Kosmološki argument

Bazira se na uzročno-posledičnom poretku stvari, ili bolje rečeno logici. Sve što postoji ima
uzrok svoga postojanja. Ljudsko iskustvo ne poznaje činjenicu da ni iz čega samo po sebi može
nešto postati. Svet postoji, dakle mora postojati Stvoritelj sveta. Međutim, problem ovakvog
dokazivanja je kod uzroka samoga Boga.
Teleološki argument

Reč teleios znači dovesti nešto u stanje savršenosti, kompletnosti. Svet u sebi ima sklad i
harmoniju a tako i svemir. Ustrojstvo u prirodi, nama samima, složenost i svrsishodnost
organizama svjedoče o Tvorcu svega.
Ontološki argument

Prvi ga je iznio sv. Anselmo u XII vijeku, a kasnije ga razradio Rene Dekart, veliki francuski
matematičar i filozof. „Mislim, dakle postojim!“ i na osnovu svoga postojanja zaključujem da
mora postojati jedno drugo Biće. Zašto? Jer ja nesam potpuno biće, osećam žeđ i potrebu za
nekim drugim Bićem koje bi moralo biti apsolut svih kvaliteta i vrijednosti.
Kako znamo to što znamo? Gdje su granice znanja? U ljudskom umu postoje tzv „urođene ideje“
koje čovjek nikada ne bi mogao naučiti iskustvom. Na primjer, ideja o večnosti. Mi nikad nismo
videli večnost ili večno biće pa ipak u svom srcu nosimo takvu ideju. Zatim ideja apsolutne
pravde za kojom čovjek neprestalno čezne i često umire, vjerujući da će pravda ipak biti
zadovoljena. Čovjek svjesno ili nesvjesno teži Bogu i želi da posjeduje kvalitetniju ljubav,
pravdu, mir, istinu. To nije ništa drugo do traženje Boga. Jedino u Bogu čovjek može pronaći mir
i potpunost svoga bića.

Ontološki argumenti su oni kojima se zaključuje da Bog postoji polazeći od postavki iz izvora
izvan naše stvarnosti, na primer od same ideje. Drugim rečima, ontološki argumenti su analitički
argumenti koji se zasnivaju „ni na čemu“, to jest zasnovani su apriori na razmišljanju i
neophodnim pretpostavkama koje omogućuju zaključivanje da Bog postoji. [1]
Prvi i najpoznatiji ontološki argument formulisao je Anselmo Kenterberijski u 11. veku.
Anselmo pojmi Boga, između ostalog i kao ono od čega se veće ne može zamisliti (lat. aliquid
quo nihil maius cogitari possit), a odakle, uz prateće premise, zaključuje da bi nepostojanje
takvog bića bilo samoprotivrečno.
Drugi zakon termodinamike

Procesi u izolovanim sistemima se uvijek odvijaju u smjeru povećanja entropije (mjere

neuređenosti, haosa sistema). Sve što je prepušteno samo sebi odvija se u smeru većeg haosa. To
je najuniverzalniji zakon koji važi u čitavom svemiru. Sve propada i kvari se samo po sebi. Neko
je morao da uloži izuzetan napor da bi sve usmjerio u pravom smjeru i stvorio red. Bez ovakvog
napora red nije moguć.
Zakon života

Omne vivo ex vivo (sve živo od živog). Živa bića nastaju samo od živih roditelja. Ko je stvorio
prve roditelje? Izvor žive prirode mora biti Neko ko ima život. To može biti samo Stvoritelj.
Naučne činjenice

Materija i energija ne nastaju same po sebi. Svijet i svemir ne mogu nastati samo po sebi. Život
ne može nastati sam po sebi. Sve ima svoje porijeklo, pa prema tome i svijet i svemir.
Istorijski dokaz

U svim civilizacijama, čak i nezavisno jedna od druge, postoji razvijena svijest o postojanju
Boga. S obzirom da se ta svijest proteže tokom čitave istorije, nemoguće je da zajedno sa
realnostima života u ljudskoj svijesti tako dugo opstane jedna nerealnost.