Professional Documents
Culture Documents
S - Institucije Osmanskog Carstva
S - Institucije Osmanskog Carstva
S - Institucije Osmanskog Carstva
I. SULTAN
Sultan je bio vrhovni, apsolutni vladar u osmanskom sistemu. Osmanski sultani su nosili
objedinjene titule iz više istočnjačkih tradicija: arapsku titulu sultan, turko-mongolsku
han i perzijsku padišah; od osvajanja Carigrada titulu kayseri Rum (rimski, romejski
car); od osvajanja Egipta od Mameluka je preuzeta titula halife.
Sultan je bio apsolutni gospodar svega u Državi, najveći zemljoposjednik, vrhovni sudija,
bez njegovog odobrenja ništa se nije moglo provesti.
Po stupanju na tron imao je obavezu da svaku odluku svog prethodnika ili ponišiti ili
potvrdi zato što je legitimitet bio utjelovljen u ličnosti sultana i svaki sultan je mogao
odbaciti bilo koju uredbu svog prethodnika.
Jedino što sultani nisu mogli mijenjati je bio šerijat i njegovi propisi. Iako su sultani bili
nominalno vrhovne sudije i od 1517. halife, u vjerskim pitanjima morali su se ipak
potčiniti sudu vrhovnih vjerskih autoriteta - šejhulislama i uleme. Sultan je mogao
smjenjivati muftije, kadije i same šejhulislame, ali nije mogao miješati se u njihov rad i
ispravljati njihove odluke.
Ono što šerijat nije određivao, sultan je dopunjavao izdavanjem kanuna, svjetovnih
zakona koje su sultani donosili po svojoj volji i bili nad njima nadležni. Kanuni nisu
smjeli kršiti šerijat. Preko svoje kancelarije sultan je izdavao uredbe u formi fermana,
berata, humajuna, šerifa, džihanama, ahdnama i drugih, a u kojima je regulisao dnevne
potrebe države i društva.
Sultan je imao isključivo pravo odlučivati o ratu i miru, u ratu je bio i vrhovni vojni
zapovjednik ili je tu nadležnost mogao prenijeti na nekog od svojih vezira.
Veliki vezir je bio prvi ispod sultana u državnoj hijerarhiji. U početku su veziri imali
samo savjetodavnu ulogu, a vođenje državnih poslova su počeli dobijati kada se država
počela širiti i kada sultan nije mogao sve sam voditi. Izrazitije prepuštanje državnih
poslova vezirima počinje od vremena Fatih sultan Mehmed-hana. Sa širenjem države
pojavila se potreba za uvođenjem još dvojice vezira, pri čemu bi jedan bio prvi, veliki
1
vezir. Veliki vezir je predsjedavao sjednicama divana u odsustvu sultana, što je od
Fatihovog vremena bio čest slučaj. U klasičnom osmanskom dobu veliki vezir je imao
velika ovlaštenja, čak je neke poslove mogao obavljati i bez prethodnog odobrenja od
sultana, ako je situacija zahtijevala brzu odluku. Naravno, u tom slučaju bi veliki vezir
morao da snosi punu odgovornost za svoju odluku.
Veliki vezir je bio sultanov predstavnik koji je vodio državne poslove skoro u potpunosti,
u ratu je mogao biti imenovan za vojnog zapovjednika, a često se dešavalo da sultani
samo potvrđuju odluke velikih vezira. Bilo je i perioda kada su veliki veziri bili
sposobniji od samog sultana, što je posebno bio slučaj nakon Kanuni Sulejman-hana. Kao
veliki veziri posebno su se istakli Sokolu Mehmed-paša, Keprili Mehmed-paša i Keprili
Ahmed-paša, kao i nekoliko vezira iz novijeg vremena.
III. PRINC
U dječačkim godinama prinčevi nisu bili važan faktor u državnoj službi, ali pošto su
predstavljali budućnost dinastije i države, njima se posvećivala velika pažnja. Dobijali su
najbolje obrazovanje i trenirani su da budu veliki vladari, državnici i vojskovođe.
Osmanska tradicija nije poznavala zakon po kojem bi unaprijed bio predodređen novi
sultan, već je tjerala prinčeve da se međusobno takmiče i da najbolji i najsposobniji od
njih postane novi sultan. To je dovodilo do otvorenih sukoba među braćom; kada bi
jedan od njih postao sultan, svoju braću bi uglavnom ubijao. To je bila samo tradicija do
Fatihovog vremena, kada je on tu tradiciju ozakonio – za dobrobit države, da bi se
izbjegli dinastički ratovi, novi sultan je mogao zakonito pogubiti svoju braću.
2
novi sultan, Selim II. Imalo je to i dobre strane, jer su takvi prinčevi, na takav način
odgojeni, bili spremni da postanu veliki vladari. Bratobilački zakon se počeo napuštati
od početka XVII stoljeća, pa je to za posljedicu imalo dolazak slabih sultana na tron.
Kada bi princ postao novi sultan, provodila se ceremonija ustoličenja. Ako bi sultan
preminuo tokom ratnog pohoda, onda bi se brza ceremonija provodila na licu mjesta,
dok bi u normalnim okolnostima cijela ceremonija bila provedena u Istanbulu. Protokol
bi se sastojao od pozdravljanja novog sultana u dvorištu dvora, nakon čega bi se
ceremonija premještala unutra, gdje su dvorski i visoki državni službenici pozdravljali
novog sultana. Vjerski dio ceremonije bi vodili predstavnici uleme i nakibü leşraf –
poglavar potomaka poslanika Muhameda (s.a.v.a.). Novi sultan bio hodočastio i mezar
poslanikovog saborca Ejuba kao i mezare svih svojih predaka iz loze.
3
Istanbul. U samom Istanbulu sultani su od Fatihovog vremena odsjedali u Topkapi
palači, a kasnije su, u nekim novijim vremenima, premjestili su se u Dolmabahče palaču.
Dvor se sastojao od dva glavna dijela: unutrašnjeg i vanjskog dijela, odnoso enderuna i
biruna. U enderunu se nalazila sultanova odaja i „Kuća pravde“, najviša prostorija sa koje
je sultan mogao sve da vidi i simbolično da nadgleda nepravdu koja se čini njegovim
podanicima i ispravlja je. Enderun je imao još nekoliko važnih odaja, a najvažnija je
harem ili „Vrata sreće“, gdje nijedan „potpuni“ muškarac, osim sultana, nije imao pristup.
Harem su čuvali eunusi. Enderunu su pripadale i službenici: silahdar (nosač sultanovog
oružja), rikaptar (pridržavač stremena), čohadar (čuvar odijela), hasodobaša (čuvar
sultanvoe odaje), zatim službenici riznice (hazne) i kuhinje i čitav niz ak-aga (bijelih
eunuha).
Birun je bio namijenjen za primanje stranih delegacija i sve ostale poslove koji nisu bili
vođeni u enderunu. Vanjskoj službi u dvori pripadali su čuvari štale, tjelesna garda,
stariješine vojnih jedinica i dr. Najistaknutije službe u vanjskom dvoru su: miralem
(čuvar sultanovih insignija, tj. zastave, konjskih repova, čadora i vojne muzike), kapidži-
baša (stariješina svih čuvara vrata), kapidžilar-ćehaja (zamjenik kapidži-baše), mirahor
(konjušar, stariješina službenika koji su radili oko sultanove štale), čakirdži-baša (brinuo
se o životinjama u dvoru), češnegir-baša (koji je probao hranu prije nego bi ona došla do
sultana), čauš-baša (stariješina glasnika i voditelj protokola pri ceremonijama).
4
V. CENTRALNA ADMINISTRACIJA
Osnovu centralne administracije činilo je carsko vijeće – divan, odnosno njegovi članovi.
Svi članovi divana su ujedno bili i dio centralne administracije, a tu je bilo i drugih
službenika koji su pripadali centralnoj administraciji, ali ne i divanu.
Centralnu administraciju su činili: veliki vezir, drugi i treći vezir, beglerbegovi Rumelije i
Anadolije, kadiaskeri Rumelije i Anadolije, šejhulislam, defterdar, nišandžija, jeničerski
aga, admiral mornarice, čauš-baša, kapu-aga, valide-sultan, sultanov šejh i dr.
Divan (Uzvišena porta) je imao tri načelna zadatka: da dijeli pravdu, uređuje finansije i
vodi državnu politiku. Za politička pitanja nadležan je bio veliki vezir, za finansije
defterdar, a za pravdu kadiaskeri.
Vojni predstavnici su bili povremeni članovi divana, prije svega jeničerski aga i admiral
(kabudani-derja); oni su dolazili na sjednice po pozivu i podnosili izvještaje o stanju u
svojim jedinicama. Za finansijska pitanja nadležan je bio defterdar. On je bio odgovoran
samo sultanu, čak nezavisan i od velikog vezira. Zato je sultan za defterdara birao
izuzetno povjerljive osobe; oni su sastavljali finansijske izvještaje i dostavljali ih sultanu.
Dio centralne administracije su činili i dvorski službenici kao što su kapu-agu, čauš-baša,
ćehaja-beg i reisulkitab. Kapu-aga je vršio nadzor nad dvorskim osobljem nezavisno od
velikog vezira i odgovarao samo sultanu. Čauš-baša je bio sultanov glasnik i primao je
5
molbe i žalbe od podanika. Ćehaja-beg je bio vezirov opunomoćenik za vojna i državna
pitanja, dok je reisulkitab bio glavni sekretar divana i čuvar uredbi i zakonskih knjiga.
Svoju ulogu su imali i valide sultan i sultanov šejh; oni nisu bili državni službenici, ali su
imali uticaj na sultana – valide sultan, tj. sultanova majka, imala je prirodan uticaj na
svoga sina, dok je šejh bio sultanov duhovni mentor i na taj način ostvarivao uticaj na
njega.
Najbrojniji dio aparata su bili pisari rizničke kancelarije, podijeljeni u tri odjela. Jedan
odjel za Rumeliju kojeg je vodio bašdefterdar, drugi odjel za Anadoliju kojeg su vodila
dva defterdara i treći odjel, još jedan, za Rumeliju, kojeg je vodio treći defterdar. Unutar
tih odjela i kancelarija su postojale sljedeće službe:
6
- kale šeskeredžije (2, naredbe i isplate plata za provincijske garnizone);
Osnove sistema su bile zemlja, ljudi i prihodi. Timarski sistem je imao dva najvažnija
elementa: raju i spahije. Raju su činili seljaci zemljoradnici koji su obrađivali zemljišne
posjede i osiguravali prihode državi i spahiji. Spahija je bio uživaoc prihoda sa posjeda,
ali ne i vlasnik zemlje.
Zavisno od veličine posjeda i visine prihoda sa njega, bile su tri vrste zemljišnog posjeda:
timar (do 20.000 akči godišnje), zeamet (od 20.000 do 100.000 akči godišnje) i has
(preko 100.000 akči godišnje). Jedan dio prihoda išao je spahiji, jedan državi, a i seljak je
dobijao dio za sebe.
7
VIII. SPAHIJA
Spahije su bili uživaoci timara u osmanskom sistemu. Prema tome oni predstavljaju
jedan od najvažnijih faktora cjelokupnog timarskog sistema.
Od europskih feudalaca se razlikuju po tome što njihov timar nije bio njihovo vlasništvo,
odnosno nisu bili vlasnici te zemlje već im je samo pripadao prihod sa posjeda. Drugim
riječima, nisu bili zemljoposjednici nego uživaoci prihoda sa posjeda.
Oni su bili neposredni gospodari raji na svojim timarima, raja je za njih obrađivala
zemlju i osiguravala im prihode. Odnosi raje i spahija su regulisani kanunima; oni su
propisivali prava i obavezei jednih i drugih, spahija je od seljaka mogao očekivati da ovaj
radi, ali mu nije mogao nametati dodatne obaveze niti svojevoljno podizati visinu
dadžbina; ako seljak ne bi izvršavao svoje obaveze, spahija mu nije mogao samostalno
ništa učiniti, već ga je samo mogao tužiti kadiji; sa druge strane spahija je bio obavezan
da poštuje kanune, održava red na svom posjedu, pruža zaštitu seljacima i odaziva se u
vojsku na poziv.
Osnovna funkcija spahije je ipak bila vojnička; spahije su u prvom redu bili konjanici i
činili su najveću vojnu snagu Osmanske države. Bili su obavezni odazvati se u rad kad ih
pozove sandžakbeg i uz to, zavisno od visine prihoda, opremiti i povesti jednog ili više
džebelija.
U ratu je provincijska spahijska konjica činila osnovu vojske jer, iako su jeničeri bili
elitne jedinice, spahija je bilo znatno više. Kazna za neodazivanje u rat ili kršenje bilo
koje sultanove ili sandažkbegove naredbe je bio gubitak timara.
8
IX. ULEMA
Ulema je sloj učenih i obrazovanih ljudi u Osmanskoj državi, ali i svim muslimanskim
društvima. Riječ je uglavnom o intelektualcima iz sfere islamskih nauka, a tu su spadali
muftije, kadije, muderisi i šejhovi.
Onako kako je sultan dopunjavao osmanski pravni sistem preko kanuna, tako je to činila
i ulema preko fetvi, dopunjavajući vjerski zakon.
Ulemi je pripadala sva vjerska vlast u društvu, iako su sultani nosili halifsku čast, stvarni
vjerski poglavar je bio šejhulislam kao predstavnik uleme. U rad uleme svjetovna vlast se
nije mogla miješati, već je samo mogla smjenjivati kadije i ostale i postavljati nove.
Tokom XVI stoljeća ulema dobija veći udio i u svjetovnoj vlasti i političkom životu
države.
9
X. ŠERIJAT
Šerijat je vrhovni vjerski zakon, ne samo u Osmanskoj državi, nego uopšte za muslimane
širom svijeta. On proističe iz Objave (Kur'ana Časnog) i prakse poslanika Muhameda
s.a.v.a. (hadisa). Prema tome šerijat je nepromjenjiva kategorija, mora se poštovati takav
kakav jeste, a pojedine pravne škole u islamu različito tumače neke njegove dijelove.
Dopuna šerijatskom pravu u vjerskim pitanjima su fetve koje izdaje ulema.
U osmanskom pravnom sistemu šerijat je bio vrhovni vjerski zakon, ali i generalno
vrhovni zakon koji je bio obavezan za poštivanje. Njega su u svjetovnim pitanjima
dopunjavali kanuni koje su izdavali sultani kao dopunu za pitanja iz sfere svjetovnog
života, odnosno samo za ona pitanja koje šerijat ne obrađuje. Kanuni i fetve, kao dopune
zakonu, nisu mogle kršiti odredbe šerijata.
Kršenje šerijatskih propisa je bilo krivično djelo protiv države, a ujedno se posmatralo i
kao grijeh pred Bogom, za šta su bile predviđene teške i lakše kazne, zavisno od težine
prekršaja. U najteže grijehe i prekršaje, za koje je propisana smrtna kazna, spadali su
ubistvo bez razloga, preljuba, konzumiranje alkohola, krađa, ubistvo u krađi, učešće u
pobuni i dr. Smrtna kazna je propisana i za murtedstvo, tj. odricanje od islama bez
prisile. Murtedi su imali tri dana roka da se vrate u vjeru, ukoliko to ne bi učinili čekala
bi ih smrtna kazna i ostajali bi bez prava na dženazu po islamskim propisima.
U lakša krivična djela, za koja nije predviđena smrtna kazna, spadaju lažna svjedočenja,
lažne optužbe, nanošenje tjelesnih povreda drugoj osobi, krađa manje vrijedne stvari i sl.
Za ova djela postojala je i mogućnost oprosta od strane žrtve, čime bi prekršitelj zakona
bio pošteđen bilo kakve kazne.
10
za boravak. Privremeni brakovi su postojali samo kod muslimana šiijskog islamskog
vjerozakona, dok su u brak sa robinjom stupali uglavnom siromašni muškarci koji nisu
imali mogućnost da izdržavaju slobodnu ženu.
XI. KANUNI
Kanuni predstavljaju zakone svjetovnog karaktera, čine dopunu šerijatskom pravu; ono
što nije regulisano šerijatom, sultan je dopunjavao kanunima. Kanuni se nisu doticali
vjerskog prava, već prava iz oblasti privrede, društvenih i agrarnih odnosa, poreznog
sistema i dr.
Po naredbi sultan, kanune bi sastavljao veliki vezir, a zapisivao nišandžija. Sve kanune
prethodnih sultana novi sultan bi pojedinačno morao potvrditi ili odbaciti. Neki sultani
izdavali su zbirke kanuna, kanun-name, a u zakonodavnoj djelatnosti posebno su se
istakli Fatih sultan Mehmed-han i Kanuni sultan Sulejman-han.
Nakon osvajanja Carigrada Fatih Mehmed je izdao dvije kanunname: prva se odnosi na
prava i obaveze raje sa predviđenim kaznama za kršenje zakona; druga (iz 1476.) se
odnosi na državnu organizaciju temeljenu na zakonima njegovih predaka koje je
prikupio sultanov nišandžija. Fatih Mehmed je još donio niz zakona o rudnicima,
kovanju novca, carinama, porezima i dr., a posebno je poznat njegov bratoubilački zakon
po kojem je dao pravo svakom budućem sultanu da pogubi svu svoju braću kako bi se
isključila mogućnosti dinastičkog rata.
Najveći osmanski zakonodavac je bio sultan Sulejman I; izdao je mnogo kanuna po čemu
je i dobio nadimak Kanuni (Zakonodavac). Po stupanju na tron naredio je da se skupe svi
kanuni njegovog oca Selima I i tako je nastala njegova kanunnama, koja je regulisala
pitanja iz zemljišnog, finansijskog i fiskalnog prava. Izdao je i kanunnamu Kanuni raya u
kojoj je definisao prava i obaveze raje, što je kasnio doradio sultan Ahmed I.
Iako je sultan donosio kanune po svojoj volji, oni nisu smjeli biti u suprotnosti sa
šerijatom; to znači da su kanuni bili u određenoj mjeri ispod šerijata, mada su i oni kao i
11
šerijat bili na nivou državnog zakona; ispod kanuna bilo je mjesno i običajno pravo.
Nadležnost nad provođenje kanunskih odredbi u provincijama imale su kadije.
XII. VAKUFI
Vakufi su imali vjerski, pravni i društveni karakter. Vjerski se ogleda u tome što je
dobročinstvo i briga o siromašnima vjerska obaveza muslimana sadržana u šerijatskom
pravu, Kur'anu Časnom i hadisu poslanika Muhameda s.a.v.a. Pravni karakter se vidi u
tome što je vakuf dio islamskog prava, posebno vezan za četvrti islamski šart – zekat.
Društveni karakter se ogleda u tome što je vakuf jedna od najvažnijih društvenih
institucija, neophodna za razvoj gradova.
XIII. MEDRESE
12
poznate kao Sahn-i seman ili Semanije i ostale su najprestižnije medrese do kraja
postojanja carstva. Izgrađeno je još osam viših medresa za specijalizaciju, kao i osam
nižih za pripremu.
Sve medrese se mogu podijeliti u dvije vrste: haridž medrese i dahlil medrese. Haridž
medrese su "vanjske", u njima su se izučavala "osnovna znanja" (jezik i intelektualne
nauke) i imale su tri nivoa. Dahlil medrese su "unutrašnje", u njima su se izučavala "viša
znanja", tj. teološke nauke. Također su imale tri nivoa pri čemu su Semanije bile najviše.
Još dvije vrste je osnovao sultan Sulejman: jednu za medicinu i drugu za hadis.
XIV. DEVŠIRMA
Sistem devširme je, prema tome, otvarao mogućnosti dječacima da postanu vojnici ili
državnici i da dostignu najviše položaje koje jedan osmanski podanik može dostići.
Cijena za to je bila odlazak od kuće. Devširma nije obuhvatala muslimanske porodice
13
(osim u Bosni i Albaniji), zatim generalno porodice sa jednim sinom, oženjene mladiće,
mladiće koji su već našli posao ili na bilo koji način doprinosili državi.
Cilj je bio odgojiti velike ratnike ili državnike odane sultanu. Sistem je jako dobro
funkcionisao do kraja XVI stoljeća. Od tada se temeljito obrazovanje i odgoj počinju
napuštati, školovanje traje kraće, jeničeri se počinju ženiti i zasnivati porodice; samim
time oni prestaju biti isključivo vojnici i to slabi njihovu borbenu moć. Sistem je
vremenom, kao i skoro sve u državi, postajao sve manje efikasan, a napušten je u
drugom polovini XVII stoljeća.
14