Bitka kod Tuzle 1878

Austrija kao i svo evropsko javno mišljenje, te se je Rusija teška srca morala priklonuti sveopćem pritisku.
Tako je došlo do berlinskoga kongresa, koji je sazvao u Berlin Bismark, gdje se vijećalo od 13. juna do 13.
jula 1878 g. Taj kongres je dao pravo Austriji, da okupira Bosnu i Hercegovinu, koje nisu bile uopće uzete
u obzir sanstefanskim mirom. Tako je došlo do okupacije Bosne i Hercegovine. Koncem jula g. 1878.
počeše ulaziti čete bečkoga cesara u našu otadžbinu, ali udariše na žestok otpor muslimanskoga svijeta,
te su ćesarove čete svaki korak plaćale svojom krvi. Austro-ugarska vojska udarila je najprije na Tuzlu, ali
je muški dočekana i morala je uzmaći pred junačkom odbranom muftije Taslidžaka, koji je organizirao
otpor tuzlanske ehalije. Pred dolazak Švabe na dva do tri mjeseca kupili su se u Tuzli potpisi od ehalije,
da

Zvorničani sa tuzlanskom ehalijom spremali su se da dočekaju Švabu poslavši sibjan u okolicu Tuzle, a u
kasabi ostali su odrasli, da se bore. Međutim se primicale ćesarove čete, koje su dočekane prvom
puškom pod Planima, blizu današnje stanice Bistarac. To je bilo u četvrtak krajem mjeseca jula. Isti je dan
zakonačio Švabo pred Tuzlom na Bukinjima. Taj dan su stigli i Rogatičani u pomoć i odmah stupili u borbu
na Ravnoj trešnji. Sutradan u petak nastavljena je borba ogorčena sa obje strane.

Dan ranije u četvrtak otvoren je vojni magacin sa džebhanom na

Gradini te narodu podijeljena municija, da se bori. Sada je muftija preostatak pokupio i razdijelio svojim
borcima. Dok se je ovako muftija spremao, Švabo je bio došao na Moluhe i Rasovac. Sa rečenih pozicija
muftija je 9./VIII. otvorio vatru iz topova, a pješaci su dočekali Švabu na Kozlovcu, Ravnoj trešnji i
Mosniku. Borba je vođena cijeli dan u petak i subotu do podne, kada poče Švabo pred junačkim
napadajima uzmicati, jer je sa svih strana žestoko tučen, pošto je bilo pridošlo i muslimansko seljaštvo iz
okoline u pomoć muftiji i ehaliji. U tim borbama ostalo je mnogo ćesarovih vojnika na bojištu, pa je i
jedan oficir topom skinut s konja i raspolovljen. Švabo je sve poginule pokopao na Moluhama, odakle su
kašnje preneseni na Borić, gdje se i danas nalazi katoličko groblje, a prije ga nije bilo na tom mjestu.

"Velika istočna kriza" (1875. - 1878.), odnosno "istočno pitanje" - pitanje podjele osmanskih teritorija u
Evropi, Aziji i Africi i, konačno, Berlinski kongres ( 1878.) donijeli su pravi prevrat u životu Bosne i
Hercegovine, "glavne tvrđave Bošnjaka kao slavenskih muslimana u jugoistočnoj Evropi".Odlukom
Berlinskog kongresa Austro-Ugarskoj je povjerena uprava nad Bosnom i Hercegovinom. Porta je na to
pristala, ali ne i Bošnjaci. Oni su pružili žestok otpor okupacijskim trupama. Na području sadašnjeg
Tuzlansko kantona otporom je rukovodio pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić. On je u Tuzlu,
sa svojih 1.000 vojnika, stigao 7. augusta 1878. godine. Na zapadnim prilazima Tuzli pridružili su mu se
branitelji iz Kladnja, Srebrenika, Lukavca i Zvornika. Austrougarske trupe su već 9. augusta zaustavljene
pred Tuzlom (na Moluhama i Husinu), potučene i natjerane na povlačenje prema Gračanici, koju su
ustanici oslobodili 13. augusta iste godina. Prodor Austrijanaca preko Brčkog i Bijeljine prema Tuzli,
prisilio je branitelje na povlačenje. Tuzla je pala 22. septembra 1878. godine. Nakon tromjesečnih
žestokih borbi Austro-Ugarska je uspjela (krajem oktobra 1878.) okupirati cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Područje sjeveroistočne Bosne je u Austro-Ugarskoj državi organizirano kao okrug. U njegov sastav su
ulazili gradovi: Tuzla, Bijeljina, Brčko, Gračanica, Gradačac, Modriča, Bosanski Šamac, Kladanj, Maglaj,
Orašje, Srebrenica, Vlasenica i Zvornik. U prvo vrijeme okupacije i Gornja Tuzla je imala status grada, ali
je ( 1885.) izgubila taj status. Središte okruga bila je Tuzla, po kojoj je ova oblast i nazvana. Tu su
organizirane okružna, sreska (kotarska) i općinska vlast. S obzirom da je ova oblast granično područje sa
Srbijom, Tuzla je bila i jedan od značajnih vojnih centara Austro-Ugarske monarhije. Za austrougarsku
okupacionu upravu od velikog značaja je bila eksploatacija prirodnih bogatstava ovog kraja. Jedan od
njenih prvih poteza u oblasti privrede je uvođenje državnog monopola na proizvodnju soli, duhana, na
rudna i šumska bogatstva. Prva, u to vrijeme moderna solana proradila je 1885. godine u Simin Hanu.
Druga solana je ( 1891.) izgrađena u Kreki. Ove solane su osigurale domaće tržište soli, u isto vrijeme
obezbjeđena je i jeftina sirovina za razvoj hemijske industrije. Na tom osnovu projektirana je i izgrađena
Fabrika sode u Lukavcu. Za razvoj industrije, ali i za vojne potrebe, s obzirom na geostrateški značaj
područja, bilo je važno izgraditi i saobraćajnice. Tako je izgrađena i u saobraćaj puštena (29. aprila 1886.
godine) uskotračna željeznička pruga Doboj - Simin Han, dužine 67 kilometara. Time je ovaj bazen
povezan sa glavnom saobraćajnicom u dolini rijeke Bosne. Već je 1885. godine u Kreki otvoren rudnik
uglja, tada najveći na prostoru Bosne i Hercegovine. Iste godine je počela proizvodnju i ciglana, koja je
pred Prvi svjetski rat godišnje proizvodila više od 3,5 miliona komada cigle. U Tuzli je podignuta Fabrika
špirita (1888.), a u Lukavcu Fabrika amonijačne sode (1893.), koja je godišnje proizvodila velike količine
amonijačne, kaustične i kristalne sode. Tih godina u Tuzli je počela i proizvodnja piva, podignut je jedan
parni mlin i proradile su dvije električne centrale. Područje sadašnjeg Tuzlanskog kantona bilo je bogato
kvalitetnim šumama, pa je i njihova eksploatacija bila intenzivna. Podignuto je pet modernih pilana, koje
su prerađivale ogromne količine drvne mase. Zanatstvo i trgovina su se sporije razvijali. Industrijski
proizvodi i razne robe, koji su stizali na ove prostore, potiskivali su tradicionalnu zanatsku proizvodnju i
čaršijsku trgovinu. Međutim, i na tom polju je bilježen napredak, naročito poslije 1900. godine. U Tuzli
kao i u drugim većim gradskim naseljima se mijenja i socijalna struktura stanovništva. Procenat onih koji
žive od poljoprivrede pada na ispod 50%, a procenat onih koji žive od industrije, zanatstva, trgovine i
raznih društvenih djelatnosti, ubrzano raste. Region je, međutim, i dalje pretežno agrarni i to sa
naslijeđenim feudalnim odnosima. U ovom periodu Tuzla se najbrže razvijala. Podignute su mnoge
građevine sa odlikama evropske arhitekture (sreski uredi, škole, pošte, hoteli, željezničke stanice,
bolnice i vojni objekti), od kojih neke postoje i danas u užem gradskom jezgru. Moderniziran je vodovod,
izgrađena je kanalizacija, proširene su i uređene ulice, uređena je gradska rasvjeta, uveden je poštanski
saobraćaj i otvorene nove škole (osnovne i srednje). Sve ove promjene su, uz Tuzlu, zahvatile i druge
gradove ove oblasti. Nakon austrougarske okupacije uslijedio je prelazak iz jedne civilizacije u drugu, što
je popraćeno i velikim demografskim promjenama. Iz Bosne i Hercegovine je iselio veliki broj Bošnjaka
iako je, upravo iz Tuzle, upućen prvi i možda jedini apel Bošnjacima da se ne iseljavaju. Mehmed Teufik
Azabagić, tuzlanski muftija, apelirao je na muslimane da se ne iseljavaju iz svoje domovine ubjeđujući ih
da je taj čin pogrešan sa islamskog vjerskog i nacionalnog stanovišta. U to vrijeme u Bosnu je doselilo
najviše katoličko i, u manjem broju, jevrejsko stanovništvo. Međutim, i pored masovnih iseljavanja, u
samo nekoliko gradova na ovom dijelu Bosne i Hercegovine Bošnjaka je 1910. godine bilo više nego svih
drugih naroda zajedno. Četrdesetogodišnja austrougarska uprava Bosni i Hercegovini je donijela
značajan pomak u prelasku iz feudalizma u kapitalizam, ali je Austro-Ugarska monarhija time ostvarivala
prevashodno svoje interese u crpljenju prirodnih resursa okupirane zemlje.