjerljivosti.
- Marijo - reče kralj - predstavljam ti najoštrouminjeg i najproduhovljenijeg čovjeka
što ga poznajem. Vidiš, na dvoru, a to nije mala stvar, on je nasamario sve njih! Jedino ja sam
možda progledao, ne kažem njegovo srce, ali bar njegov duh!
- Sire - upadne Henrik - meni je krivo što, preuveličavajući jedno, kao što to činite,
ujedno sumnjate u ono drugo!
- Ništa ja ne preuveličavam, Henriče moj - reče kralj - uostalom, svijet će te jednog
~ 276 ~
Bosnaunited
 BU&CW

dana upoznati!
A potom se obrati mladoj ženi.
- On osobito umije sastavljati anagrame koji ushićuju. Keci mu da načini jedan iz
tvojeg imena, i jamčim ti da će ga načiniti!
- Oh, što hoćete da se nađe u imenu jedne uboge djevojke kakva sam ja! Kakva li
ljupka misao može proizaći iz tog sklopa slova kojim je slučaj napisao ime Marije Tuše?
- Eh, anagram toga imena je i odviše lagan, Sire - reče Henrik - i nemam neke
naročito velike, zasluge zbog toga što sam ga našao!
- Ah, ah, već ga je napravio! - klikne Karlo. - Eto vidiš, Marijo!
Henrik izvadi iz džepa svojeg prsluka svoje pločice za pisanje, istrgne jednu od njih
te ispod imena »Marie Touchet« napiše: »Je charme tout« \'7b10\'7d
Potom pruži listić mladoj ženi.
- Stvarno! - usklikne ona, - to je nevjerojatno!
- Što je pronašao? - upita Karlo.
- Sire, ne usuđujem se da to ponovim!
- Sire - reče Henrik - ako se slovo »I« promijeni u »J« kao što je to običaj, tad se u
imenu »Marie Touchet« nalazi doslovce: »Je charme tout«.
- Stvarno! - klikne Karlo. - Slovo po slovo! Želim da to bude tvoje geslo, čuješ li,
Marijo! Još nikada jedno geslo nije bilo tako dobro zasluženo. Hvala ti, Henriče! Marijo,
poklonit ću ti ga ispisanog dijamantima!
Večera se završi. Sa crkve Notr-Dam odzvoni dva sata.
- A sada, - reče Karlo - u naknadu za njegov komplimenat, Marijo, dat ćeš mu jedan
naslonjač u kojem će moći odspavati do jutra... samo, što dalje od nas, jer on hrče da je
strahota! Zatim, ukoliko se budeš probudila prije mene, ti ćeš me probuditi, jer moramo biti
u šest sati ujutro kod Bastilje. Laku noć, Henriče! Smjesti se kako ti bude volja. Ali - doda
pristupivši kralju Navare i položivši mu ruku na rame - tako ti života... čuješ li me dobro,
Henriče? Tako ti života, ne izlazi odavde bez mene, a naročito, ne vraćaj se u Luvr!
Henrik je u onome što nije razumio ipak podozrijevao i previše toga, a da bi
propustio da posluša jednu takvu preporuku.
Karlo IX uđe u svoju spavaonicu, a Henrik se kao otvrdnuli brđanin smjesti na jedan
naslonjač, gdje ubrzo opravda mjeru opreza što ju je poduzeo njegov šurjak time što ga je od
sebe udaljio.
Idućeg jutra, u osvit zore, Karlo ga probudi. Kako je bio ostao odjeven, to mu nije
trebalo dugo da se dotjera. Kralj bijaše sretan i nasmiješen, kakvoga nikada nisu viđali u
Luvru. Sati što ih je provodio u toj malenoj kućici u ulici de Bar, bijahu sunčani sati.
Obojica prođoše još jednom kroz spavaonicu. Mlada žena je spavala u svojoj postelji,
dijete je spavalo u svojoj zipki. Oboje se smiješilo u snu.
Karlo se načas zagleda u njih sa beskrajnom nježnošću. A onda se obrati kralju
Navare:
- Henriče moj - reče mu - ako bi se ikad dogodilo da saznaš kakvu uslugu sam ti noćas
učinio, i ako bi me zadesila nesreća, tad se sjeti toga djeteta koje počiva u ovoj zipki!
~ 277 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Potom ih oboje poljubi u čelo, ne dajući Henriku vremena da ga štogod pita.

- Do viđen ja, anđeli moji! - reče. I izađe.
Henrik pođe zamišljeno za njim.
Kod Bastilje su, pridržavajući konje, čekali na njih plemići sa kojima Karlo IX bijaše
urekao sastanak.
Karlo dade Henriku znak da zajaši, vine se i sam u sedlo, izađe parkom Arbalet
(Arbalete) i krene vanjskim bedemima.
- Kamo to idemo? - upita Henrik.
- Idemo da vidimo - odgovori Karlo - da li se vojvoda od Anžua vratio jedino zbog
gospođe de Konde, i nema li u tome srcu isto toliko častohleplja koliko i ljubavi, kao što
veoma sumnjam.
Henrik nije shvaćao ništa od toga objašnjenja. Krenuo je bez riječi za Karlom.
Stigavši do Marea (Marais), gdje se pod zaklonom utvrda nalazilo sve ono što se u
ono doba nazivalo predgrađem Sen-Loran (Saint-Laurent), Karlo pokaza Henriku kroz
sivkastu jutarnju izmaglicu neke ljude odjevene u prostrane kabanice i pokrivene krznenim
kapama koji su se približavali jašući ispred jednih teško natovarenih zastrtih teretnih kola.
Postepeno kako su dolazili bliže, ti su ljudi poprimali jasnije oblike, te se mogao razaznati
još jedan čovjek, ogrnut u dugačak smeđi plašt i čela zasjenjena šeširom po francuskoj modi,
koji je jašući poput ostalih sa njima razgovarao.
- Hm, hm, - osmijehne se Karlo - to sam i očekivao!
- Eh, Sire - dobaci Henrik - ovaj konjanik sa smeđim plaštem... ja se ne varam... to je
vojvoda od Anžua!
- On glavom! - potvrdi Karlo IX. - Skloni se malko, Henriče! Ne želim da nas vidi.
- Ali - upita Henrik - tko su ti ljudi sa sivkastim kabanicama i sa krznenim kapama? I
što ima u tim kolima?
- Ti ljudi - odgovori Karlo - to su poljski izaslanici, a u tim kolima je jedna kruna. A
sada - nastavi potjeravši svojeg konja galopom i krenuvši natrag put kapije Tampl - dođi,
Henriče! Vidio sam sve što sam htio vidjeti!

~ 278 ~
Bosnaunited
 BU&CW

6.

POVRATAK U LUVR

Morvel je prenesen svojoj kući. Ona odahnu jer je već bila skoro ponoć. Uzbuđenje je
još uvjek bilo i odviše žestoko i odviše veliko. Taj mrski Henrik izmicao tim klopkama sa
lakoćom kao da stoji pod zaštitom neke nepobjedive sile, koju je Katarina tvrdoglavo
nazivala slučajem, ma da joj je na dnu srca jedan glas govorio da pravo ime te sile glasi
»usud«. Pomisao da će glasine o tom ponovnom pokušaju, koje će se proširiti po Luvru i
izvan Luvra, uliti Henriku i hugenotima još veće povjerenje u budućnost, ispunjavala ju je
ogorčenjem, a da joj je toga časa slučaj, protiv kojeg se tako neuspješno borila, izručio
njezinog neprijatelja, ona bi sigurno pomoću svojeg malog firentinskog bodeža, što ga je
nosila za pašom, bila izigrala tu kobnu neminovnost koja je kralju Navare toliko išla u prilog.
Ti noćni sati, ti sati tako polagani za onoga koji čeka i bdije, otkucavali su dakle jedan
za drugim, a da Katarina nije uzmogla sklopiti oka. Čitav jedan svijet novih planova odvijao
se tokom tih noćnih satiju u njezinom duhu punom priviđenja. Naposljetku, u osvit dana,
ona ustane, odjene se posve sama i uputi se u odaje Karla IX.
Navikla da je viđa ulaziti k kralju u svako doba dana i noći, straža je propusti. Ona
dakle prođe predsobljem i stigne do kabineta za oružje. Tamo, međutim, zatekne Karlovu
dojkinju koja je bdjela.
- Moj sin? - upita kraljica,
- Gospođo, on je zabranio da se u njegovu sobu ulazi prije osam sati.
- Ta zabrana se ne tiče mene, dojkinjo!
- Ona važi za sve, gospođo! Katarina se osmjehne.
- Da, dobro mi je poznato - doda dojkinja - dobro mi je poznato da nitko ovdje nema
prava da postavlja zapreke Vašem Veličanstvu... Ja vas dakle zaklinjem, gospođo, da uslišate
molbu jedne uboge žene i da ne produžite dalje!
- Dojkinjo, treba da govorim sa svojim sinom!
- Gospođo, otvorit ću vrata jedino na izričitu zapovjed Vašeg Veličanstva!
- Otvori, dojkinjo! - reče Katarina. - Ja to hoću!
Začuvši ton toga glasa koga su u Luvru poštovali više, a prije svega, koga su se bojali
više negoli i samog Karlovog glasa, dojkinja pruži Katarini ključ, no Katarini on nije bio
potreban. Ona izvadi iz svojeg džepa ključ koji je otvarao vrata njezinih odaja, i ta vrata
popustiše pod njezinim pritiskom.
Prostorija bijaše prazna, Karlov ležaj netaknut, a njegov hrt Akteon, koji je ležao na
medvjeđem krznu rasprostrtom do podnožja njegove postelje, ustane i priđe da poliže
Katarinine ruke što bijahu kao iz bijelokosti.
- Ah! - promrmlja kraljica-majka nabirući obrve - on je izašao! Pričekat ću na nj!
~ 279 ~
Bosnaunited
 BU&CW

I pođe da sjedne, zamišljena, mrka i sabrana, do prozora koji je gledao na dvorište

Luvra i sa kojeg se mogao vidjeti ulaz u glavnu stražarnicu.
Sjedila je tako već dva sata, nepomična i blijeda poput nekog mramornog kipa, kadli
napokon ugleda kako se u Luvr vraća četa jahača, na čijem čelu prepozna Karla IX i Henrika
Navarskog.
Tada shvati sve. Umjesto da sa njom raspravlja o uhićenju svojeg šurjaka, Karlo ga
bijaše izveo i na taj način spasio.
- Slijepče! Slijepče! Slijepče! - promrsi ona. I stane čekati.
Trenutak zatim u pokrajnjoj prostoriji, koja bijaše kabinet za oružje, odjeknuše
koraci.
- Pa, Sire - reče Henrik - sada kad smo se, eto, vratili u Luvr, kažite mi zašto ste me
naveli da iz njega izađem i kakvu ste mi to uslugu učinili?
- Nipošto, nipošto, moj Henriče! - odgovori Karlo kroz smijeh. - Jednog ćeš to dana
možda saznati, ali trenutno to predstavlja tajnu! Znaj jedino da ćeš me zasad, po svoj
vjerojatnosti, stajati jedne grdne prepirke sa mojom materom!
Izgovorivši te riječi, Karlo zadigne zastor i nađe se licem u lice sa Katarinom.
Iza njega, ponad njegovih ramena, pojavi se zabrinuta i blijeda Bearnčeva glava.
- Ah, vi ste ovdje, gospođo! - reče Karlo IX mršteći obrve.
- Da, sine! - odgovori Katarina. - Imam da porazgovorim s vama.
- Sa mnom?
- S vama nasamo!
- Što ćemo! - dobaci Karlo okrenuvši se svojem šurjaku - budući da nije bilo načina da
se tome izbjegne, onda... što prije to bolje!
- Ja vas ostavljam, Sire! - reče Henrik.
- Da, da, ostavi nas! - otpovrne Karlo. - A budući da si katolik, Henriče, idi da saslušaš
misu u moju nakanu, a ja pak ostajem na propovijedi!
Henrik pozdravi i izađe.
Karlo IX predusretne pitanja što mu ih je njegova majka došla postaviti.
- E pa, gospođo - reče pokušavajući da stvar okrene na smijeh - bogami, vi čekate na
mene da biste me izgrdili, zar ne? Ja sam posve bogohulno upriličio da se vaš mali plan
izjalovi... Eh, strijela mu božja, ja, međutim, nisam mogao pustiti da se uhiti i odvede u
Bastilju čovjek koji mi je upravo netom spasao život! A isto tako nisam htio ni da se svađam
sa vama... Ja sam dobar sin! A osim toga doda posve tiho - dragi bog kažnjava djecu koja se
svađaju sa svojom majkom... kao što o tome svjedoči moj brat Franjo II!\'7b11\'7d
Oprostite mi dakle od srca a zatim priznajte da je šala bila dobra!
- Sire - reče Katarina - Vaše se Veličanstvo vara. Tu se ne radi ni o kakvoj šali!
- Kako da ne! Kako da ne! A na kraju ćete i sami prosuditi da je tako, ili neka me
odnese đavo!
- Sire, vi ste svojim postupkom skrivili da se izjalovio čitav jedan plan koji je trebalo
da nas dovede do jednog velikog otkrića!

~ 280 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Pih! Jedan plan...! Ta zar ste vi, vi majko, u neprilici zbog jednog neuspjelog plana?!
Vi ćete stvoriti dvadeset drugih! A u tima... pa lijepo... a u tima, obećavam vam da ću vam
pomagati.
- Pa sve da mi i pomažete, sada je prekasno! Jer, on je upozoren i biti će na oprezu.
- Hajde - dobaci kralj - završimo već jednom! Što imate protiv malog Henrika?
- Imam protiv njega to da kuje zavjeru.
- Da, shvaćam, to je vaša vječita optužba. Ali, ne kuju li manje ili više svi neke zavjere
u tom čarobnom kraljevskom sjedištu što se zove Luvr?
- Ali, on ih kuje više no itko, a opasniji je utoliko više što to nitko i ne naslućuje.
- Vidi, vidi tog Lorencina (Lorenzino)! - dobaci Karlo.
- Slušajte - reče Katarina smrknuvši se pri tom imenu koje ju je podsjetilo na jednu
od najkrvavijih katastrofa firentinske povijesti - slušajte, postoji jedan način da mi dokažete
kako sam u krivu.
- Koji to, majko?
- Upitajte Henrika tko je noćas bio u njegovoj sobi.
- U njegovoj sobi... noćas?
- Da. A ako vam to bude rekao ...
- E pa?
- E pa, bit ću onda spremna priznati da sara se prevarila!
- Ali, ako je to, međutim, bila neka žena, mi ne možemo zahtijevati...
- Jedna žena?
- Da!
- Jedna žena da je ubila dvojicu momaka vaše garde i ranila možda smrtno gospođina
de Morvela!
- Hm, hm! - promrmlja kralj. - To postaje ozbiljno! Zar je bilo prolivene krvi?
- Trojica su ostala ležati na podu!
- A onaj koji ih je doveo u to stanje?
- Umaknuo je zdrav i čitav.
- Tako mi strijele božje! - klikne Karlo. - To je hrabar momak! U pravu ste, majko,
hoću da znam tko je to!
- E pa, unaprijed vam kažem, vi to nećete saznati, bar ne putem Henrika!
- A putem vas, majko? Taj čovjek nije pobjegao samo tako, a da nije ostavio neki
putokaz, a da se nije zapazila neka pojedinost njegove odjeće?
- Jedino su zamijetili veoma elegantni plašt trešnjeve boje u koji je bio umotan.
- Hm, hm, plašt trešnjeve boje... - reče Karlo - znam na dvoru samo jedan koji je
dovoljno napadan da bi tako upao u oči.
- Upravo tako! - potvrdi Katarina.
- E pa? - upita Karlo.
- E pa - odgovori Katarina - pričekajte me ovdje, sine, idem da vidim jesu li moja
~ 281 ~
Bosnaunited
 BU&CW

naređenja izvršena.
Katarina izađe, a Karlo osta sam te stane rastreseno šetati uzduž i poprijeko,
zviždukajući neki lovački napjev, držeći jednu ruku u svojem prsluku, dok mu je druga, koja
je visila, lizao njegov hrt svaki puta kad bi se zaustavio.
Što se pak tiče Henrika, on je izašao iz odaja svojeg šurjaka veoma uznemiren pa je,
umjesto da proslijedi običnim hodnikom, krenuo onim malim skrivenim stubištem o kome
je već nekoliko puta bila riječ i koje je vodilo na drugi kat.
Međutim, jedva što je prekoračio četiri stepenice, kadli na prvom zaokretu opazi
neku sjenku. On se zaustavi prinijevši ruku svojem bodežu. No ubrzo razazna jednu ženu, a
jedan ljupki glas čija mu boja bijaše tako bliska, reče mu zgrabivši ga za ruku:
- Slava budi bogu, Sire, evo ste živi i zdravi! Toliko sam za vas strahovala, ali, bog je
bez sumnje uslišio moju molitvu!
- Ta što se dogodilo? - upita Henrik.
- Saznat ćete kad se budete vratili u svoje odaje. Ne uznemiravajte se zbog Ortona, ja
sam ga prihvatila !
I mlada žena žurno siđe, sklanjajući se Henriku kao da ga je slučajno srela na
stubištu.
- Ala je to čudno! - reče Henrik sam sebi. - Ta što se dogodilo? Što se desilo Ortonu?
Nažalost, to pitanje nije mogla čuti gospođa de Sov, jer gospođa de Sov je već bila
daleko odmakla.
Na vrhu stubišta Henrik iznenada ugleda gdje se pojavljuje još jedna sjenka. No ovo
bijaše sjenka nekog muškarca.
- Pst! - šane taj muškarac.
- Ah, to ste vi, Franjo!
- Ne nazivajte me imenom!
- Ta što se dogodilo?
- Vratite se u svoje odaje i saznat ćete! A potom se iskradite na hodnik, pogledajte
dobro na sve strane ne motri li tkogod na vas, i uđite k meni. Vrata će biti samo prislonjena.
I nestane pak sa svoje strane stubištem poput onih utvara koje u kazalištu upadaju
kroz poklopna vrata.
- Trista mu! - promrmlja Bearnac. - Zagonetka se nastavlja... No budući da parola
glasi »u moje odaje«, pođimo onamo i vidjet ćemo!
Ipak, Henrik se uputi dalje ne bez uzbuđenja. On je posjedovao osjetljivost, to
praznovjerje mladosti. Na toj duši izjednačene površine kao u nekog ogledala sve se jasno i
bistro odražavalo, a sve što je maločas čuo, predskazivalo mu je neku nesreću.
Stigavši do vratiju svojih odaja, on osluhne. Unutra se nije čuo nikakav šum.
Uostalom, budući da mu je Šarlota rekla da se vrati kući, bilo je jasno da mu nije trebalo ičeg
da se plaši ulazeći u svoje odaje. On baci hitar pogled unaokolo po predsoblju. Ono bijaše
samotno, ali mu u njemu još ništa nije nagovještavalo kakve se stvari bijahu desile.
- Stvarno! - reče - Ortona nema ovdje! I prijeđe u sljedeću prostoriju.
Ovdje se sve objasni.
~ 282 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Usprkos vodi koju bijahu izlijevali u čitavim mlazevima, pod bijaše prošaran velikim
crvenim mrljama. Jedan komad pokućstva bijaše razbijen, zavjese na postelji pocijepane
udarcima mača, jedno venecijansko ogledalo bijaše smrskano uslijed udara jedne kugle, a
jedna raskrvarena ruka koja se bila oslonila o zid i koja je ostavila svoj stravični otisak,
nagoviještavala je da je ta nijema soba tada bila svjedok jednog okršaja na život i smrt.
Henrik uoči svojim smućenim pogledom sve te različite pojedinosti, prijeđe rukom
preko svog od znoja ovlaženog čela i promrmlja:
- Ah, sad shvaćam koju mi je to uslugu kralj učinio! Došli su da me mučki ubiju... i...
oh! De Mua! Što su učinili sa de Muaom? Bijednici! Bit će da su ga ubili!
Osjećajući isto takvu hitnu potrebu da sazna novosti kao što ju je pak vojvoda od
Alansona osjećao da mu ih saopći, Henrik, pošto je bacio još jedan posljednji sumorni
pogled na predmete što su ga okruživali, pohita napolje iz svojih odaja, stigne na hodnik,
uvjeri se da je doista sam, otvori odškrinuta vrata te, zatvorivši ih opet brižno za sobom,
uletje u odaje vojvode od Alansona
Vojvoda je čekao na njega u prvoj prostoriji. Zgrabi Henrika naglo za ruku i odvuče
ga, držeći prst na ustima, u jedan mali kabinet u tornjiću koji bijaše posvema odvojen i koji
je, prema tome, uslijed svojeg smještaja izmicao svakom uhođenju.
- Ah, brate moj - reče mu - kakve li strašne noći!
- Ta što se dogodilo? - upita Henrik.
- Htjeli su vas uhititi.
- Mene?
- Da, vas!
- A u vezi čega?
- Ne znam! Gdje ste bili?
- Kralj me je sinoć odveo sa sobom u grad.
- Tad je znao za to! - reče vojvoda od Alansona. - Ali, kad vi niste bili u svojim
odajama, tko je onda u njima bio?
- Ta zar je netko bio u mojim odajama? - upita Henrik kao da mu to nije bilo poznato.
- Da, neki muškarac. Kad sam začuo buku, potrčao sam da vam priskočim u pomoć,
ali bilo je prekasno.
- Čovjek je već bio uhićen? - upita tjeskobno Henrik.
- Ne. On je umaknuo, pošto je opasno ranio Morvela i ubio dvojicu momaka od garde.
- O, valjani de Mua! - usklikne Henrik.
- To je dakle bio de Mua? - upita živahno d'Alanson.
Henrik uvidje da je napravio pogrešku.
- Bar tako pretpostavljam! - reče. - Jer, bio sam sa njim urekao sastanak kako bi se sa
njim sporazumio o vašem bijegu i kako bih mu saopćio da sam vam prepustio sva svoja
prava na navarsko prijestolje.
- Dakle, ako je stvar izašla na vidjelo - reče vojvoda blijedeći - mi smo propali!
- Da, jer Morvel će govoriti.

~ 283 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Morvel je zadobio udarac mačem u grlo. Ja sam se raspitao kod kirurga koji ga
previja: tokom više od osam dana on još neće moći progovoriti ni jedne jedine riječi.
- Osam dana! To je više negoli će de Muau biti potrebno da se skloni u sigurnost!
- A napokon - reče vojvoda od Alansona - to može da bude i netko drugi negoli
gospodin de Mua.
- Mislite? - upita Henrik.
- Da. Taj čoviek je nestao veoma brzo, i vidjeli su jedino njegov plašt trešnieve boje.
- Doista! - potvrdi Henrik. - Plašt trešnjeve boje je prikladan za nekog ženskastog
gizdelina, a ne za vojnika. Nikome ne bi palo . na um da posumnja da je pod tim plaštem
trešnjeve boje bio de Mua.
- Ne! Ako bi se posumnjalo na nekog - reče vojvoda - prije bi to bio...
On zasta.
- Prije bi to bio gospodin de La Mol! - dovrši Henrik. - Svakako, jer sam i sam, videći
tog čovjeka kako bježi, bio načas u nedoumici.
- Bili ste u nedoumici? Doista, mogao bi to lako biti gospodin de La Mol.
- On ništa ne zna? - upita vojvoda od Alansona.
- Apsolutno ništa! U najmanju ruku, ništa važno.
- Brate moj - reče vojvoda - sada uistinu mislim da je to bio on!
- Dovraga! - klikne Henrik. - Ako je to bio on, to će pričiniti veliku neprijatnost
kraljici, koja za njega gaji prilično zanimanje!
- Zanimanje, kažete? - upita d'Alanson zaprepašteno.
- Svakako! Zar se ne sjećate, Franjo, da vam ga je preporučila upravo vaša sestra?
Tako je! - reče vojvoda muklim glasom. - A ja bih joj želio ugoditi... a za dokaz evo... iz
bojazni da ga njegov crveni plašt ne bi kompromitirao, ja sam se popeo u njegovu sobu i
donio taj plašt ovamo k sebi.
- Oh, oh! - klikne Henrik. - To je bilo dvostruko mudro. Sada bih se ne samo okladio,
već i prisegao da je to bio on!
- Čak i. pred sudom? - upita Franjo.
- Vjere mi, da! - odgovori Henrik. - Mora da je došao da mi prenese neku poruku od
Margsrite.
- Kad bih bio siguran da biste me potkrijepili svojim svjedočanstvom - reče d'Alanson
- gotovo da bih ga optužio.
- Kad biste ga optužili - otpovrne Henrik - mislim da shvaćate, brate moj, da vašu
optužbu ne bih opovrgao.
- Ali kraljica? - upita d'Alanson.
- Ah, da, kraljica!
- Valja saznati kako će ona postupiti!
- Preuzimam na sebe tu dužnost.
- Prokletstvo, brate! - klikne d'Alanson - Ona bi pogriješila kad bi opovrgnula naše
izjave, jer evo. taj mladić će tako utemeljiti blistav glas o svojem junaštvu, koji ga neće stati
~ 284 ~
Bosnaunited
 BU&CW

skupo, jer će ga kupiti na veresiju... Istina, on će onda moći ubrati zajedno kamate i glavnicu!
- Dovraga, što ćete! - priklopi Henrik. - U tom niskom svijetu ništa se ne dobiva
zabadava!
I, pozdravivši d'Alansona rukom i smiješkom, promoli oprezno glavu u hodnik.
Uvjerivši se da nitko ne motri na nj, hitro se iskrade i nestane u skrivenom stubištu koje je
vodilo k Margeriti.
Kraljica Navare pak sa svoje strane nije bila nimalo mirnija od svojega muža. Pohod
što ga te noći protiv nje i vojvotkinje de Never bijahu poduzeli kralj, vojvoda od Anžua,
vojvoda de Giz i Henrik, kojeg bijaše prepoznala, veoma ju je zabrinjavao. Bez sumnje, tamo
se nije zatekao nikakav dokaz koji bi je mogao kompromitirati, a pazikuća, kojeg su sa
rešetke bili odvezali de La Mol i Kokona, uvjeravao je da je uporno šutio. Ali, četiri. velmože
onakvog kova, kao što to bijahu oni kojima su se suprotstavila dvojica običnih plemića kao
de La Mol i Kokona, nisu sa svojeg puta skrenuli samo onako nasreću, i ne znajući zašto su
skrenuli. Margerita se dakle bijaše vratila kući u osvit dana, pošto je ostatak noći bila
provela kod vojvotkinje de Never. Bija je smjesta legla, ali nije mogla spavati i stresala se i
pri najmanjem šumu.
Posred tih tjeskoba začu kucanje na tajnim vratima. Pošto je putem Žijone saznala
tko je posjetilac, ona joj naredi da ga uvede.
Henrik zasta na vratima; ništa na njemu nije nagoviještalo povrijeđenog muža.
Njegov uobičajeni smiješak lebdio mu je na finim usnama, i nijedan mišić na njegovom licu
nije odavao strahovita uzbuđenja što ih je netom proživio.
Èinilo se da svojim pogledom ispituje Margeritu da bi saznao dozvoljava li mu da sa
njom ostane u četiri oka. Margerita shvati pogled svojeg muža i dade Žijoni znak da se
udalji.
- Gospođo - reče tada Henrik - poznato mi je koliko ste privrženi svojim prijateljima i
veoma se plašim da vam donosim jednu neprijatnu novost.
- Kakvu novost, gospod ne? - upita Margerita.
- Jedan od naših najdražih službenika nalazi se trenutno u veoma nezgodnom
položaju.
- Koji to?
- Onaj dragi grof de La Mol.
- Gospodin grof de La Mol u nezgodnom položaju! - A u vezi čega?
- U vezi noćašnje pustolovine.
Usprkos svojem samosavladavanju Margerita ne uzmogne zapriječiti da ne
porumeni. Napokon se s naporom savlada.
- Koje to pustolovine? - upita.
- Kako?! - klikne Henrik. - Zar niste, čuli svu tu buku koja se noćas podigla u Luvru?
- Nisam, gospodine.
- Oh, ja vam čestitam, gospođo! - reče Henrik sa dražesnom bezazlenošću. - To
dokazuje da imate izvrstan san!
- Pa, što se dakle desilo?
~ 285 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Desilo se da je naša dobra majka izdala gospodinu de Morvelu i šestorici njegovih

momaka nalog da me uhite.
- Vas, gospodine?! Vas?!
- Da, mene.
- A iz kojeg razloga?
- Ah, tko može navesti razloge jednog tako dubokog duha kao što je to duh naše
majke? Ja ih poštujem, ali ja ih ne znam.
- A vi niste bili kod kuće?
- Slučajno nisam, to je istina! Pogodili ste, gospođo. Ne, nisam bio kod kuće. Sinoć me
je kralj pozvao da mu činim društvo. Međutim, ako već ja nisam bio u svojim odajama, bio je
tamo netko drugi.
- A tko je bio taj drugi?
- Izgleda da je to bio gospodin grof de La Mol.
- Grof de La Mol! - klikne Margerita iznenađeno.
- Tako mi svih bogova, kakav li je veseljak taj mali Provansalac! - nastavi Henrik. -
Zamislite, on je ranio Morvela i ubio dvojicu momaka od garde!
- Ranio Morvela i ubio dvojicu momaka od garde ...? Nemoguće!
- Što? Vi sumnjate u njegovu hrabrost, gospođo?
- Ne, ali tvrdim da gospodin de La Mol nije mogao biti u vašim odajama!
- Zašto nije mogao biti u mojim odajama?
- Pa, jer... jer... poče smeteno Margerita - jer je bio negdje drugdje!
- Ah, ako može dokazati svoj alibi - dobaci Henrik onda je to nešto drugo! Reći će gdje
je bio, i sve će biti svršeno.
- Gdje je bio..? - ponovi naglo Margerita.
- Svakako! Današnji dan neće proći, a da on ne bude uhićen i ispitan, ali, nažalost,
budući da protiv njega postoje dokazi...
- Dokazi?! Kakvi dokazi?
- Čovjek, koji je upriličio tu ogorčenu odbranu, imao je plašt trešnjeve boje.
- Ali, nema samo gospodin de La Mol plašt trešnjeve boje... Poznajem još i jednog
drugog čovjeka koji ga ima.
- Svakako! I ja također... Ali, evo što će se dogoditi: ako u mojim odajama nije bio
gospodin de La Mol, onda je to bio onaj drugi čovjek koji kao i on ima plašt trešnjeve boje. A
znate li tko je taj drugi čovjek?
- Nebesa...
- Eto opasnosti! Vi ste je uočili baš kao i ja, gospođo, i vaše mi to uzbuđenje dokazuje.
Porazgovarajmo dakle sada kao dvije osobe koje govore o najtraženijoj stvari na svijetu... o
jednom prijestolu... o najskupocjenijem dobru... o životu! Ako bi de Mua bio uhićen, to bi nas
upropastilo...
- Da, shvaćam.
- ... dočim gospodin de La Mol ne dovodi nikog u nezgodan položaj... jedino, ukoliko
~ 286 ~
Bosnaunited
 BU&CW

ga možda ne smatrate kadrim da izmisli neku priču... na primjer da slučajno ustvrdi da je

bio u društvu nekih dama... ili... šta ja znam ...?
- Gospodine - reče Margerita - ako se samo toga plašite, budite bez brige, on to neće
reći!
- Kako?! - klikne Henrik. - Pa sve da i smrt bude cijena njegovoj šutnji?!
- On će šutjeti, gospodine.
- Vi ste u to sigurni?
- Jamčim za to!
- Onda je sve u najboljem redu! - reče Henrik ustajući.
- Vi odlazite, gospodine? - upita živahno Margerita.
- Oh, bogo moj, da! To je sve što sam imao da vam kažem.
- I vi sada idete ...
- ... da pokušam da sve nas izvučem iz te neprilike u koju nas je gurnuo taj đavolji
čovjek sa plaštem trešnjeve boje.
- Oh, bože moj, bože moj! Nevoljni mladić! - klikne bolno Margerita kršeći ruke.
- Zaista! - reče Henrik odlazeći. - Veoma je mio vitez-službenik taj dragi gospodin de
La Mol!

~ 287 ~
Bosnaunited
 BU&CW

7.

SVILENA UZICA KRALJICE-MAJKE

Karlo se bijaše vratio kući nasmijan i raspoložen za šalu. Međutim, nakon razgovora
od desetak minuta sa njegovom majkom, čovjek bi bio rekao da je ova njemu prepustila
svoje blijedilo i srdžbu, dok je sama preuzela radosno raspoloženje svojeg sina.
— Gospodin de La Mol... - mrmljao je Karlo - gospodin de La Mol... Valja pozvati
Hennka i vojvodu od Alansona! Henrika stoga što je taj mladić bio hugenot, a vojvodu od
Alansona pak stoga što je on u njegovoj službi.
- Pozovite ih ako hoćete, sine! Ništa nećete saznati! Henrik i Franjo su, plašim se,
povezani uzajamno i više negoli bi se to moglo pomišljati po vanjskom prividu. Ako bismo ih
ispitivali, to bi u njima pobudilo sumnje. Mislim da bi više vrijedilo polagano i sigurno
iskušavanje od nekoliko dana. Ako ostavite krivce da slobodno dišu, oni će se osmjeliti i
likovati i pružit će vam bolju priliku da postupite strogo. A tada ćemo saznati sve!
Karlo je hodao gore-dolje, neodlučan, grizući svoj gnjev kao što konj grize svoje
žvale, stišćući zgrčenom rukom svoje sumnjama probodeno srce.
- Ne, ne! - reče naposljetku. - Neću čekati! Vi ne znate što znači čekati ovako salijetan
utvarama, kao što sam to ja! Uostalom, ti gizdelini postaju svakog dana sve to drskiji; nisu li
se još noćas dvojica lovaca na suknje usudila da nam se suprotstave i da se dignu protiv
nas?!... Ako je gospodin de La Mol nedužan, u redu! Ali, neće mi biti krivo da saznam gdje je
gospodin de La Mol bio noćas, za vrijeme dok su u Luvru tukli moju gardu i dok su u ulici
Kloš-Perse tukli mene! Neka mi dakle potraže i dovedu vojvodu od Alansona, a zatim
Henrika. Želim da ih ispitam zasebno. Što se pak vas tiče, majko, vi možete ostati.
Katarina sjedne. Uz tako čvrst duh, kao što to bijaše njezin, svaki neprijatan događaj
mogao ju je, ispravljen njezinom moćnom rukom, dovesti do njezina cilja, ma koliko da se
naoko od njega odvajao. Iz svakog udarca proizilazi neki zvuk ili neka iskra: zvuk vodi, iskra
osvjetljava.
Vojvoda od Alansona uniđe. Njegov razgovor sa Henrikom bijaše ga pripravio na to
suočenje, i on je prema tome bio prilično miran.
Njegovi su odgovori bili veoma tačni i određeni. Budući da ga njegova majka bijaše
upozorila da ostane u svojim odajama, njemu su događaji ove noći bili potpuno nepoznati,
jedino je, budući da njegove odaje graniče na isti hodnik kao i odaje kralja Navare, isprva
mislio da čuje buku kao da se razvaljuju neka vrata, zatim psovke i ugledao je kako bježi
neki čovjek u plastu trešnjeve boje.
Karlo i njegova majka izmijeniše jedan pogled.
- U plastu trešrjave boje? - upita kralj.
- U plastu trešnjeve boje! - ponovi d'Alanson.
~ 288 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- A nije li vam taj plašt trešnjeve boje ulio neke sumnje na nekoga?
Vojvoda od Alansona skupi sve svoje snage kako bi slagao na što je moguće prirodniji
način.
- Na prvi pogled - reče - moram Vašem Veličanstvu priznati da mi se učinilo da
prepoznajem crveni plašt jednoga od mojih plemića.
- A kako se zove taj plemić?
- Gospodin de La Mol.
- Zašto gospodin de La Mol nije bio kraj vas kao što je to zahtijevala njegova dužnost?
- Bio sam mu dao dopust! - odgovori vojvoda.
- U redu! Idite! - reče Karlo.
- Vojvoda od Alansona se uputi prema vratima kroz koja bijaše ušao.
- Ne ovuda! - reče Karlo. - Izađite onuda! Karlo nije želio da se Franjo i Henrik sretnu.
On nije znao da su se već na trenutak vidjeli i da je taj trenutak bio dostatan da bi se dvojica
šurjaka sporazumila u pogledu svojih iskaza ...
Poslije d'Alansona na Karlov znak uniđe Henrik.
Henrik ne sačeka da ga Karlo počne ispitivati.
- Sire, - reče - Vaše je Veličanstvo dobro učinilo što je poslalo po mene, jer sam
upravo bio na tome da siđem kako bih od njega zatražio pravdu!
Karlo nabra obrve.
- Da, pravdu! - ponovi Henrik. - Počimam da postajem zahvalan Vašem Veličanstvu
na tome što me je sinoć povelo sa sobom! Jer, sada znam da mi je, povevši me sa sobom,
spasilo život... Ali, što sam skrivio, a da se nada mnom pokušavalo izvršiti mučko ubojstvo?
- Nije po srijedi bilo ubojstvo! - reče naglo Katarina - radilo se o uhićenju!
- Pa dobro, neka bude? - reče Henrik. - Kakav sam zločin počinio, pa da budem
uhićen? Ako sam kriv, tad sam to jutros isto toliko kao i sinoć! Navedite mi moj zločin, Sire!
Karlo pogleda svoju majku, sav u neprilici zbog odgovora što mu ga je valjalo dati.
- Sine, - reče Katarina - vi primate kod sebe sumnjive osobe!
- Dobro, - dobaci Henrik - a te me sumnjive osobe kompromitiraju, zar ne, gospođo?
- Da, Henriče.
- Imenujte mi ih! Imenujte mi ih! Koje su to osobe? Suočite me sa njima!
- Stvarno! - reče Karlo. - Henrik ima prava da zahtjeva razjašnjenje!
- A ja ga i zahtijevam! - upadne Henrik koji je, osjećajući nadmenost svojeg položaja,
htio iz toga izvući prednost. - Ja ga zahtijevam od svojeg dobrog brata Karla i od svoje dobre
majke Katarine. Od svojeg vjenčanja sa Margeritom naovamo, zar se nisam ponašao kao
dobar suprug? Pitajte Margeritu! Kao dobar katolik? Pitajte mojeg ispovjednika! Kao dobar
rođak? Pitajte sve one koji su prisustvovali jučerašnjem lovu!
- Da, to je istina, moj Henriče! - reče kralj. - Ali, što ćeš! Tvrde da kuješ zavjeru!
- Protiv koga?
- Protiv mene!

~ 289 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Sire, da sam kovao zavjeru protiv vas, trebalo je samo da događajima pustim
slobodan tok onda kada se vaš konj, budući da mu je noga bila smrskana, nije mogao podići i
kad je na Vaše Veličanstvo jurnuo pobješnjeli vepar.
- Eh, do sto paklenih vragova, majko, znate li da je on u pravu?!
- Ali, napokon, tko je to noćas bio kod vas? - upita Katarina.
- Gospođo, - otpovrne Henrik - u vremenima kada se tako malo njih usuđuje
odgovarati čak i za same sebe, ja nikako ne bih odgovarao za druge. Ja sam napustio svoje
odaje u sedam sati uveče. U deset sati me je moj brat Karlo poveo sa sobom i sa njim sam
ostao čitavu noć. Ja nisam mogao biti sa Njegovim Veličanstvom i istovremeno znati što se
dešava u mojim odajama!
- Ali - primijeti Katarina - uza sve to ipak je istina da je jedan vaš čovjek ubio dvojicu
momaka od garde Njegova Veličanstva i ranio gospodina de Morvela!
- Jedan moj čovjek? - upita Henrik. - Koji je to bio čovjek. Imenujte mi ga!
- Svi optužuju gospodina de La Mola.
- Gospodin de La Mol nije u mojoj službi, gospođo. Gospodin de La Mol je u službi
gospodina vojvode od Alansona, kojemu ga je preporučila vaša kći.
- Ali, napokon - upita Karlo - da li je kod tebe bio gospodin de La Mol, Henriče?
- Otkud hoćete da to znam, Sire? Ja ne kažem ni da ni ne... Gospodin de La Mol je
veoma uslužan kavalir i posve odan kraljici Navare. On mi često donosi poruke bilo od
Margerite kojoj je zahvalan nsij tome što ga je preporučila gospodinu vojvodi od Alansona,
bilo pak od samog gospodina vojvode. Ne mogu ustvrditi da to nije bio gospodin de La Mol.
- Bio je to on! - reče Katarina. - Prepoznali su njegov crveni plašt.
- Gospodin de La Mol, znači ima crveni plašt?
- Da.
- A čovjek koji je tako dobro udesio moja dva momka od garde i gospodina de
Morvela...
- … imao je crveni plašt? - upita Henrik.
- Upravo tako! - odgovori Karlo.
- Nemam na to što da kažem! - reče Bearnac. - No u tom slučaju, čini mi se, umjesto
što ste dali pozvati mene, mene koji uopće nisam bio kod kuće, trebalo je da ispitate
gospodina de La Mola koji je, kao što kažete, bio u mojim odajama. Samo - doda Henrik -
moram Vašem Veličanstvu napomenuti jednu stvar.
- Što to?
- Da sam se ja, vidjevši jedan nalog potpisan od mojeg kralja, branio umjesto da se
tom nalogu pokorim, ja bih bio kriv i zasluživao bih sve moguće kazne. Ali, to nisam bio ja,
već neki neznanac kojeg se nalog nije nimalo ticao. Htjeli su ga nepravedno uhititi, i on se
branio, branio čak i odviše uspješno, ali bio je u svojem pravu!
- Ali... - promrmlja Katarina.
- Gospođo, - upadne Henrik - da li je u nalogu stajalo da me valja uhititi?
- Da! - odgovori Katarina. - A potpisalo ga je samo Njegovo Veličanstvo!

~ 290 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ali, da li je među ostalim u njemu stajalo i to da se, ukoliko ne bi zatekli mene, uhiti
onaj kojeg bi zatekli umjesto mene?
- Ne! - odgovori Katarina.
- E pa lijepo! - reče Henrik. - Ukoliko se ne dokaže da kujem zavjere, i da ih čovjek,
koji je bio u mojim odajama, kuje zajedno sa mnom... taj je čovjek nevin!
Potom se obrati Karlu IX:
- Sire - nastavi - ja neću napuštati Luvr. Pripravan sam čak i da se na jednu jedinu
riječ Vašeg Veličanstva uputim u bilo koji državni zatvor kojeg će Vašem Veličanstvu biti po
volji odrediti mi. Ali, sve dok se ne dokaže suprotno, ja imam prava da se smatram i smatrat
ću se najvjernijim slugom, podanikom i bratom Vašeg Veličanstva!
Izgovorivši ovo, Henrik pozdravi Karla sa dostojanstvom kojeg u njega još ne bijahu
vidjeli i povuče se.
- Bravo, Henriče! - usklikne Karlo kad je kralj Navare izašao.
- »Bravo« za to što nas je potukao?! - upita Katarina.
- A zašto mu ne bih odao priznanje? Kada zajedno vježbamo mačevanje, i kada me
uspije taknuti rapirom, zar mu isto tako ne kažem »bravo«? Majko, vi griješite što tako
prezire te toga momka!
- Sine moj - reče Katarina stežući Karlovu ruku - ja ga ne prezirem, ja ga se strašim!
- E pa, u krivu ste, majko! Henrik mi je prijatelj, a kao što je i rekao da je protiv mene
kovao zavjeru trebalo mu je samo da pusti vepra s milom voljom!
- Jest! - dobaci Katarina. - Tako da kraljem Francuske postane vojvoda od Anžua,
njegov osobni neprijatelj?!
- Majko svejedno je iz kojeg povoda mi je Henrik spasio život, tek ima tu jedna
činjenica, a ta činjenica jest da mi ga je spasio! I, do svih paklenih vragova, ne želim da ga se
kinji! A što se pak gospodina de La Mola tiče, e pa, sporazumjet ću se sa svojim bratom
d'Alansonom, u čijoj je službi.
Na taj način je Karlo IX naznačio svojoj majci da je otpušta. Ona se povuče
pokušavajući da poda izvjesnu okosnicu svojim nestalnim sumnjama.
Gospodin de La Mol uslijed svoje male važnosti nije odgovarao njezinim potrebama.
Vrativši se u svoje odaje, Katarina zatekne Margeritu koja je na nju čekala,
- Aj, aj - reče ona - vi ste to, kćeri moja! Sinoć sam bila poslala po vas.
- Znam, gospođo. Međutim, bila sam izašla.
- A jutros?
- Jutros, gospođo, dolazim da unozorim Vaše Veličanstvo da je na putu da počini
jednu veliku nepravdu.
- Kakvu nepravdu?
- Vi ćete dati uhapsiti gospodina grofa de La Mola?
- Vi se varate, kćeri moja! Ja nikoga ne dajem hapsiti. Kralj je onaj koji daje hapsiti, a
ne ja!
- Nemojmo se igrati riječima, gospođo kad su okolnosti ozbiljne! Uhitit će gospodina

~ 291 ~
Bosnaunited
 BU&CW

de La Mola, zar ne?

- Vjerojatno!
- Pod optužbom da se noćas nalazio u spavaonici kralja Navare i da je ubio dvojicu
momaka od garde i ranio gospodina de Morvela?
- To je stvarno zločin što mu ga pripisuju.
- Pripisuju mu ga pogrešno, gospođo! - reče Margerita. - Gospodin de La Mol nije
kriv!
- Gospodin de La Mol nije kriv! - klikne Katarina poskočivši od radosti i naslućujući
da će iz toga što joj je Margerita netom rekla iskrsnuti neko svjetlo.
- Ne, on nije kriv! - ponovi Margerita. - On to i ne može biti, jer nije bio u kraljevim
odajama.
- A gdje je bio?
- Kod mene.
- Kod vas?
- Da, kod mene.
Katarina bijaše dužna da odgovori jednim poražavajućim pogledom na to priznanje
jedne francuske kraljevske princeze. Međutim, ona se zadovolji time da prekrsti ruke na
svojim grudima.
- I... - reče nakon jednog trenutka šutnje - ako bi gospodina de La Mola uhapsili, i ako
bi ga ispitivali...
- ... on bi rekao gdje je bio i sa kime je bio, majko! - dovrši Margerita, mada je bila
sigurna u suprotno.
- Kad je tako, u pravu ste, kćeri moja. Ne valja uhapsiti gospodina de La Mola.
Margerita se strese; učinilo joj se da je u načinu, kojim je njezina majka izgovorila te
riječi, bilo nekog tajanstvenog i strašnog značenja. Međutim, ona nije više imala što da kaže,
jer ono, što je maločas molila, bilo joj je uslišano.
- Ali - upita Katarina - ako u kraljevim odajama nije bio gospodin de La Mol, onda je
to dakle bio netko drugi?
Margerita posuti.
- A znate li tko je taj drugi, kćeri moja? - nastavi Katarina.
- Ne, majko! - odgovori Margerita nesigurnim glasom.
- De, de, nemojte biti samo polovično iskreni!
- Ponavljam vam, gospođo, da ne znam tko je to bio! - ponovi Margerita blijedeći i
protiv svoje volje.
- No, dobro, dobro! - reče Katarina naizgled ravnodušno - raspitat ćemo se... Idite,
kćeri moja! Smirite se! Vaša majka bdije nad vašom čašću!
Margerita izađe.
- Aj! - promrsi Katarina. - Udružuju se! Henrik i njegova žena su se sporazumjeli:
ukoliko žena bude nijema, muž će biti slijep... Aj, vrlo ste umješni, djeco moja, i mislite da ste
veoma jaki! Ali, vaša je snaga u vašem savezu, a ja ću vas skršiti jednog za drugim!...
~ 292 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Uostalom, doći će dan kada će Morvel moći govoriti ili pisati, izgovoriti jedrio ime ili
oblikovati šest slova, a toga dana saznat će se sve!... Da, ali u međuvremenu do toga dana
krivac će biti u sigurnosti! Najbolje će biti da ih razjedinimo smjesta!
I dosljedno tom rasuđivanju, Katarina se ponovo uputi u odaje svojeg sina, koga
zatekne u razgovoru sa vojvodom od Alansona.
- On, oh - reče Karlo IX mršteći obrve - vi ste to, majko?
- Zašto niste rekli »Već opet«? Ta riječ vam je bila u mislima, Karlo!
- Ono što mi je u mislima pripada samo meni, gospođo! - otpovrne kralj onim
osornim tonom što ga je ponekad znao poprimati čak i kad bi se obraćao samoj Katarini. -
Što hoćete od mene? Brže! Govorite!
- Pa lijepo! Vi ste bili u pravu, sine - reče Karlu - a vi, d'Alansone, bili ste u krivu.
- Glede čega? - upitaše oba brata.
- Nije gospodin de La Mol bio taj koji je bio u odajama kralja Navare.
- Hm, hm! - promrmlja Franjo problijedivsi.
- A tko je to onda bio? - upita Karlo.
- To još ne znamo, ali ćemo saznati kad Morvel bude mogao govoriti. Dakle, pustimo
tu stvar koja će se ubrzo rasvijetliti i vratimo se na gospodina de La Mola!
- E pa, što zamjeravate de La Molu, majko, kad nije bio u odajama kralja Navare?
- Ne, - odgovori Katarina, - on nije bio kod kralja, ali je bio kod... kraljice!
- Kod kraljice! - usklikne Karlo prasnuvši u nervozan smijeh.
- Kod kraljice! - promrmlja d'Alanson problijedivsi poput lješine.
- Ma ne, ma ne! - dobaci Karlo. - De Giz mi je rekao da je sreo Margeritinu nosiljku.
- Tako je! - reče Katarina. - Ona ima jednu kuću u gradu.
- U ulici Kloš-Perse! - poviče kralj.
- O, o, to je previše! - promrsi d'Alanson ukopavajući svoje nokte u meso na svojim
prsima. - A pritom ga je preporučila meni!
- Ah, sad sam se domislio! - reče kralj zastavši odjednom. - Znači da je on bio taj koji
se noćas branio protiv nas i koji mi je bacio srebrni vrč na glavu, taj bezočnik!
- Oh, da! - ponovi Franjo - Taj bezočnik!
- U pravu ste, djeco moja! - reče Katarina, a da naizgled nije shvaćala osjećaje koji su
poticali na te usklike svakog ponaosob od dvojice njezinih sinova. - U pravu ste, jer jedna
jedina indiskrecija toga plemića može prouzrokovati strahovit skandal i upropastiti jednu
francusku kraljevsku princezu! Za to je potreban samo trenutak pijanstva!
- Ili taštine! - doda Franjo.
- Svakako, svakako! - reče Karlo. - Međutim, mi tu stvar ne možemo predati u ruke
sudaca, osim, naravno, ukoliko Henrik ne pristane da podnese tužbu.
- Sine, - reče Katarina položivši ruku na Karlovo rame i stisnuvši ga na dovoljno
značajan način da bi obratila svu kraljevsku pozornost na ono što će predložiti - dobro
poslušajte što ću vam reći: posrijedi je zločin, a može nastati i skandal. Međutim, te vrste
prijestupa protiv kraljevskog veličanstva ne kažnjavaju se putem sudaca i putem krvnika.
~ 293 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Da ste obični plemić, ne bih imala čemu da vas poučavam, jer, obadvojica ste valjani i hrabri.
Ali, vi ste prinčevi i vi ne možete ukrstiti svoje mačeve sa mačem tamo nekog seoskog
plemenitaša. Gledajte da se osvetite na kraljevski način!
- Strijela mu božja! - klikne Karlo. - U pravu ste, majko! Porazmislit ću o tome!
- A ja ću vam u tome pomoći, brate! - vikne Franjo.
- A ja, - priklopi Katarina odvezujući uzicu od crne svile koja joj bijaše trostruko
obavijena oko struka i čiji su joj krajevi, koji su se završavali resom u obliku žira, padali sve
do koljena - ja se povlačim, ali vam ostavljam ovo da bi me zastupalo!
I baci uzicu pred noge dvojice prinčeva.
- Hm, hm! - reče Karlo. - Shvaćam.
- Ta uzica... - poče d'Alanson dižući je s poda.
- ... to je kazna i šutnja! - dovrši slavodobitno Katarina. - Samo - doda - ne bi bilo
zgoreg da u sve to umiješate i Henrika!
I izađe.
- Tako mi boga! - klikne d'Alanson - ništa lakše od toga! A kad Henrik bude saznao da
ga njegova žena vara... Znači - upita obraćajući se kralju - vi ste usvojili mišljenje naše
majke?
- U svim pojedinostima! - odvrati Karlo i ne sluteći da propada sa hiljadu bodeža
d'Alansonovo srce. - To će razljutiti Margeritu, ali će obradovati Henrika!
A onda pozove jednog časnika svoje garde i naredi da mu se dovede Henrik. No zatim
se predomisli.
- Ne, ne - reče - sam ću poći k njemu. A ti, d'Alansone, obavijesti d'Anžua i de Giza!
I izađe iz svojih odaja te krene malim zavojitim stubištem koje je vodilo na drugi kat i
koje je završavalo kod Henrikovih vratiju.

~ 294 ~
Bosnaunited
 BU&CW

8.

PLANOVI ZA OSVETU

Henrik je iskoristio trenutak predaha što mu ga je priskrbilo to preslušavanje na

kome se bijaše tako dobro držao, da bi otrčao gospodi de Sov. Ondje je našao Ortona koji se
bijaše posve oporavio od svoje nesvijesti. Međutim, Orton mu nije mogao reći ništa osim
činjenice da su u njegove odaje provalili neki ljudi, i da ga je vođa tih ljudi pogodio udarcem
štitnika svojeg mača koji ga je omamio.
Što se tiče Ortona, nitko se zbog njega nije uznemiravao. Katarina ga je vidjela
onesviještenog i mislila je da je mrtav.
A kako se povratio k svijesti u vremenskom razmaku između odlaska kraljice-majke i
dolaska zapovjedinka garde koji je bio zadužen da očisti to mjesto, to se Orton sklonio k
gospođi de Sov.
Henrik je zamolio Šarlotu da zadrži mladića sve dok ne bude dobio vijesti od de
Mua-a, koji svakako neće propustiti da mu se prismeno javi sa mjesta kamo se sklonio. Tada
bi poslao Ortona da odnese de Muau njegov odgovor te bi, umjesto na jednog odanog
čovjeka, mogao ubuduće računati na njih dvojicu.
Pošto je uglavio taj plan, on se vratio u svoje odaje te je hodajući gore-dolje stao
duboko razmišljati, kadli se iznenada otvoriše vrata, i pojavi se kralj.
- Vaše Veličanstvo! - usklikne Henrik pohitavši kralju ususret.
- Da, ja sam... Doista, moj Henriče, ti si sjajan dečko, i osjećam da te volim sve više i
više!
- Sire, - reče Henrik - Vaše me Veličanstvo preplavljuje...
- Ti imaš krivo samo u jednoj stvari.
- U čemu? Zar u onome što mi je Vaše Veličanstvo spočitnulo već nekoliko puta -
upita Henrik - naime da više volim lov sa hajkom negoli lov sa sokolima?
- Ne, ne, ne govorim o tome, Henriče! Govorim o nečem drugom!
- Vaše Veličanstvo neka se izjasni, - reče Henrik koji je po Karlovom smješkanju vidio
da je kralj dobro raspoložen - i pokušat ću da se popravim!
- Stvar je u tome da, imajući tako dobre oči kao što ih stvarno imaš, ne vidiš bolje
nego što stvarno vidiš!
- Ah! - klikne Henrik. - Ta zar sam možda, i ne sluteći, kratkovidan, Sire?
- Još gore od toga, Henriče moj, još gore od toga! Ti si slijep!
- Ah, zar zaista? - dobaci Bearnac. - Ali, ne dešava li mi se možda ta nevolja onda kad
zatvaram oči?
- Pa dabome! - reče Karlo. - Ti si i za to kadar! U svakom slučaju, ja ću ti ih otvoriti!

~ 295 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Bog reče: »Neka bude svjetlost!« I svjetlost bude... Vaše Veličanstvo je predstavnik
boga na ovome svijetu. Ono dakle može učiniti na zemlji ono što bog čini na nebu. Evo,
slušam!
- Kad je de Giz sinoć rekao da je maločas prošla tvoja žena u pratnji nekog gizdelina,
ti to nisi htio vjerovati.
- Sire, - otpovrne Henrik - kako bih mogao vjerovati da bi sestra Vašeg Veličanstva
mogla počiniti takvu nesmotrenost?!
- Kad ti je rekao da je tvoja žena otišla u ulicu Kloš-Perse ni to nisi htio vjerovati!
- Kako bih mogao pretpostaviti, Sire, da bi jedna francuska kraljevska princeza mogla
javno stavljati na kocku svoj dobar glas?
- Kad smo opsjedali kuću u ulici Kloš-Perse, i kad sam ja dobio jedan srebreni vrč na
leđa, d'Anžu kompot od naranči na glavu a de Giz jedan srneći but u lice, vidio si dvije žene i
dva muškarca?
- Ništa ja nisam vidio, Sire! Vaše Veličanstvo neka se prisjeti da sam ja ispitivao
pazikuću!
- Da. Ali, sunce mu žarko, vidio sam ih ja!
- Ah, ako ih je vidjelo Vaše Veličanstvo, to je onda nešto drugo!
- To jest, vidio sam dvije žene i dva muškarca. E pa lijepo, sada znam, i to bez ikakve
sumnje, da je jedna od tih dviju žena bila Margo, i da je jedan od te dvojice muškaraca bio
gospodin de La Mol.
- Eh... ali - reče Henrik - ako je gospodin de La Mol bio u ulici Kloš-Perse, onda nije
bio ovdje!
- Ne! - odgovori Karlo. - Ne, nije bio ovdje. Međutim, nije više u pitanju makar koja
osoba. Saznat, će se za nju kad taj glupan de Mole bude mogao govorni ili pisati, u pitanju je
Margo. Koja te vara!
- Uh! - dobaci Henrik. - Ta nemojte vjerovati u ta zlobna naklapanja!
- Nisam li rekao da si više nego kratkovid, da si slijep, do sto vragova, hoćeš li vec
jednom povjerovati, da te Margo vara, čak i večeras?
Henrik poskoči iznenađeno i zagleda se zapanjeno u svojeg šurjaka.
- Tebi to na dnu srca nije krivo, Henriče, priznaj! Margo će na to graknuti kao sto
hiljada čavki ah, vjere mi, utoliko gore! Ja ne želim da te unesrećavaju! Neka samo vojvoda
od Anžua vara Kondea ja ću tu zažmuriti, jer Konde je moj neprijatelj. Ali ti, ti si mi brat, ti si
mi više nego brat, u si mi prijatelj!
- Ali, Sire ...
- I neću da te kinje, neću da se tobom poigravaju! Već dosta vremena služiš kao lutka
za gađanje svim tim fićfirićima koji dolaze iz unutrašnjosti da bi pobirali naše mrvice i da bi
se udvarali našim ženama! Neka samo dolaze, ili bolje, neka se vrate odakle su došli, sunce
mu žarko! Prevarili su te, moj Henriče, to se može desiti svakome. Ali, prisižem ti, ti ćeš
dobiti upečatljiviju zadovoljštinu, i sutra će ljudi reći: »Do sto paklenih đavola, čini se da kralj
Karlo voli svojeg brata Henrika, jer noćas je natjerao gospodina de La Mola da na
smiješan način isplazi jezik!«

~ 296 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Pa Sire - upita Henrik - zar je to uistinu utvrđeno?

- Utvrđeno, uglavljeno, odlučeno. Gizdelinčić se neće moći potužiti; pohod ćemo
upriličiti između sebe, ja, d'Alanson i de Giz... Jedan kralj, dva francuska kraljevića i jedan
suvereni princ! A da i ne spominjemo tebe!
- Kako ... mene?
- Pa da, i ti ćeš u tome sudjelovati!
- Ja?!
- Da, ti! Probodi mi bodežom tog veseljaka onako na kraljevski način, dok ćemo ga mi
daviti.
- Sire, - reče Henrik - vaša me dobrota zbunjuje! Ali, otkud znate ...?
- Eh, dođavola, čini se da se taj svat time hvalisao! Da odlazi k njoj katkad u Luvru,
katkad pak u ulicu Kloš-Perse. Da zajednički sastavljaju stihove... volio bih da vidim stihove
tog gizdalina!... Sastavljaju pastorale... Razgovaraju o Bionu i Mošisu, obrađuju naizmjenice
Dafnu i Koridona... De, ponesi mi sa sobom bar jedno dobro »milosrđe«!
- Sire, - reče Henrik - kad o tome porazmislim ...
- Što je?
- Vaše će Veličanstvo shvatiti da ne mogu sudjelovati u takvom pohodu. Da se u tome
nađem osobno, bilo bi, čini mi se, nedolično. Ja sam i odviše zainteresiran u toj stvari, a da se
moje miješanje u to ne bi smatralo surovošću. Vaše Veličanstvo osvećuje čast svoje sestre na
jednom razmetljivcu koji se hvalisao klevećući moju ženu. Ništa jednostavnije od toga, i
Margerita, koju smatram nevinom, Sire, zbog toga neće biti obeščašćena. Međutim, kad bih
u tome sudjelovao ja, to bi bilo nešto drugo: moja suradnja pretvorila bi čin pravde u čin
osvete. To onda više ne bi bilo izvršenje smrtne kazne, već mučko umorstvo, a moja žena ne
bi bila oklevetana, već kriva.
- Strijela mu božja, Henriče, tvoje riječi su od zlata! Upravo maločas sam rekao svojoj
majci da imaš demonski duh!
I Karlo prijazno pogleda svojeg šurjaka koji se nakloni u odgovor na njegovu
pohvalu.
- Ipak - doda Karlo - zadovoljan si što ćemo te otarasiti tog gizdelina?
- Sve što Vaše Veličanstvo čini, dobro je učinjeno! - otpovrne kralj Navare.
- U redu, onda, u redu! Prepusti dakle meni da obavim taj posao. Budi bez brige, on
zato neće biti lošije obavljen!
- Pouzdaj em se u tom pogledu u vas, Sire! - reče Henrik.
- Samo, u koje vrijeme on obično ide k tvojoj ženi?
- Pa, oko devet sati uveče.
- A kada odlazi od nje?
- Prije nego što dođem ja, jer ga nikada ne nalazim ondje.
- Oko ...?
- Oko jedanaest sati.
- Dobro. Siđi noćas u ponoć, i stvar će biti gotova.

~ 297 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Pošto je srdačno stisnuo Henrikovu ruku i pošto mu je ponovio svoja prijateljska

obećanja, Karlo izađe zviždukajući svoj omiljeni lovački napjev.
- Trista mu! - promrmlja Bearnac prateći pogledom Karla - veoma bih se varao ako
čitava ta đavolija ne proizilazi opet iz odaja kraljice-majke! Zbilja, ona umije samo izmišljati
kako da nas zavadi, moju ženu i mene ... tako zgodan bračni par!
I Henrik se stane smijati onako kako se smijao kada ga nitko nije mogao vidjeti i čuti.
Oko sedam sati uveče istog dana u kome se bijahu zbili svi ti događaji, jedan lijepi
mladić, koji se bio upravo netom okupao, skidao je dlake zadovoljno pjevušeći neku malu
pjesmicu i šetkajući pred ogledalom u jednoj sobi u Luvru. Pokraj njega je spavao ili, bolje
reći, protezao se na postelji jedan drugi mladić.
Jedan je bio naš prijatelj de La Mol, kojim se bijahu tako mnogo bavili tokom dana i
kojim su se sada bavili možda još i više, a da to nije ni slutio. A drugi pak je bio njegov drug
Kokona,
I doista, sva ta velika oluja bijaše prohujala oko njega, a da nije čuo prasak
grmljavine, a da nije vidio bljesak munja. Vrativši se kući oko tri sata ujutro, on je ostao u
postelji sve do tri sata poslije podne, napola spavajući, napola sanjareći, gradeći kule na tom
pokretnom pijesku koji se zove budućnost. A onda je ustao, proveo jedan sat u jednom od
pomodnih kupatila, otišao da ruča kod gazde La Irijera, a vrativši se u Luvr, dovršavao je
svoju toaletu kako bi pošao u svoju uobičajenu posjetu kraljici.
- Dakle, kažeš da si ručao? - upita ga Kokona zijevajući.
- Vjere mi, da! I to sa ogromnim tekom!
- Zašto me nisi poveo sa sobom, sebičnjakoviću?
- Vjere mi, tako si čvrsto spavao, da te nisam htio probuditi. Ali, znaš šta? Sad ćeš
večerati umjesto ručka. A prije svega, ne zaboravi od gazde La Irijera zatražiti onog laganog
vina iz Anžua, koje mu je stiglo ovih dana.
- Je li dobro?
- Zatraži ga! Samo to ti kažem.
- A ti, kamo ćeš ti?
- Ja? - ponovi de La Mol čudeći se što ga to njegov prijatelj uopće i pita. - Kamo ću?
Idem da se poklonim kraljici.
- Gle! - reče Kokona. - U stvari, kad bih otišao da večeram u našu malu kućicu u ulici
Kloš-Perse, večerao bih ostatke sinoćnjeg jela, a među njima je i neko alikantsko vino koje je
okrepljujuće.
- To bi bilo neoprezno, Hanibale, prijatelju moj, poslije onog što se noćas dogodilo. A
uostalom, nisu li nas natjerali da damo časnu riječ da onamo nećemo odlaziti sami? Podaj
mi, molim te, moj plašt!
- Vjere mi, to je istina! - reče Kokona. - Bio sam to smetnuo s uma. Ali, gdje je,
dođavola, taj tvoj plašt?!... Ah, evo ga!
- Ne, ti mi daješ crni, a ja hoću onaj crveni! Karljica me više voli kad sam u ovome!
- Ah, vjere mi - klikne Kokona pošto je zagledao na sve strane - potraži ga sam! Ja ga
ne mogu naći.

~ 298 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Kako? - reče La Mol. - Ne možeš ga naći? Pa gdje je onda?

- Bit će da si ga prodao!
- A čemu? Imam još šest škuda.
- Ogrni onda moj!
- Eh, da! Žuti plašt na zeleni prsluk I Izgledao bih kao papiga!
- Bogme, ti si odviše izbirljiv! Napravi onda kako ti je s voljom!
U tome trenutku, baš kad je de La Mol, pošto je sve ispreturao, počeo sipati opširne
grdnje protiv kradljivaca koji se uvlače sve do u sam Luvr, pojavi se jedan paž vojvode od
Alansona sa tim toliko traženim skupocjenim plaštem.
- O! - usklikne de La Mol. - Evo ga napokon!
- Vašeg plašta, gospodine? - reče paž. - Da! Uzvišeni gospodin ga je dao uzeti iz vaše
sobe kako bi razbistrio pitanje u vezi jedne oklade koju je bio sklopio o njegovoj boji.
- Oh - reče de La Mol - ja sam ga tražio samo stoga što sam htio izaći. Međutim, ako
Njegovo Visočanstvo želi da ga zadrži još...
- Ne, gospodine grofe, to je svršeno!
Paž izađe, a de La Mol prikopča svoj plašt.
- E pa - upita de La Mol - na što si se odlučio?
- Nemam pojma!
- Hoću li te večeras opet zateći ovdje?
- Otkud hoćeš da ti to kažem?!
- Ti ne znaš što ćeš raditi za dva sata?
- Ja znam što ću raditi, ali ne znam što će mi drugi naložiti da radim!
- Vojvotkinja de Never?
- Ne, već vojvoda od Alansona!
- Stvarno! - reče de La Mol. - Od nekog vremena primjećujem da ti ukazuje svu silu
prijateljskih osjećanja.
- Eh, dal - potvrdi Kokona.
- Onda je tvoja sreća utemeljena! - nasmije se de La Mol.
- Pih! - dobaci Kokona. - Najmlađi brat!
- Oh! - otpovrne de La Mol, - On toliko žudi za tim da postane najstariji, da će nebo
možda učiniti neko čudo njemu u prilog... Ti dakle ne znaš gdje ćeš večeras biti?
- Ne znam.
- Dovraga onda! Ili bolje - doviđenja!
- Taj de La Mol je strašan! - progunđa Kokona - uvijek hoće da mu čovjek kaže gdje će
biti! Zar se to može znati? Uostalom, mislim da mi se spava!
I legne natrag u postelju.
Što se pak de La Mola tiče, on je pohrlio prema kraljičinim odajama. Stigavši u onaj
nama poznati hodnik, sreo je vojvodu od Alansona.
- Ah, vi ste to, gospodine de La Mole? - reče mu vojvoda.
~ 299 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Da, uzjvišeni gospodine! - odvrati La Mol smjerno ga pozdravljajući.

- Ta zar izlazite iz Luvra?
- Ne, Visočanstvo! Idem podastrijeti izraze svojeg poštovanja Njezinom Veličanstvu
kraljici Navare.
- Oko koliko sati ćete izaći iz njezinih odaja, gospodine de La Mole?
- Ima li uzvišeni gospodin da mi dade neke naloge?
- Ne, zasada nemam, ali ću večeras imati s vama da razgovaram.
- Oko koliko sati?
- Pa, između devet i deset.
- Imat ću čast da se u to vrijeme pojavim kod Vašeg Visočanstva.
- Dobro. Računam na vas.
De La Mol pozdravi i krene dalje.
- Taj vojvoda je ponekad blijed kao kakva lješina! - promrmlja. - To je čudnovato!
A onda pokuca na kraljičina vrata. Žijona, koja je kanda vrebala na njegov dolazak,
odvede ga k Margeriti.
Ova je bila zaokupljena jednim poslom koji ju je, kako se činilo, veoma zamarao. Pred
njom je ležao jedan papir pun precrtanih mjesta i jedan svezak Izokrata. Ona dade de La
Molu znak da je pusti završiti jedno poglavlje. Potom, pošto ga je nakon kratkog vremena
dovršila, odbaci svoje pero i pozove mladića da sjedne do nje.
De La Mol je blistao. Još nikad nije bio tako lijep, nikad još tako radostan.
- Grčki! - klikne on bacivši pogled na knjigu - jedan Izokratov govor! Što ste naumili
sa njim uraditi? Hm, hm, a papir je na latinskom: »Ad Sarmatiae legatos reginae Margeritae
concio«! Znači da ćete tim barbarima održati govor na latinskom?
- Morat ću, bogme - reče Margerita - budući da ne znaju francuski!
- Ali, kako možete sastaviti odgovor prije negoli imate njihovo pozdravno slovo?
- Neka dopadljivija žena no što sam to ja pustila bi vas da vjerujete u sastavak bez
prethodne pripreme. Ali, za vas, moj Hijacinte, ja nemam takovih prijevara. Meni je
unaprijed dostavljeno pozdravno slovo, i ja na to sastavljam odgovor.
- Izaslanici, znači, samo što nisu stigli?
- I više od toga; oni su stigli jutros.
- Ali to nitko ne zna?
- Stigli su inkognito. Njihov svečani ulazak utvrđen je za prekosutra, mislim. A
uostalom, vidjet ćete da je ono što sam večeras uradila prilično ciceronski! - reče Margerita
sa izražajem zadovoljstva koji nije bio lišen sitničave savjesnosti. - Ali, ostavimo se tih
ništavnosti! Razgovarajmo o tome što se vama dogodilo!
- Meni?
- Da, vama!
- Ta, što mi se to dogodilo?
- Eh, možete do mile volje izigravati junaka! Nalazim da ste malko blijedi.

~ 300 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- To je onda otud što sam previše spavao. Ponizno se optužujem stoga!

- De, de, ne izigravajmo razmetljivca! Poznato mi je sve!
- Budite onda tako dobri da me uputite u tok događaja, biseru moj, jer meni nije
poznato ništa!
- Hajde, odgovorite mi iskreno! Što je od vas htjela kraljica-majka?
- Kralijca-majka od mene?! Ta zar je imala da govori sa mnom?
- Kako? Vi je niste vidjeli?
- Nisam.
- A kralja Karla?
- Nisam.
- A kralja Navare?
- Nisam.
- Ali vojvodu od Alansona, njega ste vidjeli?
- Da, maločas. Sreo sam ga u hodniku.
- Što vam je rekao?
- Da ima da mi dade neke naloge između devet i deset sati uveče.
- I ništa drugo?
- Ništa drugo!
- To je čudno!
- Ali, napokon, što vam je to čudno, recite?
- Da niste baš ništa čuli.
- Ta što se dogodilo?
- Dogodilo se da ste vi, nažalost, tokom čitavog današnjeg dana visili nad jednom
provalijom.
- Ja?!
- Da, vi.
- A u vezi čega?
- Evo čujte. De Mua, zaskočen noćas u spavaonici kralja Navare, kojeg su htjeli uhititi,
ubio je trojicu ljudi i umakao je, a da se od njega nije prepoznalo ništa do onog famoznog
plašta trešnjeve boje.
- Pa onda?
- E pa onda, taj plašt trešnjeve boje koji je jednom doveo u zabludu mene, doveo je u
zabludu i druge; vas su osumnjičili, pa čak i optužili za to trostruko ubistvo. Jutros su vas
htjeli uhapsiti, suditi vama tko zna, možda i osuditi vas. Jer, da biste se spasli, vi ne biste bili
htjeli reći gdje ste bili, zar ne?
- Reći gdje sam bio! - poviče de La Mol. - Dovesti vas u nezgodan položaj, vas, lijepo
moje Veličanstvo! Da, u pravu ste! Bio bih umro pjevajući, kako bih uštedio jednu suzu
vašim lijepim očima?
- Avaj, jadni moj plemeniti gospodine! - reče Margerita. - Moje lijepe oči bi itekako
~ 301 ~
Bosnaunited
 BU&CW

bile plakale i
- Ali, na koji način se slegla ta velika oluja?
- Pogodite!
- Otkud da znam!
- Postojao je samo jedan jedini način da se dokaže da niste bili u odajama kralja
Navare.
- Koji to?
- Da se kaže gdje ste bili. I onda?
- I onda, ja sam to kazala!
- A kome?
- Svojoj majci.
- A kraljica Katarina ...
- Kraljica Katarina znade da ste moj ljubavnik.
- Oh, gospođo, pošto ste za mene toliko učinili, vi možete od svojeg sluge zahtijevati
sve! Oh, zaista, Margerito, to što ste učinili je veliko i lijepo! Oh, Margerto, moj život je posve
vaš!
- To se i nadam, jer ja sam ga preotela od onih koji su mi ga htjeli oduzeti! No sada ste
spašeni!
- I to po vama! - usklikne mladić - Po mojoj obožavanoj kraljici.
U tome se trenutku začu jedan bučni prasak koji ih natjera da pretrnu. De La Mol se
baci unazad sav prožet nekom neodređenom prepašću. Margerita krikne i osta pogleda
prikovana za razmrskano okno jednog prozora.
Kroz to okno je netom uletio jedan kamen veličine jajeta, koji se još kotrljao po podu.
Tada i de La Mol sa svoje strane ugleda razmrskanu četvorinu i shvati razlog te buke.
- Tko li je taj drznik?! - poviče. I pojuri prema prozoru.
- Trenutak samo! - reče Margerita. - Čini mi se da je o taj kamen nešto pričvršćeno.
- Stvarno. - potvrdi de La Mol. - Reklo bi se da je to nekakav papir.
Margerita poletje prema tom čudnom projektilu i strgne sitni listić koji je poput
široke vrpce obavijao kamen po sredini.
Taj papir je podržavao jedan konopac koji je izlazio kroz otvor razbijenog prozora.
Margerita razmota papir i stane čitati.
- Nesretnice! - klikne.
I pruži papir de La Molu, blijeda, uspravna i nepomična poput kipa Prepasti.
De La Mol, kojemu se srce steglo uslijed nekog bolnog predosjecaja, pročita ove
riječi:
»Gospodina de La Mola čekaju sa dugačkim rapirima u hodniku koji vodi u odaje
gospodina vojvode od Alansona. Možda bi više volio da izađe kroz ovaj prozor i da pođe da se
pridruži gospodinu de Muau u Mant (Mantes).«
- Eh - upita de La Mol pošto je pročitao - ta zar su ti rapiri duži od mojega?

~ 302 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ne, ali ih možda ima deset protiv jednoga!

- A tko je taj prijatelj koji nam šalje to pisamce? - nastavi de La Mol.
Margerita ga ponovo uzme iz mladićevih ruku i upre u njega svoj usplamtjeli pogled.
- To je rukopis kralja Navare! - klikne. - Ako on opominje, onda je opasnost zaista
stvarna. Bježite, La Mole, bježite! Ja vas molim!
- A kako hoćete da bježim? - upita de La Mol.
- Pa kroz ovaj prozor! Zar se ne spominje taj prozor?
- Zapovijedajte, kraljice moja, i ja ću skočiti kroz taj prozor da bih vas poslušao, pa
makar se i dvadeset puta smrskao padajući!
- Ta čekajte, ta čekajte - reče Margerita. - Čini mi se da taj konopac podržava neki
teret.
- Da vidimo! - reče de La Mol.
I oboje povukoše predmet koji bijaše obješen o taj konopac te sa neizrecivom
radošću ugledaše kako se pojavljuje kraj jednih ljestvima iz konjske strune i svile.
- Ah, spašeni ste! - klikne Margerita.
- To je pravo čudo s neba!
- Ne, to je dobročinstvo kralja Navare!
- A ako bi to, naprotiv, bila neka klopka? - upita de La Mol. - Ako bi te ljestve trebalo
da puknu pod mojim nogama? Gospođo, niste li danas priznali svoje nježne osjećaje za
mene?
Margerita, kojoj je radost bila vratila boju, ponovo smrtno problijedi.
- U pravu ste! - promrmlja. - To je moguće! I pohita prema vratima.
- Kamo ćete? - poviče de La Mol.
- Idem da se sama uvjerim je li istina da čekaju na vas u hodniku.
- Nikada! Nikada! Pa da se njihov gnjev obori na vas!
- Što biste htjeli da učine jednoj francuskoj kraljevskoj princezi? Kao kći i žena
kraljevske krvi ja sam dvostruko nepovrediva!
Kraljica je te riječi izgovorila sa tolikim dostojanstvom, te de La Mol shvati da ona
doista ništa ne stavlja na kocku i da je mora pustiti da postupa po svojem nahođenju.
Margerita stavi de La Mola pod Žijoninu pasku, prepuštajući njegovoj oštroumnosti
da, već prema tome što će se dogoditi, pobjegne ili čeka na njezin povratak. A sama se uputi
u hodnik koji je jednim svojim ogrankom vodio u biblioteku kao i u nekoliko salona za
primanje, a koji je na drugom kraju čitave svoje dužine graničio s odajama kralja i
kraljice-majke, kao i sa onim malim skrivenim stubištem koje je vodilo gore U odaje vojvode
od Alansona i u Henrikove odaje.
Ma da je bilo jedva devet sati uveče, sva svjetla bijahu pogašena i hodnik se, izuzev
laganog odsjeva koji je dolazio iz ogranka, nalazio u posvemašnjem mraku. Kraljica Navare
je napredovala čvrstim korakom. Međutim, kada je dospjela jedva do trećine hodnika,
začuje kao neko šuškanje tihih glasova, a brižnost kojom je netko nastojao da te glasove
priguši pridavala im je nešto tajanstveno i zastrašujuće. No to šuškanje gotovo smjesta

~ 303 ~
Bosnaunited
 BU&CW

presta kao da ga je ušutkala neka vrhovna zapovjed i sve utone u mrak jer se i onaj odsjaj,
ma koliko da je bio slab. kanda još i smanjio.
Margerita nastavi svojim putem, stupajući ravno prema opasnosti koja ju je, ukoliko
je postojala, ondje čekala. Bila je naizgled mirna, ma da su njezine zgrčene ruke ukazivale na
silnu živčanu napetost. Postepeno kako se približavala, ta se tišina udvostručavala, a jedna
sjenka nalik na sjenu neke ruke zaklanjala je drhtavo i nestalno svjetlo.
Iznenada, kada je stigla na račvanje hodnika, jedan čovjek stupi dva koraka naprijed,
otkrije svjećnjak od pozlaćena srebra koji baci svjetlost na njega i vikne:
- Evo ga!
Margerita se nađe licem u lice sa svojim bratom Karlom. Iza njega je stajao vojvoda
od Alansona sa svilenom uzicom u ruci. U pozadini, u mraku, nazirale su se dvije sjene,
stojeći jedna pokraj druge, od kojih nije dolazila nikakva druga svjetlost do odbljeska koji se
odbijao od njihovih golih mačeva što su ih držale u rukama.
Margerita obuhvati čitavu tu sliku jednim kratkim pogledom. Uloživši krajnji napor
nasmiješi se Karlu i odgovori:
- Htjeli ste reći »Evo je!«, Sire?
Karlo ustukne korak natrag. Svi ostali ostadoše nepomični.
- Ti, Margo? - reče. - A kamo ideš u ova doba?
- U ovo doba? - upita Margerita. - Ta zar je tako kasno?
- Pitam kamo ideš!
- Da potražim jednu knjigu Ciceronovih govora koju mislim da sam ostavila kod naše
majke.
- Ovako bez svjetla?
- Mislila sam da je hodnik osvijetljen.
- A dolaziš iz svojih odaja?
- Da.
- A što to radiš večeras?
- Pripremam svoj svečani govor poljskim izaslanicima. Ne održava li se sutra vijeće, i
nije li dogovoreno da će svatko podnijeti svoj govor Vašem Veličanstvu?
- A nemaš li nekog tko ti pomaže u tom poslu? Margerita skupi sve svoje snage.
- Da, brate! - reče. - Gospodina de La Mola... On je veoma učen.
- Toliko učen - upadne vojvoda od Alansona - da sam ga zamolio, kada bude završio
sa vama, sestro, da dođe k meni kako bi me posavjetovao... mene koji nisam tako potkovan
kao vi I
- I vi ste čekali na njega? - upita Margerita najprirodnijim tonom.
- Da! - odgovori d'Alanson nestrpljivo.
- Ako je tako - dobaci Margerita - ja ću vam ga poslati, brate, jer mi smo završili.
- A vaša knjiga?
- Poslat ću Žijonu po nju. Dvojica braće izmijeniše jedan znak.
- Idite! - reče Karlo. - A mi ćemo nastaviti svoju ophodnju.
~ 304 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Svoju ophodnju? - upita Margerita, - Ta što to tražite?

- Malog crvenog čovječuljka? - odgovori Karlo. - Zar ne znate da postoji jedan mali
crveni čovječuljak koji se pojavljuje u starom Luvru? Moj brat d'Alanson tvrdi da ga je vidio,
i mi ga vrebamo.
- Dobar vam lov! - dobaci Margerita.
I povuče se. Bacivši zatim još jedan pogled unatrag, ugleda na zidu hodnika četiri
sjene kako se skupljaju i kako očito vijećaju.
U tren oka ona se nađe kod vratiju svojih odaja.
- Otvori, Žijono! - reče. Žijona posluša.
Margerita pohita u svoje odaje i zatekne de La Mola kako je čeka miran i odlučan, ali
sa mačem u ruci.
- Bježite! - reče ona. - Bježite ne gubeći ni sekunde? Oni čekaju na vas u hodniku da bi
vas mučki ubili!
- Vi to naređujete? - upita de La Mol.
- Ja to hoću! Treba da se rastanemo kako bismo se opet ponovo našli!
Za vrijeme Margeritinog izleta de La Mol bijaše pričvrstio ljestve za prozorsku dasku
te sada zakorakne na nju. Međutim, prije negoli je stavio nogu na prvu prečku Ijestava, on
nježno poljubi kraljičinu ruku.
- Ako su te ljestve neka klopka, i ako bih umro za vas, Margerito, sjetite se svojeg
obećanja!
- To nije obećanje, La Mole, to je zakletva! Ništa se ne bojte! Zbogom!
Ohrabren, de La Mol više sklizne nego što se spustio niz ljestve.
Istoga časa netko pokuca na vrata.
Margerita isprati pogledom de La Mola u njegovom pogibeljnom pothvatu te se
odvrati od prozora tek u trenutku kada se uvjerila da su se jegove noge dotakle tla.
- Gospođo! - vikne Žijona. - Gospođo!
- Da? - upita Margerita.
- Kralj lupa na vrata!
- Otvorite mu!
Žijona posluša. Četiri princa, bez sumnje izgubivši strpljenje da čekaju, stajala su na
pragu. Karlo uniđe.
Sa smiješkom na usnama Margerita pođe svojem bratu ususret.
Kralj baci hitar pogled oko sebe.
- Što to tražite, brate? - upita Margerita.
- Pa - odgovori Karlo - tražim ... tražim ... eh, sunce mu žarko, tražim gospodina de La
Mola!
- Gospodina de La Mola?
- Da! Gdje je?
Margerita uzme svojeg brata za ruku i odvede ga k prozoru.

~ 305 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Upravo u tom trenutku dvojica muškaraca udaljavala su se najbržim galopom na

svojim konjima. Stigavši do drvenog tornja, jedan od njih skine svoju ešarpu te u znak
posljednjeg pozdrava pusti bijeli saten zalepršati kroz noć. Ta dvojica bijahu de La Mol i
Orton.
Margerita pokaza Karlu prstom tu dvojicu.
- E pa - upita kralj - šta znači ovo?
- Ovo znači - otpovrne Margerita - da gospodin vojvoda od Alansona može staviti
svoju uzicu natrag u svoj džep, i da gospoda d'Anžu i de Giz mogu vratiti svoje mačeve u
korice, budući da gospodin de La Mol noćas više neće proći hodnikom!

~ 306 ~
Bosnaunited
 BU&CW

9.

ATREJEVCI

Od svojeg povratka u Pariz, Henrik d'Anžu još nije bio neometano vidio svoju majku
Katarinu, kojoj je on, kao što svatko znade, bio najmiliji sin.
Za njega to nije bilo isprazno udovoljenje etikeciji, ni tegobno izvršavanje
ceremonijala, već ispunjavanje jedne dužnosti koja je bila veoma draga tome sinu koji je,
ako već svoju majku nije volio, bio barem siguran da ga ona nježno voli.
I doista, Katarina je stvarno najviše voljela ovoga sina, bilo zbog njegove poletne
neustrašivosti, bilo zbog njegove ljepote, jer u Katarini osim materinstva bijaše i ženskog
nagona, bilo pak, napokon, stoga što je, prema nekim zlobnim prepričavanjima, Henrik d'
Anžu, podsjećao Firentinku na izvjesna sretna razdoblja tajanstvenih ljubavnih veza.
Jedino je Katarina znala za povratak vojvode d'Anžua u Pariz, povratak koji je bio
nepoznat i Karlu IX da ga slučaj nije doveo pred palaču Konde u istom trenutku kad je
njegov brat odanle izlazio. Karlo ga je očekivao tek sutradan, a Henrik d'Anžu se nadao
sakriti od njega svoja dva podviga koji bijahu njegov povratak ubrzali za jedan dan, to jest
svoju posjetu lijepoj Mariji de Klev (Cleves), princezi de Konde, i svoj razgovor sa poljskim
poslanicima.
Upravo u ovom potonjem koraku, o čijim je namjerama Karlo bio u neizvjesnosti,
valjalo je da se vojvoda d'Anžu objasni sa svojom majkom. A čitalac koji je, baš kao i kralj
Navare, bio glede tog koraka u zabludi, moći će se okoristiti tim objašnjavanjem.
Kada je taj tako dugo očekivani vojvoda od Anžua ušao k svojoj majci, Katarina,
obično tako hladna, tako odmjerena, Katarina, koja poslije odlaska svojega sina-ljubimca
bijaše poljubila sa izljevom osjećajnosti jedio Kolinjija koji je trebao sutradan da bude mučki
umoren, raskrili svoje ruke svojem ljubljenom djetetu i pritisne ga na svoje grudi u jednom
naletu materinskog osjećanja koji se kao nekim čudom još mogao zateći u tom otvrdlom
srcu.
A onda se odmakne od njega, zagleda se u nj pa ga zatim stane ponovo ljubiti.
- Ah, gospođo - reče joj on - kad mi je nebo pružilo to zadovoljstvo da mogu svoju
majku zagrliti bez svjedoka, utješite najnesretnijeg čovjeka na svijetu!
- Oh, bože moj, drago moje dijete! - usklikne Katarina - ta što vam se dogodilo?
- Ništa što već ne biste znali, majko. Zaljubljen sam, voljen sam. Međutim, upravo ta
ljubav mi stvara moju nesreću!
- Rastumačite mi to, sine moj! - reče Katarina.
- E pa, majko ... ti izlaslanici, taj odlazak ...
- Da! - reče Katarina - ti izaslanici su došli, taj odlazak je prešan...

~ 307 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Nije on prešan, majko, ali će ga pospješiti moj brat. On me mrzi! Ja ga zasjenjujem, i

on me se želi otarasiti.
Katarina se osmijehne.
- Pružajući vam jedno prijestolje, ubogi nesretni okrunjeniče!
- Oh, svejedno, majko! - nastavi Henrik tjeskobno. - Ja ne želim otići! Ja, jedan
francuski kraljević, odgojen u profinjenostima uglađenih običaja, blizu najbolje majke,
voljen od jedne od najčarobnijih žena na svijetu, da pođem onamo, u one snježne smetove,
na kraju svijeta, pa da polagano umirem među onom nezgrapnom čeljadi koja se opija od
jutra do mraka i koja ocjenjuje sposobnosti svojeg kralja onako kako se ocjenjuje neko bure,
prema količini što može u njega stati! Ne, majko, ja neću otići! Ja bih od toga umro!
- De, Henriče - reče Katarina stišćući obje ruke svojeg sina - de, zar je to onaj pravi
razlog?
Henrik obori oči kao da se ne usuđuje čak ni samoj svojoj majci priznati što mu se
zbiva u srcu.
- Nema li tu još i neki drugi, manje romantičan, razboritiji, više političan? - upita
Katarina.
- Majko, nije moja krivnja ako mi se ta misao zadržala u duhu i ako tu možda zauzima
više mjesta no što bi smjela zauzimati. Ali, niste li mi i sami rekli da horoskop sačinjen pri
rođenju mojeg brata Karla... da ga osuđuje na ranu smrt?
- Da! - odgovori Katarina. - Međutim, horoskopi mogu i lagati, sine moj. I sama sam
trenutno prinuđena nadati se da svi horoskopi nisu istiniti.
- Ali, napokon, zar to njegov horoskop nije kazivao?
- Njegov horoskop govorio je o četvrtini stoljeća. Međutim, nije rečeno važi li to za
njegov život ili za njegovu vladavinu.
- Pa lijepo, majko. Učinite da ostanem! Mojem bratu je gotovo dvadeset i četiri
godine. Unutar godinu dana pitanje će biti raščišćeno.
Katarina duboko porazmisli.
- Da, sigurno! - reče. - Bilo bi bolje kad bi se moglo udesiti ovako.
- Oh, prosudite i sami, majko! - poviče Henrik. - Kojeg li očaja za mene kad bi mi se
dogodilo da sam zamijenio francusku krunu za poljsku! I da se onda tamo izjedam mišlju da
sam mogao vladati u Luvru, posred tog elegantnog i prosvijećenog dvora, pokraj najbolje
majke na svijetu, čiji bi mi savjeti bili uštjedeli polovinu posla i napora, i koja bi, navikla da
zajedno sa mojim ocem ponese jedan dio državničkog tereta, bila voljna da ga ponovo
ponese zajedno sa mnom! Ah, majko moja, ja bih bio postao veliki kralj!
- Hajde, hajde, drago dijete? - reče Katarina kojoj je ta budućnost također odvajkada
bila najslađa nada. - Hajde, nemojte očajavati! Zar niste i sa svoje strane razmišljali o nekom
načinu kako da se udesi ta stvar?
- Oh, svakako, da! A upravo radi toga sam se najviše i vratio dva ili tri dana ranije
nego što su me očekivali, puštajući svojeg brata Karla u uvjerenju da je to bilo zbog gospođe
de Konde. Poslije toga sam pošao ususret Lasku, najvažnijem među izaslanicima, udesio da
me prepozna i učinio prilikom tog prvog viđenja sve što je bilo moguće da bih se prikazao
mrskim, a nadam se da sam u tome i uspio.
~ 308 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Oh, drago moje dijete - reče Katarina - to je rđavo! Trebalo bi da vam je dobrobit
Francuske preča od svih sitnih osjećaja odbojnosti!
- Majko, zar dobrobit Francuske zahtijeva, u slučaju da mojeg brata zadesi nesreća,
da zavlada vojvoda od Alansona ili kralj Navare?
- Oh, kralj Navare! Nikada! nikada! - promrsi Katarina, a uznemirenost prekrije
njezino čelo onim oblakom zabrinutosti koji bi se njime rasprostirao svaki puta kad bi
iskrslo ovo pitanje.
- Vjere mi - nastavi Henrik - ni moj brat d'Alanson ne vrijedi nimalo više i ne voli vas
nimalo više!
- Uostalom - upita Katarina - a što je rekao Lasko?
- Lasko je i sam oklijevao kad sam ga požurivao da zatraži audijenciju. Oh, kad bi
mogao pisati u Poljsku, ukinuti taj izbor!
- To je ludost, sine moj! Ludost! Ono što je posvetio državni sabor, to je sveto!
- Ali, napokon, majko, zar ne bismo mogli navesti te Poljake da umjesto mene
prihvate mojeg brata?
- To je, ako ne nemoguće, a ono u najmanju ruku veoma teško! - odgovori Katarina.
- Svejedno! Pokušajte, nastojte, razgovarajte sa kraljem, majko! Prebacite sve na
moju ljubav prema gospođi de Konde... recite da sam od toga poludio, da zbog toga gubim
razum! On me je upravo i vidio da izlazim iz prinčeve palače sa de Gizom koji mi u tome čini
sve usluge dobra prijatelja.
- Da, da bi napravio Ligu! Vi to ne vidite, ali ja to vidim!
- Kako da ne, majko, kako da ne! Ali, u međuvremenu se njime koristim. Eh, nije li za
nas sreća kad nam netko služi služeći se nama?
- A što je rekao kralj kad vas je sreo?
- Izgleda da je povjerovao ono u što sam ga uvjeravao, to jest da me je jedino ljubav
dovela u Pariz.
- A nije li zatražio da mu položite račun o preostalom dijelu noći?
- Tako je, majko. Međutim, ja sam bio na večeri kod Nantujea, gdje sam upriličio
strahovit skandal, kako bi se o tom skandalu proširile glasine, i kako kralj ne bi posumnjao u
činjenicu da sam bio ondje.
- Znači da mu je vaša posjeta Lasku nepoznata?
- Apsolutno,
- U redu. Utoliko bolje! Pokušat ću dakle da razgovaram sa njim za vas, drago dijete.
Međutim, i sami znate, na tu oporu prirodu nemam nikakvog stvarnog utjecaja!
- On, majko, majko, koje li sreće kad bih ostao ovdje! Koliko bih vas volio još više
nego što vas već volim, kad bi to bilo moguće!
- Ako ostanete ovdje, ponovo će vas poslati u rat.
- Oh, nije važno, ukoliko samo ne moram napustiti Francusku!
- Još ćete i poginuti!
- Majko, čovjek ne umire od zadatih udaraca! Čovjek umire od boli, od čamotinje...

~ 309 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Ali, Karlo mi neće dozvoliti da ostanem. On me mrzi!

- On je ljubomoran na vas, moj lijepi pobjednice! To je neosporno. Zašto ste,
uostalom, tako odvažni i tako sretni? Zašto ste sa nepunih dvadeset godina već dobili bitke
poput Aleksandra i Cezara? Ali, u međuvremenu, ne otkrivajte se nikome, hinite da ste se
predali svojoj sudbini, udvoravajte se kralju. Upravo danas svi se sastaju na tajno vijećanje,
da bi se pročitali i pretresli govori koji će biti održani prilikom ceremonije. Izigravajte kralja
Poljske, a meni prepustite brigu za ostalo... Što sam ono još htjela pitati... a vaš sinoćnji
pohod?
- Nije uspio, majko. Udvarač je bio upozoren i umaknuo je kroz prozor.
- Najposlije, - reče Katarina - jednog ću dana saznati tko je taj zloduh koji tako ometa
sve moje planove! A dotle, ja to naslućujem i... jao njemu!
- Dakle, majko? - upita vojvoda od Anžua.
- Pustite mene da vodim tu stvar!
Ona ga nježno poljubi u oba oka i izgura ga iz svojeg kabineta.
Uskoro dođoše u odaje kraljice-majke prinčevi njezine kuće.
Karlo je bio dobro raspoložen, jer ga je smioni nastup njegove sestre više uveselio
negoli uzrujao. On inače nije bio kivan na de La Mola, a vrebao je na njega u hodniku sa
ponešto žara samo s toga što je to predstavljalo neku vrst lovačke čeke.
D'Alanson je, naprotiv, bio veoma zabrinut. Odbojnost koju je oduvijek osjećao protiv
de La Mola pretvorila se u mržnju onog trenutka kada je saznao da njegova sestra voli de La
Mola.
Margerita je bila zamišljena, a u isti mah je držala otvorene oči. Valjalo joj je sjećati se
i istodobno bdjeti.
Poljski izaslanici bili su poslali tekstove svečanih govora koje je trebalo da održe.
Margerita, kojoj više nisu spominjali sinoćnju scenu kao da ta scena nije ni postojala,
pročita te govore, a svatko, izuzev Karla, pretrese ono što će odgovoriti. Karlo pusti
Margeritu da odgovori po svojem nahođenju, a kod Alansona se pokaza veoma težak pri
izboru izraza. Pri pretresanju govora Henrika d'Anžua, međutim, ispolji i više od
zlonamjernosti; bio je sav pomaman da ispravlja i ponovo sastavlja.
Ova sjednica, ma da još nije dovela ni do kakvog ispada, teško je zatrovala duhove.
Henrik d'Anžu, koji je morao malone sasvim iznova sastaviti svoj govor, izađe da bi
se dao na tu dužnost.
Margerita, - koja nije dobila nikakvih vijesti od kralja Navare sve od onih posljednjih
što joj bijahu dostavljene na štetu okana njezina prozora, vrati se u svoje odaje u nadi da će
se on tamo pojaviti.
D'Alanson, koji je pročitao kolebanje u očima svojeg brata d'Anžua i uhvatio jedan
značajan pogled uzajamnog sporazumijevanja između ovoga i njihove majke, povuče se
kako bi razmišljao o toj stvari koju je smatrao jednom spletkom u nastajanju.
Karlo, napokon, bio je upravo na tome da prijeđe u svoju kovaćnicu kako bi dovršio
jedno lovačko koplje koje je sam izrađivao, kadli ga zaustavi Katarina.
Naslućujući da će kod svoje majke naići na neko protivljenje svojoj volji, Karlo zasta i

~ 310 ~
Bosnaunited
 BU&CW

netremice se zagleda u nju.

- Pa lijepo, - upita - što još imamo?
- Imamo da izmijenimo još riječ-dvije, Sire. Bili smo tu riječ-dvije smetnuli s uma,
međutim, to je prilično važno. Koji ćemo dan odrediti za javnu sjednicu?
- Ah, to je istina! - reče kralj ponovo sjedajući. - Porazgovorimo o tome, majko! E pa,
za kada vam je s voljom da odredimo taj dan?
- Ja sam mislila - odgovori Katarina - da upravo u šutnji Vašeg Veličanstva, u tom
prividnom zaboravljanju ima neka dublja proračunanost.
- Ne! - reče Karlo. - A zašto, majko?
- Zato - odgovori veoma blago Katarina - jer mi se čini, sine moj, da ne bi valjalo da
Poljaci vide kako smo se sa tolikom lakomošću ustrčali za tom krunom!
- Naprotiv, majko! - reče Karlo. - Baš oni su se požurili i došli u ubrzanim marševima
iz Varšave ovamo! Čast za čast, učtivost za učtivost!
- Vaše Veličanstvo može biti u pravu s jednog gledišta, kao što pak u nekom drugom
ja mogu da ne budem u krivu... Dakle, vaše je mišljenje da valja požuriti sa javnom
sjednicom?
- Vjere mi, da, majko! Zar to možda nekim slučajem nije i vaše mišljenje?
- Poznato vam je da nemam mišljenja do onih koja mogu pridonijeti vašoj slavi. Ja ću
vam dakle reći da se plašim, ukoliko se budete toliko žurili, da vas ne optuže da se žurite
iskoristiti tu priliku koja vam se pruža kako biste kraljevsku kuću Francuske odteretili
obaveza što joj ih nameće vaš brat, no koje on svakako uzvraća slavom i odanošću.
- Majko, - reče Karlo - ja ću svojeg brata pri njegovom odlasku iz Francuske tako
bogato obdariti da se nitko neće usuditi čak ni pomisliti ono što se plašite da će govorkati.
- No, - dobaci Katarina - predajem se, budući da imate tako dobar odgovor na svaku
moju primjedbu... Međutim, da biste dočekali i primili tu ratničku čeljad koja ocjenjuje moć
država po vanjskim znakovima, potrebno vam je da pokažete znatnu količinu četa, a ne
vjerujem da u području Il-de-Frans-a (Ile-de-France) ima dovoljno skupljene vojske.
- Izvinite, majko, ali ja sam predvidio taj događaj, pa sam se pripremio. Pozvao sam
dva bataljona iz Normandije i jedan iz Gijene (Guvenne). Jučer je iz Bretanje stigla moja četa
strijelaca. Tokom dana naći će se u Parizu laka konjica koja je bila raštrkana po Tureni
(Touraine). I tako, dok se vjeruje da raspolažem sa jedva četiri regimente, ja imam dvadeset
hiljada momaka spremnih da se pojave.
- Hm, hm? - primijeti iznenađeno Katarina. - Onda vam nedostaje samo još jedno, ali i
to ćemo pribaviti.
- Što to?
- Novaca. Mislim da njime niste baš prekomjerno opskrbljeni!
- Naprotiv, gospođo, naprotiv! - klikne Karlo IX. - Imam u Bastilji milijun i četiri
stotine hiljada škuda. Moja osobna štednja donijela mi je ovih prošlih dana osam stotina
hiljada škuda koje sam zakopao u svojim podrumima u Luvru. A u slučaju krajnje nužde,
Nantuje mi drži na raspoloženju još tri stotine hiljada škuda.
Katarina pretrnu. Jer, ona je Karla dotada poznavala kao silovitog i žestokog, ali

~ 311 ~
Bosnaunited
 BU&CW

nikada kao obazrivog i promišljenog.

- Gle! - dobaci ona - Vaše Veličanstvo misli na sve! To je divno! A koliko se krojači,
vezilje i draguljari budu iole požurili, Vaše će Veličanstvo biti u stanju da održi svečano
zasjedanje u roku od nepunih šest tjedana.
- Šest tjedana! - poviče Karlo. - Majko, krojači, vezilje i draguljari rade već od dana
kada smo saznali za imenovanje mojeg brata. Za silu sve bi moglo biti spremno već i za
danas. Ali, da idemo na sigurno, sve će biti spremno za tri ili četiri dana.
- Oh! - promrmlja Katarina. - Vi se žurite još i više no što sam mislila, Sire!
- Čast za čast! Ta rekao sam vam!
- Dobro. Vama, znači, laska baš ta čast koja se ukazuje kraljevskoj kući Francuske, zar
ne?
- Svakako!
- I vaša je najveća želja da na prijestolu Poljske vidite jednog francuskog kraljevića?
- To je istina.
- Prema tome, vas zaokuplja baš sama ta činjenica, ta stvar kao takova, pa ma koji da
tamo vlada...
- Nipošto, nipošto, majko! Dođavola, ostanimo pri ovome na čemu jesmo! Poljaci su
dobro izabrali! Ta čeljad je vješta i čvrsta. Kao ratnička nacija, kao narod vojnika, oni za
vladara uzimaju jednog vojničkog zapovjednika. Prokletstvo, pa to je logično! D'Anžu će se
prihvatiti njihovih poslova: heroj od Žarnajca i Monkontura pristajat će im kao saliven!... Ta
koga biste htjeli da im pošaljem? D'Alansona? Jednog kukavicu? To bi im pružilo lijepe
predodžbe o porodici Valoa!... D'Alanson! On bi pobjegao pri prvoj kugli koja bi mu
prozviždala kraj ušiju! A Henrik d'Anžu, on je ratnik, dobar, vazda sa mačem u šaci, vazda
kroči naprijed, pješke ili na konju! Smion! Bode, tuče, siječe, ubija! Aj, ljudina je taj moj brat
d'Anžu, junak koji će ih nagoniti da se tuku od jutra do mraka, od prvog do posljednjeg dana
u godini! On ne pije mnogo, to je istina. Ali, on će ih natjerati da ubijaju hladnokrvno, eto, to
je! On će tamo biti u svojem elementu, taj dragi Henrik! Naprijed, naprijed! Na bojište!
Bravo, trubači i bubnjari! Živio kralj! Živio pobjednik! Živio vojskovođa! Proglašavat će ga
imperatorom tri puta na godinu! Bit će to divno za kraljevsku kuću Francuske i za čast
porodice Valoa!... Možda će i poginuti, ali... strijela mu božja!... bit će to veličanstvena smrt!
Katarina se strese, a iz očiju joj sijevne munja.
- Samo recite da želite udaljiti Henrika d'Anžua! - vikne ona - samo recite da ne volite
svojeg brata!
- Ha, ha, ha! - prasne Karlo u nervozan smijeh. - Vi ste se domislili tome da ga želim
udaljiti?! Vi ste se domislili tome da ga ne volim?! Pa sve da je tome tako? Pa onda? Da volim
svojeg brata? A zašto bi trebalo da ga volim? Ha, ha, ha! Zar mi se želite narugati? -
Postepeno kako je govorio, njegovi su obrazi poprimali neko grozničavo rumenilo. - Zar on
možda voli mene? Zar me možda volite vi? Zar, osim mojih pasa, Marije Tuše i moje
dojkinje, postoji itko tko me je ikada volio? Ne, ne, ja ne volim svojeg brata! Ja volim samo
sebe, čujete li? A ja ne priječim svojem bratu da u tom pogledu postupa jednako kao i ja!
- Sire, - upadne Katarina razžestivši se sad i sama - budući da mi otkrivate svoje srce,
treba da vam i ja otvorim svoje. Vi postupate kao slab kralj, kao nesmotren vladar. Vi

~ 312 ~
Bosnaunited
 BU&CW

udaljavate svojeg drugog brata, prirodnu podršku prijestola, brata koji je u svakom pogledu
dostojan da vas naslijedi ako bi vas zadesila nesreća, i prepuštate za taj slučaj svoju krunu
posvemašnjem rasulu. Jer, kao što ste i sami rekli, d'Alanson je mlad, nesposoban, slab, i
više no slab... kukavica! A za njim se diže Bearnac, čujete li?
- Eh, do sto paklenih vragova! - poviče Karlo. - Što me se tiče ono što će se dogoditi
kad mene više ne bude! Za mojim bratom se diže Bearnac, kažete? Sunce mu žarko, utoliko
je bolje!... Rekao sam da ne volim nikoga... Zabunio sam se! Ja volim mojeg Henrika! Da, ja ga
volim, tog dobrog Henrika! On ima izražaj otvorenosti i toplu ruku, dok oko sebe vidim
samo prijetvorne oči i dotičem samo ledene ruke. On nije kadar da počini prema meni
izdaju, na to bih se zakleo! A uostalom, ja sam mu dužan jednu odštetu: otrovali su mu
majku, tom nevoljnom dječaku! I to čeljad iz moje porodice, po onome što sam čuo ... A osim
toga, ja se osjećam dobro. A ako bih obolio, ja bih ga pozvao, ja ne bih htio da me napusti i
ne bih uzimao ništa osim onoga što bi mi dolazilo iz njegove ruke, a kad bih umro, učinio bih
ga kraljem Francuske i Navare... I, tako mi božje brade, umjesto da se od srca smije prilikom
moje smrti, kako bi to učinila moja braća, on bi zaplakao, ili bi bar izigravao da plače!
Da je pred Katarinine noge udarila munja, to bi je bilo manje užasnulo negoli ove
riječi. Ona osta zgromljena, zagledavši se u Karla divljim pogledom. A onda najposlije, nakon
nekoliko sekunda krikne:
- Henrik Navarski! Henrik Navarski da bude kralj Francuske na štetu moje djece! On,
sveta bogorodice! No, vidjet ćemo! Zbog toga ste dakle naumili udaljiti mojeg sina...?!
- Vašeg sina... A ja, što sam ja? Sin vučice, poput Romula?! - poviče Karlo tresući se od
gnjeva, dok su mu se oči krijesile kao da s i se mjestimično zapalile. - Vaš sin... u pravu ste!
Kralj Francuske nije vaš sin, kralj Francuske nema braće, kralj Francuske nema majke ...
Kralj Francuske ima samo podanike. Kralju Francuske nije potrebno da ima osjećaje, on ima
prohtjeve. On će se odreći toga da ga vole, ali on hoće da mu se pokoravaju!
- Sire, rđavo ste protumačili moje riječi! Nazvala sam svojim sinom onoga koji će od
mene otići Ja ga u ovom času volim najviše, jer se u ovom času za njega najviše bojim da ću
ga izgubiti. Zar je to zločin za jednu majku ako želi da je njezino dijete ne napusti?
- A ja vam kažem da će otići od vas, ja vam kažem da će napustiti Francusku, da će
otići u Poljsku, i to u roku od tri dana! A ako kažete još samo jednu jedinu riječ, otići će već
sutra! A ako ne prignete čelo, ako ne prigušite prijetnju u svojim očima, ja ću ga večeras
zadaviti kao što ste sinoć htjeli da se zadavi ljubavnik vaše kćeri! Samo, on mi neće izmaći
kao što nam je izmakao La Mol!
Pod tom prvom prijetnjom Katarina je prignula čelo. Međutim, ona ga gotovo smjesta
opet pridigne.
- Oh, jadno dijete! - klikne ona. - Tvoj te brat hoće umoriti! Pa dobro! Budi bez brige,
tvoja će te majka štititi!
- Aj! Vi mi prkosite! - vikne Karlo. - Pa lijepo! Tako mi krvi Kristove, on će umrijeti, ne
večeras, ne odmah, već sada, ovog istog trena! Aj! Oružje amo! Bodež! Nož! Aj!
Pošto se uzalud zagledavao oko sebe kako bi našao ono što je tražio, Karlo uoči
maleni bodež što ga je njegova majka nosila za svojim pojasom. On se baci na nj, istrgne ga
iz njegova srebrom ukrašenog šagrinskog toka i pojuri iz sobe da udari na Henrika d'Anžua
ma gdje ga bude našao. Međutim, kad je stigao u predvorje, njegove snage, prenadražene i
~ 313 ~
Bosnaunited
 BU&CW

preko ljudske moći, iznenada ga napustiše. On zabaci ruke, ispusti šiljato oružje koje se
zabode u parket, krikne bolno, klone sam u sebe i skotrlja se na pod.
Istovremeno mu iz ustiju i nosa šikne obilata krv.
- Isuse! - zahropta. - Ubili su me! Upomoć! Upomoć!
Katarina koja je bila pošla za njim, vidje kako se srušio, časkom se zagleda u nj,
neosjetljiva i nepomična. A onda se prenu, ne uslijed materinje ljubavi, već uslijed težine
položaja, otvori vrata i vikne:
- Kralju nije dobro! Upomoć! Upomoć!
Na taj krik čitavo se mnoštvo slugu, časnika i dvorjana ustrča oko mladog kralja. No
prije svih njih bijaše pritrčala jedna žena, razmaknula gledaoce i pridigla Karla koji je bio
blijed poput mrtvaca.
- Ubili su me, dojkinjo, ubili su me! - promrmlja kralj sav okupan u znoju i krvi.
- Ubijaju te, mali moj Karlo! - vikne dobra žena prelazeći preko svih tih lica pogledom
od kojeg uzmaknuše svi, pa čak i sama Katarina. - A tko je taj koji te ubija?
Karlo ispusti slab uzdah i onesvijesti se dokraja.
- Ah! - reče ljekar Ambroaz Pare po koga su bili smjesta poslali. - Ah! Kralj je, eto,
veoma teško bolestan!
»No, sada će, milom ili silom, morati odobriti odgodu!« reče u sebi neumoljiva
Katarina.
I napusti kralja da bi otišla k svojem drugom sinu koji je u molitvenoj odaji tjeskobho
očekivao ishod ovog za njega tako značajnog razgovora.

~ 314 ~
Bosnaunited
 BU&CW

10.

HOROSKOP

Izašavši iz molitvene odaje gdje je obavijestila Henrika d'Anžua o svemu što se bijaše
dogodilo, Katarina zatekne u svojoj sobi Renea.
Od one posjete što mu je kraljica-majka bijaše učinila u njegovoj kućici na mostu
Sen-Mišel, ovo je bilo prvi puta što su se ona i astrolog ponovo vidjeli. Sinoćnje večeri mu je
kraljica bila pisala, a Rene joj je sada osobno donio odgovor na to pisamce.
- Dakle? - upita ga kraljica - jeste li ga vidjeli?
- Jesam.
- Kako mu je?
- Prije bi se reklo bolje nego lošije.
- A može li govoriti?
- Ne! Mač mu je probio larinks.
- Rekla sam vam da ga u tom slučaju natjerate da se izrazi pismeno.
- Pokušao sam. On je i sam sakupio sve svoje snage. Međutim, njegova je ruka mogla
zacrtati semo dva gotovo nečitljiva slova, a onda se onesvijestio. Otvorila mu se vratna žila,
a krv koju je izgubio odnijela mu je sve njegove snage.
- Jeste li vidjeli ta slova?
- Evo ih!
Rene izvadi iz svojeg džepa jedan papir i pruži ga Katarini koja ga žurno rastvori.
- »M« i »O« ... - promrmlja - da to nije baš upravo taj La Mol, i da sva ta Margeritina
komedija možda nije samo sredstvo da se odvrate sumnje?
- Gospođo, - reče Rene - ako bih se smio usuditi da izrazim svoje mišljenje u jednoj
stvari u kojoj Vaše Veličanstvo oklijeva da stvori svoje, ja bih rekao da vjerujem da je
gospodin de La Mol odviše zaljubljen a da bi se ozbiljno bavio politikom.
- Mislite?
- Da. A prije svega odviše zaljubljen u kraljicu Navare a da bi odano služio kralju. Jer,
nema istinske ljubavi bez ljubomore!
- Vi dakle vjerujete da je on dokraja zaljubljen?
- U to sam siguran.
- Da se možda nije utekao vama?
- Jeste!
- I zatražio je od vas neki napitak, neki ljubavni eliksir?

~ 315 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Nije. Zadovoljili smo se figuricom od voska.

- Probodenom u srce?
- Probodenom u srce.
- I ta figurica još postoji?
- Da.
- Ona je kod vas?
- Da, ona je kod mene.
- Bilo bi čudno - reče Katarina - kad bi ti kabalistični postupci stvarno imali onaj
učinak što im ga pripisuju!
- Vaše je Veličanstvo više od mene u stanju da to prosudi.
- Voli li kraljica Navare gospodina de La Mola?
- On ga voli do te mjere da se zbog njega upropaštava. Jučer ga je spasila od smrti
stavljajući na kocku svoju čast i svoj život. Vi to vidite, gospođo, a ipak još sumnjate!
- U što?
- U znanost!
- To je stoga što me je i znanost izdala! - reče Katarina zapiljivši svoj pogled u Renea
koji ga izvrsno podnese.
- A kojom prilikom? - upita Rene.
- Oh, dobro znate što hoću da kažem... osim, naravno, ukoliko je to možda bio
znanstvenik, a ne znanost!
- Ne znam što želite reći, gospođo! - odgovori Firentinac.
- Rene, zar su vaši mioimirisi izgubili svoju moć?
- Ne, gospođo, ukoliko ih upotrebljavam ja. Međutim, ukoliko prođu kroz nečije
druge ruke, moguće je da...
Katarina se osmjehne i zavrti glavom.
- Vaša pasta od opija je stvorila pravo čudo, Rene, - reče. - Usnice gospođe de Sov su
svježije i rumenije no igda.
- To ne treba pripisati u zaslugu mojoj pasti od opija, gospođo. Jer, koristeći se
pravom što ga svaka lijepa žena ima da bude hirovita, barunica de Sov mi više nije
spominjala tu pastu, a ja pak sa svoje strane smatrao sam poslije one preporuke što mi ju je
dalo Vaše Veličanstvo, da je shodnije da joj je uopće i ne pošaljem. Prema tome, sve su
kutijice još kod mene u kući onako kako ste ih ostavili, osim jedne koja je nestala, a da
nemam pojma koja mi ju je osoba odnijela, ni što je ta osoba sa njom naumila učiniti.
- U redu, Rene! - reče Katarina. - Možda ćemo se kasnije jednom opet vratiti na to. A
dotle, porazgovarajmo o nečem drugom.
- Slušam, gospođo.
- Što je potrebno da bi se odredilo predvidivo trajanje života neke osobe?
- Najprije valja znati dan njezina rođenja, njezinu starost i pod kojim znakom je
ugledala svjetlost dana.
- A zatim?
~ 316 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Valja imati nešto njezine krvi i nešto njezine kose.

- A ako vam donesem njezine krvi i kose, ako vam kažem pod kojim znakom je
ugledala svjetlost dana, ako vam kažem koje je starosti i dan njezina rođenja, vi ćete mi reći
predvidno doba njezine smrti?
- Da, sa približnošću od nekoliko dana.
- Dobro je. Imam njezinih vlasi, a pribavit ću i njezine krvi.
- Je li ta osoba rođena po danu ili u noći?
- U pet sati i dvadeset i tri minute poslijepodne. - Budite kod mene sutra u pet sati.
Postupak treba da se provede tačno u vrijeme rođenja te osobe
- U redu! - reče Katarina - Bit ćemo tačni.
Rene pozdravi i izađe, a da kanda nije zapazio ovo »bit ćemo tačni«, koje je, međutim,
nagovještavalo da Katarina, protivno svojem običaju, neće doći sama.
Sutradan, u osvit jutra, Katarina prijeđe u odaje svojeg sina. U ponoć je bila poslala
da se raspita kako mu je, a bili su joj odgovorili da je kod njega meštar Ambroaz Pare i da se
sprema da mu pusti krv, ukoliko bi isto to živčano uzbuđenje potrajalo i dalje.
Još uvijek podrhtavajući u svojem snu, još uvijek blijed od krvi što ju je izgubio, Karlo
je spavao na ramenu svoje dojkinje, koja, oslonjena o njegovu postelju, već tokom tri sata
nije promijenila položaja, iz bojazni da ne uznemiri počinak svojeg dragog djeteta.
S vremena na vrijeme na bolesnikovim usnama pojavljivala bi se lagana pjena, a
dojkinja ju je otirala jednim finim vezenim batistom. Na uzglavlju je ležala jedna maramica,
sva išarana velikim mrljama krvi.
Katarini načas dođe pomisao da se domogne te maramice, no zatim se sjeti da ta krv,
pomiješana sa slinom koja je bijaše raskvasila, možda ne bi imala jednako uspješno
djelovanje. Ona upita dojkinju da li je liječnik njezinom sinu pustio krv, kao što joj je bio
poručio da će to morati učiniti. Dojkinja odgovori da jeste, i da je ispuštena krv bila toliko
obilata, da se Karlo dva puta onesvijestio.
Kraljica-majka, koja je posjedovala ponešto medicinskog znanja poput svih princeza
onoga doba, zatraži da vidi tu krv. Ništa nije bilo jednostavnije od toga, jer liječnik bijaše
preporučio da se krv sačuva, kako bi na njoj proučio pojave.
Nalazila se u jednoj posudi za umivanje u kabinetu pokraj spavaonice. Katarina
prijeđe onamo da bi je ispitala, napuni tom crvenom tekućinom jednu malenu bočicu koju je
u toj namjeri bila ponijela sa sobom, a potom se vrati, sakrivajući u svojim džepovima svoje
prste, čiji bi vršci bili odali svetogrđe što ga je netom počinila.
U trenutku kad se pojavila na pragu spavaonice, Karlo ponovo otvori oči i bude
iznenađen pogledom na svoju majku. A onda se, kao poslije nekog sna, prisjeti svih svojih
mržnjom obilježenih misli.
- Ah ,vi li ste to, gospođo? - reče - e pa lijepo, objavite svojem ljubljenom sinu, svojem
Henriku d'Anžuu, da će se to obaviti sutra!
- Dragi moj Karlo - odgovori Katarina - to će se obaviti onog dana kada će vam biti s
voljom. Smirite se i spavajte!
Kao da se povinuje tom savjetu, Karlo stvarno zatvori oči, a Katarina koja mu bijaše

~ 317 ~
Bosnaunited
 BU&CW

povlađivala kao što se to čini da bi se utješio neki bolesnik ili dijete, izađe iz njegove
spavaonice. Međutim, iza nje, kad je čuo da su se vrata opet zatvorila, Karlo se uspravi te
iznenada vikne glasom koji bijaše prigušen uslijed napadaja od kojeg je još uvijek trpio:
- Mojeg kancelara! Pečate! Dvorjanstvo! Neka mi se sve to sakupi ovdje!
Dojkinja vrati nježnom silom kraljevu glavu na svoje rame i pokuša, da bi ga ponovo
uspavala, da ga ljulja kao u doba njegova djetinjstva.
- Ne, ne, dojkinjo, neću više spavati! Pozovi moje ljude, jutros hoću da radim!
Kad je Karlo govorio na ovaj način, valjalo je pokoriti se, te se i sama dojkinja,
usprkos povlasticama što joj ih je ostavilo njezino kraljevsko dojenče, ne usudi da se
usprotivi njegovim naređenjima. Pozvaše one koje je kralj zatražio, i zasjedanje bude
zakazano ne za sutradan, jer to je bilo nemoguće, ali za peti dan.
Međutim su se u dogovoreno vrijeme, to jest u pet sati, kraljica-majka i vojvoda od
Anžua uputili k Reneu koji je, unaprijed obaviješten o toj posjeti, kao što znamo, bio sve
pripremio za to tajanstveno sijelo.
U desnoj prostoriji, to jest u žrtvenoj odaji, crven jela se na jednoj užarenoj grijalici
jedna čelična pločica koja bijaše predodređena da svojim hirovitim šarama predstavlja
sudbinske događaje o kojima će se zapitati proročište. Na oltaru je bila pripremljena knjiga
osuda, a tokom noći, koja je bila veoma vedra, Rene bijaše mogao proučiti kretanje i položaj
sazvježđa.
Kao prvi uniđe Henrik d'Anžu. Nosio je lažne vlasi; lice mu je prekrivala maska, a
jedan prostran plašt sakrivao mu je stas. A zatim stigne njegova majka. Da nije unaprijed
znala da je to na nju čekao njezin sin, ni sama ga ne bi bila mogla prepoznati.
Katarina skine svoju masku, a vojvoda od Anžua pak, naprotiv, zadrža svoju.
- Je si li noćas izvršio svoja promatranja? - upita Katarina.
- Jesam gospođo! - odvrati Rene. - Odgovor zvijezda me je već obavijestio o prošlosti.
Onaj za koga me pitate posjeduje poput svih osoba rođenih pod znakom raka, srce
ispunjeno žarom i besprimjernom ohološću. Moćan je. Živio je blizu četvrt stoljeća. Dosad
mu je nebo podarilo slavu i bogatstvo. Je li tako gospođo?
- Možda! - odgovori Katarina.
- Imate li kosu i krv?
- Evo ih.
Katarina preda vraču jedan uvojak blijedo-plave kose i malenu bočicu krvi.
Rene uze bočicu, protrese je da bi opet spojio fibrin i seroznu tekućinu, te ispusti na
užarenu pločicu jednu veliku kap tog tekućeg inkarnata, koji istog trenutka zakipi i uskoro
se razlije u raznolike šare.
- Oh, gospođo! - poviče Rene. - Vidim ga kako se previja u užasnim grčevima... Čujete
li kako jeca, kako viče upomoć?! Vidite li kako se sve oko njega pretvara u krv? Vidite li,
napokon, kako se oko njegove samrtne postelje spremaju veliki bojevi! Gle, evo kopalja ...
gle, evo mačeva!
- Hoće li do toga proći mnogo vremena? - upita Katarina drhćući od neizreciva
uzbuđenja i zaustavljajući rukom Henrka d'Anžua koji se u svojoj požudnoj radoznalosti

~ 318 ~
Bosnaunited
 BU&CW

naginjao nad grijalicu.

Rene pristupi oltaru i izgovori jednu kabalističku molitvu, unoseći u tu radnju toliko
žara i toliko uvjerenja, da mu od toga nabreknuše žile na sljepoočnicama, i da je zapao u one
proročanske grčevite trzaje i nervozna podrhtavanja koja bi obuzimala drevne Pitije na
njihovim tronošcima i progonila ih sve do njihove smrtne postelje.
Napokon ustane i objavi da je sve spremno te uzme u jednu ruku bočicu koja bijaše
još do tri četvrtine puna, a drugom pak dohvati uvojak kose. Potom naloži Katarini da otvori
knjigu onako nasreću i da baci svoj pogled na prvo mjesto što će joj doći pod oči, a sam pak
izlije na čeličnu pločicu svu krv i baci na žar u grijalici svu kosu, izgovarajući neku
kabalističku rečenicu koja se sastojala iz hebrejskih riječi od kojih ni sam ništa nije razumio.
Vojvoda od Anžua i Katarina odmah vidješe kako se na pločici ispružio neki bijeli lik
poput lješine umotane u svoj mrtvački pokrov.
Drugi jedan lik, koji kao da je bio ženski, nadvio se nad onim prvim.
Istovremeno se vlasi zapališe proizvevši jedan jedini plamsaj, jasan, kratak, šiljat
poput crvenog jezička.
- Godinu dana! - poviče Rene. - Nepunih, godinu dana, i taj će čovjek biti mrtav, a
jedna jedina žena će plakati za njim... Ali ne, ondje, na ivici pločice ima još jedna žena koja
drži nešto kao neko dijete u svojem naručju,
Katarina pogleda svojeg sina, i, ma koliko da je bila majka, činilo se da ga pita tko su
te dvije žene.
Međutim, tek što je Rene završio, a čelična pločica već opet pobijeli, i sve na njoj
postepeno nestane.
Tada Katarina nasumce otvori knjigu te pročita glasom, čiju promjenu usprkos svoj
svojoj snazi nije mogla sakriti, slijedeći distih:
»Taj, kog se bojahu, tako poginu Ranije, prerano oprez ga minu ...«
Duboka tišina zavlada neko vrijeme oko grijalice.
- A onoj izvjesnoj tebi poznatoj osobi - upita naposljetku Katarina - kakvo joj je
znamenje za ovaj mjesec?
- Cvatuće kao i uvijek, gospođo. Osim ukoliko sudbina ne bi bila pobijeđena nekim
sukobom između dvaju božanstava, tome je čovjeku budućnost posve sigurna. Međutim...
- Međutim, što?
- Jedna od zvijezda, iz kojih se sastoji njegova plejada, ostala je za vrijeme mojih
promatranja pokrivena jednim crnim oblakom.
- Ah! - klikne Katarina - jednim crnim oblakom? ... Znači da bi mogla postojati neka
nada?
- O kome to govorite, gospođo? - upita vojvoda od Anžua.
Katarina odvede svojeg sina podalje od svjetlosti žara u grijalici i stane mu nešto
potiho govoriti.
Za to vrijeme Rene klekne i izlije pri svjetlosti plamena na svoj dlan još jednu
posljednju kapljicu krvi koja bijaše zaostala na dnu bočice.
Èudne li proturječnosti - reče - koja dokazuje koliko malo su pouzdana svjedočanstva
~ 319 ~
Bosnaunited
 BU&CW

obične znanosti kojom se bave prosti ljudi! Za svakog drugog osim za mene, za nekog
liječnika, za nekog učenjaka, pa čak i za samog meštra Ambroaza Parea, evo krvi tako čiste,
tako izobilne, tako pune kiselina i životnih sokova, da obećava mnogo godina tijelu odakle je
proizašla. A ipak, sva ta snaga treba ubrzo da nestane, sav taj život treba da se ugasi još prije
nego što prođe godina dana!
Katarina i vojvoda od Anžua bili su se opet približili i slušali su. Prinčeve oči krijesile
su se kroz otvore njegove maske.
- Ah, - nastavi Rene - stvar je u tome što običnim učenjacima pripada jedino
sadašnjost, dok nama pripadaju i prošlost i budućnost.
- To dakle znači da ostajete pri tome da vjerujete kako će on umrijeti prije nego što
će proći godina dana?
- Tako sigurno kao što smo ovdje tri žive osobe koje će i same jednog dana počivati u
lijesu!
- Međutim, rekli ste da je ta krv čista i izobilna... rekli ste da ta krv obećava dug život?
Da, kad bi stvari pošle svojim prirodnim tokom. Ali, nije li moguće da neki nesretni
slučaj...
- Ah, da! Čujete li? - reče Katarina Henriku,
- Neki nesretni slučaj...
- Avaj! - odgovori ovaj - razlog više da ostanem!
- Oh, što se tiče toga, na to više nemojte pomišljati! To je nemoguće!
Tada se mladić obrati Reneu.
- Hvala! - reče promijenivši boju svojeg glasa - hvala! Primite ovu kesu!
- Dođite, grofe! - pozva Katarina svojeg sina, namjerno ga oslovljavajući titulom koja
je morala Reneova nagađanja navesti na krivi put.
I izađoše,
- Oh, majko, vidite li? Neki nesretan slučaj...! - reče Henrik d'Anžu. - A ako se taj
nesretni slučaj desi, mene neće biti ovdje! Ja ću biti četiri stotine milja daleko, od vas!
- Četiri stotine milja se mogu prijeći unutar osam dana, sine moj!
- Da, ali tko zna hoće li me ta čeljad pustiti da se vratim? Oh, kad bih mogao pričekati,
majko!
- Tko zna? - reče Katarina. - Taj nesretni slučaj, o kome govori Rene, nije li to ova
nezgoda koja od jučer drži kralja u bolesničkoj postelji? ... Slušajte, vratite se kući, dijete
moje, a ja ću pak ući na mala vrata u samostan Augustinki. Ondje me čeka moja pratnja.
Idite, Henriče, idite, i čuvajte se da ne razdražite svojeg brata, ako se budete sa njim vidjeli!

~ 320 ~
Bosnaunited
 BU&CW

11.

POVJERAVANJE TAJNI

Prvo što je vojvoda od Anžua vrativši se u Luvr saznao, bijaše da je svečani ulazak
izaslanika određen za peti dan. Krojači i draguljari su čekali na princa sa veličanstvenim
haljinama i divnim nakitom što ga kralj bijaše za njega naručio.
Za vrijeme dok je on sve to isprobavao sa bijesom koji mu je vlažio oči, suzama,
Henrik Navarski se uvelike radovao jednoj divnoj ogrlici od smaragda, jednom rapiru sa
zlatnim štitnikom i jednom skupocjenom prstenu, što sve mu je istoga jutra bio poslao
Karlo.
Vojvoda od Alansona bio je upravo primio jedno pismo te se zatvorio u svoju sobu
kako bi ga posve nsometano pročitao.
Što se pak tiče Kokona-a, on se na sve strane raspitivao za svojeg prijatelja.
Ustvari, kao što možemo i zamisliti, Kokona, koji nije bio nimalo iznenađen što se de
La Mol nije vratio kući za vrijeme čitave noći, poče tokom prijepodneva osjećati neku
uznemirenost. Dosljedno tome on se dade na potragu za svojim prijateljem, počevši svoje
istraživanje od svratišta »K lijepoj zvijezdi«, otišavši od »Lijepe zvijezde« u ulicu Kloš-Perse,
iz ulice Kloš-Perse u ulicu Tizon, iz ulice Tizon na most Sen-Mišel, i napokon sa mosta
Sen-Mišel natrag u Luvr.
Ta istraga bijaše prema onima, kojima je bila upućena provedena na način koji je bio
čas tako originalan, a čas opet tako izazovan - što je lako shvatljivo kad se znade Kokonaova
osebujna narav - da je izazvao između njega i trojice dvorske gospode objašnjavanja koja
završiše po modi onoga razdoblja, to jest dvobojem.
Kokona je u te susrete unio onu savjesnost što ju je običavao unositi u tu vrstu stvari;
jednog je ubio, a ostalu dvojicu ranio. I to svejednako ponavljajući:
- Taj ubogi de La Mol! Tako je dobro znao latinski !
I to u tolikoj mjeri, da mu je onaj posljednji, koji je bio barun de Boasi (de Boissey),
padajući rekao:
- Oh, tako ti nebesa, Kokona, unesi malo promjene i reci barem da je znao grčki!
Najposlije se proču glasina o pustolovini na hodniku. Kokona-a preplavi bol, jer je
načas pomislio da su mu svi ti kraljevi i svi ti prinčevi njegovog prijatelja ubili ili bacili u
neku doživotnu tamnicu.
Saznavši da je u tome sudjelovao i vojvoda od Alansona, Kokona pođe k njemu te,
prelazeći preko veličanstva što okružuje princa kravljevske krvi, zatraži od njega
razjašnjenje, kao što bi to bio učinio pri nekom običnom plemiću,
D'Alansonu isprva dođe velika želja da izbaci kroz vrata tog drznika koji je došao da
od njega zatraži da mu položi račun o svojim postupcima. No Kokona je govorio tako

~ 321 ~
Bosnaunited
 BU&CW

odsječnim glasom, njegove su oči plamtjele tolikom vatrom, a pustolovina triju dvoboja
unutar manje od dvadeset i četiri sata toliko je podigla Pijemontežaninov ugled, da se
vojvoda predomisli te da, umjesto da se prepusti svojem prvotnom porivu, odgovori svojem
plemiću sa ljupkim osmijehom:
- Dragi moj Kokona, istina je da su se kralj, ljut što je dobio na pleća jedan srebrni
vrč, vojvoda od Anžua, nezadovoljan što je na glavu dobio kompot od naranči, i vojvoda de
Giz, uvrijeđen što je dobio ćušku u vidu jednog srnećeg buta, udružili da ubiju gospodina de
La Mola. Međutim, jedan prijatelj vašeg prijatelja je odvratio taj udarac. Pothvat je dakle
neuspio. Na to vam dajem svoju riječ kraljevića.
- Ah I - klikne Kokona odahnuvši uslijed ove izjave poput nekog kovačkog mijeha. -
Ah, sto mu gromova, uzvišeni gospodine, to je dobro, i htio bih da saznam tko je taj prijatelj,
da mu dokažem svoju zahvalnost!
Gospodin vojvoda od Alansona ne odgovori ništa, već se samo nasmiješi još Ijupkije
no što je to činio dotle, što Kokona-a navede da povjeruje kako taj prijatelj nije bio nitko
drugi, već vojvoda osobno.
- Pa lijepo, uzvišeni gospodine - reče - kad ste već toliko učinili da ste mi rekli
početak te priče, dovedite svoju dobrotu do vrhnuca i ispričajte mi njezin kraj! Htjeli su ga
ubiti, ali ga nisu ubili, kažete. Hajde, što su učinili s njim? Ja sam hrabar! Hajde, recite, a ja ću
umjeti da podnesem jednu rđavu vijest. Bacili su ga u neku rupčagu, u neku tamnicu, zar ne?
Utoliko bolje, jer to će ga učiniti razboritim. On nikada nije htio slušati moje savjete.
Uostalom, izvući ćemo ga odande, sto mu gromova! Kamenje nije tvrdo za svakoga!
D'Alanson zavrti glavom.
- Najgore je na svemu tome, valjani moj Kokona - reče - da je poslije te pustolovine
tvoj prijatelj nestao, a da se ne zna kamo se djeo!
- Sto mu gromova! - poviče Pijemontežanin problijedivši ponovo. - Pa sve da se
zavukao u pakao, ja ću saznati gdje je!
- Slušaj, - reče vojvoda od Alansona koji je ali iz posve drugačijih pobuda, žudio baš
kao i Kokona da sazna gdje je de La Mol - dati ću ti jedan prijateljski savjet.
- Dajte, uzvišeni gospođine! - klikne Kokona - dajte!
- Idi i potraži kraljicu Margeritu. Ona mora da znade kamo se djeo onaj koga
oplakuješ.
- Ako je potrebno da priznam Vašem Visočanstvu - reče Kokona - ja sam na to već
pomišljao, ali se nisam usuđivao. Jer, osim što mi gospođa Margerita ulijeva
strahopoštovanje i više no što to umijem izreći, ja sam se plašio da je ne nađem svu u
suzama.
Međutim, budući da me Vaše Visočanstvo uvjerava da La Mol nije mrtav i da
Njezinom Veličanstvu mora da je poznato gdje se on nalazi, to ću skupiti svoju hrabrost i
poći ću k njoj.
- Pođi, prijatelju, pođi! - reče vojvoda Franjo. - A ako budeš saznao nešto novo, javi to
i meni, jer ja sam zaista isto tako uznemiren kao i ti. Samo, drži na umu jedno, Kokona ...
- Što to?
- Nemoj reći da dolaziš od mene, jer, ako bi počinio tu nesmotrenost, može ti se desiti
~ 322 ~
Bosnaunited
 BU&CW

da ništa ne saznaš!
- Uzvišeni gospodine - reče Kokona - čim mi Vaše Veličanstvo preporuča diskreciju u
toj stvari, ja ću biti nijem kao riba ili kao kraljica-majka!
- To je dobar princ, izvrstan princt To je velikodušan princ! - mrmljao je Kokona
idući prema odajama kraljice Navare.
Margerita je čekala Kokona-a, jer je do nje bio dopro glas o njegovom očajanju. A
doznavši kakvim se junačkim djelima taj čovjek bijaše ispoljio, ona je Kokonau malone
oprostila ponešto surov način na koji je ovaj postupao sa nježnom prijateljicom, gospođom
vojvotkinjom de Never, kojoj se Pijemontežanin uopće nije obraćao uslijed jedne velike
svađe što je među njima postojala već dva ili tri dana. On dakle bude uveden k kraljici tek
što se najavio.
Kako uđe ne mogući savladati tu izvjesnu zbunjenost koju bijaše spomenuo vojvodi
od Alansona i koju je vazda osjećao pred kraljicom, a koju mu je ulijevala mnogo više
nadmoći njezina duha negoli nadmoć njezina staleža.
Međutim, Margerita ga dočeka sa smiješkom koji ga već odmah u početku ohrabri.
- O, gospođo! - klikne on - vratite mi mojeg prijatelja, preklinjem vas! Jer, bez njega
više ne mogu živjeti. Zamislite Eurijala bez Niza, Damona bez Pitije, Oresta bez Pilada, i
imajte samilosti sa mojom nesrećom radi tih junaka što sam vam ih netom naveo, a čija srca,
prisežem vam, nisu bila zanesenija nježnim osjećajima no što je to moje!
Margerita se osmjehne, pa pošto je Kokona-a natjerala na obećanje da će zadržati
tajnu, ona mu ispripovjedi o bijegu kroz prozor. Što se pak tiče mjesta, de La Molova
boravka, ma koliko uporne da su bile Pijemontežaninove molbe, ona je u toj tačci ostala
nepokolebljivo nijema. To Kokona-a zadovolji tek upola, i on se upusti u diplomatska
razglabanja vrhunskog dometa. Posljedica toga bude da je Margerita posve jasno uočila da
je vojvoda od Alansona bar sa polovinom udjela učestvovao u toj želji što ju je osjećao
njegov plemić da sazna što se dogodilo de La Molu.
- Pa lijepo, - reče kraljica - ako na svaki način želite saznati nešto određeno o svojem
prijatelju, zapitajte kralja Navare. Jedino on ima prava da progovori. Što se tiče mene, sve
što vam ja mogu reći jest činjenica da je onaj koga tražite živ. Vjerujte mi na moju riječ!
- Vjerujem nečem još sigurnijem, gospođo - odgovori Kokona. - To jest, vjerujem
vašim lijepim očima koje uopće nisu plakale.
A onda, smatrajući da više nema što da doda jednoj rečenici koja je imala dvostruku
prednost da izreče njegovu misao kao i da izrazi visoko mišljenje što ga je imao o de La
Molovim zaslugama, Kokona se povuče premećući u svojim mislima mogućnost pomirenja
sa gospođom de Never, ne zbog nje osobno, već kako bi od nje saznao ono što nije mogao
saznati od Margerite.
Velike boli su nenormalna stanja, čijeg se jarma ljudski duh nastoji što je moguće
brže otresti. Misao da mora napustiti Margeritu bijaše de La Molu isprva slomila srce, a
pristao je da bježi mnogo više radi toga da bi spasio kraljičin dobar glas negoli da bi sačuvao
vlastiti život.
Počev od idućeg dana on se uveče vraćao u Pariz da bi ponovo vidio Margeritu na
njezinom balkonu. Margerita pak sa svoje strane, kao da joj je neki potajni glas javio
mladićev povratak, provela je čitavo to prvo veče pokraj svojeg prozora. Posljedica toga
~ 323 ~
Bosnaunited
 BU&CW

bijaše da se njih dvoje ponovo vidjelo sa osjećajem one neizrecive sreće što popraća
zabranjene užitke. Čak štoviše, sjetni i romantični de La Molov duh nalazio je u toj nenadnoj
nevolji izvjestan čar.
Međutim, budući da je istinskim osjećajem obuzet zaljubljenik sretan samo u jednom
trenutku, i to u onome kad vidi ili posjeduje, a da tokom čitavog ostalog vremena pati zbog
odsutnosti predmeta svoje ljubavi, to se de La Mol, žudan da opet bude sa Margeritom,
zaokupi time da što je moguće brže upriliči događaj koji je trebalo da mu je vrati, to jest da
upriliči bijeg kralja Navare.
Što se pak tiče Margerite, ona se sa svoje strane prepuštala sreći što je ljubljena
takvom čistom odanošću. Često je bila kivna na sebe zbog onoga na što je gledala kao na
neku slabost; ona, taj muški duh koji je prezirao siromaštva obične ljubavi, koji je bio
neosjetljiv za one malenkosti što nježnim dušama pretvaraju tu ljubav u najslađu,
najprofinjeniju, najpoželjniju od svih mogućih sreća, ona je nalazila da je njezin dan. ako već
ne sretno ispunjen, a ono bar sretno završen kada bi, pojavivši se oko devet sati na svojem
balkonu, odjevena u bijelu kućnu haljinu, opazila na keju, u sjeni, jednog konjanika koji bi
tada pritisnuo svoju ruku na svoje srce i svoie usne. Tada bi jedan značajan kašalj pobudio
zaljubljeniku sjećanje na voljeni glas. Ponekiputa bi jedna malena ručica snažno bacila i
neko pisamce u koje bi bio zamotan kakav skupocjeni komad nakita, no koji bijaše još
mnogo skupocjeniji stoga što je pripadao onoj koja ga je slala, negoli zbog tvari koja mu je
davala tu vrijednost, i koji bi zazvečao na pločniku na nekoliko koraka od mladog čovjeka.
Tada bi se de La Mol poput kakvog kopca bacio na taj plijen, stisnuo ga u svoja njedra i
odgovorio na isti način. A Margerita ne bi napuštala svojeg balkona sve dok ne bi čula Kako
se kroz noć gubi topot konja koji bijaše prilikom dolaska tjeran koliko su ga noge nosile, a
koji je prilikom odlaska kanda bio sačinjen iz isto tako nepokretne tvari kao i onaj glasoviti
orijaš koji je upropastio Troju.
Eto zašto kraljica nije bila uznemirena zbog sudbine de La Mola, kome je, uostalom,
iz bojazni da ga možda ne uhode, tvrdokorno odbijala bilo kakav drugi sastanak osim onih
viđenja na španjolski način što su se odvijala sve od njegova bijega i što su se ponavljala u
večerima svakog od onih dana koji su proticali u očekivanju primanja izaslanika, koje je bilo
odgođeno za nekoliko dana, kao što smo vidjeli, uslijed izričite odredbe meštra Ambroaza
Parea.
Uoči toga primanja, oko devet sati uveče, kada svi u Luvru bijahu zabavljeni
pripremama za sutradan, Margerita otvori prozor i stupi na balkon. Međutim, tek što se
našla na njemu, kadli de La Mol, ne sačekavši Margeritino pismo, i žureći se više no obično,
otposla svoje, koje uslijed njegove uobičajene spretnosti padne na dva koraka od njegove
kraljevske dragane.
Shvativši da poruka mora da sadržava nešto osobito, ona uđe u sobu da bi je
pročitala.
Pisamce je na prvoj stranici jednog lista sadržavalo slijedeće riječi:
»Gospođo, treba da govorim sa kraljem Navare. Stvar je hitna! Čekam.«
A na prvoj strani drugog lista nalazile su se pak slijedeće riječi koje su se od onih
prvih mogle odijeliti rastavljanjem listova:
»Gospođo i kraljice moja, učinite da vam mogu dati jedan od poljubaca što vam ih

~ 324 ~
Bosnaunited
 BU&CW

šaljem! Čekam.«
Tek što je Margerita pročitala taj drugi dio pisamceta, kadli začuje glas Henrika
Navarskog koji je sa svojom uobičajenom uzdržanošću kucao na vrata sa javnog hodnika i
pitao Žijonu može li ući.
Kraljica smjesta razdijeli pismo, gurne jedan list u izrez svojeg steznika, a drugi u
svoj džep, pritrča prozoru i zatvori ga, a onda pohita k vratima,
- Uđite, Sire! - reče.
Ma koliko lagano, ma koliko hitro, ma koliko spretno da je Margerita zatvorila taj
prozor, ipak taj šum dospije do Henrika, čija vazda napeta osjetila bijahu, posred toga
društva u koje je imao tako malo povjerenja, stekla onu izvrsnu istančanost do koje su ona
usavršena u čovjeka koji živi u stanju divljine.
Međutim, kralj Navare se nije ubrajao u one tiranine koji sprečavaju svoje žene da se
nadišu svježeg zraka i da promatraju zvijezde.
Henrik je bio nasmiješen i ljubak kao i obično.
- Gospođo, - reče - dok naša dvorska čeljad isprobava svoje svečane haljine, ja sam
naumio da dođem da progovorim s vama nekoliko riječi o mojim poslovima, koje vi i nadalje
smatrate svojima, zar ne?
- Svakako, gospođine! - odgovori Margerita. - Nisu li nam interesi vazda isti?
- Da, gospođo! I upravo sam vas stoga htio zapitati što mislite o čudnovatoj
gorljivosti što je gospodin vojvoda od Alansona već nekoliko dana ulaže u to da me se kloni,
i to u tolikoj mjeri da se od prekjučer povukao čak u Sen-Žermen. Da to kod njega nije
možda sredstvo da ode sam, jer on nije gotovo ni pod kakvom paskom, ili pak sredstvo da
uopće ne ode? Vaše mišljenje, gospođo, molim vas? Ono će, priznajem vam, za mene biti od
velikog značaja kako bih učvrstio svoje vlastito,
- Vaše Veličanstvo ima uzroka da se uznemirava zbog šutnje mojeg brata. Razmišljala
sam danas o tome čitavog dana, i moje je uvjerenje, budući da su se okolnosti izmijenile, da
se je on izmijenio zajedno s njima.
- Drugim riječima, videći da je kralj Karlo bolestan i da vojvoda od Anžua postaje
kraljem Poljske, zar ne, njemu ne bi bilo krivo da ostane u Parizu, kako bi zadržao na oku
krunu Francuske?
- Upravo tako.
- Neka bude! Meni je pravo! - reče Henrik. - Neka ostane! Samo, to mijenja čitav naš
plan. Jer, da bih otišao sam, potrebno mi je tri puta toliko garancija koliko bih bio tražio da
sam otišao zajedno sa vašim bratom, čije bi mi ime i prisutnost u pothvatu bili pružili
zaštitu... Čudi me samo jedno, a to je da ništa ne čujem o de Muau! To uopće nije njegov
običaj da tako miruje i da se ne miče. Da možda niste vi dobili kakvih vijesti o njemu,
gospođo?
- Ja, Sire! - klikne Margerita začuđeno. - Otkud biste htjeli da...
- Eh, tako mi boga, prijateljice moja, ništa ne bi bilo prirodnije! Vi ste pristali, kako
biste mi pričinili zadovoljstvo, da spasite život malom de La Molu... Taj momak je morao
otići u Mant... a ako netko ode onamo, može se isto tako i vratiti...
- Ah, to mi je upravo pružilo ključ jedne zagonetke čije rješenje sam uzalud tražila! -
~ 325 ~
Bosnaunited
 BU&CW

odgovori Margerita. - Bila sam ostavila otvoren prozor, a vravratišvi se u sobu, našla sam na
svojem sagu neku vrst pisamceta...
- Ma nemojte?! - klikne Henrik.
- ... pisamceta od koieg isprva ništa nisam shvaćala i kojemu nisam pridavala nikakve
važnosti - nastavi Margerita. - Možda sam bila u krivu, i možda ono dolazi odonud.
- To je moguće! - reče Henrik. - Čak bih se usudio reći da je to vjerojatno. Može li se
vidjeti to pisamce?
- Svakako, Sire! - odgovori Margerita te uruči kralju onaj od dvaju listova papira što
ga je bila stavila u svoj džep.
Kralj baci jedan pogled na nj.
- Ovo nije rukopis gospodina de La Mola? - upita.
- Ne znam! - odgovori Margerita. Čini mi se da je karakter pisma patvoren.
- No, svejedno! Hajde da pročitamo! - reče Henrik. I pročita:
»Gospođo, treba da govorim sa kraljem Navare. Stvar je hitna! Čekam.«
- Ah, evo! - nastavi Henrik. - Ta vidite, on kaže da čeka!
- Vidim, svakako! - reče Margerita. - Ali, što hoćete?
- Eh, trista mu… ! Hoću da dođe!
- Da dođe?! - klikne Margerita zapiljivši u svojeg muža svoje lijepe začuđene oči. -
Kako možete reći nešto takvo, Sire?! Jedan čovjek kojeg je kralj htio ubiti... čiji je osobni opis
poznat... koji je ugrožen ... da dođe, kažete?! Ta zar je to moguće?!... Zar su vrata prikladna za
one koji su bili…
- ... prinuđeni da bježe kroz prozor. To ste htjeli reći?
- Upravo to, i vi ste dovršili moju misao.
- U redu. Međutim, ako im je poznat put kroz prozor, neka ponovo idu tim putem,
budući da nikako ne mogu ući kroz vrata. Pa to je bar posve jednostavno!
- Mislite? - upita Margerita porumenjevši se od radosti pri pomisli da će biti bliža de
La Molu.
- U to sam siguran!
- Ali kako da se popne? - upita kraljica.
- Pa zar niste sačuvali one ljestve od užeta što sam vam ih poslao? Ah, u tome onda
ne bih prepoznao vašu uobičajenu obazrivost!
- Jesam, Sire! - reče Margerita.
- Onda je sve u redu! - reče Henrik.
- Što dakle zapovjeda Vaše Veličanstvo?
- Pa to je posve jednostavno! - odgovori Henrik. - Pričvrstite ih o svoj balkon i
spustite ih da vise. Ako ono dolje čeka de Mua ... a gotovo da sam u napasti da to i vjerujem...
ako ono dolje čeka de Mua, i ako se bude htio popeti, on će se popeti, taj vrijedni prijatelj.
I, nimalo ne gubeći svoju flegmatičnost, Henrik dohvati svijeću kako bi posvijetlio
Margeriti pri pottrazi za ljestvama koju se spremala poduzeti. Potraga ne potraja dugo:
ljestve bijahu zaključane u jednom ormaru u famoznom kabinetu.
~ 326 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Eto, to je u redu! - reče Henrik. - A sada, ukoliko to nije odviše velik zahtjev na vašu
susretljivost, gospođo, privežite, molim vas, ove ljestve o balkon.
- Zašto ja, a ne vi, Sire? - upita Margerita.
- Jer najbolji su zavjerenici najoprezniji. Ako bi vidio muškarca, naš bi se prijatelj
možda poplašio. Shvaćate?
Margerita se osmijehne i priveže ljestve.
- Tako! - reče Henrik ostajući sakriven u uglu odaje. - Pokažite se vidljivo! A sada
namjestite ljestve da se vide... Odlično! Siguran sam da će se de Mua popeti.
I doista, deset minuta kasnije jedan čovjek, opijen radošću, opkorači ogradu balkona
te, vidjevši da mu kraljica ne dolazi ususret, zasta nekoliko sekundi u nedoumici.
Međutim, umjesto Margerite pristupi Henrik.
- Gle! - reče sa mnogo ljupkosti. - To nije de Mua, to je gospodin de La Mol! Dobro
veče, gospodine de La Mole! Uđite, molim vas!
La Mol osta načas zapanjen.
Da je još visio na svojim ljestvama, umjesto što je već zakoračio na čvrsto tlo balkona,
možda bi se bio srušio prema natrag.
- Željeli ste da razgovarate sa kraljem Navare zbog nekih hitnih stvari - reče
Margerita. - Ja sam ga dala obavijestiti, i evo ga!
Henrik pođe da zatvori prozor.
- Volim te! - šane Margerita živo stegnuvši mladićevu ruku.
- E pa, gospodine - upita Henrik ponudivši de La Molu stolac. - O čemu se radi?
- Radi se o tome, Sire - odgovori ovaj - da sam ostavio gospodina de Mua-a pred
gradskom kapijom. On želi saznati da li je Morvel progovorio i da li je njegova nazočnost u
spavaonici Vašeg Veličanstva poznata.
- Još nije, ali to više ne može dugo potrajati. Valja nam dakle da požurimo,
- Vaše mišljenje je i njegovo, Sire. A ukoliko će sutra tokom večeri gospodin
d'Alanson biti spreman da pođe, on će se naći kod kapije Sen-Marsel sa stotinu i pedeset
ljudi. Pet stotina će vas čekati u Fontenblou (Fontainebleau). A zatim ćete krenuti preko
Bloa-a, Angulema i Bordoa (Blois, Anguleme, Bordeaux).
- Gospođo, - reče Henrik obraćajući se svojoj ženi - ja ću sutra za svoj račun biti
spreman. A vi?
De La Molove se oči prikovaše na Margeritinim sa izražajem duboke tjeskobe.
- Dobili ste moju riječ! - reče kraljica. - Kamo god budete pošli, ja ću poći s vama. Ali,
vi to dobro znate, potrebno je da vojvoda od Alansona krene istovremeno sa nama. Kod
njega nema sredine: on nam služi ili nas izdaje. Ako se ustručava, nemojmo se micati!
- Da li mu je poznato štogod o tome planu, gospodine de La Mole? - upita Henrik.
- Morao je, ima tome nekoliko dana, primiti jedno pismo od gospodina de Mua-a.
- Hm, hm - promrmlja Henrik - ništa mi o tome nije rekao!
- Čuvajte se, gospodine! - reče Margerita, - čuvajte se!
- Budite bez brige, ja sam na oprezu! Kako ćemo upriličiti da gospodin de Mua dobije
~ 327 ~
Bosnaunited
 BU&CW

odgovor?
- Ništa ne brinite, Sire! S lijeva ili s desna Vašeg Veličanstva, vidljiv ili nevidljiv, sutra
za vrijeme dočeka izaslanika on će biti tu. Potrebna je samo jedna riječ u kraljičinom govoru
koja će mu dati na znanje da li pristajete ili ne, treba li da bježi ili da vas sačeka. Ukoliko
vojvoda od Alansona odbije, njemu će biti potrebno samo petnaest dana da bi cijeli plan
preudesio u vaše ime.
- Doista! - reče Henrik. - De Mua je neuporediv čovjek! Možete li u svoj govor
umetnuti očekivanu rečenicu, gospođo?
- Ništa lakše od toga! - odgovori Margerita.
- Dakle, - reče Henrik - sutra ću posjetiti gospodina d'Alansona. Neka de Mua bude na
svojem mjestu i neka shvati ono što je izrečeno između redaka!
- On će biti na dužnosti, Sire.
- E pa lijepo, gospodine de La Mole, - reče Henrik - idite i odnesite mu moj odgovor.
Vi bez sumnje imate negdje u okolici konja, slugu?
- Orton me čeka na keju.
- Hajde da mu se pridružite, gospodine grofe. Oh, nipošto kroz prozor! To je dobro
samo za krajnje slučajeve. Mogao bi vas netko vidjeti, a budući da taj netko ne bi znao da se
ovoliko izlažete za mene, doveli biste u nezgodan položaj kraljicu.
- Ali, kuda da izađem, Sire?
- Ako već ne možete sami u Luvr ući, možete iz njega izaći sa mnom koji imam
lozinku. Vi imate svoj plašt, a ja imam svoj. Obojica ćemo se dobro umotati i proći ćemo
stražarnicu bez poteškoća. Uostalom, meni bi bilo milo da Ortonu izdam neke specijalne
naloge. Pričekajte ovdje... idem da pogledam nema li koga na hodnicima.
Henrik izađe sa najprirodnijim izražajem na svijetu da izvidi da li je slobodan put.
De La Mol osta nasamo sa Margeritom.
- Oh, kada ću vas ponovo vidjeti? - upita La Mol.
- Sutra uveče, ukoliko budemo bježali. Jedne od idućih večeri u kući u ulici
Kloš-Perse, ukoliko ne budemo bježali.
- Gospodine de La Mole - reče Henrik vrativši se - možete doći, nema nikoga!
De La Mol se smjerno pokloni pred kraljicom.
- Podajte mu svoju ruku na poljubac, gospođo! - reče Henrik. - Gospodin de La Mol
nije običan plemić-poslužitelj!
Margerita ga posluša.
- Što sam još htio reći... zaključajte brižljivo te ljestve od konopa! - dobaci Henrik. -
One su skupocjen pribor za zavjerenike... i, u trenutku kada se tome najmanje nada, čovjeku
može zatrebati da se nijma posluži... Dođite, gospodine de La Mole, dođite!

~ 328 ~
Bosnaunited
 BU&CW

12.

IZASLANICI

Idućeg je dana svo stanovništvo Pariza nagrnulo prema predgrađu Sent-Antoan, kroz
koji bijaše odlučeno da će poljski izaslanici proći prilikom svojeg svečanog ulaska. Čitava
živica Švicaraca zadržavala je mnoštvo, a odredi konjice obezbjeđivali su. prolaz gospodi i
damama dvora koji su kretali ususret povorci.
Uskoro se kod opatije Sent-Antoan pojavi četa konjanika odjevenih u crveno i žuto,
sa krznenim kapama i kabanicama, držeći u rukama duge i savinute sablje nalik na turske
demeškinje.
Zapovjednici su jahali bočno pokraj redova.
Za tom prvom četom dolazila je druga, opremljena posve istočnjačkom raskoši.
Kretala se ispred izaslanika kojih je bilo četiri i koji su na veličanstven način zastupali
najbajoslovnije viteško kraljevstvo XVI-og vijeka.
Jedan od tih izaslanika bijaše krakovski biskup. Na sebi je imao odjeću upola
svećeničku, upola ratničku, ali zaslijepljujuću zlatom i dragim kamenjem. Njegov bijelac
duge vijorave grive i plemenitih kretnji činilo se da frkće vatru kroz nozdrve. Nitko ne bi bio
pomislio da je ta plemenita životinja već tokom mjesec dana prelazila svakodnevno
petnaest milja putovima što ih rdavo vrijeme bijaše učinilo gotovo neprohodnima.
Pokraj biskupa jašio je palatan Lasko, moćan velikaš koji bijaše toliko blizak kruni,
da je bio kraljevski bogat baš kao i kraljevski gord.
Za dvojicom glavnih izaslanika, koje su pratila još dvojica palatina visoka roda,
dolazila je brojna
Skupina poljske gospode, čiji konji, opremljeni svilom, zlatom i draguljima, izazvaše
bučno odobravanje svijetine. Zaista, francuski kavaliri bili su, usprkos raskošu svoje
opreme, potpunoma zasjenjeni od tih novih pridošlica koje su prezirno nazivali barbarima.
Sve do posljednjeg trenutka Katarina se bila nadala da će se doček ponovo odgoditi i
da će kraljeva odlučnost popustiti zbog njegove malaksalosti koja je i nadalje trajala.
Međutim, kada je taj dan došao i kad je vidjela kako Karlo, blijed poput aveti, oblači svoj
sjajni plašt, ona shvati da je valjalo prividno se pognuti pod tom željeznom voljom te poče
vjerovati da je najsigurniji izlaz za Henrika d'Anžua bilo to velebno progonstvo na koje je
bio osuđen.
Izuzev ono nekoliko riječi što ih je izgovorio pošto je opet otvorio oči u trenutku kad
je njegova majka izašla iz pokrajnjeg kabineta, Karlo uopšte više nije progovorio sa
Katarinom sve od onog prizora koji bijaše doveo do krize kojoj umalo što nije podlegao.
Svatko u Luvru je znao da je među njima došlo do strašne kavge, ma da nikome nije bio
poznat njezin uzrok, te su i najhrabriji drhtali od te šutnje i hladnoće kao što drhte ptice od

~ 329 ~
Bosnaunited
 BU&CW

prijetećeg zatišja što prethodi oluji.

Međutim, sve u Luvru se bijaše pripremilo doduše ne kao za slavlje, već kao za neku
žalobnu svečanost. Pokoravanje svakog pojedinca bilo je sumorno ili slijepo. Bilo je poznato
da je Katarina malone drhtala, i svatko je drhtao.
Velika dvorana za primanje u palači bila je priređena, a kako su zasijedanja te vrste
obično bivala javna, to garda i stražari bijahu dobili naređenje da zajedno sa izaslanicima
puste unići svu svjetinu što su je odaje i dvorišta mogla primiti.
Što se pak tiče samog Pariza, njegov je izgled bio onakav kao što ga taj veliki grad
uvijek pruža u sličnim okolnostima, to jest pun užurbanosti i radoznalosti. Jedino, da je
netko toga dana dobro osmotrio stanovništvo prijestolnice, bio bi, među skupinama, što su
se sastojale od čestih likova građana koji su bezazleno blenuli, zapazio i dobar broj u
prostrane plašteve umotanih ljudi koji su se uzajamno sporazumijevali pogledima i
kretnjama ruku ako su bili podaleko, i koji su potiho izmjenjivali nekoliko hitrih i značajnih
riječi svaki puta kad bi se našli blizu. Činilo se, uostalom, da su ti ljudi veoma zabavljeni
povorkom; slijedili su je kao prvi i primali su svoja naređenja kanda od jednog časnog starca
iz čijih je crta i živahnih očiju, usprkos njegovoj bijeloj bradi i prosijedim obrvama, izbijala
žustra djelatnost. I doista, bilo uslijed vlastitih nastojanja, bilo pak stoga što su mu pomogli
napori njegovih drugova, tome starcu pođe za rukom da se kao prvi uvuče u Luvr gdje,
zahvaljujući uslužnosti vrhovnog zapovjednika Švicaraca, čestitog jednog hugenota koji
bijaše veoma malo katolički nastrojen usprkos svojem obraćenju, nađe načina da se smjesti
iza izaslanika, upravo sučelice, Margeriti i Henriku Navarskom.
Obaviješten po de La Molu da će de Mua, prerušen na bilo koji način, prisustvovati
zasjedanju, Henrik se ogledavao na sve strane. Naposljetku se njegov pogled susretne sa
starčevim te se više nije od njega odvajao; jedan de Muaov znak bio je raspršio sve kraljeve
sumnje. Jer, de Mua bijaše tako dobro prerušen, te je i sam Henrik posumnjao da bi taj
starac bijele brade mogao biti onaj isti neustrašivi vođa hugenota koji je pet ili šest dana
ranije upriličio tako oštru obranu.
Jedna Henrikova riječ, izgovorena na Margeritino uho, prikuje kraljičin pogled na de
Mua-a. A onda pak njezine lijepe oči stadoše lutati dubinama dvorane; tražila je de La Mola,
ali uzalud.
De La Mola nije bilo.
Započeše govori. Prvi bude upravljen kralju. Lasko zatraži od njega u ime sabora
njegov pristanak na to da kruna Poljske bude ponuđena jednom princu iz kraljevske kuće
Francuske.
Karlo odgovori kratkim i jasnim riječima pristajanja, prikazujući vojvodu od Anžua,
svojeg brata, i njegovu hrabrost, o kojoj izreče poljskim izaslanicima veliku pohvalu.
Govorio je francuski. Jedan tumač je prevodio njegov odgovor iza svake njegove rečenice. A
za vrijeme dok je govorio tumač, moglo se vidjeti kako kralj približava svojim ustima
maramicu koja je svaki puta, kad bi je opet sa njih udaljio, bila obojena krvlju.
Pošto se završio Karlov odgovor, Lasko se okrene vojvodi od Anžua, pokloni se i
započe jedan latinski govor u kome mu u ime poljskog naroda ponudi krunu.
Vojvoda odgovori na istom jeziku, glasom u kome je uzalud nastojao prikriti
uzbuđenje, da sa zahvalnošću prihvaća čast što mu je dosuđena. Za sve vrijeme što je
~ 330 ~
Bosnaunited
 BU&CW

govorio, Karlo je stajao stisnutih usnica, očiju upiljenih na nj, nepomično i prijeteći, poput
orlova oka.
Kad je vojvoda od Anžua završio, Lasko uze krunu Jagjelonaca koja je počivala na
jednom jastučiću od crvenog baršuna i preda je u Karlove ruke, dok dvojica poljskih
velikaša zaogrnuše vojvodu od Anžua kraljevskim plaštem.
Karlo dade znak svojem bratu. Vojvoda od Anžua klekne pred njega, i Karlomu
svojim vlastitim rukama položi krunu na glavu. Tada dva kralja izmijeniše najvećom
mržnjom prožet poljubac što su ga sebi ikad dala dva brata.
Istoga časa jedan glasnik vikne: - Aleksandar-Eduard-Henrik Francuski, vojvoda od
Anžua, upravo je okrunjen za kralja Poljske! Živio kralj Poljske!
Tada se Lasko okrene k Margeriti. Govor lijepe kraljice bio je sačuvan za kraj. A
budući da joj to bijaše dozvoljeno iz udvornosti, radi toga da bi mogao zablistati njezin lijepi
i umni duh, kao što se tada govorilo, svatko posveti veliku pozornost tom odgovoru koji je
trebalo da se održi na latinskom. Vidjeli smo da ga Margerita bijaše sama sastavila.
Laskov govor bio je prije hvalospjev negoli govor. On je, ma koliko da je bio Sarmat,
podlegao udivljenju što ga je svima ulijevala lijepa kraljica Navare te, posudivši jezik od
Ovidija, ali stil od Ronsara, reče da, krenuvši iz Varšave posred najdublje noći, on i njegovi
drugovi ne bi bili znali kako da nađu svoj put, da poput triju kraljeva-maga nisu imali
zvijezda da ih vode - zvijezda koje su postepeno, kako su se približavali Francuskoj,
postajale sve to blistavije, i za koje su sada spoznali da nisu ništa drugo do lijepih očiju
kraljice Navare. Naposljetku, prelazeći sa Evanđelja na Koran, od Sirije na kamenitu Arabiju,
od Nazareta na Meku, završi rekavši da je na tome da učini ono što su činili gorljivi
sljedbenici Prorokovi koji bi, pošto su jednom imali sreću da promatraju njegov grob, sebi
izboli oči, smatrajući da nakon što su uživali u tako lijepom pogledu više ništa na ovom
svijetu nije vrijedjelo gledanja i divljenja.
Taj govor bude popraćen burnim odobravanjem sa strane sviju onih koji su znali
latinski, stoga što su dijelili govornikovo mišljenje, a sa strane onih koji ga nisu znali pak
stoga što su htjeli stvoriti dojam da ga znaju.
Margerita učini udvornom Sarmatu najprije ljubak naklon, a potom odgovarajući
izaslaniku i zadržavajući svoj pogled na de Muau, poče slijedećim izrazima:
- Quod nunc hac in aula insperati adestis exultaremus ego et conjux, nisi ideo imineret
calamitas acilicet non solum fratris sed etiam amici orbitas.\'7b12\'7d
Te riječi bijahu dvojakog značenja te su se, upravljene de Muau, mogle upraviti i
Henriku d'Anžuu. A ovaj potonji se i nakloni u znak zahvalnosti.
Karlo se nije sjećao da je pročitao tu rečenicu u govoru koji mu je bio dostavljen
nekoliko dana ranije. Međutim, on nije pripisivao neku veliku važnost Margeritinim
riječima, za koje je znao da su običan izraz učtivosti. A osim toga, on je veoma slabo razumio
latinski.
Margerita nastavi:
- Adeo dolemur a te dividi ut tecum proficisci maluissemus. Sed idem fatum quo nunc
sine ulla mora Lutetia cedere juberis, hac in urbe detinet. Proficiscere ergo, frater, proficiscere,
amice. Proficiscere sine nobis. Proficiscentem sequentur spes et desideria nostra.\'7b13\'7d

~ 331 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Lako je domisliti se da je de Mua slušao sa dubokom pozornošću te riječi koje su bile

upravljene izaslanicima, no koje bijahu izgovorene samo za njega. Henrik je doduše već bio
dva ili tri puta niječno odmahnuo glavom kako bi mladom hugenotu dao na znanje da je
vojvoda od Alansona odbio. Međutim, ta kretnja, koja je mogla biti učiniak slučajnosti, bila
bi se de Muau učinila nedostatnom, da mu je nisu potkrijepile Margeritine riječi. A dok je
tako gledao i svom dušom slušao Margeritu, njegova dva crna oka, tako sjajna pod svojim
prosjedim obrvama, iznenadiše Katarinu koja se strese kao pod nekim električnim udarom i
koja više nije skretala pogled s ovog dijela dvorane.
»Da čudnog li lika!« mrmljala je u sebi svejednako namještajući izražaj svojeg lica
prema pravilima ceremonijala. »Ta tko je taj čovjek koji tako pozorno gleda u Margeritu, i
kojeg Margerita i Henrik sa svoje strane također gledaju tako pozorno?«
U međuvremenu je kraljica Navare nastavila svoj govor koji je od toga trenutka
nadalje odgovarao učtivostima poljskog izaslanika. A dotle je Katarina razbijala glavu
tražeći u mislima kako li bi tome lijepome starcu moglo biti ime, kadli joj s leđa pristupi
dvorski meštar ceremonijar te joj uruči jednu vrećicu od namirisanog satena koja je
sadržavala u četvoro savijen komad papira.
Ona otvori vrećicu, izvadi papir i pročita slijedeće riječi:
»Uz pomoć jednog sredstva za jačanje srca što sam mu ga netom dao, Morvelu se
napokon vratilo ponešto snage, pa mu je uspjelo da napiše ime čovjeka koji se nalazio u
spavaonici kralja Navare. Taj čovjek bio je gospodin de Mua.«
»De Mua!« pomisli kraljica-majka. »E pa, ja sam i imala takav predosjećaj. Ali, taj
starac - el cospello!... Taj starac, to je ...«
Katarina zasta nepomična pogleda i otvorenih ustiju.
A onda se nagne k uhu zapovjednika garde koji je stajao pokraj nje.
- Pogledajte, gospodine de Nansi, ali nenapadno - reče - pogledajte gospodina Laska,
onoga koji upravo sada govori. A iza njega ... da, tamo ... vidite li jednog starca bijele brade u
odijelu od crna baršuna?
- Vidim ga, gospođo! - odgovori zapovjednik.
- Dobro je. Ne ispuštajte ga iz očiju!
- Onoga kome kralj Navare daje nekakav znak?
- Upravo onoga! Posta Vite se na vratima Luvra sa deset momaka, a kada bude
izlazio, pozovite ga u jednu sobu gdje ćete ga zadržati u pritvoru. Ukoliko bi vam se opirao,
domognite ga se živog ili mrtvog. Hajde, brzo!
Srećom je Henrik, veoma malo zaokupljen Margeritinim govorom, bio svoj pogled
zaustavio na Katarini, pa mu nije izmakao ni jedan izraz njezina lica. Vidjevši kako su se oči
kraljice-majke prikovale sa tako velikom upornošću na de Mua-a, on se uznemiri. A kad je
vidio kako ona daje neki nalog zapovjedniku garde, on shvati sve.
Upravo baš u tom trenutku učinio je onu gestu koju je uhvatio gospodin de Nansi i
koja je u tajnom jeziku znakova kazivala: »Otkriveni ste! Bježite smjesta!«
De Mua shvati taj znak što se tako dobro poklapao sa onim dijelom Margeritina
govora koji je bio upravljen njemu. Nije mu trebalo dva puta reći; on se umiješa u mnoštvo i
nestane.
~ 332 ~
Bosnaunited
 BU&CW

No Henrik se smiri tek pošto je vidio kako se gospođin Nansi vraća Katarini i pošto je
po iskrivljenju njezina lica shvatio da joj je ovaj javio da je stigao prekasno.
Audijencija se završi.
Margerita izmijeni sa Laskom još nekoliko neslužbenih riječi.
Kralj ustade teturajući, pozdravi i izađe oslanjajući se na rame Ambroaza Parea, koji
ga nije napuštao sve od nezgode što ga bijaše zadesila.
Katarina, blijeda od srdžbe, i Henrik d'Anžu, nijem od boli, pođoše za njim.
Što se pak vojvode od Alansona tiče, on se za vrijeme ceremonije bijaše držao sasvim
postrani. A Karlov pogled, koji se nije ni na trenutak odvajao od vojvode od Anžua, nije ni
jedan jedini puta pao na nj.
Novi kralj Poljske osjećao se uništen. Daleko od svoje majke, odveden od tih barbara
sjevera, on bi bio nalik na Anteja, toga sina Zemlje, koji je izgubio svoju snagu kad su ga sa
nje podigle. Heraklove ruke. Kad se jednom nađe izvan granice, vojvoda od Anžua je
smatrao da će biti zauvijek isključen sa prijestola Francuske.
Stoga, umjesto da pođe za kraljem, on se povuče u odaje svoje majke.
On je zatekne ne manje mračnu i ne manje zabrinutu no što je to bio i sam, jer ona je
razmišljala o toj finoj i podrugljivoj glavi koju nije ispuštala iz očiju za vrijeme čitave
ceremonije, o tom Bearncu kome je sudbina, kako se činilo, stvarala mjesta, uklanjajući oko
njega kraljeve, prinčeve, ubojice, neprijatelje i zapreke.
Videći svojeg sina-ljubimca kako je blijed pod svojom krunom, kako je slomnjen pod
svojim kraljevskim plaštem, kako bez riječi u znak preklinjanja sklapa svoje lijepe ruke koje
je od nje naslijedio, Katarina ustane i pođe k njemu.
- Oh, majko! - zavapi kralj Poljske. - Evo sam osuđen da umrem u progonstvu!
- Sine moj, - reče mu Katarina - zar ste tako brzo zaboravili Reneovo predskazivanje?
Budite bez brige, vi nećete ondje dugo ostati!
- Majko, preklinjem vas - klikne vojvoda od Anžua - pri prvom znaku, pri prvoj slutnji
da bi se prijestolje Francuske moglo isprazniti, obavijestite me!
- Budite bez brige, sine moj! - reče Katarina. - Sve do onog dana na koji oboje čekamo,
neprekidno će se u mojoj konjušnici nalaziti jedan osedlani konj i u mojem predsoblju jedan
kurir spreman da krene u Poljsku!

~ 333 ~
Bosnaunited
 BU&CW

13.

OREST I PILAD

Pošto je Henrik d'Anžu otputovao, čovjek bi bio rekao da su se mir i sreća vratili u
Luvr da bi ponovo zauzeli svoje mjesto na ognjištu ove obitelji Atrejevića.
Karlo je zaboravljajući svoju sjetu, ponovo stekao svoje krepko zdravlje te je polazio
u lov sa Henrikom i razgovarao sa njim o lovu kad ne bi mogao loviti. Spočitavao mu je samo
jedno: njegovu ravnodušnost prema lovu na ptice. Govorio mu je da bi bio savršen princ,
kad bi umio uvježbavati sokole, kopce i mužjake drugih ptica grabljivica, kao što je umio
uvježbavati prepeličare i pse trkače.
Katarina je opet postala dobra majka. Bila je blaga prema Karlu i d'Alansonu, umilna
prema Henriku i Margeriti, milostiva prema gospođi de Never i gospodi de Sov. A pod
izgovorom da je bio ranjen izvršavajući jedan njezin nalog, ona je dobrotu svoje duše
dotjerala dotle, da je dva puta pohodila Morvela koji je prizdravljao u svojoj kući u ulici
Serize.
Margerita je nastavljala sa svojim ljubavnim domjencima na španjolski način.
Svake večeri otvarala je svoj prozor i saobraćala sa de La Molom putem znakova i
pisama. U svakom svojem pismu mladić je podsjećao svoju lijepu kraljicu da mu je, u
naknadu za njegovo progonstvo, obećala nekoliko trenutaka u ulici Kloš-Perse.
Jedna jedina osoba na svijetu bila je sama i bez svojeg para u tome Luvru koji je
postao opet tako miran i spokojan.
Ta osoba bijaše naš prijatelj grof Hanibal de Kokona.
Bez sumnje, lijepo je bilo znati da je de La Mol živ. Divno je bilo svejednako biti
odabranik gospođe de Never, najpodsmješljive i najluckastije od svih žena. Međutim, sva
sreća tih sastanaka što mu ih je lijepa vojvotkinja darivala, sav duševni mir što mu ga je
Margerita ulila u pogledu sudbine njihova zajedničkog prijatelja, nisu u
Pijemontežaninovim očima nipošto bili ravni jednom jedinom satu provedenom sa La
Molom kod prijaška La Irijera za vrčem slatka vina, ili pak onim raskalašenim pohodima,
poduzetim po svim onim mjestima Pariza gdje je čestit plemić mogao zaradati koju
ogrebotinu na svojoj koži, na svojoj novčarki i na svojem odijelu.
Gospođa de Never, valja to na sramotu čovječanstva priznati, podnosila je veoma
nestrpljivo to suparništvo de La Mola. Nije to bilo stoga što je Provansalca možda mrzila.
Naprotiv, povučena onim neodoljivim nagonom koji tjera svaku ženu da bude i nehotično
koketna prema ljubavniku neke druge žene, a naročito ako je ta žena njezina prijateljica,
ona u odnosu na de La Mola ne bijaše ni najmanje štedila bljeskovima svojih smaragdnih
očiju, i Kokona bi bio mogao biti zavidan na onim prostodušnim malim udarcima šakom i
onim znacima ljubaznosti što ih je vojvotkinja rasipala u korist njegova prijatelja za vrijeme
onih hirovitih dana kada se činilo da Pijemontežaninova zvijezda blijedi na nebu njegove

~ 334 ~
Bosnaunited
 BU&CW

lijepe dragane. Međutim, Kokona, koji bi bio zadavio petnaest osoba zbog jednog jedinog
treptaja očiju svoje dame, bio je toliko malo ljubomoran na de La Mola, da mu je u vezi tih
vojvotkinjinih nedosljednosti češće puta bio prišapnuo na uho izvjesne ponude od kojih je
Provansalac crvenjeo.
Posljedica takvog stanja stvari bude da Henrijeta, koju je de La Molova odsutnost
lišavala svih prednosti što joj ih je pružalo Kokonaovo društvo, to jest, njegove nepresušne
veselosti i njegovih nezajažljivih hirova na polju uživanja, dođe jednog dana k Margeriti da
bi je usrdno zamolila da joj vrati tog obaveznog »trećeg«, bez kojeg su se Kokonaov duh i
srce iz dana u dan sve to više hlapili.
Vazda suosjećana, a osim toge požurivana de La Molovim molbama i željama svojeg
vlastitog srca, Margerita zakaže Henrijeti sastanak za idući dan u kućici sa dva izlaza, kako
bi tamo temeljito obradili ta pitanja u jednom razgovoru koga nitko neće moći prekinuti.
Kokona primi sa priličnim neraspoloženjem Henrijetino pismo koje ga je pozivalo u
ulicu Tizon u devet i po. Uza sve to on se uputi prema mjestu sastanka, gdje zatekne
Henrijetu već ozlojeđenu zbog toga što je stigla prva.
- Fuj, gospodine! - reče ona. - Kakve li neuglađenosti! Pustiti na ovakav način čekati...
neću reći jednu princezu, već jednu ženu!
- Oh, čekati! - dobaci Kokona. - No, to je posve nalik na vas! Kladim se, naprotiv, da
smo uranili!
- Ja jesam!
- Pih, i ja također! Najviše ako ima deset sati, kladim se!
- E, lijepo! A u mojem pisamcetu je stajalo: devet i po!
- Pa ja sam i pošao iz Luvra u devet sati, jer, uzgred budi rečeno, danas sam u službi
kod gospodina vojvode od Alansona, iz čega proizilazi da ću biti primoran da vas napustim,
za sat vremena.
- I zbog toga ste ushićeni?
- Ne, vjere mi, jer je gospodin d'Alanson veoma čangrizav i mušičav gospodar, i jer,
ako već treba netko da me grdi, ipak još više volim da me grde lijepe usne kao što su to vaše,
negoli naopake kao što su to njegove.
- Hajde-de! - reče vojvotkinja. - To je već ipak malko bolje... Rekli ste dakle da ste
izašli iz Luvra u devet sati?
- Oh, bogo moj, da! I to u namjeri da dođem ravno ovamo, kadli na uglu ulice Grenel
(Grenelle) zamijetim nekog čovjeka koji je sličan de La Molu.
- Krasno! I opet La Mol!
- Uvijek i svagda! Sa ili bez dozvole!
- Grubijane!
- U redu! - dobaci Kokona. - Možemo ponovo početi sa našim udvornostima!
- Ne, ali završite već jednom tu svoju priču!
- Nisam ja navalio da je pričam, nego me vi pitate zašto sam zakasnio!
- Svakako! Zar je na meni da dolazim prva?!
- Eh, vi ne morate nikoga tražiti kao što to moram ja!
~ 335 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Vi ste ubitačni, dragi moj! No, nastavite! Dakle, na uglu ulice Grenel zamjećujete
čovjeka koji je sličan de La Molu... Ali, što to imate na svojem prsluku?! Krv!
- Krasno! Evo još jednoga koji me je zacijelo poprskao padajući.
- Vi ste se tukli?
- Svakako!
- Zbog tog svojeg de La Mola?
- A zbog koga hoćete da se tučem? Možda zbog neke žene?!
- Hvala!
- Ja dakle krenem za tim čovjekom koji je bio tako nesmotren da je posudio crte
mojeg prijatelja. Dostignem ga u ulici Kokijer (Coquilliere), prestignem ga i pogledam mu
pod nos pri svjetlosti iz nekog dućana. To nije bio on.
- No, to ste dobro udesili!
- Da, ali on je loše prošao. »Gospodine«, rekao sam mu, »vi ste uobraženi glupan kad
sebi dozvoljavate da izdaleka sličite na mojeg prijatelja gospodina grofa de La Mola, koji je
savršen kavalir, dok se izbliza lijepo vidi da ste samo obična protuha!« Na što se on mašio
rapira, a ja također. Pri trećem naletu... jeste li vidjeli tog neotesancat... On je pao i poprskao
me krvlju!
- A jeste li mu bar pritekli u pomoć?
- Upravo sam to htio učiniti, kadli je prošao jedan konjanik. O, ovaj puta, vojvotkinjo,
sigurna sam da je to bio de La Mol! Nažalost, konj je jurio u galopu. Ja sam se dao u trk za
konjem, a ljudi, koji su se bili skupili da vide kako se bijem, pak u trk za mnom. Elem, kako
bi se bilo moglo pomisliti da sam neki kradljivac, budući da je za mnom nagrnula sva ta
fukara koja mi je urlala za petama, to sam bio prinuđen da se okrenem da bih ih natjerao u
bijeg, zbog čega sam izgubio ponešto vremena. Tokom toga vremena konjanik je bio nestao.
Pojurio sam za njim, raspitivao se, zapitkivao, navodio boju konja, ali, vraga! Uzalud! Nitko
ga nije bio zapazio. Najposlije, sit svega, došao sam ovamo.
- Sit svega! - klikne vojvotkinja. - Koje li ljubaznosti!
- Slušajte, draga prijateljice, - reče Kokona zavalivši se nemarno u jedan naslonjač -
naumili ste da me i opet progonite u vezi sa tim ubogim de La Molom. E pa, vi ste u krivu.
Jer, napokon, prijateljstvo, vidite... uh, volio bih da imam toliko duha i toliko znanja kao taj
jadni prijatelj, da bih mogao naći neku usporedbu koja bi vas navela da napipate moju
misao... Prijateljstvo, vidite, to je zvijezda, dok ljubav... ljubav… eh, evo, našao sam
usporedbu! ... ljubav je samo svijeća. Vi ćete mi reći da ih ima različitih vrsta ...
- Ljubavi?
- Ne, nego svijeća... i da među tim vrstama ima takvih koje su poželjnije kao na
primjer ružičasta. U redu, ružičasta, može! Ona je najbolja. Ali, ma koliko da je ružičasta,
svijeća se ipak istroši, dok zvijezda sjaji uvijek. Na to ćete mi odgovoriti da, kad je svijeća
istrošena, čovjek stavlja u svjećnjak drugu svijeću.
- Gospodine de Kokona, vi ste uobražena budala!
- De!
- Gospođine de Kokona, vi ste drznik!

~ 336 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- De, de!
- Gospodine de Kokona, vi ste magarac!
- Gospođo, upozoravam vas da ćete me natjerati da trostruko više žalim za de La
Molom!
- Vi me više ne volite I
- Naprotiv, vojvotkinjo, vi se u to ne razumijete. Ja vas obožavam! Ali, ja mogu da vas
volim, da vas ljubim, da vas obožavam, a da u svojim izgubljenim trenucima veličam svojeg
prijatelja.
- Znači, vi nazivate svojim izgubljenim trenucima one za vrijeme kojih ste pokraj
mene?!
- Što ćete! Taj ubogi La Mol je bez prestanka nazočan u mojim mislima!
- Vi ga cijenite više nego mene! To je nedostojno! Čujte, Hanibale, ja vas mrzim!
Usudite se i budite iskreni: recite mi da ga volite više nego mene! Hanibale, upozoravam vas,
ako bilo što na svijetu budete voljeli više nego mene...
- Henrijeto, najljepša među vojvotkinjama! Radi svojeg vlastitog spokoja, vjerujte mi
i nemojte mi postavljati neprilična i nametljiva pitanja! Ja vas volim više od svih žena, ali ja
volim La Mola više od svih muškaraca!
- Dobro si odgovorio! - reče iznenada jedan strani glas.
A za jednom zavjesom od damasta, odmaknutom ispred jedne velike drvene plohe
koja je kliznuvši u debljinu zida otvorila prolaz između dva stana, pokaza se de La Mol,
stojeći u četvorini tih vratiju kao neki lijepi Ticijanov portret u svojem zlatnom okviru. - La
Mol! - uzvikne Kokona ne obraćajući pozornost na Margeritu i ne puštajući sebi vremena da
joj zahvali za iznenađenje što mu ga je upriličila. - La Mole, prijatelju moj, dragi moj La Mole!
I pojuri u naručje svojeg prijatelja srušivši naslonjač u kojem je bio sjedio i stolić koji
mu se našao na putu,
De La Mol mu sa isto takvim izljevom nježnosti uzvrati njegove zagrljaje, no
istodobno se obrati vojvotkinji de Never.
- Oprostite mi, gospođo - reče - ako je moje ime, izgovoreno među vama, možda
ponekiput uznemirilo i poremetilo vaš tako dražesni složni život. Svakako - doda dobacivši
Margeriti jedan neizrecivo nježan pogled - nije od mene zavisilo da se sa vama ponovo
vidim i ranije!
- Eto vidiš - reče Margerita - eto vidiš, Henrijeto, da sam održala riječ: evo ga!
- Znači dakle da tu sreću dugujem jedino molbama gospođe vojvotkinje? - upita
Kokona.
- Jedino njezinim molbama! - potvrdi Margerita.
A onda, obrativši se de La Molu, doda:
- La Mole, dozvoljavam vam da ne povjerujete ni jednoj jedinoj riječi od onoga što
sam rekla!
Za to vrijeme Kokona, koji je svojeg prijatelja bio deset puta pritisnuo o svoje srce,
koji je dvadeset puta bio obišao oko njega, koji je njegovom licu bio prikučio jedan svjećnjak
kako bi ga mogao razgledati do mile volje, klekne pred Margeritu i poljubi rub njezine
~ 337 ~
Bosnaunited
 BU&CW

haljine.
- Ah, to se sretno slučilo! - klikne vojvotkinja de Never. - Sada ćete ipak naći da sam
podnošljiva!
- Sto mu gromova! - vikne Kokona. - Naći ću, kao uvijek, da ste božanstveni! Samo,
sada ću vam to reći iz punijeg srca. Ah, da mi je ovdje tridesetak Poljaka, Sarmata i ostalih
polarnih barbara, pa da ih natjeram da priznaju da ste kraljica među ljepoticama!
- Eh, polako, polako, Kokona! - upadne de La Mol. - A gospođa Margerita?!
- Oh, toga se ne odričem! - klikne Kokona sa onim upola lakrdijaškim naglaskom koji
bijaše samo njemu svojstven. - Gospođa Henrijeta je kraljica među ljepoticama, a gospođa
Margerita pak je ljepotica među kraljicama!
Međutim, ma što da je govorio ili radio, Pijemontežanjn, koji se sav predao sreći što
je opet našao svojeg dragog de La Mola, imao je oči jedino za njega.
- Hajde, hajde, lijepa moja kraljice, - reče gospođa de Never - dođite, i pustimo te
savršene prijatelje na jedan sat da se porazgovore između sebe! Oni jedan drugome imaju
reći hiljadu stvari koje bi se uplitale i ometale naš razgovor. To je za nas okrutno, ali. to je.
upozoravam vas, jedini lijek koji gospodinu Hanibalu može vratiti posvemašnije zdravlje.
Učinite to dakle za mene, moja kraljice, kad sam već tako glupa da volim tu gadnu glavurdu,
kao što to reče njegov prijatelj de La Mol!
Margerita šapne nekoliko riječi na uho de La Molu, koji bi, ma koliko da je bio željan
da se ponovo vidi sa svojim prijateljem, ipak bio volio da Kokonaova nježnost bude manje
neskromna ...
Za to vrijeme Kokona je uznastojao da pomoću svakojakih uvjeravanja dovede na
Henrijetine usne dobroćudan smiješak i blagu riječ, koji učinak je bez po muke i postigao.
Tada obje žene prijeđoše u pokrajnju sobu, gdje je na njih čekala večera.
Dvojica prijatelja ostadoše nasamo.
Prve pojedinosti što ih Kokona zatraži od svojeg prijatelja bijahu, razumije se, one o
onoj kobnoj večeri koja umalo što ovoga nije stala života. Postepeno kako je de La Mol
napredovao u svojem pričanju, Pijemontežanina, koji međutim u tom pogledu kao što
znamo, nije bio lako uzbudljiv, stane hvatati jeza po čitavom tijelu.
- A zašto se - upita ga - umjesto da odmagliš, kao što si to učinio, i da mi prouzrokuješ
uznemirenost i strahovanja, kao što si mi ih prouzrokovao, zašto se nisi sklonio kod našeg
gospodara? Vojvoda, koji te je štitio, bio bi te i sakrio. Bio bih živio kraj tebe, a moja tuga,
iako hinjena, zato ipak ne bi bila manje obmanjivala te dvorske glupane.
- Naš gospodar? - upita La Mol šapatom. - Vojvoda od Alansona?
- Da! Po onome što mi je rekao, morao sam vjerovati da baš njemu duguješ svoj život.
- Ja svoj život dugujem kralju Navare! - odgovori La Mol.
- Hm, hm! - promrmlja Kokona - jesi li u to siguran?
- Tu nema nikakve sumnje!
- Oh, dobar je to i odličan kralj! Međutim, što je u svemu tome radio vojvoda od
Alansona?
- Držao je uzicu da me njome zadavi!
~ 338 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Sto mu gromova! - poviče Kokona. - Jesi li siguran u to što govoriš, La Mole? Što?!
Taj blijedi, kukavni princ, taj žgolja da zadavi mojeg prijatelja?! O, sto mu gromova, odmah
sutra ću mu reći ono što mislim o tom postupku!
- Ma jesi li lud?!
- To je istina, on bi to poduzeo ponovo! Ali, ne mari! Neće to tako proći!
- De, de, Kokona, umiri se i nastoj da ne smetneš s uma da je upravo odzvonilo
jedanaest i po, i da si večeras u službi.
- Baš me mnogo briga za službu kod njega! Eh, sjajno, neka samo računa na to! Moja
služba! Ja da služim jednog čovjeka koji je držao uzicu?! Ti se šališ!... Ne! To je prst sudbine!
Zapisano je da je trebalo da te nađem kako se više ne bih od tebe odvajao ... Ja ostajem
ovdje!
- Nesretnice, ta razmisli malko! Pa nisi valjda pijan!
- Na svu sreću! Jer, da jesam, ja bih potpalio Luvr!
- Hajde, Hanibale, - poče opet de La Mol - budi razborit! Vrati se onamo! Služba je
sveta stvar.
- Hoćete li se vratiti zajedno sa mnom?
- To je nemoguće!
- Zar bi te opet htjeli ubiti?
- Ne vjerujem. Ja sam odviše malo važan, a da bi protiv mene postojala neka
uglavljena zavjera, neka dosljedna odluka. U jednom trenutačnom hiru htjeli su me ubiti, i to
je sve. Prinčevi su te večeri bili u objesnom raspoloženju.
- Što ćeš onda učiniti?
- Ja? Ništa! Lutam. Šećem se.
- E pa lijepo! Ja ću se šetati kao i ti, lutat ću zajedno s tobom. To je čarobno
zanimanje! A osim toga, ako bi te napali, biti ćemo dvojica i zadat ćemo im dobroga posla! O,
neka samo dođe taj tvoj kukac od vojvode! Pribost ću ga na zid kao nekog leptira!
- Ta zatraži barem od njega dopust!
- Hoću! I to posvemašnji!
- U tom slučaju ga obavijesti da ga napuštaš!
- To je opravdano. Pristajem. Idem da mu napišem!
- Da mu napišeš?... To je veoma neprilično. Kokona, u odnosu na jednog princa
kraljevske krvi!
- Jest, krvi... ali krvi mojeg prijatelja! Pazi, molim te - klikne Kokona zakolutavši
svojim očima poput nekog velikog trageda - pazi, molim te, da se možda ne počnem igrati
etikecije!
»U stvari«, reče u sebi de La Mol »za nekoliko dana neće mu više biti potreban ni princ
ni itko drugi, jer ako će htjeti poći s nama, mi ćemo ga povesti!«
Kokona dakle dohvati pero te bez daljnjeg opiranja svojeg prijatelja sastavi brzo i
glatko slijedeći ogled rječitosti:
»Uzvišeni gospodine,

~ 339 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Nemoguće je da Vaše Visočanstvo, upućuno u autore antike, kao što to jest, ne poznaje
dirljivu povjest Oresta i Pilada koji bijahu dva junaka na glasu sa svojih nesretnih zgoda i sa
svojeg prijateljstva. Moj prijatelj de La Mol nije manje nesretan od Oresta, a ja pak nisam
manie nježan od Pilada. On u ovom trenutku ima velikih briga koje iziskuju moju pomoć.
Nemoguće je dakle da se odvajam od njega. Dosljedno tome, uz pridržavanje prava na
odobrenje Vašeg Visočanstva, uzimam mali dopust, budući da sam odlučan da se vežem za
njegovu sudbinu, ma kamo me ong odvela, što Vašem Visočanstvu kazuje koliko je velika
prisila koja me otima iz Njegove službe, iz kojeg razloga nipošto ne sumnjam da ću dobiti
Njegovo oproštenie te se usuđujem da se i nadalje smatram sa poštovanjem.
Vašeg kraljevskog Visočanstva, uzvišeni gospodine, najponizniji i najpokorniji
HANIBAL GROF DE KOKONA nerazdruživi prijatelj g. de La Mola«
Pošto je dovršio to remek-djelo, Kokona ga naglas pročita de La Molu, koji slegne
ramenima.
- Dakle, što kažeš na to? - upita Kokona koji tu kretnju nije vidio, ili koji se napravio
da je ne vidi.
Kažem - odgovori de La Mol - da će nam se gospodin d'Alanson narugati.
- Nama?
- Obojici zajedno!
- To je još uvijek bolje, čini mi se, negoli da zadavi svakog od nas odvojeno!
- Pa - nasmije se La Mol - ono prvo možda neće nipošto spriječiti ono drugo.
- Pa neka! Utoliko goret puklo kud puklo, sutra ujutro ću otposlati to pismo. Kamo
ćemo na spavanje kad budemo izašli ovavde?
- K gazda La Irijeru, i to u onu malu sobicu, znaš, gdje si me htio probosti rapirom
kad još nismo bili Orest i Pilad ...
- U redu. Poslat ću našeg svratištara da odnese moje pismo u Luvr.
U tome se trenutku otvori drvena ploča.
- Dakle? - upitaše zajedničke obje princeze. - Gdje su Orest i Pilad?
- Sto mu gromova, gospođo - odgovori Kokona - Orest i Pilad umiru od gladi i ljubavi!
I stvarno, gazda La Irijer je idućeg dana u devet sati ujutro odnio u Luvr smjernu
poruku grofa Hanibala de Kokona-a.

~ 340 ~
Bosnaunited
 BU&CW

14.

ORTON

Henrik je, čak i nakon odbijanja vojvode od Alansona, koje bijaše dovelo u pitanje
sve, pa i njegov opstanak, postao, ako je to uopće bilo moguće, još veći vojvodin prijatelj no
što je to ranije bio.
Katarina zaključi na temelju te prisnosti da se dvojica prinčeva ne samo slažu, već da
zajedno kuju i zavjeru. Ona o tome ispita Margeritu, ali Margerita joj bijaše dostojna kći, te
se kraljica Navare, čiji glavni talenat bijaše da izbjegava škakljiva objašnjavanja, tako dobro
umjela zaštititi od pitanja svoje majke da ju je, pošto je na sve njih odgovorila, ostavila u još
većoj zabuni no što je to bila ranije.
Firentinki je dakle za vodiča preostao samo još onaj spletkarski instinkt što ga je bila
donijela sa sobom iz Toskane, te najspletkarskije među malim državicama onoga razdoblja,
i onaj osjećaj mržnje što ga je crpla na dvoru Francuske, koji bijaše u interesima i
mišljenjima najpodjeljeniji dvor onoga vremena.
Isrpva shvati da je jedan dio njegove snage Bearncu dolazio od njegovog saveza sa
vojvodom od Alansona, te odluči da ih razjedini.
Od dana kada je stvorila tu odluku, ona stane svojeg sina okruživati strpljenjem i
umješnošću ribara koji, pošto ju je bacio daleko od ribe, neprimjetno povlači mrežu sve dok
nije sa svih strana obuhvatila njegov plijen.
Vojvoda Franjo primijeti to udvostručavanje umilnosti te i sa svoje strane pođe za
korak u susret majci. Što se pak tiče Henrika, on se gradio da ništa ne opaža te stane svojeg
saveznika nadzirati još budnije nego što je to već bio činio.
Svatko je očekivao da se nešto dogodi. Dok je tako svatko bio u očekivanju tog nekog
događaja koji za jedne bijaše siguran, za druge pak vjerojatan, jednog jutra, kad sunce bijaše
granulo ružičasto, izlučujući onu mlaku toplinu i onaj blagi miomiris koji nagovještaju lijep
dan, jedan čovjek, blijed, oslonjen na batinu i koračajući s mukom, izađe iz jedne male
kućice smještene za Arsenalom i krene ulicom Pti-Misk (Petit-Musc).
Negdje kod kapije Sent-Antoana, pošto je bio prešao duž onog šetališta koje je kao
neka močvarna livada okružavalo jarke oko Bastilje, on ostavi veliki bedem sa svoje lijeve
strane i uđe u park Arbalet, čiji ga čuvar dočeka sa dubokim naklonima.
Nikoga nije bilo u tom parku koji je, kao što to kazuje njegovo ime, pripadao jednom
posebnom udruženju: udruženju arbaletiraca.\'7b14\'7d Međutim, sve da je tamo i bilo
šetača, taj bi blijedi čovjek bio dostojan sve njihove pozornosti, jer njegovi dugački brkovi i
njegov hod, koji je zadržao vojnički način ma da je bio usporen uslijed bolova, dovoljno su
nagovještavali da je to neki nedavnom prilikom ranjeni časnik koji je iskušavao svoje snage
umjerenim vježbama i koji je pošao da oživi na suncu.

~ 341 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Međutim - čudne li stvari! - kada se rastvorio plašt u koji je taj naizgled miroljubivi
čovjek usprkos rastućoj toplini bio umotan, mogle su se vidjeti dvije dugačke pištolje
pričvršćene pomoću dviju srebrenih kopči o pojas, za kojim osim toga bijaše zataknut još i
jedan veliki bodež, i o kojem je visio dugačak mač za koji se činilo da ga on ne može ni
potegnuti, toliko je bio ogroman, te je, upotpunjavajući to živo skladište oružja, svojim
tokom lupkao o dvije omršavjele i drhtave noge.
I tako taj čovjek prodre u park i stigne mirno do neke vrste sjenice što se otvarala
prema bedemima, od koji je bila odijeljena samo širokom živicom i malim jarkom iz kojih se
sastojala njezina dvostruka ograda. Ondje se ispruži na jednu vrtnu klupu nadohvat stola,
na koji mu čuvar parka, koji svojem naslovu pazitelja bijaše pridružio i vršenje krčmarskog
zvanja, nakon kratkog vremena donese neku vrst okrijepe.
Bolesnik je tu proboravio desetak minuta, prinijevši u nekoliko mahova svojim
ustima šalicu od porcelana čiji je sadržaj pijuckao u malim gutljajima, kadli njegovo lice,
usprkos zanimljivom blijedilu što ga je prekrivalo, iznenada poprimi zastrašujući izražaj.
Bio je upravo primijetio kako iz ulice Kroa-Foben (Croix-Faubin) jednim puteljkom,
današnjom ulicom Napi (de Naples), prilazi neki u prostran plašt umotan konjanik, koji se
zaustavi blizu stražarske kule te stane čekati.
Bio je tu možda pet minuta, i čovjek blijeda lica, u kome je čitalac možda već
prepoznao Morvela, imao je jedva toliko vremena da se oporavi od uzbuđenja što mu ga
bijaše prouzrokovalo njegovo prisustvo, kadli jedan mladić u stegnutom kaputiću kao što su
to oni u paževa, prispije putem, koji se kasnije prozvao ulicom Fose-Sen-Nikola
(Fosses-Saint-Nicolas), i pridruži se onom konjaniku.
Utonuo u lisnatoj sjenci, Morvel je mogao sve vidjeti, pa čak i sve čuti, a kad čitalac
bude saznao da je konjanik bio de Mua, a mladić u stegnutom kaputiću pak Orton, moći će
prosuditi jesu li Morvelove oči i uši bile zaokupljene.
I jedan i drugi pogledaše oko sebe sa najbrižljivijom pozornošću. Morvel zadrži svoj
dah.
- Možete govoriti, gospodine! - progovori kao prvi Orton koji je kao mladić bio i
lakovjerniji. - Nitko nas ne vidi i ne čuje.
- Dobro! - reče de Mua. - Poći ćeš k gospođi de Sov. Predat ćeš ovo pisamce njoj
osobno, ukoliko je budeš našao u njezinim odajama. Ukoliko pak ne bude kod kuće, gurnut
ćeš ga za ogledalo, kamo je i kralj imao običaj da ostavlja svoja. A onda ćeš pričekati u Luvru.
Ako ti budu dali odgovor, donijet ćeš ga na mjesto koje ti je poznato, A ako ne budeš dobio
odgovora, potražit ćeš me večeras sa jednom dobrom musketoriom na mjestu što sam ti ga
označio i odakle ću izaći.
- U redu! - reče Orton - Znam!
- Ja sad odlazim. Imam veoma mnogo posla tokom dana. A ti se nemoj žuriti, to bi
bilo bez svrhe. Nije potrebno da stigneš u Luvr prije nego što će o n biti ondje, a mislim da
jutros uzima poduku iz lova sa sokolovima. Hajde, idi, i slobodno se pokaži! Ozdravio si i
dolaziš da se gospođi de Sov zahvališ za dobrotu koju ti je iskazivala za vrijeme tvojeg
bolovanja. Hajde, dijete, hajde!
Morvel je prisluškivao ukočenih očiju, naježene kose i oznojena čela. Prvi poriv mu je
bio na oslobodi jednu pištolju iz kopče i da nanišani na de Mua-a, ali mu jedna njegova
~ 342 ~
Bosnaunited
 BU&CW

kretnja, koja je malko razmaknula njegov plašt, pokaza pod tim plaštem jedan visoko
zatvoren i veoma čvrst oklop. Bilo je dakle vjerojatno da bi se kugla na tom oklopu spljoštila
ili pak da bi udarila u neko mjesto na tijelu na kome rana, koju bi zadala, ne bi bila
smrtonosna. Osim toga pomisli da bi de Mua, snažan i dobro naoružan, lako svršio sa njim,
onako ranjenim, te stoga sa uzdahom povuče svoju pištolju koju je već bio ispružio u
hugenota.
- Kakve li nesreće - promrsi - što ga ne mogu oboriti ovdje bez ikakvih drugih
svjedoka osim ovog malog razbojnika, kome bi tako dobro pristajao idući hitac!
Međutim, istog trenutka Morvel rasudi da je to pisamce, što ga je Orton trebalo da
uruči gospođi de Sov, bilo možda važnije čak i od života samog, vođe hugenota.
- Ha! - promrmlja - jutros ćeš mi ponovo izmaći! No, neka bude! Otiđi zdrav i čitav!
Ali sutra će biti red na meni, pa sve da te moram slijediti do u sam pakao, iz kojeg si izašao
da me uništiš, lako ne budem uništio tebe!
Uto de Mua omota svoj plašt oko svojeg lica te se hitro udalji u pravcu močvare
Templ. Orton krene ponovo duž jaraka koji ga odvedoše na obalu rijeke.
Tada Morvel ustane sa više snage i žustrine no što bi se to čovjek bio usudio
očekivati, vrati se u ulicu Serize, uđe u svoju kuću, dade osedlati jednog konja te, ma koliko
da je bio slab i uz rizik da mu se ponovo otvore rane, pojuri galopom niz ulicu Sent-Antoan,
dospije na kejove i uleti u Luvr.
Pet minuta poslije toga što je nestao kroz ulaz stražarnice, Katarini je već bilo
poznato sve što se netom bijaše dogodilo, a Morvel je primio onih hiljadu zlatnih škuda što
mu bijaše obećala za uhićenje kralja Navare.
- O! - reče tada Katarina - ako se jako ne varam, taj će de Mua biti ona crna mrlja koju
je Rene našao u horoskopu tog prokletog Bearnca!
Èetvrt sata poslije Morvela, Orton uđe u Luvr, pokaza se otvoreno kao što mu to
bijaše de Mua preporučio, i stigne u odaje gospođe de Sov, pošto je porazgovarao sa
nekolicinom stanovnika palače.
Jedino Dariola se nalazila u odajama svoje gospodarice. Katarina je maločas bila dala
pozvati ovu potonju da bi joj prepisala neka važna pisma, pa je ova već tokom pet minuta
boravila kod kraljice-majke.
- Dobro je! - reče Orton. - Počekat ću.
Iskoristivši svoju udomaćenost kod gospođe de Sov, mladić prijeđe u baruničinu
spavaonicu pa, pošto se pomno uvjerio da je posve sam, gurne pisamce za ogledalo.
Istog trenutka kad je upravo opet udaljavao svoju ruku od zrcala, uniđe Katarina.
Orton preblijedi jer mu se učinilo da se hitar i prodoran pogled kraljice-majke
najprije svratio na ogledalo.
- Što radiš ovdje, mali? - upita Katarina. - Zar možda tražiš gospođu de Sov?
- Da, gospođo. Već dugo vremena je nisam pohodio, a ako bih još odugovlačio da joj
se dođem zahvaliti, plašio sam se da će me smatrati nezahvalnikom.
- Znači da mnogo voliš tu dragu Šarlotu?
- Svom svojom dušom, gospođo!

~ 343 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- I vjeran si, kako kažu?

- Vaše Veličanstvo će shvatiti da je to veoma prirodno ako bude saznalo da mi je
gospođa de Sov pružala njegu koju nisam zaslužio, jer ja sam samo običan sluga.
A u kojoj ti je to prilici pružala tu njegu? - upita Katarina pretvarajući se da nema
pojma o događaju koji je mladog momka zadesio
- Kad sam bio ranjen gospođo.
- Ah, siroto dijete! - klikne Katarina, - Bio si ranjen?
- Da, gospođo.
- A kada to?
- One večeri kada su došli da uhite kralja Navare. Toliko sam se prestrašio kad sam
ugledao vojnike, da sam stao vikati i dozivati. Jedan od njih udario me je po glavi, i ja sam
pao u nesvijest.
- Ubogi dječače! A sada si već posve oporavljen?
- Jesam, gospođo.
- Tako da si došao potražiti kralja Navare, kako bi se vratio k njemu?
- Ne, gospođo! Saznavši da sam se usudio oduprijeti se naređenjima Vašeg
Veličanstva, kralj Navare me je bez milosrđa otjerao.
- Zar zaista?! - klikne Katarina sa naglaskom punim zanimanja. - Pa lijepo, ja ću se
pobrinuti za to... Međutim, ako čekaš na gospođu de Sov, čekat ćeš je uzalud. Ona je zauzeta
ondje gore, iznad ovih prostorija, u mojem kabinetu.
I pomislivši da Orton možda još nije imao vremena da sakrije pisamce za ogledalom,
Katarina uđe u kabinet gospođe de Sov, kako bi mladiću dala punu slobodu.
U istom trenutku, i baš kada se Orton, uznemiren tim neočekivanim dolaskom
kraljice-majke, pitao ne krije li se u tom dolasku neka spletka protiv njegova gospodara,
začuše se tri lagana kucaja o strop. To bijaše signal što ga je trebalo da on sam dade svojem
gospodaru u slučaju opasnosti, kada se njegov gospodar nalazio kod gospođe de Sov, i kad
je on nad njim bdjeo.
On pretrne od tri kucaja. Neko tajanstveno nadahnuće ga prožme, i on pomisli da je
toga puta upozorenje upućeno njemu samome. Stoga pritrči ogledalu i izvuče odatle
pisamce što ga je onamo već bio ugurao.
Katarina je kroz jedan otvor u tapiseriji pratila sve dječakove kretnje. Vidje kako je
pohitao k zrcalu, ali nije znala da li je to učinio kako bi pisamce onamo sakrio ili opet
odande izvadio.
- No - promrmlja nestrpljiva Firentinka - pa zašto sada odugovlačiš sa odlaskom?!
I smjesta se vrati u spavaonicu, nasmiješena lica.
- Ti si još odvje, mali dječače? - reče. - Pa što još čekaš? Zar ti nisam rekla da ću uzeti
u svoje ruke brigu o tvojoj srećici? Kad ti ja nešto kažem, zar u to sumnjaš?
- Oh, gospođo, toga me opčuvao bog! - odgovori Orton.
I dječak pristupi kraljici, poklekne jednim koljenom, poljubi rub njezine haljine i
izađe.

~ 344 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Izašavši, ugleda u predsoblju zapovjednika garde koji je čekao na Katarinu. Ta pojava

nije bila prikladna da rasprši njegove sumnje, i ona ih je samo još i udvostručila.
Katarina pak sa svoje strane, tek što je vidjela kako se za Ortonom spustila tapiserija,
pohita k ogledalu. Međutim uzalud je uvukla iza njega svoju od nestrpljenja uzdrhtalu ruku -
nije bilo nikakvog pisamceta.
A ipak je bila sigurna da je vidjela kako se dječak približava ogledalu. Bilo je to dakle
da bi ponovo izvadio pisamce, a ne da bi ga ostavio. Usud je njezinim protivnicima davao
jednakomjernu snagu. I dijete se pretvaralo u muškarca, u trenutku kada se borilo protiv
nje.
Ona je tresla, zagledavala, duboko uvlačila ruku: ništa!
- Oh, nesretnik! - vikne ona. - A ja mu međutim nisam bila zlonamjerna. On je, eto,
uzevši natrag to pisamce, sam pošao ususret svojoj sudbini!... Hej, gospodine de Nansi, hej!
Snažni glas kraljice-majke prijeđe salonom i prodre sve do predsoblja, gdje se, kao
što smo rekli, nalazio zapovjednik dvorske straže.
Gospodin de Nansi dotrči.
- Evo me, gospođo! - reče. - Što želi Vaše Veličanstvo?
- Bili ste u predsoblju?
- Da, gospođo.
- Vidjeli ste izaći jednog mladića, dječaka?
- Upravo ovog trenutka.
- I on još nije mogao daleko odmaći?
- Jedva možda do polovine stubišta.
- Pozovite ga natrag!
- Kako se zove?
- Orton. Ako bi odbio da se vrati, dovedite ga silom, ali ga nemojte zastrašivati ako ne
bude pružao nikakav otpor. Treba smjesta da govorim sa njim.
Zapovjednik garde izleti.
Kao što je predviđao, Orton se nalazio jedva na polovini stubišta, jer je silazio
polagano, u nadi da će susresti na stubištu ili ugledati u nekom hodniku kralja Navare ili
gospođu de Sov.
Začuvši da ga zovu, pretrne.
Prvi poriv mu bude da bježi. Međutim, uslijed moći rasuđivanja koja bijaše iznad
njegova uzrasta, on shvati da bi bjezanjem upropastio sve.
On se dakle zaustavi.
- Tko me zove?
- Ja, gospodin de Nansi! - odgovori zapovjednik, hitajući niz stepenice.
- Ali meni se jako žuri! - reče Orton.
- Zovem vas u ime Njezina Veličanstva kraljice-majke! - doda gospodin Nansi stigavši
do njega.
Dječak obriše znoj što mu je izbio na čelu i stane se uspinjati natrag.
~ 345 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Zapovjednik krene za njim.

Katarina bijaše isprva skovala plan da mladića dade uhapsiti i pretražiti ga, te da se
tako domogne pisamceta za koje je znala da ga on nosi uza se. Dosljedno tome ona je bila
naumila da ga optuži za krađu, te je već bila maknula sa toaletnog stolića jednu dijamantnu
kopču, čiji je nestanak htjela svaliti na dječaka. Međutim, ona rasudi da je taj potez opasan
utoliko što bi probudio podozrenje mladića, koji bi obavjestio svojeg gospodara, koji pak bi
se tada pričuvao, pa se u svojem oprezu ne bi dao uhvatiti.
Bez sumnje, ona je mladića mogla dati odvesti u neku tamnicu. Međutim, glasine o
tom hapšenju, ma koliko potajno bilo provedeno, proširile bi se po Luvru, a jedna jedina
riječ o tom hapšenju navela bi Henrika da bude na oprezu.
Ipak, Katarini je bilo potrebno to pisamce, jer, jedno pisamce gospodina de Mua-a
kralju Navare, pisamce koje je Ortonu bilo tako brižno preporučeno, moralo je u sebi
sadržavati čitavu jednu zavjeru.
Ona dakle vrati kopču na mjesto odakle ju je bila uzela.
- Ne, ne! - promrmlja, - To je zamisao na način zbira; rđava zamisao... Ali, radi jednog
pisamceta koje možda nije vrijedno... - nastavi nabirući obrve i šapćući tako tiho da i sama
gotovo da nije mogla čuti šum svojih riječi. - Eh, vjere mi, nije to moja krivica! Sam je kriv!
Zašto taj mali razbojnik nije stavio pisamce onamo kako je morao da ga stavi?! To pisamce
mi treba!
U tom trenutku uđe Orton.
Katarinino lice imalo je zacijelo strašan izražaj, jer se mladić problijedivši zaustavi na
pragu.
Bio je još odviše mlad a da bi mogao savršeno gospodariti sobom.
- Gospođo - reče - ukazali ste mi čast da me pozovete natrag. Čime mogu poslužiti
Vašem Veličanstvu?
Katarinino lice se razvedri kao da ga je obasjala zraka sunca.
- Dala sam te dozvati, dijete - reče - jer mi se tvoje lice sviđa i jer, budući da sam ti
dala jedno obećanje, to jest da ću se pozabaviti tvojom srećom, želim da to obećanje izvršim
bez odlaganja. Ljudi nas optužuju, nas, kraljice, da smo zaboravne. Nisu naša srca
zaboravna, već je to naš duh, zanesen događajima. I tako, sjetila sam se da kraljevi drže u
svojim rukama sudbine ljudi, i pozvala sam te natrag. Dođi, dijete moje, pođi sa mnom!
Gospodin de Nansi, koji je taj prizor shvatio ozbiljno, gledao je na to Katarinino
raznježavanje sa najvećim začuđenjem.
- Umiješ li jahati, mali? - upita Katarina.
- Umijem, gospođo.
- Ako je tako, dođi u moj kabinet. Dat ću ti jednu poruku koju ćeš odnijeti u
Sen-Žermen.
- Spreman sam na službu Vašem Veličanstvu!
- Dajte mu pripremiti konja, Nansi! Gospodin de Nansi nestane.
- Hajdemo, dijete! - reče Katarina. I krene prva, a Orton pođe za njom.
Kraljica-majka siđe kat niže, zatim uđe u hodnik na kome su se nalazile odaje kralja i
~ 346 ~
Bosnaunited
 BU&CW

vojvode od Alansona, stigne do zavojitog stubišta, siđe još jedan kat niže, otvori jedna vrata
koja su vodila u jednu kružnu galeriju, od koje nitko osim nje i kralja nije imao ključa,
propusti Ortona te uđe za njim i zatvori za sobom vrata. Ta je galerija okružavala poput
nekog opkopa izvjesne dijelove odaja kralja i kraljice-majke. Bijaše to, poput galerije dvorca
Sant-Anđelo u Rimu i one u palači Piti (Pitti) u Firenci, mjesto podešeno za povlačenje u
slučaju opasnosti.
Pošto je za sobom povukla vrata, Katarina se nađe zajedno sa mladićem zatvorena u
tom mračnom hodniku. Oboje učiniše dvadesetak koraka, Katarina kročeći kao prva, a
Orton idući za Katarinom.
Iznenada se Katarina okrene i Orton ponovo nađe na njezinom licu isti onaj mračni
izražaj što ga je na njemu bio ugledao deset minuta ranije. Činio se da njezine oči, okrugle
kao u mačke ili pantere, sipaju vatru u toj pomrčini.
- Stani! - reče ona.
Orton osjeti kako mu niz leđa prolaze žmarci. Samrtna hladnoća, nalik na neki ledeni
plašt, spuštala se sa toga svoda. Pod se činio taman i sumoran poput poklopca nekog groba.
Katarinin pogled bio je šiljat, ako se to može reći, i prodirao je u mladićeve grudi.
On ustukne i stisne se sav drhteći uza zid.
- Gdje je pisamce što si ga bio zadužen uručiti kralju Navare?
- Pisamce! - promuca Orton.
- Da... ili gurnuti ga, ako bi bio odsutan, za ogledalo?
- Ja, gospođo? - odgovori Orton - ne znam o čemu to govorite!
- Ono pisamce što ti ga je predao de Mua prije sat vremena iza parka Arbalet.
- Ja nemam nikakvo pisamce! - reče Orton. - Vaše se Veličanstvo posve sigurno varat
- Lažeš! - reče Katarina. - Daj pisamce, i održat ću obećanje što sam ti ga dala.
- Koje obećanje, gospođo!
- Učinit ću te bogatim!
- Nemam nikakvo pisamce, gospođo! - ponovi dječak.
Katarina zaškrguta zubima, ali završi smiješkom,
- Daj mi ga - reče - i imat ćeš hiljadu zlatnih škuda!
- Nemam pisamceta, gospođo!
- Dvije hiljade škuda!
- Nemoguće! Budući da ga nemam, ne mogu vatri ga ni dati!
- Deset hiljada škuda, Ortone!
Videći kako se gnjev penje poput neke plime iz kraljičinog srca na čelo, Orton ocijeni
da postoji samo jedan način kako da spasi svojeg gospodara: da proguta pisamce.
On se maši rukom za džep. Katarina se domisli njegovoj namjeri, te mu zadrži ruku.
- De, de, dijete, - reče nasmijavši se. - Dobro je! Ti si vjeran. Kada kraljevi žele da vežu
uza, se nekog slugu, nije na odmet da se uvjere da li je odana srca. Sada znam na čemu sam s
tobom. Evo, uzmi moju kesu kao prvu nagradu. Idi i odnesi to,pisamce svojem gospodaru i
najavi mu da si od danas u mojoj službi. Idi! Možeš izaći i bez mene kroz vrata kroz koja smo
~ 347 ~
Bosnaunited
 BU&CW

ušli. Ona se otvaraju iznutra.

Predavši kesu u ruke zgranutog mladića, Katarina pokroči nekoliko koraka naprijed i
položi ruku na zid.
Međutim, mladić je ostao stajati u nedoumici. Nije mogao povjerovati da je opasnost,
koju je osjetio da mu se sručuje na glavu, minula.
- Hajde, ta nemoj tako drhtati! - reče Katarina. - Zar ti nisam rekla da ti je slobodno
da odeš, i da će ti, ako se budeš htio vratiti, tvoja sreća biti utemeljena?
- Hvala, gospođo! - reče Orton. - Znači da rni opraštate?
- I više od toga, ja te nagrađujem! Ti si dobar dostavljač nježnih pisamca, uslužan
glasnik ljubavi. Samo, ti zaboravljaš da tvoj gospodar čeka na tebe!
- Ah, to je istina! - klikne mladić pohitavši prema vratima.
Ali, tek što je učinio tri koraka, kad li mu pod nogama nestane tla. On zatetura,
ispruži obje ruke, krikne strahovito i nestane survavši se u strašan »zaborav« pod Luvrom,
na čije je pokretačko pero Katarina netom pritisnula.
- No - promrmlja Katarina - sada ću zahvaljujući tvrdokornosti toga obješenjaka
morati sići niz stotinu i pedeset stepenica!
Katarina pođe natrag u svoje odaje, upali jednu zasjenjenu svjetiljku, krene opet u
hodnik, vrati pero na svoje mjesto, otvori vrata jednog zavojitog stepeništa koje kanda se
spuštalo u utrobu zemlje te, tjerana neutaživom žeđu radoznalosti koja je bila tek oruđe
njezine mržnje, dospije do jednih željeznih vratiju koja su vodila na dno tamnice.
Ovdje je, krvav, smrvljen, smrskan uslijed pada u dubinu od stotinu stopa, ali još ipak
u trzajima, ležao nevoljni Ortori.
Za debljinom zida čulo se klokotanje voda Sene, koju je jedan podzemni dovod
sprovodio sve do dna stepeništa.
Ušavši u tu vlažnu i smrdljivu rupu, koja mora da je od svojeg postojanja bila
svjedokom mnogih podvala, sličnih ovome što ga je netom vidjela, Katarina pretraži tijelo,
ščepa pismo, pomno se uvjeri da je to doista ono što ga je željela imati, gurne nogom lješinu
i pritisne prstom na jedno pero: dno se zadigne, a lješina sklizne te ponesena svojom
vlastitom težinom nestane u pravcu rijeke.
Zatvorivši potom opet vrata, ona se vrati gore, zaključa se u svoj kabinet i pročita
pisamce koje bijaše sastavljeno na slijedeći način:
»Večeras u deset sati, ulica Arbr-Sek, gostionica »K lijepoj zvijezdi«. Ako dolazite,
nemojte odgovoriti. Ako ne dolazite, recite donosiocu NE«.
Kad je pročitala pisamce, na Katarininim se usnama pojavi samo jedan smiješak. Ona
je mislila samo na pobjedu što će je izvojštiti, potpunoma zaboravljajući na cijenu uz koju je
tu pobjedu kupila.
Međutim, stvarno: tko je već bio Orton? Jedno vjerno srce, jedna odana duša, jedan
mlad i lijep dječak. I ništa više.
Ovo nije moglo ni na trenutak, kao što to lako možemo i zamisliti, pomaknuti iglu na
toj bešćutnoj tezulji na kojoj se važu sudbine carstva.
Èim je pročitala pisamce, Katarina se smjesta opet uspne u odaje gospođe de Sov te

~ 348 ~
Bosnaunited
 BU&CW

ga smjesti za ogledalo.
Sišavši, ona naiđe na ulazu u hodnik zapovjednika dvorske garde.
- Gospođo, - reče gospodin de Nansi - prema naređenju što mi ga je dalo Vaše
Veličanstvo, konj je spreman.
- Dragi moj barune - odgovori Katarina - konj nije potreban. Ja sam dječaka navela da
malko progovori, i on je u istinu odviše glup, a da bih ga zadužila onim nalogom što sam mu
ga htjela povjeriti na izvršenje. Mislila sam da je lakaj, a on je u najbolju ruku samo konjušar.
Dala sam mu nešto novaca i otpravila sam ga kroz mali izlaz.
A onaj nalog? - upita gospodin de Nansi,
- Nalog? - ponovi Katarina.
- Da, onaj što je trebalo da ga on izvrši u Sen-Žermenu? Želi li Vaše Veličanstvo da to
obavim ja, ili da to dadem obaviti po jednom od svojih ljudi?
- Ne, net - odgovori Katarina. - Vi i vaši ljudi imat ćete večeras drugog posla!
I Katarina se vrati u svoje odaje, usrdno se nadajući da će te večeri imati u svojim
rukama sudbinu tog prokletog kralja Navare.

~ 349 ~
Bosnaunited
 BU&CW

15.

SVRATIŠTE »K LIJEPOJ ZVIJEZDI«

Dva sata nakon događaja što smo ga ispripovijedali, i od kojeg nije zaostao nikakav
trag čak ni na Katarininom licu, gospođa de Sov se, završivši svoj posao kod kraljice-majke,
vrati natrag u svoje odaje.
Poslije nje uniđe i Henrik. Saznavši od Dariole da je bio došao Orton, on se uputi
ravno k ogledalu i uzme pisamce.
Ono bijaše, kao što smo rekli, sastavljeno na slijedeći način:
»Večeras u deset sati, ulica Arbr-Sek, gostionica »K Lijepoj zvijezdi«. Ako dolazite,
nemojte odgovarati. Ako ne dolazite, recite donosiocu NE«.
Potpisa nije bilo.
- Henrik neće propustiti da pođe na sastanak - rekla je Katarina - jer, sve da i ima
želju da ne ode onamo, on sada više neće naći donosioca da bi mu rekao NE!
U tom pogledu Katarina se nije prevarila. Henrik se raspita za Ortona i Dariola mu
reče da je izašao sa kraljicom-majkorn. Međutim, budući da je zatekao pisamce na svojem
mjestu i da je znao da je taj ubogi dječak nesposoban za izdaju, Henrik ne osjeti nikakvu
uznemirenost.
Ručao je kao i obično za kraljevom trpezom, a ovaj mu se uvelike podsmijevao zbog
nespretnosti što ih tokom prijepodneva bijaše počinio prilikom lova na ptice.
Henrik se izgovarao time da je brđanin, a ne čovjek iz nizine, ali obeća Karlu da će
izučavati lov sa sokolima.
Katarina je bila neobično ljubazna, a ustavši od stola zamoli Margeritu da joj pravi
društvo čitave te večeri.
U osam sati Henrik uze dva plemića, izađe sa njima kroz kapiju Sent-Onore, zaobiđe
u velikom luku, uđe opet kroz kulu Boa (Bois), prijeđe Senu skelom kod Nela (Nesle), pođe
sve do ulice Sen-Žak (Sen-Jacques), gdje ih otpravi, kao da je naumio krenuti u ljubavnu
pustolovinu.
Na uglu ulice Matiren (Mathurins) sretne jednog čovjeka na konju, umotanog u plašt,
koji mu se približi.
- Mant! - reče čovjek.
- Po! odgovori kralj.
Èovjek smjesta sjaše. Henrik se umota u plašt koji bijaše sav ukaljan, uzjaše konja
koji bijaše ,sav uznojen, vrati se ulicom La Arp (La Harpe), prijeđe preko mosta Sen-Mišel,
projuri ulicom Bartelemi (Barthelemy), prijeđe ponovo preko rijeke mostom Menje
(Meuniers) krene niz kejove, uđe u ulicu Arbr-Sek i pokuca na vrata gazde La Irijera.

~ 350 ~
Bosnaunited
 BU&CW

De La Mol se nalazio u gostioničkoj prostoriji koja nam je poznata i pisao jedno

dugačko ljubavno pismo, poznato nam je kome.
Kokona se nalazio u kuhinji sa La, Irijerom gdje je promatrajući kako se okreće šest
jarebica, raspravljao sa svojim prijateljem gostioničarom o stupnju pečenosti pri kojem je
uputno da se jarebice skinu sa ražnja.
Upravo u tom trenutku pokuca Henrik. Grgur ode da otvori te odvede konja u
konjušnicu, dok je namjernik unišao topćući svojim čizmama po podu kao da je htio ugrijati
svoje ukrućene noge.
- Hej, gazda La Irijeru! - vikne de La Moj svejednako pišući. - Evo vas traži jedan
plemić!
La Irijer pristupi i odmjeri Henrika od glave do pete, pa budući da mu njegov plašt od
grube tkanine nije ulijevao osobito poštovanje, upita:
- Tko ste vi?
- Eh, dođavola! - reče Henrik pokazujući na de La Mola. - Gospodin vam je to upravo
netom, rekao: ja sam plemić iz Gaskonje koji je došao u Pariz da se pokaže na dvoru.
- A što hoćete?
- Sobu i večeru.
- Hm, - dobaci La Irijer - a Imate li nekog slugu?
Bijaše to, kako znamo, uobičajeno pitanje.
- Nemam! - odgovori Henrik. - Ali, računam da ću najmiti jednoga kad se budem
obogatio.
- Ja ne izdaj em gospodske sobe bez sobe za poslugu! - reče La Irijer.
- Čak ni ako vam ponudim da vam za vašu večeru platim jedan burgundski zlatnik, s
tim da se obračunamo sutra?
- Hm, hm, vi ste veoma velikodušni, plemeniti gospodine - reče La Irijer gledajući
Henrika sa podozrenjem.
- Ne, ali u uvjerenju da ću ovo veče i noć provesti u vašem svratištu, kojeg mi je jako
preporučio jedan gospodin iz mojeg kraja koji živi ovdje, ja sam pozvao jednog prijatelja da
dođe sa mnom na večeru. Imate li dobrog arboaškog vina?
- Imam, i to takvoga da ni Bearnac ne pije boljega.
- U redu. Platit ću ga posebno. Ah, evo, upravo dolazi moj gost!
I doista, vrata su se bila otvorila i propustila još jednog plemića koji bijaše nekoliko
godina stariji od prvog i koji je o boku vukao jedan ogromni rapir.
- Aj, aj! - reče. - Vrlo ste tačni, mladi moj prijatelju! Za čovjeka koji je netom prevalio
dvije stotina milja, veoma je lijepo da stiže na minutu!
- Je li to vaš gost? - upita La Irijer.
- Dat - reče prvi pridošlica prilazeći mladom čovjeku sa rapirom i stežući mu ruku. -
Poslužite nam večeru!
- Ovdje ili u vašoj sobi?
- Gdje god hoćete!

~ 351 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Gazdo - šapne La Mol đozvavši La Irijera - oslobodite nas tih hugenotskih spopada!
Vi, Kokona i ja, ne bismo pred njima mogli progovoriti ni riječi o svojim poslovima!
- Poslužite večeru u sobi broj 2, na trećem katu! - vikne La Irijer, - Uspnite se,
gospođo, uspnite sel
Dvojica pridošlica uputiše se za Grgurom koji je stupao pred njima osvjetljavajući im
put.
De La Mol ih isprati pogledom sve dok nisu nestali. A kad se opet okrenuo, ugleda
Kokona-a čija se glava bila promolila iz kuhinje. Dva ogromna iskolačena oka i otvorena
usta podavala su toj glavi upečatljiv izražaj čuđenja.
De La Mol mu pristupi.
- Sto mu gromova!- reče mu Kokona - Jesi li vidio?
- Što to?
- Tu dvojicu plemića!
- Pa što je s njima?
- Zakleo bih se da je to...
- Tko?
- Pa... kralj Navare i čovek sa plaštem trešnjeve boje.
- Zaklinji se koliko hoćeš, ali ne odviše glasno!
- Znači ti si ih također prepoznao?
- Svakako!
- A pošto su došli ovamo?
- Zbog nekakvih ljubavnih poslova.
- Misliš?
- Siguran sam!
- La Mole, više volim udarce mačem negoli te nekakve ljubavne poslove! Maločas sam
se zaklinjao, a sada se kladim…
- Na šta se to kladiš?
- Da je posrijedi neka zavjera!
- Ah, ti si lud!
- A ja ti kažem ...
- A ja pak kažem tebi, ukoliko i kuju zavjeru, da se to tiče samo njih!
- Ah, to je istina! U stvari - reče Kokona - ja više nisam u službi gospodina vojvode od
Alasona. Neka se nagode kako im bude s voljom!
I budući da se činilo da su jarebice dosegle onaj stupanj pečenosti u kome ih je
Kokona volio, to Pijemontežanin, koji je računao da će mu one predstavljati najveći dio
njegove večere, dozove gazdu La Irijera, da bi ih ovaj skinuo sa ražnja.
Za to vrijeme se Henrik i de Mua smjestiše u svojoj sobi.
- Dakle, Sire, - upita de Mua pošto je Grgur bio prostro stol - vi ste vidjeli Ortona?
- Ne, nisam, ali sam dobio pisamce što ga je gurnuo za ogledalo. Bit će da se dječak
~ 352 ~
Bosnaunited
 BU&CW

prestrašio, kako pretpostavljam, jer je, za vrijeme dok je bio ondje, došla kraljica Katarina,
tako da je otišao ne sačekavši me. Na trenutak sam se bio uznemirio, jer Dariola mi je rekla
da je kraljica-majka nadugačko razgovarala sa njim.
- O, nema tu nikakve opasnosti! Taj obješen jak je spretan, pa makar da se
kraljica-majka razumije u svoj posao, on će joj zadati glavobolje, u to sam siguran!
- A vi, de Mua, jeste li ga odonda vidjeli? - upita Henrik.
- Nisam, ali ću ga vidjeti večeras. U ponoć mora doći ovamo po mene sa jednim
dobrim musketanom. On će mi sve to ispripovijedati putem.
- A čovjek koji je bio na uglu ulice Matiren?
- Koji čovjek?
- Onaj od koga sam dobio plašt i konja. Jeste li u njega sigurni?
- To je jedan od naših najodanijih ljudi. A osim toga on ne poznaje Vaše Veličanstvo i
nema pojma sa kim je imao posla.
- Znači da možemo posve spokojno porazgovarati o našim poslovima?
- Bez ikakve sumnje! Uostalom, de La Mol drži stražu.
- Izvrsno.
- Dakle, Sire, što kaže gospodin d'Alanson?
- Gospodin d'Alanson ne želi otići, de Mua! On se u toj stvari izrazio jasno i glasno.
Izbor vojvode oa Anžua za poljsko prijestolje i kraljeva bolest izmijenili su sve njegove
namjere.
- Znači, upravo je on upropastio čitav naš plan?
- Da,
- On nas dakle izdaje?
- Još ne. Ali, on će nas izdati prvom prilikom koju bude našao.
- Kukavičkog li srca! Himbenog li duha! A zašto nije odgovorio na pisma što sam mu
ih napisao?
- Da bi imao dokaze, a da ih sam ne pruža. A u međuvremenu, sve je propalo, zar ne,
de Mua?
- Naprotiv, Sire, sve je dobiveno! Vi dobro znate da je listom čitava stranka, izuzev
frakcije princa Kondea, bila za vas i da se služila vojvodom, sa kojim se na izgled bijaše
stavila u vezu, samo kao zaštitom. E pa, od dana ceremonije, ja sam sve prebacio i vezao na
vas. Stotinu ljudi bilo vam je dostatno za bijeg sa vojvodom od Alansona. Sada sam digao na
noge njih petnaest stotina. Za osam dana oni će biti spremni i raspoređeni na putu za Po. To
više neće biti bijeg, to će biti povlačenje. Hoće li vam dostajati petnaest stotina momaka,
Sire, i hoćete li se smatrati sigurnim sa tom vojskom?
Henrik se osmjehne i potapša ga po ramenu.
- Poznato ti je, de Mua, i tebi je kao jedinom poznato da kralj Navare po svojoj prirodi
nije takav strašljivac, kao što to ljudi vjeruju.
- Eh, bože moj, ja to znam, Sire, a nadam se da će to uskoro i čitava Francuska znati
poput mene!

~ 353 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Međutim, kada čovjek kuje zavjeru valja da u tome uspije. Prvi uslov za uspjeh je
odluka. A da bi odluka bila brza, odsječna i potpuna, čovjek mora biti uvjeren da će uspjeti.
- Pa, Sire, u kojim danima se održava lov?
- Svakih osam ili deset dana, bilo na divljač, bilo na ptice.
- Kada je bio posljednji lov?
- Upravo danas.
- Znači da će se od danas za osam ili deset dana ponovo poći u lov?
- Bez ikakve sumnje! Možda još i ranije!
- Slušajte, čini mi se da je sve savršeno spokojno. Vojvoda od Anžua je otputovao, i
više nitko ne misli na nj. Kralj se iz dana u dan oporavlja od svoje bolesti. Progoni upereni
protiv nas su malone prestali. Umiljavajte se kraljici-majci, umiljavajte se gospodinu
d'Alansonu. Govorite mu neprestano da ne možete otići bez njega. Nastojte, što je najteže od
svega, da u to povjeruje!
- Budi bez brige, on će povjerovati.
- Mislite li da on ima tako veliko povjerenje u vas?
- Nipošto! Bože sačuvaj! Ali, on vjeruje sve što niu kaže kraljica.
- A kraljica, da li nam ona služi iskreno?
- O, ima za to dokaza! Uostalom, ona je častohlepna, a ta kruna Navare, koja joj
nedostaje, pali joj čelo!
- Pa dobro! Tri dana prije toga lova, isporučite mi gdje će se obdržati, da li u Bondiu,
u Sen-Žietmenu ili u Rambujeu. Javite mi također i da ste spremni, a kad budete vidjeli de
Mua-a kako juri pred vama, krenite za njim i pojurite čvrsto. Jednom kad se nađete izvan
šume, onda će kraljica-majka, ako vas bude htjela imati, morati trčati za vama. A njezini
normandijski konji neće, nadam se, ni ugledati potkove naših berberskih konja i španjolskih
konjića!
- Tako je, de Mua!
- Imate li novaca, Sire?
Henrik učini grimasu koju je za čitavog svojeg života činio na ovo pitanje.
- Ne previše! - reče. - Ali, vjerujem da ga ima Margo.
- Pa lijepo! Bio vaš, bio njezin, no ponesite koliko najviše budete mogli!
- A ti, što ćeš ti u međuvremenu raditi?
- Pošto sam se bavio poslovima Vašeg Veličanstva, i to prilično djelatno, kao što je to
ono moglo vidjeti, hoće li mi Vaše Veličanstvo dozvoliti da se malo pozabavim svojim
vlastitima?
- Pozabavi se, de Mua, pozabavi se! A koji su ti to poslovi?
- Slušajte Sire, Orton mi je rekao (a to je veoma inteligentan dječak, i ja ga
preporučam Vašem Veličanstvu), Orton mi je rekao da je jučer blizu Arsenala sreo onog
razbojnika Morvela koji se je oporavio zahvaljujući Reneovoj njezi i koji se grije na suncu
poput zmije, što i jeste.
- Ah, da, shavaćam! - reče Henrik.

~ 354 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ah, vi shvaćate, dobro je... Vi, Sire, vi ćete jednog dana biti kralj, a ako budete imali
da izvršite neku osvetu takve vrste kao što je moja vi ćete je izvršiti na kraljevski način. Ja
sam vojnik i moram se osvetiti na vojnički način. Kad dakle svi naši mali poslovi budu
uređeni, što će tom razbojniku ostaviti još pet ili šest dodatnih dana da se posve oporavi,
tada ću i ja sa svoje strane poći put Arsenala i pribost ću ga za ledinu sa četiri dobra udarca
rapirom, poslije čega ću olakšana srca napustiti Pariz.
- Samo ti obavi svoje poslove, prijatelju, samo ih obavi! - reče Bearnac. - Što sam ono
još htio pitati... ti si zadovoljan sa de La Molom, zar ne?
O, on je dražestan momak koji vam je odan dušom i tijelom, Sire, i na kojeg možete
računati baš kao i na mene. Hrabar je...
- I nadasve diskretan! A i poći će s nama u Navaru, de Mua. Kad jednom stignemo
onamo, porazmislit ćemo što nam je poduzeti da mu se odužimo!
Upravo kad je Henrik sa svojim podrugljivim smiješkom dovršavao tu rečenicu,
otvoriše se, ili bolje reći, razletiše se vrata, a onaj koga su baš u tome času toliko hvalili,
osvane blijed i uzrujan.
- Na uzbunu, Sire! - vikne - Na uzbunu! Kuća je opkoljena!
- Opkoljena?! - poviče Henrik, - A tko ju je opkolio?
- Kraljeva ga,rda!
- Hm, hm! - progunđa de Mua potegnuvši svoje pištolje iza pasa. - Bit će bitke, kako
se čini!
- O, da! - reče de La Mol. - Baš se sada radi o pištoljima i bitki! Što mislite da ćete
postići protiv pedeset ljudi!
- On je u pravu! - dobaci kralj. - A kad bi postojala neka mogućnost za povlačenje.
- Postoji jedna koja je već poslužila i meni samome i, ako Vaše Veličanstvo izvoli poći
za mnom...
- A de Mua?
- I gospodin de Mua može također poći za nama, ako želi, ali, treba obojica da se
požurite!
Na stubištu se začuše koraci.
- Prekasno je! - reče Henrik.
- Ah, kad bi ih netko mogao zabaviti makar samo tokom pet minuta - poviče de La
Mol - ja bih jamčio za kralja!
- Tada zajamčite za nj, gospodine! - reče de Mua. - Ja sam preuzimam na sebe da ih
zabavim. Hajde, Sire, idite!
- Ali, što si naumio?
- Ne brinite, Sire! Samo vi pođite!
I de Mua poče sakrivati kraljev tanjur, ubrus i čašu, tako da se moglo povjerovati da
je bio sam za stolom.
- Hajde, Sire, hajde! - poviče La Mol zgrabivši kralja za podlakticu i povukavši ga na
stubište.

~ 355 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- De Mua! Valjani moj de Mua! - klikne Henrik pruživši mladiću ruku.

De Mua poljubi tu ruku, izgura Henrika iz sobe te za njim zatvori vrata i namakne
zasun.
- Da, da, shvaćam! - reče Henrik. - On će se dati uhvatiti, dok ćemo mi bježati i
umaknuti! Ali, tko nas je to, dovraga mogao izdati?!
- Dođite, Sire, dođite! Oni se uspinju, oni se uspinju!
I doista, svjetlost baklji počela je kliziti duž uskog stubišta, a na dnu se začu nešto
kao zveket mačeva.
- Sire, - upita de La Mol - da li se Vaše Veličanstvo mnogo plaši šetnje po krovu?
- Zar ja?! - klikne Henrik. - Ta hajde! Ja sam lovac na divokoze!
- Pa dobro, neka onda Vaše Veličanstvo pođe za mnom. Meni je poznat put, i ja ću mu
poslužiti za vodiča.
- Krenite, krenite, ja ću za vama! - reče Henrik.
De La Mol zakorači kao prvi, krene duž jedne široke izbočine koja je predstavljala
žljeb, na čijem drugom kraju naiđe na jednu udolinu što su je tvorila dva krova. Na tu
udubinu je gledao otvor nekog potkrovlja koje je vodilo na jedan nenastanjeni tavan.
- Sire - reče de La Mol - evo nas u ulici!
- Eh, eh, - dobaci Henrik - utoliko bolje!
I otare svoje blijedo čelo na koje bijahu izbili grašci znoja.
- A sada - nastavi La Mol - stvari će poći same od sebe. Tavan ima izlaz na stubište,
stubište vodi u jedan prolaz, a prolaz izlazi na ulicu. Ja sam prošao istim tim putem, Sire, i to
u jednoj još mnogo strasnijoj noći no što je to ova!
- Idemo, idemo! - reče Henrik. - Naprijed!
De La Mol klizne kao prvi kroz otvor koji je zjapio bez prozora, stigne do rđavo
zatvorenih vratiju, otvori ih, nađe se na jednom zavojitom stepeništu i gurne kralju u ruku
konop koji je služio kao ograda.
- Dođite, Sire! - reče.
U sredini stepeništa Henrik zastane. Bio je dospio do jednog prozora. Taj je prozor
gledao na dvorište svratišta »K lijepoj zvijezdi«.
Na stubištu preko puta vidjelo se kako trče vojnici. Jedni su držali baklje, a drugi
mačeve.
Iznenada kralj Navare zamijeti u sredini jedne skupine de Mua-a. Bio je predao svoj
mač i mirno je silazio.
- Ubogi dečko! - uzdahnu Henrik. - To odano i valjano srcet
- Vjere mi, Sire - reče de La Mol - Vaše Veličanstvo zacijelo opaža da on izgleda veoma
spokojno i... gle!... čak se i smješka! Mora da izmišlja neku dobru podvalu, jer, i sami znate,
on se rijetko kada smješka!
- A onaj mladić koji je bio s vama?
- Gospodin de Kokona? - upita de La Mol.
- Da, gospodin de Kokona. Kamo se djeo?
~ 356 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- O, Sire, za njega nisam ni najmanje zabrinut! Kad je ugledao vojnike, on me je upitao

samo jedno: »Stavljamo li štogod na kocku?« - »Svoju glavu« odgovorio sam mu. »A ti, hoćeš
li uspjeti da umakneš?« - »Nadam se!« rekoh. »E pa, i ja također!« odgovorio je on. I ja vam se
kunem da će umaknuti, Sire. Ako Kokona-a budu uhvatili, jamčim vam da će to biti stoga što
mu je odgovaralo da se dade uhvatiti.
- Onda je sve u redu! - reče Henrik, - Pokušajmo da se opet dokopamo Luvra!
- Eh, bogo moj! - dobaci La Mol. - Ništa lakše od toga, Sire! Umotajmo se u svoje
plašteve i izađimo. Ulica je krcata ljudima što su došli zbog te galame, i smatrat će nas
znatiželjnicima.
I doista, Henrik i de La Mol nađoše da su vrata otvorena, a jedina poteškoća što su je
osjetili da bi izašli, bijaše bujica svjetine koja je preplavila ulicu.
Međutim, obojici pođe za rukom da se otkradu ulicom Averon. No stigavši u ulicu
Puli (Poulies) vidješe kako trgom Sen-Žermen-l'Okseroa prolaze de Mua i njegova oružana
pratnja pod vodstvom zapovjednika garde, gospodina de Nansija.
- Hm, hm - promrmlja Henrik - čini se da ga sprovode u Luvr, Dovraga, ulazi će biti
zatvoreni... Pitat će za ime svakog koji se bude vraćao unutra... Ako me budu vidjeli da se
vraćam poslije njega, za njih će to biti vjerojatnost da sam bio sa njim!
- Pa, Sire - reče de La Mol - onda se vratite u Luvr drugačije nego li kroz stražarnicu!
- A kako, dovraga hoćeš da uđem?!
- Ta nema li Vaše Veličanstvo i prozor kraljice Navare?
- Trista mu! Gospodine de La Mole - klikne Henrik - vi ste u pravu! A ja se toga nisam
ni sjetio!... Ali, kako da upozorim kraljicu?
- Oh - odgovori de La Mol naklonivši se sa smjernom zahvalnošću - Vaše Veličanstvo
umije tako dobro hitati kamenje!

~ 357 ~
Bosnaunited
 BU&CW

16.

DE MUA DE SEN-FAL

Ovoga puta Katarina bijaše poduzela tako dobre mjere, te je vjerovala da može biti
sigurna u svoju stvar.
Dosljedno tome ona je oko deset sati otpravila Margeritu, posve uvjerena, kao što je
to uostalom i bilo istina, da kraljica Navare nema pojma o onome što se spremalo protiv
njezina muža, te prijeđe u kraljeve odaje i zamoli ga da odgodi svoj odlazak na spavanje.
Zabrinut uslijed pobjedničkog izražaja koji se, usprkos njezinom uobičajenom
pretvaranju, na licu njegove majke rascvjetao, Karlo stane Katarini postavljati pitanja, no
ona odgovori samo slijedeće:
- Mogu Vašem Veličanstvu reći samo jedno, to jest da će ono večeras biti oslobođeno
dvojice svojih najljućih neprijatelja.
Karlo učini jednu kretnju obrvama poput čovjeka koji samome sebi kaže: »No dobro,
vidjet ćemo!«, pa stane čekati pošto je pozvao zviždukom svojeg velikog hrta, koji mu priđe
dovukavši se po trbuhu poput zmije i koji položi svoju finu i pametnu glavu na koljeno
svojeg gospodara.
Nakon nekoliko trenutaka, koje je Katarina provela ukočenih očiju i naćuljenih ušiju,
u dvorištu Luvra začu se jedan hitac iz pištolje.
- Kakva je to buka? - upita Karlo nabirući obrve, a hrt naglo ustane i uspravi uši.
- Ništa! - reče Katarina. - To je jedan signal, i ništa više.
- A šta znači taj signal?
- Znači da je počam od ovog trenutka vaš jedini neprijatelj, Sire, vaš stvarni
neprijatelj izvan mogućnosti da vam naudi.
- Zar su maločas ubili nekog čoveka? - upita Karlo zagledavši se u svoju majku
vladalačkim pogledom koji je govorio da su usmrćavanje i pomilovanje dva atributa koja su
nerazdvojna od kraljevske moći.
- Ne, Sire, samo su maločas dvojicu uhapsili.
- Oh! - promrsi Karlo - uvijek potanje spletke, uvijek komploti u koje kralj nije
upućen! Smrt i prokletstvo, majko, ja sam ipak već odrastao momak, dovoljno odrastao
momak kako bih sam mogao bdjeti nad sobom, i nije mi potreban povodac ni dječja kapica!
Idite u Poljsku za svojim sinom Henrikom, ako hoćete vladati! Ali ovdje, kažem vam, ovdje
ste na krivom putu, ako nastavljate da igrate tu igru!
- Sine, - reče Katarina - ovo je posljednji puta što se miješam u vaše poslove.
Međutim, to je jedan pothvat koji je započeo već otprije mnogo vremena, u kome ste uvijek
tvrdili da sami u krivu, i meni je bilo jako stalo da Vašem Veličanstvu dokažem da sam bila u

~ 358 ~
Bosnaunited
 BU&CW

pravu.
Toga trenutka u predvorju se zaustavi nekoliko ljudi, i začu se kako se na kameno
popločenje poda odlažu kundaci musketa jedne male čete.
Gotovo smjesta zatim gospodin de Nansi dade zamoliti za dozvolu da uđe k kralju.
- Neka uđe! - reče Karlo živahno.
Gospodin de Nansi uđe, pokloni se kralju, a zatim se obrati Katarini:
- Gospođo, - reče - nalog Vašeg Veličanstva je izvršen: on je uhvaćen.
- Kako, - »on«? - poviče Katarina sva zbunjena. - Zar ste uhvatili samo jednoga?
- Bio je sam, gospođo.
- A je li se branio?
- Ne! Mirno je večerao u jednoj sobi i predao je svoj mač pri prvom pozivu.
- Tko to? - upita kralj.
- Vidjet ćete! - reče Katarina. -Dajte uvesti uhapšenika, gospodine de Nansi!
Pet minuta kasnije bude uveden de Mua.
- De Mua! - usklikne kralj. - Ta što je posrijedi, gospodine?!
- Eh, sire - reče de Mua sa savršenim mirom - ako mi Vaše Veličanstvo za to dade
dozvolu, ja bih mu postavio to isto pitanje!
- Umjesto da kralju postavite to pitanje - upadne Katarina - imajte dobrotu,
gospodine de Mua, da mojem sinu saopćite tko je bio onaj čovjek koji se nalazio u
spavaonici kralja Navare u izvjesnoj noći i koji je, u toj noći, odupirući se naređenju Njegova
Veličanstva poput nekog pobunjenika, kao što to i jest, ubio dva momka od garde i ranio
gospodina de Morvela?
- Stvarno! - reče Karlo nabravši obrve. - Da li vam je možda poznato ime toga čovjeka,
gospodine de Mua?
- Da, Sire. - Želi li ga Vaše Veličanstvo saznati?
- Priznajem, to bi me obradovalo!
- E pa lijepo, Sire. On se zove de Mua de Sen-Fal.
- To ste bili vi?
- Ja glavom!
Iznenađena tom smjelošću, Katarina pristupi korak bliže mladiću.
- A kako ste se usudili da se oduprete naređenjima kralja? - upita Karlo IX.
- Kao prvo, Sire, nisam imao ni pojma o tome da je postojalo neko naređenje Vašeg
Veličanstva. A onda, vidio sam samo jednu stvar ili, bolje reći, samo jednog čovjeka:
gospodina de Morvela, ubojicu mojega oca i gospodina admirala. Tad sam se sjetio da mi,
ima tome godina i po, u ovoj istoj sobi gdje smo sada, tokom večeri 24. augusta, Vaše
Veličanstvo bijaše obećalo, i to govoreći izravno meni, da će kazniti obojicu. A budući da su
se odonda zbili značajni događaji, vjerovao sam da se kralj i nehotično odvratio od svojih
želja. I, ugledavši Morvela na dohvatu, pomislio sam da mi ga je poslalo samo nebo. Sve
ostalo Vašem je Veličanstvu poznato, Sire. Udario sam na njega kao na ubojicu i pripucao na
njegove ljude kao na razbojnike.
~ 359 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Karlo ne odgovori ništa. Njegov osjećaj prijateljstva prema Henriku bijaše ga od

nekog vremena potaknuo da mnoge stvari promatra sa drugačijeg gledišta no što je na njih
gledao ranije, i to često puta sa užasom.
Kraljica-majka bijaše u vezi Bartolomejske noći zabilježila u svojem pamćenju
poneke nabačene riječi proizašle iz ustiju njezina sina, koje su nalikovale na grižnju savjesti.
- Ali - upita Katarina - po što ste došli u takvo doba noći u odaje kralja Navare?
- Oh, - odgovori de Mua - to je čitava priča, veoma duga za pripov jedan je... Međutim,
ako bi Njegovo Veličanstvo imalo strpljenja da je sasluša...
- Da! - reče Karlo - govorite samo, ja to želim!
- Pokoravam se, Sire! - reče de Mua naklonivši se.
- Katarina sjedne, prikovavši za mladog vođu svoj uznemireni pogled.
- Slušamo vas! - reče Karlo. - Akteone, ovamo!
Pas ponovo zauzme mjesto na kojem je bio prije negoli su uveli uhapšenika.
- Sire, - reče de Mua - bio sam došao k Njegovom Veličanstvu kralju Navare kao
zastupnik naše braće, vaših vjernih podanika reformirane vjere.
Katarina učini jedan znak Karlu IX.
- Budite bez brige, majko - reče ovaj - meni ne izmiče ni jedna jedina riječ. Nastavite,
gospodine de Mua, nastavite! - Zašto ste to bili došli?
- Da bih kralja Navare upozorio - nastavi de Mua - da je zbog svojeg odreknuća od
naše vjere izgubio povjerenje stranke hugenota, a da su mu, međutim, u uspomeni na
njegovog oca, Antuna Burbonskog i prije svega, u sjećanju na njegovu majku, hrabru Ivanu
d'Albre čije je ime među nama tako omiljeno sljedbenici reformirane vjere dužni taj znak
obzira da ga zamole da odustane od svojih prava na krunu Navare.
- Što kaže?? - vikne Katarina ne uzmogavši usprkos svojem samosavlađivanju, da
primi bez krika taj neočekivani udarac koji ju je pogodio.
- Hm, hm! - dobaci Karlo. - Ali, ta kruna Navare, koju tako bez moje dozvole seljakaju
s glave na glavu, čini mi se, međutim, da pripada pomalo i meni!
- Hugenoti, Sire, priznaju više no itko to načelo vrhovnog gospodstva što ga je kralj
netom izrazio. A oni su i namjeravali ponukati Vaše Veličanstvo da je položi na jednu glavu
koja mu je draga.
- Meni?! - klikne Karlo. - Na glavu koja je meni draga?! Grom i pakao! Ta o kojoj to
glavi govorite, gospodine? Ja vas ne razumijem!
- O glavi gospodina vojvode od Alansona! Katarina preblijedi poput mrtvaca i osine
de
Mua-a jednim plamtećim pogledom.
- A mojem bratu d'Alansonu je to bilo poznato?
- Da, Sire.
- I on je tu krunu prihvatio?
- Uz pridržaj pristanka Vašeg Veličanstva, na koji nas je uputio.
- Hm, hm - promrmlja Karlo - zbilja, ta kruna će divno pristajati našem bratu

~ 360 ~
Bosnaunited
 BU&CW

d'Alansonu! A ja se toga nisam ni sjetio! Hvala, de Mua, hvala! Uvijek kada budete imali
sličnih ideja, biti ćete dobrodošli u Luvru!
- Sire, vi biste već odavno bili obaviješteni o svim tim planovima, da nije bilo te
nesretne zgode sa Morvelom, koja me je navela da strahujem da sam pao u nemilost Vašeg
Veličanstva.
- Da, - dobaci Katarina - ali što je Henrlk rekao na taj plan?
- Kralj Navare se podvrgao željama svoje braće, gospođo, i njegov odustanak je bio
spreman.
- U tom slučaju - klikne Katarina - mora da imate i pismeni odustanak!
- Stvarno, gospođo, - reče de Mua - ja ga slučajno imam uza se, sa datumom i
njegovim potpisom.
- Datumom ranijim od one nezgode u Luvru? - upita Katarina.
- Da, od dana uoči toga događaja, mislim.
I de Mua izvadi iz svojeg džepa povelju o odricanju u korist vojvode od Alansona koja
je bila napisana i potpisana Henrikovom rukom i koja je nosila rečeni datum.
- Vjere mi, da! - reče Karlo. - Sve je sasvim u redu!
- A šta je Henrik tražio u zamjenu za to odreknuće?
- Ništa, gospođo. Kekao nam je da ga prijateljstvo kralja Karla obilato odštećuje za
gubitak jedne krune.
Katarina se od ljutine ugrize za usne i stane kršiti svoje lijepe ruke.
- Sve ovo je savršeno tačno, de Mua! - reče kralj.
- Dakle, - poče opet kraljica-majka - ako je sve to već bilo uglavljeno između vas i
kralja Navare, u koju je onda svrhu bio taj sastanak što ste ga večeras imali sa njim?
- Ja, gospođo?! Sa kraljem Navare?! - klikne de Mua - gospodin de Nansi, koji me je
uhapsio, potvrdit će da sam bio sam. Vaše ga Veličanstvo može pozvati!
- Gospođine de Nansi! - vikne kralj. Zapovjednik garde se ponovo pojavi.
- Gospodine de Nansi, - upita Katarina živahno
- da li je gospodin de Mua bio posve sam u svratištu »K lijepoj zvijezdi?«
- U sobi da, gospođo, ali u svratištu ne!
- Ah? - klikne Katarina. - A tko je bio njegov drug?
- Ne znam da li je to bio drug gospodina de Mua-a, gospođo, ali znam da je umakao
kroz jedna stražnja vrata, pošto je Oborio na mjestu dvojicu mojih momaka.
- A vi ste, bez sumnje, prepoznali tog plemića?
- Ne, nisam ja, već moji ljudi.
- A tko je to bio? - upita Karlo IX.
- Gospodin grof Hanibal de Kokona.
- Hanibal de Kokona? - ponovi kralj smrknuvši se zamišljeno - onaj koji je počinio
tako straš^an, pokolj hugenota u noći svetog Bartolomeja?
- Gospodin de Kokona, plemić u službi gospodina vojvode od Alansona - reče

~ 361 ~
Bosnaunited
 BU&CW

gospodin de Nansi.
- U redu, u redul - reče Karlo IX. - Povucite se, gospodine de Nansi... A drugi puta
imajte na umu jedno...
- Što to, Sire?
- Da ste u mojoj službi i da treba da slušate jedino mene!
Gospodin de Nansi se povuče odstupajući natraške i smjerno se klanjajući. De Mua
namijeni Katarini jedan ironični osmijeh. Nasta trenutna šutnja.
Kraljica-majka je vrtala rojte svoje uzice, a Karlo je milovao svojeg psa.
- Pa kakav je bio vaš cilj, gospodine? - nastavi Karlo. - Jeste li postupali nasilno?
- Protiv koga, Sire?
- Pa, protiv Henrika, protiv Franje, protiv mene!
- Sire, mi smo dobili odustanak vašeg šurjaka i pristanak vašeg brata i, kao što sam
već imao čast da vam kažem, bili smo upravo na tome da zamolimo odobrenje Vašeg
Veličanstva, kadli se desila ona kobna stvar u Luvru.
- E pa, majko, - reče Karlo - ja u svemu tome ne vidim nikakvo zlo! Vi ste bili u svojem
pravu, gospodine de Mua, kad ste zahtijevali kralja. Da Navara može i mora biti zasebno
kraljevstvo! Štoviše, to kraljevstvo čini se da je upravo kao stvoreno baš za miraz mojem
bratu d'Alansonu koji je oduvijek toliko mnogo žudio za nekom krunom te, dok mi nosimo
svoju, ne može od nje odvratiti pogled. Jedina stvar koja se dosad protivila tom ustoličenju
bilo je Henrikovo pravo. Međutim, budući da Henrik od njega odustaje dobrovoljno.
- Da, dobrovoljno, Sire!
- Čini se da je to božja volja! Gospodine de Mua, slobodno vam je da se vratite svojoj
braći, koju sam ... kaznio ... možda malko ... odviše okrutno ... ali, to je stvar između mene i
boga!... I, kažite im, budući da za kralja Navare žele mojeg brata d'Alansona, da se kralj
Francuske povinuje njihovim željama. Počam od ovoga trenutka Navara je kraljevstvo, a
njezin vladar se zove Franjo. Tražim samo osam dana, kako bi moj brat napustio Pariz sa
sjajem i raskošu koji dolikuje jednom kralju. Idite, gospodine de Mua, idite!... Gospodine de
Nansi, pustite proći gospodina de Mua-a, on je slobodan!
- Sire, - reče de Mua stupivši korak naprijed - dozvoljava li Vaše Veličanstvo?
- Da! - odgovori kralj.
I pruži mladom hugenotu svoju ruku. De Mua poklekne na jedno koljeno i poljubi
kraljevu ruku.
- Još nešto! - reče Karlo zadržavši ga u trenutku kad je htio opet ustati. - Niste li od
mene zatražili zasluženu pravdu za tog razbojnika Morvela?
- Jesam, Sire!
- Ja ne znam gdje je on, da bih vam je izvršio, jer on se krije. Ali, ako naiđete na njega,
izvršite je sami, ja vas za to ovlašćujem, i to iz svega srca!
- Oh, Sire! - usklikne de Mua. - To me zaista preplavljuje srećom! - Neka se Vaše
Veličanstvo samo osloni na mene! Ni ja ne znam gdje je, ali ja ću ga pronaći, budite bez
brige.
I, pošto je smjerno pozdravio kralja Karla i kraljicu Katarinu, de Mua se povuče a da
~ 362 ~
Bosnaunited
 BU&CW

mu vojnici, koji ga bijahu doveli, nisu pravili nikakvih zapreka prilikom izlaska. On prijeđe
hodnicima i stigne hitro do stražarnice. Našavši se izvan Luvra, skokne sa trga
Sen-Žermen-l’Okseroa do svratišta »K lijepoj zvijezdi« gdje nađe svojeg konja, čijom
zaslugom, tri sata poslije prizora što smo ga netom ispripovijedali, mladi čovjek odahne u
sigurnosti iza zidina Nanta.
Gutajući svoj bijes, Katarina se vrati u svoje odaje, odakle prijeđe u Margeritine.
Ondje zatekne Henrika u noćnoj odjeći koji se. kako se činilo, spremao da pođe u postelju.
- Sotono - promrsi ona - pomozi jednoj nevoljnoj kraljici za koju bog neće više ništa
učiniti!

~ 363 ~
Bosnaunited
 BU&CW

17.

DVIJE GLAVE ZA JEDNU KRUNU

- Neka zamole gospodina d'Alansona da dođe k meni! - bijaše rekao Karlo otpustivši
svoju majku.
Sklon da se prema kraljevoj preporuci odsada pokorava jedino ovome, gospodin de
Nansi skoči iz Karlovih odaja i odaje njegova brata i prenese mu bez ikakvih ublažavanja
nalog što ga je netom primio.
Vojvoda od Alansona pretrne; on je odvajkada drhtao pred Karlom, a drhtao je sa još
mnogo većim razlogom otkada je, kujući zavjeru, stvorio sebi povod da od njega strahuje.
Uza sve to ipak je pohitao k svojem bratu sa proračunatom žurbom.
Karlo je stajao i zviždukao kroz zube jedan lovački signal.
Unišavši, vojvoda od Alansona uhvati u Karlovim staklastim očima jedan od onih
mržnjom zatrovanih pogleda što ih je tako dobro poznavao.
- Vaše me Veličanstvo dalo pozvati. Evo me, Sire! - reče. - Što želi od mene Vaše
Veličanstvo?
Želim da vam kažem, dobri moj brate, da sam, kako bih vas nagradio za to veliko
prijateljstvo što mi ga iskazujete, odlučio da danas učinim za vas ono što najviše
priželjkujete.
- Za mene?!
- Da, za vas. Potražite u svojem duhu o kojoj to stvari sanjarite već od nekog
vremena, a ne usuđujući se da je od mene zatražite! Tu stvar, eto ... ja vam je pružam.
- Sire - reče Franjo - ja želim jedino, na to se zaklinjem svojem bratu, da i nadalje
potraje kraljevo dobro zdravlje!
- Onda možete biti zadovoljni, d'Alansone. Poremećenje zdravija što sam ga osjetio u
doba dolaska Poljaka, prošlo je. Zahvaljujući Henriku izbjegao sam jednom razbješnjelom
vepru koji me je htio rasporiti i osjećam se tako dobro da nemam bilo na čemu da zavidim i
najzdravijem čovjeku mojeg kraljevstva. Mogli biste, dakle, a da zato ne budete rđav brat,
priželjkivati i štogod drugo osim da potraje moje zdravlje, koje je izvrsno!
- Ne bih želio ništa drugo, Sire!
- O, da, da, Franjo! - nastavi Karlo postajući nestrpljiv. - Vi priželjkujete krunu
Navare, budući da ste se sporazumjeli sa Henrikom i de Muaom; sa onim prvim kako bi je se
odrekao, a sa ovim potonjim kako bi udesio da je dobijete. E pa lijepo! Henrik je se odriče, a
de Mua mi je prenio vaš zahtjev i ta kruna za kojom težite...
- Da? - upita d'Alanson drhtavim glasom.
- Pa, grom i pakao, ona je vaša!
~ 364 ~
Bosnaunited
 BU&CW

D'Alanson strahovito problijedi. A onda ta krv, što bijaše jurnula k njegovom srcu
koje umalo što nije raznjela, iznenada šikne prema vanjskim dijelovima njegova tijela, i
njegove obraze stane paliti žarko rumenilo.
Milost koju mu je kralj ukazao u ovome trenutku bacala ga je u očaj.
- Ali, Sire, - reče sav uzdrhtao od uzbuđenja i uzaludno se trudeći da dođe k sebi - ja
ništa nisam priželjkivao, a pogotovo, ništa takvo nisam zahtijevao!
- To je lako moguće - dobaci kralj - jer vi ste veoma obzirni, brate. Međutim, drugi su
za vas Priželjkivali, drugi su za vas zahtijevali, brate.
- Sire, zaklinjem vam se da nikada...
- Ne zaklnjite se bogom!
- Ali, Sire, vi me dakle šaljete u progonstvo?!
- Vi to nazivate progonstvom, Franjo? Prokletstvo! ... Vi ste izbirljivi!... Čemu boljem
od toga ste se onda nadali?
D'Alanson se u očajanju ugrize za usne.
- Vjere mi, - nastavi Karlo glumeći prostodušnost - mislio sam da ste manje omiljeni,
Franjo, a naročito kod hugenota! Međutim, oni vas zahtijevaju, i valja da sam sebi priznam
da sam se varao... Uostalom, nisam mogao poželjeti ništa bolje negoli da imam jednog svojeg
čovjeka, svojeg brata koji me voli i koji nije kadar da me izda, na čelu jedne stranke koja već
trideset godina ratuje protiv nas. To će smiriti sve kao nekom čarolijom, a da i ne
spominjemo činjenicu da ćemo svi u porodici biti kraljevi. Jedino ubogi Henrik neće biti
ništa do li moj prijatelj. Ali, on nije častohlepan, a ta titula, koju nitko ne svojata ... on će je
uzeti za se.
- Oh, sire, vi se varate! Ta titula... ja je svojatam za sebe! Ta tko ima više prava na tu
titulu?! Henrik je samo vaš šurjak po vezi - a ja, ja sam vaš brat po krvi i, prije svega, po
srcu!... Sire, preklinjem vas, zadržite me pokraj sebe!
- Nipošto, nipošto, Franjo! - odgovori Karlo - To bi samo prouzrokovalo vašu
nesreću!
- Kako to?
- Iz hiljadu razloga!
- Ali ... ta porazmislite malko. Sire, hoćete li ikada naći tako vjerna druga kao što sam
to ja! Sve od svojeg djetinjstva nikada nisam napuštao Vašeg
Veličanstva!
- Znam, znam, i poneki put bih čak bio volio da ste bili malko podalje od mene!
- Što kralj time misli reći?
- Ništa, ništa... glavno je da ja znam što sam time mislio ... O, kakvih li lijepih lovova
ćete imati tamo dolje! O, Franjo, kako li vam zavadim! Znate li da se u onim vragometnim
brdima love medvjedi kao što se ovdje love veprovi? Opskrbivat ćete sve nas divnim
krznima. To se lovi sa bodežom, znate li? Životinja se sačeka, potakne na uzbuđenje,
nadraži... ona se pokreće prema lovcu i, na četiri koraka od njega, uspravlja se na stražnje
šape. Upravo u tome trenutku joj se zabada čelik u srce, kao što je to Henrik učinio sa
veprom prilikom posljednjeg lova... To je opasno, no vi ste hrabri, Franjo, i ta će opasnost za

~ 365 ~
Bosnaunited
 BU&CW

vas biti pravo veselje!

- Ah, Vaše Veličanstvo udvostručava moju žalost, jer više neću polaziti u lov sa njime!
- Sunce žarko, utoliko bolje! - klikne kralj. - Nama, ni jednome ni drugome, ne polazi
za rukom da lovimo zajedno!
- Što time želi reći Vaše Veličanstvo?
- Želim reći da vam lov sa mnom pričinjava toliko zadovoljstvo i zadaje toliko
uzbuđenja da vi, koji ste utjelovljena spretnost, vi koji sa prvom arkebuzom koja vam se
nađe pod rukom obarate svraku na udaljenosti od !stotinu koraka ... da ste vi, posljednji
puta kad smo zajedno lovili, sa svojim vlastitim oružjem, koje vam je poznato i udomaćeno,
promašili na udaljenosti od dvadeset koraka jednog krupnog vepra i prostrijelili nogu
mojeg najboljeg konja... Smrt i prokletstvo, Franjo, to navodi na razmišljanje, znate li?
- Oh, Sire, oprostite mi moje uzbuđenje! - reče d'Alanson problijedivši sve do
pepeljastog sivila.
- Eh, da! - dobaci Karlo. - Uzbuđenje, znam! I baš vam upravo zbog toga uzbuđenja,
što ga umijem cijeniti prema njegovoj pravoj vrijednosti, kažem: vjerujte mi, Franjo, bolje je
da lovimo podalje jedan od drugoga, a osobito ako ljudi zapadaju u slična uzbuđenja ...
Porazmislite o tome, brate moj.. ne u mojoj nazočnosti jer moja vas nazočnost zbunjuje,
kako vidim... već onda kad ćete biti sami, i uvidjet ćete da je posve na mjestu ako strahujem
da će vas Prilikom ponovnog lova obuzeti ponovo uzbuđenje ... Jer, u takvoj zgodi nema
ničeg što bi tako natjeralo ruku da se podigne, kao što bi to činilo uzbuđenje, i jer biste u
takvoj zgodi ubili jahača umjesto konja, kralja umjesto životinje. Prokletstvo, jedna kugla,
smještena previsoko ili prenisko, to veoma mijenja lice jedne vladavine, a mi za to imamo
primjer u našoj porodici! Kad je Montgomeri ubio oca Henrika II uslijed nesretnog slučaja...
ili možda, usljed uzbuđenja ... taj je zadani udarac doveo našeg brata Franju II na prijestolje,
a našeg oca Henrika u grobnicu Sen-Denis. Bogu je potrebno tako malo, da bi učinio mnogo!
Vojvoda osjeti kako mu se niz čelo slijeva znoj za vrijeme tog napada koji bijaše
koliko nepredviđen, toliko i zastrašujući.
Bilo je nemoguće da kralj kaže na još jasniji način svojem bratu da je prozreo sve.
Prikrivajući svoj gnjev pod velom podrugljive šale, Karlo je bio možda još i strasniji nego da
je pustio tu lavu mržnje, koja mu je palila srce, da se onako kipuća izlije napolje. Njegova
volja za osvetom kao da je bila u srazmjeru sa njegovom kivnošću: postepeno kako je ova
potonja postajala sve to jetkija, ona prva se povećavala i vojvoda od Alansona upozna po
prvi puta grizodušje, ili bolje, žaljenje zbog toga što je zasnovao jedan zločin koji nije uspio.
Bio je izdržao borbu sve dokle je mogao, ali, pod tim zadnjim udarcem je pognuo
glavu, i Karlo ugleda kako u njegovim očima nastaje ono žarko crvenilo koje kod plemića
nježne prirode budi brazdu kojom naviru suze.
No vojvoda d'Alanson bijaše od onih koji plaču jedino od bijesa.
Karlo zapilji u nj svoje oči ptice grabljivice, upijajući, da tako kažemo, svaki pojedini
od osjećaja što su jedan za drugim nadolazili u mladićevom srcu. A, zahvaljujući
produbljenom studiju kojim bijaše proučio svoju porodicu, svi su mu se ti osjećaji
prikazivali tako jasno i određeno, kao da je vojvodino srce bilo otvorena knjiga.
Pustio ga je tako načas, smrvljenog, nepomičnog i nijemog, a onda reče glasom koji
bijaše obilježen pakosnom odlučnošću:
~ 366 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Brate, saopćili smo vam svoju odluku, i naša odluka je nepromjenljiva: vi ćete ići.
D'Alanson učini jednu kretnju. Karlo je kanda ne primijeti i nastavi:
- Želim da se Navara može dičiti da za vladara ima jednog brata kralja Francuske.
Zlata, moći, časti... imat ćete sve što vam dolikuje po vašem rođenju, baš kao što je to dobio i
vaš brat Henrik d'Anžu, i vi ćete me, baš kao i on, blagosiljati izdaleka. Međutim, ne mari...
blagoslovi ne poznaju razdaljina ...
- Sire ...
- Prihvatite ili, bolje reći, predajte se svojoj sudbini! Jednom kad budete kralj, naći će
vam se žena koja će biti dostojna jednog francuskog kraljevića i... tko zna ... koja će vam
možda donijeti još koje drugo prijestolje.
- Ali, - reče vojvoda od Alansona - Vaše Veličanstvo zaboravlja svojeg dobrog
prijatelja Henrika!
- Henrika? Pa rekao sam vam da on neće to prijestolje Navare! Pa već sam vam rekao
da vam ga prepušta! Henrik je veseljak, a ne takvo blijedo lice kao što ste vi! On želi da se
smije i zabavlja po svojoj volji, a ne da se isuši kao što smo na to osuđeni mi pod svojim
krunama!
D'Alanson uzdahne.
- Znači - reče - Vaše mi Veličanstvo naređuje da se pozabavim oko ...
- Nipošto, nipošto! Ništa se vi ne uznemiravajte, Franjo! Sve ću to ja sam urediti.
Budite bez brige i oslonite se na mene!... A sada, kad je sve dogovoreno, idite! Možete
ispričati ili ne ispričati svojim prijateljima naš razgovor; ja ću poduzeti mjere, kako bi ta
stvar uskoro postala javna. Idite, Franjo!
Tu se nije moglo više ništa odgovoriti. Vojvoda pozdravi i izađe srca ispunjena
bijesom.
Sav je gorio za tim da nađe Henrika, da bi sa njim porazgovarao o svemu tome što se
bijaše netom dogodilo. Međutim, našao je samo Katarinu. I stvarno, Henrik je izbjegavao
razgovor, a kraljica-majka ga je tražila.
Ugledavši Katarinu, vojvoda smjesta priguši svoj jad i pokuša da se nasmiješi. Manje
sretan nego Henrik d'Anžu, on u Katarini nije tražio majku, već naprosto saveznicu. Počeo je
dakle time da se pred njom pretvara, jer, da bi se sklopili dobri savezi, potrebno je da se
ljudi uzajamno pomalo varaju.
On dakle susretne Katarinu sa licem na kojem je zaostao samo još lagan trag
zabrinutosti.
- E pa, gospođo - reče - evo krupnih novosti! Jesu li vam poznate?
- Poznato mi je da se radi na tome da se od vas načini kralj, gospodine.
- To je veoma velikodušno sa strane kralja, gospođo!
- Zar ne?
- I gotovo da sam u napasti da povjerujem kako jedan dio svoje zahvalnosti moram
prenijeti na vas. Jer, napokon, ako ste vi bili ona koja mu je savjetovala da mi dade u miraz
jedno prijestolje, onda bih to prijestolje dugovao vama... iako mi je, priznajem, zapravo
veoma mučno da na takav način orobim kralja Navare!

~ 367 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Čini se da jako volite Henrika, sine?

- O da! Od unazad nekoliko vremena mi smo se prisno povezali.
- Vjerujete li da vas voli isto toliko, koliko vi volite njega?
- Nadam se, gospođo!
- Veoma je poučno i primjerno takvo jedno prijateljstvo, znate li! A pogotovu među
prinčevima! Dvorska prijateljstva slove kao slabo pouzdana, dragi moj Franjo!
- Majko, imajte na umu da smo ne samo prijatelji, već također i malone braća!
Katarina se osmjehne osebujnim smiješkom.
- Dobro - reče - a ima li braće među kraljevima?
- O, što se toga tiče, mi ni jedan ni drugi, nismo bili kraljevi, kad smo se tako povezali,
i evo zašto smo se voljeli.
- Da, no stvari su se sada uvelike izmijenile!
- Kako to, uvelike izmijenile?
- Jesu, bez sumnje! Tko vam sada kaže da nećete obojica biti kraljevi?
Po vojvodinom nervoznom trzanju, po rumenilu koje mu se prelilo čelom, Katarina
vidje da je udarac, što ga je zadala, pogodio posred srca.
- On?! - klikne Franjo - Henrik da bude kralj?! A kojeg kraljevstva, majko?
- Jednog od najvelebnijih u čitavom kršćanstvu, sine!
- Oh, majko! - klikne d'Alanson preblijedivši. - Ta što ste to rekli?!
- Ono što jedna dobra majka mora reći svojem sinu! - Ono na što ste i sami više no
jednom pomišljali, Franjo!
- Ja?! - dobaci vojvoda. - Ni na šta ja nisam pomišljao, gospođo, zaklinjem vam se!
- Povjerovat ću vam! Jer, vaš je prijatelj, vaš je brat Henrik, kako ga vi nazivate, pod
svojom prividnom otvorenošću i prostodušnošću veoma umješan i veoma prepreden
gospodin koji čuva svoje tajne bolje no što vi čuvate vaše, Franjo! Na primjer, da li vam je
ikada rekao da je de Mua bio njegov opunomoćenik?
Izgovarajući te riječi, Katarina zarije svoj pogled poput nekog stileta u Franjinu dušu.
No ovaj je imao samo jednu vrlinu ili, bolje reći, samo jedan pokor: prijetvornost. On
dakle savršeno podnese taj pogled.
- De Mua! - klikne iznenađeno, kao da je to ime bilo pred njim po prvi puta
spomenuto u takvoj vezi.
- Da,hugenot de Mua de Sen-Fal, onaj isti koji umalo što nije ubio gospodina de
Morvela i koji potajno, skitajući se diljem Francuske i prijestolnice pod različitim odijelima,
spletkari i diže na noge jednu vojsku da bi podržao vašeg brata Henrika protiv vaše
porodice!
Nemajući pojma o tome da je u toj stvari njezin sin Franjo znao isto toliko, pa čak i
više nego ona, Katarina poslije tih riječi ustane i spremi se da izađe na veličanstven način.
Franjo je zadrža.
- Majko, - reče - još samo riječ-dvije, molim vas! Kad ste se već udostojili da me
uputite u svoju politiku, kažite mi kako bi Henrik, uz tako slaba sredstva kojima raspolaže, i
~ 368 ~
Bosnaunited
 BU&CW

tako slabo poznat kao što jeste, uspio povesti jedan rat koji bi bio dovoljno ozbiljan da bi
zabrinuo moju porodicu?
- Dijete, - reče kraljica sa smiješkom - znajte dakle da ga podržava možda više od
trideset hiljada ljudi, i da će se onoga dana kad on bude izgovorio jednu jedinu riječ, tih
trideset hiljada ljudi iznenada pojaviti kao da su izniknuli iz zemlje! A tih trideset hiljada
ljudi, to su hugenoti, ne zaboravite, to jest najhrabriji vojnici na svijetu! A osim toga... osim
toga, on uživa jednu zaštitu koju vi sebi niste umjeli ili htjeli pridobiti.
- Koju to?
- On ima kralja, kralja koji ga voli, koji ga gura naprijed, kralja koji, iz ljubomore
prema vašem bratu, kralju Poljske i iz ozlojeđenosti prema vama, traži oko sebe nasljednike.
Samo... vi ste pravi slijepac ako to ne vidite... on ih traži drugdje negoli u svojoj porodici!
- Kralj...? Mislite, majko?
- Ta zar niste zapazili da on nježno ljubi malog Henrika, svojeg malog Henrika?
- Jesam, majko, jesam!
- I da mu se to uzvraća? Jer, taj isti mali Henrik zaboravlja da ga je njegov šurjak na
dan svetog Bartolomeja htio ustrijeliti iz arkebuze, i vuče se pred njim po trbuhu poput psa
koji liže ruku koja ga je tukla.
- Da, da - promrmlja Franjo - već sam to primijetio; Henrik je veoma ponizan prema
mojem bratu Karlu.
- I dovitljiv u tome kako da mu u svemu ugodi!
- Do te mjere da je, ozlojeđen što mu se kralj neprestano izruguje zbog njegovog
neznanja na polju lova sa sokolovima, odlučio da se dade na... do te mjere da me je jučer
upitao... da, tek jučer... nemam li kakvih dobrih knjiga koje obrađuju to umijeće!
- Čekajte malo... - klikne Katarina čije su oči sijevnule kao da joj je duhom prošla neka
iznenadna zamisao - Čekajte malo... A šta ste mu vi odgovorili?
- Da ću potražiti u svojoj biblioteci.
- Dobro je! - reče Katarina. - Dobro je? Treba da je dobije, tu knjigu!
- Ali, ja sam tražio, gospođo, i nisam ništa našao!
- Naći ću ja, naći ću ja! A vi ćete mu tu knjigu dati kao da je vaša.
- I što će iz toga proizići?
- Imate li povjerenja u mene, d'Alansone?
- Imam, majko!
- Hoćete li mi se slijepo pokoravati u pogledu tog Henrika kojeg vi ne volite, ma što o
tome govorili ...
D'Alanson se osmjehne.
- ... a kojeg ja mrzim! - dovrši Katarina.
- Da, pokoravat ću se!
- Prekosutra dođite ovamo po knjigu! Ja ću vam ie dati, vi ćete je odnijeti Henriku... i...
- I...?
- I prepustite bogu, providnosti ili slučaju da dovrši ostalo!
~ 369 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Franjo je svoju majku poznavao dovoljno dobro da bi znao da se ona nije običavala
oslanjati na boga, na providnost ili na slučaj u pogledu brige oko promicanja svojih
prijateljstava ili mržnji. Međutim, on se čuvao toga da kaže ma i jednu riječ pa se, naklonivši
se poput čovjeka koji prihvaća nalog kojim su ga zadužili, povuče u svoje odaje.
»Što je htjela reći?« razmišljao je mladić penjući se uz stubište. »Nemam pojma!
Međutim, ono što mi je u svemu tome jasno, jeste da ona djeluje protiv zajedničkog
neprijatelja. Pustimo joj dakle na volju!«
Za to vrijeme je Margerita posredstvom de La Mola primila jedno pismo od de Mua-a.
Budući da dvoje uzvišenih supružnika na polju politike nisu imali nikakvih tajni, to ga ona
otvori i pročita.
To pismo joj se, bez sumnje, učini zanimljivim, jer, istog trenutka, koristeći se
mrakom koji se počeo spuštati duž zidova Luvra, Margerita klizne u tajni prolaz, uspne se uz
zavojito stubište te, pošto se pomno ogledala na sve strane, pobrza hitro poput sjenke i
nestane u predsoblju kralja Navare.
To predsoblje više nije bilo ni pod čijom paskom, otkad bijaše nestao Orton.
Taj nestanak, koga više nismo spominjali sve od trenutka u kome je čitalac
prisustvovao tom događaju koji je bio upriličen na način tako tragičan po Ortona, bio je
veoma zabrinuo Henrika. On se bijaše u toj stvari povjerio gospođi de Sov i svojoj ženi, ali ni
jedna ni druga nije o tome znala više od njega. Samo, gospođa de Sov mu bijaše dala neka
obavještenja na osnovu kojih je Henrikovom duhu postajalo savršeno jasno da je taj
nevoljni dječak bio žrtva nekih zaplotnjačkih postupaka kraljice-majke, i da upravo uslijed
tih zaplotnjačkih postupaka on sam zajedno sa de Muaom umalo što nije bio uhapšen u
svratištu »K lijepoj zvijezdi«.
Netko drugi bio bi šutio, jer se ne bi bio usudio da bilo što kaže, ali Henrik je
proračunao sve; shvatio je da bi ga njegova šutnja odala. Ljudi obično ne gube nekog svog
slugu, svog povjerenika samo tako, a da se ne raspitaju za nj, a da ne povodu istragu. Henrik
se dakle raspitivao, Henrik je dakle poveo istragu, u nazočnosti kralja i same kraljice-majke.
Raspitivao se za Ortona kod sviju, od stražara koji je koračao gore-dolje ispred stražarnice
Luvra, pa sve do zapovjednika garde koji je stražario u kraljevom predsoblju. Međutim, svo
zapitkivanje i svi poduzeti koraci ostadoše uzaludni, a Henrik je, kako se činilo, bio tako
očigledno dirnut tim događajem i tako je visio na tom ubogom odsutnom sluzi, da je izjavio
kako ga neće smijeniti sve dok ne bude stekao sigurno uvjerenje da je ovaj nestao zauvijek.
Predsoblje je dakle kao što smo rekli, bilo prazno kada se Margerita pokazala u
Henrikovim odajama.
Ma koliko lagani da su bili kraljičini koraci, Henrik ih začu. On se okrene.
- Vi, gospođo?! - usklikne.
- Da! - odgovori Margerita. - Pročitajte! Brzo! I ona mu pruži otvoreno pismo.
Ono je sadržavalo ovih nekoliko redaka:
»Sire, došao je trenutak da naš plan o bjegu provedemo u djelo. Prekosutra održaće se
lov na ptice duž Sene, od Sen-Žermena sve do Mesona (Maisons), to jest čitavom dužinom
šume.
Pođite u taj lov, iako će to biti lov na ptice. Obucite ispod svoje odjeće čvrstu žičanu

~ 370 ~
Bosnaunited
 BU&CW

košulju, pripašite svoj najbolji mač i uzjašite najboljeg konja iz svoje konj usnice.
Oko podneva, to jest, u najvećem jeku lova, kad kralj bude jurio za sokolom, iskradite
se, sami, ukoliko odlazite sami, ili pak sa kraljicom Navare, ukoliko ona odlazi zajedno s vama.
Pedeset naših ljudi bit će sakrivenih u paviljonu Franje I, od kojeg posuđujemo ključ.
Nitko neće znati da su ondje, jer oni će onamo doći po noći, a kapci će biti zatvoreni.
Proći ćete alejom Violet (Violettes), na čijem kraju ću ja stražariti. Udesno od te aleje,
na jednoj maloj čistini, nalazit će se gospoda de La Mol i Kokona sa dva rezervna konja. Ti
sviježi konji bit će namijenjeni da smijene vašeg kao i konja Njezinog Veličanstva kraljice
Navare, ukoliko bi ovi kojim slučajem bili zamoreni.
Zbogom, Sire! Budite spremni - mi ćemo to biti!«
- I bit ćete! - reče Margerita, izgovorivši poslije šesnaest stotina godina iste riječi što
ih Cezar bijaše izgovorio na obali Rubikona.
- Neka bude, gospođo! - odgovori Henrik. - Ja svakako neću opovrgnuti vaše riječi!
- Hajde, Sire, postanite heroj! To nije teško; valja vam samo da idete svojim putem! I...
podignite mi lijepo prijestolje! - reče kći Henrika II.
Neprimjetan smiješak preleti finim Bearnčevim usnama. On poljubi Margeritinu
ruku i izađe kao prvi kako bi izvidio je li prolaz slobodan, zviždukajući usput refren jednog
starog napjeva:
»Koji je najviše tuk'o po bedemu, Nije uopće uniš'o u zamak...«
Ta mjera opreza nije bila loša: u trenutku kad je otvarao vrata svoje spavaonice,
vojvoda od Alansona otvori vrata njegova predsoblja.
Henrik učini Margeriti jedan znak rukom, a naglas reče:
- Ah, vi ste to, brate! Dobro mi došli!
Na muževljev znak kraljica shvati sve i šmugne u jedan kabinet za oblačenje, ispred
čijih je vratiju visila jedna ogromna tapiserija.
Vojvoda od Alansona uđe bojažljiva koraka, ogledavajući se posvuda uokolo sebe.
- Jesmo li sami, brate? - upita poluglasno.
- Potpuno sami. Ta što je posrijedi? Izgledate posve smušeni!
- Posrijedi je da smo otkriveni, Henriče!
- Kako to, otkriveni?
- Da! De Mua je bio uhapšen.
- Znam.
- E pa, de Mua je sve rekao kralju.
- Što je rekao?
- Rekao je da priželjkujem prijestolje Navare i da kujem zavjeru da bih ga se
domogao.
- Uh, do bijesa! - klikne Henrik. - I tako ste se, eto, našli u nezgodnom položaju, ubogi
moj brate! A kako to onda da još niste uhićeni?
- Ne znam ni sam! Kralj mi se narugao pretvarajući se kao da mi nudi prijestolje
Navare. Nadao se, bez sumnje, da će mi iščupati iz srca neko priznanje, ali, ja nisam ništa
~ 371 ~
Bosnaunited
 BU&CW

rekao!
- I dobro ste učinili, trista mu! - klikne Bearnac. - Držimo se čvrsto! Od toga zavise
životi obojice nas!
- Da! - nastavi Franjo. - Slučaj je zakučast! Stoga sam, evo, došao da vas upitam za
vaše mišljenje, brate. Što mislite da mi valja učiniti: da bježjn ili da ostanem?
- Vi ste se vidjeli sa kraljem, jer on je govorio s vama osobno?
- Da, svakako!
- E pa, trebalo je da pročitate njegove misli! Slijedite svoje nadahnuće!
- Više bih volio da ostanem! - odgovori Franjo. Ma koliko da je gospodario sam
sobom, Henriku se makne jedna radosna kretnja. Ma koliko da je ta kretnja bila
neprimjetna, Franjo je uvreba u prolazu.
- Onda ostanite! - reče Henrik.
- A vi?
- Prokletstvo! - odgovori Henrik. - Ako vi ostajete ovdje, ja nemam nikakva provoda
da odem. Ja bih bio otišao samo radi toga da pođem zajedno s vama, iz privrženosti, radi
toga da se ne razdvajam od brata kojeg volim.
- Dakle, - reče vojvoda od Alansona - svršeno je sa svim našim planovima! Vi se
predajte bez borbe već pri prvom zanošenju zle sreće?
- Što se tiče mene, - otpovrne Henrik - ja ne smatram zlom srećom činjenicu da
ostajem ovdje. Zahvaljujući mojoj bezbrižnoj naravi meni je svagdje dobro!
- E pa lijepo, neka bude! - reče d'Alanson. - Ne govorimo više o tome! Samo, ukoliko
budete stvorili neku novu odluku, obavijestite o njoj!
- Dođavola, neću propustiti da to učinim, vjerujte! - odgovori Henrik. - Ta nije li
dogovoreno da jedan pred drugim nećemo imati nikakvih tajni?!
D'Alanson ne ustraja na daljem razgovoru i povuče se sav zamišljen, jer u izvjesnom
trenutku njemu se bilo učinilo da vidi kako se miče tapiserija ispred kabineta za oblačenje.
I doista, tek što je d'Alanson izašao, ta se tapiserija zadigne i Margerita se ponovo
pojavi.
- Što mislite o toj posjeti? - upita Henrik.
- Da je posrijedi nešto novo i važno.
- A šta mislite da je posrijedi?
- Ne znam o tome ništa, ali ja ću to saznati!
- A dotle?
- Dotle, nemojte propustiti da sutra uveče dođete k meni!
- Čuvat ču se toga da to propustim, gospođo! -reče Henrik udvorno poljubivši ruku
svoje žene.
Margerita se vrati u svoje odaje uz jednake mjere opreza kojima bijaše iz njih izašla.

~ 372 ~
Bosnaunited
 BU&CW

18.

KNJIGA O LOVSTVU

Trideset i šest sati bijaše proteklo od događaja što smo ih netom ispripovjedali. Dan
je tek počinjao svitati, no sve u Luvru bilo je već budno, kao što to bijaše uobičajeno u
danima polaska u lov, kad se vojvoda d'Alanson uputio u odaje svoje majke, kao što ga ona
bijaše pozvala da to učini.
Kraljica-majka se nije nalazila u svojoj spavaonici, ali je bila naredila da mu isporuče
da pričeka, ukoliko bi došao.
Nakon nekoliko trenutaka ona izađe iz jednog tajnog kabineta u koji je ulazila samo
ona i u koji bi se zatvarala da bi vršila svoje kemijske pokuse.
Bilo kroz odkšrinuta vrata, bilo pak upijen u njezine haljine, istovremeno sa
kraljicom-majkom uđe i prodoran zadah nekog oštrog vonja, a kroz otvor vratiju d'Alanson
primijeti neku gustu paru, poput dima neke spaljene mirodije, što je lebdilo u bijelim
oblacima u tom laboratoriju iz kojeg je izašla kraljica-majka.
Vojvoda ne uzmogne suzdržati jedan znatiželjni pogled.
- Da, - reče Katarina de Mediči - da, bila sam spalila neke stare pergamente, a iz tih se
pergamena izvio tako odvratan smrad, da sam na žar bacila malko smrekovice; otuda taj
vonj.
D'Alanson se nakloni.
- Dakle? - upita Katarina, sakrivajući u širokim rukavima svoje kućne haljine ,svoje
ruke, koje bijahu ovdje-ondje išarane laganim žućkasto-crvenim mrljama. - Što kod vas ima
novo od jučer?
- Ništa majko.
- Jeste li se vidjeli sa Henrikom?
- Jesam.
- On još uvijek odbija da ode?
- Posve odrešito.
- Prepredenjak!
- Što kažete, gospođo?
- Kažem da će otići.
- Mislite?
- U to sam sigurna!
- Znači da će nam umaći?
- Da! - reče Katarina.
- I vi ćete ga pustiti da ode?
~ 373 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ne samo da ću ga pustiti da ode, već i više od toga! Kažem vam: on treba da ode!
- Ne razumijem vas, majko.
- Poslušajte pažljivo ono što ću vam reći, Franjo. Jedan veoma umješan liječnik, isti
onaj koji mi je dao knjigu o lovu što ćete je njemu odnijeti, potvrdio mi je da je kralj Navare
upravo na putu da oboli od jedne bolesti iscrpljenja, jedne od onih bolesti od kojih nema
spasa i kojima nauka ne može naći nikakva lijeka. Sad, shvatit ćete, ako on treba da umre od
jedne tako okrutne boljke, da je mnogo bolje da umre daleko od nas, negoli ovdje na dvoru
pod našim očima.
- Zaista! - reče vojvoda - To bi nas odviše ucvililo!
- A nadasve vašeg brata Karla! - doda Katarina. - Dok naprotiv, ako Henrik bude
umro pošto mu je bio nepokoran, kralj će na tu smrt gledati kao na božju kaznu.
- U pravu ste, majko! - klikne Franjo udivljeno. - On treba da ode. Međutim, jeste li
baš sigurni da će otići?
- Izvršio je sve pripreme. Sastanak je u šumi Sen-Žermen. Pedeset hugenota treba da
mu posluže kao pratnja do Fontenbloa, gdje će na njega čekati još pet stotina njih.
- A... - poče d'Alanson pomalo oklijevajući i vidno problijedivši - da li... moja sestra
Margo odlazi skupa sa njim?
- Da! - odgovori Katarina. - Tako je dogovoreno. Međutim, kad Henrik bude mrtav,
Margo će se vratiti na dvor kao udovica i slobodna.
- A Henrik će umrijeti, gospođo? U to ste sigurni?
- Bar me ie tako uvjeravao liječnik koji mi je dao odnosnu knjigu.
- A gdje je ta knjiga, gospođo?
Katarina se sporim koracima vrati prema tajanstvenom kabinetu, otvori vrata, uđe
unutra i vrati sa trenutak zatim sa knjigom u ruci.
- Evo je! - reče.
-D'Alanson pogleda sa izvjesnom grozom tu knjigu, koju mu je njegova majka
pružala.
- Kakva je to knjiga, gospođo? - upita uzdrhtavši.
- Već sam vam rekla, sine, to je jedna radnja o umijeću uzgajanja i obučavanja
sokolova i mužjaka drugih ptica grabljivica, koju je napisao jedan vrlo učen čovjek, gospodin
Kastručo Kastrakani, gospodar Luke.
- A šta treba da uradim s njom?
- Pa, da je odnesete k svojem dobrom prijatelju Henriku, koji ju je od vas zatražio,
kao što ste mi rekli... nju ili neku sličnu, kako bi se uputio u vještinu lova sa sokolovima. A
kako danas polazi sa kraljem u lov sa sokolovima, to neće propustiti da pročita nekoliko
stranica te knjige, kako bi kralju dokazao da je poslušao njegove savjete i da uzima poduku.
- Oh, ne usuđujem se! - šapne d'Alanson ježeći se.
- A zašto? - reče Katarna. - To je knjiga poput svake druge knjige, osim što je bila tako
dugo vremena zatvorena, da su se stranice slijepile jedna o drugu. Nemojte stoga ni
pokušvati da je čitate, Franjo jer se ta knjiga može čitati jedino tako da se navlaži prst i da se
stranice odvajaju list po list, što oduzima mnogo vremena i zadaje mnogo muke.
~ 374 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Toliko mnogo da postoji samo jedan čovjek koji ima tako veliku želju za učenjem,
da bi radi toga mogao gubiti to vrijeme i uzeti na se tu muku? - upita d'Alanson.
- Upravo tako, sine! Shvatili ste!
- Oh! - usklikne d'Alanson. - Evo, Henrik je već u dvorištu! Dajte, gospođo, dajte!
Iskoristit ću njegovu, odsutnost da odnesem tu knjigu u njegove odaje. Naći će je na svojem
povratku.
- Više bih voljela da je predate njemu osobno, Franjo, To bi bilo sigurnije!
- Već sam vam rekao da se ne bih usudio, »gospođo«! - ponovi vojvoda.
- Idite onda! Ali, položite je barem na neko dosta vidno mjesto!
- Otvorenu? ... Ima li što nezgodno u tome da bude otvorena?
- Nema!
- Dajte, dakle!
D'Alanson dohvati uzdrhtalom rukom knjigu koju mu je Katarina čvrstom rukom
pružila.
- Uzmite, uzmite! - reče Katarina. - Nema tu nikakve opasnosti, kad je se i ja dotičem!
Uostalom, imate rukavice...
Ta mjera opreza nije đostajala d'Alansonu, koji umota knjigu u svoj plašt.
- Požurite! - reče Katarina. - Požurite! Henrik se svakog časa može vratiti gore!
- U pravu ste, gospođo idem!
I vojvoda izađe posrćući od uzbuđenja.
Već smo nekoliko puta uveli čitaoca u odaje kralja Navare i omogućili mu da
prisustvuje sastancima što su se ondje odvijali, radosno ili stravično, već prema tome da li
se smiješio ili mrgodio duh-zaštitnik budućeg kralja Francuske.
No možda nikada ti zidovi, umrljani krvlju uslijed ubojstva, poliveni vinom uslijed
bančenja, zapahnuti miomirisom uslijed ljubavi, možda nikada taj kutak Luvra nije ugledao
jedno bljeđe lice od lica vojvode od Alansona koji se pojavio, držeći svoju knjigu i otvorio
vrata spavaonice kralja Navare.
A ipak, kao što je to vojvoda i očekivao, u toj sobi nije bilo nikoga da bi radoznalim ili
uznemirenim okom ispitao to djelo što ga je spremao počiniti. Prvi jutarnji zraci
osvjetljavali su odaje koje su bile savršeno prazne.
Na zidu je visio pripremljen onaj mač, za koji je de Mua savjetovao Henriku da ga
ponese sa sobom. Nekoliko koričica jednog pojasa od ocjelne žice bilo je razbacano po podu.
Jedna čestito zaokružena kesa i jedan mali bodež bijahu položeni na jedan stol, a pepeo u
kaminu, još lagan i lepršav, dodan tim ostalim znakovima, jasno je ukazivao d'Alansonu da
je kralj Navare bio navukao žičanu košulju, zatražio novaca od svojeg rizničara i spalio
kompromitirajuće papire.
- Moja se majka nije varala! - reče d'Alanson. - Taj prepredenjak me je izdao!
Ovo rasuđivanje bez sumnje ulije mladiću novu snagu jer, pošto je pogledom istražio
sve kuteve sobe, pošto je zadigao zastore ispred vratiju, pošto je na dvorištu odjeknula
velika galama, i pošto mu je velika tišina koja je vladala u ovim odajama dokazala da nitko i
ne pomišlja na to da ga uhodi, on izvuče knjigu iz svojeg plašta, hitro je položi na stol na
~ 375 ~
Bosnaunited
 BU&CW

kojem je ležala kesa i nasloni je na jedan stalak od rezbarene hrastovine, a potom, smjesta
se odmaknuvši, ispruži ruku te, sa oklijevanjem koje je odavalo njegove bojazni, otvori
knjigu svojom u rukavicu obučenom rukom na mjestu gdje se nalazio jedan drvorez o lovu.
Otvorivši knjigu, d'Alanson se smjesta odmakne tri koraka unatrag, skine svoju
rukavicu i baci je na još razbijeljeni žar koji maločas bijaše progutao pisma. Gipka koža
zaciči na užarenom ugljenu, zgrči se, ispruži se poput lješine nekog dugačkog gmaza, te
uskoro zatim ostavi za sobom samo još crn i skvrčen zaostatak.
D'Alanson sačeka sve dok plamen nije dokraja progutao rukavicu, a onda skupi plašt
kojim bijaše umotana knjiga, gurne ga pod mišku i žurno se vrati u svoje odaje. Upravo kada
je ulazio, ustreptala srca, začuje na zavojitom stubištu korake pa, nimalo ne sumnjajući da
se to vraća Henrik, hitro zatvori vrata.
Potom pritrča prozoru. Međutim, sa prozora se vidio samo jedan dio luvarskog
dvorišta. Henrika nije bilo u tome dijelu dvorišta, i tako se d'Alanson učvrsti u uvjerenju da
se to maločas vratio upravo on.
Vojvoda sjedne, otvori jednu knjigu i pokuša čitati. Bijaše to jedna povijest Francuske
od Faramonta do Henrika II, za koju ovaj, nekoliko dana po svojem dolasku na prijestolje,
bijaše dao dozvolu.
Ali vojvodin duh bio je odsutan; groznica iščekivanja palila mu je žile. Kucanje
njegovih sljepoočnica odzvanjalo mu je sve do u dno njegova mozga. Kao što čovjek vidi u
nekom snu ili nekom magnetičkom zanosu, Franji se učinilo da vidi kroz zidove. Njegov
pogled je ponirao u Henrikovu spavaonicu, usprkos trostrukoj zapreci koja ga je od nje
dijelila.
Da bi uklonio taj stravični predmet što ga je mislio da vidi svojim duhovnim okom,
vojvoda pokuša da usredotoči svoje misli na nešto drugo osim na tu strašnu knjigu koja je
ležala na stalku od hrastovine, otvorena na mjestu one slike. Međutim, uzalud je uzimao u
ruke jedan za drugim komade svojeg oružja, jedan za drugim svoje dragulje, uzalud je po
stotinu puta premjerio krupnim koracima jednu te istu prugu na podu, svaka se pojedinost
te slike, koju međutim bijaše ugledao samo trenutačno, zadržala u njegovom duhu. Bijaše to
jedan gospodin na konju koji je, vršeći službu sokolarskog pomoćnka, bacao mamac i
dozivao sokola, jureći u brzom galopu preko travuljine nekog močvarnog tla. Ma koliko
silna da je bila vojvodina volja, to osjećanje je nadvladalo njegovu volju.
A potom nije više vidio samo knjigu. Vidio je kralja Navare kako pristupa toj knjizi,
kako razgledava tu sliku, kako pokušava da okreće stranice i kako je, spriječen otporom što
su mu ga one suprotstavljale, savladao tu zapreku vlažeći svoj palac i prisiljavajući njime
listove da klize.
A pri tom prizoru, ma koliko da je bio plod umišljenja i uobražavanja, d'Alanson
zatetura i bude prinuđen da se jednom rukom pridrži za jedan stol, dok drugom prekrije oči,
kao da pokrivenih očiju nije još i bolje vidio taj prizor od kojeg je htio pobjeći.
Taj se prizor bijaše odvio u njegovim vlastitim mislima.
Iznenada d'Alanson ugleda Henrika gdje prolazi dvorištem. Ovaj se zaustavi na
nekoliko trenutaka kod nekih ljudi koji su na dvije mule tovarili potrebštine za lov, koje su
se sastojale samo od novaca i putne prtljage, a potom, pošto je izdao svoje naloge, prijeđe
dijagonalno preko dvorišta, uputivši se očigledno prema ulazu.
~ 376 ~
Bosnaunited
 BU&CW

D'Alanson je stao nepomično na svojem mjestu. To dakle nije bio Henrik koji se
bijaše uspeo tajnim stubištem. Sve te tjeskobe što ih je osjećao tokom minulih četvrt sata...
osjetio ih je dakle zalud! Ono . što je mislio da se svršilo ili da se malone svršilo, trebalo je
dakle da počne iznova.
D'Alanson otvori vrata svoje sobe te ode da osluhne, ostavljajući ih zatvorena, na
vrata hodnika.
Ovoga puta nije bilo nikakve zabune; bio je to doista Henrik. D'Alanson prepozna
njegov korak, pa čak i osobeno zveckanje kotačića njegovih ostruga.
Vrata Henrikovih odaja se otvoriše i opet zatvoriše.
D'Alanson se vrati u svoju sobu i sruši se u jedan naslonjač.
»Dobro je!« reče u. sebi. »Evo što se sada zbiva: prošao je predsobljem i prvom odajom.
Zatim je dospio do svoje spavaonice. Stigavši onamo, bit će da je potražio pogledom svoj mač,
potom svoju kesu, a onda bit će da je napokon našao knjigu, onako otvorenu na stalku... Kakva
je to knjiga? - bit će da se pitao. Tko mi je donio tu knjigu?... Zatim bit će da se približio, bit će
da je ugledao onaj duborez što prikazuje konjanika koji doziva svojeg sokola, a onda, bit će da
je htio čitati, a onda mora da je pokušao okrenuti listove...«
Leden znoj izbije na Franjinom čelu. - »Hoće li pozvati u pomoć?« upita se. »Je li to
otrov sa neposrednim učinkom?... Ne, ne, zacijelo... budući da je moja majka rekla da će
umirati polako od iscrpljenosti...«
Ta ga misao malko umiri.
Proveo je tako deset minuta, čitavo jedno stoljeće agonije koje je proticalo sekundu
po sekundu, a svaka od tih sekundi donosila je sve ono što mašta može izmisliti bezumnih
strahota, čitav jedan svijet priviđenja.
D'Alanson to više nije mogao izdržati. On ustane i prijeđe preko svojeg predsoblja
koje se počelo puniti plemićima.
- Zdravo, gospodo! - reče. - Sići ću k kralju.
Da bi zavarao nemir koji ga je proždirao, a možda i da bi podesio neki alibi,
d'Alanson stvarno siđe k kralju. A zašto je sišao? Ni sam to nije znao... Što je imao da mu
kaže? Ništa… On nije tražio Karla, on je bježao od Henrika.
On se uputi niz malo zavojito stubište i nađe kraljeva vrata odškrinuta.
Straža propusti vojvodu ne praveći nikakvih zapreka pri njegovom ulasku; u danima
lova nije bilo nikakve etikecije ni zabrana.
Franjo prijeđe redom preko predsoblja, salona i spavaonice, a da nije nikog susreo.
Najposlije pomisli da se Karlo zacijelo nalazi u svojem kabinetu za oružje te otvori vrata što
su vodila iz spavaonice u kabinet.
Karlo je sjedio za jednim stolom, u jednom velikom rezbarenom naslonjaču šiljata
naslona. Bio je okrenut leđima prema vratima kroz koja je Franjo unišao.
Èinilo se da je udubljen u neki posao koji ga je posvema zaokupio.
Vojvoda se približi na vršcima prstiju. Karlo je čitao.
- Tako mi boga! - usklikne iznenada. - Da divne li knjige! Ja sam doduše o njoj slušao,
ali nisam vjerovao da postoji u Francuskoj!

~ 377 ~
Bosnaunited
 BU&CW

D'Alanson naćuli uši i približi se još za korak.

- Proklete stranice! - promrmlja kralj prinoseći svoj palac ustima i pritisnuvši ga na
knjigu kako bi odvojio stranicu koju je pročitao od one koju je namjeravao čitati. - Reklo bi
se da je netko zalijepio listove kako bi sakrio od ljudskih pogleda divote što ih ta knjiga
sadržava!
D'Alanson skoči bliže.
Knjiga nad koju se Karlo nadvio bijaše ona koju je bio ostavio u Henrikovim odajama!
Njemu se ote prigušen krik.
- A, vi ste to d'Alansone? - reče Karlo. - Dobro mi došli! Dođite da vidite najljepšu
knjigu o lovstvu što je ikada proizašla iz pera nekog čovjeka!
Prvi d'Alansonov poriv bude da istrgne tu knjigu iz ruku svojega brata. Međutim,
jedna paklenska pomisao prikuje ga na njegovom mjestu. Njegovim problijedjelim usnama
prijeđe zaprepašćujući smiješak, i on pritisne ruku na svoje oči poput čovjeka koji je
zaslijepljen. Zatim pomalo dođe k sebi, ali ne učini ni koraka naprijed ni natrag.
- Sire, - upita - ta kako se ta knjiga našla u rukama Vašeg Veličanstva?!
- Ništa jednostavnije od toga! Jutros sam se popeo k malom Henriku da bih vidio da li
je spreman. Više ga nije bilo u njegovim odajama; zacijelo se skitao po psećim nastambama i
konjušnicama. Međutim, umjesto njega našao sam ovo blago. Donio sam ga ovamo dolje,
kako bih ga prolistao po miloj volji.
I kralj prinese još jednom palac k svojim usnama te još jednom prevrne neposlušnu
stranicu.
- Sire, - promuca d'Alanson koji je osjećao kako mu se diže kosa na glavi i kako ga po
čitavom tijelu zahvaća strahovita jeza - Sire... došao sam da vam kažem...
- Pustite me da završim ovo poglavlje, Franjo! - prekine ga Karlo. - Poslije toga ćete
mi reći sve što hoćete. Već sam evo pedeset stranica pročitao, bolje reći, progutao!
»Dvadeset i pet puta je polizao otrov!« pomisli Franjo - »Moj brat je mrtav!«
A tada pomisli da na nebu ima jedan bog koji možda nije slučajnost.
Franjo otre svojom uzdrhtalom rukom ledene kaplje koje su mu orosile čelo te
sačeka šuteći, kao što mu je to njegov brat naredio, da se završi poglavlje.

~ 378 ~
Bosnaunited
 BU&CW

19.

LOV SA SOKOLOVIMA

Karlo je svejednako čitao. U svojoj radoznalosti gutao je stranice. A svaka je stranica,

kao što smo rekli, bila zbog vlage kojoj knjiga bijaše dugo vremena izložena, bilo pak iz
nekog drugog razloga, prijanjala uz iduću stranicu.
D'Alanson je promatrao divljim pogledom taj stravični prizor, čiji je rasplet bio
poznat jedino njemu.
»Oh!« mislio je u sebi. »Ta što će se ovdje dogoditi? Kako?! Ja bih otišao, ja bih pošao u
progonstvo, ja bih išao da tražim jedno imaginarno prijestolje, dok bi se Henrik pri prvoj
vijesti o Karlovoj bolesti vratio u neku tvrđavu na dvadesetak milja od prijestolnice, vrebajući
na taj plijen što nam ga slučaj pruža, te bi se mogao jednim jedinim korakom naći u
prijestolnici, tako da bi se, prije nego li bi kralj Poljske uopće i saznao vijest o smrti svojeg
brata, dinastija već promijenila. To je nemoguće!«
To bijahu misli koje su nadvladale onaj prvotni nehotični osjećaj užasa koji bijaše
Franju ponukao da zaustavi Karla. To je bila ona postojana sudbonosnost koja je, kako se
činilo, čuvala Henrika, a progonila porodicu Valoa, i protiv koje je vojvoda naumio da još
jednom pokuša djelovati.
Unutar jednog jedinog, trenutka preinačio se čitav njegov plan u pogledu Henrika.
Otrovanu knjigu je čitao Karlo, a ne Henrik. Henrik je morao otići, ali otići osuđen. Međutim
od trenutka kada ga je ta sudbonosna kob maločas još jednom spasila, valjalo je da Henrik
ostane, jer Henrik je bio manje opasan kao zatočenik u Vensenu (Vincennes) ili u Bastilji,
nego kao kralj Navare na čelu od trideset hiljada momaka.
Vojvoda od Alansona dakle pusti Karla da završi svoje poglavlje. A kad je kralj
podigao glavu, poče:
- Brate, ja sam pričekao, jer mi je Vaše Veličanstvo tako naredilo. Međutim, to mi je
bilo veoma žao, jer sam imao da vam kažem stvari od najveće važnosti.
- Ah, dovraga! - vikne Karlo čiji se blijedi obrazi počeše malo po malo rumenjeti, bilo
stoga što je bio uložio velik žar u svoju lektiru, bilo pak stoga što je otrov počeo djelovati. -
Dovraga! Ako dolaziš da mi i opet govoriš o to istoj stvari: otići ćeš kao što je otišao kralj
Poljske! Otarasio sam se njega, a otarasit ću se i tebe, i ni riječi više o tome!
- Ali, brate - reče Franjo - ne želim vam govoriti o svojem odlasku, već o odlasku
nekog drugog. Vaše me je Veličanstvo povrijedilo u mojem najdubljem i najosjetljivijem
čuvstvu, to jest u mojoj privrženosti za vas u svojstvu brata, u mojoj vjerno ti u svojstvu
podanika, i ja težim za tim da vam dokažem, Sire, da ja nisam izdajica.
- De! - reče Karlo nalaktivši se nap knjigu i prekriživši nogu preko noge, gledajući
d'Alansona kao čovjek koji protiv svojeg običaja skuplja svo svoje strpljenje. - De, de, neka
nova glasina, neka optužba već odmah ujutro?
~ 379 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ne, Sire! - Jedna sigurna izvjesnost, jedna zavjera, koju vam zbog svoje smiješne
tankoćutnosti, koja me je sprečavala, nisam dosad otkrio.
- Jedna zavjera? - upita Karlo. - Da vidim tu zavjeru!
- Sire, - reče Franjo - za vrijeme dok će Vaše Veličanstvo biti zabavljano lovom sa
pticama pokraj rijeke i na ravnici Vezine (Vesinet), kralj Navare će krenuti u šumu
Sen-Žermen. U toj šumi ga čeka četa prijatelja, i on treba da sa njima bježi.
- Aj, znao sam to! - vikne Karlo. - I opet jedna dobra kleveta protiv mojeg ubogog
Henrika! O, do bijesa, hoćete li već jednom prestati sa tim?!
- Vaše Veličanstvo bar neće morati dugo čekati kako bi se uvjerilo da li ono što sam
imao čast da mu kažem jeste ili nije kleveta.
- A kako to?
- Jer će do večeras naš šurjak već otići Karlo ustane.
- Slušajte, - reče - ja ću još po posljednji puta naoko povjerovati vama za volju. Ali, ja
vas upozoravam, tebe i tvoju majku: ovo je posljednji puta!
Potom vikne:
- Neka netko pozove kralja Navare!
Jedan momak od garde se pokrene da bi izvršio nalog, no Franjo ga zaustavi jednim
znakom ruke.
- To je loš potez, brate! - reče. - Na ovaj način nećete saznati ništa. Henrik će poricati,
dati će signal, njegovi saučesnici će biti upozoreni, nestat će. A onda ćemo moja majka i ja
biti optuženi ne samo da smo imali priviđenja, već i da smo klevetnici.
- Što dakle zahtijevate.
- Da me u ime našeg bratstva Vaše Veličanstvo posluša i da u ime moje odanosti, što
će je i samo spoznati, Vaše Veličanstvo ne poduzme ništa naprečac. Udesite tako, Sire, da
istinski krivac, onaj koji već tokom dvije godine izdaje Vaše Veličanstvo u duhu, čekajući na
to da ga izda i stvarno, bude napokon uslijed jednog neoborivog dokaza proglašen krivim i
kažnjen onako kako to zaslužuje.
Karlo ne odgovori ništa. On pristupi k jednom prozoru i otvori ga; krv mu je navrla u
mozak. Naposljetku se naglo okrene.
- Pa lijepo! - reče. - Kako biste postupili vi? Govorite, Franjo!
- Sire, - odgovori d'Alanson - dao bih opkoliti šumu Sen-Žermen sa tri odreda lake
konjice koji bi se u jedan određen sat, na primjer u jedanaest sati, pokrenuli i dognali sve što
se zatekne u šumi do paviljona I, kojeg bih prethodno, kao slučajno, označio za sabirno
mjesto gdje će se ručati. A zatim bih, kad bih, svejednako tobože slijedeći svojeg sokola,
vidio da se Henrik udaljava, pojurio na sabirno mjesto, gdje bi se on zatekao uhvaćen
zajedno sa svojim saučesnicima.
- Zamisao je dobra ! - reče kralj. - Neka se pozove zapovjednik moje garde!
D'Alanson izvadi iz svojeg prsluka jednu srebrenu zviždaljku obješenu o zlatan lančić
i zazvižda.
Karlo pristupi zapovjedniku i potiho mu izda svoje naloge.
Za to vrijeme njegov veliki hrt Akteon bijaše ščepao jedan plijen koga je navlačio po
~ 380 ~
Bosnaunited
 BU&CW

sobi i koga je uz hiljadu jogunastih skokova zdušno razdirao zubima.

Karlo se okrene i izbaci strahovitu kletvu. Plijen kojeg se Akteon bijaše domogao, bila
je ona skupocjena knjiga o lovstvu, od koje je, kao što smo rekli, postojalo na svijetu samo
tri primjerka. Kazna bude primjerena prijestupu. Karlo zgrabi jedan bič, tanki remen zviznu
i oplete životinju trostrukim zagrljajem. Akteon zaurla i nestane pod jednim stolom što
bijaše pokriven ogromnim stoljnjakom koji mu posluži kao utočište.
Karlo pokupi knjigu i ustanovi sa radošću da joj nedostaje samo jedan list, a povrh
toga to i nije bila stranica sa tekstom, već jedan drvorez.
On je brižno smjesti na jednu policu gdje je Akteon nije mogao doseći.
D'Alanson je uznemireno pratio ono što Karlo radi. Sada kad je izvršila svoju strašnu
misiju, on bi veoma volio da se ta knjiga makne iz ruku njegovog brata.
Odbi šest sati.
To je bilo vrijeme kada je kralj trebalo da siđe u dvorište koje bijaše preplavljeno
raskošno pokrivenim konjima i bogato odjevenim muškarcima i ženama. Ptičari su držali na
svojim, šakama svoje sokolove, čije glave bijahu pokrivene kapicama. Nekoliko goniča na
konjima imali su za svojim ešarpama zataknute lovačke rogove, za slučaj da kralj, zamoren
lovom na ptice, kao što mu se to ponekiput dešavalo, poželi hajku na jelena ili srndaća.
Kralj krene da bi sišao, a krenuvši zaključa vrata svojeg kabineta za oružje.
D'Alanson poprati svaku njegovu kretnju užarenim pogledom te vidje kako spušta ključ u
svoj džep.
Silazeći niz stepenište, kralj zasta i prinese ruku svojem čelu.
D'Alansonove noge nisu ništa manje drhtale negoli kraljeve.
- Stvarno! - promuca. - čini mi se da se vrijeme okreće na oluju!
- Na oluju u siječnju mjesecu?! - reče Karlo. - Vi ste ludi! Ne! Imam vrtoglavicu, koža
mi je suha. Slab sam, i to je sve!
A onda doda poluglasno:
- Oni će me ubiti sa svojom mržnjom i svojim spletkama.
Međutim, kad je pokročio u dvorište, svježi jutarnji zrak, klicanje lovaca i bučni
pozdravi stotinjak sakupljenih osoba proizvedoše na Karla svoj uobičajeni učinak.
On stane disati slobodno i radosno.
Kao prvo potraži pogledom Henrika.
Henrik se nalazio pokraj Margerite. Ovo dvoje izvrsnih bračnih drugova čin'lo se da
se ne mogu odvajati jedno od drugoga, toliko mnogo su se voljeli.
Ugledavši Karla, Henrik podbode svojeg konja te se u tri skoka nađe kraj svojeg
šurjaka.
Hm, hm, - primijeti Karlo - vi ste pojašili konja sposobnog za gonjenje jelena,
Henriče... međutim, vi znate da danas poduzimamo lov na ptice!
A onda se okrene ne sačekavši odgovor.
- Krenimo, gospodo, krenimo! Treba da započnemo lov u devet sati! - vikne kralj
namrštenih obrva i gotovo prijetećim glasom.

~ 381 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Katarina je promatrala sve to kroz jedan prozor Luvra. Njezina blijeda, velom
pokrivena glava provirivala je za odmaknutom zavjesom, dok je njezino u crninu odjeveno
tijelo iščezavalo u polumraku.
Na Karlovu zapovijed svo se to pozlaćeno, izvezeno i namirisano mnoštvo, sa kraljem
na čelu, poreda kako bi prošlo kroz luvarska vrata i prosu se poput lavine cestom za
Sen-Žermen, posred klicanja puka što je pozdravljao mladog kralja, koji je, zabrinut i
zamišljen, jahao svojeg od snijega bjeljeg konja.
- Što vam je rekao? - upita Margerita Henrika.
- Čestitao mi je na kakvoći mojeg konja.
- I to je sve?
- To je sve.
- Onda nešto zna!
- Plašim se da je tako!
- Budimo oprezni!
Henrikovo se lice ozari jednim od onih finih smiješaka koji bijahu njemu svojstveni i
koji su, osobito Margeriti, kazivali: »Budite bez brige, prijateljice moja!«
Što se tiče Katarine, tek što je čitava ta povorka napustila dvorište Luvra, ona opet
spusti zavjesu.
Međutim, ona nije dozvolila da joj izmakne jedno: a to bijaše Henrikova bliedoća, to
bijaše podrhtavanje njegovih živaca, to bijahu njegovi potajni razgovori sa Margeritom.
Henrik je bio blijed jer bi mu, budući da nije posjedovao hrabrost krvi, njegova krv, u
svim prilikama u kojima bi mu se radilo o životu, umjesto da mu jurne u glavu, kao što to
obično biva, stjecala u srce.
Osjećao je podrhtavanje živaca jer ga se veoma kosnuo način kojim ga je Karlo
primio, a koji je bio tako različit od onoga kojim ga je obično dočekivao.
I napokon, on je porazgovorio sa Margeritom jer, kao što nam je poznato, muž i žena
bijahu u vezi politike sklopili savez za obranu i napad.
Međutim, Katarina je posve drukčije protumačila stvari.
- Ovoga puta - promrmljala je sa svojim firentinskim smiješkom - mislim da je dobio
svoje, taj dragi mali Henrik!
Potom, da bi se uvjerila da je stvarno tako, pošto je pričekala četvrt sata kako bi
čitavom društvu lovaca pustila dovoljno vremena da napusti Pariz, ona izađe iz svojih odaja,
pođe hodnikom, uspne se malim zavojitim stubištem te pomoću svojeg rezervnog ključa
otvori vrata odaja kralja Navare.
Međutim, uzalud je po čitavim tim odajama tražila knjigu. Uzalud je njezin užareni
pogled prelazio posvuda naokolo, od stolova na stalke, od stalaka na police, od polica na
ormare. Nigdje nije ugledala knjigu koju je tražila.
- Bit će da ju je d'Alanson već sklonio! - reče. - To je mudro!
I siđe natrag u svoje odaje, ovoga puta malone sigurna da je njezin plan uspio.
Za to vrijeme kralj je nastavio svojim putem prema Sen-Žermenu, kamo je stigao
poslije sat i po brzog jahanja. Društvo se čak i ne uspne do starog dvorca koji se, mrk i
~ 382 ~
Bosnaunited
 BU&CW

veličanstven, uzdizao na brdu posred raštrkanih kuća. Prijeđoše preko drvenog mosta što
se u ono doba nalazio preko puta drveta koje se još i dan-danas zove »Silijev hrast« (Chene
de Sully). Potom dadoše znak da se stave u pokret zastavicama okićene barke koje su
slijedile lovce kako bi kralju i ljudima iz njegove pratnje omogućile da lakoćom prelaze
rijeku.
Istog trenutka sva ova radosna mladež, prošeta tako raznolikim interesima, krene sa
kraljem na čelu tom divnom livadom koja se spuštala sa šumovitog vrha Sen-Žermena i koja
odjednom poprimi izgled neke velike tapiserije sa likovima šarolikim od hiljadu boja, na
čijoj ivici je pjenušava rijeka predstavljala obrub od srebrenih resa.
Ispred kralja koji je svejednako jašući svojeg bijelca držao na šaci svojeg
sokola-miljenika, stupali su lovački pomoćnici, odjeveni u zelene utegnute haljetke i
obuveni u velike čizme, koji su, obuzdavajući glasom pola tuceta pasa-prepeličara, tragali po
trstici što je oivičavala rijeku.
U tom trenutku sunce, koje sve dosad bijaše sakriveno iza oblaka, iznenada izađe iz
tog tamnog mora u koje je bilo uronjeno. Jedna sunčeva zraka osvijetli svojim sjajem svo to
zlato, sve te dragulje, sve te usplamtjele oči pretvarajući sav taj sjaj u vatrenu bujicu.
Tada, kao da je čekala samo na taj trenutak kako bi jasno sunce obasjalo njezin
poraz, jedna se čaplja podigne iz gustiša trstike, zakričavši otegnuto i žalostivo.
- Hau, hau! - vikne Karlo skidajući kapicu sa glave svojeg sokola i puštajući ga za
bjegunicom.
- Hau, hau! - povikaše svi glasovi da bi obodrili pticu.
Načas zaslijepljen svjetlošću, sokol se okrene oko svoje vlastite osi i opiše jedan krug,
ne poletjevši ni naprijed ni natrag. A onda iznenada primijeti čaplju te poleti za njom što su
ga krila nosila.
Međutim, čaplja, koja se kao mudra ptica bijaše podigla na stotinjak koraka od
lovačkih pomoćnika, bila je, za vrijeme dok je kralj skidao kapicu svojem sokolu i dok se
ovaj privikao na ,svijetlost, dobila na prostoru, ili bolje, na visini. Posljedica toga bijaše da se
ona, kad ju je njezin neprijatelj zamijetio, nalazila već na visini od preko pet stotina stopa i
da se, našavši u tom višem prostoru potreban zrak za svoja moćna krila, brzo penjala
naviše.
- Hau, hau Bek-de-Fer (Bec-de-Fer - »Željezni kljun«)! - poviče Karlo bodreći svojeg
sokola. - Dokaži nam da si rasna ptica! Hau, hau!
Kao da je shvatila to bodrenje, plemenita životinja jurnu nalik na neku strelicu,
poletjevši u dijagonalnoj liniji, koja je trebalo da završi kod okomite crte kojom je krenula
čaplja koja se svejednako dizala uvis kao da je naumila da nestane u zraku.
- O, strašljivice nijedna - poviče Karlo kao da ga je bjegunica mogla čuti, natjeravši
svojeg konja u galop i pojurivši koliko je više mogao, glave zabačene unatrag, kako ne bi ni
na trenutak izgubio iz očiju obje ptice. - O, strašljivice nijedna, ti bježiš! Moj Bek-de-fer je
rasna ptica! Čekaj samo, čekaj! Hau, Bek-de-fer, hau!
I doista, borba posta zanimljiva: dvije ptice se stadoše jedna drugoj približavati ili,
bolje reći, sokol se stane približavati čaplji.
Pitanje je bilo sada jedino, koja će od njih u tom prvom napadu zadržati povoljniji

~ 383 ~
Bosnaunited
 BU&CW

položaj, to jest gornji.

Strah je imao bolja krila od hrabosti.
Zanesen u svojem letu, sokol prođe ispod trbuha čaplje koju bi bio morao nadletjeti.
Čaplja iskoristi svoju premoć i zada mu jedan udarac svojim dugačkim kljunom.
Kao da je pogođen pesnicom, sokol se tri puta okrene oko svoje vlastite osi kao da je
omamljen, te je načas bilo vjerovati da će se spustiti dolje.
Ali, poput ranjena ratnika koji ustaje još strasniji, on ispusti neku vrst oštrog i
prijetećeg krika te se ponovo ustremi na čaplju.
Èaplja je bila iskoristila svoju prednost pa je, promijenivši smjer svojeg lijeta, izvela
zaokret prema šumi, pokušavajući ovoga puta da dobije na prostoru i da umakne u daljinu
umjesto da umakne u visinu.
Ali, sokol je bio plemenita životinja i imao je oštar vid orla lješinara.
On ponovi isti manevar te pojuri dijagonalno na čaplju, koja ispusti dva ili tri očajna
krika i pokuša da se podigne okomito uvis, kao što je to već jednom bila učinila.
Nakon nekoliko sekundi te plemenite borbe činilo se da će obje ptice nestati u
oblacima. Čaplja više nije bila veća od ševe, a sokol je izgledao kao neka crna tačka koja je
svakog trenutka postajala sve to neprimjetnijom.
Ni Karlo ni njegov dvor više nisu slijedili dvije ptice. Svatko bijaše ostao na svojem
mjestu, očiju prikovanih za bjegunicu i njezina progonitelja.
Bravo! Bravo! Bek-de-Fer! - poviče iznenada Karlo. - Gledajte, gledajte, gospodo, on
je odozgo. Hau! Hau!
- Vjere mi, priznajem da više ne vidim ni jednu ni drugu! - reče Henrik.
- Ni ja! - dobaci Margerita.
- Da, ali ako ih više ne vidiš, Henriče, možeš ih još čuti! - reče Karlo. - Barem čaplju...
Čuješ li, čuješ li? Ona moli milost!
I doista, dva ili tri žalosna krika, što su ih mogle uhvatiti jedino neke izvježbane uši,
dopriješe sa neba na zemlju.
- Čuj! Čuj! - vikne Karlo. - Vidjet ćeš ih kako se spuštaju brže no što su se popele uvis!
I doista, čim je kralj izgovorio te riječi, dvije ptice počeše da se opet pojavljuju.
Bijahu to tek dvije crne tačke. Međutim, po razlici u veličini tih dviju tačaka ipak se
lako moglo uočiti da je sokol držao prednost gornjeg položaja.
- Gledajte, gledajte! - poviče Karlo - Bek-de-fer je drži!
I doista, nadlijetena pticom grabljivicom, čaplja nije više čak ni pokušavala da se
brani. Ona se brzo spuštala, odgovarajući na sokolovo kljuvanje samo krikovima. Iznenada
skupi svoja krila i poče padati poput nekog kamena. Međutim, njezin protivnik učini to isto,
a kad bjegunica htjede ponovo poletjeti, jedan posljednji udarac kljunom je dotuče. Ona
nastavi padati okrećući se oko svoje osi, a u trenutku kada je dotakla zemlju, sokol se baci
na nju ispustivši jedan krik pobjede koji nadglasa krik poraza pobijeđene životinje.
- K sokolu! K sokolu! - poviče Karlo.
I potjera svojeg konja galopom u pravcu mjesta gdje su se dvije ptice bile spustile.

~ 384 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Ali odjednom naglo zaustavi svojeg bijelca, krikne i sam te ispusti uzde i zakvači se
jednom rukom o grivu svojeg konja, dok se drugom rukom uhvati za želudac kao da je htio
iščupati svoju utrobu.
Na taj krik pritrčaše svi dvorjanici.
- Nije to ništa, nije to ništa! - reče Karlo užarena lica i uplašena pogleda. - Ali, maločas
mi se učinilo kao da mi je netko zario užareno željezo u želudac... Hajdemo, hajdemo, nije to
ništa!
I Karlo ponovo natjera svojega konja u galop. D'Alanson problijedi.
- Ta kakva je to opet novost? - upita Henrik Margeritu.
- Nemam pojma! - odgovori ova. - Ali, jeste li primijetili? Moj brat je bio sav crven!
- A to, međutim, nije njegov običaj! - priklopi Henrik.
Dvorjanici se zgledaše u čudu i krenuše za kraljem.
Stigoše do mjesta gdje se dvije ptice bijahu spustile. Sokol je već kljuvao čapljin
mozak.
Stigavši, Karlo sjaši sa svojeg bijelca, kako bi izbliza promatrao borbu.
Međutim, dotaknuvši se tla, on bude prinuđen da se pridrži za sedlo; pod njim se
zaleluja zemlja. Osjeti silnu želju za spavanjem.
- Brate moj, brate moj! - vikne Margerita, - Što vam je?
- Osjećam se - odgovori Karlo - kao što se morala osjećati Porcija kad je progutala
svoje užareno ugljevlje... Osjećam da gorim i čini mi se da mi se dah pretvorio u plamen!
Istovremeno Karlo dahne ispred sebe i kanda se začudi što mu iz ustiju ne izlazi
vatra.
U međuvremenu bijahu uzeli sokola te mu opet kapicom pokrili glavu, i svi se
skupiše oko Karla.
- No, no, što je to? Rana mu Kristovih, ta nije to ništa! Ili, ako je ipak nešto, onda je
stvar u tome da mi sunce mlavi glavu i bode oči... Hajdemo hajdemo, u lov, gospođo! Evo
čitavog jata divljih pataka. Pustite ih sve! Pustite ih sve! Dovraga, ala ćemo se nazabavljati!
I stvarno poskidavši im istoga časa kapice, pustiše pet ili šest sokolova koji jurnuše u
pravcu divljači, dok se čitavo društvo lovaca, na čelu sa kraljem, vrati na obalu rijeke.
- E pa, što kažete, gospođo? - upita Henrik Margeritu.
- Trenutak je pogodan! - odgovori Margerita. - Ako se kralj ne okrene, odavde se lako
možemo domoći šume.
Henrik dozove lovačkog pomoćnika koji je nosio čaplju, pa dok je bučna i zlatna
lavina pojurila niz livadu koja danas predstavlja terasu, on sam zaosta otraga, kao da
ispituje lješinu pobijeđene ptice.

~ 385 ~
Bosnaunited
 BU&CW

20.

PAVILJON FRANJE I

Lijep je bio taj lov na ptice što su ga poduzimali kraljevi, kada su kraljevi još bili
malone polubogovi, i kada je lov još bio ne samo razonoda, već i umjetnost.
Uza sve to moramo napustiti taj kraljevski prizor, kako bismo prodrli na jedno
mjesto u šumi, gdje će nam se ubrzo pridružiti i svi učesnici u dogajađu što smo ga netom
ispripovijedali.
Udesno od aleje Violet, te lisnate arkade, tog mahovinom obraslog osamljenog mjesta
gdje među despikom i vrijesom poneki zabrinuti zec s vremena na vrijeme uspravlja svoje
uši, i pokoji lutajući jelen diže svoju rogovljem otežalu glavu, širi nozdrve i osluškuje, ima
jedna čistina, dovoljno udaljena da se ne vidi sa puteljka, ali opet ne toliko, a da se sa te
čistine ne bi vidio puteljak.
U sredini te čistine dvojica muškaraca koji bijahu polegli na travu, i koji su imali pod
sobom putne kabanice, pokraj sebe dugačke rapire i pred sobom musketone trubastih
cijevi, nalikovala su izdaleka, uslijed elegancije svoje odjeće, na one vesele dokoličare iz
Dekamerona, a izbliza, uslijed svojeg prijetećeg, oružja, na one šumske razbojnike što ih je
stotinjak godina kasnije naslikao po prirodi Salvator Roza u svojim krajolicima.
Jedan od njih bio ,se oslonio o jedno koljeno i jednu ruku i osluškivao je poput jednog
od onih zečeva ili jelena što smo ih maločas spomenuli.
- Čini mi se - reče - da nam se lov maločas nekako čudno približio. Čuo sam čak i viku
lovaca koji su bodrili sokola.
- Ali sada, - otpovrne onaj drugi koji je očekivao događaje kanda na mnogo
filozofskiji način od. svojeg druga - sada ne čujem više ništa. Mora da su se udaljili... Lijepo
sam ti govorio da je ovo mjesta neprikladno za osmatranje. Nas ne vide, to je istina, ali ne
vidimo ni mi.
- Pa dovraga, dragi moj Hanibale, - reče prvi sagovornik - valjalo je negdje smjestiti
naša dva konja koje jašimo, pa naša dva rezevrna konja, i ove dvije mule koje su toliko
natovarene da ne znam kako će uspjeti da idu ukorak s nama. Sad ne bih znao ništa bolje od
ovih starih bukvi i ovih stoljetnih hrastova, da bi prikladno poslužio tom teškom zadatku.
Usudio bih se dakle reći da, daleko od toga da poput tebe prekoravam gospodina de Mua-a,
naprotiv u svim pripremama za taj pothvat, kojima je on upravljao, nazirem duboku
smišljenost pravog zavjerenika.
- Izvrsno! - klikne onaj drugi plemić, u kome je naš čitalac posve sigurano prepoznao
gospodina de Kokona-a. - Izvrsno! Evo ti se omakla riječ koju sam očekivao! Sad sam te
uhvatio! Mi dakle spremamo zavjeru.
- Mi ne spremamo zavjeru, mi služimo kralju i kraljici,

~ 386 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- ... koji spremaju zavjeru, što za nas izlazi sasvim na isto!

- Kokona, već sam ti rekao! - otpovrne de La Mol. - Ja te ni najmanje na svijetu ne
prisiljavam da pođeš sa mnom u tu pustolovinu, u koju se upuštam jedino zbog toga što me
na to nagoni jedan moj posebni osjećaj u kojemu ti nemaš i ne možeš imati udjela!
- Eh, sto mu gromova, pa tko kaže da me prisiljavaš?! Kao prvo, ne bih znao čovjeka
koji bi mogao prisiliti Kokona-a da čini ono što Kokona ne želi da čini! Ali, misliš li da bih te
pustio da ideš a da ne pođem s tobom, pogotovo kad vidim da ćeš otići dovraga?!
- Hanibale, Hanibale! - klikne de la Mol. - Čini mi se da tamo dolje nazirem njezinu
bijelu kobilu ... On, čudno li je to, kako mi već pri samoj pomisli da ona dolazi lupa srce!
- Dakle, ovo je zgodno! - reče Kokona zijevajući - Meni srce ni najmanje ne lupa!
- To nije bila ona... - promrmlja de la Mol
- ta što se to dogodilo? Bilo je dogovoreno za podne, mislim.
- Dogodilo se da uopće nije podne, i to je svet - reče Kokona. - Imamo još vremena da
malko prodrijemamo, kako se čini.
Izrazivši ovo uvjerenje, Kokona se opruzi na svoju kabanicu poput čovjeka koji je
naumio da svojim riječima pridruži i djelo. Međutim, kada se njegovo uho dotaklo tla, on
zasta podignuta prsta, dajući de La Molu znak da šuti.
- Ta šta je? - upita ovaj.
- Tišina! Ovaj puta čujem nešto i ne varam se!
- To je čudno! Ja mogu osluškivati do mile volje, ali ne čujem ništa!
- Ti ne čuješ ništa?
- Ne!
- E pa lijepo! - reče Kokona pridigavši se i položivši svoju ruku na de La Molovu
podlakticu. - Pogledaj onog jelena!
- Gdje?
- Tamo!
I Kokona pokaza prstom u smjeru životinje.
- Pa?
- Pa, vidjet ćeš!
De La Mol osmotri životinju. Pognute glave kao da se sprema brstiti, jelen je
nepomično osluškivao. Uskoro zatim podigne svoje divnim rogovima otežalo čelo i ispruži
uši u pravcu odakle je zacijelo dolazila buka. A onda iznenada, bez vidljivog razloga, odjuri
brzo poput munje.
- Hm, hm, - promrmlja de La Mol - mislim da si u pravu, jer je jelen, evo, pobjegao,
- A ako je pobjegao - reče Kokona - onda je to zacijelo stoga što je čuo što ti ne čuješ.
I doista, neka mukla i jedva primjetna buka neodređeno je podrhtavala travom. Za
manje izvježbane uši bio bi to vjetar, no za vične jahače bio je udaljeni topot konja.
De La Mol se začas nađe na nogama.
- Evo ih! - klikne. - Brzo!
Kokona ustane, ali mnogo polakše i mirnije. Činilo se da je Pijemontežaninova
~ 387 ~
Bosnaunited
 BU&CW

živahnost prešla u de La Molovo srce, dok opet naprotiv nehaj nost ovoga kanda je
obvladala njegovim prijateljem. Stvar je bila u tome što je jedan u ovim okolnostima
djelovao iz oduševljenja, a drugi pak preko volje.
Uskoro zatim do ušiju dvojice prijatelja dopre ujednačen i ritmički zvuk. Rzanje
jednog konja potakne konje, što su ih držali u pripremi na desetak koraka od sebe, da
naćulje uši, a alejom prođe poput neke bijele sjenke jedna žena koja, okrenuvši se u
njihovom smjeru, učini neki čudan znak i nestane.
- Kraljica! - uskliknuše obojica u isti mah.
- Što je to značilo? - upita Kokona.
- Učinila je ovako, - odgovori de La Mol - a to je značilo: »Odmah!« ...
- Učinila je ovako, - prekine ga Kokona - a to je značilo: »Odlazite!«...
- ... što će reći: »Pričekajte me!«
- ... što će reći: »Bježite!«
- Pa dobro! - reče de La Mol. - Postupimo svaki po svojem uvjerenju. Ti bježi, a ja ću
ostati.
Kokona slegne ramenima i ponovo legne.
Istog trenutka, u suprotnom pravcu no što je bila projašila kraljica, ali istom tom
alejom, projuri najvećom brzinom jedna četa konjanika, u kojima dvojica prijatelja
prepoznadoše gorljive, gotovo bijesne protestante. Njihovi konji su skakali poput onih
skakavaca o kojima je rekao Job: »Pojaviše se i nestadoše.«
- Prokletstvo, to postaje ozbiljno! - reče Kokona ustajući. - Pođimo u paviljon Franje
I!
- Naprotiv! Ne idimo onamo! - otpovrne de La Mol. - Ako smo otkriveni, tad će se
kraljeva pozornost svratiti najprije baš na taj paviljon, budući da je ondje zakazan sveopći
sastanak!
- Ovog puta može biti da si u pravu! - progunđa Kokona.
Kokona još nije pravo ni izgovorio te riječi, kadli jedan konjanik projuri poput munje
posred drveća te preskačući preko graba, džbuna i svih zapreka, stigne do dvojice plemića.
Držao je po jednu pištolju u svakoj ruci, upravljajući svojeg konja u toj bijesnoj trci
samo koljenima.
- Gospodine de Mua! - poviče uznemireno Kokona koji je sada postao živahniji od de
La Mola.
- Gospodin de Mua bježi! Znači dakle da je nastala bježanija?!
- Hej, brzo, brzo! - vikne hugenot. - Kidajte! Sve je propalo! Skrenuo sam ovamo da
vam to javim. Krećite.
Budući da dovikujući te riječi nije prekidao jurnjavu, bio je već daleko odmakao kad
ih je dokraja izgovorio, i kad su, dosljedno tome, La Mol i Kokona uspjeli do kraja shvatiti
njihov smisao.
- A kraljica? - vikne de La Mol.
Međutim, mladićev se glas izgubi u prostoru. De Mua je bio već na odveć velikoj
razdaljini da bi ga čuo, a pogotovo da bi mu odgovorio.
~ 388 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Kokona se ubrzo odluči. Dok je de La Mol ostao nepomično stajati, prateći očima de
Mua-a koji je nestajao među granama što su se pred njim razmicale i za njim opet sklapale,
on pritrči konjima, dovede ih, skoči na svojega, dobaci uzde onog drugog u de La Molove
ruke i spremi se da odjuri.
- Hajde, hajde! - reče - ponavljam ono što je rekao de Mua: »Krećite!« A de Mua je
gospodin koji govori pametno. Krečimo, krečimo, La Mole!
- Trenutak samo! - reče de La Mol. - Mi smo došli ovamo radi jedne stvari...
- Ukoliko nismo došli da se damo objesiti, savjetujem ti da ne gubiš vrijeme! -
otpovrne Kokona.
- O, domišljam se: sada ćeš se upustiti u retoriku, razradićeš pojam riječi »bijeg«,
spominjat ćeš Horacija koji je odbacio svoj štit, Epaminondu koga su donijeli na
njegovome... a ja ću ti reći samo jedno: gdje bježi gospodin de Mua de Sen-Fal, tamo mogu
bježati svi!
- Gospodin de Mua de Sen-Fal nije zadužen da odvede kraljicu Margeritu! - otpovrne
de La Mol.
- Gospodin de Mua de Sen-Fal ne ljubi kraljicu, Margeritu!
- Sto mu gromova, i dobro je da je ne ljubi, ako bi ga ta ljubav natjerala da učini
gluposti nalik na ove o kojima te vidim da razmišljaš! Neka pet stotina hiljada paklenih
đavola odnesu ljubav koja može stati glave dvojicu valjanih plemića! Smrt i prokletstvo,
kako to kaže kralj Karlo, mi smo spremali zavjeru, dragi moj! A kad je netko loše spremio
zavjeru, valja mu da dobro pobjegne! U sedlo, u sedlo, La Mole!
- Bježi, dragi moj! Ja te u tome ne sprečavam, ja te čak i pozivam na to! Tvoj život je
dragocjeniji od mojega. Brani dakle svoj život!
- Trebalo bi da mi kažeš: »Kokona, dajmo se zajedno objesiti!«, a ne: »Kokona, bježi
sam!«
- Pihr - dobaci de La Mol. - Uže je načinjeno za seljačine, prikane moj, a ne za plemiće
kao što smo mi!
- Počinjem da vjerujem - reče Kokona sa uzdahom - da mjera opreza što sam je
poduzeo, nije iđava.
- Koja to?
- Da sam stekao krvnikovo prijateljstvo!
- Ti si veoma zloguk, dragi moj Kokona!
- Ali napokon, što ćemo poduzeti?
- Idemo da nađemo kraljicu!
- A gdje?
- Nemam pojma... Ili, da nađemo kralja!
- A gdje?
- Nemam pojma... ali, mi ćemo ih naći i poduzet ćemo, nas dvojica sami, ono što
pedeset osoba nije moglo ili što se nije usudilo poduzeti.
- Ti me hvataš za samoljublje, Hijacinte! To je rđav znak!

~ 389 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- E pa, da vidimo! Na konje i hajdemo!

- No, to je veoma povoljno!
De La Mol se okrene da bi se prihvatio za jabuku sedla, međutim, u trenutku kada je
stavljao nogu u stremen, začu se jedan zapovjednički glas.
- Stoj! Predajte se! - reče glas. Istovremeno se za jednim hrastom pojavi jedan muški
lik, zatim još jedan, zatim tridesetak njih. Bili su to jahači lake konjice, koji se, pretvorivši se
u pješake i pretraživajući šumu bijahu potrbuške prišunjali kroz vrijes.
- Eto, što sam ti rekao?! - šapne Kokona.
De La Molov odgovor bio je samo neka vrst mukle rike.
Vojnici lake konjice bili su još na udaljenosti od tridesetak koraka od dvojice
prijatelja.
- Dakle? - upita Pijemontežanin glasno poručnika lake konjice. - Što je posrijedi,
gospodo?
Poručnik naredi da se dvojica prijatelja uzmu na nišan.
Kokona nastavi šapatom:
- U sedlo, La Mole! Još ima vremena! Skoči na konja, kao što sam te to vidio činiti
stotinu puta, i pođimo!
Potom, okrenuvši se lakoj konjici, nastavi naglas:
- E, dođavola, gospodo, nemojte pucati, mogli biste ubiti prijatelje!
Zatim opet šapne de La Molu:
- Kroz drveće se rđavo gađa... oni će pripucati i promašit će nas!
- Nemoguće! - reče de La Mol. - Mi ne možemo povesti sa sobom i Margeritinog konja
i obje mule, pa bi je taj konj i te dvije mule kompromitirale, dok bih međutim, ja svojim
odgovorima uklonio svaku sumnju. Odlazi, prijatelju moj, odlazi!
- Gospodo, - vikne Kokona potegavši svoj mač i dignuvši ga uvis - mi se potpuno
predajemo!
Vojnici lake konjice ponovo digoše svoje musketone.
- Ali, kao prvo, zašto treba da se predamo?
- To ćete pitati kralja Navare?
- Kakav smo zločin počinili?
- To će vam reći gospodin vojvoda od Alansona! Kokona i de La Mol se zgledaše; ime
njihovog neprijatelja izgovoreno u takvom trenutku bijaše veoma nepodesno da ih umiri.
Ipak ni jedan ni drugi ne pruži otpora. Kokona bude pozvan da sjaši, što on i učini
bez ikakve primjedbe. Potom obojica budu smješteni u sredinu vojnika lake konjice, i svi se
uputiše prema paviljonu Franje I.
- Ti si htio vidjeti paviljon Franje I? - reče Kokona de La Molu, primijetivši kroz
drveće zidove jednog dražesnog gotskog zdanja. - E pa lijepo, čini se da ćeš ga vidjeti!
De La Mol ne odgovori ništa, već samo pruži Kokonau ruku.
Bočno od dražesnog paviljona koji bijaše sagrađen u doba Ljudevita XII, no koga
nazivahu paviljonom Franje I, jer ga je ovaj vazda odabirao za sabirno mjesto u svojim
~ 390 ~
Bosnaunited
 BU&CW

lovovima, nalazila se neka vrst kolibice podignute za lovce-goniče, koja je na neki način
nestala pod mušketama, blistavim helebardama i mačevima, kao krtičnjak pod otkosom koji
se ruši.
A sada da objasnimo tu situaciju koja je bila prilično oblačna, napose za naša dva
prijatelja, i da ispripovjedamo što se bijaše dogodilo.
Protestantski plemići bili su se skupili, kao što to bijaše dogovoreno, u paviljonu
Franje I, od kojeg de Mua, kao što znamo, bijaše nabavio ključ.
Zagospodarivši šumom, bar kao što su to vjerovali, oni su bili postavili ovdje-ondje
nekoliko stražara. Te su stražare vojnici lake konjice, zamijenivši svoje bijele ešarpe za
crvene, koju su mjeru opreza dugovali domišljatoj revnosti gospodina de Nansija, maknuli u
jednom iznenadnom prepadu ne ispucavši ni jednog hica.
Vojnici lake konjice su nastavili svoju hajku, opkoljavajući paviljon. Međutim, de Mua
koji je, kao što smo to rekli, čekao kralja na kraju aleje Violet, primijetio je te crvene ešarpe
što su se prikradale vučjim korakom, i od toga su mu trenutka te crvene ešarpe postale
sumnjive, Stoga je dakle pohitao u stranu da ga ne bi ugledali, i zamijetio je da se taj široki
krug sužava na način da pročešlja šumu i da okruži mjesto općeg sastanka.
A onda je istovremeno vidio kako se na dnu glavne aleje pomaljaju bijele perjanice i
kako se ljeskaju arkebuze kraljeve garde.
Naposljetku je prepoznao i samog kralja, dok je na suprotnoj strani opazio Kralja
Navare.
Tada je svojim šeširom opisao jedan križ u zraku, što bijaše ugovoreni znak koji je
kazivao da je sve propalo.
Na taj znak se kralj Navare okrenuo na mjestu i nestao.
Smjesta zatim se de Mua, zabivši oba velika kotačića svojih ostruga u slabine svojeg
konja, dao u bijeg, a usput, onako bježeći, dobacio je de La Molu i Kokonau one riječi
upozorenja što smo ih naveli.
Dakle, kralj, koji je zamijetio nestanak Henrika i Margerite, dolazio je u pratnji
gospodina d'Alansona, da bi vidio kako izlaze iz kolibice, kamo je bio naredio da se zatvore
svi oni koji će se zateći ne samo u paviljonu već također i u šumi,
Pun nade, d'Alanson je jahao pored kralja, kome su oštri bolovi povećavali rđavo
raspoloženje. Dva ili tri puta zamalo što se nije onesvijestio, a jednom je bio povraćao sve do
krvi.
- Hajdemo, hajdemo! - reče kralj stigavši. - Požurimo! Meni je preša da se vratim u
Luvr. Izvucite mi sve lupeže iz te jazbine; danas je sveti Blaž, rođak svetog Bartolomeja!
Na te kraljeve riječi sav se taj mravinjak kopalja i arkebuza stavi u pokret, te prisiliše
hugenote, uhvaćene bilo u šumi, bilo u paviljonu, da jedan za drugim izađu iz kolibe.
Ali, od kralja Navare, Margerite i de Mua-a ni traga.
- Pa dobro - reče kralj - gdje je Henrik, gdje je Margerita? Vi ste mi ih obećali,
d'Alansone, i smrt i prokletstvo, valja da mi ih nađete!
- Kralja i kraljicu Navare nismo čak ni ugledali, Sire! - reče gospodin de Nansi.
- Pa evo ih! - klikne gospođa de Never.

~ 391 ~
Bosnaunited
 BU&CW

I doista, upravo u tom trenutku, na kraju jednog puta što je vodio k rijeci, osvanuše
Henrik i Margo, oboje spokojni kao da ništa nije bilo posrijedi, oboje, sa sokolovima na šaci i
zaljubljeno zagrljeni, i to toliko umješno, te se činilo da se i njihovi konji, ne manje združeni
od njih, sve onako u galopu uzajamno miluju nozdrvama.
Tada d'Alanson, razgnjevljen, dade pretražiti okolinu, i tako nađoše de La Mola i
Kokona-a pod njihovom sjenicom od bršljana.
I oni također uđoše u bratskom zagrljaju u krug što ga je tvorila garda. Samo, kako
nisu bili kraljevi, to nisu mogli poprimiti tako dobro držanje kao Henrik i Margerita: de La
Mol bijaše odveć blijed, a Kokona bijaše odveć crven.

~ 392 ~
Bosnaunited
 BU&CW

21.

ISTRAGA

Prizor koji iznenadi dvojicu mladića kad su ušli u taj krug, bio je jedan od onih što ih
čovjek više nikad ne zaboravlja, pa sve da ih je vidio samo jedan jedini puta na jedan jedini
trenutak.
Karlo IX bio je, kao što smo već rekli, osmotrio mimohod svih plemića koji bijahu
zatvoreni u kolibi lovaca-goniča i koje je garda izvodila jednog po jednog.
On i d'Alanson bili su popratili žudnim okom svaku kretnju, očekujući da će ugledati
gdje izlazi i kralj Navare.
Njihovo očekivanje bijaše ih prevarilo.
Međutim, to nije bilo dovoljno. Valjalo je saznati kamo su se deli.
A kad su na kraju aleje ugledali kako se pojavljuju dvoje mladih supružnika,
d'Alanson problijedi, a Karlo osjeti kako mu se širi srce. Jer, on je nagonski željeo da bi se
,sve ono što ga je njegov brat natjerao. da učini, okrenulo protiv ovoga.
- On će i opet izmaći! - promrsi Franjo blijedeći.
U tome trenutku kralja spopadoše tako siloviti grčevi u utrobi, da je ispustio uzde,
uhvatio se objim rukama za slabine i stao vikati poput čovjeka u deliriju.
Henrik požuri da stigne bliže, međutim, za to vrijeme što ga je utrošio da preleti tih
dvije stotina koraka što ga je razdvajalo od njegova brata, Karlo se već bio oporavio.
- Odakle dolazite, gospodine? - upita toliko krutim glasom, da se Margerita od toga
uzbudi.
- Pa... iz lova, brate! - odgovori ona.
- Lov se odvijao na obali rijeke, a ne u šumi!
- Moj sokol se ustremio za jednim fazanom, Sire, u trenutku kad smo bili zaostali da
pogledamo čaplju…
- A gdje je taj fazan?
- Evo ga! Lijep mužjak, zar ne?
Svojim najnevinijim izražajem Henrik pruži Karlu svoju pticu skerletne, azurne i
zlaćane boje.
- Hm, hm! - reče Karlo. - A pošto ste uhvatili tog fazana, zašto mi se onda niste opet
pridružili?
- Jer je bio usmjerio svoj lijet prema parku, Sire, tako da smo vas kad smo se spustili
na obalu rijeke, vidjeli na udaljenosti od pola milje ispred nas, kako se već opet penjete
natrag put šume. Tada smo se dali u kas po vašem tragu, jer, budući da sudjelujemo u lovu
Vašeg Veličanstva, nismo htjeli da se mimoiđemo. s vama!

~ 393 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- A svi ti plemići? - nastavi Karlo. - Jesu li oni također bili pozvani u lov?
- Koji plemići? - upita Henrik bacajući oko sebe jedan kružni i ispitivački pogled.
- Eh, vaši hugenoti, dovraga! - reče Karlo. - U svakom slučaju, ako ih je netko pozvao,
to nisam, bio ja!
- Ne, Sire, - otpovrne Henrik - ali je to možda, bio gospodin d'Alanson!
- Gospodin d'Alanson? Kako to?
- Ja?! - usklikne vojvoda.
- E, da, brate! - dobaci Henrik. - Niste li jučer objavili da ste kralj Navare? K pa,
hugenoti, koji su vas zahtijevali za kralja, došli su da vam zahvale što ste prihvatili krunu, a
kralju pak što ju je dao.
Zar ne, gospodo?
- Tako je! Tako je! - povika dvadesetak glasova. - Živio vojvoda od Alansona! Živio
kralj Karlo!
- Ja nisam kralj hugenota! - reče Franjo blijedeći od srdžbe. A onda, bacivši krišom
jedan pogled na Karla, doda: - A nadam se da to nikada i neću biti!
- Svejedno! - reče Karlo. - Znate li, Henriče, da nalazim da je sve to veoma
čudnovato?!
- Sire, - otpovrne kralj Navare odlučno - reklo bi se, bože me prosti, da sam
podvrgnut preslušavanju!
- A ako bih vam kazao da vas preslušavam, što biste na to rekli?
- Da sam kralj baš kao i vi, Sire! - odgovori Henrik ponosito. - Jer, nije kruna, već
rođenje ono što sačinjava kraljevsko dostojanstvo! I, da bih bio voljan govoriti svojem bratu
i svojem prijatelju, ali nikada svojem sucu!
- Ipak, volio bih jednom u životu znati na čemu sam! - promrmlja Karlo,
- Neka dovedu gospodina de Mua-a, i znati ćete! - dobaci vojvoda od Alansona. -
Gospodin de Mua mora da je uhvaćen.
- Da li se gospodin de Mua nalazi među uhapšenicima? - upita kralj.
Henrika obuze trenutak uznemirenosti, i on izmijeni jedan pogled sa Margeritom.
Međutim, taj trenutak ne potraja dugo.
Nijedan glas nije odgovorio.
- Gospodin de Mua se ne nalazi među uhapšenicima! - reče gospodin de Nansi. -
Nekolicina naših ljudi misle da su ga vidjeli, ali nitko od njih nije u to siguran.
D'Alanson promrsi jednu bogohulnu kletvu.
- Ej! - klikne Margerita pokazujući na de La Mola i Kokona-a koji su čuli čitav dijalog i
na čiju inteligenciju je vjerovala da može računati. - Sire, evo dva plemića u službi gospodina
d'Alansona! Ispitajte ih, oni će odgovoriti na pitanja!
Vojvoda osjeti ovaj udarac.
- Dao sam ih uhapsiti upravo kako bih dokazao da nisu u mojoj službi! - reče.
Kralj pogleda dvojicu prijatelja i strese se ponovo ugledavši de La Mola.
- Oh, oh, opet taj Provansalac! - promrsi. Kokona se ljupko nakloni.
~ 394 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Što ste radili kad su vas uhapsili? - upita kralj,

- Sire, ćaskali smo o ratničkim djelima i ljubavi.
- Na konjima, naoružani do zubiju, spremni za bijeg?!
- Nipošto, Sire! - reče Kokona. - Vaše Veličanstvo je rđavo obaviješteno! Lješkarili
smo u sjeni jedne bukve: sub tegminefagi...
- Ah, lješkarili ste u sjeni jedne bukve?!
- I čak bismo bili mogli pobjeći, da smo makar i pomisli da smo na neki način navukli
na se gjev Vašeg Veličanstva. Recite, gospodo, tako vam vaše vojničke časti - upita Kokona
obrativši se vojnicima lake konjice - vjerujete li, kad bismo to bili htjeli, da smo mogli
umaknuti?
- Činjenica jest, - reče poručnik lake konjice. - da ova gospoda nisu učinila ni jednu
jedinu kretnju da bi pobjegli!
- Zbog toga što su im konji bili daleko! - dobaci vojvoda od Alansona.
- Ponizno molim za oproštenje uzvišenog gospodina - otpovrne Kokona - ali moj mi
je bio među bedrima, a moj prijatelj, grof Lerak de La Mol je svojeg držao za uzdu!
- Da li je to istina, gospodo? - upita kralj.
- Istina je, Sire! - odgovori poručnik. - Kad nas je opazio, gospodin de Kokona je čak
sjašio sa svojega!
Kokonaovo lice se razvuče u smiješak koji je trebalo da znači: »Eto vidite, Sire!«
- Ali ti rezervni konji, te mule, ta prtljaga kojom su te mule natovarene?! - upita
Franjo.
- E pa - dobaci Kokona - zar smo mi konjušarski pomoćnici?! Dajte potražite
konjušara koji ih je čuvao!
- Nema ga! - vikne bijesno vojvoda.
- Bit će onda da ga je uhvatio strah i da je pobjegao! - reče Kokona. - Ne može se od
nekog seljačine zahtijevati da bude staložen poput plemića!
- Uvijek jedan te isti sistem! - poviče d'Alanson škrgućući zubima. - Na svu sreću, Sire,
ja sam vas bio obavijestio da ova gospoda otprije nekoliko dana više nisu u mojoj službi!
- Ja?! - klikne Kokona. - Zar me snašla nesreća da više ne pripadam Vašem
Visočanstvu?!
- Eh, prokletstvo, gospodine, vama je to poznato bolje no ikome, budući da ste mi dali
svoju ostavku putem jednog prilično drskog pisma koje sam, hvala budi bogu, spremio i
koje srećom imam uza se!
- Oh! - otpovrne Kokona. - A ja sam se nadao da mi je Vaše Visočanstvo oprostilo
zbog jednog pisma što sam ga bio napisao u prvom porivu neraspoloženja. Bio sam saznao
da je Vaše Visočanstvo htjelo u jednom hodniku Luvra zadaviti mojeg prijatelja de La Mola!
- Eh! - prekine ga kralj. - Ta što to ovaj govori? !
- Bio sam vjerovao da je Vaše Visočanstvo bilo samo - nadoveže domišljato de La Mol
- ali otkad sam saznao da su još i tri druge osobe ...
- Tišina! - vikne Karlo. - Saznali smo dovoljno! Henriče - obrati se zatim kralju Navare

~ 395 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- dajete li riječ da nećete bježati?

- Dajem je Vašem Veličanstvu, Sire.
- Vratite se u Pariz sa gospodinom de Nansijem i ostanite u kućnom pritvoru u
svojim odajama! A vi, gospodo, - nastavi obraćajući se dvojici plemića - predajte svoje
mačeve!
De La Mol pogleda Margeritu. Ova se osmijehne. De La Mol smjesta preda svoj mač
kapetanu koji mu se našao najbliže. Kokona učini to isto.
- A gospodin de Mua? Jesu li ga pronašli - upita kralj.
- Nisu, Sire! - odgovori gospodin de Nansi. - Ili uopće nije bio u šumi, ili je umakao.
- Utoliko gore! - reče kralj. - Vratimo se! Hladno mi je, i oči su mi zaslijepljene!
- Sire, to je zacijelo od srdžbe! - primijeti Franjo,
- Da, možda. Treperi mi pred očima! Ta gdje su uhapšenici?! Više ih ne vidim! Ta zar
je već noć?! Oh, milost, milost!... Gorim!... upomoć, upomoć!
Nesretni kralj ispusti uzde svojeg konja, zabaci ruke i klone unatrag, podržavan od
dvorjanika, zaprepaštenih ovim ponovnim napadajem.
Malko postrani, Franjo je otirao znoj sa svojeg čela, jer jedino njemu bijaše poznat
uzrok boljke što je mučila njegovog brata.
S druge strane je kralj Navare, već pod stražom gospodina de Nansija, promatrao
čitav taj prizor sa rastućim čuđenjem.
- Hm, hm, - mrmljao je onom čudesnom intuicijom koja ga je na mahove pretvarala
tako reći u vidovita čovjeka - da to na kraju još ne ispadne čak i prava sreća po mene što
sam bio spriječen u bijegu ...?
I pogleda Margeritu, čije su velike oči, raskolačene od iznenađenja, prelazile od njega
na kralja i od kralja opet na njega.
Ovoga puta kraj je bio bez svijesti. Dadoše donijeti nosila na koja ga ispružiše.
Pokriše ga plaštem, što ga jedan od kavalira skinu sa svojih ramena, i povorka krene tiho
natrag put Pariza, odakle ujutro bijahu izašli orni zavjerenici i jedan radostan kralj, a kamo
se vraćao jedan umirući kralj, okružen uhićenim ustanicima.
Margerita, koja u svemu tome nije izgubila ni svoju slobodu tijela ni svoju slobodu
duha, dobaci svojem mužu još jedan posljednji znak sporazumijevanja, a potom se prikuči
toliko u blizinu de La Mola, da ovaj uzmogne uhvatiti slijedeće dvije grčke riječi, što ih je
izgovorila:
- Me deide! Što će reći: »Ne boj se!«
- Što je rekla? - upita Kokona.
- Rekla mi je neka se ne bojim! - odgovori de La Mol.
- Utoliko gore! - promrmlja Pijemontežanin. - Utoliko gore! To znači da nam se ovdje
dobro ne piše! Svaki puta kad mi je ta izreka bila upravljena kao ohrabrenje, istoga časa sam
dobio bilo neku kuglu u meso, bilo ubod mačem u tijelo, bilo pak lonac sa cvijećem na glavu.
»Ne boj se!« bilo na hebrejskom, bilo na grčkom, bilo na latinskom, bilo na francuskom, za
mene je oduvijek značilo: »Oprez! Čuvaj se!«
- Krenimo, gospodo! - reče poručnik lake konjice.
~ 396 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Eh, neću da budem nametljiv, gospodine, - upita Kokona - ali, kamo nas vode?
- U Vensen (Vincennes), mislim - odgovori poručnik.
- Više bih volio da odem nekamo drugamo! - dobaci Kokona. - Ali napokon, čovjek ne
ide uvijek onamo kamo želi.
Tokom puta kralj se povratio iz svoje nesvijesti, a vratilo mu se i ponešto snage. U
Nanteru (Nanterre) čak zaželi da pojasi, ali mu to ne dopustiše.
- Dajte obavijestiti meštra Ambroaza Parea! - reče Karlo vrativši se u Luvr.
On siđe sa nosila, uspne se uz stubište oslonjen o de Tavanovu ruku a stigavši u svoje
odaje, zabrani da itko uđe za njim.
Svi zapaziše da je izgledao veoma ozbiljan. Tokom čitava puta bio je duboko
razmišljao, ne progovarajući ni s kim ni riječi i ne baveći se više ni zavjerom ni
zavjerenicima. Bilo je očigledno da je ono što ga je zaokupilo bila njegova bolest.
Bolest tako iznenadna, tako čudnovata, tako oštra, i čiji nekoji simptomi bijahu
navlas isti kao simptomi što ih bijahu zapazili u njegova brata Franje II, neko vrijeme prije
njegove smrti.
Stoga se nitko i ne začudi toj zabrani ulaženja kralju koja je važila za svakoga, ma tko
to bio, izuzev Ambroaza Parea. Bilo je poznato da je mizantropija predstavljala osnovu
kraljeva karaktera.
Karlo uđe u svoju spavaonicu, sjedne na neku vrst počivaljke, nasloni glavu na
jastuke te, rasudivši da je meštar Ambroaz Pare mogao biti upravo van kuće, i da se njegov
dolazak mogao zavući, zaželi da iskoristi vrijeme čekanja.
Dosljedno tome pljesnu rukama. Jedan momak od garde se pojavi.
- Obavijestite kralja Navare da želim govoriti sa njim! - reče Karlo.
Momak se nakloni i posluša.
Karlo zabaci svoju glavu prema natrag. Neka zastrašujuća težina u mozgu jedva da
mu je ostavljala moć da povezuje svoje misli. Neka vrsta krvavog oblaka lebdio mu je pred
očima. Usta su mu bila suha, i on je, ne ugasivši svoju žeđ, ispraznio već čitav jedan vrč vode.
Posred tog njegovog drijemeža ponovo se otvoriše vrata, i pojavi se Henrik.
Gospodin de Nansi ga je dopratio idući iza njega, ali se zaustavio u predsoblju.
Kralj Navare sačeka dok se za njim opet ne zatvoriše vrata.
- Tada priđe bliže.
- Sire, - reče - dali ste me pozvati. Evo me! Pri tom glasu kralj se prene i načini
nesvjesnu kretnju da mu pruži ruku.
- Sire, - reče Henrik ostavivši da mu obje ruke vise niz tijelo. - Vaše Veličanstvo
zaboravlja da više nisam njegov brat, već njegov uhićenik!
- Ah, ah, to je istina! - reče Karlo. - Hvala što ste me na to podsjetili! Štoviše, to me
podsjeća i na to da ste mi bili obećali, kad se budemo našli u četiri oka, da ćete mi otvoreno i
iskreno odgovoriti.
- Spreman sam da održim to obećanje. Pitajte, Sire!
Kralj nalije malko vode u ruku i pritisne tu ruku na čelo.

~ 397 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Koliko ima istine u optužbi vojvode od Alansona? Hajde, odgovorite, Henriče!

- Samo polovina; gospodin d'Alanson je bio onaj koji je trebalo da bježi, a ja sam
trebalo da ga pratim.
- A zašto je trebalo da ga pratite? - upita Karlo. - Ta zar ste nezadovoljni sa mnom,
Henriče?
- Nisam, Sire! Baš naprotiv, mogu se samo pohvaliti Vašim Veličanstvom, a bog koji
čita u srcima vidi u mojem duboku privrženost što je gajim za svojeg brata i svojeg kralja.
- Čini mi se - dobaci Karlo - da nije prirodno da čovjek bježi od ljudi koje voli i koji
vas vole!
- A ja i nisam bježao od onih koji me vole! Bježao sam od onih koji me mrze! -
odgovori Henrik. - Da li mi Vaše Veličanstvo dozvoljava da govorim otvorena srca?
- Govorite, gospodine!
- Oni koji me ovdje mrze, Sire, to su gospodin d'Alanson i kraljica-majka,
- Za gospodina d'Alansona... ne kažem - primijeti Karlo, - ali kraljica-majka vas
preplavljuje pažnjama.
- A upravo zbog toga i nemam povjerenja u nju, Sire. I sva je sreća što ga nisam imao!
- U nju?
- U nju ili one koji je okružuju. Poznato vam je, Sire, da nevolja kraljeva nije uvijek u
tome da su služeni odveć loše, već i predobro!
- Objasnite mi to! Preuzeli ste obavezu da ćete mi reći sve!
- A kao što Vaše Veličanstvo vidi, ja je i ispunjavam.
- Nastavite!
- Vaše me Veličanstvo voli, kao što ste rekli, Sire?
- To jest, volio sam vas prije vaše izdaje, Henriče.
- Pretpostavite da me još uvijek volite, Sire.
- Neka bude!
- Ako me volite, vi morate željeti da živim, zar ne?
- Donedavna bih bio očajan da ti se desila neka nesreća!
- Pa lijepo, Sire; dva puta Vaše Veličanstvo umalo što nije zapalo u taj očaj.
- Kako to?
- Da, jer dva puta mi je jedino Providnost spasila život. Istina je da je drugi puta
Providnost bila poprimila crte lica vašeg Veličanstva.
- A prvi puta? Kakva je obilježja poprimila prvi puta?
- Obilježja jednog čovjeka koji bi se veoma začudio da se nađe zamijenjen sa njom! -
Obilježja Renea!... Da, Sire, vi ste me spasili bodeža ili mača.
Karlo nabra obrve, jer se sjetio noći kada je bio odveo Henrika u ulicu Bar.
- A Rene? - upita.
- Rene me je spasio otrova!
- Prokletstvo, Henriče, ala ti imaš sreće! - dobaci kralj pokušavši se nasmiješiti, ali se
~ 398 ~
Bosnaunited
 BU&CW

taj osmijeh uslijed žive boli pretvori u grčenje živaca. - To inače ne spada u njegova
zanimanja!
- Spasila su me dakle dva čuda, Sire. Čudo pokajanja sa strane Firentinaca i čudo
dobrote sa vaše strane. E pa, priznajem Vašem Veličanstvu, ja se plašim da nebu možda ne
dosadi da pravi čudesa, i htio sam pobjeći u smislu: »Pomozi sebi sam, pa će ti i nebo
pomoći!«
- Zašto mi to nisi rekao već i ranije, moj Henriče?
- Da sam vam te iste riječi rekao jučer, bio bih podskazivač!
- A sada, kad mi ih izgovaraš danas?
- Danas je to nešto drugo! Optužen sam i ja se branim.
- Jesi li siguran za onaj prvi pokušaj, moj Henriče?
- Isto tako siguran kao i za onaj drugi!
- I pokušali su da te otruju?
- Pokušali su.
- Čime?
- Sa pastom od opija.
- A kako se truje sa pastom od opija?
- Prokletstvo, Sire, pitajte Renea! Može se trovati i pomoću rukavica...
Karlo se namršti. A onda, malo po malo, njegovo se lice opusti.
- Da, da, - reče kao da govori samome sebi - posve je prirodno da živa bića
izbjegavaju smrt... Zašto dakle i razum ne bi činio ono isto što čini nagon?
- Dakle, Sire, - upita Henrik - da li je Vaše Veličanstvo zadovoljno mojom otvorenošču
i vjeruje li ono da sam mu rekao sve?
- Da, Henriče moj, da! Ti si valjan dječak! Znači, ti vjeruješ da se oni, koji su kivni na
tebe, još nisu zamorili i da će se poduzimati ponovni pokušaji?
- Sire, svake večeri se čudim što sam još uvijek živ!
- Stvar je u tome, vidiš Henriče, što znaju da te volim i stoga te žele ubiti. Ali, budi bez
brige; oni će biti kažnjeni za svoju zlonamjernost! A dotle... slobodan si!
- Slobodan da napustim Pariz, Sire? - upita Henrik.
- Nipošto! Dobro ti je poznato da mi je nemoguće da budem bez tebe! Eh, do sto
hiljada vragova, pa potrebno mi je da imam nekog ko me voli!
- U tom slučaju, Sire, ako me Vaše Veličanstvo zadržava pokraj sebe, neka bude tako
dobrohotno da mi odobri jednu milost.
- Koju to?
- To jest da me ne zadrži u svojstvu prijatelja, već u svojstvu zatočenika.
- Kako ... zatočenika?
- Eh, da! Zar Vaše Veličanstvo ne vidi da me upravo njegovo prijateljstvo
upropaštava?!
- I ti bi više volio moju mržnju?!

~ 399 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Prividnu mržnju, Sire! Ta će me mržnja spasiti; sve dok budu vjerovali da sam u
nemilosti, manje će im se žuriti da me vide mrtvoga!
- Henriče, - reče Karlo - ja ne znam što želiš, ja ne znam koji ti je cilj... ali, ako se tvoje
želje ne ispune, ako promašiš cilj što si ga sebi postavio, ja ću se veoma čuditi!
- Ja dakle mogu računati na kraljevu strogost?
- Možeš!
- Onda mogu biti spokojniji... A sada, što zapovijeda , Vaše Veličanstvo?
- Vrati se u svoje odaje, moj Henriče! A ja, ja sam bolestan. Idem da obiđem svoje pse,
a zatim u postelju:
- Sire, - reče Henrik - Vaše bi Veličanstvo moralo pozvati liječnika! Vaša današnja
boljka možda je ozbiljnija no što to Vaše Veličanstvo misli.
- Dao sam obavijestiti meštra Ambroaza Parea, moj Henriče.
- Onda odlazim mirniji.
- Tako mi duše - klikne kralj - mislim da si od čitave moje porodice jedini ti koji me
istinski voliš!
- Je li to vaše uvjerenje, Sire?
- Na časnu plemićku riječ!
- E pa lijepo, Sire, preporučite me gospodinu de Nansiju kao čovjeka kome vaš gnjev
ne daje više ni mjesec dana života; to je potez uslijed kojeg ću vas moći još dugo voljeti!
- Gospodine de Nansi! - vikne Karlo. Zapovjednik garde uđe.
- Predajem u vaše ruke najvećeg krivca u kraljevstvu! - reče mu kralj. - Odgovarat
ćete mi za njega svojom glavom!
Zaprepaštena izgleda Henrik izađe za gospodinom de Nansijem.

~ 400 ~
Bosnaunited
 BU&CW

22.

AKTEON

Ostavši sam, Karlo se začudi što se već nije pojavilo ni jedno ni drugo od njegovo
dvoje vjernih. Njegovo dvoje vjernih bijahu njegova dojkinja Madelona i njegov hrt Akteon.
- Dojkinja bit će da je otišla pjevati svoje psalme k nekom svojem znancu hugenotu, -
reče sam sebi - a Akteon se još duri na mene zbog udarca bičem što sam mu ga jutros zadao.
I stvarno, Karlo uzme jednu svijeću i prijeđe u odaju dobre žene. Ona nije bila kod
kuće. Jedna vrata Madelonine odaje vodila su, kao što se sjećamo, u kabinet za oružje. On se
uputi k tim vratima.
Međutim, u prolazu ga ponovo uhvati jedna od tih kriza koje je već bio osjetio i koje
su se kanda sručavale na njega posve iznenadno. Kralj je trpio kao da mu je netko rovao po
utrobi užarenim željezom. Neutaživa žeđ ga je palila. On ugleda na jednom stolu šalicu
mlijeka, proguta je na dušak i osjeti se malko smirenije.
Tada ponovo dohvati svijeću koju je bio odložio na stol, i uđe u kabinet.
Na njegovo najveće začuđenje Akteon mu ne dođe ususret. Da ga nisu zatrovali? No u
tom slučaju on bi osjetio da mu se gospodar vratio iz lova i počeo bi zavijati.
Karlo stane dozivati, zviždati... Nitko se ne pojavi.
On pođe četiri-pet koraka naprijed, pa kako je svjetlost svijeće doprla sve do u kut
kabineta, on ugleda u tom kutu neku nepokretnu masu, ispruženu na pločicama poda.
- Hej, Akteone, hej! - vikne Karlo.
I ponovo zazvižda.
Pas se i ne pomakne.
Karlo mu pritrči i opipa ga; uboga životinja bila je već ukočena i hladna. Iz njezina
ždrijela zgrčena od boli, bijaše se iscijedilo nekoliko kapi žuči pomiješane pjenušavom i
krvavom slinom.
Pas je u kabinetu bio pronašao jedan beret svojeg gospodara i htio je umrijeti
pritištući svoju glavu o taj predmet koji mu je predstavljao prijatelja.
Pri tom prizoru (uslijed kojeg je zaboravio svoje vlastite boli, i uslijed kojeg mu se
vratila sva njegova energija, Karlovim žilama uzavrije gnjev, te htjede vikati. Ali onako
sputani u svojoj veličini, kraljevi nemaju slobode da se prepuštaju tome prvotnom porivu
što ga svi drugi ljudi mogu iskoristiti za svoju strast ili za svoju osvetu. Karlo rasudi da je
posrijedi neka izdaja i posuti.
Potom klekne do svojeg psa te pregleda lješinu stručnjačkim okom. Oči su bile
staklaste, jezik crven i posut plikovima. Bijaše to čudna neka bolest od koje Karla podiđe
jeza.

~ 401 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Kralj ponovo navuče svoje rukavice, koje je bio skinuo i zadjenuo za pojas, zadigne
olovno-sive labrnje psa kako bi pregledao zube te ugleda u razmacima među njima neke
bjeličaste komadiće koji su se zadržali i na vešcima šiljatih očnjaka.
On izvadi te komadiće i spozna da je to papir.
Ondje gdje je bilo tog papira, otekline bijahu mnogo jače, desni upaljene, a koža
bijaše izgrižena kao uslijed vitriola,
Karlo pažljivo pogleda oko sebe. Na sagu su ležala dva ili tri dijelića papira, sličnoga
onome što ga je već bio otkrio u ustima psa. Jedan od tih komadića, koji bijaše veći od
ostalih, otkrivao je tragove nekog drvoreza.
Karlu se digne kosa ha glavi; prepoznao je ulomak one slike što je predstavljala
plemića u lovu na ptice, a koju Akteon bijaše istrgao iz one knjige o lovstvu.
- Oh! - šapne problijeđivši. - Knjiga je bila otrovana!
A onda mu se iznenada probudi pamćenje.
- Do hiljadu paklenih vragova! - krikne. - Ja sam svaku stranicu dirao svojim prstom i
pri svakoj stranici prinosio sam svoj prst svojim ustima da bih ga ovlažio... ! Te nesvjestice,
ti bolovi, ta povraćanja... ! Ja sam mrtav!
Karlo ostane načas nepomičan pod težinom te stravične spoznaje. A potom, ustavši,
rikne muklo i pojuri na vrata svojeg kabineta.
- Meštra Renea! - vikne - Meštra Renea Firentinca! Neka netko potrči na most Sen
Mišel i neka mi ga dovede! On se mora stvoriti ovdje unutar deset minuta! Neka jedan od
vas pojasi konja i neka povede sobom još jednoga slobodnoga konja, da bi se mogao što brže
vratiti. Što se tiče meštra Ambroaza Parea, ako dođe, reći ćete mu da pričeka!
Jedan momak od garde ode trkom da bi izvršio primljeni nalog.
- Uh! - promrsi Karlo. - Makar morao dati staviti na muke sve i svakoga, ja ću saznati
tko je tu knjigu dao malom Henriku!
Znojna čela, zgrčenih ruku, zadahtalih grudiju, Karlo je ostao stajati očiju prikovanih
za lješinu svojeg psa.
Deset minuta kasnije, Firentinac pokuca bojažljivo i ne bez uznemirenosti na
kraljeva vrata. Ima izvjesnih savjeta za koje nebo nije nikada posve vedro.
- Uđite! - reče Karlo.
Kozmetičar uđe. Karlo mu pristupi sa zapovjedničkim izražajem i zgrčenih usana.
- Vaše me je Veličanstvo dalo pozvati? - upita Rene sav drhćući.
- Vi ste vješt kozmetičar, zar ne?
- Sire...
- Vi također znate i sve ono što znaju i najvještiji liječnici?
- Vaše Veličanstvo pretjerava....
- Ne! Rekla mi je to moja majka. Uostalom, ja imam povjerenja u vas i više volim da se
posavjetujem s vama no sa bilo kime inače. Evo - nastavi otkrivajući lješinu psa - pogledajte,
molim vas, što ta životinja ima među svojim zubima i recite mi od čega je uginula.
Za vrijeme dok se Rene sa svijećom u ruci saginjao, sve do poda, koliko da bi se

~ 402 ~
Bosnaunited
 BU&CW

pokorio kraljevom nalogu, toliko i da bi sakrio svoje uzbuđenje, Karlo je stajao očiju uprtih
u toga čovjeka i čekao sa lako shvatljivim nestrpljenjem na riječ koja je trebalo da bude
njegova smrtna osuda ili zalog njegova spasenja.
Rene izvadi iz svojeg džepa neku vrstu skalpela, otvori ga, skine vrhom oštrice iz
hrtova ždrijela dijeliće papira što bijahu prionuli uz njegove desni te osmotri dugo i
pozorno žuč i krv što ju je izludila svaka rana.
- Sire, - reče drhćući - to su, evo, veoma žalosni simptomi!
Karlo osjeti kako mu ledena jeza struji žilama i kako mu prodire sve do u srce.
- Da! - reče. - Ovaj pas je otrovan, zar ne?
- Plašim se da je tako, Sire!
- A kojom vrstom otrova?
- Nekom mineralnom tvari, pretpostavljam.
- Da li biste mogli steći sigurnost da je otrovan?
- Da, svakako, kad bih ga otvorio i pregledao mu želudac.
- Otvorite ga! Želim da ne preostane nikakva sumnja!
- Trebalo bi pozvati nekog da mi pomogne.
- Sam ću vam pomoći! - reče Karlo.
- Vi, Sire?!
- Da, ja! A, ako je otrovan, kakve ćemo naći simptome?
- Crvene mjlje i herborizaciju u želucu.
- Hajdemo! - reče Karlo. - Na posao! Jednim potezom skalpela Rene otvori hrtov
trbuh i razmakne ga objim rukama, dok mu je Karlo, pokleknuvši na jedno koljeno, svijetlio
zgrčenom i drhtućom rukom.
- Pogledajte, Sire! - reče Rene. - Pogledajte, evo sigurnih tragova! Ova crvena mjesta
su ono što sam vam predskazao. A ove raskrvarene vene što nalikuju na korjen neke biljke,
to je ono što sam nazvao herborizacijom. Našao sam ovdje sve ono što sam tražio.
- Znači, pas je otrovan?
- Da, Sire!
Pomoću nekog mineralnog otrova?
- Po svoj vjerojatnosti.
- A što bi osjećao neki čovjek koji bi nepažnjom progutao taj isti otrov?
- Veliku glavobolju, paljenje u utrobi kao da je progutao užareno ugljevlje, grčeve u
crijevima, povraćanje ...
- A da li bi osjećao žeđ? - upita Karlo.
- Neutaživu žeđ!
- Baš tako, baš tako! - prošapta kralj.
- Sire, uzalud se domišljam cilju svih tih pitanja ...
- Čemu da se domišljate? Nije potrebno da ga saznate! Odgovorite na naša pitanja, i
to je sve!

~ 403 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Vaše Veličanstvo neka pita!

- Kakav protivotrov bi trebalo dati nekom čovjeku koji bi progutao tu istu stvar koju
je progutao moj pas?
Rene časkom porazmisli.
- Postoji više mineralnih otrova - reče. - Prije negoli odgovorim, htio bih znati o
kojem od njih se radi. Ima li Vaše Veličanstvo pojma na koji je način otrovan njegov pas?
- Da! - odgovori Karlo. - Pojeo je list iz jedne knjige.
- List iz jedne knjige?!
- Da!
- A ima li Vaše Veličanstvo tu knjigu?
- Evo je! - reče Karlo uzevši radnju o lovstvu sa police, na koju je bio odložio, i pokaza
je Reneu.
Rene učini jednu iznenađenu kretnju koja ne izmakne kralju.
- On je pojeo jedan list ove knjige? - promuca Rene.
- Da, ove.
I Karlo mu pokaže rastrgani list.
- Dozvoljavate li da istrgnem još jedan list, Sire?
- Istrgnite!
Rene istrgne jedan list i primakne ga svijeći. Papir plane, i po kabinetu se raširi jak
miris po češnjaku.
- Otrovan je miksturom arsenika! - reče Rene.
- U to ste sigurni?
- Kao da sam je sam spravio!
- A protuotrov... ?
Rene odmahne glavom.
- Kako?! - upita Karlo promuklim glasom. - Vi ne poznajete lijeka?
- Najbolja i najdjelotvornija su bjelanca od jaja tučena u mlijeku, ali...
- Ali... što?
- Ali, moralo bi se dati smjesta, jer inače ...
- Jer inače... ?
- Sire, to je strašan otrov! - ponovi još jednom Rene.
- Ipak, on ne ubija smjesta! - reče Karlo.
- Ne. Ali ubija sigurno, bez obzira koliko vremena će proći do smrti... a ponekiputa je
to čak stvar računice.
Karlo se nasloni o mramorni stol.
- A sad, - reče položivši ruku na Reneovo rame - vama je ta knjiga poznata?
- Meni, Sire?! - usklikne Rene problijedivši.
- Da, vama! Kad ste je ugledali, sami ste se odali!

~ 404 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Sire, zaklinjem vam se...

- Rene, - prekine ga Karlo - dobro slušajte što ću vam reći: vi ste otrovali navarsku
kraljicu pomoću rukavica, vi ste otrovali princa od Porciana pomoću dima svjetiljke, vi ste
pokušali da otrujete gospodina de Kondea pomoću jedne miomirisne jabuke ... Rene, dat ću
vam skinuti meso sa kostiju užarenim kliještima, komad po komad, ako mi ne kažete čija je
to knjiga!
Vidjevši da nema šale sa gnjevom Karla IX. Firentinac odluči da se pokaže odvažan.
- A ako vam kažem istinu, Sire, tko mi jamči da neću biti kažnjen još nemilosrdnije
negoli da sam šutio?
- Ja!
- Dajete li mi svoju kraljevsku riječ?
- Tako mi plemićke vjere, život vam je, bezbijedant - reče kralj.
- Ako je tako... knjiga je moja! - reče Rene.
- Vaša?! - klikne Karlo ustuknuvši i pogledavši trovača uplašenim očima.
- Da, moja!
- A na koji način je otišla iz vaših ruku?
- Uzelo ju je kod mene Njezino Veličanstvo kraljica-majka.
- Kraljica-majka?! - usklikne Karlo.
- Da!
- A u koju svrhu?
- U svrhu, mislim, da je dade odnijeti kralju Navare koji je bio zatražio od vojvode od
Alansona neku knjigu te vrste, kako bi izučavao lov na ptice.
- On! - poviče Karlo. - Tako je! Sve sam shvatio! Ta je knjiga stvarno bila u
Henrikovim odajama ... Postoji jedna sudbonosna kob, a ja je snosim!
U tom trenutku Karla spopade suh i naprasan kašalj, za kojim uslijediše ponovni
grčevi u utrobi. On ispusti dva ili tri prigušena krika i sruši se na svoj naslonjač.
- Što vam je, Sire? - upita Rene zaprepašteno.
- Ništa! - odgovori Karlo, - Samo sam žedan. Dajte mi da pijem!
Rene napuni jednu čašu vodom i pruži je uzdrhtalom rukom Karlu koji je proguta na
dušak.
- A sada, - nastavi Karlo dohvativši jedno pero i umočivši ga u crnilo - napišite na tu
knjigu...
- Što treba da napišem?
- Ovo što ću vam izdiktirati: »Ovaj priručnik o lovu na ptice uručen je po meni
kraljici-majci Katarini Mediči.«
Rene uzme pero i napiše.
- A sada potpišite! Firentinac potpiše.
- Obećali ste mi bezbijedan život, Sire! - reče kozmetičar.
- Ja sa svoje strane ću vam tu riječ i održati.

~ 405 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- A sa strane kraljice-majke? - upita Rene.

- Oh, s njezine strane... to me se više ne tiče! - otpovrne Karlo. - Ako vas napadnu,
branite se!
- Sire, mogu li napustiti Francusku kad budem mislio da mi je život ugrožen?
- Na to ću vam odgovoriti za petnaest dana.
- A do toga vremena ...?
Namrštivši se, Karlo stavi prst na svoje olovno-sive usne.
- Oh, budite bez brige, Sire!
Presretan što se tako jeftino izbavio, Firentinac se pokloni i izađe.
Za njim se na vratima svoje sobe pojavi dojkinja.
- Ta što se dogodilo, mali moj Karlo? - upita.
- Dojkinjo, dogodilo se da sam hodao po rosi, i da mi je to naudilo.
- Stvarno, vrlo si blijed, mali moj Karlo!
- To je uslijed toga što sam veoma slab. Daj mi svoju ruku, dojkinjo, da pođem do
svoje postelje!
Dojkinja žurno pristupi. Karlo se osloni na nju te tako stigne u svoju spavaonicu.
- A sada, - reče Karlo - leći ću u postelju sam.
- A ako dođe meštar Ambroaz Pare?
- Reći ćeš mu da mi je bolje, i da mi više nije potreban.
- Ali, što ćeš dotle uzeti?
- Oh jedan veoma jednostavan lijek! - reče Karlo. - Bjelanca od jaja tučena u mlijeku...
Još nešto, dojkinjo - doda kralj - ubogi Akteon je uginuo. Valja ga sutra ujutro dati pokopati
u jednom kutku luvarskog parka. Bio je to jedan od mojih najboljih prijatelja ... Dati ću mu
napraviti grob ... ukoliko za to još budem imao vremena...

~ 406 ~
Bosnaunited
 BU&CW

23.

ZAMAK U BOA DE VENSEN

(BOIS DE VINCENNES)

Prema nalogu što ga bijaše izdao Karlo IX, Henrik bude još iste večeri odveden u
šumu Vensen. Tako se u ono doba zvao i glasoviti zamak, od kojeg su do danas preostale
samo razvaline, veličanstveni preostatak koji je dostatan da bi pružio pojam o svojoj
nekadašnjoj veličini.
Putovanje bude upriličeno u nosiljci. Sa svake strane jahala su četiri vojnika garde.
Gospodin de Nansi, prenosilac naređenja koje je trebalo da Henriku otvori vrata njegovog
zaštitnog zatočen ja, jahao je na čelu.
Kod ulaza u glavnu kulu se zaustaviše. Gospodin de Nansi sjaši, otvori vratašca
nosiljke, koja bijahu zatvorena katancem, te smjerno pozove kralja da siđe.
Henrik se pokori ne stavljajući ni najmanje primjedbe. Svako boravište činilo mu se
bezbjednijim od Luvra; da se za njim zatvore i desetora vrata, ona će se ujedno zatvoriti i
između njega i Katarine Mediči.
Kraljevski uhićenik prijeđe mostom za dizanje između dva vojnika garde, stupi kroz
troja vrata u temeljima glavne kule i kroz troja vrata na dnu stepeništa, a potom se
svejednako idući za gospodinom de Nansijem, uspne do prvog kata. Stigavši onamo
zapovjednik garde vidje da se Henrik, sprema penjati se još naviše, pa mu reče:
- Uzvišeni gospodine, zaustavite se ovdje!
- Oh, oh! - klikne Henrik zaustavivši se. - Čini se da mi se ukazuje čast da stanujem na
prvom katu!
- Sire, - odgovori gospodin de Nansi - sa vama se postupa kao sa okrunjenom glavom.
»Uh, dođavola!« reče Henrik u sebi. »Dva ili tri kata više ne bi me bila ni najmanje
uvrijedila... Ovdje će mi biti odveć dobro, pa će oni još štogod i posumnjati!«
- Hoće li Vaše Veličanstvo poći za mnom? - upita gospodin de Nansi.
- Trista mu! - otpovrne kralj Navare. - Vi vrlo dobro znate, gospodine, da se ovdje ne
radi o onome što ja hoću ili što ja neću, već o onome što naređuje moj brat Karlo! Naređuje li
on da pođem za vama?
- Da, Sire!
- U tom slučaju, idem za vama, gospodine! Uđoše u neku vrst hodnika, a stigavši na
kraj, nađoše se u jednoj prilično prostranoj dvorani tamnih zidova i savršeno mračna
izgleda.
Henrik se ogleda oko sebe pogledom koji nije bio bez izvjesne uznemirenosti.

~ 407 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Gdje smo to? - upita.

- Upravo prolazimo dvoranom za mučenje, uzvišeni gospodine!
- Hm, hm! - progunđa kralj. I pogleda pozornije.
Bijaše svačega pomalo u toj prostoriji: velikih ćupova i drvenih kozlova za mučenje
vodom, klinova i drvenih maljeva za mučenje »čizmom«... Između ostaloga, kamene
sjedalice, određene za nesretnike koji su čekali na mučenje, bijahu porazmještane gotovo
oko čitave dvorane, a iznad tih sjedalica, na samim tim sjedalicama i ispod tih sjedalica
nalazili su se željezni kolutovi, pričvršćeni u zidu bez nekog drugog sklada osim onog
rasporeda što ga je zahtijevala vještina torture, a njihov blizi smještaj do sjedalica dovoljno
je jasno ukazivao na to da su se ovdje nalazili kako bi dočekali udove onih koji bi sjedili.
Henrik produži dalje ne izgovarajući ni cigle riječi, ali ne gubeći ni jednu jedinu
pojedinost tog stravičnog uređaja koji je na svojim zidovima, da tako kažemo, zapisao
povijest boli.
Uslijed pozornosti kojom se ogledavao oko sebe, Henrik nije gledao pred svoje noge,
te se stoga spotakne.
- Uh! - usklikne. - Ta što je ovo?
I pokaže na neku vrst brazde, izdubene u vlažnom kamenom popločenju koje je
tvorilo pod. To je odvodni žljeb, Sire.
- Ovdje dakle pada kiša?
- Da, Sire. Kiša krvi!
- Hm, hm, - promrmlja Henrik - vrlo dobro ... Nećemo li ubrzo stići u moju sobu?
- Tako je, uzvišeni gospodine! Evo nas, tu smo! - reče jedna sjenka koja se orctavala u
mraku i koja je postepeno, kako su joj se približavali, postajala sve to vidljivija i opipljivija.
Henrik, kome se činilo da prepoznaje glas, prijeđe nekoliko koraka te prepozna i lik.
- Gle, to ste vi, Bolje (Beaulieu)! - klikne. - A kog ćete vraga vi ovdje?!
- Sire, upravo sam primio svoje postavljenje za guvernera tvrđave Vensen.
- E pa, prijatelju dragi, vaš početni nastup služi vam na čast; imati jednog kralja kao
zatočenika nije ni tako loše!
- Oprostite, Sire, - otpovrne Bolje - ali, ja sam prije vas dobio već dvojicu plemića.
- A koje to? ... Ah, izvinite, možda sam time počinio indiskreciju... U tom slučaju
uzmimo kao da nisam ništa pitao.
- Uzvišeni gospodine, nije mi preporučeno nikakvo zadržavanje tajne. To su gospoda
de La Mol i de Kokona.
- Ah, istina je, vidio sam kako su ih uhapsili, te uboge plemiće. A kako podnose tu
nevolju?
- Na posve oprečne načine: jedan je veseo, a drugi je žalostan. Jedan pjeva, a drugi
jadikuje.
- A koji to jadikuje?
- Gospodin de La Mol, Sire.
- Vjere mi, - reče Henrik - mogu prije shvatiti onoga koji jadikuje negoli onoga koji

~ 408 ~
Bosnaunited
 BU&CW

pjeva. Po onome što sam vidio, zatvor baš nije osobito vesela stvar. A na kojem katu su
smješteni?
- Posve na vrhu, na četvrtom.
Henrik uzdahnu; bio bi volio biti upravo ondje.
- Hajde gospodine de Bolje, - reče Henrik - budite dobri pa mi pokažite moju sobu.
Žuri mi se da se nađem u njoj, jer sam veoma umoran od dana što sam ga upravo preživio.
- Evo, uzvišeni gospodine! - odgovori Bolje pokazujući mu jedna širom otvorena
vrata.
- Broj 2! - primijeti Henrik. - A zašto ne broj 1?
- Jer je rezervirana, uzvišeni gospodine.
- Hm, hm... čini se dakle da očekujete nekog zatvorenika višeg roda no što sam to ja?
- Nisam rekao da će to biti zatvorenik, uzvišeni gospodine.
- Pa tko onda?
- Uzvišeni gospodin neka ne ustraje sa tim pitanjem, jer bih bio prinuđen da se
svojom šutnjom ogriješim o posluh što sam mu ga dužan.
- Ah, to je onda druga stvar! - reče Henrik. I postane još zamišljeniji no što je to već
bio ta soba broj 1 očito ga ja zabrinula.
Što se ostalog tiče, guverner ne opovrgne svoju prvotnu učtivost. Uz hiljadu
govorničkih obazrivosti smjesti Henrika u njegovu sobu, izgovori sva moguća izvinjenja
zbog udobnosti koja će mu možda uzmanjkati, postavi dva vojnika pred njegova vrata i
izađe.
- A sada, - reče guverner obraćajući se uzničkom ključaru - pođimo k ostalima!
Ključar krene kao prvi. Vratiše se istim putem kojim maločas bijahu došli, prođoše
dvoranom za mučenje, prijeđoše hodnikom i stigoše do stepeništa. Svejednako idući za
svojim vodičem, gospodin de Bolje se uspne tri kata naviše.
Dospijevši na vrh tih triju katova koji su, uračunavajući i onaj prvi, sačinjavali
ukupno četiri, ključar otvori jedna za drugim troja vrata, od kojih su svaka bila providjena
dvjema bravama i trima ogromnim zasunima.
Tek što se dotakao trećih vratiju, kadli se začu jedan veseo glas koji poviče:
- Eh, sto mu gromova! Ta otvorite, makar samo da dođe malo zraka! Vaša peć je
toliko vruća da se čovjek ovdje guši!
I Kokona, koga je čitalac po njegovoj omiljenoj psovci zacijelo već prepoznao, prijeđe
u jednom jedinom skoku razmak od mjesta na kome se bijaše nalazio do vratiju.
- Trenutak samo, plemeniti gospodine! - reče ključar. - Ne dolazim da bih vas pustio
da izađete, već dolazim da bih ušao, a za mnom dolazi gospodin guverner.
- Gospodin guverner! - usklikne Kokona. - A što će on ovdje?
- Dolazi da vas posjeti.
- Gospodin guverner mi iskazuje veliku čast! odgovori Kokona. - Neka mi bude
dobrodošao!
Gospodin de Bolje doista uđe i smjesta potisne Kokonaov srdačni osmijeh uslijed one

~ 409 ~
Bosnaunited
 BU&CW

ledene učtivosti koja je svojstvena guvernerima tvrđava, tamničarima i krvnicima.

- Imate li novaca uza se, gospodine? - upita zatvorenika.
- Ja?! - odgovori Kokona. - Ni škude!
- Nakita?
- Imam jedan prsten.
- Hoćete li dozvoliti da vas pretražim?
- Sto mu gromova! - poviče Kokona zacrvenjevši se od ljutine. - Sreća vaša što se
nalazite u zatvoru, a i ja također!
- Valja svašta pretrpjeti za kraljevu službu..
- Znači - dobaci Pijemontežanin - i ona čestita čeljad što pljačka na Novom Mostu
dakle je također, kao i vi, u kraljevoj službi?! Sto mu gromova, ja sam bio veoma
nepravedan, gospodine, jer, sve dosad smatrao sam ih lopovima!
- Gospodine, ja vas pozdravljam! - reče Bolja. - Tamničaru, zaključajte gospodina!
I guverner ode odnoseći Kokonaov prsten, na kome se nalazio jedan prekrasan
smaragd što mu ga bijaše poklonila gospođa de Never da bi ga podsjećao na boju njezinih
očiju.
- A sada k onom drugom! - reče na izlasku. Prijeđoše kroz jednu praznu sobu, a zatim
ponovo započe ona igra triju vrata, šestoro brava i devetoro zasuna.
Posljednja vrata se otvoriše, a prvi zvuk, koji doprije do posjetilaca, bio je jedan
uzdah.
Soba bijaše još mračnija izgleda od one iz koje je gospodin Bolje izašao maločas.
Četiri dugačke i uske puškarnice koje su se sužavale od unutrašnjosti prema napolju, slabo
su osvjetljavale ovo žalosno boravište. Povrh toga, željezne prečke ukrštene tako vješto da
je pogled napolje bio bez prestanka ometan jednom neprovidnom prugom, sprečavale su
zatvorenika da kroz te puškarnice vidi makar i nebo.
Iz svakog kuta sobe dizali su se bridovi šiljatih lukova koji su se spajali u sredini
stropa, gdje su se gubili u obliku rozete.
De La Mol je sjedio u jednom kutu te usprkos posjeti i postjetiocima osta tako kao da
ništa nije čuo.
Guverner zasta na pragu i zagleda se časkom u zatvorenika koji je ostao nepomičan,
glave uronjene među rukama.
- Dobroveče, gospodine de La Mole! - reče Bolje.
Mladić polagano digne glavu.
- Dobroveče, gospodine! - odvrati.
- Gospodine, - nastavi guverner - došao sam da vas pretražim.
- To je nepotrebno! - reče de La Mol. - Predat ću vam sve što imam uza se.
- A što imate?
- Oko tri stotine škuda, ovaj nakit i ovo prstenje.
- Dajte, gospodine! - reče guverner.
- Evo!
~ 410 ~
Bosnaunited
 BU&CW

De La Mol izvrne svoje džepove, skine prstenje sa svojih prstiju i strgne ukrasnu
kopču sa svojeg šešira.
- Nemate više ništa?
- Ne, koliko znam.
- A ova svilena uzica oko vašeg vrata, što je na njoj? - upita guverner.
- Gospodine, to nije nakit, to je jedna relikvija.
- Dajte!
- Kako?! Vi zahtijevate ...?
- Imam nalog da vam ostavim samo vašu odjeću, a relikvija nije odjeća.
De La Mol načini jednu ljutitu kretnju koja se, uslijed bolnog i dostojanstvenog mira
kojim se odlikovala, učini još i strasnijom tim ljudima naviklim na grube ispade uzbuđenja.
Međutim, gotovo smjesta se opet savlada.
- U redu, gospodine! - reče. - Vidjet ćete ono što ste zahtijevali!
Tada se okrene kao da se htio primaknuti k svjetlu i skine tobožnju relikviju koja nije
bila ništa drugo do medaljon s jednim portretom, a ovog pak izvadi iz medaljona i prinese
ga svojim usnama. Međutim, pošto ga je nekoliko puta poljubio, pričini se kao da mu je ispao
iz ruke te žestoko pritisne petu svoje čizme na nj i zdrobi ga u hiljadu komadića.
- Gospodine! - vikne guverner.
I sagne se da pogleda ne bi li mogao spasiti od razaranja nepoznati predmet što mu
ga je de La Mol htio zatajiti, no minijatura se bijaše pretvorila doslovce u prašinu,
- Kralj želi da ima ovaj nakit, - reče de La Mol - ali on nema nikakva prava na portret
što ga je taj nakit sadržavao. Izvolite sada taj medaljon, možete ga uzeti!
- Gospodine, - dobaci Bolje - pritužit ću se kralju!
Ne oprostivši se od zatvorenika ni jednom jedinom riječi, on se povuče toliko
razjaren da je prepustio ključaru brigu oko zatvaranja vratiju i ne prisustvujući njihovom
zaključavanju.
Tamničar pokroči nekoliko koraka da bi izašao pa se, vidjevši da gospodin de Bolje
već silazi niz prve stepenice, opet vrati i reče:
- Vjere mi, gospodine, sva je sreća što sam vas pozvao da mi smjesta date onih
stotinu škuda posredstvom kojih pristajem da vas pustim razgovarati sa vašim drugom. Jer,
da mi ih niste dali, guverner bi vam ih bio oduzeo sa onih ostalih tri stotine, i moja mi
savjest više ne bi dozvolila da išta za vas učinim. No ja sam unaprijed plaćen i obećao sam
vam da ćete se vidjeti sa svojim drugom ... dođite ... pošten čovjek nema drugo do svoje
zadane riječi... Samo ako je to moguće, koliko radi vas toliko radi mene, nemojte razgovarati
o politici!
De La Mol izađe iz svoje sobe i nađe se licem u lice sa Kokonaom koji je dugačkim
koracima premjeravao kameni pod srednje sobe.
Dvojica se prijatelja baciše jedan drugome u naručaj.
Ključar se pričini kao da otire krajičak oka i izađe kako bi pripazio da netko ne
iznenadi dvojicu zatvorenika ili, bolje reći, da nitko ne iznenadi njega samog.

~ 411 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ah, evo te! - klikne Kokona. - Dakle, je li te pohodio taj užasni guverner?
- Baš kao i tebe, pretpostavljam. I sve ti je oduzeo?
- Baš kao i tebi!
- Oh, ja nisam imao bogzna što... jedan prsten od Henrijete, to je sve.
- A novaca u gotovu?
- Bio sam dao sve što sam posjedovao tom valjanom čovjeku, tom ključaru, kako bi
nam priskrbio ovaj kratki sastanak.
- Hm, hm, - primijeti de La Mol - čini se da on prima objim rukama...!
- Znači dakle da si ga i ti također platio?
- Dao sam mu stotinu škuda.
- Utoliko bolje, ako nam je ključar lupež!
- Bez sumnje, jer ćemo sa novcem moći od njega učiniti sve što budemo htjeli, a
nadati se je da nam novaca neće uzmanjkati.
- A sada... domišljaš li se što će nas zadesiti?
- Savršeno... Mi smo izdani!
- Izdao nas je onaj gnusni vojvoda od Alansona. Bogme, bio sam u pravu kad sam mu
htio zakrenuti vratom!
- A vjeruješ li da je naša stvar ozbiljna?
- Plašim se da jest!
- Znači valja se pribojavati... mučenja ...
- Neću ti zatajiti da sam i ja također već pomišljao na to.
- Što ćeš reći ako budu išli dotle?
- A ti?
- Ja ću šutiti! - reče de La Mol, i oblije ga grozničavo crvenilo.
- Ti ćeš šutjeti?! - klikne Kokona.
- Da, ukoliko za to budem imao snage.
- E pa lijepo, a ja, - otpovrne Kokona - ako mi budu učinili tu bezočnost jamčim ti da
ću reći svakojakih stvari!
- Ma kakvih to stvari?! - upita živahno de La Mol.
- O, budi bez brige! Takvih stvari koje će gospodinu vojvodi od Alansona neko
vrijeme ometati san!
De La Mol upravo htjede odgovoriti, kadli ključar, koji je zacijelo začuo neki sušanj,
dotrči ugura dvojicu prijatelja svakog u njegovu sobu i zaključa za svakim od njih vrata.

~ 412 ~
Bosnaunited
 BU&CW

24.

FIGURICA OD VOSKA

Od unazad osam dana Karlo bijaše prikovan za svoju postelju uslijed groznice i
malaksalosti isprekidane žestokim napadajima koji nalikovahu na epileptičke napade. Za
vrijeme tih napada on bi poneki puta ispuštao urlike, koje su sa prepašću slušali vojnici
garde što su stražarili u predsoblju, i koje su u svojim dubinama ponavljale luvarske jeke,
probuđene od nekoga vremena uslijed tolikih stravičnih zvukova. A potom, kad bi ti
napadaji minuli, on bi se, skršen od umora i ugasla oka, opuštao u naručju svoje dojkinje,
uranjajući u šutnji koja je proizilazila istodobno iz prezira i iz užasa.
Opisati ono što je svatko za sebe ne priopćavajući jedno drugome svoje osjećaje - jer
majka i njezin sin su se uzajamno prije izbjegavali negoli tražili - opisati sve mračne misli
što su se komešale na dnu srdaca Katarine de Mediči i vojvode od Alansona, bilo bi isto kao
htjeti naslikati onaj strašni vrvež što se prepliće na dnu kakvog zmijskog legla.
Henrik je bio zaključan u svojoj sobi, i, kao što je to sam bio preporučio Karlu nitko
nije dobio dozvolu da ga posjeti, pa čak ni Margerita. To bijaše u očima sviju posvemašnja
nemilost. Katarina i d'Alanson su odahnuli vjerujući da je sa njim gotovo i da je izgubljen, a
Henrik je jeo i pio spokojnije, nadajući se da je zaboravljen.
Nitko na dvoru nije naslućivao uzrok kraljeve bolesti. Meštar Ambroaz Pare i Mazij
(Mazille), njegov kolega, bijahu utvrdili upalu želuca, pomiješavši u zabludi posljedicu sa
uzrokom, i to je bilo sve. Dosljedno tome bili su propisali ublažavajući način prehrane koji je
mogao samo potpomoći specijalnom napitku kojeg bijaše preporučio Rene kojeg je Karlo
primao tri puta na dan iz ruke svoje dojkinje, i koji je sačinjavao njegovu glavnu hranu.
De La Mol i Kokona bijahu u tvrđavi Vensen, u najstrožijoj odijeljenosti. Margerita i
gospođa de Never bile su poduzele desetak pokušaja da prodru do njih, ili bar da im dadu
doturiti kakvo pisamce, ali im to nije nikako polazilo za rukom.
Jednog jutra, posred vječne mijene boljeg i goreg stanja što ju je proživljavao, Karlo
se osjećao ponešto bolje pa zaželje da se pusti unići čitav dvor koji se, kao obično, iako se
ceremonija kraljevog ustajanja nije održavala, sakupljao svakog jutra u njegovom
predsoblju. Vrata budu dakle otvorena, te se po bljedoći njegovih obraza, po žutilu njegova
bjelokosna čela, po grozničavom plamenu što je izbijao iz njegovih upalih i modrikastim
podočnjacima okruženih očiju, moglo razaznati kakva je stravična pustošenja na malom
vladaru proizvela nepoznata bolest kojom bijaše pogođen.
Kraljeva spavaonica se uskoro napuni radoznalim i ljubopitljivim dvorjanicima.
Katarina, d'Alanson i Margerita budu obaviješteni da kralj prima.
Svo troje uniđe u malim razmacima jedno za drugim: Katarina spokojna, d'Alanson
nasmiješen, Margerita utučena.

~ 413 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Katarina sjedne do uzglavlja postelje svojeg sina, ne zapazivši pogled kojim ovaj
bijaše popratio njezino približavanje.
Gospodin d'Alanson se smjesti kod nogu i ostane stajati.
Margerita se nasloni o jedan stol, a ugledavši blijedo čelo, omršavjelo lice i upale oči
svojega brata, ne uzmogne suzdržati jedan uzdah i jednu suzu.
Karlo, kome ništa nije izmicalo, vidje tu suzu i začu taj uzdah te učini Margeriti jedan
neprimjetni znak glavom.
Ma koliko da je bio neprimjetan, taj znak razvedri lice nevoljne kraljice Navare, kojoj
Henrik nije imao vremena, ili čak nije ni htio da išta kaže.
Ona je strahovala za svojeg muža, ona je drhtala za svojeg ljubavnika.
Za sebe samu se nije ničeg plašila, jer je i odviše dobro poznavala de La Mola i znala
je da može računati na nj.
- Dakle, dragi moj sine, - upita Katarina - kako se osjećate?
- Bolje, majko, bolje!
- A što kažu vaši liječnici?
- Moji liječnici? Ah, to su veliki doktori, majko! - klikne Karlo prasnuvši u smijeh. - I
priznajem da osjećam ogromno zadovoljstvo kad ih tako čujem raspravljati o mojoj bolesti...
Dojkinjo, podaj mi da pijem!
Dojkinja donese Karlu šalicu njegovog uobičajenog napitka.
- A što su vam dali da uzimate, sine?
- Oh, gospođo, tko bi mogao znati te njihove preparate! - odgovori kralj žurno
gutajući piće,
- Ono što bi mojem bratu trebalo, - reče Franjo - bilo bi da može ustati i izići na toplo
sunce. Lov što ga toliko voli, veoma bi mu koristio.
- Da - odgovori Karlo sa smiješkom čiji izražaj je vojvodi bilo nemoguće odgonetnuti.
- Međutim, onaj posljednji mi je veoma naudio!
Karlo je ove riječi izgovorio na tako čudan način da je razgovor, u koji se prisutni ne
bijahu ni na trenutak umiješali, ostao na tome. Potom učini jedan mali znak glavom.
Dvorjanici shvatiše da je primanje završeno te se jedan za drugim povukoše.
D'Alanson načini jednu kretnju kao da će pristupiti svojem bratu, ali ga jedan
unutarnji osjećaj zadrža. On se pokloni i izađe.
Margerita se baci na omršavljelu i koščatu ruku koju joj je njezin brat pružio, stisne
je i poljubi te zatim također izađe.
- Dobra Margo! - šapne Karlo.
Jedina Katarina ostane, zadržavši svoje mjesto do uzglavlja postelje.
Našavši se u četiri oka sa njom, Karlo uzmakne prema, stražnjem prostoru ložnice
istim onim osećanjem groze uslijed kojeg čovjek uzmiče pred kakvom zmijom.
Stvar je bila u tome da Karlo, poučen uslijed Reneovih priznanja, a možda još i više
uslijed šutnje i razmišljanja, nije više imao čak ni sreću sumnjanja.
On je savršeno tačno znao kome i čemu je imao pripisati svoju smrt.

~ 414 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Stoga, kad se Katarina primakla postelji i ispružila prema svojem sinu svoju ruku
koja bijaše hladna baš kao i njezin pogled, Karlo pretrne i osjeti strah.
- Vi ostajete, gospođo? - upita.
- Da, sine! - odgovori Katarina. - Imam da razgovaram s vama o važnim stvarima.
- Govorite, gospođo! - reče Karlo odmičući se još više.
- Sire, - reče kraljica-majka - maločas sam čula kako ste ustvrdili da su vaši liječnici
veliki doktori...
- I tvrdim to još uvijek, gospođo!
- Međutim, što su oni učinili otkako ste bolesni?
- Ništa! To je istina!... Ali, da ste samo čuli što su sve rekli... Doista, gospođo, čovjek bi
poželio da bude bolestan samo da bi čuo tako učene rasprave!
- Pa lijepo, sine moj, hoćete li da vam nešto kažem?
- Ta što to? Kažite, majko.
- Dakle, podilazi me sumnja, da svi ti veliki doktori ne znaju uopće ništa o vašoj
bolesti!
- Zar zaista, gospođo?!
- I da možda vide samo posljedicu, a da im je uzrok izmakao...
- To je lako moguće! - reče Karlo, ne shvaćajući kamo njegova majka smjera.
- Tako da obrađuju i liječe simptome umjesto da liječe samu bolest.
- Duše mi, - klikne Karlo začuđeno r- mislim da ste u pravu, majko!
- E pa, sine moj, - reče Katarina - budući da ne odgovara ni mojem srcu, a ni dobrobiti
države da tako dugo bolujete, obzirom na to da bi se na kraju mogao još i uznemiriti vaš
duh, ja sam sakupila najučenije doktore.
- Medicinske vještine, gospođo?
- Ne, već jedne mnogo dublje vještine, vještine koja dozvoljava ne samo poniranje u
tijela, nego i poniranje u srca.
- Ah, lijepe li vještine, gospođo! - dobaci Karlo. - I vrlo je opravdano da se ona ne daje
na izučavanje kraljevima!... A da li su ta vaša ispitivanja imala neki rezultat? - upita Karlo.
- Jesu!
- A kakav?
- Onakav kao što sam to i očekivala, pa donosim Vašem Veličanstvu lijek koji treba da
mu izliječi i tijelo i dušu.
Karlo pretrne. Pomisli da je njegova majka, nalazeći da on već odviše dugo živi,
odlučila da svjesno dovrši ono što je bila započela nesvjesno.
- A gdje je taj lijek? - upita pridigavši se na jedan lakat i zagledavši se u svoju majku.
- On leži u samoj biti vaše bolesti! - odgovori Katarina.
A gdje je onda bit bolesti?
- Slušajte me sine! - reče Katarina. - Jeste li kada čuli govoriti o tome da postoje
potajni neprijatelji čija osveta ubija žrtvu na daljinu?

~ 415 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Oštricom ili otrovom? - upita Karlo ne gubeći ni na trenutak iz vida bešćutni izražaj
lica svoje majke.
- Ne, već sredstvima koja su daleko sigurnija, daleko strasnija! - reče Katarina.
- Objasnite to!
- Sine, - upita Firentinka - vjerujete li u obrede kabale i magije?
Karlo zatomi preziran i nepovjerljiv smiješak.
- Prilično! - odgovori.
- E pa, - reče Katarina živahno - odatle proizlaze sve vaše patnje. Jedan neprijatelj
Vašeg Veličanstva koji nije imao odvažnosti da vas napadne izravno u lice, spremio je
zavjeru u potaji. Upravio je protiv osobe Vašeg Veličanstva zavjeru utoliko strasniju, što nije
imao saučesnika i što su tajanstveni konci te zavjere neuhvatljivi.
- Ne, vjere mi! - klikne Karlo, ogorčen tolikom podlošću.
- Porazmislite dobro, sine, - nastavi Katarina - i sjetite se izvjesnih planova za potajni
bijeg koji su trebalo da ubojici osiguraju izbjegavanje kazne.
- Ubojici?! - poviče Karlo. - Ubojici, kažete? Pa zar su dakle pokušali da me ubiju,
majko?
Svjetlucave Katarinine oči prijetvorno se zakolutaše ispod njezinih naboranih vjeđa.
- Da, sine moj! Vi možda sumnjate u to, ali ja, ja sam se u to posve pouzdano uvjerila.
- Ja nikada ne sumnjam u ono što mi vi kazujete! - otpovrne kralj sa gorčinom. - A
kako su pokušali da me ubiju? Ljubopitan sam da to saznam!
- Posredstvom magije, sine.
- Objasnite to, gospođo! - reče Karlo koji se uslijed osjećaja odvratnosti vratio u svoju
ulogu promatrača.
- Da je tom zavjereniku... koga ću vam imenovati, a koga je Vaše Veličanstvo i samo
već imenovalo na dnu svojeg srca... da mu je, pošto je rasporedio sve svoje udarne snage i
pošto se osigurao u uspjeh, pošlo za rukom da umakne, tada možda nitko ne bi bio prozreo
uzrok patnjama Vašeg Veličanstva. Međutim, na svu sreću, Sire, vaš je brat bdjeo nad vama!
- Koji brat?
- Vaš brat d'Alanson.
- Ah, da, to je istina! Uvijek zaboravljam da imam bratat - promrmlja Karlo
nasmijavši se sa gorčinom. - Rekli ste, dakle, gospođo...
- Da je srećom otkrio Vašem Veličanstvu opipljivu, tvarnu stranu zavjere. Međutim,
dok je on, to neiskusno dijete, tražio samo tragove jedne obične spletke, samo dokaze
jednog mladenačkog podviga, ja sam naprotiv tražila dokaze jedne mnogo značajnije akcije,
jer mi je poznat domet krivčevog duha.
- Ta što je to, majko? Reklo bi se da govorite o kralju Navare?! - klikne Karlo u želji da
vidi dokle će ići ta firentinska himbenost.
Katarina prijetvorno obori pogled.
- Dao sam ga uhititi, čini mi se, i sprovesti u Vensen zbog rečenog podviga! - nastavi
kralj. - Da možda nije još i više kriv no što to predmijevam?

~ 416 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Osjećate li groznicu koja vas izjeda? - upita Katarina.

- Da, svakako! - odgovori Karlo nabirući obrve.
- Osjećate li žarku vatru koja pali vaše srce i vašu utrobu?
- Da, gospođo! - odgovori Karlo smrkavajući se sve više i više.
- I oštre bolove u glavi koji vam prolaze kroz oči da bi dospjeli sve do vašeg mozga
poput isto toliko uboda strelicom?
- Da, da, gospođo! Oh, itekako osjećam sve to! Oh, vi umijete dobro opisati moju
boljku?
- E pa, to je posve jednostavno! - reče Firentinka. - Pogledajte!
I izvadi iz svojeg plašta neki predmet te ga pruži kralju.
Bila je to figurica od žućkasta voska, visoka oko šest palaca. Ta figurica bijaše
odjevena najprije u haljinu posutu zlatnim zvijezdama koja je bila izrađena od voska kao
figurica, a zatim u kraljevski plašt od iste tvari.
- Dakle? - upita Karlo - Što je sa tim malim kipićem?
- Pogledajte što mu je na glavi! - odgovori Katarina.
- Kruna! - reče Karlo.
- A u srcu?
- Igla!
- Pa, Sire, prepoznajete li sebe?
- Sebe?!
- Da, sebe, sa svojom krunom, sa svojim plaštom?
- A tko je načinio tu figuricu? - upita Karlo kome je ta lakrdija dosadila. - Kralj Navare,
zacijelo?
- Ne, Sire.
- Ne? Onda vas više ne shvaćam!
- Rekla sam »ne« - odgovori Katarina - jer bi Vašem Veličanstvu moglo biti stalo do
posvemašnje tačnosti činjenica. Bila bih rekla »da«, da je Vaše Veličanstvo postavilo to
pitanje na drugačiji način.
Karlo ne odgovori. Pokušavao je da dokuči sve te misli ove mračne duše koja se
neprestano pred njim zatvarala u trenutku kad je vjerovao da je gotov da je prozre.
- Sire, - nastavi Katarina - ta figurica je pronađena, brigom vašeg vrhovnog
odvjetnika Lagela (Laguesle), u stanu čovjeka koji je na dan lova sa sokolovima držao u
pripremi rezervnog konja za kralja Navare.
- Kod gospodina de La Mola?
- Upravo kod njega. A pogledajte, molim vas, također i tu ocjelnu iglu koja je probola
srce, i vidite koje je slovo ispisano na oznaci što je ta igla nosi!
- Vidim slovo »M«! - reče Karlo.
- Što će reći »Mrtav« ... To je magična formula, Sire. Vinovnik na taj način zapisuje
svoju želju na samu ranu koju zadaje. Da je htio proizvesti ludilo, kao što je vojvoda od
Bretonije učinio Karlu VI, valjalo mu je da iglu zarije u glavu i da stavi slovo »L« umjesto
~ 417 ~
Bosnaunited
 BU&CW

»M«.
- Znači, - upita Karlo IX - po vašem mišljenju, gospođo, onaj koji ,se okomio na moje
dane, jeste gospodin de La Mol?
- Da, kao što se bodež okomljuje na srce... ali, iza bodeža postoji ruka koja njime
upravlja!
- I to je sav uzrok boljke koja me je spopala?! Onoga dana kad se čarolija bude
rasplinula moja će bolest prestati? Ali, kako da to upriličim? - upita Karlo. - Vama je to
poznato, dobra moja majko, ali ja, za razliku od vas, koji ste se time bavili za čitava svojeg
života, ja sam veliki neznalica na polju kabale i magije!
- Smrt vinovnika razbija čaroliju, i to je sve. Onoga dana kada čarolija bude
prekinuta, bolest će prestati! - reče Katarina.
- Zar zaista?! - klikne Karlo sa izražajem čuđenja.
- Kako?! Vama to nije poznato?!
- Prokletstvo, ta nisam vještac! - klikne kralj.
- Dakle, sada je Vaše Veličanstvo došlo do spoznaje! - upita Katarina. - Zar ne?
- Svakako!
- I poznanja će raspršiti uznemirenost?
- Potpunoma!
- Vi to ne kažete samo iz ljubaznosti?
- Ne, majko! Kažem to iz dna srca. Katarinino lice se razvedri.
- Slava budi bogu! - usklikne, kao da je vjerovala u boga.
- Da, slava budi bogu! - ponovi Karlo ironično. - Sada znam isto tako kao i vi kome
valja pripisati stanje u kojem se nalazim, pa prema tome i koga valja kazniti.
- I kaznit ćemo...
- Gospodina de La Mola! Niste li rekli da je on krivac?
- Rekla sam da je on oruđe krivca.
- Pa lijepo, - reče Karlo - najprije gospodina de La Mola! To je najvažnije. Sve te krize
što me pogađaju mogu prouzrokovati da se oko nas rode kojekakva opasna nagađanja.
Najhitnije je da se u to unese svjetlost i da se pri bljesku što će je proizvesti ta svjetlost
otkrije istina!
- Znači, gospodin de La Mol...
- ... mi divno odgovara kao krivac! Ja ga dakle prihvaćam. Započnimo najprije sa njim,
a ako ima saučesnika, on će progovoriti.
- Da! - promrmlja Katarina. - A ukoliko ne progovori, natjerat ćemo ga da progovori...
Imamo za to neodoljivih sredstava!
A onda ustane i doda naglas:
- Vi dakle dozvoljavate, Sire, da počne istraga?
- Ja to želim, gospođo! - odgovori Karlo. - I to što prije to bolje!
Katarina stisnu ruku svojeg sina, ne shvaćajući nervozno podrhtavanje koje je
zatreslo tu ruku dok je stiskala njezinu, i izađe, a da nije čula sardonički kraljev smijeh i
~ 418 ~
Bosnaunited
 BU&CW

muklu i strašnu kletvu koja uslijedi za tim smijehom.

Kralj se pitao nije li opasno da samo tako pusti otići tu ženu koja će unutar nekoliko
sati izvršiti toliku rabotu da možda više neće biti načina da se to popravi,
U trenutku kada je gledao kako se za Katarinom opet spušta zavjesa, začuje iza sebe
lagano šuštanje, a okrenuvši se ugleda Margeritu koja je zadigla tapiseriju što se spuštala
pred prolazom koji je vodio u odaju njegove dojkinje.
Margetitina bljedoća, uplašene oči i potištena grud odavahu najžešće uzbuđenje.
- Oh, Sire, Sire - vikne ona poletjevši k postelji svojeg brata. - Vi dobro znate da ona
laže!
- Koja »ona«? - upita Karlo.
- Slušajte, Karlo... strašno je, svakako, optuživati vlastitu majku... ali, ja sam slutila da
će se ona zadržati kod vas da bi ih i opet progonila. Međutim, tako mi mojega života, tako mi
vašega, tako mi naših duša, vaše i moje, ja vam kažem da ona laže!
- Da bi ih progonila... A koga to ona progoni? Oboje je instinktivno govorilo šapatom
kao da su se plašili da se i sami uzajamno čuju.
- Kao prvo Henrika vašeg malog Henrika koji vas voli, koji vam je odan više no itko
na svijetu.
- Misliš, Margo?
- Oh, Sire, u to sam sigurna!
- Pa dobro, i ja također! - reče Karlo.
Pa onda, ako ste u to sigurni, brate moj, - upita Margerita začuđeno - zašto ste ga
onda dali uhititi i sprovesti u Vensen?
- Zato što je to sam od mene zatražio.
- On je to od vas zatražio, Sire?!
- Da! On ima čudnovate zamisli, taj Henrik! Možda je u zabludi, a možda je i u pravu...
Ali, na svaki način, jedna od njegovih zamisli jest da je bezbjedniji u mojoj nemilosti nego li
u mojoj milosti, daleko od mene negoli pokraj mene, u Vensenu negoli u Luvru.
- Ah, shvaćam! - reče Margerita. - I sada je dakle u sigurnosti?
- Prokletstvo, toliko u sigurnosti, koliko to samo može biti čovjek za čiju mi glavu
jamči Bolje!
- Oh, hvala, brate! Evo, to bi bilo za Henrika... međutim...
- Međutim, što? - upita Karlo.
- Međutim, postoji još i jedna druga osoba, Sire... možda činim krivo što se za nju
zanimam, ali napokon, ja se za nju zanimam!
- A koja je to osoba?
- Sire, uštedite mi... jedva da bih se usudila da je imenujem svojem bratu, a nikako se
ne usuđujem da je imenujem svojem kralju!
- Gospodin de La Mol, zar ne? - upita Karlo.
- Avaj! - klikne Margerita. - Jednom ste ga htjeli ubiti, i on je samo čudom izbjegao
vašoj kraljevskoj osveti!
~ 419 ~
Bosnaunited
 BU&CW

I to, Margerito, kad je bio kriv samo za jedan jedini zločin! Međutim, sada ih je
počinio već dva!
- Sire, on nije kriv za ovaj drugi!
- Ali - upita Karlo - zar nisi čula ono što je rekla naša dobra majka, jadna moja Margo?
- Ah, ta već sam vam rekla, Karlo, - odgovori Margerita još tišim glasom - već sam
vam rekla da je lagala!
- Možda ne znate da postoji jedna voštana figurica koja je zatečena kod gospodina de
La Mola?
- Jest, brate, znam!
- I da je toj figurici probođemo srce jednom iglom, i da ta igla, koja na takav način
ranjava, nosi na sebi malu zastavicu sa slovom »M«?
- Znam i to,
- I da ta figurica ima oko svojih ramena kraljevski plašt, a na svojoj glavi kraljevsku
krunu?
- Poznato mi je sve to.
- E pa lijepo, što imate da kažete na to?
- Imam da kažem da ta mala figurica koja na svojim ramenima nosi kraljevski plašt, a
na svojoj glavi kraljevsku krunu, prikazuje jednu ženu, a ne muškarca.
- Hm! - dobaci Karlo - a ta igla koja joj probada srce?
- To je bila čarolija da bi se stekla ljubav te žene, a ne vradžbina da bi se usmrtio neki
muškarac!
- Ali, to slovo »M«?!
- Ono ne kazuje »MRTAV«, kao što je to rekla kraljica-majka!
- A što onda kazuje? - upita Karlo.
- Ono kazuje... ono kazuje ime žene koju je gospodin de La Mol ljubio!
- A ta žena se zove?
- Ta žena Se zove Margerita, brate moj! - klikne kraljica Navare te padne na koljena
do kraljeve postelje, uzme njegovu ruku među obje svoje i pritisne svoje suzama okupano
lice na tu ruku.
- Tiho, sestro moja! - šapne Karlo namrštivši se i prošetavši naokolo svojim
usplamsalim pogledom.
- Jer isto onako kao što ste čuli vi, tako mogu čuti i vas!
- Ah, baš me briga! - klikne Margerita podigavši glavu. - Pa da je ovdje i čitav svijet da
me Čuje, ja bih pred čitavim svijetom izjavila da je bezočno zloupotrijebiti ljubav jednog
plemića kako bi se uprljao njegov dobar glas sumnjom na mučko umorstvo!
- Margo, ako bih ti rekao da znam isto tako dobro kao i ti ono što jeste i ono što nije?
- Brate!
- Ako bih ti rekao da je gospodin de La Mol nevin?
- Vi to znate?!

~ 420 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ako bih ti rekao da poznajem pravog krivca?

- Pravog krivca?! - vikne Margerita. - Pa zar dakle postoji neki počinjeni zločin?
- Da! Hotimično ili nehotično, počinjen je jedan zločin,
- Na vama?
- Na meni!
- Nemoguće!
- Nemoguće?... Pogledajte me, Margo!
- Mlada žena pogleda svoga brata i pretrne videći ga tako blijeda.
- Margo, meni ne preostaje ni tri mjeseca života! - reče Karlo.
- Vama, moj brate?! Tebi, moj Karlo?! - poviče ona.
- Margo, ja sam otrovan! Margerita krikne.
- Ta šuti! - upadne Karlo. - Treba da se vjeruje da umirem uslijed magije!
- I... vama je poznat krivac?
- Poznat mi je.
- Rekli ste da to nije La Mol?
- Ne, nije on.
- A nije ni Henrik, svakako... Blagi bože! Da to nije...
- Tko?
- Moj brat... d'Alanson? - prošapta Margerita.
- Možda...
- Ili... ili... - Margerita snizi glas kao da se i sama grozi onoga što je naumila izreći - ili...
naša majka?
Karlo pošuti.
Margerita ga pogleda, pročita u njegovom pogledu sve što je tražila i klone, onako na
koljenima, napola prevaljena na jedan naslonjač.
- On, bože moj, bože moj! - prošapta. - To je nemoguće.
- Nemoguće? - dobaci Karlo kroz piskav i jetki smijeh. - Šteta što Rene nije ovdje! On
bi ti ispripovijedao moju priču!
- On? Rene?
- Da! On bi ti na primjer ispripovijedao, da je jedna žena, kojoj se ne usuđuje išta
odbiti, bila kod njega da zatraži neku knjigu o lovu, zatrpanu u njegovoj biblioteci; da je na
svaku stranicu te knjige naliven jedan fini otrov; da je taj otrov, namijenjen nekome ... nije
mi poznato kome ... dospio uslijed hira slučajnosti, ili uslijed božje kazne k nekoj drugoj
osobi, ne onoj kojoj je bio namijenjen. Međutim, u Reneovoj odsutnosti, ako želiš da vidiš tu
knjigu, ona je tamo, u mojem kabinetu, i vidjet ćeš, napisano Firentičevom rukom, da je on
tu knjigu, koja u svojim listovima sadržava smrt još dvadesetero osoba, vlastoručno predao
svojoj sunarodnjakinji.
- Tiho, Karlo! Sada pak ja tebi kažem: tiho? - šapne Margerita.
- Sada i sama uviđaš koliko je potrebno da se vjeruje kako ja umirem uslijed magije!

~ 421 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Pa to je nepravično! Pa to je užasno! Milost! Milost! Vi dobro znate da je nevin!

- Da, ja to znam, ali potrebno je da se vjeruje da je kriv. Pretrpi dakle smrt svojeg
ljubavnika... to nije previše, da bi se spasila čast kraljevske kuće Francuske! Ja ću, eto,
pretrpiti smrt, kako bi ova , tajna umrla sa mnom.
Margerita pogne glavu shvatajući da ništa ne može učiniti pri kralju da bi spasila de
La Mola, i povuče se sva uplakana, nadajući se samo još u svoje. vlastite izvore pomoći.
Za to vrijeme, kao što je to Karlo predviđao, Katarina nije gubila ni minute; pisala je
vrhovnom odvjetniku Lagelu jedno pismo, koje je povijest sačuvala sve do posljednje riječi, i
koje na čitav taj događaj baca krvavu svjetlost.
»Gospodine vrhovni odvjetnice, večeras mi rekoše kao sigurno da je La Mol počinio
svetogrđe. U njegovom stanu u Parizu našli su mnogo opakih stvari, kao knjige i papire. Molim
vas da pozovete vrhovnog predsjednika i da najhitnije istražite slučaj figurice od voska kojoj
su zadali udarac u srce, i to protiv kralja.
Katarina«

~ 422 ~
Bosnaunited
 BU&CW

25.

NEVIDLJIVI ŠTITOVI

Sutradan pošto je Katarina napisala pismo što smo ga netom naveli, guverner uđe u
Kokonaovu sobu sa veoma impozantnom spregom; sastojala se od dva vojnika sa
helebardama i četiri crnomantijaša... Kokona bude pozvan da siđe u jednu dvoranu, gdje su
na njega čekali vrhovni odvjetnik i dva suca, kako bi da preslušali prema Katarininim
uputama.
Tokom tih osam dana što ih je proveo u zatvoru, Kokona bijaše mnogo razmišljao. I
bez obzira na to što se svakog dana de La Mol i on - sastajući se načas uslijed brižljivosti
svojeg tamničara koji im je, ne govoreći im ništa, priredio to iznenađenje što ga po svoj
prilici nisu dugovali samo njegovom čovjekoljublju - i bez obzira na to, kažemo, što se de La
Mol i on bijahu dogovorili o stavu što su ga imali zauzeti i koji je trebalo da se sastoji od
posvemašnjeg poricanja, on je dakle bio uvjeren da će, uz ponešto spretnosti, njegova stvar
krenuti najboljim tokom, budući da dokazi o krivnji nisu bili jači za njih negoli za ostale.
Henrik i Margerita ne bijahu poduzeli nikakav pokušaj bijega, pa dakle njih dvojica nisu
mogli biti dovedeni u opasan položaj u jednom slučaju u kome su glavni krivci bili na
slobodi. Kokona nije znao da Henrik stanuje u istom dvorcu kao i on sam, a tamničar ga je u
svojoj susretljivosti obavijestio da nad njegovom glavom lebde pokroviteljstva koje je
Kokona nazvao nevidljivim štitovima.
Sve dosada istraga se bijaše odnosila na namjere kralja Navare, na planove o bijegu i
na učešću što su ga dvojica prijatelja trebalo da uzmu u tom bijegu. Na sva ta ispitivanja
Kokona bijaše stalno odgovarao na više nego neodređen i mnogo više nego spretan način.
Spremao se da i opet odgovara na isti taj način te je unaprijed pripremio sva ona sitna brza
dobacivanja, kadli odjednom primijeti da je istraga promijenila predmet sadržaja.
Kadilo se o jednoj ili više posjeta učinjenim Reneu, o jednoj ili više figurica od voska
napravljenih na nagovore de La Mola.
Ma koliko da se bio pripremio, Kokonau se učini da zapaža kako optužba gubi mnogo
na jačini, budući da se, umjesto o izdaji kralja, sada radilo samo o načinjenom kipu kraljice,
a k tome je i taj kip mjerio najviše osam do deset palaca.
On stoga odgovori prilično veselo da se ni on ni njegov prijatelj već odavna ne igraju
sa lutkama i zapazi sa zadovoljstvom da su njegovi odgovori nekoliko puta imali prednost
da natjeraju njegove suce na smiješak.
Tada još ne bijaše izrečeno u stihovima: »Nasmijao sam se, i evo sam razoružan!«, ali
se to već mnogo puta izgovorilo u prozi, te Kokona pomisli da je napola razoružao svoje
suce, jer se bijahu nasmiješili.
Kad je njegovo preslušavanje završilo, on se dakle uspne natrag u svoju sobu toliko
raspjevano i toliko bučno, da je de La Mol, za koga je i upriličio svu tu halabuku, morao iz

~ 423 ~
Bosnaunited
 BU&CW

toga izvući najpovoljnije zaključke.

Tada pozvaše pak njega da siđe. De La Mol, baš kao i Kokona, vidje sa začuđenjem da
optužba napušta svoju prvotnu kolotečinu i da ulazi u jednu novu. Zapitaše ga o njegovim
posjetama Reneu. On odgovori da je kod Firentinca bio samo jednom. Upitaše ga nije li taj
puta naručio od njega jednu figura od voska. On odgovori da mu je Rene pokazao već gotovu
figuru. Zapitaše ga nije li ta figura predstavljala nekog muškarca. On odgovori da je
predstavljala ženu. Zapitaše ga nije li ta čarolija imala za cilj da se natjera u smrt taj
muškarac. On odgovori da je cilj te čarolije bio da stekne ljubav te žene.
Ta pitanja budu postavljena, okretana i preokretana na stotinu raznih načina,
međutim, na sva ta pitanja, ma pod kojim vidom mu ih postavljali, de La Mol dade stalno
jedne te iste odgovore.
Suci se zgledaše u nekoj vrsti nedoumice, ne znajući pravo što da kažu i što da rade
suočeni sa takvom bezazlenošću, kadli jedno pisamce, što ga donesoše vrhovnom
odvjetniku dokrajči poteškoću. Bilo je sastavljeno ovako: »Ako optuženi poriče, pribjegnite
mukama!« Vrhovni odvjetnik strpa pisamce u džep, nasmiješi se de La Molu i učtivo ga
otpusti.
De La Mol se vrati u svoju tamničku ćeliju gotovo jednako umiren, ako već ne gotovo
jednako veseo kao i Kokona.
- Mislim da sve ide dobro! - reče sam sebi. Sat kasnije začuje korake i ugleda kako je
ispod vratiju kliznulo unutra jedno pisamce, a da nije vidio čija ga je ruka pokretala. On ga
uzme u uvjerenju da ta vijest po svoj vjerojatnosti dolazi od ključara. Ugledavši pisamce,
njegovim srcem ovlada jedna nada, gotovo isto tako bolna kao i razočaranje; ponadao se da
je to pisamce od Margerite, od koje nije dobio nikakvih vijesti sve otkako je postao
zatvorenik. On ga zgrabi sav drhteći. Rukopis umalo što ga nije natjerao da umre od radosti.
»Hrabro!« kazivalo je pisamce. »Ja bdijem.« - O, ako ona bdije - usklikne de La Mol
pokrivajući poljupcima taj papir kojeg se bijaše dotakla jedna tako draga ruka - ako ona
bdije, ja sam spašen!
Da bi de La Mol razumio to pisamce, i da bi zajedno sa Kokonaom imao povjerenja u
ono što je Pijemontežanin naziva »svojim nevidljivim štitovima«, potrebno je da ponovo
povedemo čitaoca u onu malu kućicu, u onu sobu, u kojoj je toliko prizora opojene sreće,
toliko jedva ishlapljelih miomirisa, toliko slatkih uspomena, što su se otada pretvorile u
tjeskobe, kršilo srce jedne žene, napola prevaljene na baršunastim jastucima.
- Biti kraljica, biti jaka, biti mlada, biti bogata, biti lijepa, a patiti ovako kao što ja
patim! - uzdisala je ta žena. - Oh, to je nemoguće!
A onda je u svojem uzbuđenju ustajala, hodala, iznenada se zaustavljala, pritiskala
svoje užareno čelo o kakav ledeni mramor, dizala ponovo glavu, blijeda, lica okupana
suzama, kršila ruke, vikala i padala slomljena u kakav naslonjač.
Odjednom se zadigne tapiserija koja je razdvajala stan u ulici Kloš-Perse od stana u
ulici Tizon. Svilen sušanj se dotakne drvenine, i pojavi se vojvotkinja de Never.
- O, to si ti! - poviče Margerita. - Sa kolikim li nestrpljenjem sam te očekivala! Dakle!?
Kakvih vijesti!
- Rrđavih, rđavih, jadna moja prijateljice! Katarina osobno požuruje istragu, a u ovom
trenutku je i opet u Vensenu.
~ 424 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- A Rene?
- Uhapšen je.
- Prije nego što si mogla sa njim govoriti?
- Da.
- A naši zatvorenici?
- Imam vijesti o njima.
- Posredstvom ključara?
- Kao i uvijek.
- Dakle?
- Dakle, oni se svakodnevno viđaju. Prekjučer su ih pretražili. La Mol je razbio tvoju
sliku radije nego da je preda.
- Taj dragi La Mol!
- Hanibal ,se isljednicima nasmijao u brk.
- Valjani Hanibal! A dalje?
- Jutros su ih ispitivali o kraljevom bijegu i o njegovim planovima ustanka u Navari, a
oni nisu rekli ništa.
- Oh, znala sam da će šutjeti! Međutim, ta će ih šutnja ubiti baš isto tako kao da su
progovorili.
- Da, ali mi ćemo ih spasiti.
- Ti si dakle mislila na naš podvig?
- Bavila sam se jedino time sve od jučer.
- I?
- Upravo sam zaključila stvar sa Boljeom. Oh, draga moja, kojeg li neugodnog i
gramzljivog čovjeka! To će stajati jedan ljudski život i tri stotine hiljada škuda!
- Kažeš da je neugodan i gramzljiv... a međutim on traži samo jedan ljudski život i tri
stotine hiljada škuda... Pa to je zabadava!
- Zabadava?! Tri stotine hiljada škuda!... Pa svi tvoji i svi moji dragulji ne bi za to
dostajali!
- Oh, ne mari! Platit će kralj Navare, platit će vojvoda od Alansona, platit će moj brat
Karlo... jer, ako ne plate...
- De, de, ti rasuđuješ kao kakva luđakinja! Ja ih imam, tih tri stotine hiljada škuda!
- Ti?!
- Da, ja!
- A kako si došla do njih?
- Pa eto, tako!
- Zar je to tajna?
- Za sve osim za tebe!
- Oh, bože. - klikne Margerita osmijehnuvši se posred svojih suza. - Da ih nisi ukrala?!

~ 425 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Prosudit ćeš sama!

- Da vidimo!
- Sjećaš li se onog groznog Nantujea?
- Onog bogatuna, onog lihvara? - Ako hoćeš, da!
- Pa onda?.
- Pa onda, jednog lijepog dana, videći gdje prolazi izvjesna žena zelenih očiju,
ukrašena trima rubinima, od kojih je jedan bio pričvršćen na čelu, a ostala dva na
sljepoočnicama... koji joj ukras tako dobro pristaje... i nemajući pojma da je ta žena jedna
vojvotkinja, taj bogatun, taj lihvar je uskliknuo: »Za tri poljupca na mjesto tih triju rubina ja
bih stvorio tri dijamanta, svaki u vrijednosti od stotinu hiljada škuda!«
- Pa onda, Henrijeto?
- Pa onda, draga moja, dijamanti su se izlegli i prodani su.
- Oh, Henrijeto, Henrijeto! - promrmlja Margerita.
- No slušaj?! - klikne vojvotkinja sa izražajem besramnosti koji bijaše u isti mah i
naivan i uzvišen, i koji je zorno objašnjavao i stoljeće i ženu. - No slušaj! Pa ja volim
Hanibala!
- To je istina! - dobaci Margerita nasmiješivši se i zacrvenjevši se istovremeno. - Ti ga
mnogo voliš, čak i previše!
Međutim, ona joj ipak stisne ruku.
- Dakle, - nastavi Henrijeta - zahvaljujući našim trima dijamantima, tih tri stotine
hiljada škuda i čovjek su spremni...
- Čovjek? Kakav čovjek?
- Čovjek koji će biti ubijen! Smetnula si s uma da valja ubiti jednog čovjeka.
- I ti si našla čovjeka koji ti je bio potreban?
- Tako je!
- Uz onu istu cijenu?! - upita Margerita sa osmijehom.
- Uz onu istu cijenu?! Bila bih našla njih hiljadu! - otpovrne Henrijeta. - Ne, ne! Za pet
stotina škuda jednostavno!
- Za pet stotina škuda našla si čovjeka koji pristaje da se dade ubiti?!
- Što ćeš, treba živjeti!
- Draga moja prijateljice, ja te više ne shvaćam! Hajde govori jasnije! Zagonetke
oduzimaju odviše vremena za rješavanje u položaju u kojem se nalazimo!
- Pa dobro, slušaj: ključar kojem je povjerena paska nad de La Molom i Kokonaom je
stari vojnik koji znade što su rane. On pristaje da pripomogne spasenju naših dvaju
prijatelja, ali on ne želi da izgubi svoje mjesto. Jedan ubod bodežom, spretno zadan, riješit će
stvar. Mi ćemo mu dati nagradu, a država odštetu. Na taj način valjani će čovjek primiti
objim rukama i obnoviti basnu o pelikanu.
- Ali, - primijeti Margerita - ubod bodežom..
- Budi bez brige! Zadat će mu ga Hanibal!
- Ustvari, - dobaci Margerita kroz smijeh - on je zadao tri udarca što mačem, što
~ 426 ~
Bosnaunited
 BU&CW

bodežom i de La Molu, a de La Mol nije mrtav... prema tome, posve je opravdano da se

nadamo!
- Zlobnice! Zapravo bi zaslužila da ostanem na tome i da ti više ništa ne pričam!
- Oh, ne, ne, naprotiv! Reci mi i ostalo, preklinjem te! Kako ćemo ih spasiti? Hajde!
- Pa dobro, evo kako: kapelica je jedino mjesto u zamku kamo mogu ući žene koje
nisu zatvorenice. Dat će nam da se sakrijemo iza oltara. Pod pokrovcem oltara oni će naći
dva bodeža. Vrata sakristije biti će prethodno otključana. Kokona će udariti na svog ključara
koji će pasti i izigravati da je mrtav. Tada ćemo se pojaviti mi. Svaka će prebaciti plašt oko
ramena svojeg prijatelja, i pobjeći ćemo kroz. mala vratašca sakristije. A budući da ćemo
znati lozinku, izaći ćemo bez zapreke.
- A pošto budemo izašli?
- Dva konja čekat će ih kod vratiju. Oni će se vinuti na njih, napustiti Il-de-Frans i
dočepati se Lotaringije, odakle će s vremena na vrijeme dolaziti natrag ovamo »inkognito«.
- Oh, ti me vraćaš u život! - klikne Margerita. - Znači da ćemo ih spasiti?
- Gotovo da bih za to jamčila!
- I to uskoro?
- Prokletstvo, za tri ili četiri dana. Gospodin de Bolje će nas obavijestiti.
- Ali, ako li te prepoznaju, u okolici Vensena, to bi moglo nauditi našem planu!
- Kako hoćeš da me prepoznaju? Ja izlazim kao opatica, i zahvaljujući takvom
pokrivalu na glavi, ne mogu mi vidjeti čak ni vršak nosa.
- Stvar je u tome da nam ni jedna mjera opreza ne može biti suvišna i pretjerana.
- Ja to itekako znam, sto mu gromova!... kao što bi to rekao ubogi Hanibal.
- A kralj Navare? Jesi li se raspitala o njemu?
- Čuvala sam se da to propustim!
- Dakle?
- Dakle, on još nikada nije bio tako veseo, kako se čini. Smije se, pjeva, izvrsno jede i
traži samo jedno, naime da bude dobro čuvan.
- Posve je u pravu! A moja majka?
- Rekla sam ti: ona požuruje sudski postupak koliko više može.
- Da, ali ne sluti li ništa u vezi sa nama?
- A kako bi htjela da on štogod naslućuje? Svi oni koji su umiješani u tajnu imaju
interesa na tome da je čuvaju... Ah, da, saznala sam da je dala isporučiti sucima Pariza da
budu spremni.
- Stupimo brzo u akciju, Henrijeto! - Ako bi naši nevoljni zatočenici promijenili
zatvor, sve bi se moralo opet poduzeti isponova!
- Budi bez brige, ja želim isto toliko kao i ti da ih vidim napolju!
- O, da, znam, i... hvala, sto puta hvala za sve ono što činiš da dođemo do toga cilja!
- Zbogom, Margerito, zbogom! Vraćam se opet na ladanje.
- I ti si sigurna u Boljea?

~ 427 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Nadam se!
- A u ključara?
- Obećao je!
- Za konje?
- Bit će to najbohji iz konjušnice vojvode de Nevera.
- Obožavam te, Henrijeto!
I Margerita se baci svojoj prijateljici oko vrata, poslije čega se dvije žene raziđoše,
obećavši jedna drugoj da će se opet vidjeti sutradan i ,svih idućih dana na istom mjestu i u
isto vrijeme.
To bijahu ta dva ljupka i odana stvorenja koja je Kokona sa toliko opravdanim
razlogom nazivao svojim nevidljivim štitovima.

~ 428 ~
Bosnaunited
 BU&CW

26.

SUCI

- E pa, valjani moj prijatelju - reče Kokona de La Molu kad su se dvojica drugova opet
našli zajedno poslije preslušavanja, na kojemu je po prvi puta bilo posrijedi pitanje o figurici
od voska - čini mi se da sve ide da je prava divota, i da će uskoro suci od nas dići ruke, što je
posve suprotna dijagnoza nego kad od nekoga dižu ruke liječnici! Jer, kad lječnik diže ruke
od bolesnika, to je stoga što ga više ne može spasiti. Međutim, naprotiv, kad sudac diže ruke
od optuženika, to je stoga što je izgubio nadu da će mu dati odsjeći glavu.
- Da! - odgovori de La Mol. - Čak mi se čini da po toj učtivosti, po toj mekoći ključara,
po toj podatljivosti vratiju prepoznajem naše plemenite prijateljice. Međutim, ne
prepoznajem gospodina de Boljea, bar po onome što su mi o njemu govorili.
- A ja, ja ga itekako prepoznajem. - otpovrne Kokona. - Samo, to će skupo stajati... ali,
ne mari! Jedna je vojvotkinja, a druga je kraljica. One su obje bogate, i nikada im se više neće
pružiti prilika da na tako dobar način upotrijebe svoj novac... A sada, hajde da ponovimo
svoju lekciju: povest će nas u kapelicu, ostavit će nas ondje pod paskom našeg ključara, na
naznačenom mjestu naći ćemo svaki po jedan bodež, ja ću izbušiti jednu rupu u trbuh našeg
vodiča ...
- O, ne u trbuh! Ti bi mu tako ukrao njegovih pet stotina škuda! Radije u nadlakticu!
- Jest, da, u nadlakticu, to bi ga upropastilo, tog jadnog dragog čovjeka! Na taj način bi
se vidjelo da je on postupio susretljivo, a i ja također! Ne, ne, već u desnu stranu grudi ju,
okližući spretno niz rebra; to je udarac koji će biti i vjerodostojan i nedužan.
- No, neka bude! A zatim ...
- A zatim ćeš ti zakrčiti velika vrata pomoću klupa, dok će naše dvije princeze
doletjeti iza oltara gdje će se prethodno sakriti, i Henrijeta će otvoriti mala vratašca ... Ah,
vjere mi, danas volim Henrijetu! Mora da mi je danas počinila kakvu nevjeru, kad me to opet
tako obvladalo!
- A onda, - doda de La Mol onim drhtavim glasom što prolazi kroz usnice poput kakve
muzike - a onda ćemo se dokopati šume. Po jedan zdušan poljubac, što ćemo ga i jedan i
drugi dobiti, učinit će nas radosnima i jakima... Nazireš li nas, Hanibale, nagnute nad našim
hitrim konjima i lagano potištenih srdaca? Oh, kako li je strah divna stvar! Strah pod vedrim
nebom, kad čovjek ima o boku svoj dobri goli rapir, kad podvikuje »hura« trkaču kojeg
mamuza ostrugama, i koji pri svakom tom »hura« poskakuje i leti...!
- Da! - odgovori Kokona. - Međutim, strah između četiri zida ... što kažeš na to, La
Mole? Ja sa svoje strane mogu govoriti o njemu, jer ja sam osjetio tako nešto! Kad se ono
blijedo lice Boljeovo po prvi puta pojavilo u mojoj sobi, iza njega su u sjeni bljeskale
partizane, i odzvanjao je zlokoban zveket željeza koje udara o željezo. Zaklinjem ti se da sam

~ 429 ~
Bosnaunited
 BU&CW

smjesta pomislio na vojvodu od Alansona i da sam očekivao da ću ugledati njegov gadni

obraz između gadnih glava dvaju helebardiraca. Bio sam u zabludi, i to mi je bila jedina
utjeha. Međutim, nisam bio lišen svega; kad se spustila noć, ja sam o njemu sanjao!
- I tako, - nastavi de La Mol koji je slijedio tok svojih vedrih misli, ne prateći svojeg
prijatelja u izletima što su ih njegove poduzimale na poljima maštovitog - i tako su one
predvidjele sve, pa čak i mjesto našeg skrovitog boravka. Mi polazimo u Lotaringiju,
prijatelju dragi! - Uistinu bih bio više volio otići u Navaru. U Navari bih bio pokraj nje... ali,
Navara je odviše daleko, i Nansi je bolji. Osim toga, ondje ćemo biti samo na osamdeset milja
od Pariza... Znaš li, Hanibale, za čim ću žaliti kad budem izlazio odavde?
- O, ne, vjere mi! Zbilja?!... Što se tiče mene, priznajem da neću žaliti ni za čim ovdje!
- Pa, eto, stvar je u tome što ne možemo povesti sa sobom tog vrijednog ključara,
umjesto što ćemo ga...
- Pa, on to ne bi ni htio! - reče Kokona. - Bio bi pritom na odveć velikom gubitku. Ta
promisli samo: pet stotina škuda od nas, odštetu od uprave, a možda i unapređenje! Kako li
će sretno živjeti taj veseljak, pošto ga budem ubio... Ali, ta što ti je?
- Ništa! Neka misao prošla mi je glavom.
- Nije baš šaljiva, kako se čini, jer si strahovito problijedio!
- Naime, pitam se, zašto će nas odvesti u kapelicu.
- Eh! - dobaci Kokona. - Da bismo izvršili svoje uskršnje pobožnosti! Baš je za to
pravo vrijeme, čini mi se!
- Ali, - primijeti de La Mol - u kapelicu se uvode samo osuđeni na smrt i oni koji su
prošli mučenje ...
- Hm, hm! - progunđa Kokona problijedivši sad lagano i sa svoje strane. - Na ovo
vrijedi obratiti pozornost... Zapitajmo o toj stvari tog valjanog čovjeka kome neprestano
moram poriti trbuh... Hej ključonošo, prikanet
- Gospodin me zove? - upita ključar koji je stražario na prvim stepenicama stubišta.
- Da! Dođi ovamo!
- Evo me!
- Dogovoreno je da ćemo bježati iz kapelice, zar ne?
- Pst! - učini ključar pogledavši uplašeno oko sebe.
- Budi bez brige, nitko nas ne čuje!
- Da, gospodine, iz kapelice.
- Znači da će nas odvesti u kapelicu?
- Svakako! Takav je običaj.
- Takav je običaj?
- Dal Poslije svake osude na smrt običaj je da se dozvoli da osuđenik provede noć u
kapelici.
Kokona i de La Mol se stresoše i istovremeno se zgledaše.
- Vi dakle vjerujete da ćemo biti osuđeni na smrt?
- Bez sumnje! Pa i vi, vi ste to također vjerovali.
~ 430 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Kako, i mi također?! - klikne de La Mol.

- Pa svakako! Da to niste vjerovali, vi ne biste bili sve spremili za svoj bijeg.
- Znaš li da ima prilično smisla u tome što ovaj govori? - dobaci Kokona de La Molu.
- Da... a znam i to, bar zasad, da igramo veliku igru, kako se čini!
- A ja?! - reče tamničar. - Mislite li da ništa ne stavljam na kocku?! Ako bi se u
trenutku uzbuđenja gospodin zabunio i udario u krivu stranu... ?
- Eh, sto mu gromova! Htio bih biti na tvojem mjestu... - reče polako Kokona - i htio
bih da nemam posla ni sa kojim drugim rukama osim ove, ni sa kojom drugom oštricom
osim ove koja će te se taknuti...
- Osuđeni na smrt! - prošapta de La Mol. - Pa to je nemoguće!
- Nemoguće? - ponovi ključar naivno. - A zašto?
- Pst! - učini Kokona. - Mislim da se otvaraju donja vrata!
- Stvarno! - reče tamničar užurbano. - Uđite u svoje sobe, gospodo! Uđite!
- A kada mislite da će se održati suđenje? - upita de La Mol,
- Najkasnije sutra. Međutim, budite bez brige, osobe koje treba da budu obaviještene,
biti se obaviještene.
Dvojica prijatelja se baciše jedan drugome u naručja i vratiše se svaki u svoju sobu,
de La Mol uzdišući, Kokona pjevušeći.
Ništa novo se ne dogodi, sve do sedam sati uveče. Noć, mračna i kišovita, stane se
spuštati na glavnu kulu Vensena, prava noć za potajno bjegstvo.
Doniješe večernji obrok Kokonau, koji povečera sa svojim uobičajenim tekom. Usput
je zamišljao kakav užitak bi osjećao kad bi bio promočen tom kišom koja je šibala zidove, te
se već spremao da zaspe uz prigušeni i jednolični mrmor vjetra, kadli mu se učini da taj
vjetar, kojeg je ponekiputa slušao sa čuvstvom sjete što ga još nikada nije bio osjetio prije
negoli je dospio u zatvor, fijuče nekako čudnije no obično ispod svih vratiju, i da peć bruji
većom žestinom no obično. Ta pojava bi nastala svaki puta kad bi netko otvorio jednu od
tamničkih ćelija na najvišem katu, a osobito onu preko puta. Po tome zvuku bi Hanibal
vazda zaključivao da će doći ključar, budući da je taj zvuk ukazivao na to da ovaj izlazi iz de
La Molove sobe.
Međutim, ovoga puta Kokona je uzalud čekao ispružena vrata i naćuljenih ušiju.
Vrijeme je prolazilo, a nitko ne dođe.
- To je čudnovato! - promrmlja Kokona. - Otvorili su vrata kod La Mola, a ne otvaraju
ih kod mene! Da nije La Mol zvao? Da nije bolestan? Što to ima da znači?
Za zatvorenika sve znači sumnja i uznemirenost, kao što sve može značiti i radost i
nadu.
Proteče pola sata, zatim čitav sat, a zatim i sat i po.
Kokona je usprkos svemu upravo počeo tonuti u san, kadli ga štropot brave natjera
da poskoči.
- Hm, hm! - promrmlja - zar je već došlo vrijeme odlaska, i zar će nas odvesti u
kapelicu, a da nismo ni osuđeni? Sto mu gromova, bio bi pravi užitak bježati u takvoj jednoj
noći! Tamno je kao u rogu! Naravno, ukoliko samo konji nisu slijepi?
~ 431 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Upravo se spremio da se onako veselo raspita kod ključara, kadli ugleda kako ovaj
stavlja prst na svoje usne i kako veoma rječito koluta očima.
I doista, iza ključara čuo se neki štropot, i opažale su se neke sjene.
Odjednom posred mraka Kokona razazna dvije kacige na koje je dimljiva lojanica
bacila zlaćanu iskru.
- Hm, hm, - upita poluglasno - što ima da znači ta zlokobna sprega? - Ta kamo to
idemo?
Ključar odgovori samo jednim uzdahom koji je veoma nalikovao na jecanje.
- Sto mu gromova! - progunđa Kokona. - Kakvog li prokletog živovanja! Neprestano
samo krajnje opreke, nikad sigurna tla pod nogama! Ili grcaš u stotinu stopa dubokoj vodi,
ili lebdiš iznad oblaka... sredine nema! Dakle, kamo to idemo?
- Pođite za helebardircima, gospođine? - reče jedan unjkavi glas po kome Kokona
spozna da ti vojnici, što ih je načas bio uočio, bijahu u pratnji nekakvog sudskog izvršitelja.
- A gospodin de La Mol? - upita Pijemontežanin - gdje je on? Što će biti sa njim?
- Pođite za helebardircima! - ponovi isti onaj unjkavi glas i opet istim naglaskom.
Valjalo je pokoriti se. Kokona izađe i ugleda tog čovjeka u crnom, čiji mu je glas bio
tako neprijatan. Bijaše to malen, šepav sudski pisar, koji je postao službenik zacijelo radi
toga da bi navukao dugačku službenu haljinu, kako se ne bi zamjećivalo da je istovremeno i
krivonog.
Stadoše polagano silaziti niz zavojito stepenište. Na prvom katu stražari se
zaustaviše.
- Prilično je bilo spuštanja, - promrmlja Kokona - ali još uvijek ne dovoljno!
Vrata se otvoriše. Kokona je imao oči risa i njuh lovačkog psa; on nanjuši suce i vidje
u sjeni obris muškarca golih ruku, koji mu istjera znoj na čelo.
Uza sve to poprimi najvedriji izražaj lica, nagne glavu lijevo, prema pravilima
kočopernog držanja koje u ono doba bijaše u modi te podbočivši se šakom o kuk uniđe u
dvoranu.
Netko odmakne tapiseriju, i Kokona stvarno ugleda suce i sudske pisare.
Na nekoliko koraka od tih sudaca i tih sudskih pisara na jednoj klupi sjedio je de La
Mol.
Kokona bude doveden pred sudište. Stigavši pred suce, Kokona se zaustavi, pozdravi
de La Mola klimanjem glave i smiješkom, te stane čekati.
- Kako se zovete, gospodine? - upita ga predsjednik.
- Mark-Hanibal de Kokona, - odgovori plemić sa savršenom gracijom - grof od
Mompantijea, Senoa i ostalih mjesta (Montpantir, Chenaux). Međutim, pretpostavljam da su
sudu naši naslovi poznati.
- Gdje ste rođeni?
- U Sen-Kolombanu kraj Siza (Saint-Colomban kraj Suze-a).
- Koliko vam je godina?
- Dvadeset i sedam i tri mjeseca.

~ 432 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- U redu! - reče predsjednik.

- Izgleda da mu to pričinja zadovoljstvo! - promrmlja Kokona.
- A sada, - nastavi predsjednik nakon trenutka šutnje koji je sudskim pisarima
ostavio vremena da zabilježe optuženikove odgovore, - u koju svrhu ste napustili službu
kod gospodina vojvode od Alansona?
- Da bih se pridružio gospodinu de La Molu, svojem prijatelju, evo ovome ovdje, a
koji ju je, kad sam je napustio ja, bio napustio već od unazad nekoliko dana.
- Što ste radili na onom lovu prilikom kojeg ste bili uhapšeni?
- Pa, - odgovori Kokona - lovio sam!
- I kralj je također bio u tom lovu, i ondje su ga snašli prvi napadaji ove boljke od koje
sada pati.
- Što se toga tiče, ja nisam bio pokraj kralja pa ne mogu ništa reći. Ja čak nisam ni
znao da ga je snašla bilo kakva boljka.
Suci se zgledaše sa osmijehom nevjerovanja.
- Ah, vi to niste znali?! - upita predsjednik.
- Nisam, gospodine, i to mi je krivo. Premda kralj Francuske nije moj kralj, ja gajim za
njega velike simpatije.
- Zar zaista?
- Na časnu riječ! - Drukčije je sa njegovim bratom vojvodom od Alansona ... jer ovoga,
priznajem ...
- Ne radi se ovdje o vojvodi od Alansona, gospodine, već o Njegovom Veličanstvu!
- E pa lijepo! Već sam vam rekao da sam njegov najponizniji sluga! - otpovrne
Kokona, ljuljuškajući se s noge na nogu božanstvenom drskošću.
- Ako ste zaista njegov sluga kao što to tvrdite, gospodine, hoćete li nam reći što
znate o izvjesnoj čarobnoj figurici?
- Oh, divno! Dolazimo i opet na priču o kipiću, po svemu sudeći!
- Da, gospodine? Da vam to možda nije mrsko?
- Ne, nipošto! Baš naprotiv! Ovo mi je draže! Nastavite!
- Zašto se ta figura nalazila kod gospodina de La Mola?
- Kod gospodina de La Mola? Ta figurica? Htjeli ste reći: kod Renea?
- Vi dakle priznajete da ona postoji?
- Prokletstvo, ako mi je pokažu?
- Evo je! Da li je to ona koju poznajete?
- Vrlo dobro!
- Pisaru! - reče predsjednik - zabilježite da optuženik priznaje da je to figura koju je
vidio kod gospodina de La Mola!
- Nipošto! Nipošto! - klikne Kokona. - Nemojmo brkati pojmove! Koju je vidio kod
Renea!
- Kod Renea. Neka bude! U koji dan?

~ 433 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- U onaj jedini dan kad smo gospodin de La Mol i ja bili ondje.

- Vi dakle priznajete da ste sa gospodinom de La Molom bili kod Renea?
- Pa što?! Ta zar sam to ikada krio?
- Pisaru, zabilježite da optuženi priznaje da je bio kod Renea da bi vršio vradžbine!
- E-hej sve je to divno i krasno, gospodine predsjedniče, ali ublažite svoju
oduševljenu revnost, molim vas! Ja nisam rekao ni riječi od svega toga!
- Vi poričete da ste bili kod Renea kako bi vršili vradžbine?
- Poričem! Vradžbina je tom prilikom bila izvršena, ali bez predumišljaja ili
prethodne namjere.
- Međutim, ona je bila izvršena?
- Ne mogu poreći da je bilo izvršeno nešto što je nalikovalo na čaranje.
- Pisaru, zabilježite da optuženi priznaje kako je kod Renea izvršeno čaranje upereno
protiv kraljevog života!
- Kako?! Upereno protiv kraljevog života?! To je bezočna laž! Nikada nije izvršeno
nikakvo čaranje upereno protiv kraljevog života!
- Eto vidite, gospodine! - dobaci de La Mol.
- Tišina! - vikne predsjednik, a onda se obrati pisaru: - Upereno protiv kraljevog
života ... jeste li?
- Ma ne, ma ne! - upadne Kokona. - Uostalom, taj kipić nije figura muškarca, već žene!
- E pa, gospodo, što sam vam rekao? - ponovi de La Mol.
- Gospodine de La Mole, - reče predsjednik - vi ćete odgovarati onda kada vam
budemo postavljali pitanja. ali nemoite prekidati preslušavanje drugih!... Dakle, vi kažete da
je to figura žene?
- Da, svakako, ja to kažem!
- A zašto onda ima na sebi krunu i kraljevski plašt?
- Bogamu, - klikne Kokona - pa to je vrlo jednostavno! Zato što je to bila ...
De La Mol ustane i stavi prst na usta.
- U pravu si! - reče Kokona. - Ta što sam sp dao na pričanje, kao da se to tiče ove
gospode!
- Vi ostajete ustrajno pri tvrdnji da je taj kipić figura jedne žene?
- Da, svakako! Ostajem ustrajno!
- Odbijate da kažete koja je to žena?
- Jedna žena iz mojeg kraja - reče de La Mol.
- koju sam volio i za koju sam želio da me zavoli.
- Ne ispitujemo vas, gospodine de La Mole! - poviče predsjednik. - Umuknite dakle, ili
ćemo vam zapušiti usta!
- Zapušiti usta?! - klikne Kokona. - Kako to možete reći, gospodine crnomantijašu?!
Zapušiti usta mojem prijatelju...! Jednom plemiću! Ta hajde!
- Uvedite Renea! - reče vrhovni odvjetnik Lagel.

~ 434 ~
Bosnaunited
 BU&CW

-Da, dajte uvesti Renea! - dobaci Kokona. - Dajte samo! Vidjet ćemo malko tko je
ovdje u pravu, vas trojica ili nas dvojica!
Rene uđe, blijed, ostario, promijenjen i stran za dvojicu prijatelja, pogružen mnogo
više pod teretom zločina što će ga počiniti, negoli onih što ih je već počinio.
- Meštre Rene, - upita sudac - prepoznajete li dvojicu ovdje nazočnih optuženika?
- Da, gospođine! - odgovori Rene glasom koji je odavao uzbuđenje.
- I to su oni isti koje ste vidjeli... gdje?
- Na nekoliko mjesta, a poglavito u svojoj kući.
- Koliko puta su bili kod vas?
- Jedan jedini puta.
Postepeno kako je Rene odgovarao, Kokonaovo se lice razvedravalo. De La Molovo je
lice, naprotiv, ostalo ozbiljno, kao da je imao neki predosjećaj.
- A u kojoj stvari su bili kod vas? Rene se kanda časkom skanjivao.
- Da bi od mene naručili jednu figuru od voska.
- reče.
- Izvinite, izvinite, meštre Rene! - upadne Kokona. - Vi ste malko pogriješili!
- Tišina! - vikne predsjednik, a zatim nastavi obraćajući se Reneu: - Da li je taj kipić
figura muškarca ili žene?
- Muškarca! - odgovori Rene.
Kokona poskoči kao da je zadobio udarac.
- Muškarca?! - usklikne.
- Muškarca! - ponovi Rene, ali toliko slabim glasom da ga je predsjednik jedva čuo.
- A zašto ta figura muškarca ima plašt na ramenima i krunu na glavi?
- Jer ta figura predstavlja jednog kralja.
- Bezočni lažljivče! - klikne Kokona ogorčeno.
- Šuti, Kokona, šuti! - upadne de La Mol. - Pusti čovjeka da govori! Svatko je vlastan
da upropaštava svoju dušu!
- Ali ne i tijelo drugih, sto mu gromova!
- A što je značila ona ocjelna igla što ju je figura imala na srcu, sa slovom »M«
napisanim na maloj zastavici?
- Igla je predstavljala mač ili bodež, a slovo »M« će reći »mrtav«.
Kokona se trgne kao da će Reneu skočiti za vrat i zadaviti ga, ali ga četvorica stražara
zadržaše.
- Dobro je! - reče vrhovni odvjetnik Lagel. - Sud je dovoljno obaviješten. Odvedite
zatvorenike u ćelije za čekanje!
- Ali - poviče Kokona - nemoguće je čuti optužbu za takve stvari i ne pobuniti se
protiv toga!
- Samo se vi bunite, gospodine, nitko vas u tome ne sprečava! Stražari, jeste li čuli?
Stražari ščepaše dvojicu optuženika i natjeraše ih da izađu, de La Mola kroz jedna, a
~ 435 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Kakona-a kroz druga vrata.

- A onda vrhovni odvjetnik domahne onom čovjeku što ga Kokona bijaše zamijetio u
sjeni, i reče mu:
- Nemojte se udaljavati, meštre! Noćas ćete imati posla!
- Sa kojim od njih ću započeti, gospodine? - upita čovjek skinuvši smjerno kapu.
- Sa onim tamo! - odgovori predsjednik pokazujući na de La Mola, koji se još nazirao
poput neke sjenke između dva strazara.
A potom pristupi Reneu koji bijaše ostao stajati sav drhćući i čekajući da odvedu i
njega natrag u Šatle (Chatelet), gdje je bio zatvoren.
- U redu, gospodine! - reče mu. - Budite bez brige, kraljica-majka i kralj će saznati da
vama duguju što se spoznala istina!
Ali, umjesto da mu vrati snagu, ovo obećanje kao da je satrlo Renea, i on odgovori
samo jednim dubokim uzdahom.

~ 436 ~
Bosnaunited
 BU&CW

27.

MUČENJE »ČIZMAMA«

Istom pošto su ga doveli u njegovu novu tamničku ćeliju i pošto su za njim zaključali
vrata, Kokona, prepušten sam sebi i prestavši da bude bodar uslijed borbe sa sucima i
uslijed gnjeva na Renea, započe niz svojih turobnih razmatranja.
- Čini mi se da se stvar okreće na najgore - reče sam sebi - i da bi bilo vrijeme da se
ode malko u kapelicu! Nekako nemam povjerenja u oruđe na smrt... jer, neosporno je da se u
ovom trenutku bave time da nas osude na smrt... a nadasve nemam povjerenja u osude na
smrt koje se izriču u tajnosti, iza zatvorenih vratiju jednog utvrđenog zamka, pred tako
ružnim spodobama kao što su sve te spodobe koje su me okružavale... Oni ozbiljno idu za
tim da nam odsijeku glave, hm, hm...! Vraćam se dakle i opet na ono što sam rekao: bilo bi
vrijeme da se ode u kapelicu!
Za ovim poluglasno izgovorenim riječima uslijedi tišina, a ta tišina bude prekinuta
jednim zvukom, muklim. prigušenim, žalostivim, koji u sebi nije imao ničeg ljudskog. Taj
krik kao da se probio kroz zidove i zatitrao željeznim šipkama.
Kokona pretrne i nehotično. A ipak, bio je to čovjek toliko hrabar, da je junaštvo u
njega bilo nalik na instinkt divljih životinja. Kokona zasta nepomičan na mjestu gdje je bio
začuo to jecanje, sumnjajući da takvo jecanje može proizaći od nekog ljudskog bića i
smatrajućći ga zavijanjem vjetra medu stabljem ili jednim od onih hiljadu noćnih zvukova
koji kao da silaze ili ulaze sa jednog od onih dvaju neznanih svjetova između kojih se okreće
naš svijet.
A tada do Kokona-a dopre još jedan krik, još bolniji, još usrdniji, još potresniji od
prvoga, a ovog puta on ne samo da je razabrao posve nepobitno izražaj boli u ljudskom
glasu, već mu se povrh toga učinilo da je u tom glasu prepoznao de La Molov glas.
Začuvši taj glas, Pijemontežanin smetne s uma da ga zadržavaju dvoja vrata, tri
rešetke i zid debeo dvanaest stopa. On nasrne čitavom svojom težinom na taj zid kao da je
naumio da ga sruši i da poleti upomoć žrtvi.
- Ta zar ovdje nekoga kolju? - vikne.
Ali, na njegovom putu mu se ispriječi zid, na kojeg bijaše zaboravio, i on se sruši,
povrijeđen od udarca, na jednu kamenu klupu, na koju klone sav iznemogao. I to je bilo sve.
- Oh, oni su ga ubili! - promrsi. - Pa to je gnusno! Ali, kad se čovjek ovdje ne može
braniti...! Ništa...! Nikakvog oružja!
I stane pružati ruke oko sebe.
- Ah, ovaj željezni kolut! - klikne. - Iščupat ću ga, i jao onome koji mi se približi!
Kokona opet ustane, ščepa željezni kolut te ga u prvom naletu tako silovito rasklima,
da je bilo očigledno da će ga otkinuti ako ga bude još dva puta tako potresao.

~ 437 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Ali, iznenada se otvoriše vrata, i svijetlost što je dolazila od dvije baklje, ovlada
tamničkom ćelijom.
- Dođite, gospodine! - reče mu isti onaj unjkavi glas koji mu se već bio učinio tako
posebno mrskim i koji, ma da se ovoga puta oglasio tri kata niže, za njega nije stekao draž
koja mu je nedostajala. - Dođite, gospodine, sud vas očekuje!
- Krasno! - reče Kokona. - Sad ću čuti svoju presudu, zar ne?
- Da, gospodine.
- Oh, laknulo mi je! Hajdemo!
I uputi se za sudskim izvršiteljem koji je krenuo pred njim svojim odmjerenim
korakom, noseći svoju crnu palicu.
Unatoč zadovoljstvu što ga je ispoljio uslijed prvotnog poriva, Kokona baci, onako
hodajući, uznemiren pogled ulijevo i udesno, naprijed i natrag.
- Hm, hm! - promrmlja. - Ne vidim svojeg vrlog ključara... Priznajem da mi njegova
nazočnost nedostaje!
Uđoše u dvoranu koju su netom napustili suci i u kojoj je ostao stajati jedino jedan
čovjek u kome Kokona prepozna vrhovnog odvjetnika koji je tokom preslušavanja bio
nekoliko puta preuzeo riječ, i to uvjek sa lako uočljivim neprijateljskim stavom.
I doista, to je bio upravo onaj kome Katarina bijaše što pismeno, što usmeno
ponaosob preporučila vođenje sudske rasprave.
Jedan zadignuti zastor dopuštao je da se vidi dno te prostorije, a ta prostorija, čije su
se dubine gubile u pomrčini, imala je u svojim osvijetljenim dijelovima tako strašan izgled,
da Kokona osjeti kako ga izdaju noge.
- Oh, bože moj! - krikne.
I nije bilo bez razloga što se Kokonau oteo taj krik užasa.
Prizor bijaše stvarno ne može biti stravičniji. Sakrivena za vrijeme preslušavanja tim
zastorom koji je sada bio odmaknut, dvorana se doimala poput predvorja pakla.
U prvom planu vidio se jedan drveni »konjic«, proviđen uzetima, čekrcima i drugim
potrebštinama za mučenje. Malo podalje plamsala je jedna posuda sa žarom koja je bacala
svoj crvenkasti odsjev na sve okolne predmete i koja je činila još tamnijima obrise onih što
su se nalazili između Kokona-a i nje. Oslonjen o jedan od stupova što su podražavali svod
stajao je, nepomičan poput kipa, jedan čovjek sa uzetom u ruci. Reklo bi se da je sazdan od
istog kamena kao i stup o koji se priljubio. Na zidovima iznad klupa od pješčanika, između
željeznih kolutova, visili su lanci, i presijavale se oštrice.
- Oh! - prošapta Kokona. - Dvorana za mučenje, posve pripravna... i čini se da čeka
samo još na osuđenike na smrt...! Što to ima da znači?!
- Na koljena, Mark-Hanibale Kokona! - pozva jedan glas koji natjera plemića da
podigne glavu. - Na koljena, đa saslušate osudu koja je netom nad vama proglašena!
To bijaše jedan od onih poziva protiv kojih je nagonski ustajala čitava Hanibalova
osoba.
Međutim, upravo kad je bio na tome da protiv toga ustane, dvojica stražara položiše
svoje ruke na njegova ramena na tako neočekivan, i prije svega na tako grub način, da je pao

~ 438 ~
Bosnaunited
 BU&CW

sa oba koljena na kameni pod.

Glas nastavi:
- »Osuda proglašena po sudu, koji je zasijedao u glavnoj kuli Vensena, nad Markom
Hanibalom de Kokonaom, koji je optužen i kome je dokazan zločin povrede veličanstva,
pokušaja trovanja, vraćanja i čaranja protiv kraljeve osobe, zločin snovanja zavjere protiv
sigurnosti države, kao i da je svojim pogubnim savjetima povukao u pobunu i jednog princa
kraljevske krvi...«
Pri svakoj od tih objeda Kokona je odmahivao glavom davajući takt, kao što to čine
neposlušni đaci. Sudac nastavi:
- »... zbog čega će rečeni Mark-Hanibal de Kokona biti odveden iz zatvora na trg
Sen-Žan-an-Grev (Saint-Jean-en-Greve), da mu se ondje odrubi glava. Njegova imanja će biti
zaplijenjena, njegove visoke šume posječene na visinu od šest stopa, njegovi dvorci razvaljeni,
a povrh njih zabit će se kolac sa bakrenom pločom koja će objelodaniti zločin i kaznu...«
- Za svoju glavu vjerujem da će je odsjeći, - dobaci Kokona - jer ona se nalazi u
Francuskoj i to čak i vrlo na udaru...! Što se pak tiče mojih visokih šuma i mojih dvoraca,
izazivam sve pile i sve pijuke najkršćanskijeg kraljevstva da zagrizu u njih!
- Tišina! - vikne sudac i nastavi:
- »Povrh toga će rečeni Kokona biti...«
- Kako?! - upadne Kokona. - Napravit ćete mi nešto još i poslije odsijecanja glave?!
Oh, oh, čini mi se da je to veoma strogo!
- Ne, gospodine, - reče sudac - već prije toga! I nastavi:
- »I bit će rečeni Kokona prije izvršenja osude podvrgnut izvanrednom postupku
mučenja koji se sastoji od deset klinova ...«
Kokona poskoči, šibajući suca usplamtjelim pogledom.
- A čemu to?! - poviče, ne nalazeći drugih riječi do ovog naivnog pitanja, da bi izrazio
bujicu misli što se netom rodiše u njegovom duhu.
I doista, te muke značile su za Kokona-a posvemašnije obaranje njegovih nada. On će
biti odveden u kapelicu tek poslije mučenja, a od toga mučenja ljudi su često puta umirali.
Čovjek je od toga umirao utoliko više, ukoliko je bio hrabriji i jači, jer je u tom slučaju
smatrao da je kukavičluk ako bi priznao; a sve dok ne bi priznao, mučenje bi se nastavljalo, i
ne samo nastavljalo, već i udvostručavalo po jačini.
Sudac se uzdrža da Kokonau odgovori, jer je nastavak osude odgovarao umjesto
njega. On samo nastavi:
- »…kako bi se prisilio da prizna svoje saučesnike, spletke i zaplotnjačke postupke u
svim pojedinostima.«
- Sto mu gromova! - poviče Kokona. - Ovo, eto, nazivam bezočnošću! - Ovo, eto,
nazivam i daleko više no bezočnošću... ovo, eto, nazivam kukavičlukom!
Navikao na bijesne ispade žrtava, bijesne ispade koje je patnja pretvarala u suze,
bešćutni sudac ne učini ni jednu jedinu kretnju.
Sčepan za noge i za ramena, Kokona bude povaljen, odnesen, polegnut i svezan na
klupu za mučenje, i prije nego li je mogao čak i pogledati one koji su nad njim izvršili to

~ 439 ~
Bosnaunited
 BU&CW

nasilje.
- Bijednici! - zaurla Kokona, zatresavši u nastupu krajnje jarosti klupu i nogare na
takav način da su ustuknuli čak i sami mučitelji. - Bijednici! Mučite me, smoždite me,
raskomadajte me... ništa nećete saznati, na to vam se zaklinjem! O, vi mislite da se pomoću
kakvog komada drva ili kakvog komada željeza može natjerati da progovori jedan plemić
mojeg imena?! Samo naprijed, samo naprijed! Ja vas Izazivam!
- Spremite se da bilježite, pisaru! - reče sudac.
- Oh, samo se spremi! - zaurla Kokona. - A ako budeš zapisivao sve ono što ću vam
reći, svima vama bezočnim krvnicima, imat ćeš dobrana posla! Samo ti bilježi, samo bilježi!
- Želite li nam povjeriti kakva otkrića? - upita sudac istim onim svojim mirnim
glasom.
- Ništa! Ni riječi! Idite dovraga!
- Porazmislit ćete, gospodine, za vrijeme priprema. Hajde, meštre, podesite čizme za
gospodina!
Na ove riječi se čovjek koji sve dosad bijaše nepomično stajao držeći u ruci konope,
odvoji od stupa te se polaganim koracima približi Kokonau, koji se okrene prema njemu da
bi mu napravio jednu grimasu.
Bio je to meštar Kaboš, krvnik sudišta grada Pariza.
Bolno iznenađenje se ispolji na crtama lica Kokona-a koji umjesto da viče i da se
uzrujava, ostane nepomičan, ne uzmogavši da otkine svoj pogled sa lica tog zaboravljenog
prijatelja, što se ponovo pojavio u takvom trenutku.
Kaboš, a da mu se nije pokrenuo nijedan mišić na licu, a da nije odavao dojam da je
Kokona-a ikada vidio negdje drugdje do na toj spravi za mučenje, Kaboš mu uvuće dvije
daske među noge, namjesti mu još dvije takve daske na spoljašnje strane nogu te poveže sve
to konopom što ga je bio držao u ruci.
To bijaše sprava koja se zvala »čizme«.
Za obično mučenje zabilo bi se šest klinova među dvije unutarnje daske koje bi,
razdvajajući se, mrvile meso.
Za izvanredno mučenje zabilo bi se deset klinova, a tada bi daske ne samo mrvile
meso, već i lomile kosti.
Pošto su pripremne radnje bile završene, meštar Kaboš uvede vršak jednog klina
među dvije daske, a potom, držeći svoj bat u ruci, pokleknuvši na jedno koljeno, pogleda
suca.
- Hoćete li govoriti? - upita ovaj.
- Ne! - otpovrne Kokona odrešito, ma da je osjećao kako mu izbijaju graške znoja na
čelu i kako mu se diže kosa na glavi,
- U tom slučaju počnite! - reče sudac. - Prvi klin običnog postupka!
Kaboš podigne svoju ruku oboružanu teškim maljem i stušti jedan strahovit udarac
na klin koji odjeknu potmulim zvukom.
»Konjic« se zatrese.
Kokona i ne zastenja pri tom prvom klinu od kojeg bi obično zaječali i oni
~ 440 ~
Bosnaunited
 BU&CW

najodvažniji.
Èak štoviše, jedini izražaj koji se ispolji na njegovom licu bilo je nezrecivo čuđenje.
Zagledao se zgranutim očima u Kaboša koji se, uzdignute ruke i napola okrenut prema sucu,
spremao da ponovi postupak.
- Kakva je bila vaša namjera, kad ste se sakrili u šumi? - upita sudac.
- Da sjedimo u hladovini! - otpovrne Kokona.
- Nastavite! - reče sudac.
Kaboš zada još jedan udarac koji odjeknu kao i onaj prvi.
Ali, baš kao i pri prvom udarcu, Kokona ne trepnu, a njegove oči nastaviše gledati
krvnika istim onim izražajem.
Sudac nabra obrve.
- Da tvrdog li kršćanina! - promrmlja. - Da li je klin ušao sve do kraja, meštre?
Kaboš se nagne kao da provjerava. Međutim, dok se naginjao, prišapne Kokonau:
- Ta vičite, nesretnice!
A onda, ispravljajući se, reče:
- Sve do kraja, gospodine.
- Drugi klin običnog postupka! - naredi sudac hladno.
One tri riječi meštra Kaboša objasniše Kokonau sve. Vrijedni krvnik upravo je učinio
svojem prijatelju najveću uslugu što je jedan krvnik može učiniti jednom plemiću.
On mu je uštedio i više no samo bol, on mu je uštedio sramotu priznanja, zabijajući
mu među daske klinove od podatljive kože, čiji su samo gornji dijelovi bili proviđeni drvom,
umjesto da mu zabija klinove, od hrastovine. A povrh toga, ostavljao mu je svu njegovu
snagu da bi mogao stati uzdignute glave na stratište.
- Ah, valjani, valjani Kabošu? - prošapta Kokona. - Samo ti budi bez brige, ja ću vikati,
kad ti to zahtijevaš, a ako ne budeš zadovoljan, znači da si veoma izbirljiv.
Za to vrijeme Kaboš je uveo među daske vršak jednog klina koji bijaše još krupniji od
onog prvog.
- Počnite! - reče sudac.
Na te riječi Kaboš lupi kao da se radilo o tome da jednim jedinim udarcem razvali
glavnu kulu Vensena.
- O, o, jao, jao! - stane Kokona vikati u najrazličitijim tonovima. - Do stotinu hiljada
gromova, ta vi lomite kosti, ta pripazite malko!
- Ah, - reče sudac smješkajući se - ovaj drugi je ipak urodio učinkom… a i čudilo bi me
da nije!
Kokona je otpuhivao poput kovačkog mijeha.
- Što ste dakle radili u šumi? - ponovi sudac.
- Eh, sto mu gromova, ta već sam vam rekao... htio sam se nadisati svježeg zraka!
- Nastavite! - reče sudac.
- Priznajte. - šapne mu Kaboš na uho.

~ 441 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- A što?
- Sve što hoćete, samo priznajte štogod!
I zada drugi udarac, ne manje dobro usmjeren negoli prvi.
Kokona je mislio da će se udaviti od silnog vikanja.
- Oh, jao, jao! - vikne. - Što želite saznati, gospodine? Po čijem sam nalogu bio u šumi?
- Da, gospodine!
- Bio sam tamo po nalogu gospodina vojvode od Alansona.
- Zapišite! - reče sudac.
- Ukoliko sam počinio zločin namještajući jednu zamku kralju Navare, - nastavi
Kokona - onda sam bio tek oružje, gospodine, i pokoravao sam se svojem gospodaru.
Pisar stane bilježiti.
- Uh, ti si me potkazao, ti blijedo lice! - promrmlja osuđenik na smrt. - čekaj samo,
čekaj!
I raspriča se o Franjinoj posjeti kralju Navare, o sastancima između de Mua-a i
vojvode od Alansona i o onoj pripovijesti sa plaštem trešnjeve boje, a sve to urlajući u
sjećanju na već dobivene udarce i navodeći svoje mučitelje da mu dodavaju s vremena na
vrijeme još po koji udarac maljem.
Napokon je dao toliko podrobnih, vjerodostojnih, nepobitnih i strašnih podataka
protiv gospodina vojvode od Alansona, tako dobro odglumivši da ih daje samo uslijed
silovitosti bolova, iskrivljavajući lice, crveneći se i ječeći tako prirodno i na toliko različitih
načina, da se i sam sudac naposljetku zaprepastio što mora zapisati pojedinosti tako
nezgodne po jednog francuskog kraljevića.
- Eh, nazdravlje! - mrmljao je Kaboš. - Evo plemića kome nije potrebno da se stvari
kažu dva puta i koji daje pune ruke posla pisaru! Bogo moj, što bi. tek bilo da su, umjesto što
su od kože, klinovi ođ hrastovine?!
Kokonau oprostiše poslednji klin izvanrednog postupka. Međutim, i ne računajući
ovaj, on je imao posla sa devet ostalih, što je bilo savršeno dostatno da mu samelju noge u
kašu.
Sudac istakne Kokonau blagost što mu je iskazuje zbog njegovih priznanja, i izađe.
Osuđenik osta nasamo sa Kabošom.
- Dakle? - upita ga ovaj. - Kako se osjećamo, plemeniti gospodine?
- O, prijatelju moj, valjani moj prijatelju, moj dragi meštre Kaboš! - klikne Kokona. -
Budi siguran da ću ti čitavog života biti zahvalan za ovo što si maločas učinio za mene!
- Prokletstvo, u pravu ste, gospodine, jer kad bi se saznalo što sam za vas učinio, tad
bih ja zauzeo vaše mjesto na ovom »konjicu«, a mene bogme ne bi štedjeli, kao što sam ja
vas štedio!
- Ali, kako si samo došao na tu domišljatu ideju?!
- Evo kako! - odgovori Kaboš umatajući Kokonaove noge u krvlju natopljeno platno. -
Doznao sam da ste uhapšeni, doznao sam da vam se održava suđenje, doznao sam da
kraljica Katarina želi vašu smrt. Predviđao sam da će vas staviti na muke i dosljedno tome
izvršio sam svoje mjere opreza.
~ 442 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Uz rizik svega što se moglo desiti? Gospodine, - odgovori meštar Kaboš - vi ste
jedini plemić koji mi je pružio ruku, a ja imam pamćenje i srce u grudima, ma koliko da sam
krvnik, a možda i upravo stoga što sam krvnik... Vidjet ćete sutra kako ću glatko i dobro
izvršiti svoj posao!
- Sutra? - upita Kokona.
- Sutra, svakako!
- A kakav posao?
Kaboš zapanjeno pogleda Kokona-a.
- Kako »kakav posao«?! Ta zar ste zaboravili osudu?!
- Ah, da, stvarno... osuda! - reče Kokona - Bio sam je zaboravio!
U stvari, Kokona je nipošto nije zaboravio, ali nije na nju mislio.
On je mislio na kapelicu, mislio je na nož sakriven pod posvećenim pokrovcem, na
Henrijetu i na kraljicu, na vratašca sakristije i na dva konja sakrivena na ivici šume. Mislio je
na slobodu, na galop pod vedrim nebom, na bezbijednost s onu stranu granica Francuske.
- A sada, - reče meštar Kaboš - u pitanju je da se na umješan način dadete premjestiti
sa ove sprave na nosila. Nemojte smetnuti s uma da pred svima, pa čak pred mojim
pomoćnicima imate zdrobljene noge i da pri svakoj kretnji morate ispustiti krik!
- A-joooj! - počne Kokona čim je vidio kako mu dvojica pomoćnika primiču nosila.
- De, de, malko hrabrosti! - dobaci meštar Kaboš. - Ako već sada vičete, što ćete onda
kad vas budemo premiještali?
- Dragi moj meštre Kaboš, - reče Kokona - nemojte dopustiti, preklinjem vas, da me
se dotiču vaši štovanja vrijedni ministranti! Oni možda neće imati tako laku ruku kao vi!
- Postavite nosila do »konjica«! - reče meštar Kaboš, uzme Kokona-a u svoj naručaj
kao što bi to bio učinio sa kakvim djetetom i pblegne ga na nosila. Međutim, usprkos sveg
njegovog opreza, Kokona je divljački vikao.
Tada se pojavi valjani ključar sa jednom svjetiljkom.
- U kapelicu! - reče.
- I Kokonaovi nosači krenuše, pošto je ovaj još jednom stegnuo Kabošovu ruku.
Ono prvo rukovanje bijaše Pijemontežaninu donijelo odviše dobar uspjeh, a da bi
ubuduće bio izbirljiv.

~ 443 ~
Bosnaunited
 BU&CW

28.

KAPELICA

Žalosna povorka prijeđe u najdubljoj tišini dvama mostovima za dizanje glavne kule i
velikim dvorištem zamka koje je vodilo u kapelicu, na čijim je prozorskim oknima blijeda
svjetlost oživljavala sivkaste likove apostola u crvenim haljinama.
Kokona je požudno uđisao noćni zrak, ma da je taj zrak bio sav otežao kišom.
Promatrao je duboku tamu i čestitao sam sebi na tome što su sve okolnosti tako povoljne za
njegov i njegova druga bijeg.
Zatrebala mu je sva njegova volja, sav njegov oprez i svo njegovo samosavladavanje,
da ne bi skočio sa nosila čim je, pošto su ga unijeli u kapelicu, zamijetio u koru, na tri koraka
od oltara, jednu priliku koja je ležala uvijena u velik bijeli plašt.
Bio je to de La Mol.
Dvojica vojnika što su pratila nosila zaustaviše se napolju ispred vratiju.
- Kad nam već ukazuju tu krajnju milost da nas još jednom združuju, - reče Kokona sa
namjerno slabim glasom - onda me odnesite blizu mojeg prijatelja!
Nosači nisu imali nikakav suprotni nalog, pa prema tome ne učiniše nikakvih
poteškoća da privole Kokonaovoj molbi.
De La Mol je bio mračan i blijed. Njegova glava bijaše naslonjena o mramor zida;
njegova crna kosa, natopljena obilnim znojem koji je njegovom licu podavao zagasitu
bljedoću slonovače, činilo se da je sačuvala svoju krutost pošto mu se bijaše nakostriješila
na glavi.
Na jedan ključarev mig, dvojica pmoćnika se udaljiše da bi pošli po svećenika kojeg je
zatražio Kokona.
To je bio ugovoreni znak.
Kokona ih proprati tjeskobnim pogledom. Međutim, on nije bio jedini, čije su užarene
oči bile prikovane za njih. Tek što su nestali, kadli dvije žene dohrliše od pozadi oltara i
upadoše u kor, a pred njima se uskomešao zrak od drhtave radosti, kao što topli i bučni dah
vjetra prethodi oluji.
Margerita poletje prema de La Molu i zgrabi ga u svoj naručaj.
De La Molu se ote strahovit krik, jedan od onih krikova, kakve je bio čuo Kokona u
svojoj tamničkoj ćeliji, i koji umalo što ga nisu natjerali u ludilo.
- Blagi bože, ta što je, La Mole?! - klikne Margerita ustuknuvši od prepasti.
De La Mol zaječa iz dna srca i pokrije svoje oči rukama kao da nije želio vidjeti
Margeritu.
Margerita se prestravi još više uslijed te šutnje i uslijed te geste negoli uslijed onoga
krika koji se bio oteo de La Molu.
~ 444 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Oh, ta što ti je?! - poviče. - Sav si u krvi!

Kokona koji bijaše poletio prema oltaru, koji bijaše zgrabio bodež i koji je već držao
obgrljenu Henrijetu, okrene se.
- Ta ustani! - reče Margerita. - Ta ustani, preklinjem te! I sam vidiš da je nastupio
trenutak!
Jedan stravično žalostan osmijeh prijeđe mrtvački blijedim usnama de La Mola koji
se kanda više i nije mogao smiješiti.
- Draga kraljice, - reče mladić - vi ste napravili račun bez Katarine, pa prema tome
niste uračunali i zločin. Ja sam pretrpio mučenje, moje su kosti slomljene, moje tijelo je
jedna jedina rana, a ova kretnja što je sada činim da bi priljubio svoje usne o vaše čelo
uzrokuje mi boli koje su gore od smrti?
I doista, sa naporom i sav blijedeći, de La Mol pritisne svoje usne o kraljičino čelo.
- Mučenje?! - klikne Kokona. - Pa i ja sam ga prošao... ali, ta zar krvnik nije za tebe
učinio ono isto što je učinio za mene?
I Kokona ispripovijeda sve.
- Ah! - reče de La Mol - Razumije se; ti si mu dao ruku onoga dana kada smo ga
posjetili. A ja, ja sam bio zaboravio da su svi ljudi braća i pokazao sam prezir... Bog me
kažnjava za moju oholost i... hvala budi bogu!
De La Mol sklopi ruke.
Kokona i obje žene izmijeniše jedan pogled neizrecive prepasti.
- Hajdemo, hajdemo! - reče ključar koji se sve dotle bijaše zadržavao na vratima da bi
pripazio i koji se je vratio k njima. - Hajdemo, ne gubite vrijeme, dragi gospodine de Kokona!
Zadajte mi moj udarac bodežom i udesite mi to kao dični plemić, jer oni će ubrzo doći!
Margerita je kleknula do de La Mola, nalik na one mramorne kipove na grobovima,
koji se nadnose nad izvajane likove onih koji u njima leže.
- Hajde, prijatelju, budi hrabar! - reče Kokona. - Ja sam snažan, ja ću te odnijeti, ja ću
te smjestiti na tvojeg konja, ja ću te pridržavati čak i pred sobom, ako se ne možeš održati u
sedlu... samo, krenimo, krenimo! Dobro si čuo što nam je rekao ovaj valjani čovjek: u pitanju
je tvoj život!
De La Mol poduzme nadljudski napor, krajnji napor.
- To je istina - reče. - U pitanju je tvoj život!
I pokuša da se pridigne.
Hanibal ga poduhvati ispod pazuha i uspravi ga. Za to vrijeme je de La Mol ispuštao
samo neku vrst mukle rike. Međutim, u trenutku kad ga je Kokona ispustio kako bi pošao k
ključaru, i kad je osuđenik na smrt bio podržavan samo rukama dviju žena, njegove noge
poklecnuše, te se on, usprkos naporima uplakane Margerite, sruši kao kakva neživa tvar, a
strahovit krik, što ga nije mogao suzdržati, ispuni kapelicu, žalostivom jekom koja je zadugo
podrhtavala pod njezinim svodom.
- Eto vidite! - reče de La Mol glasom punim očaja. - Eto, vidite i sami, moja kraljice!
Ostavite me dakle, napustite me dakle sa jednim svojim posljednjim zbogom... Ja nisam
progovorio, Margerito! Vaša je tajna dakle ostala obavijena mojom ljubavlju i ona će čitava

~ 445 ~
Bosnaunited
 BU&CW

umrijeti zajedno sa mnom. Zbogom, moja kraljice, zbogom ...!

I sama gotovo onesviještena, Margerita obujmi svojim rukama tu ljupku glavu i
pritisne na nju jedan gotovo pobožni poljubac.
- A ti Hanibale - nastavi de La Mol - ti koga su bolovi poštedjeli, ti koji si još mlad i
koji možeš živjeti, ti bježi, bježi, prijatelju moj! Podaj mi tu posljednju utjehu da znam kako
si na slobodi!
- Vrijeme prolazi! - vikne ključar. - Hajde, požurite!
Henrijeta pokuša da blago odvuče Hanibala, dok je Margerita, na koljenima pred de
La Molom, raspuštene kose i očiju punih suza, nalikovala na jednu Magdalenu.
- Bježi, Hanibale, bježi! - ponovi de La Mol. - Nemoj pružiti našim neprijateljima
radostan prizor smrti dvaju nevinih!
Kokona blago odgurne Henrijetu, koja ga je vukla prema vratima, i reče uz jednu
gestu koja bijaše toliko svečana, koliko je uslijed toga postala i veličanstvena:
- Gospođo, najprije dajte onih pet stotina škuda što smo ih bili obećali ovome
čovjeku!
- Evo ih! - reče Henrijeta.
A onda se Kokona obrati de La Molu, zaklirnavši žalosno glavom.
- A što se pak tebe tiče, dobri La Mole, ti mi činiš nepravdu, kad si ma i na trenutak
pomislio da bih te mogao napustiti! Nisam li se zakleo da ću živjeti i umrijeti zajedno s
tobom? Međutim, ti toliko patiš, nevoljni prijatelju, da ti opraštam!
I legne opet odrešito natrag do svojeg prijatelja, nagne prema njemu svoju glavu i
dahne mu na čelo jedan poljubac.
A onda privuče blago, blago, kao što bi to učinila neka majka svojem djetetu, glavu
svojeg prijatelja, koja klizne duž zida i koja se spusti i počine na njegovim grudima.
Margerita se natmuri. Bila je podigla bodež kojeg je maločas bacio Kokona.
- O, kraljice moja - reče pružajući ruku prema njoj de La Mol koji je prozreo njene
misli - o, kraljice moja, nemojte smetnuti s uma da umirem kako bih zbrisao i najmanju
slutnju o našoj ljubavi!
- Pa što onda mogu učiniti za tebe, ako ne mogu ni umrijeti zajedno s tobom?! -
klikne Margerita očajno.
- Možeš učiniti - odgovori de La Mol - da mi smrt bude slatka i da na neki način dođe
k meni sa nasmiješenim licem!
Margerita mu se primakne sklapajući ruke kao da ga moli da govori.
- Spominješ li se one večeri, Margerito, kada si mi, u zamjenu za moj život kojeg sam
ti tada ponudio i kojeg ti danas dajem, zadala jedno sveto obećanje?
Margerita se strese.
- Ah, ti se spominješ - reče de La Mol - jer ti si uzdrhtala!
- Da, da, ja ga se spominjem! - klikne Margerita. - I tako mi duše, Hijacinte, ja ću to
obećanje i održati!
Margerita ispruži sa svojeg mjesta ruku prema oltaru, kao da po drugi puta priziva

~ 446 ~
Bosnaunited
 BU&CW

boga za svjedoka svojoj zakletvi

De La Molovo lice se ozari kao da se svod kapelice rastvorio i kao da je jedna nebeska
zraka sišla na nj.
- Dolaze! Dolazet - vikne ključar.
Margerita krikne i baci se prema de La Molu, ali bojazan da ne udvostruči njegove
boli zaustavi je svu uzdrhtalu pred njim. Henrijeta pritisne svoje usne na Kokonaovo čelo i
reče mu:
- Ja te shvaćam, moj Hanibale, i ja sam ponosna na tebe! Vrlo dobro znam da te tvoje
junaštvo nagoni da umreš, ali ja te volim zbog tvojeg junaštva! Pred bogom ti kažem da ću te
voljeti uvijek prije i više od svega, a ono što se Margerita zaklela da će učiniti za de La Mola, i
ne znajući o čemu se radi, zaklinjem ti se da ću to učiniti i ja za tebe.
- To je lijepo rečeno! Hvala! - reče Kokona.
- Prije negoli me napustite, moja kraljice - reče de La Mol - učinite mi posljednju
milost; dajte mi bilo kakvu posljednju uspomenu od sebe, koju bih mogao poljubiti kad se
budem uspinjao na stratište!
- Oh, dat - vikne Margerita. - Evo! I pruži svoju ruku Margeritj.
I skine sa svojeg vrata jedan mali zlatni relikvijarij koji je visio na lancu od iste
kovine.
- Gledaj!. - reče. - Evo jedne svete relikvije koju nosim još od svojeg djetinjsva. Moja
majka stavila mi ju je oko vrata kad sam bila posve mala, i kad me je još voljela. Došla nam je
od našeg ujaka pape Klementa, i nikada je nisam skidala. Evo, uzmi je!
De La Mol je uzme i požudno poljubi.
- Otvaraju vrata! - reče ključar. - Bježite, moje gospođe, bježite.
Dvije žene poletješe za oltar, gdje nestadoše. U istom trenutku uđe svećenik.

~ 447 ~
Bosnaunited
 BU&CW

29.

TRG SEN-ŽAN-AN-GREV

U sedam sati ujutro bučno mnoštvo čekalo je na trgovima, u ulicama i na kejovima.

U deset sati prije podne jedne taljige - one iste u kojima dvojica onesviješćenih
prijatelja bijahu poslije svojeg dvoboja odvezena natrag u Luvr - krenule su iz Vensena i
prošle polagano ulicom Sent-Antoan, a pri njihovom prolazu gledaoci, koji bijahu toliko
užurbani da su gazili jedni preko drugih, nalikovali su na kipove ukočenih očiju i sleđenih
ustiju.
Stvar je bila u tome da se toga dana odvijao jedan tragičan prizor, kojeg je
kraljica-majka pružila čitavom stanovništvu Pariza.
U tim taljigama, što smo ih spomenuli, i koje su kretale kroz ulice, ležala su na nešto
malo slame dva mlada čovjeka, gologlava i odjevena posve u crno, oslanjajući se jedan o
drugoga.
Kokona je na svojim koljenima držao de La Mola, čija je glava nadvisivala poprečnu
ogradu taljiga, i čije su oči neodređeno lutale amo-tamo.
A dotle se mnoštvo, da bi prodrlo svojim požudnim pogledom sve do dna kolica,
žurilo, izdizalo, guralo penjući se na ivičnjake i vješajući se za izbočine zidova, te se činilo
zadovoljenim tek pošto bi uspjelo da svojim pogledom ne ostavi netaknutim ni jedno jedino
mjesto tih dvaju tjelesa što su dolazila od patnje mučenja da bi krenula put uništenja.
Bilo se pročulo da de La Mol odlazi u smrt a da nije priznao jedan jedini od činova
kojima ga bijahu obijedili, dok naprotiv Kokona, kako se tvrdilo, nije mogao podnijeti bol te
je otkrio sve.
Stoga su sa svih strana dovikivali:
- Gledajte, gledajte onog crvenokosog! To je onaj koji je progovorio, to je onaj koji je
rekao sve! To je kukavica koji je prouzrokovao smrt onog drugog! A onaj drugi je, naprotiv,
junak i ništa nije priznao I
Dvojica mladića su veoma dobro čuli pohvale za jednoga od njih i pogrde za drugoga,
što su popraćale njihovo žalobno putovanje, pa dok je de La Mol stezao svojem prijatelju
ruke, na licu Pijemontežanina ispoljavao se uzvišeni prezir, te je sa visine prljavih taljiga
gledao na to glupavo mnoštvo kao što bi na njega bio gledao sa kakvih trijumfalnih kola.
Nesreća bijaše izvršila svoje božansko djelo; ona je oplemenila Kokonaovo lice, kao
što će uskoro smrt uzdignuti u vječnost njegovu dušu.
- Hoćemo li uskoro stići? - upita de La Mol. - Ja više ne mogu, prijatelju! Mislim da ću
se onesvijestiti.
- Strpi se, strpi se, La Mole! Sad ćemo proći pokraj ulice Tizon i pokraj ulice
Kloš-Perse... Pogledaj, ta pogledaj malko!

~ 448 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Oh, pridigni me, da još jednom vidim onu blaženu kućicu!

Kokona ispruži ruku i dotakne krvnikovo rame. Ovaj je sjedio u prednjem dijelu
taljiga i upravljao konjem.
- Meštre! - reče mu. - Učini nam tu uslugu da se na trenutak zaustaviš preko puta
ulice Tizon!
Meštar Kaboš klimne glavom u znak pristanka, a prispjevši preko puta ulice Tizon,
zaustavi konja.
De La Mol se uz Kokonaovu pomoć s naporom pridigne te pogleda suzama
zamućenim očima tu malenu kućicu, tihu, nijemu i zatvorenu poput kakvog groba. Jedan
uzdah mu nadme grud.
- Zbogom! - prošapta tihim glasom. - Zbogom mladosti, ljubavi, živote!
I pusti da mu glava opet klone na grudi.
- Samo hrabro! - reče Kokona. - Možda ćemo sve to opet naći ondje gore!
- Misliš? - prošapta de La Mol.
- Vjerujem to stoga što mi je to rekao svećenik, a prije svega što se tome nadam... Ta
nemoj se onesvijestiti, prijatelju moj! Ti bijednici što nas promatraju bi nam se
podsmjehivali!
Meštar Kaboš je čuo te posljednje riječi. Udarajući bičem svojeg konja jednom
rukom, pruži drugom Kokonau, a da to nitko nije mogao vidjeti, malenu spužvicu natopljenu
tako snažnim sredstvom, da de La Mol, pošto ga je udahnuo, i natrljao njime sljepoočnice,
bude osvježen i ojačan.
- Ah! - klikne de La Mol. - Preporodio sam se!
I poljubi relikvijarij što mu je visio oko vrata o zlatnom lancu.
Stigavši na ugao keja i zaokrenuvši oko dražesne malene zgrade koju je sagradio
Henrik II, ugledaše stratište podignuto u obliku golog i krvavog postolja. To postolje je
nadvisivalo sve glave.
- Prijatelju! - reče de La Mol. - Volio bih da umrem kao prvi.
Kokona dotakne po drugi puta svojom rukom krvnikovo rame.
- Što je plemeniti gospodine? - upita ovaj obazrijevši se.
- Valjani čovječe, - odgovori Kokona - tebi je stalo do toga da mi ugodiš, zar ne? Bar si
mi tako rekao...
- Da, i ja vam to kažem i ponovo!
- Moj prijatelj, evo, koji je pretrpio više od mene i koji, prema tome, ima manje snage
od mene...
- Da?
- Pa eto, on mi kaže da bi odviše patio gledajući me kako umirem kao prvi... A osim
toga, kad bih ja umro kao prvi, on ne bi imao nikoga da ga ponese na stratište ...
- U redu, u redu! - reče Kaboš otirući hrptom ruke jednu suzu. - Budite bez brige,
učinit ćemo onako kako želite!
- I... jednim jedinim udarcem, zar ne? - doda Pijemontežanin potiho.

~ 449 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Jednim jedinim!
- Dobro jet... A ako vam je do toga da se naknadite, naknadite se na meni!
Taljige se zaustaviše; stigli su na lice mjesta. Kokona stavi svoj šešir na glavu.
Buka nalik na huku morskih valova udari na de La Molove uši. On htjede da ustane,
ali mu ponestane snage, pa je bilo potrebno da ga Kaboš i Kokona podrže ispod ruku.
Trg bijaše natisnut glavama, a stepenice gradske vijećnice nalikovale su na
amfiteatar napučen gledaocima. Kroz svaki prozor izvirivala su uzbuđena lica čiji pogledi
kao da su plamsali.
Kad je mnoštvo ugledalo kako taj lijepi mladić koji se više nije mogao držati na
svojim smrskanim nogama, poduzima krajnji napor da se uputi vlastitim snagama na
stratište, podiže se golema vika poput kakvog sveopćeg očajnog krika. Muškarci riknuše, a
žene sažalno zajaukaše.
- To je bio jedan od najprofinjenijih kavalira na dvoru - govorili su muškarci - i nije
trebalo da umre na trgu Sen-Žanan-Grev, već u Pre-o-Klerku (Pres-aux-Clercs)!
- Kako je lijep! Kako je blijed! - govorile su žene. - To je onaj koji nije progovorio!
- Prijatelju! - reče de La Mol. - Ne mogu se sam održati na nogama! Ponesi me!
- Pričekaj! - odgovori Kokona.
I dade znak krvniku koji se odmakne. A onda se sagne i uzme de La Mola u svoj
naručaj, kao što bi to bio učinio sa kakvim djetetom, i uspne se, ne posrnuvši natovaren
svojim teretom, uz stepenice postolja, na koje ga spusti, posred oduševljene vike i
odobravanja mnoštva.
Kokona skine svoj šešir sa glave i pozdravi.
Potom baci svoj šešir kraj sebe na stratište.
- Pogledaj oko sebe! - reče de La Mol. - Ne nazireš li ih negdje?
Kokona stane polagano kružiti pogledom uokrug trga, a stigavši do jednog mjesta
zastane te, ne odvraćajući svojeg pogleda, ispruži ruku i dotakne rame svojeg prijatelja.
- Pogledaj! - reče. - Pogledaj prozor onog malog tornjića!
I pokaza drugom rukom de La Molu onaj mali spomenik koji postoji još i danas
između ulice Vaneri i ulice Muton, kao ostatak prošlih vijekova.
Dvije u crno odjevene žene stajale su, oslonjene jedna na drugu, ne na samom
prozoru, već malko podalje unutra,
- Ah! - uzdahne de La Mol. - Bojao sam se samo jednoga, to jest da umrem a da je više
ne vidim ... Ja sam je još jednom vidio, sad mogu umrijeti!
Očiju požudno prikovanih za onaj maleni prozor, on prinese relikvijarij k svojim
ustima i pokrije ga poljupcima.
Kokona pozdravi obje žene svom gracijom koju bi bio ispoljio u kakvom salonu.
U odgovor na taj znak, one mahnuše svojim maramicama, koje bijahu posve
natopljene suzama.
Meštar Kaboš pak sa svoje strane dotakne prstom Kokonaovo rame te mu dade jedan
značajan mig očima.

~ 450 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Da, da! - reče Pijemontežanin. A onda se obrati de La Molu.

- Poljubi me! - reče mu. - Umri kako valja! To neće uopšte biti teško, prijatelju... ti si
tako hrabar!
- Ah, - odgovori de La Mol - neće to s moje strane biti nikakva zasluga ako umrem
kako valja! Ja toliko patim f
Svećenik pristupi i pruži de La Molu jedno raspelo, no ovaj mu sa osmijehom pokaže
relikvijarij što ga je držao u ruci.
- Ne mari! - reče svećenik. - Zamolite ipak za snagu onoga koji je pretrpio ono što
ćete i vi pretrpjeti !
De La Mol poljubi Kristove noge.
- Preporučite me molitvama sestara od »Blažene djevice«! - reče.
- Požuri, požuri, La Mole! - klikne Kokona. - Zadaješ mi toliku bol da osjećam kako
postajem slab!
- Spreman samt - reče de La Mol.
- Hoćete li moći držati svoju glavu posve ravno? - upita meštar Kaboš pripremajući
svoj mač iza de La Mola koji je klečao.
- Nadam se da hoću! - odgovori ovaj.
- Onda će sve ići kako valja!
- A vi, - dodade de La Mol - vi nećete zaboraviti na ono što sam vas zamolio? Ovaj
relikvijarij će vam otvoriti vrata!
- Budite bez brigel Ta pokušajte malko da držite glavu ravno!
De La Mol ispravi vrat te, svrnuvši opet svoj pogled prema malom tornjiću, poče:
- Zbogom, Margento, budi bla…
Nije dovršio. Jednim zamahom svojeg velikog mača, brzim i bljeskavim poput munje,
Kaboš odsječe jednim jedinim udarcem glavu, koja padne i otkotrlja se pred Kokonaove
noge.
Tijelo se ispruži blago i lagano kao da leže na spavanje.
Jedan golem krik, sazdan od hiljadu krikova, odjeknu, a Kokonau se učini da je među
svim tim ženskim glasovima čuo jedan, koji je imao mnogo bolniji prizvuk od svih ostalih.
- Hvala, vrijedni moj prijatelju, hvala! - reče Kokona i pruži krvniku po treći puta
svoju ruku.
- Sine, - upita svećenik Kokona-a, - nemate li štogod da povjerite bogu?
- Vjere mi, nemam, oče! - odgovori Pijemontežanin. - Sve što sam imao da mu kažem,
rekao sam sinoć vama!
A potom se obrati Kabošu:
- Hajde, krvnice, posljednji moj prijatelju! - reče. - Još tu jednu uslugu!
Prije no što će kleknuti, Kokona prijeđe preko mnoštva jednim tako smirenim i tako
spokojnim pogledom, da mu uho zamilova žamor udivljenja koji ga potakne na ponosit
osmijeh.
Tada uzme glavu svojeg prijatelja i pritisne poljubac na njegove ljubičaste usne, baci
~ 451 ~
Bosnaunited
 BU&CW

jedan posljednji pogled na tornjić, klekne, svejednako zadržavajući tu toliko voljenu glavu u
svojim rukama.
- A sada je na meni! - reče.
Još nije pravo ni dovršio te riječi, kadli mu meštar Kaboš odrubi glavu.
Pošto je izvršio i ovo, vrijednim ovim čovjekom ovlada grčeviti drhtrj.
- Bilo je krajnje vrijeme da se to završi! - prošapta. - Siroto dijete!
I izvuče s mukom iz de La Molovih zgrčenih ruku . zlatni relikvijarij te prebaci svoj
plašt preko žalosnih smrtnih ostataka što će ih njegove taljige odvesti k njegovoj kući.
Pošto je predstava završila, mnoštvo se raziđe.

~ 452 ~
Bosnaunited
 BU&CW

30.

SRAMOTNI TORANJ

Noć se upravo spustila na grad koji je još bio potresen bukom oko izvršenja smrtne
kazne, čije su pojedinosti kolale od ustiju do ustiju, prodirući u svaku kuću, da pomrače
radosni sat obiteljske večere.
Međutim, posve suprotno od grada koji bijaše tih i žalostan, Luvr je bio bučan,
radostan i rasvijetljen. Naime, u palači se održavala velika svečanost. Svečanost koju je
odredio Karlo IX, svečanost koju je bio odredio za to veče, kao što je istovremeno bio
odredio izvršenje smrtne kazne za to jutro.
Kraljica Navare bijaše uveče uoči toga dana dobila nalog da se nađe na njoj, a u nadi
da će de La Mol i Kokona tokom noći pobjeći, u uvjerenju da su poduzete sve mjere za
njihovo spasenje, ona je svojem bratu bila odgovorila da će postupiti po njegovoj želji. Ali,
otkako je bila izgubila svaku nadu uslijed onog prizora u kapelici i otkako je, u jednom
posljednjem porivu samilosti za tu ljubav, najveću i najdublju što je bijaše ostjetila u svojem
životu, bila prisustovala izvršenju osude, ona je samoj sebi obećala da je ni moibe ni
prijetnje neće navesti da prisustvuje jednoj radosnoj svečanosti u Luvru u istome danu u
kome je vidjela jednu tako žalosnu svečanost na trgu Grev.
Kralj Karlo IX bio je toga dana pružio ponovni dokaz o toj snazi volje što je možda
nitko nije dotjerao do istog stupnja kao on: prikovan za postelju od unazad petnaest dana,
slab poput čovjeka na umoru, pepeljasto-siv poput kakve lješine, on je oko pet sati ustao i
obukao svoje najljepše haljine. Istina je, doduše, da se za vrijeme odijevanja tri puta
onesvijestio. Oko osam sati se raspita kamo se djela njegova sestra i zapita jesu li je vidjeli i
znade li tkogod što radi. Nitko ne odgovori, jer se kraljica bijaše vratila kući oko jedanaest
sati i zaključala se u svoje odaje zabranivši svaki pristup,
No za Karla nije bilo zatvorenih vratiju. Oslonjen o podlakticu gospodina de Nansija,
on se uputi prema odajama kraljice Navare te uđe iznenada kroz vrata tajnog hodnika.
No da je i očekivao žalostan prizor i ma da je svoje srce unaprijed pripravio na nj,
ipak je ono što je ugledao bilo još mnogo jadnije no što je bio zamišljao.
Napola mrtva, ležeći na jednoj počivaljci, glave utonule među jastucima, Margerita
nije plakala, nije izgovarala molitve, već je, sve od svojeg povratka kući, hroptala kao da je u
agoniji,
U drugom kutu odaje, Henrijeta de Never, ta neustrašiva žena, ležala je bez svijesti,
opružena na sagu. Po povratku sa trga Grev, nju su, baš kao i Margeritu, izdale snage, a
nevoljna Žijona hitala je od jedne do druge, ne usuđujući se ni da pokuša da im upravi neku
riječ utjehe.
U krizama što ušli jedu ju za velikim katastrofama, čovjek je škrt sa svojom boli kao
sa kakvim blagom i smatra neprijateljem svakoga tko bi pokušao da mu oduzme ma i

~ 453 ~
Bosnaunited
 BU&CW

najmanji njezin dijelak.

Karlo IX dakle otvori vrata te, ostavivši de Nansija u hodniku, uđe blijed i
podrhtavajući.
Ni jedna ni druga od tih dviju žena ga ne primijetiše. Jedino se Žijona, koja je u tome
trenutku pomagala Henrijeti, pridigne na jedno koljeno te se sva uplašena zagleda u kralja.
Kralj dade znak rukom, a ona ustane, učini dvorski poklon i izađe.
Tada se Karlo uputi k Margeriti te se časkom šuteći zagleda u nju. A onda joj se obrati
tonom za koji se ne bi bilo moglo pomisliti da je taj glas uopće i sposoban.
- Margo! - reče - sestro moja! Mlada se žena strese i pridigne.
- Vaše Veličanstvo...! - usklikne.
- Hajde, sestro, malko hrabrosti! Margerita podigne oči prema nebu.
- Dat - reče Karlo. - Znam! Ipak, poslušaj me! Kraljica Navare klimne u znak da ga
sluša.
- Obećala si mi da ćeš doći na bal! - nastavi Karlo.
- Ja?! - poviče Margerita.
- Da! A prema tvojem obećanju, svi te očekuju, tako da bi, ako ne bi došla, svi bili
začuđeni što te ne vide na balu.
- Izvinite me, brate! - odgovori Margerita. - I sami vidite da veoma trpim.
- Pokušajte se savladati!
Margerita bude kanda na trenutak ponukana da sabere svoju hrabrost, no zatim se
odjednom opusti, i glava joj klone natrag na jastuke.
- Ne, ne, neću poći! - reče.
Karlo uze njezinu ruku, sjedne na njezinu počivaljku i stane joj govoriti.
- Upravo si izgubila jednog prijatelja... ja to znam, Margo - reče. - Ali, pogledaj mene!
Nisam li ja izgubio sve svoje prijatelje? I povrh toga još i svoju majku?! Ti, ti si vazda mogla
plakati po miloj volji, kao što plačeš u ovom trenutku... A ja, u vrijeme svojih najjačih bolova,
ja sam vazda bio prisiljen da se smiješim... Ti patiš. A pogledaj mene! Ja umirem...! Dakle,
Margo, hajde, budi hrabra! Ja to zahtijevam od tebe, sestro, u ime naše slave! Mi nosimo kao
kakav križ pun tjeskoba taj dobar glas i ugled naše kuće... ponesimo ga poput Gospoda sve
do Kalvarije! A ako, poput njega, putem posrnemo, pridignimo se hrabro i predano poput
njega!
- Oh, bože moj, bože moj! - zavapi Margerito.
- Da! - reče Karlo odgovarajući na njezinu misao. - Da, žrtva je okrutna, sestro... No
svatko prinosi svoju; netko žtrvuje svoju, čast, netko drugi pak svoj život... Misliš li da ja sa
svojih dvadeset i četiri godine i sa najljepšim prijestolom na svijetu možda ne žalim što ću
umrijeti?! E pa, pogledaj me; moje oči, moja put, moje usnice, put i usnice umirućeg čovjeka,
to je istina... međutim, moj smiješak, zar moj smiješak ne potiče na vjerovanje da se nadam?
A ipak. za osam dana, za mjesec dana najviše, ti ćeš me oplakivati, sestro, kao što oplakuješ
onoga koji je umro danas.
- Brate moj! - klikne Margerita, obujmivši Karla objim rukama oko vrata.
- Hajde, obucite se, draga Margerito! - reče kralj. - Pokrijte svoje blijedilo i pojavite se
~ 454 ~
Bosnaunited
 BU&CW

na balu! Maločas sam izdao nalog da vam donesu novih dragulja i opremu dostojnu vaše
ljepote.
- Oh. dijamanti, haljine...! - dobaci Margerita. - Što marim za sve to, sada?!
- Život je dug, Margerito! - reče Karlo sa osmijehom. - Bar za tebe ...
- Nikada! Nikada!
- Sestro, drži na umu jedno: ponekiputa se baš zatomljivanjem. ili bolie. prikrivanjem
patnje ponajbolje odaje pošta mrtvima.
- Pa dobro, Sire! - reče Margerita ježeći se. - Poći ću!
Jedna suza. koiu je njegova isušena zjenica smjesta popila ovlaži Karlovo oko.
On se nadnese nad svoju sestru, poljubi je u čelo, a zatim časkom zastane pred
Henrijetom koja ga nije bila ni vidjela ni čula.
- Sirota žena! - reče, a potom šutke izađe.
Poslije kralja uniđe nekoliko paževa, donoseći škrinje i kovčežiće sa nakitom.
Margerita dade znak rukom da sve to odlože na pod.
Paževi izađoše, te jedino osta Žijona.
- Pripremi mi sve što je potrebno da se obućem, Žijono! - reče Margerita.
Mlada djevojka pogleda svoju gospodaricu sa izrazom čuđenja.
- Da! - reče Margerita sa naglaskom čiju bi gorčinu bilo nemoguće opisati. - Da, ja ću
se obući i poći na bal! Očekuju me ondje... Ta požuri! Dan će biti potpun; jutros svečanost na
trgu Grev, večeras svečanost u Luvru.
- A gospođa vojvotkinja? - upita Žijona.
- Oh, ona! Ona je veoma sretna! Ona može ostati ovdje, ona može plakati, ona može
patiti do mile volje... Ona nije kći kralja, nije žena kralja, nije sestra kralja. Ona nije kraljica!
Pomozi mi da se obučem, Žijono!
Mlada djevojka se pokori. Nakit je bio veličanstven, haljina sjajna. Nikada još
Margerita nije bila tako lijepa.
Ona se pogleda u ogledalo.
- Moj brat je u pravu! - reče. - Ljudska stvorenja su doista nešto veoma bijedno!
Uto opet uđe Žijona.
- Gospođo, - reče - došao je neki čovjek i traži vas!
- Mene?
- Da, vas.
- A koji je to čovjek?
- Ne znam, no njegov je izgled strašan, i sam pogled na nj nagnao me je da pretrnem.
- Idi i zapitaj ga kako se zove! - reče Margerita blijedeći.
Žijona izađe, a nekoliko trenutaka zatim opet uđe.
- Nije mi htio reći svoje ime, gospođo, ali me je zamolio da vam predam ovo.
Žijona pruži Margeriti relikvijarij što ga ova prošle noći bijaše dala de La Molu.
- Oh, uvedi ga, uvedi ga! - reče brzo kraljica. I posta još blijeda i još sleđenija no što je
~ 455 ~
Bosnaunited
 BU&CW

to već bila.
Težak korak potrese pod. Uvrijeđena zacijelo što mora ponoviti takvu buku, jeka
zabruja drvenim opločenjem, a jedan čovjek se pojavi na pragu.
- Vi ste...? - upita kraljica.
- ... onaj koga ste jednoga dana susreli blizu Monfokona, gospođo, i koji je u svojim
taljigama odvezao natrag u Luvr dvojicu ranjenih plemića.
- Da, da, prepoznajem vas! Vi ste meštar Kaboš.
- Krvnik sudišta grada Pariza, gospođo.
Bile su to jedine riječi koje je Henrijeta čula od svih onih što su ih od unazad jednog
sata oko nje izgovarali. Ona podigne svoju blijedu glavu iz svojih dvaju dlanova i pogleda
krvnika svojim smaragdnim očima, odakle kao da je proizilazila dvostruka plamena munja.
- I dolazite...? - upita Margerita drhćući.
- ... da vas podsjetim na obećanje što ste ga zadali onom mlađem od dvojice plemića,
onome koji me je zadužio da vam vratim taj relikvijarij. Sjećate li se, gospođo?
- Ah, da da! - poviče kraljica. - I nikada neka plemenitija sjena neće dobiti
velikodušniju zadovoljštinu!... Ali, gdje je ona?
- Ona je kod mene, zajedno sa tijelom.
- Kad vas? A zašto je niste donijeli sa sobom?
- Moglo se desiti da budem zaustavljen na stražarnici Luvra, i da me prisile da
rastvorim svoj plašt. Što bi bili rekli, da su pod tim plaštem ugledali jednu glavu?
- U redu, pričuvajte je kod sebe! Doći ću po nju sutra,
- Sutra, gospođo? - reče meštar Kaboš - sutra će možda biti prekasno!
- A zašto?
- Jer mi je kraljica-majka naložila da zadržim za njezine kabalističke pokuse glave
dvojice osuđenika nad kojima ću izvršiti smrtnu kaznu.
- Oh, kakvog li svetogrđa! Glave naših ljubljenih! Henrijeto! - poviče Margerita
pritrčavši svojoj prijateljici koja je ustala kao da ju je upravo neka opruga osovila na noge. -
Henrijeto, anđele moj, čuješ li što kaže ovaj čovjek?
- Da! Pa... što nam je činiti?
- Valja nam da pođemo sa njim.
Tada se Henrijeti ote jedan krik bola, krik kojim se velike nesreće opet vraćaju
natrag u život.
- Oh! - usklikne. - A bilo mi je, međutim, tako dobro... bila sam skoro mrtva!
Za to vrijeme Margerita prebaci preko svojih obnaženih ramena jedan baršunasti
plašt.
- Dođi, dođi! - reče. - Još ćemo ih jednom vidjeti!
Margerita dade zaključati sva vrata i naredi da se donese nosiljka pred mala skrivena
vrata. A onda poduhvati Henrijetu podruku i siđe tajnim prolazom, dajući Kabošu znak da
pođe za njima.
Pred donjim vratima čekala je nosiljka, a kod ulaza u stražarnicu čekao je Kabošev
~ 456 ~
Bosnaunited
 BU&CW

pomoćnik sa jednim fenjerom.

Margeritini nosači bijahu povjerljivi ljudi, nijemi i gluhi, sigurniji no što bi to bile
tovarne životinje.
Nosiljka se kretala otprilike deset minuta, a ispred nje su koračali meštar Kaboš i
njegov pomoćnik koji je nosio fenjer. A onda se zaustavi.
Krvnik otvori vratašca nosiljke, a pomoćnik pohita naprijed.
Margerita siđe i pomogne vojvotkinji de Never da siđe. U toj velikoj boli koja je obje
pritisla, ispostavilo se da je ovo osjetljivije živčano ustrojstvo bilo ono jače.
Sramotni toranj dizao se pred očima dviju žena poput kakvog mračnog i glomaznog
diva, odašiljući crvenkastu svjetlost kroz dva otvora koja su plamtjela na njegovom vrhu.
Pomoćnik se opet pojavi na vratima.
- Možete ući, moje gospođe i - reče meštar Kaboš. - Svi su polijegali u tornju.
U istom trenutku svjetlost iz onih dvaju otvora se ugasi.
Dvije žene, stisnuvši se jedna k drugoj, prođoše kroz malena vrata sa šiljatim
oblukom i pokročiše u mraku na vlažan i hrapav kameni pod. Opaziše neku svjetlost na dnu
jednog zavojitog hodnika pa se, pod vodstvom tog strašnog kućedomaćine, uputiše na tu
stranu. Vrata se zatvoriše za njima.
Držeći u ruci baklju, Kaboš ih uvede u jednu nisku i zadimljenu prostoriju. U sredini
te prostorije nalazio se prostrt stol sa ostacima večere i posuđem za tri osobe. Stol je
zacijelo bio prostrt za krvnika, njegovu ženu i njegovog glavnog pomoćnika.
Na najupadljivijem mjestu zida bijaše pričvršćena jedna pergamena proviđena
kraljevim pečatom i grbom. To je bila krvnikova diploma.
U jednom kutu nalazio se jedan veliki mač sa dugačkim balčakom. To je bio platneni
mač pravde. Ovdje-ondje naziralo se još i nekoliko nezgrapnih slikanja koje su prikazivale
svece podvrgnute svim mogućim mukama.
Stigavši ovamo, meštar Kaboš se duboko pokloni.
- Vaše će mi Veličanstvo oprostiti - reče - što sam se usudio prodrijeti u Luvr i dovesti
vas ovamo. Ali, to je bila izričita i posljednja želja plemića, tako da sam morao ...
- Dobro ste učinili, meštre, dobro ste učinili! - upadne Margerita. - I evo vam nagrade
za vašu revnost!
Meštar Kaboš se tužno zagleda u zlatom nabijenu kesu koju je Margerita položila na
stol.
- Zlata! Uvijek opet zlata! - promrmlja. - Avaj, gospođo, kad bih bar sam mogao po
cijenu zlata otkupiti tu krv što sam je danas bio prisiljen proliti!
- Meštre, - upita Margerita sa bolnim oklijevanjem i pogledavajući oko sebe - meštre,
meštre, zar ćemo morati ići još nekamo drugamo? Ne vidim...
- Ne, gospođo, ne! Oni su ovdje. Ali, to je veoma žalostan prizor, a ja bih vam ga
mogao uštedjeti i donijeti vam umotano u jedan plašt ono po što sto došli.
Margerita i Henrijeta istovremeno pogledaše jedna drugu.
- Ne! - reče Margerita koja je pročitala u pogledu svoje prijateljice istu odluku koju je
i sama netom stvorila. - Ne! Pokažite nam put, i mi ćemo poći za vama.
~ 457 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Meštar Kaboš dohvati baklju i otvori jedna vrata od hrastovine koja su vodila na
jedno stubište od nekoliko stepenica koje se spuštalo i poniralo pod zemlju. U istom
trenutku nasta promaja od koje se sa zublje razleti nekoliko iskri, i koja baci princezama u
lice odvratnu vonj plijesni i krvi.
Bijela poput kakvog kipa od alabastra, Henrijeta se osloni na podlakticu svoje
prijateljice koja je bila ponešto sigurnija u hodu, no već na prvoj stepenici zatetura.
- Oh, ne mogu! Nikada! - jekne.
- Kad se zaista voli, Henrijeto - odgovori kraljica - treba da se voli sve do u smrt!
Bijaše to u isti mah i stravičan i dirljiv prizor što su ga pružale te dvije žene koje su
se, bliješteći od mladosti, od ljepote i od sjajnog nakita, sagibale pod tim prostim, bijelo
okrečenim svodom, ona slabija oslanjajući se na onu jaču, a ona jača, pridržavajući se za
krvnikovu podlakticu.
Stigoše na posljednju stepenicu.
U dnu podruma ležala su dva obličja, pokrivena velikom ponjavom od crne tkanine.
Meštar Kaboš odigne jedan ugao ponjave, primakne svoju baklju i reče:
- Pogledajte, gospođo kraljice!
U svojim crnim odjelima, dvojica mladića ležala su jedan pokraj drugog sa
stravičnom simetrijom smrti. Njihove glave, sagnute i primaknute truplima, činile su da su
odvojene samo jednim jarko crvenim krugom po sredini vrata. Smrt nije razdvojila njihove
ruke, jer je, bilo uslijed slučajnosti, bilo pak uslijed pobožne pažnje krvnikove, desna ruka
de La Mola počivala u lijevoj ruci Kokona-a.
Ispod de La Molovih vjeđa pomaljao se jedan ljubavni pogled a ispod Kokonaovih
pak osmijeh pun prezira.
Margerita klekne do svog ljubavnika te svojim rukama, zasljepljujućim od dragog
kamenja, digne polako tu glavu koju bijaše toliko voljela.
Što se pak tiče vojvotkinje de Never, naslonjena o zid, ona nije mogla otkinuti svoj
pogled od tog blijedog lica, na kojemu bijaše toliko puta potražila radost i ljubav.
- La Mole! Dragi La Mole! - prošapta Margerita.
- Hanibale! Hanibale! - krikne vojvotkinja de Never. - Tako si bio lijep, tako ponosit,
tako hrabar... i više mi ne daješ odgovora!
I bujica suza izbije iz njezinih očiju.
Ta žena, tako puna prezira, tako neustrašiva, tako drska u sreći, ta žena koja je
tjerala skepticizam sve do krajnje sumnje, strast sve do okrutnosti, ta žena nije još nikada
bila pomišljala na smrt.
Margerita joj posluži za primjer.
Ona spusti u jednu vrećicu, izvezenu biserima i natopljenu najfinijim miomirisima,
de La Molovu glavu koja oude još ljepša pošto se priljubila uz baršun i zlato, i kojoj je jedan
posebni postupak, što se u ono doba primjenjivao za balzamiranje kraljeva, trebalo da
sačuva njezinu ljepotu.
I Henrijeta pristupi također te umota Kokonaovu glavu u jedan skut svojeg plašta.
A zatim se obje, povijene pod svojom boli više negoli pod svojim teretom, uspeše uz
~ 458 ~
Bosnaunited
 BU&CW

stepenište, bacivši još jedan posljednji pogled na ostatke što su ih prepuštale na milost i
nemilost krvniku u toj mračnoj rupi za proste zločince.
- Ne bojte se, gospođo! - reče meštar Kaboš koji je shvatio taj pogled. - Plemići će biti
pokopani u posvećenu zemlju, na to vam se zaklinjem!
- I dat ćeš im čitati mise sa ovime! - doda Henrijeta strgnuvši sa svojeg vrata jednu
divnu ogrlicu od rubina i pruživši je krvniku.
Vratiše se u Luvr kao što odande bijahu i izašle. Na ulazu u stražarnicu, kraljica se
pokaza da bi je prepoznali. Na dnu svojeg posebnog stubišta izađe iz nosiljke, vrati se u
svoje odaje, odloži svoju žalosnu relikviju u kabinetu do svoje spavaonice kojem od toga
trenutka bude dosuđeno da se pretvori u molitvenu odaju, ostavi Henrijetu, da joj čuva tu
odaju te, blijeda i ljepša no igda, uđe oko deset sati u veliku plesnu dvoranu, onu istu u kojoj
smo vidjeli kako se, ima tome blizu dvije i po godine, otvara prvo poglavlje naše pripovijesti.
Sve se oči svrnuše na nju, a ona podnese taj sveopći pogled sa ponositim i gotovo
radosnim izražajem.
Bijaše to stoga što je pobožno izvršila posljednju želju svojeg prijatelja.
Spazivši je, Karlo glavinjajući prijeđe kroz to zlatno more što ga je okružavalo.
- Sestro, - reče naglas - ja vam zahvaljujem! A zatim doda potiho:
- Pazite! Na ruci vam je jedna mrlja krvi...
- Ah, ne mari, Sire! - odgovori Margerita. - Glavno je da mi je na usnama smiješak!

~ 459 ~
Bosnaunited
 BU&CW

31.

KRVAVI ZNOJ

Nekoliko dana poslije stravičnog prizora što smo ga netom ispripovijedali, to jest 30.
maja 1574. godine, dok se dvor nalazio u Vensenu, iznenada začuše veliku buku u kraljevoj
odaji. Ovaj je. budući da mu je pozlilo više no igda nasred bala što ga je htio prirediti na sam
dan smrti dvojice mladića, po odredbi svojih liječnika bio pošao na ladanje da bi dospio na
čišći zrak.
Bilo je osam sati ujutro. Mala jedna skupina dvorjanika vatreno je raspravljala u
predsoblju, kadli se odjednom razliježe krik, a na pragu kraljevih odaja osvanu Karlova
dojkinja, suzama oblivenih očiju i vičući očajnim glasom:
- Upomoć kralju! Upomoć kralju!
- Ta zar je Njegovom Veličanstvu postalo gore? - upita zapovjednik straže de Nansi,
koga kralj, kao što smo vidjeli, bijaše oslobodio svakog posluha kraljici Katarini kako bi ga
privezao za svoju osobu.
- Oh, kolike li krvi, kolike li krvi! - zavapi dojkinja. - Liječnike! Pozovite liječnike!
Mazij i Ambroaz Pare naizmjenice su bdjeli kod uzvišenog bolesnika, a Ambroaz
Pare, koji je bio u službi, videći da je kralj usnuo, bijaše iskoristio taj drijemež kako bi se na
nekoliko trenutaka udaljio.
Za to vrijeme kralj se bijaše počeo obilato znojiti, a kako je kod Karla bilo došlo do
popuštanja sitnih krvnih sudova, i kako je to popuštanje dovelo do krvarenja kože, to je taj
krvavi znoj zaprepastio dojkinju koja se nije mogla priviknuti na tu čudnu pojavu i koja mu
je, budući protestantkinja, kao što se sjećamo, bez prestanka govorila da to hugenotska krv
prolivena na dan Bartolomeja izaziva njegovu krv.
Razletiše se na sve strane. Liječnik mora da nije bio daleko, te nisu mogli promašiti
da naiđu na nj.
Budući da je svatko želio da pokaže svoju revnost i da dovede traženog liječnika,
predsoblje osta dakle prazno.
Tada se otvoriše jedna vrata, i pojavi se Katarina. Ona žurno prijeđe predsobljem te
hitro ude u odaju svojeg sina.
Karlo je ležao zavaljen u svojem krevetu, ugasla oka, zadahtalih grudiju. Sa čitavog
njegovog tijela curio je crvenkast znoj. Njegova ruka, zabačena, visila je iz njegova kreveta, a
na vršku svakog njegovog prsta pak je visio jedan tekući rubin.
To bijaše grozan prizor.
Međutim, pri štropotu koraka njegove majke, kao da ih je prepoznao, Karlo se
pridigne.
- Oprostite, gospođo. - reče pogledavši svoju majku. - Volio bih da umrem u miru!
~ 460 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Da umrete, sine?! - klikne Katarina. - Zbog jednog pogoršanja te nesretne boljke?!

Ta zar biste nas htjeli baciti u takav očaj?
- Kažem vam, gospođo, da osjećam kako moja duša odlazi! Kažem vam, gospođo, da
to dolazi smrt, do stotinu paklenih vragova!... Ja osjećam što osjećam i znam što kažem!
- Sire, - odgovori kraljica-majka - vaša uobrazilja je vaša najveća bolest! Poslije
izvršenja te tako zaslužne srmtne kazne nad tom dvojicom vještaca, nad tom dvojicom
mučkih ubojica koji su se zvali La Mol i Kokona, vaše tjelesne patnje mora da su se smanjile.
Sada su preostale jedino još vaše duševne nevolje, a kad bih mogla porazgovarati sa vama
samo desetak minuta, ja bih vam dokazala ...
- Dojkinjo! - reče Karlo. - Pripazi na vratima da nitko ne uđe; kraljica Katarina de
Mediči želi razgovarati sa svojim ljubljenim sinom Karlom IX!
Dojkinja izvrši nalog.
- U stvari, - nastavi Karlo - taj razgovor se ionako mora kad-tad obaviti, bolje je dakle
da se obavi danas negoli sutra. Sutra, uostalom, možda bi već bilo prekasno... Samo, našem
razgovoru treba da prisustvuje još jedna treća osoba.
- A zašto to?
- Jer je, ja vam to ponavljam, smrt na putu da dođe! - odgovori Karlo zastrašujući
svečano. - Jer će ona uskoro ući u ovu odaju poput vas, blijeda i nijema i bez prethodne
najave... Vrijeme je dakle, pošto sam noćas sredio svoje osobne stvari, da jutros sredim i
stvari kraljevstva.
- A koja je to osoba što je želite vidjeti ovdje? - upita Katarina.
- Svoga brata, gospođo. Dajte ga pozvati!
- Sire, - reče kraljica-majka - sa zadovoljstvom vidim da su se te objede, koje je
mnogo više diktirala mržnja nego što ih je izmamila bol, izbrisale iz vašeg duha i da će se
ubrzo izbrisati i iz vašeg srca... Dojkinjo! - vikne Katarina - Dojkinjo!
Dobra žena, koja je stražarila napolju, otvori vrata.
- Dojkinjo - reče joj Katarina - po nalogu mojeg sina, kad bude došao gospodin de
Nansi, reći ćete mu da pođe pozvati vojvodu od Alansona,
Karlo dade znak koji zadrža dobru ženu, koja se bila spremila da izvrši nalog.
- Rekao sam »svoga brata«, gospođo! - ponovi Karlo.
Katarinine se oči raširiše poput tigrice koja je na tome da se razbjesni. Ali Karlo
podigne zapovjednički svoju ruku.
- Želim da govorim sa svojim bratom Henrikom! - reče. - Jedino Henrik je moj brat.
Ne onaj Henrik koji je kralj ondje u Poljskoj, već avaj Henrik koji je zatočenik ovdje. Ovaj
Henrik će saznati moju posljednju volju.
- A ja, - poviče Firentinka sa nenadanom smjelošću nasuprot strahovitoj volji svojeg
sina, toliko ju je mržnja što ju je gajila prema Bearncu izbacila iz njezine uobičajene
licemjernosti - ako ste, kao što kažete, tako blizu grobu, mislite li da ću prepustiti ikome, a
pogotovu jednom strancu, svoje pravo da prisustvujem vašem posljednjem času, svoje
pravo kraljice, svoje pravo majke?!
- Gospođo, - otpovrne Karlo - ja sam još uvijek kralj! Ja još uvijek zapovijedam,

~ 461 ~
Bosnaunited
 BU&CW

gospođo! Ja sam rekao da želim govoriti sa svojim bratom Henrikom, a vi ne pozivate

zapovjednika moje garde?! Do hiljadu đavola, upozoravam vas, ja još uvijek imam dovoljno
snage da ga pođem pozvati sam!
On učini jednu kretnju da bi skočio sa kreveta, koja razotkrije njegovo tijelo, nalik na
tijelo Krista poslije bičevanja.
- Sire, - poviče Katarina zadržavajući ga - vi nam svima nanosite nepravdu! Vi
zaboravljate uvrede nanesene našoj obitelji, vi se odričete naše krvi! Jedino jedan francuski
kraljević treba da kleči pored samrtne postelje jednog francuskog kralja! A što se tiče mene,
moje mjesto ovdje je obilježeno po pravima prirode i etikecije. Ja dakle ostajem ovdje!
- A na osnovu čega ostajete ovdje, gospođo? - upita Karlo IX.
- Na osnovu toga što sam majka.
- Vi mi niste majka, gospođo, baš kao što mi vojvoda od Alansona nije brat!
- Vi buncate, gospodine. - dobaci Katarina. - Otkada ona koja je dala život više nije
majka onome koji ga je dobio?
- Od trenutka kada ta protuprirodna majka oduzima ono što je dala, gospođo! -
otpovrne Karlo otirući krvavu pjenu koja mu je izlazila na usta.
- Što time mislite reći, Karlo? Ja vas ne razumijem! - promrmlja Katarina gledajući
svojeg sina očima raširenim od iznenađenja.
- Odmah ćete me razumjeti, gospođo!
Karlo potraži pod jastukom na svojem uzglavlju i izvuče jedan mali srebreni ključić.
- Uzmite taj ključ, gospođo, i otvorite moj putni kovčeg! On sadrži izvjesne papire
koji će govoriti umjesto mene.
I Karlo ispruži ruku prema jednom divno izrezbarenom kovčegu koji je bio zatvoren
lokotom od srebra kao i ključ što ga je otvarao, i koji je stajao na najupadljivijem mjestu u
odaji.
Savladana tim krajnjim stavom što ga je Karlo prema njoj zauzeo, Katarina se pokori,
priđe polaganim koracima kovčegu, otvori ga, spusti svoj pogled u untrašnjost te iznenada
ustukne kao da je unutar stranica tog komada pokućstva ugledala kakvog uspavanog gmaza.
- Dakle? - upita Karlo koji nije skidao pogleda sa svoje majke. - Ta što vas to tako
plaši u tom kovčegu, gospođo?
- Ništa! - odgovori Katarina.
- U tom slučaju, uvucite unutra svoju ruku, gospođo, i uzmite odande jednu knjigu...
Mora da je unutra jedna knjiga, zar ne? - doda Karlo sa onim blijedim smiješkom koji je kod
njega bio strasniji nego što je igda bila neka prijetnja kod nekog drugog. - Da! - promuca
Katarina.
- Jedna knjiga o lovu?
- Da!
- Uzmite je i donesite mi je!
Usprkos svojoj sigurnosti, Katarina problijedi i zadrhta po čitavom tijelu. A onda
pruži svoju ruku u unutrašnjost kovčega.
- Neumitna kob! - promrmlja uzimajući knjigu.
~ 462 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Dobro! - reče Karlo. - A sada slušajte: tu knjigu o lovu... bio sam bezuman... volio
sam lov iznad svega ... ja sam tu knjigu o lovu odviše čitao ... Shvaćate li, gospođo?
Katarina muklo za jeca.
- Bila je to jedna slabost! - nastavi Karlo. - Spalite je, gospođo. Ne treba da se saznaju
slabosti kraljeva!
Katarina priđe gorućem kaminu, baci knjigu nasred ognjišta i ostane stajati,
nepomična i nijema, promatrajući ukočenim očima plavičaste plamenove što su proždirali
otrovane listove.
Postepeno kako je knjiga sagorjevala, po čitavoj prostoriji se širio jak vonj češnjaka.
Uskoro je posve izgorjela.
- A sada, gospođo, pozovite mojeg brata! - reče Karlo sa neodoljivim veličanstvom.
Obuzeta zapanjenošću, satrvena pod raznorodnim uzbuđenjima što ih njezino
duboko oštroumlje nije moglo raščlaniti, i što ih njezina gotovo nadljudska snaga nije mogla
suzbiti, Katarina stupi jedan korak naprijed i htjede progovoriti.
Majka je osjećala grižnju savjesti, kraljica je osjećala grozu, trovačica je osjećala
ponovni nastup mržnje.
Ovaj potonji osjećaj nadvlada sve ostale.
- Neka bude proklet! - poviče izletjevši iz odaje, - On likuje, on je dospio do cilja! Da,
proklet bio, proklet bio!
- Čujete li? Mog brata! Mog brata Henrika! - vikne Karlo progoneći majku svojim
glasom. - Mog brata Henrika sa kojim želim smjesta porazgovoriti u predmetu regentstva
nad kraljevinom!
Gotovo u istom trenutku meštar Ambroaz Pare uniđe kroz vrata nasuprot onih kroz
koja je netom izašla Katarina, i zastane na pragu kako bi udahnuo zrak u prostoriji, koji je
bio zasićen vonjem češnjaka.
- Ta tko je ovdje palio arsenik? - upita.
- Ja! - odgovori Karlo.

~ 463 ~
Bosnaunited
 BU&CW

32.

PLATFORMA GLAVNE KULE VENSENA

Za to vrijeme se Henrik Navarski šetao, sam i zamišljen, na platformi glavne kule.

Znao je da se kralj nalazi u dvorcu što ga je vidio u udaljenosti od stotinu koraka, a njegovo
duhovno oko nazrijevalo je kroza zidove umirućeg Karla.
Vrijeme bijaše divno, ažurno i zlaćano. Jedna široka zraka sunca ljeskala se na
udaljenim ravnicama i oblijevala tekućim zlatom vrške stabala šume, ponositog u bogatstvu
svojeg prvog zelenila, I samo sivo kamenje glavne kule kao da je upijalo blagu toplinu neba,
a šeboji, koje je dah istočnjaka bio donio u pukotine zidina, otvarali su svoje latice od
crvenog i žutog baršuna poljupcima mlakog povjetarca.
No Henrikov se pogled nije zadržavao na tim zelenim livadama ni na tim rasvcjetalim
i zlaćanim krošnjama. Njegov pogled je prelijetao prostranstvo što ga je odvajalo od Pariza i
upirao se, užaren od težnje za slavom, u tu prijestolnicu Francuske, predodređenu da
jednoga dana postane prijestolnicom svijeta.
- Pariz... i - prošapta kralj Navare. - Evo Pariza ... to jest radosti likovanja, slave, moći i
sreće...! Evo Pariza u kome je Luvr, i Luvra u kome je prijesto... A kad pomislim da me od tog
toliko žudenog Pariza dijeli samo jedna stvar...! Samo to kamenje koje se diže do mojih nogu
i koje zajedno sa mnom zatvara u sebi i moju neprijateljicu!
Svrnuvši svoj pogled od Pariza opet natrag u Vensen, ugleda sa svoje lijeve strane u
jednoj udolini, zastrtoj koprenom rascvjetalih bademova, jednog čovjeka na čijem je oklopu
uporno poigravala jedna sunčeva zraka, stvarajući tako blještavu tačku koja je poskakivala
u prostoru pri svakoj kretnji toga čovjeka.
Taj čovjek je jahao vatrena konja i vodio je za uzdu drugog konja koji kanda nije bio
nimalo manje nestrpljiv.
Kralj Navare zaustavi svoj pogled na konjaniku te vidje kako ovaj vadi mač iz toka,
kako stavlja na njegov vrh svoju maramicu i kako tom maramicom maše na način signala.
Istog trenutka se na nasuprotnom brežuljku ponovi sličan signal, a onda posvuda
uokrug dvorca zaleprša kao neki pojas maramica.
Bili su to de Mua i njegovi hugenoti koji se, znajući da kralj umire i pribojavajući se
da se ne pokuša štogod protiv Henrika, bijahu sakupili i koji su se držali u pripravnosti za
obranu ili za napad.
Henrik svrne svoj pogled natrag na konjanika koga bijaše ugledao kao prvog, nagne
se preko balustrade, pokrije oči rukom te, zaštitivši ih na taj način od sunčevih zraka koje su
ga zasljepljivale, prepozna mladog hugenota.
- De Mua! - usklikne kao da ga je ovaj mogao čuti.
U svojoj radosti što je tako okružen prijateljima, podigne i sam svoj šeišr i pusti

~ 464 ~
Bosnaunited
 BU&CW

zalepršati ešarpu.
Sve bijele zastavice zamahnuše ponovo sa živahnošću koja je svjedočila o njihovoj
radosti.
- Avaj! - promrmlja. - Oni me čekaju, a ja im se ne mogu pridružiti... ! Zašto to nisam
učinio kad sam to možda mogao?! Sada sam već odviše odugovlačio...
I učini im jednu kretnju očajanja, na koju de Mua odgovori znakom koji je kazivao:
»Čekat ću!«
Uto Henrik začuje korake što su odzvanjali na kamenom stepeništu. On se žurno
povuče. Hugenoti shvatiše uzrok toga povlačenja. Mačevi se vratiše u tokove, a maramice
iščeznuše.
Henrik ugleda kako iz stepeništa izlazi jedna žena čije je usopljeno disanje ukazivalo
na užurbano uspinjanje i prepozna, ne bez potajne groze koju bi osjetio uvijek kad bi je
ugledao, Katarinu de Mediči.
Iza nje dolazila su dva stražara koji se zaustaviše na vrhu stepeništa.
- Hm, hm! - promrmlja Henrik. - Mora da se desilo nešto novo i ozbiljno, kad
kraljica-majka dolazi ovako da me potraži na platformi glavne kule Vensena!
Katarina sjedne na jednu kamenu klupu što se oslanjala na krunište, kako bi
povratila dah.
Henrik joj pristupi sa najljupkijim osmijehom.
- Da možda ne tražite mene, dobra moja majko? - upita.
- Jest, gospodine! - odgovori Katarina. - Naumila sam da vam pružim jedan posljednji
dokaz svoje privrženosti. Nalazimo se u jednom presudnom trenutku: kralj umire i želi da
razgovara s vama.
- Sa mnom?! - klikne Henrik zadrhtavši od radosti.
- Da, s vama. Netko mu je rekao, u to sam sigurna, da vi ne samo što žalite za
prijestolom Navare, već da također i težite za prijestolom Francuske.
- Oh! - dobaci Henrik.
- To nije tako, ja to znam... Međutim, on to vjeruje, i nema nikakve sumnje da je tome
razgovoru, što ga on želi obaviti s vama, svrha da vam postavi klopku.
- Meni?
- Dal Prije no što će umrijeti, Karlo želi saznati čemu se od vas ima pribojavati ili
nadati. I pazite: od vaših odgovora na njegove ponude zavisit će posljednja naređenja što će
ih dati, to jest, zavisit će vaša smrt ili vaš život.
- Ta što mi on to ima nuđati?
- Otkuda ja da to znam?! Neke nemoguće stvari, vjerojatno.
- Pa napokon, zar se ne domišljate, majko?
- Ne! Ali, pretpostavljam, na primjer... Katarina zasta.
- Što?
- Pretpostavljam da će, vjerujući u te vaše častohlepne namjere o kojima su mu
govorili, htjeti dobiti iz vaših vlastitih ustiju dokaz o tome častohljeplju. Pretpostavite da će

~ 465 ~
Bosnaunited
 BU&CW

vas iskušavati kao što su nekoć iskušavali krivce kako bi izazvali priznanje bez
podvrgavanja mučenju... Pretpostavite - nastavi Katarina zagledavši se netremice u Henrika
- da će vam predložiti upravljanje, pa čak i regentstvo...
Neizreciva radost se razlije Henrikovim tjeskobnim srcem. Međutim, on je prozreo
taj potez, i ta snažna i okretna duša odskoči pod nasrtajem.
- Meni?! - klikne. - Ta klopka bi bila odviše nezgrapna! Meni regentstvo, kad ste ovdje
vi, kad je ovdje moj brat d'Alanson?!
Katarina se ugrize za usnice kako bi sakrila svoje zadovoljstvo.
- Znači, - upita živahno - vi se odričete regentstva?
»Kralj je mrtav«, pomisli Henrik, »a klopku mi postavlja onaj« A onda odgovori
naglas:
- Valja mi da najprije čujem kralja Francuske, jer, prema vašem vlastitom priznanju,
gospođo, sve ovo što smo rekli samo je puka pretpostavka.
- Svakako! - reče Katarina. - Međutim vi ipak možete odgovoriti kakve su vaše
namjere!
- Eh, bože moj, - reče Henrik nevino - budući da nemam nikakvih težnji, to nemam ni
bilo kakvih namjera!
- Ovo nije nikakav odgovor! - vikne Katarina osjećajući da vrijeme hita i
dozvoljavajući da je zanese srdžba. - Na ovaj ili na onaj način.. izjasnite se!
- Ne mogu se izjašnjavati o pretpostavkama, gospođo. Jedna stvarna odluka je tako
teška, a prije svega tako ozbiljna stvar, da valja sačekati stvarne činjenice.
- Slušajte, gospodine, - reče Katarina - tu se ne smije gubiti vrijeme, a mi ga gubimo u
uzaludnim diskusijama, u uzajamnim nadmudrivanjima. Zaigrajmo svoju igru kao kralj i
kraljica! Ako prihvatite regentstvo, vi ste mrtvi!
»Kralj živi!« pomisli Henrik.
A onda reče naglas sa odlučnošću:
- Gospođo, bog drži u svojim rukama živote ljudi i kraljeva; on će me nadahnuti. Neka
jave Njegovom Veličanstvu da sam spreman pojaviti se pred njim.
- Porazmislite, gospodine!
- Od unazad dvije godine što sam progonjen, i tokom mjesec dana što sam zatvoren -
odgovori Henrik značajno - imao sam vremena da razmišljam, gospođo, i ja sam razmislio.
Budite dakle tako dobri da kao prva siđete k kralju i da mu kažete da dolazim za vama. Ova
dva junaka - doda Henrik pokazujući na dvojicu vojnika - pazit će da ne umaknem.
Uostalom, to i nije moja namjera!
U Henrikovim riječima je bilo toliko naglašene odlučnosti, da Katarina spozna da svi
njezini pokušaji, ma pod kakvim oblikom bili prikriveni, neće kod njega ništa postići. Ona
hitno siđe.
Èim je iščezla, Henrik pritrči ogradi i dade de Muau jedan znak koji je trebalo da
kaže: »Približite se i budite spremni za svaki slučaj!«
De Mua, koji je bio sjašio, skoči u sedlo te, vodeći za uzau drugog konja, krene u
galopu da zauzme položaj na udaljenosti od dvostrukog dometa muskete pred glavnom
~ 466 ~
Bosnaunited
 BU&CW

kulom
Henrik mu zahvali jednom kretnjom te siđe.
Na prvom odmorištu nađe dvojicu vojnika koji su čekali na nj.
Dvostruka straža Švicaraca i lake konjice čuvala je ulaz u dvorišta. Valjalo je proći
između dvostruke živice partizana, da bi se ušlo ili izašlo u dvorac.
Katarina se bijaše ondje zaustavila da bi ga sačekala.
Ona mahne dvojici vojnika koji su išli sa Henrikom da odmaknu i položi jednu svoju
ruku na njegovu podlakticu.
- Ovo dvorište ima dvije kapije - reče. - Na onoj koju vidite iza kraljevih odaja... ako
odbijete regentstvo... čekat će vas dobar konj i sloboda. A na ovoj, kroz koju ste netom
prošli... ako budete poslušali svoje častohleplje... što kažete?
- Kažem ovo: ako me kralj učini regentom, gospođo, tad ću ja biti onaj koji će
zapovijedati vojnicima, a ne vi! Kažem ovo: ako noćas izađem iz dvorca, sva ta koplja, sve te
helebarde, sve te muskete će se spustiti preda mnom.
- Bezumniče! - promrsi Katarina očajno. - Vjeruj mi... nemoj igrati sa Katarinom tu
strašnu igru života i smrti!
- A zašto da ne? - dobaci Henrik zagledavši se netremice u Katarinu. - Zašto je ne bih
igrao sa vama isto tako kao sa bilo kim drugim, kad sam sve do sada u njoj dobivao?
- Uspnite se dakle k kralju, gospodine, kad nećete ništa vjerovati ni bilo što čuti! -
reče Katarina pokazujući mu jednom rukom stepenište, dok se drugom poigravala sa jednim
od dvaju otrovnih noževa što ih je nosila u onim koricama od crne šagrinske kože koje su
postale historijske.
- Pođite naprijed, gospođo! - reče Henrik. - Sve dok ne postanem regent, čast
prednosti pripada vama!
Prozrijeta u svim svojim namjerama, Katarina i ne pokuša da se bori te pođe kao
prva.

~ 467 ~
Bosnaunited
 BU&CW

33.

REGENTSTVO

Kralj bijaše počeo da bude nestrpljiv. Bio je dao pozvati u svoju odaju gospodina de
Nansija, i upravo mu je izdao nalog da pođe po Henrika kadli se ovaj pojavi.
Ugledavši svojeg šurjaka koji je osvanuo na pragu vratiju, Karlo krikne od radosti, a
Henrik pak osta zaprepašten kao da se našao licem u lice sa kakvom lješinom.
Dvojica liječnika, koji su se nalazili kraj njega, udaljiše se. Svećenik, koji je upravo
pripremio nesretnog vladara na kršćanski kraj, također se povuče.
Karlo IX nije bio obljubljen, a ipak se mnogo plakalo po predsobljima. Prilikom smrti
kraljeva, ma kakvi da su bili, vazda ima čeljadi koja nešto gubi i koja se pribojava da to nešto
neće ponovo naći pod njihovim nasljednicima.
Ta, žalost, ti jecaji, Katarinine riječi, zlokoban i veličajan sjaj posljednjih trenutaka
jednog kralja, i napokon, izgled samog kralja, koga je snašla jedna bolest koja se otada
umnožila, ali od koje znanost još nije imala drugih primjera, proizvedoše na Henrikov još
mladi, pa prema tome još prijemljivi duh tako strašan utisak, da usprkos svojoj odluci da
Karlu ne zada novih nemira obzirom na njegovo stanje, nije mogao, kao što smo već rekli,
zatomiti, osjećaj groze koji se odrazio na njegovom licu kad je ugledao tog smrtnika svog
oblivenog krvlju.
Karlo se žalosno osmjehne. Umirućima ne promiče ni najmanji utisak onih koji ih
okružuju.
- Dođite, moj Henriče! - reče pružajući svojem šurjaku ruku, a u glasu mu bijaše
blagost koju Henrik dotle još nikada nije bio zapazio u njemu. - Dođite, jer ja sam patio zbog
toga što vas nisam viđao. Tokom svojeg života ja sam vas mnogo kinjio, ubogi moj prijatelju,
a katkada to sada sebi prebacujem ... vjerujte mi! Ponekiputa sam bio sukrivac onih koji su
vas kinjili... Međutim, kraljevi nisu gospodari zbivanja, a... osim svoje majke Katarine, osim
svojeg brata d'Anžua, osim svojeg brata d'Alansona, ja sam tokom svojeg života imao nad
sobom nešto neugodno, što prestaje ovim danom kad se približavam smrti: probitak države
- Sire, - promuca Henrik - ne sjećam se više ničega do ljubavi što sam je vazda
osjećao prema svojem bratu, do štovanja što sam ga vazda gajio za svojeg kralja!
- Da, da, u pravu sit - reče Karlo. - Zahvalan sam ti što govoriš tako, moj Henriče! Jer,
zaista, ti si mnogo pretrpio za moje vladavine, a da i ne spominjemo da je za moje vladavine
umrla tvoja majka ... Ali, mora da si vidio da su me često puta gurali i nagonili. Neki put sam
se odupirao, ali, pokadšto sam uslijed zamora i popuštao... Međutim, kao što si rekao, ne
govorimo više o prošlosti! Sada me gura i nagoni sadašnjost, sada me plaši budućnost!
Izgovarajući te riječi, nevoljni kralj sakrije svoje pepeljasto-sivo lice u svoje do samih
kostiju omršavjele ruke.
~ 468 ~
Bosnaunited
 BU&CW

A onda, poslije nekoliko trenutaka šutnje, zatrese svojim čelom kako bi sa njega
otjerao svoje mračne misli, prosipajući oko sebe kišu krvi.
- Treba spasti državu! - nastavi šapćući i naginjući se k Henriku. - Treba zapriječiti da
ne dospije u ruke fanatika ili žena.
Kao što smo netom rekli, Karlo je te riječi izgovorio šapćući, a ipak, Henriku se učini
da iza pregradnog zida postelje čuje kao neki prigušeni uzvik bijesa. Možda je neki otvor,
načinjen u zidu bez znanja čak i samog Karla, dozvoljavao Katarini da čuje taj presudni
razgovor.
- Žena? - ponovi kralj Navare kako bi izazvao objašnjenje.
- Da, Henriče! - odgovori Karlo. - Moja majka želi regentstvo dotle dok se ne vrati moj
brat, kralj Poljske. Ali... čuj što ću ti reći: on se neće vratiti!
- Kako? On se neće vratiti?! - klikne Henrik, čije je srce potmulo lupalo od radosti.
- Ne, on se neće vratiti! - nastavi Karlo. - Njegovi podanici ga neće pustiti da ode.
- Ali, - primijeti Henrik - mislite li, brate, da mu kraljica-majka nije unaprijed pisala?
- Jest, pisala je, ali je de Nansi uhvatio teklića kod Šato-Tierija (Chateau-Thierry) i
donio mi je pismo natrag. U tom pismu je pisala da ću ubrzo umrijeti ... Međutim, i ja sam
također pisao u Varšavu. Moje pismo će stići onamo, u to sam siguran, i moj će brat biti pod
paskom. Dakle, po svoj vjerojatnosti. Henriče, prijestolje će biti upražnjeno.
Po drugi puta se iz pozadine ložnice začu drhtaj, još čujniji od prvoga,
»Nema sumnje«, reče Henrik u sebi, »ona je tamo! Ona prisluškuje, ona čeka!«
Karlo nije ništa čuo.
- Dakle, - nastavi - ja umirem bez muškog baštinika.
A onda zastane; činilo se da mu je neka mila pomisao ozarila lice. Položivši svoju
ruku na rame kralja Navare upita:
- Avaj, Henriče moj, sjećaš li se... sjećaš li se onog ubogog malenog djeteta što sam ti
ga jedne večeri pokazao uspavanog u njegovoj svilenoj koljevci pod paskom jednog anđela?
Avaj, Henriče moj, oni će mi ga ubiti!
- O Sire! - uzvikne Henrik čije se oči ovlažiše suzama - zaklinjem vam se pred bogom
da će moji dani i moje noći prolaziti u bdijenju nad njegovim životom. Zapovijedajte, kralju
moj!
- Hvala, moj Henriče, hvala? - klikne kralj u izljevu osjećajnosti koji bijaše prilično
stran njegovom karakteru, no koga su mu izmamile okolnosti. - Prihvaćam tvoju zadanu
riječ. Nemoj od njega učiniti kralja! Na svu sreću on nije rođen za prijestolje, već je sretan
čovjek... Ostavljam mu nezavisan imetak. Neka samo ima plemenitost svoje majke:
plemenitost srca!... Možda bi za njega bilo bolje da ga posvete crkvi... tada bi ulijevao manje
bojazni... Oh, čini mi se da bih umro, ako već ne sretno, a ono bar spokojno, kad bih ovdje za
utjehu imao milovanja toga djeteta i blago lice njegove majke!
- Sire, zar ih ne možete dati dovesti?
- Eh, nesretnice, ta oni odavde ne bi izašli živi! Evo životnih uslova kraljeva moj
Henriče: oni ne mogu ni živjeti ni umrijeti po svojoj volji... Međutim, poslije tvojeg obećanja,
ja sam spokojniji.

~ 469 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Henrik porazmisli.
- Da, svakako, moj kralju, obećao sam! - reče - ali, hoću li to obećanje moći održati?
- Što time želiš reći?
- Neću li i sam biti progonjen, ugrožen kao i on, čak i više no on? Jer ja, ja sam
odrastao čovjek, a on je samo dijete.
- U zabludi si! - odgovori Karlo. - Kad budem mrtav, ti ćeš biti jak i moćan, i evo što će
ti podati jakost i moć!
Pri ovim riječima samrtnik izvadi ispod svojeg uzglavlja jednu pergamenu.
- Pogledaj! - reče,
Henrik letimice pročita list pergamene, proviđene kraljevskim pečatom.
- Meni regentstvo, Sire? - klikne problijedivši od radosti.
- Da, tebi regentstvo, sve do povratka vojvode od Anžua... a ako se po svoj
vjerojatnosti vojvoda od Anžua neće ni vratiti, to ti ova povelja ne daje regentstvo, već
prijestolje.
- Prijestolje ... meni! - prošapta Henrik.
- Da! - reče Karlo. - Tebi, jedinom koji je dostojan, a prije svega, jedinom koji je
sposoban da vlada tim raskalašenim ženskarima i tim propalim ženama koje žive od krvi i
suza... Moj brat d'Alanson je izdajica. On će biti izdajica prema svima... ostavi ga u kuli
zamka, kamo sam ga strpao! Moja majka će htjeti da te ubije... protjeraj je! Moj brat d'Anžu
će za tri mjeseca, za četiri mjeseca, za godinu dana možda, napustiti Varšavu i doći da ti
ospori vlast.
Odgovori mu jednim papinskim pismom, Ja sam poradio na toj stvari posredstvom
mojeg ambasadora, vojvode de Nevera, i ubrzo ćeš primiti taj »breve«.
- O moj kralju!
- Boj se samo jedne stvari, Henriče: građanskog rata! Međutim, ako ostaneš
preobraćenik, ti ćeš ga izbjeći. Jer, hugenotska stranka može biti čvrsta samo pod uslovom
da joj se ti staviš na čelo, a gospodin de Konde nema dovoljno snage da se bori protiv tebe...
Francuska je ravničarska zemlja, Henriče pa prema tome katolička zemlja. Kralj Francuske
treba da bude kralj katolika, ne kralj hugenota, jer kralj Francuske treba da bude kralj
većine... Kažu da osjećam grižnju savjesti što sam upriličio bartolomejsku noć... dvojbe da,
grižnju savjesti ne! Kažu da na sve pore ispuštam krv hugenota... ja znam što ispuštam:
arsenik, a ne krv!
- Oh, Sire, što to govorite?!
- Ništa! Ako moja smrt treba da bude osvećena, moj Henriče, jedino bog treba da je
osveti. Ne govorimo više o njoj, već jedino kako bismo predvidjeli događaje koji će za njom
uslijediti!... Ja ti zaviještam dobar parlament i prokušanu vojsku. Osloni se na parlament i na
vojsku kako bi odolijevao svojim jedinim neprijateljima: mojoj majci i vojvodi od Alansona.
U tom trenutku začu se u predsoblju mukli zveket oružja i vojničke zapovijedi.
- Ja sam mrtav. - šapne Henrik,
- Ti se plašiš, ti oklijevaš! - dobaci Karlo uznemireno.
- Ja, Sire?! - otpovrne Henrik. - Ne, ja se ne plašim, ja ne oklijevam; ja prihvaćam!
~ 470 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Karlo mu stegne ruku.

Upravo u tom času mu pristupi njegova dojkinja, držeći u ruci napitak što ga je
maločas bila pripremila u jednoj od susjednih prostorija, ne obraćajući pozornost na to da
se na tri koraka od nje odlučuje sudbina kraljevstva.
- Dojkinjo! reče joj Karlo. - Kaži također i da dovedu gospodina d'Alansona!

~ 471 ~
Bosnaunited
 BU&CW

34.

KRALJ JE MRTAV - ŽIVIO KRALJ!

Nekoliko minuta kasnije uniđoše Katarina i vojvoda od Alansona, oboje

pepeljasto-sivi od prepasti i uzdrhtali od gnjeva. Katarina je znala sve i bila je, u nekoliko
riječi, sve rekla Franji. Oni učiniše nekoliko koraka i zastadoše u očekivanju.
Henrik je stajao do uzglavlja Karlove postelje.
Kralj im objavi svoju volju.
- Gospođo, - reče svojoj majci - da imam sina, vi biste bili regentkinja. Ili, da nije vas,
bio bi to kralj Poljske. Ili, napokon, da nije kralja Poljske, bio to moj brat Franjo. Međutim, ja
nemam sina, pa poslije mene prijestolje pripada mojem bratu vojvodi od Anžua, koji je
odsutan. A budući da će on kad-tad doći da postavi zahtjev na to prijestolje, to ne želim da
on na svojem mjestu zatekne čovjeka koji bi mu, po gotovu jednakim pravima, mogao
osporiti njegova prava i koji bi prema tome izvrgnuo kraljevinu ratovima oko nasljedstva.
Evo zbog čega vas ne uzimam za regentkinju, gospođo: stoga što biste imali da birate
između vaša dva sina, što bi bilo mučno za srce jedne majke. Evo zbog čega ne postavljam
svojeg brata Franju: stoga što bi moj brat Franjo mogao svojem starijem bratu reći: »Vi ste
imali jedno prijestolje. Zašto ste ga napustili?!«... Ne, ja dakle biram jednog regenta koji može
uzeti krunu u pohranu i koji će je čuvati u svojim rukama, a ne na svojoj glavi. Pozdravite
tog regenta, gospođo! Pozdravite ga, brate! Taj regent je kralj Navare!
I, kao gest najvišeg naloga, pozdravi Henrika rukom.
Katarina i d'Alanson učiniše jednu kretnju koja je predstavljala sredinu između
nervoznog trzaja i naklona.
- Evo, gospodine regente, - reče Karlo kralju Navare - uzmite ovu pergamenu koja
vam, sve do povratka kralja Poljske, daje zapovjedništvo nad vojskama, ključeve riznice i
kraljevsku moć i prava.
Katarina je Henrika proždirala pogledom, a Franjo je toliko glavinjao da se jedva
držao na nogama. Međutim, ta čvrstoća one prve i ta slabost ovog potonjeg, umjesto da
umire, ukazivale su Henriku na opasnost koja bijaše nazočna, neposredna, prijeteća.
Uza sve to Henrik uloži krajnji napor, savlada sve svoje bojazni i uzme svitak iz
kraljevih ruku. A onda se uspravi u svoj svojoj visini i upre u Katarinu i Franju jedan pogled
koji je htio reći: »Pripazite se! Ja sam vaš gospodar!«
Katarina shvati taj pogled.
- Ne, ne, nikada! - vikne. - Nikada moj rod neće sagnuti glavu pod nekim stranim
robom! Nikada Francuskom neće zavladati jedan Burbon, sve dokle preostaje i jedan Valoa!
- Majko, majko! - poviče Karlo IX uspravivši se na svojoj postelji zakrvavljenih
ponjava, strasniji no igda. - Pričuvajte se! Još uvijek sam kralj! Ne zadugo, ja to znam... ali,

~ 472 ~
Bosnaunited
 BU&CW

nije potrebno mnogo vremena da se izda jedan nalog, nije potrebno mnogo vremena da se
kazne ubojice i trovači!
- Pa lijepo! Samo izdajte nalog, ako se usuđujete! A ja, ja ću izdati svoje... Dođite,
Franjo dođite!
I ona žurno izađe odvlačeći sa sobom vojvodu od Alansona.
- Nansi! - poviče Karlo. - Nansi! Amo, k meni! Ja to naređujem, ja to hoću, Nansi:
uhapsite moju majku, uhapsite moga brata, uhapsite...
Izljev krvi presiječe Karlove riječi, a u trenutku kad je zapovjednik garde otvorio
vrata, kralj je gušeći se hroptao na svojoj postelji.
Nansi je bio čuo samo svoje ime. Naređenja koja su uslijedila za tim pozivom i koja su
bila izgovorena manje razgovjetnim glasom, bijahu se izgubila u prostoru.
Stražarite pred vratima - reče Henrik - i nemojte puštati nikome da uđe!
Nansi se nakloni i izađe.
Henrik svrne opet svoj pogled na to bezživotno tijelo, za koje bi čovjek bio mogao
pomisliti da je lješina, da laki dašak nije uznemiravao nakupinu pjene što je oivičavala
njegove usnice.
Dugo ga je tako gledao. A onda upita sam sebe:
- Evo presudnog trenutka... ! Treba li da vladam, treba li da živim?
Istoga časa odmakne se tapiserija ložnice, i iza nje se pomoli jedna blijeda glava, a
posred mrtvačke tišine što je vladala u kraljevskoj odaji zatitra jedan glas.
- Živite! - reče taj glas.
- Rene?! - usklikne Henrik.
- Da, Sire!
- Tvoje je predskazivanje dakle bilo pogrešno? Ja dakle neću biti kralj? - upita Henrik.
- Vi ćete to biti, Sire, ali još nije došlo vrijeme!
- Otkud to znaš? Govori, kako bih saznao mogu li ti vjerovati!
- Slušajte ...
- Slušam!
- Sagnite se!
Henrik se nagne nad Karlovim tijelom. Rene se nadnese sa svoje strane. Razdvajala
ih je samo širina postelje; a i ta širina bude smanjena uslijed njihove dvostruke kretnje.
Između njih dvojice ležalo je, još uvjek bez glasa i bez pokreta, tijelo umirućeg kralja.
- Slušajte! - poče Rene. - Ma da me je ovamo postavila kraljica-majka da bih vas
uništio, ja više volim da vam pomognem, jer imam povjerenja u vaš horoskop. Služeći vam,
nalazim u onome što činim u isti mah i probitak svojeg tijela i probitak svoje duše.
- Da li ti je kraljica-majka naložila to, da ml govoriš te stvari? - upita Henrik, pun
sumnje i tjeskobe.
- Nije! - odgovori Rene. - Međutim, čujte jednu tajnu!
I nagne se još bliže. Henrik učini to isto, tako da se dvije glave malone dodirnuše.
Taj razgovor dvojice ljudi nadnesenih nad tijelom jednog umirućeg kralja imao je u
~ 473 ~
Bosnaunited
 BU&CW

sebi nešto tako mračno, da se praznovjernom Firentincu nakostriješi kosa na glavi, i da

Henriku izbije na lice obilat znoj.
- Čujte! - nastavi Rene. - Čujte jednu tajnu koju znam jedino ja i koju ću vam otkriti
ako mi se budete zakleli ovim samrtnikom da mi praštate smrt svoje majke.
- Već sam vam to jednom obećao! - reče Henrik čije se lice smrkne.
- Obećao, ali ne zakleo! - dobaci Rene odmaknuvši se.
- Zaklinjem se! - izgovori Henrik ispruživši desnu ruku na kraljevu glavu.
- Dakle, Sire, - reče Firentinac užurbano - kralj Poljske dolazi!
- Ne! - odgovori Henrik. - Teklič je bio zadržan po nalogu kralja Karla.
- Kralj Karlo zadržao je samo onoga koji je krenuo preko Šato-Tierija, a
kraljica-majka bila je u svojoj obazrivosti poslala trojica njih, u tri pravca.
- Oh, koje li nevolje za mene! - klikne Henrik.
- Jutros je stigao jedan glasnik iz Varšave. Kralj Poljske je krenuo za njim, a da nitko
nije ni pomislio na to da se tome usprotivi, jer se u Varšavi još nije znalo za kraljevu bolest.
Glasnik je stigao samo nekoliko sati ranije no što će stići Henrik d'Anžu.
Oh, kad bih imao na raspolaganju makar osam dana! - klikne Henrik.
- Da, ali vi nemate na raspolaganju ni osam sati. Jeste li čuli zveket oružja što su ga
pripremili?
- Jesam.
- To oružje su pripremili za vas. Doći će da vas ubiju, ovamo, čak u kraljevu odaju!
- Kralj još nije mrtav!
Rene se netremice zagleda u Karla.
- Ali će to biti za deset minuta! Preostaje vam dakle deset minuta života, a možda još
i manje.
- Što dakle da radim?
- Bježite ne gubeći ni minute, ne gubeći ni sekunde.
- Ali, kojim putem? Ako čekaju u predsoblju, ubit će me čim izađem.
- Slušajte me... ja za vas stavljam sve na kocku... Nemojte to nikada zaboraviti!
- Budi bez brige!
- Pođite za mnom kroz ovaj tajni prolaz. Odvest ću vas do podzemnog izlaza. Potom
ću, da bih vam dao vremena, otići k vašoj punici i reći da silazite. Smatrat će se da ste otkrili
tajni prolaz i da ste to iskoristili za svoj bijeg. Dođite, dođite!
Henrik se nagne nad Karla i poljubi ga u čelo.
- Zbogom, brate moj! - reče. - Neću zaboraviti da je tvoja posljednja želja bila da me
vidiš kao svojeg nasljednika. Neću zaboraviti da je tvoja posljednja volja bila da postanem
kralj... Umri u miru! U ime svoje braće ja ti praštam prolivenu krv.
- Oprez! Oprez! - reče Rene. - On se vraća k svijesti. Bježite prije nego što opet otvori
oči! Bježite!
- Dojkinjo! - promrmlja Karlo. - Dojkinjo! Henrik zgrabi sa Karlovog uzglavlja mač
koji je
~ 474 ~
Bosnaunited
 BU&CW

sada umirućem kralju bio izlišan, spremi u njedra pergamenu koja ga je proizvela
namjesnikom, poljubi po posljednji puta Karlovo čelo, zaobiđe oko postelje i pohita kroz
otvor koji se za njim opet zatvori.
- Dojkinjo! - pozva kralj jačim glasom. - Dojkinjo!
Dobra žena dotrči.
- Što je, mali moj Karlo? - upita.
- Dojkinjo, - reče kralj, otvorenih veđa i očiju raširenih uslijed stravične ukočenosti
bliske smrti - mora da se nešto dogodilo za vrijeme dok sam spavao ... Vidim veliku svjetlost,
vidim boga našeg gospoda ... Vidim Isusa Krista, vidim blaženu djevicu Mariju... Oni ga mole,
oni ga preklinju za mene... Svemoćni gospod mi prašta ... On me zove... ! Bože moj, bože moj,
primi me u svojem milosrđu... ! Bože moj, zaboravi da sam bio kralj, jer dolazim k tebi bez
žezla i bez krune... . Bože moj, zaboravi zločine kralja, i spomeni se samo patnji čovjeka ... !
Bože moj, evo me!
Pošto se, postepeno kako je bio izgovarao te riječi, bijaše sve više i više pridizao kao
da bi da pođe ususret glasu koji ga je pozivao, Karlo poslije tih posljednjih riječi ispusti
uzdah i klone, nepomičan i leden, u naručje svoje dojkinje.
Za to vrijeme, dok su vojnici, koje je pozvala Katarina, nagrnuli na svima poznati
prolaz kojim je Henrik trebalo da izađe, Henrik je pod vodstvom Renea prošao tajnim
hodnikom i stigao do podzemnog izlaza te uzjašio konja što je čekao na nj i pojurio prema
mjestu na kome je znao da će naći de Mua-a.
Iznenada se, uslijed buke njegova konja od čijeg je topota odzvanjalo tlo, nekoliko
stražara obazre i povika:
- On bježi! On bježi!
- Tko bježi? - poviče kraljica-majka pristupivši jednom prozoru.
- Kralj Henrik! Kralj Navare! - viknuše stražari.
- Pucajte? - poviče Katarina. - Pucajte u nj!
Stražari nanišaniše, no Henrik je već bio odviše udaljen.
- On bježi! - klikne kraljica-majka. - Znači da je pobijeđen!
- On bježi! - šapne vojvoda od Alansona. - Znači da sam ja kralj!
Ali, u tom trenutku, dok su Franjo i njegova majka još stajali kod prozora, most za
dizanje se zatrese pod topotom konja, začu se zveket oružja i velika halabuka, a jedan
mladić, jureći u galopu, sa beretom u ruci, ujaha u dvorište vičući: »Francuska!«. Za njim
ujahaše četiri plemića koji bijahu, baš kao i on prekriveni znojem, prašinom i konjskom
pjenom.
- Sine mojt - usklikne Katarina pružajući obje ruke kroz prozor.
- Majko! - odgovori mladić skačući sa sedla.
- Moj brat d'Anžu! - krikne sa užasom Franjo, odmičući se sa prozora.
- Da nije prekasno? - upita Henrik d'Anžu svoju majku.
- Ne, naprotiv, upravo je na vrijeme! Da te je sam bog vodio za ruku, ne bi te bio
doveo u bolji čas! Gledaj i slušaj!
I doista, gospodin de Nansi, zapovjednik garde, izašao je na balkon kraljeve odaje.
~ 475 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Svi pogledi se uperiše u njega.

On slomi jedan štapić na dva komada i ispruži ruke, držeći u svakoj šaci po jedan
komad.
- Kralj Karlo IX je mrtav! Kralj Karlo IX je mrtav! Kralj Karlo IX je mrtav! - vikne tri
puta.
I ispusti oba komada slomljenog štapića.
- Živio kralj Henrik III! - vikne tada Katarina krsteći se u pobožnoj zahvalnosti. - Živio
kralj Henrik III!
Svi glasovi ponoviše taj povik, osim glasa vojvode od Alansona.
- Oh, ona me je izigrala! - promrsi zarivajući nokte u svoje grudi.
- Pobijedila sam! - klikne Katarina. - Taj mrski Bearnac neće vladati!

~ 476 ~
Bosnaunited
 BU&CW

35.

EPILOG

Godina dana bijaše protekla od smrti kralja Karla IX i zasijedanja na prijestolje

njegova nasljednika.
Kralj Henrik III, koji je sretno vladao milošću božjom i svoje majke Katarine, krenuo
je na jednu lijepu procesiju, poduzetu u čast Naše Gospe od Klerija (Clairy).
Pošao je pješice, sa kraljicom svojom ženom i sa čitavim dvorom.
Kralj Henrik III mogao je slobodno sebi priuštiti tu dokolicu: u to doba nije ga
zaokupljala nikakva ozbiljna briga.
Kralj Navare nalazio se u Navari, kamo je tako odavno žudio otići, i bio je veoma
zaokupljen, kako se govorkalo, jednom lijepom djevojkom iz roda Monmoransijevih, koju je
nazivao »La Fosez« (La Fosseuse). Margerita je živjela pokraj njega, tužna i mračna, nalazeći
jedino u svojim lijepim brdima ne možda razonodu, već ublaženje svojih dviju velikih boli:
odsutnosti i smrti.
Pariz bijaše veoma miran, a kraljica-majka, stvarna regentica otkako je njezin
ljubljeni sin Henrik postao kralj, boravila je u Luvru, sad pak u palači Soason (Soissons), koja
se nalazila na mjestu na kojem se danas uzdiže žitna tržnica i od koje je preostalo samo još
onaj vitki stup što ga možemo vidjeti još i danas.
Jedne večeri bila je zabavljena proučavanjem zvijezda zajedno sa Reneom, za čije
male izdaje nije nikada saznala, i koji se kod nje bijaše opet vratio u milost zahvaljujući
lažnom svjedočanstvu što ga je tako dobro podesio u slučaju Kokona-a i de La Mola, kadli joj
dođoše javiti da je u molitvenoj odaji čeka neki čovjek koji tvrdi da joj ima saopćiti neku
stvar od najveće važnosti.
Ona žurno siđe i zatekne gospara de Morvela.
- On je ovdje. - usklikne nekadašnji zapovjednik, petardiraca, ne pustivši, suprotno
kraljevskoj etikeciji, Katarini vremena da ga prva oslovi.
- Tko to... »on«? - upita Katarina.
- A tko drugi bi to trebalo da bude, gospođo, ako ne kralj Navare I
- Ovdje?! - klikne Katarina. - Ovdje?! On… Henrik?! A pošto je došao ovamo, taj
ludov?!
- Ako je vjerovati vanjskom prividu, došao je da posjeti gospođu de Sov, i to je sve.
Ako je pak zaključivati po vjerojatnosti, došao je da snuje urotu protiv kralja.
- A otkud znate da je ovdje?
- Jučer sam vidio kako je ušao u jednu kuću, a čas kasnije je došla gospođa de Sov da
mu se ondje pridruži.
- Jeste li sigurni da je to bio on?
~ 477 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Čekao sam sve do njegova izlaska, to jest tokom jednog dijela noći. U tri sata dvoje
ljubavnika se ponovo uputilo napolje. Ondje je ona, zahvaljujući vrataru koji je zacijelo
potplaćen za njegove probitke, ušla bez ikakvih uznemiravanja, a kralj je pak otišao
pjevušeći neku pjesmicu i tako bezbrižnim korakom kao da se nalazi posred svojih planina.
- A kamo je otišao?
- U ulicu Arbr-Sek, u svratiste »K lijepoj zvijezdi« k onom istom gostioničaru kod
kojeg su stanovala ona dva vještaca što ih je Vaše Veličanstvo prošle godine dalo smaknuti.
- Zašto niste smjesta došli da mi to kažete?
- Jer još nisam bio potpuno siguran u svoju stvar.
- A sada?
- Sada jesam!
- Ti si ga vidio?
- Savršeno jasno. Bio sam se postavio u zasjedu kod nekog trgovca vinom, preko
puta. Najprije sam ga vidio kako ulazi u onu istu kuću kao i sinoć. A zatim, budući da je
gospođa de Sov zakasnila, on je neoprezno pomolio svoje lice na okno jednog prozora na
prvom katu, i toga puta meni su se raspršile sve sumnje. A osim toga, časak kasnije došla je
gospođa de Sov da mu se ponovo pridruži.
- A misliš li da će se oni kao i prošle noći, zadržati ondje sve do tri sata ujutro?
- To je vjerojatno.
- A gdje je ta kuća?
Kraj Kroa-de-Pti-Sam (Croix-des-Petits-Shamps), prema Sent-Onoreu.
- Dobro je! - reče Katarina. - Gospodinu de Sovu nije poznat vaš rukopis?
- Nije.
- Sjednite i pišite!
Morvel posluša nalog i dohvati pero.
- Spreman sam gospođo! - reče. Katarina stane diktirati:
- »Za vrijeme dok barun de Sov vrši u Luvru svoju službu, barunica se zadržava sa
jednim kicošem. svojim prijateljem, u jednoj kući blizu Kroa-de Pti-Šam, prema Sent Onoreu.
Barun de Sov će tu kuću prepoznati po jednom crvenom križu koji će biti nacrtan na zidu«.
- Da, molim? - upita Morvel.
- Načinite još jedan prijepis tog pisma! - reče Katarina.
Morvel podložno izvrši nalog.
- A sada, - nastavi kraljica-majka - dajte po nekom spretnom čovjeku predati jedno
od tih pisama barunu de Sovu, a drugo pak neka tom čovjeku ispadne u hodnicima Luvra.
- Ne shvaćam! - reče Morvel. Katarina slegne ramenima.
- Ne shvaćate da će se muž, koji dobije takvo pismo, naljutiti?
- Ali, čini mi se, gospođo, da se u vremenima kralja Navare nije ljutio ...
- Onaj koji gleda kroz prste jednom kralju, možda neće gledati kroz prste nekom
običnom udvaraču. Uostalom, ako se on ne bi naljutio, tad ćete se umjesto njega naljutiti vi!

~ 478 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Ja?!
- Svakako! Uzet ćete četvoricu ljudi, šestoricu ako bude potrebno,maskirat ćtte se,
provalit ćete vrata kao da vas je poslao barun, uhvatit ćete ljubavnike nasred njihova
domjenka i udarit ćete u ime kralja. A sutradan će to pisamce, izgubljeno u hodniku Luvra i
pronađeno od neke milosrdne duše koja ga je dotle već dala u opticaj, potvrdit da je
posrijedi osveta muža... i samo je puki slučaj skrivio da je taj udvarač bio kralj Navare ... no
tko bi to bio mogao i naslutiti, kad je svatko bio u uvjerenju da se on nalazi u Pou..?!
Morvel udivljeno pogleda Katarinu, nakloni se i izađe.
U isto vrijeme kad je Morvel izlazio iz palače Soason, gospođa de Sov je ulazila u
malu kućicu kraj Kroa-de-Pti-Šam.
Henrik ju je očekivao kod odškrinutih vratiju.
Èim ju je ugledao na stubištu, upita:
- Nije li vas netko slijedio?
- Ta nije! - odgovori Šarlota. - Bar koliko mi je poznato.
- Mislim, naime, da su mene slijedili! - reče Henrik. - I to ne samo prošle noći, već i
večeras.
- Oh, bože! - klikne Šarlota. - Vi me plašite, Sire! Ako bi se to drago sjećanje što ste ga
posvetili jednoj nekadanjoj prijateljici okrenulo na zlo po vas, ja bih bila neutješna!
- Umirite se, prijateljice moja! - reče Bearnac. - Imamo tri mača koji stražare u mraku.
- Tri... to je prilično malo, Sire!
- To je dovoljno, ako se ti mačevi zovu de Mua, Sokur (Saucourt) i Bartelemi
(Barthelemy).
- Znači da je de Mua s vama u Parizu?
- Svakako!
- Usudio se da se vrati u prijestolnicu?! Ta zar, kao i vi, ima neku nevoljnu ženu koja
luduje za njim?
- Ne, već jednog neprijatelja na čiju je smrt prisegao. Jedino još mržnja, draga moja,
može potaknuti na tolike ludosti kao ljubav.
- Hvala, Sire!
- Oh - reče Henrik - ne kažem to za sadašnje ludosti! Ja to kažem za prošle i buduće
ludosti.. Međutim, nemojmo o tome raspravljati! Ne valja nam gubiti vrijemet
- Vi dakle ipak odlazite?
- Noćas.
- Znači da su poslovi zbog kojih ste se vratili u Pariz završeni?
- Vratio sam se ovamo samo radi vas!
- Gaskonjče!
- Trista mu, prijateljice moja, ja govorim istinu! Ali, pustimo na stranu ta sjećanja,
imam na raspolaganju samo još dva ili tri sata da budem sretan, a zatim... vječni rastanak!
- Ah, Sire, - otpovrne gospođa de Sov - vječna je samo moja ljubav!
Henrik je maločas rekao da nema vremena za raspravljanje; on se dakle ne upusti u
~ 479 ~
Bosnaunited
 BU&CW

raspravu. On povjeruje, ili se, skeptik kakav je bio, pričini da vjeruje.

Za to vrijeme, kao što je to rekao kralj Navare, de Mua i njegovi drugovi bijahu
sakriveni u okolini kuće.
Bilo je dogovoreno da će Henrik izaći iz kućice u ponoć umjesto da iz nje izađe u tri
sata, da će kao i sinoć da otprate gospođu de Sov u Luvr i da će odanle krenuti u ulicu Serice,
gdje je stanovao Morvel.
Tek toga dana, koji je upravo protekao, de Mua bijaše napokon dobio sigurne
obavijesti o kući u kojoj je obitovao njegov neprijatelj,
Bili su ovdje od unazad sat vremena od prilike, kadli ugledaše jednog čovjeka, za
kojim su na pet koraka udaljenosti siljedila još petorica ljudi, koji se približi vratima kućice i
koji stane isprobavati jedan za drugim pet ključeva.
Vidjevši to, de Mua, koji je bio sakriven u udubljenju jednih susjednih vratiju, zaleti
se u jednom jedinom skoku iz svojeg skrovišta k tom čovjeku i ščepa ga za ruku.
- Trenutak samo! - reče. - Ovdje je ulaz zabranjen!
Èovjek odskoči unatrag, a u skoku mu spade šešir.
- De Mua de Sen-Fal! - usklikne.
- Morvel! - zaurla hugenot isukavši svoj mač. - Ja sam te tražio, a ti si mi došao
ususret! Hvala!
Međutim, on u svojoj jarosti ne zaboravi na Henrika: okrenuvši se prema prozoru,
zazvižda na način bearnskih čobana.
- To će biti dovoljno! - dovikne Sokuru. - A sada, naprijed, ubojico, naprijed!
I nasrne na Morvela.
Ovaj je imao vremena da potegne za svojim opasačem jednu pištolju.
- Aj! - dobaci kraljev koljač nišaneći na mladića. - Ovoga puta mislim da si mrtav!
I odapne hitac. Ali de Mua se baci udesno, i kugla prođe ne pogodivši ga.
- A sad je na meni red! - poviče mladić.
I zada Morvelu tako oštar ubod mačem, da je, iako je udarac pogodio njegov kožnati
opasač, ocjelni vršak prošao kroz zapreku i zabio se u meso.
Ubojica ispusti jedan divljački krik koji je svjedočio o tako velikoj boli, da žbiri, koji
bijahu u njegovoj pratnji, pomisliše da je pogođen smrtno te pobjegoše užasnuti u pravcu
ulice Sent-Onore.
Morvel nije bio hrabar. Videći da su ga njegovi ljudi napustili i imajući pred sobom
protivnika kakav je bio de Mua, on također pokuša pobjeći i potrča istim putem kojim
bijahu umakli oni, vičući: »Upomoć!«
De Mua, Sokur i Bartelemi, poneseni svojim žarom, dadoše se u potjeru.
Kad su ušli u ulicu Frenel, kojom su krenuli da bi im presjekli put, otvori se jedan
prozor, a jedan čovjek skoči sa prvog kata na zemlju, svježe smočenu od kiše.
Bio je to Henrik.
De Muaov zvižduk ga bijaše upozorio na neku opasnost, a onaj hitac iz pištolje bio
mu je obznanio da je to opasnost ozbiljna i privukao ga u pomoć njegovim prijateljima.

~ 480 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Pun žara i snažan, on pojuri za njima sa mačem u ruci. Jedan krik mu posluži za
vodiča: došao je sa kapije de Seržan (des Sergents).
Bio je to Morvel koji je, osjetivši da ga de Mua dovodi u škripac, po drugi puta pozvao
u pomoć svoje ljude koje je bila zanijela strava.
Valjalo mu je da se okrene ili da bude uboden s leđa.
Morvel se okrene, odbije mač svojeg neprijatelja te mu gotovo smjesta zatim zada
jedan tako vješt udarac, da mu raspori ešarpu.
Ali, de Mua smjesta odogovori. Mač se ponovo zarije u meso što ga već bijaše načeo, a
dvostruk mlaz krvi brižnu iz dvostruke rane.
- Ovo mu sjedi! - vikne Henrik koji ih je dostigao. - Naprijed, naprijed, de Mua!
De Muau nije trebalo bodrenja.
On se ponovo ustremi na Morvela, no ovaj ga ne dočeka.
Pritisnuvši lijevom rukom svoju ranu, on se dade u očajnički trk,
- Ubij ga, brzo, ubij ga! - vikne kralj. - Evo se zaustavljaju njegovi vojnici, a očajanje
kukavica nije dobro za junakef
Morvel, čija su pluća pucala, čije je disanje hripalo, čiji je svaki udisaj istjerivao krvav
znoj, iznenada se sruši od iscrpljenja. No smjesta se opet pridigne te, okrenuvši se na
jednom koljenu, suprotstavi de Muau vršak svojeg mača.
- Prijatelji! Prijatelji! - poviče. - Ima ih samo dvojica! Pucajte! Pucajte na njih!
I doista, Sokur i Bartelemi odlutali su u potjeri za dvojicom zbira koji bijahu udarili
ulicom Puli, a kralj i de Mua se nađoše sami pred četvoricom ljudi.
- Pucaj! - nastavi urlati Morvel, a jedan od njegovih vojnika se stvarno spremi da
pripuca iz svojeg musketona.
- Da, no prije toga umri, izdajice! - poviče de Mua. - Umri, bijednice, umri proklet kao
mučki ubojica!
I, zgrabivši jednom rukom Morvelov mač, zarije drugom svoj vlastiti odozgo prema
dolje u grudi svojeg neprijatelja, i to tolikom žestinom da ga je prikovao za zemlju.
- Pripazi se! Pripazi se! - vikne Henrik.
De Mua poskoči unatrag ostavivši svoj mač u Morvelovom tijelu, jer je jedan vojnik
nanišanio i bio na tome da ga ubije izbliza.
Istovremeno Henrik zabije svoj mač u tijelo vojnika koji se sa jednim krikom sruši do
Morvela.
Ostala dvojica vojnika se dadoše u bijeg.
- Dođi, de Mua, dođi! - vikne Henrik. - Ne gubimo ni trenutka! Ako bi nas prepoznali,
s nama bi bilo gotovo!
- Stanite, Sire, a moj mač?! Mislite li da ću ga ostaviti u tijelu tog bijednika?!
I pristupi Morvelu koji je ležao naoko nepomično. Ali u trenutku kad je de Mua
dohvatio držak toga mača, koji je stvarno bio ostao u Morvelovom tijelu, ovaj se pridigne,
oboružan musketonom što ga vojnik bijaše ispustio u padu, te izbliza otposla hitac u sredinu
de Muaovih grudi.

~ 481 ~
Bosnaunited
 BU&CW

Mladić se sruši ne ispustivši ni krika. Bio je pogođen na mjestu.

Henrik se baci na Morvela, no ovaj bijaše također pao, a de Muaov mač je stršao
samo još u lješini.
Valjalo je bježati. Buka je bila privukla velik broj osoba, i mogla je naići noćna
ophodnja. Henrik potraži među znatiželjnicima, koje je buka privukla, kakvo poznato lice, i
odjednom krikne od radosti.
Upravo je prepoznao gazdu La Irijera.
Budući da se taj prizor odigravao do podnožja raspela na Traoaru (Trahoir), to jest
preko puta ulice Arbr-Sek, to je naš stari znanac, čija po prirodi nevesela ćud bijaše nakon
smrti de La Mola i Kokona-a, dvojice njegovih omiljenih gostiju, postala još mnogo
turobnija, bio napustio svoje štednjake i svoje lonce upravo u trenutku kada je spremao
večeru kralja Navare, te je dotrčao.
- Dragi moj La Irijeru, preporučam vašoj brizi de Mua-a, ma da se veoma plašim da tu
više nema pomoći. Odnesite ga k svojoj kući, i ukoliko još živi, ne štedite ni sa čime... evo
moje kese! Što se pak ovog drugog tiče, ostavite ga u uličnom žljebu i neka sagnjili kao pas!
- A vi? - upita La Irijer.
- Ja treba na jednom mjestu da se oprostim. Evo, hitam i bit ću kod vas za deset
minuta. Pripremite ml moje konje!
I Henrik doista potrči u pravcu malene kućice blizu Kroa-de-Pti-Sam. Međutim,
ispavši iz ulice Grenel, zasta sav zaprepašten.
Brojna gomila ljudi bila se sakupila ispred vrati ju.
- Što je s tom kućom? - upita Henrik. - Što se dogodilo?
- Oh, - odgovori onaj na koga se bio obratio - dogodila se velika nesreća, gospodine!
Vjernu lijepu mladu ženu maločas je probo bodežom njezin muž, kojemu su bili dostavili
jedno pisamce sa obaviješću da je njegova žena na sastanku sa nekim ljubavnikom.
- A muž?! - brzo upita Henrik.
- Umaknuo je.
- Žena?
- Ona je ovdje.
- Mrtva?
- Još nije, ali, hvala budi bogu, samo što nijef
- Oh! - zavapi Henrik. - Ja sam dakle proklet! I pojuri u kuću.
Soba je bila puna svijeta, a sav taj svijet se natisnuo oko postelje na kojoj je ležala
uboga Šarlota, probodena sa dva udarca bodežom.
Njezin muž koji je tokom dvije godine prikrivao svoju ljubomoru na Henrika, ugrabio
je tu priliku da se osveti na njoj.
- Šarloto! Šarloto! - krikne Henrik razmaknuvši mnoštvo i padajući na koljena pred
posteljom.
Šarlota otvori svoje lijepe oči, koje su se već bile zamaglile uslijed bliske smrti, a
onda joj se ote jedan krik od kojeg joj brižne krv na obje rane.

~ 482 ~
Bosnaunited
 BU&CW

- Oh! - reče poduzimajući napor da se pridigne. - Znala sam da ne mogu umrijeti a da

ga još jednom ne vidim!
I doista, kao da je sačekala samo taj trenutak da bi dala Henriku tu dušu koja ga
bijaše toliko ljubila, ona pritisne svoje usne na čelo kralja Navare, šapne još jednom »Volim
te!« i klone mrtva.
Henrik se nije mogao duže zadržavati a da se ne upropasti. On izvadi svoj bodež,
odreže jedan uvojak te lijepe plave kose koju je toliko puta bio raspustio da bi se divio
njezinoj dužini, i izađe jecajući posred jecaja prisutnih, koji nisu ni slutili da plaču nad
nesrećom tako velike gospođe.
- Prijatelj, ljubav... - zavapi Henrik sav izvan sebe - sve me ostavlja, sve me napušta,
sve mi odjednom nedostaje!
- Da, Sire, - šapne mu potiho jedan čovjek koji se bio odvojio od gomile znatiželjnika
sakupljene ispred kuće i koji je bio pošao za njim - ali vam još uvijek preostaje prijestolje!
- Rene! - klikne Henrik.
- Da, Sire... Rene koji bdije nad vama! Onaj nesretnik je izdišući izgovorio vaše ime.
Sada se zna da ste u Parizu. Strijelci su u potrazi za vama... bježite, bježite!
- I ti kažeš da ću biti kralj, Rene? Ja bjegunac?!
- Pogledajte, Sire! - reče Firentinac pokazujući kralju jednu zvijezdu koja se
oslobađala, blistava, iz nabora jednog crnog oblaka. - Ne kažem to ja, već ona!
Henrik uzdahne i nestane u mraku.

Mighty
Bosnaunited
Crowarez

~ 483 ~
Bosnaunited
 BU&CW

\'7b1\'7d »I prava se božica pojavi nastupom.«

\'7b2\'7d - Što je?

\'7b3\'7d - Ne razumijem!

\'7b4\'7d - Idi dovraga!

\'7b5\'7d Sama sam. Uđite dragi!

\'7b6\'7d Nosila je jednu podsuknju koja je sve naokolo imala male džepove od kojih
je u svaki pojedini stavljala po jednu kutiju gdje se nalazilo srce jednoga od njezinih
pokojnih ljubavnika. Jer, ona se skrbila, postepeno kako su umirali, da im dade balzamirati
srca. Ta se podsuknja svake večeri vješala o jednu vješalicu koju je zatvarala lokotom iza
stražnje strane svoje postelje. (Tallemant des Reaux: Životopis Margerite de Valoa).

\'7b7\'7d Karlo IX se bijaše oženio sa Elizabetom Austrijskom, kćerkom

Maksimilijanovom.

\'7b8\'7d Traži, i naći ćeš!

\'7b9\'7d Doista, to nezakonito dijete, koje nije bilo nitko drugi već glasoviti vojvoda
od Angulema (Angouleme) koji je umro godine 1650. bilo bi, da je bilo zakonito, ukinulo
Henrika III, Henrika IV, Ljudevita XIII i Ljudevita XIV. Što bi nam bilo dalo umjesto njih? Duh
se smućuje i gubi u nepoznanicama takvog jednog pitanja!

\'7b10\'7d »Ja očaravam sve«. - Op. Prev.

\'7b11\'7d Stariji brat Karla IX, koji je nakon vrlo kratke vladavine umro od
tuberkuloze. (Op. Prev.).

\'7b12\'7d »Vaša neočekivana nazočnost na ovom dvoru preplavila bi mene i mojeg

supruga radošću, da nam ne donosi veliku nesreću, to jest gubitak ne samo brata, već i
prijatelja«.

\'7b13\'7d »Žalosni smo što se dijelimo od tebe, kad bismo bili voljeni da pođemo s
tobm. Ali, ista ona sudbina koja hoće da ti bez ikakvog odlaganja napustiš Pariz, zarobila je
nas u ovom gradu. Otiđi dakle, brate, otiđi, prijatelju. Otiđi bez nas. Na odlasku te prate naše
nade i naše želje«.

~ 484 ~
Bosnaunited
 BU&CW

\'7b14\'7d Arbaleta - usavršeni luk koji ima ležište za strelicu (njem. »Abrust«). Op.
Prev.

~ 485 ~
Bosnaunited