An exploration of how health care professionals understand experiences of deafness

Danielle Ferndale, Bernadette Watson & Louise Munro

Za razliku od medicinskog modela gluhoće, fokusiranog na fizička oštećenja koja dovode do gluhoće,
u zadnje vrijeme sve više se raspravlja o sociokulturalnom modelu odnosno o socijalnim barijerama
kroz koje gluhe osobe prolaze u svakodnevnom životu. Mali broj istraživanja provedenih u ovu svrhu
dokazuju kako se stručnjaci i liječnici moraju više pozabaviti sociokulturalnim dimenzijama gluhoće i
pokušati shvatiti na koji način oni utječu na funkcioniranje gluhe osobe.

Stručnjaci koji rade u zdravstvenim ustanovama diljem Australije ispitani su putem 18

individualiziranih intervjua kako bi dali svoje mišljenje o kvaliteti koja se pruža gluhim osobama. 4
liječnika i 14 osoba iz sličnih profesija sudjelovali su u ovom istraživanju, od kojih je jedan gluh.
Prikupljeni su podatci o interakcijama profesionalaca i gluhih osoba, te su oni ukazali na problem
kako profesionalci gledaju na gluhe osobe- kao cjelinu umjesto da se posvete pojedinačnom
pacijentu, imaju malo ili nikakvih znanja o kulturi Gluhih te da nisu upoznati sa socijalnim i
kulturalnim posljedicama koje gluhoća nosi.

Ispitanici su imali različiti staž u svojoj profesiji, a svaki intervju trajao je otprilike 27 minuta.
Istraživanje je trajalo od ožujka do prosinca 2013. Ispitanici su trebali dati svoje mišljenje o kvaliteti
usluga koja se pruža gluhim osobama, zatim o stavu kako čujući imaju određenu privilegiju udruštvu
te kako to utječe na pružane usluga gluhim osobama.

Stručnjaci su ukazali na mnoge nedostatke koji se odnose na pružanje usluga gluhim osobama,
posebice oni doktori i osoblje koje je dugi niz godina bilo u kontaktu s istima. Mnogi profesionalci u
ovom polju ukazali su na probleme kroz koje su i oni sami prolazili, primjerice kad bi morali priopćiti
obitelji vijest da im se rodilo gluho dijete. Mnogo medicinskog osoblja prošlo je kroz nikakve, ili jako
kratke edukacije i smatraju da nemaju dovoljno znanja vezanih za ovo područje. To dovodi do
terapeutskih usluga koje nisu psihički, kulturološki i lingvistički prikladne.

Istraživači su se složili s činjenicom da usluge i podrška pružene gluhim osobama jednostavno nisu
dovoljno dobre. Mnogo profesionalaca izjavili su da su spremni promijeniti svoj pristup gluhim
osobama, način terapije te se dodatno educirati ukoliko je to potrebno. Također, neki su se složili da
rade najbolje što mogu s obzirom na nedostatak opreme i znanja. Iako svaka šesta osoba u Australiji
živi s nekim oblikom oštećenja sluha, samo nekoliko stručnjaka smatra da su potrebne promijene iz
korijena.

Kako se biti čujući smatra privilegijom, istraživanje je ukazalo na mnoge barijere u komunikaciji
između gluhog pacijenta i čujućeg stručnjaka. Teže im je doći do potrebnih informacija i znanja.

Kao zaključak, promjene su moguće ali treba poraditi na tome da se ne marginalizira gluhe osobe te
osvijestiti važnost edukacije i pružiti sva potrebna sredstva kako bi terapije bile korisnije i isplativije.