Esej Viša 2015 2016 1 1 PDF

HRVATSKI JEZIK
ESEJ -VIŠA RAZINA

I.gimnazija Osijek
Školska godina 2015./2016.
Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.
0
EUROPSKI REALIZAM
- lat. realis – stvaran (stvarno, istinito)

- traje od 1830. do 1870.
- Vodeću ulogu imaju francuska, ruska i engleska književnost
- Teži detaljnom opisivanju stvarnosti te je zato u jakoj opreci prema književnosti
romantizma
- DRUŠTVENO SOCIJALNE PRILIKE – doba je razvoja industrije, stjecanja kapitala, jačaju
socijalne razlike među društvenim slojevima
- U književnosti je osobit interes za kritiziranjem postojećeg stanja te je za razdoblje
realizma karakterističan KRITIČKI REALIZAM
- Duh razdoblja vidljiv je u POZITIVIZMU. To je materijalistička filozofija koja se temelji
na proučavanju stvarnosti. Osnivač je Auguste Comte koji ističe da je bitno samo
poznavanje činjenica te da izvjesnost čovjekove spoznaje valja stvarati po uzoru na
eksperimentalne znanosti, a da trebamo odustati od filozofskih problema.
Pozitivizam utječe na književnost realizma i naturalizma koji također polaze od
promatranja i proučavanja društva
- Realizam polazi od Aristotelova shvaćanja umjetnosti kao oponašanja prirode
- Prvi teoretičar je CHAMPFLEURY koji je svoje poimanje realizma iznio u nizu članaka
tiskanih u zbirci Realizam – smatra da predmet prikazivanja romana mora biti
današnji čovjek u modernoj civilizaciji
- Realistička metoda uključuje: PREDMET PRIKAZIVANJA JE STVARNOST, TJ. DRUŠTVO,
ANALITIČKU METODU, NAČELO ISTINITOSTI, NAČELO TIPIČNOSTI, OBJEKTIVNOST,
KNJIŽEVNOST ŽELI DATI ISTINITU I VJERODOSTOJNU SLIKU DRUŠTVA
- Teme su iz svakodnevnog života
- Likovi su prikazani kao tipovi. Tipovi su nositelji zajedničkih osobina jedne skupine
ljudi
- Najčešća je socijalno-psihološka karakterizacija. Likovi nikad nisu isključivo pozitivni ili
negativni, nego su prikazani u svim svojim psihološkim nijansama, s manama i
vrlinama
- Motivacija likova proizlaz iz njihova karaktera te sklopa socijalnih okolnosti
- Realistički su likovi razvijeni, što znači da tijekom radnje doživljavaju psihološke i
karakterne promjene. Oni su iz svih društvenih slojeva te su uvjetovani sredinom iz
koje potječu
- Opisi interijera nemaju ukrasnu ulogu. Oni otkrivaju socijalnu pozadinu koja određuje
postupke, ponašanje, psihologiju likova
- Pripovjedač je objektivan, iskazan glasom u trećem licu i nenazočan u radnji
- Zbog svoje objektivnosti, on se distancira od likova te ne komentira zbivanja i nastoji
biti neutralan
- Javlja se tzv. jezik sredine – on je u funkciji karakterizacije lika i odražava njegovo
podrijetlo i obrazovanje
1
- Fabula slijedi kronološki slijed zbivanja. Fabuliranje je podređeno oblikovanju

karaktera koji je najvažniji element realističkog romana
- Roman je najvažnija knjiž. vrsta, a afirmirali su ga realisti. Najviše im odgovara ova
književna vrsta jer žele detaljno analizirati društvo i istinito ga prikazati. Tako je
nastala teorija da je roman zrcalo stvarnosti (Stendhal, „Crveno i crno“)
- Nastaje tradicionalni pojam romana koji podrazumijeva: čvrstu fabulu, kronološku i
preglednu radnju, psihološko-socijalnu motivaciju, likove koji čitatelja potiču na
identifikaciju, stil i jezik pristupačan široj publici
FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
- uz Tolstoja, najveći je predstavnik visokog ruskog realizma

- najznačajniji prethodnik moderne proze 20.st. na koju je utjecao i pripovjednim
postupcima i novom tematikom
- utemeljio je moderni europski roman
- u djelima progovara o mnogim socijalnim, moralnim i religijskim pitanjima
- stvorio novi tip romana – psihološki
- romanom daje vjernu sliku bijede velegrada i psihološku razradu unutarnjih sukoba u
glavnom liku
- njegovi su likovi pobunjenici koji žele promijeniti svijet
- iako je stvaralaštvo započeo pod utjecajem Gogolja, poslije povratka iz Sibira
zaokupljen je moralnim aspektima ljudske egzistencije te izlaz traži u vjeri
- djela: Bijedni ljudi, Poniženi i uvrijeđeni, Idiot, Braća Karamazovi, Zapisi iz mrtvog
doma
ZLOČIN I KAZNA
- psihološki roman – nove pripovjedne tehnike – unutarnji monolog (za oslikavanje

dubina ljudske duše i čovjekove podsvijesti)
- moderni roman – monološko-asocijativni (U romanu postoji fabula, ali dominiraju
unutarnji monolozi)
- roman ideja - zbog ideje koju obrađuje u romanu – zločin, kazna, grijeh, pravda,
pravo
- kriminalistički roman – iako imamo i zločin, zločinca, istragu, rješenje i priznanje,
osnovna je razlika od krimi romana u tome što zločinca znamo već u početku
- društveni roman – daje sliku ljudskog društva sredine 19. st.
- roman objavljen u Ruskom vjesniku
- fabula je zanimljiva, ali nije sama sebi svrhom. Njena je svrha prikazivanje psihologije
lika u kritičnim situacijama
- kompoziciju čini 6 dijelova i epilog
- likovi su socijalno i psihološki okarakterizirani, ali je u prvom planu psihološka
karakterizacija
- mjesto i vrijeme radnje: Sankt Peterburg, 60-e godine 19.st.
2
- RODION ROMANOVIČ RASKOLJNIKOV – glavni lik, bivši student prava koje se

potpuno osamio pošto je, iscrpljen siromaštvom i neprestanom oskudicom, odustao
od studiranja. Razočaran je društvom u kojemu sposobni, ali siromašni ljudi, poput
njega, ne mogu uspjeti. Sklon je filozofskom promišljanju o svijetu. Osmislio je teoriju,
po kojoj se ljudi dijele na obične i neobične. Obični su ljudi obični puk koji poštuje
zakone i ti ljudi žive po pravilima koja im drugi nameću. Izuzetni pojedinci,neobični
ljudi, poput Napoleona, mogu raditi što žele, ukoliko je to za dobrobit čovječanstva.
Oni su pokretačka snaga društva. Odlučivši svoju teoriju primijeniti i u praksi,
Raskoljnikov je počeo planirati ubojstvo bogate stare lihvarice Aljone Ivanovne, koju
je smatrao posve nevažnom i nemoralnom osobom, a čijim bi novcima mogao
pomoći mnogima, pa i sebi.
- Prije ubojstva pokušava sam sebi dokazati da je neobičan čovjek i da je sposoban
počiniti ubojstvo. Primanje majčina pisma potresa ga i ubrzava njegovu odluku da
ubije Aljonu. U pismu mu majka piše o sestri Dunji koja se udaje za bogatog
skorojevića Lužina da bi se spasila sramne službe kod razvratnika Svidrigajlova. Piše
da su u lošoj financijskoj situaciji jer je Dunja izgubila posao te se ispričava što mu ne
mogu financijski pomoći jer su i one na rubu bankrota
- Proturječnosti Raskoljnikovljeve osobnosti možemo povezati s etimologijom njegova
prezimena, u čijemu je korijenu glagol raskoliti
- Raskoljnikov smatra da savršeni zločin postoji, tj. materijalno se zločin može prikriti,
ali glavni razlog razotkrivanja zločinca leži u njemu samom. Javljaju se fizički dokazi o
počinjenom zločinu, groznica, halucinacije, vrućica. Upravo se to događa i njemu.
Misao na počinjeni zločin, posebice neplanirano ubojstvo Aljonine sestre Lizavete,
neprestano ga muči i proganja. Psihički rastrojen, želi prikriti tragove zločina, ali
istovremeno čudnim postupcima svraća pozornost na sebe i potiče sumnju istražitelja
Petroviča, što odražava njegovu podsvjesnu potrebu za priznanjem.
- Svoju strašnu tajnu povjerava prostitutki Sonji, ali ona ne shvaća njegovo filozofsko
objašnjenje zločina. Ona se prostituirala kako bi spasila obitelj od gladi, međutim, i
dalje je skromna, pobožna i puna ljubavi prema bližnjima. Ona je primjer „ruske
duše“ jer radi sve za dobrobit drugih i utječe na boljitak unutar samih likova
- Zahvaljujući njezinoj vjeri u njega, Raskoljnikov nakon dugih unutarnjih borbi i
previranja, doživljava unutarnju promjenu. Ta je promjena došla nakon što je u život
primio ljubav prema drugoj osobi (Sonji) te nakon što je primio u sebe vjeru u Boga.
- Raskoljinikov je „oksimoronski lik“ – u jednom je liku i zločinac i darežljivac, i zao i
dobar čovjek, i prijestupnik i mislilac.
- SONJA MARMELADOVA lik je prostitutke koja je izvršila „zločin“ nad vlastitim tijelom
kako bi pomogla obitelji, usprkos svom društvenom položaju, ona je najmoralniji lik u
romanu. Istinski je dobra, požrtvovna i humana. Smatra da svatko ima pravo na život i
da nitko nema pravo ubiti. Istinski je religiozna; utječe pozitivno na Raskoljnikova.
- Za razliku od francuskog realizma, koji kritizira stvarnost, ruski realizam vjeruje u
didaktičnu ulogu književnosti (da poučava). Mišljenja da se čovjek može promijeniti
na bolje ukoliko to sam želi i uz veliku pomoć religije (priča o Lazarovu uskrsnuću).
- ZAVRŠETAK – unutarnja Raskoljnikovljeva promjena nagoviještena je na kraju djela, a
vidljiva je u njegovu prihvaćanju vjere i ljubavi. Vjera i ljubav temeljne su vrijednosti
koje će u njegov i Sonjin život unijeti smisao
3
- Grižnja savjesti koja se javlja u njemu dokazuje tezu ruskoga realizma da je jedini
nadčovjek Bog, a ne Raskoljnikov ili Napoleon. Raskoljnikov je dokaz da ubiti nekoga
znači duhovno ubiti samoga sebe (kršćanska misao). Isto tako, ne postoji zločin koji za
sobom ne donosi kaznu.
- Razlozi ubojstva:
a) socijalni – siromašni student sa samoga dna društva ne želi se okoristiti
zločinoom, nego pomoći drugima koji su u istoj situaciji
b) psihološki – obični i neobični ljudi, Raskoljnikov – neobičan čovjek (oni krše zakon
i imaju pravo na neposluh jer će važnost i vrijednost njihova čina utjecati na
boljitak budućnosti)
c) moralni – Raskoljnikov smatra da ima pravo na zločin i da se to ne kosi s
njegovom religioznošću. Posljedica je toga zločina njegova psihička rastrojenost, a
osim fizičke kazne u Sibiru, veća mu je kazna njegova savjest.
- REALISTIČKI ELEMENTI – tema – želja za društvenom afirmacijom, kriminalistička
priča, fabula je pretežito kronološka, pripovijeda se o 9 dana u životu glavnoga lika,
pripovjedač je u 3. licu, izražena kritika društva, utjecaj znanstvenosti, detaljno
opisivanje interijera i eksterijera, govor sredine. Likovi su tipovi – siromašni student
željan uspjeha (Raskoljnikov), činovnici srednjeg sloja (Porfirij Petrovič), osiromašeni
činovnici (Marmeladov), ljudi s dna društvene ljestvice (Sonja – prostitutka), sitni
trgovci, preprodavači (Lizaveta), tip plemenite žene koja utjelovljuje „rusku dušu“
(Sonja, Dunja – Raskoljnikovljeva sestra koja je spremna udati se za čovjeka kojeg ne
voli kako bi pomogla financijskom boljitku svoje obitelji)
- MODERNISTIČKI ELEMENTI – tema otuđenja i potrage za identitetom, u radnju
ubačene digresije, asocijacije i retrospekcije, pripovjedač pripovijeda uglavnom iz
perspektive glavnoga lika pa postaje nepouzdan, iako ostaje u 3. licu, filozofičnost
romana (esejistički elementi) – unutarnji monolog, novi stilski postupci – simbolizam,
navođenje snova, fantastike, groteska. Likovi zastupaju različite svjetonazore i
filozofske teorije (važnost dijaloga)
- PSIHOLOŠKI REALIZAM – računajući da puko vanjsko realistično opisivanje ne može
posve prodrijeti u osjećaje i misli likova, on je više opisivao unutrašnjim monolozima.
U tom opisivanju misli leži začetak romana struje svijesti.
- AUTOBIOGRAFSKI ELEMENTI U ROMANU – Dostojevski osuđen na smrt, ali pomilovan
i prognan u Sibir na 9 godina. Sudjelovao u pobuni Petraševskog (borio se za
društvenu jednakost, protiv starog feudalnog poretka)
- POLIFONIJA – glavno strukturno načelo romana – svaki lik ima funkciju svijesti lika
(Razumihin – razum, Sonja – utječe na njegov moral, Porfirij Petrovič – navodi ga na
potrebu za priznavanjem zločina...)
- Roman ističe da iskupljenje postoji i za najvećeg grješnika, a osnovni preduvjet za to
jest priznanje vlastitoga grijeha drugima i samome sebi.
- NAČELO TIPIČNOSTI :
a) siromašni student željan društvene afirmacije
b) činovnici srednjeg sloja (Zamjotov, Porfirij Petrovič)
c) osiromašeni činovnici (Marmeladov)
d) ljudi s dna društvene ljestvice (radnici, alkoholičari, prostitutke)
e) sitni trgovci i preprodavači (Lizaveta)
f) lihvari (Aljona Ivanovna)
4
g) plemenita žena, tzv. „ruska duša“ (Dunja, Sonja)

- likovi ideje – likovi koji zastupaju različite svjetonazore i filozofske teorije (važnost
dijaloga!) te je vidljiva filozofsko-etička karakterizacija likova
HRVATSKI REALIZAM
- Trajanje od 1880./81. do 1892./95. (1880. u književnost ulazi nova generacija pisaca;

1881. umire Šenoa; 1892. izlazi Matoševa pripovijetka Moć savjesti; 1895. mladi
sveučilištarci iskazuju otpor prema mađarizaciji tako što prilikom dolaska cara Franje
Josipa u Zagreb spaljuju mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića
- Propada plemstvo, Hrvatske je pod vlašću K. Hedervaryja, javlja se agrarna kriza te
selo propada. Mnogi seljaci odlaze u grad u potrazi za poslom, gdje ih je dočekalo još
veće siromaštvo
- Specifičnost je hrvatskog realizma supostojanje različitih stilskih obilježja –
romantizma, relizma, naturalizma, a u posljednjem desetljeću javlja se i modernizam
- Društvene su se promjene odrazile i u književnim djelima. Zalažući se za književnost
koja će kritički progovoriti o hrvatskoj stvarnosti, pisci pišu romane i pripovijetke sa
socijalnom tematikom
- Teme – školovanje nadarene djece sa sela u gradu i njihova tragična sudbina, odnos
selo-grad, slom tradicionalnih moralnih vrijednosti uzrokovanih pojavom novih
društvenih odnosa, propadanje plemstva, nacionalno pitanje (odnos među političkim
strankama u Hrvatskoj, tj. odnos domaće stanovništvo-stranci)
- Razvojne etape hrvatskog realizma: nastavljanje Šenoine romantično-realističke
poetike; poetski realizam; djela s naglašenom psihološkom motivacijom
- Dvije koncepcije književnosti:
a) narodnjačka ili šenoinska – književnost ima prosvjetiteljsku ulogu
b) pravaška ili starčevićevska – analiza i kritika društvene stvarnosti; ima najveći
utjecaj jer želi da se realno prikaže stanje u državi
- Dominira proza
- Časopisi – Vienac, Hrvatska vila, Balkan, Obzor, Sloboda
- Književna kritika postaje samostalni žanr
- Književnost je regionalno usmjerena:
1.) Hrvatsko zagorje – A. Kovačić, K. Š. Gjalski
2.) Slavonija – J. Kozarac
3.) Istra i Hrvatsko primorje – E. Kumičić, V. Novak
5
VJENCESLAV NOVAK
- Rođen u Senju
- U književnosti se javio 1881. hajdučko-turskom novelom Maca
- Pisao je crtice, novele, pripovijetke, romane, drame
- U središtu je njegovih djela lik hrvatskoga čovjeka i njegova sudbina u povijesnom i
društvenom kontekstu
- Tematski se djela dijele:
a) zavičajna tematika
b) tematika malograđanštine
c) tematika grada (društveni problemi, moral)
- romani – tematika: nastavlja se na tematiku Prijana Lovre; ljubavna i moralna; slom
glavnog junaka u sukobu s okolinom; društveno i moralno propadanje obitelji; odnos
umjetnika i malograđanske sredine
- književnik koji je najviše od svih realista u djelima prikazao smisao za društvenu
analizu i socijalnu kritku
- jedan od prvih koji uvodi temu malograđanštine, pokazujući njezino djelovanje na
društvo
- smatrajući zadaćom umjetnosti ukazati na problem i tako pomoći da društvo bude
bolje, Novak se u svojim djelima predstavlja kao društveni analitičar i moralist, ali i
kao psiholog
- prozvan je hrvatskim Balzacom zbog objektivnog pristupa građi (kritički realizam)
- romani – Pavao Šegota, Podgorka, Nikola Baretić, Dva svijeta, Tito Dorčić, Zapreke
POSLJEDNJI STIPANČIĆI
- podnaslov – Povijest jedne patricijske obitelji

- socijalni roman, roman sredine, obiteljski roman
- građa – povijesna zbivanja početkom 19.st. u Senju (odjeci ilirizma); suvremeno
društvo
- tema – društveno i moralno propadanje senjske patricijske obitelji
- kompozicija je uokvirena (prstenasta fabula), a isprepliću se ilirska tema te obiteljska
- fabula – pripovijedanje započinje prikazom Valpurge i Lucije u sadašnjosti. Nakon
toga pripovijedaju se događaji iz prošlosti. U posljednjim poglavljima pripovijedanje je
iz sadašnjosti
- likovi – Ante, Valpurga, Lucija, Juraj
- motivacija je likova socijalno-psihološka. Svaki je lik predstavnik određenog
društvenog tipa (NAČELO TIPIČNOSTI): Ante – autoritativni otac, Valpurga – pokorna
majka, Juraj – sin koji ne ispunjava očekivanja obitelji; tipičan je primjer odnarođenog
Hrvata, Lucija – zanemarena kći, najkompleksniji lik – njime Novak ukazuje na
nepravedan odnos prema ženama u društvu
6
- lik Lucije najprodubljeniji je i najsloženiji lik hrvatske književnosti 19.st. Ona je simbol
žrtve, simbol djevojke prema kojoj se društvo ponaša nepravedno, ali i simbol
pobune protiv takvog društva. Ona je tragičan lik jer je žensko biće; oboljela je od
tuberkuloze; PRVI JE REALISTIČKI ŽENSKI LIK U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI
- pripovjedač – objektivan, u 3.licu
- prostor i vrijeme – Senj, prva pol.19.st.
- stilske značajke – realistički roman u kojemu se na temelju analitičkog pristupa
prikazuju društveni problemi i ukazuje na društvenu nepravdu
- vrsta – socijalni roman, roman sredine, obiteljski roman
- u djelu, najboljem romanu hrvatskog realizma, agonija plemstva analizira se
iznošenjem intimnih biografija članova jedne senjske patricijske obitelji. Svaki član
obitelji prikazuje jedan oblik propadanja svoje klase
- Ante Stipančić, glava obitelji, nekad ponosni i autoritativni zastupnik patricijskih
principa i despotskog tipa ponašanja, na kraju je romana umorni, poniženi i moralno
propali starac – od staleškog ponosa nije ostalo više ništa
- Juraj kojega je Ante, po svim pravilima patricijskoga odgoja, favorizirao, postaje
propalica i izdajica svoje obitelji i naroda.
- Posljednji svjedoci potpunog materijalnog propadanja nekada bogate i ugledne
obitelji ostaju Valpurga i Lucija, zatočenice povijesti, uspomena i vlastitih iluzija
- Sudbina tih poniženih i obespravljenih žena nosi obilježje istinske tragedije: bolesna i
nemoćna Lucija polagano umire očekujući dolazak „zaručnika“ Alfreda, a mati koja je
njeguje podgrijava njezine nade lažnim pismima i obmanama. Ta pisma imaju
pokretačku snagu – stvaraju zaplete
- Karakterne osobine likova uvjetovane su odgojem i klasnom pripadnošću
- U završnom dijelu romana fabula je najdramatičnija
- Odnosi u obitelji:
a) Ante - Juraj
b) Valpurga – Lucija
c) Patrijarhalna obitelj – otac je glava obitelji, ženski dio obitelji mu je podređen
d) Lucijina tragika – otac je ne doživljava jednako kao brata, nemaju iste uvjete
obrazovanja, nemaju ista prava, sva se imovina troši na Jurja
e) Antin odnos prema Luciji – nepravedan, hladan, privržen muškom djetetu
f) Lucijin odnos prema Anti – emocionalno hladna prema ocu, osjeća njegovu
nepravdu, uglavnom pasivno podnosi očevo ponašanje, u jednom mu se trenutku
i suprotstavlja. Ona se jedina usuđuje suprotstaviti despotizmu svoga oca, majci
pokazuje u kakvom je mraku provela svoj vijek, prezire Jurjevo nepoštenje, bori se
za ljubav, za mladost, za svoje pravo na život
- U romanu pratimo i prodor ilirskih ideja u Senj te nastojanje Ante Stipančića da
stekne neke političke položaje kako bi njegov sin Juraj nakon završetka školovanja
lakše napredovao
- Razlozi propasti:
a) društveni – gleda se samo na osobnu korist; odnarođenost
b) ekonomski – ne rade, nego samo troše naslijeđeno, neracionalno trošenje
c) etički – prevrtljivost, pokvarenost, sebičnost, bez osjećaja za narod i obitelj
7
d) kulturni – odgoj, školovanje

- osnovni problem Novakove proze – problem osobne sreće, ali ostaje i na kraju jer
nijedan njegov lik ne pronalazi pravi izlaz i gotovo svi tragično završavaju
- ANTE STIPANČIĆ – podredio je život pokušajima da u rodnom gradu stekne položaj
kakav je imao i svojoj kući, a da sinu osigura još bolji; oženio je lijepu, mladi u krotku
Valpurgu koja mu se u svemu podredila; pristajao je uz ilirizam jer je u tome vidio
korist, ali ga je lako izdao kada je dobio bolju ponudu; stremio je visinama bez ikakvih
sposobnosti za njih, prisvajajući si prava koja mu podrijetlom nisu pripadala; sina je
odgajao u uvjerenju da je bolji od drugih, slijepo mu vjerujući i predajući mu u ruke
sudbinu obitelji; kćeri nije ostavio ništa; suprugu je doživljavao kao svoje pravo, a
njezinu ljubav kao samorazumljivu; egoističan, samoljubiv, slijep za svijet oko sebe
- JURAJ STIPANČIĆ – njegov karakter najbolje upoznajemo iz pisama koja piše prijatelju
za svoga boravka u Senju. Distanciran je od majke i sestre i za to krivi način na koji ga
je odgojio otac, ali ne osjeća žaljenje zbog toga. Majka ga kao malo dijete nije smjela
ni poljubiti pred ocem. Kao sin i brat, Juraj ne pruža ništa, a traži sve. Sva obiteljska
dobra potrošena su na njegovo školovanje, ali to mu nije dovoljno – od majke traži da
proda i krov nad glavom kako bi podmirio svoja dugovanja. Alkohol i kocka njegova su
glavna razonoda koja uz lijenost upropaštavaju njegov talent. Nepošten je i nečastan,
izdaje svoju obitelj, ali i svoj narod – otišavši iz Senja, izvukavši od majke posljednji
novac, uzeo je mađarsko ime Gyorgy Istvanffy, poput pravog sina svog oca, kojemu
ništa nije sveto u zadovoljavanju svojih potreba (motiv odnarođivanja)
- LUCIJA STIPANČIĆ – ljuta je na svoju bolest, svoju sudbinu, majku. Energična je dok
protestira zbog nepravde koja ju okružuje, ne poduzima ništa kako bi riješila svoj
položaj. Žrtva je svog doba i svoje obitelji, prvenstveno oca, brata i njegova prijatelja
Alfreda. Otac ju je u djetinjstvu zanemarivao. Bistra je i strastvena, uviđa nepravdu
koju joj nanosi otac. Jedino joj je rješenje bila udaja, ali ni to nije doživjela jer je brat
trošio njezin miraz. Pala je kao žrtva svoje naivnosti, zaljubljenosti i strastvenosti
(Alfred). Život su joj upropastili muškarci iz najbližeg okruženja. Jedina pozitivna
muška osoba jest Martin Tintor, ali njegova je ljubav neostvariva, njegova je žrtva
besmislena. Luciju ne zadržavaju samo zidovi njezine sobe, prozor koji se ne otvara i
vrata kroz koja ne može izaći, uz krevet je ne pritišće samo slabost njezina tijela. Smrt
joj dolazi kao oprost i kajanje. Ona prihvaća svoj usud jer je izgubila sve bitke – njezin
slobodni duh borio se s duhom svoga doba, ali je izgubio bitku
- VALPURGA STIPANČIĆ – odgojena u patricijskoj obitelji za buduću vrijednu kućanicu,
pažljivu suprugu i dobru majku. Ispunjava obveze iza koje vjeruje da je rođena, nikada
ne sumnjajući u ispravnost svoga položaja. Odvojena je od vanjskog svijeta pa ga ni
ne razumije. Razapeta je između ljubavi prema sinu i kćeri. Ropkinja je svome mužu i
ne sudjeluje u donošenju ikakvih odluka. Gleda kćerinu snagu, divi joj se, ali je
potpuno nemoćna. Kad Juraj zahtijeva da proda kuću, ona to i čini – naviknula je da
njome upravljaju muškarci. Ostavši sama s Lucijom, čini sve kako bi spasila kći – sama
skoro gladuje kako bi Luciji priuštila više, a pribjegava i prijevari kako bi produljila
njezin život. Umire od bolesti srca kao prosjakinja – prosjakinja jer ju je ostavio sin,
slomljena srca jer joj je umrla kći
8
FRANZ KAFKA
- avangarda, svjetska književnost 20. st. (opširnije na papirima koje smo vam podijelile!)
- austrijski pripovjedač, praški židov

- Bolovao od tuberkuloze
- U njegovu životopisu istaknut odnos prema ocu: doživljavao ga je kao nadmoćnu,
autoritativnu osobu. Noseći u sebi osjećaj krivnje, Kafka kao da nikada nije izašao iz
očeve sjene, što se vidi i u njegovoj izjavi: ŽIVIM STRANIJE OD STRANCA
- Kafkino je stvaralaštvo, kao i njegov život, obavijeno legendom – za života je objavio
vrlo malo djela, vjerojatno samo ona koja je smatrao završenima. Tako u oporuci od
prijatelja Maxa Broda traži da spali njegova neobjavljena djela
- Preobrazba je jedno od rijetkih djela koja je objavio za života
- KAFKINA PROZA – u djelima je izrazio doživljaj dehumaniziranoga svijeta kao mjesta
tjeskobe i okrutnosti. Njime vladaju nevidljivi, čovjeku neshvatljivi, neprijateljski
mehanizmi. Uvučen u taj svijet, čovjek je bespomoćan. Neki kritičari uz Kafkina djela
povezuju pojam „svijet uzaludne nade“.
- STILSKA OBILJEŽJA KAFKINE PROZE – paradoks (spaja se nespojivo – realistično i
fantastično, ali to nikoga ne začuđuje). Rezultat je takvog postupka tjeskoba,
kafkijanska atmosfera. Čitatelj se osjeća izgubljenim u svijetu u kojemu nikoga ništa
ne iznenađuje, u kojemu se ljudi pretvaraju u kukce ili se, kada dosegnu zrelost,
protiv njih pokreću tajanstveni procesi. Tjeskobni doživljaj pojačava hladno,
neutralno pripovijedanje koje podsjeća na izvješće; sve se bilježi vrlo precizno i
„objektivno“, opisi su detaljizirani i slikoviti, lišeni bilo kakvoga pripovjedačeva
komentara.
- KAFKINA TEHNIKA – sve uvijek započinje nečim što bi trebalo objasniti, ali nakon
pitanja samo slijedi novo pitanje; ono što je nejasno, postaje još nejasnije; najprije
postoji kazna pa onda krivica (najprije je doista kukac, a zatim se pokaže da su ga
kukcem doista svi smatrali), izokreće zbilju i zdrav razum; oslanja se na iskustva koja
su svima nama poznata, npr. nelagodu čekanja na sudu; sve što pripovijeda kao da se
događa posve slučajno. Temeljna mu je odlika mirnoća u pripovijedanju i izlaganju
koja je u suprotnosti s uznemirujućim djelovanjem onoga o čemu se govori.
Nemoguće i strašno njegovi junaci prihvaćaju kao nešto s čime se možemo i moramo
pomiriti.
PREOBRAZBA
- Pripovijetka nastala uoči Prvog svjetskog rata

- Pripovjedač je u 3. licu; prevladavaju opisi, dijalog i pripovijedanje
- Stil – hladno, objektivno pripovijedanje, detaljiziranje
- Kafkin je svijet fantastičan, ali to fantastično isprepleteno je s realnim pa na čitatelja
djeluje zastrašujuće. Ušavši jednom u taj svijet, likovi iz njega ne nalaze izlaz. Gregor
Samsa budi se preobražen u kukca, a život završava upravo na način kukca: umire
odbačen od obitelji koja njegovu smrt doživljava kao olakšanje.
9
- Uveo je načelo da iznenađujuće nikoga ne iznenađuje. Njegovi pojedinci sa zbiljom ne

mogu ništa, ne poduzimaju ništa kako bi promijenili svoje stanje. Uveo je i zagonetke
koje nemaju rješenja te apsurdni položaj pojedinca koji u susretu s kaotičnom zbiljom
ne može ništa; niti zna što bi mogao i zašto bi uopće trebao nešto poduzeti
- Kafkina estetika nije estetika uživljavanja, nego estetika šoka, iznenađenja, a njegov
je svijeet labirint u kojemu se čovjek gubi
- Zbilja se doima poput mračna sna u kojemu prevladavaju groteskne slike stvarnosti
- Likovi se koprcaju u svom životu, nemoćni, suočeni s moćnijim mehanizmom koji ne
znaju objasniti
- Teme njegovih pripovijedaka nisu pojedinci, već odnosi među ljudima
- Pripovijetka je sastavljena iz triju dijelova u kojima pratimo postupnost preobrazbe gl.
lika. Nakon fizičkog preobraženja, slijedi promjena glasa (nemogućnost
komunikacije), potom sužavanje vida (sivo nebo i siva zemlja koji se nerazlučno
stapaju) i odnosa prema prostoru (ljudska prošlost sadržana u stvarima)
- Odnos obitelji prema njegovoj preobrazbi samo se naizgled mijenja; u osnovi, to je
nerazumijevanje, nemogućnost komunikacije, nepostojanje volje da se nekoga
pokuša razumjeti
- Tematski, djelo čine tri dijela – preobrazba, ranjavanje i smrt. Znakovito je da svaki
dio završava rečenicom koja govori o očevom odnosu prema Gregoru
- „ranjavanje“ koje Samsi nanosi obitelj ovdje je izraženo stvarnim ranjavanjem.
Najprije je to fizičko ranjavanje koje mu nanosi otac, a potom duševno koje mu
nanose sestra i majka. U završnom dijelu pripovijetke Samsa sam odlučuje otići
birajući smrt
- Prije preobrazbe Gregor je smatran korisnim članom obitelji, ali nakon preobrazbe
sve se mijenja. Prije svega, mijenja se odnos oca prema njemu, da bi potom i odnos
sestre i majke isto tako postao drugačiji, hladniji i otuđeniji.
- Gregorov osjećaj straha i života bez vrijednosti proizlazi iz Kafkine autobiografije, tj.
osjećaja otuđenosti s ocem, ali može se i iščitati i predratni motiv (Kafka, židov pred
rat)
- Majka je prvi put vidjela Gregora kao kukca kad su ona i Greta iznosile namještaj iz
njegove sobe i tada se skoro onesvijestila. Htio je zadržati fotografiju koju je držao na
zidu, kako bi ostavio posljednji trag svoje čovječnosti u toj sobi
- Preobrazba Gregora ujedno označava i preobrazbu njegove obitelji, odnosno
preobrazbu u ponašanju cijeloga društva prema onima koji nisu jednako sposobni
preuzeti na sebe zadaće poput normalnih ljudi. Kafka progovara o pojedincu koji se
promijenio prije svega sam u sebi te je zbog te promjene postao neprihvaćen i
stranac svima oko sebe. Kako se nije mogao vratiti u prijašnje stanje, njegova
egzistencija postaje manje vrijednom u njegovim očima – upravo je to uzrok
mijenjanja stava obitelji pa i međuljudskih odnosa u cjelini, što sve vodi prema
nestajanju egzistencije slabog pojedinca
- Unatoč fizičkoj promjeni, Gregor unutar sebe ostaje i dalje čovjekom (oduševljenje
glazbom, slika na zidu), a na kraju pripovijetke Gregor sam odlučuje otići, birajući
smrt
- GREGOR SAMSA – dok je bio čovjek, živio je pritisnut sa svih strana poput kukca pod
nečijom cipelom koja će ga zdrobiti i uništiti svaki njegov trag. Otac je nakon bankrota
10
zatajio da je sačuvao dio imetka te je na Gregorova pleća svalio uzdržavanje obitelji i

otplatu duga. Gregor je, pod težinom odgovornosti, postao trgovački putnik sa znatno
većim primanjima, što je oduševilo obitelj. On je mrzio svoj posao, a šef ga je
ponižavao. Maštao je da da otkaz, ali nije imao hrabrosti zbog obitelji. Mnogo više od
spoznaje preobrazbe, Gregora je zabrinulo kašnjenje na vlak jer će naljutiti šefa.
Radeći vrijedno nekoliko godina, mašta o tome kako će na Božić objaviti sestri da će
joj platiti studij violine – ostvarenje te velike želje osvijetlila je preobrazba, tako
nikada neće moći učiniti onaj „veliki rez“ jer KAFKINI JUNACI NIKAMO NE STIŽU I
NIŠTA NE OSTVARUJU. Njegova je preobrazba rezultat otuđenja od samoga sebe,
slika vlastite nemoći u bešćutnom svijetu. Pisac Gregoru ostavlja sposobnost
razumijevanja, ali njega nitko ne razumije. Vrhunac je njegova poniženja njegovo
tužno, sramotno umiranje nakon što ga se i sestra odrekla; iscrpljen i dosljedan svom
žrtvovanju za druge, pritisnut krivnjom, Gregor je te noći „uginuo“. Pometen zajedno
sa smećem u svojoj sobi, završio je na smetlištu. Gubitak samopoštovanja,
dopuštanje da ga gaze i budu od njega svi jači u ovom je prizoru na vrhuncu.
- OBITELJ I DRUŠTVO – društvo u kojem Gregor živi otuđeno je i počiva na
iskorištavanju slabijih. Abnormalnošću Gregorove preobrazbe pokazuje se
nesigurnost ovoga svijeta u kojemu je sve moguće. Ljudi gledaju samo „odijelo“, a
kad ono sklizne, ostaje vidljiv i nezaštićeni sloj osobnosti, preobražen u
materijalizirani oblik, u kukca. Preobrazbu možemo razumjeti i kao jedini mogući
bijeg od svih frustracija i nezadovoljstava. Da normalan svijet nije normalan, Kafka
pokazuje uvodeći u priču elemente fantastike
- MOTIV JABUKE – može se iščitati kao „jabuka razdora“. Motiv je poznat još iz antičke
književnosti kada je Paris trebao dati zlatnu jabuku najljepšoj između Here, Atene i
Afrodite. Afrodita mu je obećala dati za ženu Helenu te se Paris odlučuje njoj dati
jabuku. Tim je činom uvrijedio Heru i Atenu koje su, za osvetu, učinile Parisa i Helenu
neposrednim uzročnicima Trojanskog rata. Od tog je trenutka jabuka postala
simbolom zavade, često korištenim u književnosti. Ta je jabuka potvrdila i razdor
između oca i Gregora, ali i Gregora i cijeloga svijeta. Nakon što je otac bacio jabuku
na sina, Gregor je postao povučen i počeo je promatrati svoju obitelj u drugom
svjetlu, sa strahom i sve većom otuđenošću. Tek pred samu smrt svoje se obitelji
počeo sjećati s ganućem. Naime, jabuka je bila neposredni materijalni povod njegove
smrti jer se jedna zabila u njegovo tijelo. Simbolika jabuke koja trune u njemu
zapravo upućuje na pomisao da je on umro od tuge i usamljenosti zbog toga što je
njegova nemoćna pojava izazivala gađenje te je bio napušten od svih.
- Svojim je djelom Kafka pokrenuo niz pitanja o međuljudskim odnosima. Bizarna
preobrazba čovjeka u kukca alegorija je o svima koji zbog vlastitog duhovnog ili
fizičkog nedostatka moraju živjeti na samom rubu egzistencije, odbačeni od svih.
- EKSPRESIONISTIČKA OBILJEŽJA – osjećaj straha i osamljenosti, protest protiv društva
koje ugrožava slobodu pojedinca, uporaba groteske
- NADREALISTIČKA OBILJEŽJA – halucinacija preobrazbe
- EGZISTENCIJALISTIČKA OBILJEŽJA – motiv preobrazbe pisac koristi kako bi izrazio
odnos obitelji prema pojedincu; kritika društva, ali, prije svega, odražava vlastiti
Kafkin svijet, njegovu egzistencijalnu osamljenost i nemoć pronalaska mjesta u
društvu, određivanja svog stava prema svijetu i religiji, njegov strah i košmarske
11
vizije. Kafka iznenađuje jasnim stilom i jednostavnim realizmom kojim opisuje

građansku stvarnost, u koju smješta fantastične događaje svojih junaka
- DADAISTIČKA OBILJEŽJA – opisivanje logike svijeta – ono što nije normalno, prikazano
je kao normalno
- SIMBOLIZAM – očevo gađanje jabukom (simbol razdora i izdaje)
- KAFKIN STIL – detaljiziranje, paradoks (čovjekova preobrazba u kukca prikazana kao
moguća), miješanje realnoga s fantastičnim, sličnost sa snom
- KAFKIJANSTVO – pojam vezan uz opće stanje duha kakvo nalazimo u Kafkinu svijetu
(odbačenost, izoliranost...)
- Niz je različitih tumačenja tematskog sloja: slika otiđenog čovjeka u svijetu otuđenih
ljudskih odnosa, pripovijeda o apsurdnom životu neosmišljene egzistencije, slika
strahove i nesigurnost koja čovjeka čini malim, neznatnim, poput kukca, pripovijeda o
podvojenosti ljudske osobnosti, potaknut sukobima između života koji mu je
nametnuo otac i vlastitih sklonosti i želja itd.
- PROSTOR – Kafka nije slučajno svog junaka pretvorio u kukca u prostoru njegove sobe
– Gregorova je preobrazba bijeg u jedini prividno siguran prostor, iza zatvorenih vrata
njegove sobe – sužavajući životni prostor, u potrazi za mirom, ali i pred vratima osbe
postoje nevidljivi neprijatelji. Ovdje se vidi autobiografsko obilježje – sam pisac,
razapet između mrskog pravničkog zanimanja i neostvarene želje da se potpuno
posveti pitanju, čeznuo je za životnim prostorom koji bi sličio zapečaćenom podrumu
u kojemu bi mu hranu donosili i ostavljali uz najudaljenija vrata, a on bi je uzimao,
neometan ljudskom prisutnošću.
- Gregorovo sužavanje životnog prostora istodobno je sužavanje svijesti – otuđenje od
ljudskog i prihvaćanje života insekta. Otuđenje je sve izraženije, do konačnog odlaska,
ukinuća postojanja, egzistencije koja nije otkrila svoj smisao i opravdanje.
- VRIJEME – Kafka slobodno raspolaže vremenom, zaustavljajući se na onim
pojedinostima koje su važne za Gregorov novi položaj. Vrijeme ne teče jednoliko i
pisac preskače veće dionice, a na pojedinim se zadržava vrlo dugo i opširnim
pripovijedanjem u njima zaustavlja vrijeme
- ZNAČAJ DJELA – inspiraciju je Kafka mogao naći i u vlastitoj obitelji. Zbog svog strogog
oca i sam se često osjećao poput kukca. Kukac ima brojna simbolička značenja – veliki
oklop (otuđenost, začahurenost, izoliranost, nemogućnost komuniciranja), tanke
slabašne nožice (nemoć). Kafkin otac, a kasnije društvo, onemogućavaju razvoj
individualnosti. Društvo nameće pravila i granice. Čovjek osjeća strah i on ga
izobličuje (ekspresionizam). Kafka otkriva obitelj kao temeljnu zajednicu u kojoj sve
funkcionira na bazi interesa. Suvremena obitelj pati od egoizma, licemjerja i zavisti, a
osnivni princip i u obitelji i u društvu jest PRINCIP KORISNOSTI
12
DRUGA MODERNA (1952.-1969.)
- Naziva se drugom modernom jer joj je s modernizmom (1892.-1914.) zajednička

usmjerenost na europsku i svjetsku književnost, tj. pluralizam stilova
- Krajem 40-ih godina 20.st. dolazi do političkih promjena – 1948. došlo je do
Rezolucije Informbiroa – nakon toga jugoslavenske komunističke vlasti raskidaju vezu
sa Staljinovom socijalističkom imperijom. To je vrijeme čišćenja partijskih redova od
svega „sumnjivoga“. To je i vrijeme oslobađanja književnosti od utilitarizma. Godine
1949. u Zagrebu je održan Drugi kongres književnika Jug – P. Šegedin izlaže referat „O
našoj kritici“; ističe mogućnost drugačijeg govora o umjetnosti od onog što zastupa
službena partijska linija; borba za slobodu umjetničkog izraza i nesputan razvoj.
Godine 1952. u Ljubljani na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije referat
izlaže Krleža – ističe pobjedu liberalnih snaga; autonomija umjetničke sfere; razvoj
književnosti u skladu s tradicijom, voljom i logikom; otpor se osjetio i u književnom
stvaralaštvu. Napisana mnoga djela P. Šegedina, V. Desnice, R. Marinkovića, J.
Kaštelana
- PRVA POSLIJERATNA KNJIŽEVNA GENERACIJA – KRUGOVAŠI (1952.-1960.) –
prijelomna je godina 1952. Na književnu scenu stupa naraštaj pisaca rođenih između
1920. i 1932. Iskoristili su naznake demokratizacije društva i doveli do preporoda
hrvatske književnosti. Okupljali su se oko časopisa Krugovi (pokrenut 1952.) te
prozvani krugovaškom generacijom. Vlatko Pavletić – književni kritičar i urednik
Krugova, njegova krilatica glasi: „Neka bude živost“ (duh razdoblja). Krugovaši
afirmiraju – duh tolerancije, pravo na razliku, pravo na vlastiti izraz, umjetnički
pluralizam. Književnost postaje prostorom traženja, sukobljavanja mišljenja,
afirmacijom individualizma. Pisci izražavaju nezadovoljstvo prema političkoj prisili i
političkoj narudžbi – RAZVOJ KNJIŽEVNE KRITIKE. Hrvatska književnost opet je
uključena u europska strujanja, prevode se strani pisci, raste interes za američku
novu kritiku, utjecaj zapadnjačkih pjesničkih smjerova, ponovno jača interes za
književnu tradiciju. Cijenjeni su A.B.Šimić i T.Ujević.
Iako su se zalagali za istu ideju, krugovaši se razlikuju u:
a) heterogenosti pisma
b) različitom shvaćanju umjetnosti
c) političkom opredjeljenju
d) generacijama
SVE TE RAZLIKE DONOSE DINAMIKU I ZANIMLJIVOST
- predstavnici – N.Milićević, S. Novak, S. Mihalić, J. Pupačić, V. Pavletić, I. Slamnig, A.
Šoljan, V. Gotovac, Z. Tomičić, M.S. Mađer
- njima se priklanjaju – J. Kaštelan, V. Parun, M. Dizdar, koji deklariraju pripadnost
hrvatskoj književnosti
13
- aktivno djeluju – Ujević, Krklec, Cesarić, Šop, Tadijanović, Drago Gervais, V. Majer, V.
Desnica, R. Marinković, Kaleb, M. Božić
- KARAKTERISTIKE KNJIŽEVNE PROIZVODNJE 50-IH GODINA:
PJESNIŠTVO – glavni dio produkcije, širenje tema, eksperimentiranje na formi pjesme,
pj. govor otvoren svakodnevici, običnim problemima, prodire kolokvijalni jezik (govor
ulice, slang), izražavanje govorom kraja iz kojeg potječu, izražavanje jezikom filozofije,
intelektualna poezija, misaona, filozofska, racionalna. Najznačajniji predstavnici –
Slamnig (plan prirode jezika i izričaja) i Mihalić (plan sadržaja, teme, značenja). Osjeća
se utjecaj zapadnoeuropskog pjesništva. Teme – strah, smrt, osamljenost, tjeskoba,
nemoć, poraz – EUROPSKI EGZISTENCIJALIZAM. Slamnig pripada pjesničkom ludizmu
(igra riječima i značenjima). Dolazi i do prodora nadrealizma. Metarofe i veza s
narodnom poezijom – Kaštelan, Dizdar, Pupačić
PROZA – u prvoj polovici 50-ih godina – kratka proza – teme: rat, revolucija. Sredina
50-ih godina – uspon romana. Pisci – Kaleb, Desnica, Šegedin, Marinović, Božić,
Šoljan, Novak. Teme:
a) nisu više patetične s crno-bijelom tehnikom i heroizmo-ratne. Ratna proza
zaokupljena je egzistencijalnim dramama, borbom za samoodržanje, etička
odgovornost pojedinca, introspekcije, psihologizacija
b) suvremena, urbana problematika (osamljenost pojedinca, intelektualca; etičke
dvojbe, sumnje). Nema razvedene fabule, već se nižu asocijacije, analize i
meditacije
c) svijet djetinjstva – psihologizacija, autobiografija
d) ruralna tematika
- pojavljuje se novi tip kratke proze (short story) – filmski dijalog, autorske uspomene,
kolokvijalni jezik – na njih je utjecala američka „izgubljena generacija“, npr.
Hemingway
- vrhunske novele – Marinković, Ruke; M. Božić, Novele; Desnica, Tu odmah pored nas
- DRAMA – nije toliko razvijena. Krleža je središnja umjetnička osobnost. Marinković,
Glorija; M. Matković,Na kraju puta; Heraklo; M. Božić; J. Raos. Komedija – M. Budak,
Fadil, Hadžić
- DRUGA POSLIJERATNA KNJIŽEVNA GENERACIJA – RAZLOGOVCI (1961.-1969.) –
Krugovi prestaju izlaziti 1958. Ostali časopisi – Književnik, Republika, Umjetnost riječi,
Forum, Riječka revija, Zadarska revija, Dubrovnik, Mogućnosti
Časopis Razlog – u Zagrebu 1961. Razlogovci su pisci rođeni između 1934. i 1941.
Predstavnici – Majdak, Mrkonjić, Stamać, Horvatić, Zidić, Zuppa, Dragojević
Razlogovska poetika:
PJESNIŠTVO – raznovrsnot smjerova, intelektualizacija pjesništva, filozofske, idejne
koncepcije, pojmovno pjesništvo – književnost i filozofija. Pjesništvo je –
nekomunikativno, zatvoreno, filozofsko. Podređeni su – ritam, metaforika, figure,
zgusnuti jezik. teme su – problematizacija egzistencijalnih i etičkih situacija, beznađe,
14
praznina, rasap stvarnosti. Žargonska poezija s urbanom tematikom te idejno

pjesništvo
PROZA – raznovrsnost tema i stilskih oznaka. Psihologizacija suvremenom čitatelja.
Likovi su intelektualci, gubitnici, usamljeni, odbačeni. Fabula nije bitna. Psihološka
analiza i meditacija. Proza u trapericama (Šoljan, Majdak, Slamnig). Predstavnici
proze – Majdak, Mirić, Marinković, Raos, Novak, Šoljan, Krleža, Peić, Vuletić, Lukić
DRAMA – kritika kulta ličnosti, propitivanje problema vlasti. Odnos pojedinca i dogme
– tvrdnja bez dokaza. Utjecaj Krleže. Radovan Ivšić – neverbalni teatar (djeluje u
Parizu u krugu nadrealista), Vesna Parun – poetski teatar, I. Ivanac – teatar apsurda,
A. Šoljan
RANKO MARINKOVIĆ
- Rođen na Visu
- Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u logoru u Italiji
- Nakon rata radio je u Ministarstvu prosvjete, Nakladnom zavodu Hrvatske i kao
ravnatelj HNK
- Od 1951. do umirovljenja bio je profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost
- U književni život uključio se pred Drugi svjetski rat novelama i dramom Albatros
- Nakon rata počelo je njegovo glavno stvaralačko razdoblje, u kojem je pisao
pripovijetke, novele, drame, eseje, romane i kritike
- S njim se uspostavlja tijek moderne hrvatske proze, od Matoša i Nehajeva, preko
Kamova i Krleže, do Šegedina i Desnice
- Njegove drame predstavljaju odmak od realističke tradicije građanske drame i u
njima parodira naslijeđene žanrove (vodvilj, groteska)
- Djela – zbirke novela: Proze, Ruke, Poniženje Sokrata
romani: Kiklop, Never more
drame: Albatros, Glorija
kritike i eseji: Geste i grimase, Nevesele oči klauna
15
KIKLOP
- Radnja se odvija u predratnom Zagrebu (2.svj.rat)

- Roman lika; egzistencijalistički roman
- Tri su tematska plana:
 Egzistencijalistički (mitsko-simbolički) – rat kao suvremeni Kiklop koji proždire
čovjeka, ljudski strah, dehumanizacija
 Društveni (realistički) – Zagreb pred 2.svj.rat; boemski svijet zadimljenih
krčmi i ispraznih razgovora
 Psihološki (iracionalno-fantastični) – Melkior Tresić, novinar i intelektualac
smišlja način kako se izvući od mobilizacije - izgladnjivanje
- Roman ponajprije tematizira tjeskobnu atmosferu zagrebačkog miljea uoči dolaska
ratne kataklizme – egzistencijalni strah, rasap svih etičkih vrijednosti, društveni kaos…
- Glavni je lik Melkior Tresić, novinar, opsjednut ratom i nastojanjem da se izvuče od
mobilizacije
Iščekujući poziv u vojsku, odlučuje se na post i prisilno izgladnjivanje, ne bi li izbjegao
vojnu službu
Uglavnom se kreće po zagrebačkim ulicama i kavanama te razmišlja o vlastitoj sudbini
zarobljenoj u društvenom kolapsu predratnog stanja
Kreće se u boemskom društvu, a njegovi su prijatelji Ugo, Maestro i Fernando, likovi
koji u velikoj većini dominiraju, dok je Melkior uglavnom pasivni promatrač
Okupljaju se u kavanama Dajdam i Ugodni kafić, a prate ih groteskne i crnohumorne
situacije, pijane rasprave, skandali, promjene raspoloženja i tučnjave
Melkior je zaljubljen u fatalnu Vivianu
- Ostali sporedni likovi: Enka, Atme, don Kuzme
- Središnja svijest glavnog lika, Melkiora, osnova je radnje. On je beživotan, nezanimljiv
i hladan simbol koji se provlači kroz roman. Zaljubljen je u Vivijanu, koja nikako ne
postaje njegova. Mizeran i nesretan, ima mazohistički poriv iživljavati se na svima koji
mu prilaze, a istovremeno se opterećuje pitanjima o budućnosti, krivnji i kanibalizmu
Melkior završava u bolnici pa zatim u ludnici nekoliko dana nakon poziva u vojsku te
ga naposljetku ipak proglase nesposobnim i demobiliziraju ga. Kada se riješio svog
straha od vojske, obuzima ga još veća praznina. Maestro počini samoubojstvo i
Melkior se, premda sasvim rastrojen, pokušava vratiti u vojsku, ali ga ne primaju. Rat
uzima zamah, a Melkior odlazi iz grada, shrvan i izbezumljen, četveronoške puže u
Zoopolis
Na kraju romana Melkior postaje svjestan svojega poraza. Uspio je u onome što je
htio: uskratio je kiklopu Polifemu (rat) svoje tijelo, ali shvaća da su u svijetu u kojem
živi nestale sve ljudske, humane vrijednosti
- KIKLOP (RAT) – isto kao što je kiklop Polifem zatočio u pećini Odiseja, tako je ovdje
Kiklop (rat) taj koji je navalio ogromni kamen na spilju svijeta te jede jednog po
16
jednog čovjeka i onemogućava pojedincu da se spasi. Odisej je prevario Kiklopa, a

Melkior Tresić, suvremeni Odisej, odupire se nadolazećoj katastrofi i duhovno
(ironijom) i tjelesno (izgladnjuje se kako bi tijelo uskratio ratu)
- No, što je Kiklop? On je u djelu više slutnja nego činjenica, više opasnost nego
zbilja, on je stanje koje determinira sve ličnosti i zbivanja; on je strah, taj glavni način
postojanja u romanu. Velikom dvojstvu svake klasične umjetnosti, Ljubavi i Smrti,
Marinković je dodao i trećeg, modernog člana, Strah. Eros, Thanatos i Phobos, tri su
stupa na kojima počiva kiklopski svijet modernoga čovjeka. Uz napomenu da se treći,
Phobos, nadvio preko svega i prijeti čovjekovu postojanju. To je strah strašniji od
smrti jer klasična smrt negira pojedinca ili pojedince u ime načela koje se može i ne
mora prihvatiti, ali se može razumjeti. U Kiklopiji, kojoj prijeti bezumni rat, sve je
besmisleno.
Bestijalno mumljanje (kiklopskog) totalitarno-fašističkog čudovišta nije zatijevalo
posebno istančan sluh. Opasnost je bila očita – pretvarala se u strah povijesno
motivirana.
Marinkovićev svijet u Kiklopu podsjeća na svijet Dostojevskog, ali bez Boga. Junaci
Dostojevskog luduju, mahnitaju, zadaju i primaju udarce, ali sa sviješću o „prvom
pokretaču“, neprestano s „Evanđeljem pod rukom“. I Marinkovićevi su junaci
izubijani, puni ožiljaka i modrica. Jedino što se kod njih nadvija Strah. Nije bitno tko
ga pokreće, nego je bitno da čovjek više nije miljenik Boga, nego je njegov talac.
Misao je njegovo jobovsko prokletstvo, a ne trijumfalni dokaz postojanja. Da postoji,
moderni čovjek zna, ne zato što misli, nego zato što se boji, što mu kroz kosti prolazi
strah – to je njegovo „kiklopsko načelo“. Zbog toga, Marinković je romanom sigurno
jedan od impresivnih postkafkijanskih pjesnika čovjekove izgubljenosti u modernom
društvu
- U Melkiorovoj svijesti nastaje priča o kanibalima, ljudožderima (drama Kanibali) koji
su uhvatili brodolomce s Menelaja i jedu ih. Ponašanje tih ljudoždera shvatljivo je i
može se opravdati kao odraz nužnosti i načina života, neciviliziranosti. Za mornare
ipak postoji mogućnost spasa, a to je izgladnjivanje jer kanibali neće jesti mršavo
tijelo
- Suvremeni ljudožder je rat, on je taj koji ugrožava ljudsku egzistenciju i ne može se
opravdati. Rat unazađuje, a ne unapređuje civilizaciju, on je negacija ljudskosti i
civiliziranosti. Ljudsko društvo trebalo bi razvijati pozitivne vrijednosti (mir, ljubav,
prijateljstvo), a ne uništavanje, zlo i nesreću
- Završetak - Melkiorovo završno puzanje u Zoopolis konačna je kapitulacija čovjeka
koji uviđa da čovječanstvo umire, da pobjeđuje ono životinjsko, animalno i po tome
čovjek više pripada životinjama i zoološkom vrtu nego čovječanstvu, odnosno
ljudskom društvu
17
- Roman sadrži elemente svih književnih rodova i možemo ga povezati s mnogim

književnim djelima: Homerovom Odisejom, Joyceovim Uliksom, Dostojevskim,
Kafkom, Shakespeareom…
- Izmjenjuje se tehnika realističkog pripovijedanja s unutrašnjim monologom, tijekom
svijesti
- Stilska obilježja: fragmentarnost fabule, digresije, intertekstualnost (naslov),
defabularizacije, simbolika, ironija, humor, groteska; izraz je maniristički i
karakteriziraju ga jezične dosjetke, dvosmislenost, kontrasti, igre riječima…
SARKAZAM (spoznaja o „crkavanju“ čovječanstva u čovječanstvu, o izjednačavanju
čovjeka i životinje), GROTESKA (doslovno Melkiorovo puzanje u Zoopolis), APSURD
(apsurdno je da je čovjek ugrožen od čovjeka i sveden na životinju),
GRAFOSTILISTIČKE OSOBITOSTI (Marinković ističe neke riječi i rečenice drugim tipom
slova da bi ih posebno naglasio)
- Dvojba o odabiru smjera kretanja - dolazi djelovanje po motivima: BURIDANOV
MAGARAC – primjer nemogućnosti slobodne volje; gladni i žedni magarac koji stoji
na jednakom razmaku između kabla vode i kotla zobi (po nekima, između dviju
jednakih hrpi sijena). Magarac se ne može odlučiti bi li prije jeo ili pio; odnosno, s koje
bi hrpe prvo počeo jesti pa ugine.
MIT O KIKLOPU POLIFEMU – stalan strukturalni element svijesti Melkiora Tresića
postaje simbol svake povijesne situacije u kojoj prevladavaju sile mraka.
Iz toga proizlazi doživljaj povijesti – cikličko kretanje; ponavljanje nesreća i stradanja
- MELKIOR TRESIĆ – simbolika imena – Melkior je jedan od trojice mudraca koji se
poklonio Isusu; Tresić – aluzija na hrvatskog pisca Antu Tresića Pavičića, ali i aluzija na
Melkiorov strah. On je u strahu za vlastitu egzistenciju, pokušava naći odgovore pa
pribjegava mitu, povijesti, kulturi u cijelosti kako bi pronašao odgovor na pitanje koje
postavlja njegovo vrijeme. Traga za prilikama koje pružaju bilo kakvu mogućnost za
opstanak – u ulomku je to simbolično prikazano dvojbom na koju će stranu: prema
jelenu, što simbolizira bijeg ili prema stablu koje bi moglo simbolizirati autoritet, ali i
mogućnost novog života.
U njemu se prelama jedno povijesno vrijeme i to ostaje dominanta cijeloga djela, sva
tragičnost toga vremena prikazana je u njegovoj viziji kiklopa Polifema.
Melkiorovo puzanje u Zoopolis kapitulacija je humanosti i posljedica individualne
zatvorenosti i neangažiranosti. Kiklopska situacija kao simbol sadašnjosti bez ikakve
perspektive, čovjeku je mjesto među životinjama
On je obrazovan, inteligentan i nemoćan pred ratom. On shvaća da rat dehumanizira
čovjeka i svodi ga na animalno, zato je njegovo puzanje u Zoopolis simbolično
pokleknuće ljudskoga pred životinjskim, čovjek odlazi tamo gdje mu je mjesto, među
životinje
18
Melkior je, u kontekstu romana, realan (u smislu realnosti svih ostalih likova u
romanu) i da se odrediti svojom osobnošću od ostalih antagonista: ovisi o njima, ali i
djeluje na njih.
Melkiorova zapitanost - kamo krenuti, aluzije na književnost (Racine, Homer,
Kranjčević), nad kratkotrajnošću pahulje snijega, kontrast kozmičke ljepote (ljepote
šesterokrake pahulje) i zemaljske ružnoće dovodi do spoznaje da Kiklop kroči
zemljom.
Melkior je simbol cijele jedne izgubljene generacije. Ne vidi smisao u fašističkoj
ideologiji ni u međusobnom ljudskom klanju, a domoljublje mu je tek uspomena na
lijepu učiteljicu kojoj je pjevao domoljubne pjesme, zato kao glavni način svoje
egzistencije bira paničan i tjeskoban strah.
U romanu ga često uspoređuju s Raskoljnikovom
- Važan element romana je osporavanje i parodiranje tradicije i tekstova književne
baštine, u čemu veliku ulogu ima UGO, čije lakrdije dokazuju kamo vodi krivo
shvaćena književnost. On uporno oponaša literaturu, no to isto radi i sam roman.
Primjer Ugove lakrdije je i njegov ispad kad susreće Melkiora na vagi invalida. Ugov je
cilj cijelo vrijeme bio zapanjiti prolaznike, pa je i njegova lakrdija završila, budući da je
dobio dokaz da netko zaista suosjeća s njegovim bolom, kojeg zapravo nije ni bilo.
Njegova bol je krivo shvaćena književnost.
On je lakrdijaš, zasigurno jedna od najvećih figura u hrvatskoj književnosti. Nikad sam,
uvijek u društvu, nikad u dijalogu, uvijek u monologu, ali na sceni i pred publikom. Sve
što čini je scena, igra, spektakl, spreman je sebe žrtvovati za efektnu, neočekivanu i
paradoksalnu scenu. Smatra se da je on najjači izraz piščeva pesimizma
- ŽENE:
VIVIJANA – izrazito lijepa žena koja svojom ljepotom zasljepljuje Melkiora. Zbog toga
on ne vidi da je ona laka žena, nego naivno pokušava vjerovati da je anđeo. Zapravo,
ima vrlo sumnjivu prošlost. Gotovo na kraju knjige, Maestro priča Melkioru kako je
bila u braku sa sportašem te da je opčinila Maestra. Kad su ostali sami i svukli se,
zazvonilo je zvonce na vratima. Maestro je, misleći da je to njen muž, dopustio
Vivijani da ga strpa u ormar. No, to je bio njezin drugi ljubavnik koji je prebio
Maestra, a ona se bez grižnje savjesti smijala i s uživanjem gledala predstavu. Vrlo
dobro nosi svoju masku i prilično je neobrazovana, čak i primitivna. Melkior ju ne
zanima upravo zbog toga jer se zamara umnim stvarima
ENKA – razmažena žena uglednog liječnika, ni po čemu moralnija od Vivijane. No, ona
uporno i iskreno vjeruje da je izrazito moralna, iako muža ne vara samo s Melkiorom.
Smatra da je njezin brak savršeno sretan. Često plače i naučena je da uvijek dobije
ono što želi, a muž ju pazi kao da ne može bez njega živjeti
- Melkior, zgrožen nad nemoralom dviju žena, smatra da je i medicinska sestra ACIKA
takva. No, potpuno ga iznenađuje kad saznaje da se udala i bila vjerna
19
- Problemi vidljivi u djelu – traganje za smislom života (čovjekova razapetost između

animalizma i humanizma), premoć sila zla nad čovjekom i njegovim naporom da
ostane čovjek (povratak u Zoopolis), pitanje osobnog angažmana u presudnom
životnom trenutku (odlazak u Zoopolis – hrabrost ili kukavičluk)
- Utjecaji na djelo: pahulja kao primjer kozmičke ljepote, suprotnost pahulje prema
svijetu, utjecaj filozofije (Buridanov magarac), motiv mrava (asocijacija na Nazorovu
Šikaru); golemi kukac (aluzija na Kafku); u Odiseji je Kiklop postavio kamen na pećinu
u kojoj je zatočio Odiseja; asocijacije na zatvore, vojske i vojarne
- Vrlo je složen ustroj djela. Fabularni je tijek teško izdvojiti. Predstavlja se mozaična
slika zagrebačkog intelektualnog i poluintelektualnog svijeta u očekivanju strašnoga
rata. Opći strah i beznađe obuzimaju snagu razuma i ljudi se prepuštaju niskim
nagonima jer se ne mogu oteti nerazumnim silama, „slijepom Kiklopu“. U
isprepletenosti mnoštva ljudskih sudbina s okruženjem povijesne i druge simbolike
ističe se središnji lik: za život zabrinuti, duboko ustrašeni, Melkior Tresić
- ZOOPOLIS - grad životinja, od svoje prvobitne, svakodnevne značenjske pojavnosti;
zoološki vrt; do temeljnije, metaforičke simbolike koja označava život čovjeka i
čovječanstva, viziju svijeta kao animalne zajednice
- Osnovni Marinkovićevi simboli: „gigantski kukac svežder“, strahovni aligator –
Krokodil i homerski jednooki kiklop Polifem, „čovjek zvijer“, uništavaju sve humano u
čovjeku, nagovještavajući trijumf zločinačkog elementa ljudske prirode, od mitskih
vremena Kiklopa pa sve do suvremenosti i totalitarnih divljanja.
- IDEJA – paradoks suvremenoga svijeta – tehnički napredak i kretanje prema naprijed,
u humanističkom smislu – kretanje unazad; dehumanizacija svijeta ratovima; čovjek
kao suvremeni Odisej koji nastoji nadmudriti suvremenog Kiklopa
- Simbolika imena: Eustahije – grč.plodni; Melkior – hebr. kralj svjetla; Maestro – tal.
počasni naziv velikih majstora; učitelj
- Postupak „smijeh nad apsurdom“ preobražava nepodnošljivo surovu stvarnost oko
sebe u komičan i podnošljiv besmisao. Ironija kao voltaireovski pogled na svijet koji
izražava i nemoć i nadmoć nad tim svijetom autoru služi kao upozorenje na apsurde
našeg svijeta
- Marinkovićevi junaci svoje svakodnevne životne okolnosti često nastoje prevesti na
književne predloške i sižeje. Sve što vide, doživljavaju ili osjećaju, oni teatraliziraju.
Izmjena života i igre (glume) važna je oznaka Marinkovićeva stvaralaštva. Maestro
nosi u društvu masku zabavljača, boema i cinika. No, u predsmrtnoj ispovijesti
Melkioru se ispod maske otkriva uništen i povrijeđen čovjek. Ugo i don Fernando
poistovijetili su se sa svojim društvenim ulogama: i njima se krinka zalijepila za lice.
Tim Marinkovićevim likovima postavljena je napetost između stvarnoga bića i
nametnute im društvene maske.
20
- Iako različiti po svom statusu i razmišljanjima, Ugo, Melkior, Fernando i Maestro

povezani su (Parampionska braća). Oni su bizarni, teatralizirani likovi cinika i
lakrdijaša
- Likovi su najčešće u dijalogu, dijalog u intelektualnoj igri, često sebi svrhovitoj, a
nijedan lik, pa čak ni Melkior, nije potpuno ocrtan
- Među svim autorima na koje aludira Marinković, izuzetnu ulogu ima Shakespeare. Na
70-ak mjesta spominje se njegovo ime ili imenuju lica ili navode citati. Najčešći je
izvor asocijacija Hamlet, koji na razne načine iustrira situaciju propadanja, uništenja, i
to je tragično, groteskno i paetetično u plemenitom smislu.
Najčešće se varira Hamletova misao o kralju koji prolazi kroz prosjačka crijeva. Oba
aspekta tog motiva (smrt koja sve izjednačuje i proces sveopćeg međusobnog
proždiranja) leže u temelju kiklopske teme
- Uz slike opće atmosfere toga vremena, roman fokusira i egzistencijalnu dramu
novinara Melkiora. Misli i osjećaji glavnoga lika u znaku su otuđenja, opsesije
strahom i slutnjom potpune dehumanizacije svijeta.
- U završnom narativnom paragrafu dominira mračna slika stihije zla (koju simbolizira
Kiklop) i vizija animalnog svijeta Zoopolisa, u kome su iščezle sve ljudske vrijednosti i
moralne kategorije
- Spoznaja o paradoksu suvremenog svijeta – umjesto da napreduje, čovječanstvo ide
unatrag, čovječanstvo umire u čovječanstvu. To je apokaliptična vizija širenja zla;
kolektivnog ludila koje čovječanstvo vodi samouništenju
- Ideja – „Nije sudbonosno ono što čovjek hoće, nego ono što on jest.“
- Struktura romana izrazito je modernistička: roman je građen od niza samostalnih
pripovjednih sekvenci, a esejistički dijelovi uklopljeni su u pripovijedanje. Nositelj
esejističkih dijelova je Melkior, čijom slikom Marinković daje umjetničkku sliku
intelektualnih i umjetničkih krugova u Zagrebu
ANTIČKA KNJIŽEVNOST
- Traje od 8.st.pr.Kr. do 5.st.

- Lat. antiqus – star, starinski – antička je književnost stara, ali i u vrjednosnom smislu
uzor je do danas
- Antičke su drame bile dio Dionizova kulta (posvećene tom bogu)
- Glumci su imali tipizirane maske, a glumci su bili samo muškarci
- Tragedije su nalikovale današnjim mjuziklima
- Uloga kora bila je da komentira izraz duševnih stanja i sl. jer brutalne scene nisu
smjele biti prikazivane na sceni
- Glavni grčki tragičari – Eshil, Euripid, Sofoklo
21
- Pridjev klasičan ima više značenja: istoznačnica za antičku – njime se obilježava

pojava koja pripada rimskoj i grčkoj starini; upotrebljava se i u nadvremenskom,
vrjednosnom smislu – da bi se označila književna razdoblja i pisci koji se općenito
prihvaćaju kao uzori
- Dijeli se na grčku i rimsku književnost
- GRČKA KNJIŽEVNOST:
1.) Arhajska književnost – prevladava usmena književnost; epovi i lirske pjesme;
Homer: Ilijada, Odiseja, Ezop – basnopisac, Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont –
liričari
2.) Klasično razdoblje – glavno kulturno i književno središte je Atena; razvijena je
tragedija; Eshil: Okovani Prometej, Sofoklo: Kralj Edip, Antigona, Euripid: Elektra,
Aristofan, komedije, Menandar, komedije, Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont,
Aristotel: Poetika
3.) Helenističko razdoblje – grčka se kultura širi na krajeve koji su pod vlašću
Makedonaca; Aleksandrijsko radoblje – popularne su kratke književne vrste –
epigram i epilij (kratka vrsta koja je zamijenila ep); Teorkit: Idile
- Grčka se književnost razvija u okviru rimske države
- Tragedija – književna vrsta u kojoj glavni lik posjeduje iznimne moralne i karakterne
osobine, ali završava tragično zbog sukoba ideala i stvarnosti ili zbog vlastite sudbine
- RAZVOJ TRAGEDIJE – u antičkoj književnosti iz ditiramba počeli su se izdvajati zbor i
zborovođa – tako je došlo do zametka tragedije. Zborovođa je dobivao obrise glumca,
a zbor je bio u ulozi komentatora radnje. Prve takve izvedbe pripisuju se Tespisu, zato
se kazališna umjetnost zove Tespisovim kolima. Kad su se članovi kora (korenti)
počeli preodijevati i maskirati u satire (mitske pratioce boga Dioniza; pola ljudi, pola
jarci), otvoren je put stvaranju satirske igre. Maskiranje korenta u satire može
objasniti i sam naziv tragedije – tragos (jarac), ode (pjesma). Kazališne predstave
pripremale su se tijekom dionizijevskih svečanosti, a trajale su 3-5 dana. U programu
se izvodila jedna trilogija i satirska igra. U 5.st.pr.Kr. kazališne predstave dobivaju
organizirane oblike
- DIJELOVI GRČKE TRAGEDIJE:

1.) Prolog – uvodni dio prije ulaska kora
2.) Parod – ulazna pjesma kora
3.) Epizodij – sve što glumci govore i čine između dviju korskih pjesama
4.) Stasim – stajaća pjesma koja koja se izvodila između pojedinih epizodija
5.) Eksod – izlazna pjesma kora na kraju tragedije
- ZNAČAJKE GRČKE TRAGEDIJE:
1.) Tragični junak – osoba koja tragično strada zbog svojih uvjerenja i postupaka. To
su mitološki junaci visokih moralnih načela koji slijede svoje uzvišene ideale, ali
upravo to vodi ih u propast
22
2.) Tragična krivnja – razlog sukoba tragičnog junaka s okolinom. Glavni lik ne
završava tragično zato što je nešto skrivio, nego zato što je djelovao u skladu sa
svojim moralnim načelima – u tome se sastoji njegova tragična krivnja
3.) Tragični sukob – sukob junaka s ostalim likovima koji imaju drugačija uvjerenja od
njegovih
4.) Tragični završetak – posljedica sukoba i različitih stavova, tj. moralnih načela i
ideala junaka
5.) Katarza – cilj izvođenja tragedije, tj. pročišćenje osjećaja kod gledatelja; do nje
dolazi jer gledatelj proživljava s likovima sve ono što se zbiva na sceni te tako
postaje bolji i plemenitiji
6.) Uzvišen stil – svečan, dostojanstven izraz koji se razlikuje od svakodnevnog
govora
- Idealno zamišljena drama sastoji se od 5 dijelova:
1.) Ekspozicija (uvod)
2.) Zaplet
3.) Kulminacija (vrhunac) – radnja je dosegla fazu kad je potreban i očekivan
završetak
4.) Peripetija (obrat)
5.) Rasplet
- Aristotelova jedinstva drame – jedinstvo mjesta (radnja se odvija na jednoj lokaciji),
jedinstvo vremena (neprekinuti vremenski slijed), jedinstvo radnje (prati se samo
jedna fabula)
SOFOKLO
- Teme su mu mitološke
- Reformator tragedije – napustio svijet grčke mitologije i u središte je stavio čovjeka
- Radnja je složenija – pojedinac i njegova sudbina u središtu su zbivanja
- Likovi su ljudi kakvi bi trebali biti – krase ih iznimne moralne osobine
- Gotovo uvijek suprotstavljeni su izdvojeni pojedinac i vladajući sloj, pri čemu
individualac postaje tragičnim likom
- Osnovni pokretač dramske radnje jest ljudska volja, a nju vode najviši moralni
principi. Rezultat je toga uvijek tragičan jer se stvarnost ne obazire na uzvišene
principe
- Iako je tragični junak idealiziran, on ima ljudske mane – slabost, neodlučnost, patnju i
sl. Svojim moralnim principima koji ga na kraju vode u smrt, predstavlja protutežu
ostalim karakterima
- Promjene koje uvodi – uveo 3.glumca (Izmena), povećao je članove kora s 12 na 15
(kor se dijeli na 2 polukora i 7 članova s korifejem), uveo je oslikavanje kulisa
23
- Značenje: tragediji daje konačan oblik

- Usavršio je tragediju time što sastavlja trilogije – svaka tragedija u okviru trilogije čini
posebnu cjelinu i ne mora biti sadržajno vezana s ostalim dvjema
- Kralj Edip, Antigona, Edip na Kolonu – trilogija koja se temelji na mitu o prokletstvu
Lajeva roda
- Sofoklov junak nositelj je patnje koja je rezultat njegove odluke, a radnja se svodi na
pokušaje okoline da junaka „urazumi“ savjetima. Njegov junak sam želi odrediti
uvjete svoga postojanja, a to je čovjeku nemoguće. Zato on odbija živjeti
- Likovi bogova u Sofoklovim dramama gotovo se uopće ne pojavljuju. Njegovim
likovima ne upravlja božanska sila, nego oni sami biraju svoj put
- Uzor Sofoklu za jake junake bio je Homerov Ahilej
ANTIGONA
- Tragedija
- Tema – sukob pojedinca i vlasti (Antigone i Kreonta) – sukob između univerzalnih
moralnih vrijednosti (vjernost božanskim zakonima koji nalažu da se mrtvi moraju
pokopati) i vlasti (koja zabranjuje Polinikov pokop jer je poginuo kao neprijatelj
države); sukob između božanskih i ljudskih zakona
- Stil – uzvišen
- Antigona je izvršila svoju dužnost i zbog toga bila je dovedena pred Kreonta
- Antigonu u provedbi njezine odluke kojom se suprotstavlja Kreontovoj odluci vode
riječi: „rodila sam se da ljubim, a ne da mrzim.“
- U dvojbi između ljudskih zakona koje je donio Kreont, Atigona bira božje, više, a to je
za nju jedino vrijedno moralno načelo. Kršeći državne uredbe, ljudski i prolazni zakon,
ona postaje odvjetnicom morala, višeg reda i pravde koja će, usprkos njezinu tragičnu
kraju, ipak pobijediti. Težeći prema višoj pravdi, Antigona je svjesna kako će otići u
propast jer će prekršiti zemaljski, Kreontov zakon, ali cilj prema idealu za nju je važniji
od svake časovite prisile. Time se ona uzdignula do prve tragične heroine u povijesti
drame naše zapadne civilizacije i otvorit će put brojnim nasljednicima i u grčkoj i u
kasnijoj europskoj drami novovjekovlja
- Vrijeme i mjesto radnje – 5.st.pr.Kr., dvor u Tebi
- Ideja – vječni zakoni jedino su Božji zakoni
- Dramska ironija – junak je u uvjerenju da postupa ispravno, a onda mu se otkrije da je
bio u zabludi, taj ga preokret baca u nesreću – tragediju
- Univerzalno značenje djela – sukob pojedinca i vlasti – vladar ne uviđa da je njegov
zakon u suprotnosti s božanskim zakonima. Posljedica je toga tragični završetak
24
ANTIGONINA MOTIVACIJA KREONTOVA MOTIVACIJA
vođena ljubavlju pokreće ga mržnja

najvažnija joj je obitelj važnija mu je vlast od obitelji
vjerna božanskim zakonima ne uviđa da je zemaljski zakon u
suprotnosti s božanskim
- Izvorište Antigone u starogrčkoj je legendi o prokletstvu koje je na sebe i svoje

potomke do trećeg koljena navukao Laj, tebanski kralj (Lajevo prokletstvo)
- Radnja ove tragedije nastavlja se na mit o Edipu. Kad se Edip rodio, proročanstvo je
navijestilo njegovom ocu Laju da će ga sin ubiti. Zato ga on daje pogubiti. Čovjek koji
je to trebao učiniti, ne mogavši to učiniti, daje ga pastiru po kojem Edip dospijeva u
drugo kraljevstvo, kod Poliba. Kad je odrastao i čuo što mu je proročanstvo
namijenilo – da će ubiti oca i oženiti majku, on bježi. Na putu, u jednom sukobu, ubija
čovjeka (kasnije će se pokazati da je to Laj). Dolazi u Tebu, rješava Sfinginu zagonetku
i kao nagradu dobiva kraljevu udovicu za ženu i postaje kraljem. Edip će tek kasnije
otkriti da je udovica njegova majka, ali i majka njegove djece (Eteokla, Antigone,
Izmene, Polinika). Kako Edip otkrije istinu, oslijepi se i zapušta zemlju, a Jokasta se
ubija vješanjem. Na prijestolje dolazi njezin brat, Kreont
- Prokletstvo se ispunilo do kraja, tragičnim stradanjem Edipove djece
- Po prvi put Antigoninu sudbinu izdvaja iz legende Sofoklo, oblikujući je prema svojoj
umjetničkoj viziji
- Sofoklo gradi dramu na sukobu Antigone i Kreonta oko posmrtnih ostataka njezina
brata Polinika. Krajnja je nepremostivost ovog sukoba najočitija u kulminacijskoj točki
drame – u izravnom sučeljavanju Kreonta i Antigone. S jedne strane, Kreont je kao
utjelovljenje svjetovne moći temeljene na snazi kojom nameće i brani zakone po
logici vlastitih interesa. Nasuprot njemu je Antigona sa svojom duhovnom snagom
ideala i ljubavi oslonjenom na vječne, nepisane zakone etike i religije.
- Dok Antigoninu smrt Sofoklo uzdiže do simbola pobjede ljudskih napora za
humanošću i višim idealima, Kreontu namjenjuje gnjev i kaznu bogova, pa njegova
sudbina postaje opomenom onima koji upadaju u zamke moći, pretvarajući se u
slijepe tirane što ne poštuju nikakve zakone osim svojih.
- Sofoklova poruka suvremenicima koja proizlazi iz završetka djela jest da je bolji izbor
umrijeti kao Antigona, nego nastaviti živjeti kao Kreont, ostala je aktualna i danas
- Antigona – ne želi se pokolebati kada je u pitanju religiozno-moralna dužnost koja
zahtijeva svoje ispunjenje bez ikakvog odstupanja. Odlučuje pokopati brata, iako je to
zabranjeno, ali je po shvaćanju bogota i srca taj čin sveto djelo. Vjerna je zakonu krvi i
prirode sestrinskog poriva, a taj joj zakon naređuje da ispuni dužnost prema mrtvima.
Zbog toga ona ustaje protiv sile koja gazi moralne norme na kojima se temelji
društveni poredak. Ona svjesno želi izvršiti svoj čin i zbog toga dolazi u sukob s
Kreontom.
25
- Kreont – naredba nepokapanja Polinika u suprotnosti je s moralom kojeg svaki čovjek

nosi u sebi. Ta naredba kojom očekuje poslušnost svih građana nije zakon, nego oštra
i bezobzirna mjera koja nije izraz volje puka, već je on sam propisuje. Zato on nije
branitelj države, nego autokrat i tiranin
HRVATSKA MODERNA
- različito se određuje trajanje: 1892. (objavljena Matoševa Moć savjesti) – 1916.

(javljaju se djela s ekspresionističkim obilježjima); 1895. (progon hrv.studenata zbog
spaljivanja mađarske zastave) – 1914. (početak Prvog svjetskog rata)
- to je književno razdoblje u kojem se javlja pluralizam stilova (mnoštvo različitih
smjerova); uz tradicionalne stilove i naturalizam, javljaju se i modernistički stilovi te
nagovještaji ekspresionizma
- kraj 19.st. obilježila je vladavina Khuena Hedervaryja (mađarizam), međustranačka
previranja te raskol unutar Stranke prava
- Hedervary je svoje protivnike progonio, za njih nije bilo posla u Hrvatskoj ili im je bilo
onemogućeno napredovanje u službi (Kranjčević, Gjalski)
- ovo je razdoblje obilježio mladi naraštaj hrvatskih sveučilištaraca koji su se pobunuli
protiv stradanja u Hrvatskoj spaljivanjem mađarske zastave na Jelačićevu trgu.
Naime, u Zagreb je došao car Franjo Josip I. na svečanost otvorenja HNK. Kraljev
dolazak mogao se tumačiti kao odobrenje Khuenove politike u Hrvatskoj
- demonstranti su protjerani sa Sveučilišta u Zagrebu te je dio studenata nastavio studij
u Pragu, a dio u Beču – tako nastaju PRAŠKA I BEČKA SKUPINA
- studenti se susreću s novim umjetničkim strujanjima – u Pragu upoznaju ideje
Tomaša Masaryka o odnosu književnosti i naroda, a u Beču se susreću s bečkom
secesijom koja zahtijeva potpunu autonomiju umjetnosti
- PRAŠKA skupina počinje djelovati pokretanjem časopisa Hrvatska misao (1897.) – list
za književnost, politiku i socijalna pitanja); ideolog je bio kritičar Milan Šarić, njegov
članak Hrvatska književnost sadrži knjiž.program praške skupine, a ideja mu da
književnost ima i društvenu ulogu (socijalni relizam)
- BEČKA skupina objavljuje u časopisu Mladost (smotri za književnost i umjetnost),
predvode je Milivoj Dežman Ivanov i Branimir Livadić. Program im je autonomija
umjetnosti
- hrvatsku je modernu obilježio i tzv. SUKOB STARIH I MLADIH – stari zastupaju
tradicionalnu ulogu književnosti, dok mladi traže raskid s tradicijom i nove knjieževne
smjerove. Rezultat je osnivanje Društva hrvatskih književnika (1900.), čiji je prvi
predsjednik Ivan Trnski. Sukob se smiruje oko 1910.
- DVIJE FAZE HRVATSKE MODERNE:
1.) traje od 1897. do 1903. – ima obilježja pokreta i to ne samo književnoga –
naglasak je na suprotstavljanju tradicionalnističkom shvaćanju književnosti,
pokreću se časopisi, objavljuju programatski tekstovi, a dominira književna kritika.
Iako ima elemenata modernizma, ipak je dominantno stvaralaštvo realizma
26
2.) traje od 1903. do 1916. – nastaju najznačajnija djela. Pojava Matoša i časopisa
Savremenik; zahtijeva se autonomija književnog djela, odnosno, ističe se estetska
uloga književnosti. Djelo treba služiti ljepoti
- POEZIJA – dominantna je, dominira impresionizam, iako je vidljivo postojanje
različitih stilova, impresija je utemeljena na trenutnom dojmu (impresiji), prevladava
tema pejsaža te on postaje „slika pjesnikove duše“. Obilježja impresionizma –
slikovitost, formalna savršenost (najčešće sonet), muzikalnost stiha. Najznačajniji je
V. Vidrić. Javlja se i simbolizam , kojemu se najviše približio Matoš. Postaje bitna i
dijalektalna lirika, a „kamen temeljac“ modernoj dijalektalnoj poeziji lirska je
minijatura Hrastovački nokturno, koju je objavio Matoš u pripovijesti Nekad bilo – sad
se spominjalo. Predstavnici dijalektalne lirike su: Galović, Domjanić, Vidrić.
Hrvatska mlada lirika – (1914.) pjesnička zbirka objavljena uoči Prvog svjetskog rata;
javlja se 12 pjesnika mlade generacije. Sastavio ju je Ljubo Wieser, a u predgovoru je
naveo pjesničke uzore – Matoša i Vidrića. Zalažu se za lirski pejsaž, a ističu kult forme.
Sinteza je to hrvatske moderne i njezin kraj. Uskoro se javljaju pjesnici koji će razbiti
modernističku pojavu ljepote uvođenjem ekspresionističkih elemenata.
- PROZA – javlja se kao odgovor na realizam i njegov objektivan pristup temi i analizi
društvenih zbivanja. Uvodi se subjektivizam, a pisci se bave psihologijom junaka kjoi
je sada i duhovno, intelektualno biće. Težište se s vanjskog prebacuje na unutrašnja
proživljavanja lika.
Javljaju se regionalni krugovi:
Hrvatsko zagorje – Matoš
Dalmatinska zagora – Šimunović
Slavonija – I. Kozarac
Fabula više nije bitna (defabulativnost), prevladavaju opisi stanja likova, a javlja se
impresionistički pejsaž (psihološko stanje lika prikazano je slikom pejsaža). U središtu
su likovi intelektualaca (uveo ih Leskovar) – to su pasivni pojedinci kjoi se ne uklapaju
u svoju sredinu, zaokupljeni su svojim unutrašnjim životom i uglavnom završavaju
tragično. Najboljim se romanom smatra Bijeg M.C. Nehajeva
- DRAMA – obilježja – dezintegracija tradicionalnih dramskih vrsta, posebice povijesne
tragedije, javlja se pluralizam stilova. U 1.fazi prevladavaju povijesne tragedije u
klasicističkom i romantičarskom stilu, a pišu ih Stjepan Miletić, Ante Tresić Pavičić,
Milan Šenoa, a ponekad i modernisti. Moderna drama javlja se sredinom 90-ih
godina.
Življa produkcija modernističke drame počinje nakon 1905. – utjecao je repertoar
kazališta koji je prikazivao suvremene europske autore, ali moderniziraju se i režija,
gluma i scenografija
Moderne se drame dijele na:
a) naturalističke – Nehajev: Prijelom, Tucić: Povratak, Begović: Stana Binčića, Kosor:
Požar strasti
b) simbolističke – Ogrizović: Hasanaginica, Kamov: Samostanske drame
27
MILUTIN CIHLAR NEHAJEV
- rođen u Senju, a po simbolu rodnoga grada (tvrđava Nehaj) svojem je imenu dodao
pseudonim Nehajev
- tijekom studija aktivno je sudjelovao u radu bečke skupine hrvatskih modernista
- radio je kao gimnazijski profesor, novinar i asistent te je bio predsjednik Društva
hrvatskih književnika
- pripovjedač, dramatičar, kritičar i esejist
- djela: zbirka novela – Veliki grad
romani – Bijeg, Vuci
drame – Prijelom, Svjećica, Život, Spasitelj
kritike i eseji – Studija o Hamletu
BIJEG
- podnaslov – Povijest jednog našeg čovjeka

- tema – sudbina Đure Andrijaševića, intelektualca koji završava tragično u sukobu sa
sredinom, ali i sa samim sobom
- ROMAN LIKA – jer pokazuje život glavnog lika od mladosti do smrti (autobiografski
elementi)
- Po temi je to i psihološki roman, ali ima i obilježja društvenog romana – Nehajev
iznosi viđenje hrvatskog građanskog društva na početku 20.st.
- Likovi – glavni se sukobi odvijaju unutar samoga lika – sadržaj romana predstavlja
njegovu unutarnju analizu, traženje odgovora na pitanje što je dovelo do njegovog
sloma.
Đuro Andrijašević glavni je lik koji se ne snalazi u provincijskoj sredini u kojoj živi i
radi (Senj). Teži životu u velegradu, gdje je i stekao obrazovanje (Beč). Svoju viziju
provincijske sredine Đuro da je u mračnoj komediji Revolucija u Ždrenju, u kojoj se
mogu vidjeti ograničenosti ljudskoga duha. Komedija nije polučila uspjeh, a on nije
uspio položiti profesorske ispite. Nije ustrajao u poslu, pustio je zaručnicu i nije se
borio za ljubav. Na kraju se odaje alkoholu i psihički slomljen utapa se u moru. Lik je
ANTIJUNAKA (prvi antijunak u hrv.knjiž.) jer je darovit, obrazovan, ali pasivan, otuđen
i nemoćan.
Motivacija mu je posve psihološka, čak fatalistička neimaština ubrzava ionako
neizbježno propadanje, a glavni je lik intelektualac, književnik, umjetnička duša
Lika pokreće ili, bolje reći, zadržava bolećiva osjećajnost koja mu ne dopušta
djelovanje, nego samo trpljenje i analiziranje onoga što mu se događa bez njegova
voljnoga sudjelovanja
Nepoznate snage podsvijesti vode ga u propast koju čitatelj naslućuje od prvih
stranica romana. Njegovo pesimistično viđenje svijeta sve dobro u životu pretvara u
izvore nove muke: još u djetinjstvu vjera u Boga sprječava ga uživati u prijateljstvu jer
u njemu traži prikrivene seksualne motive (u nekoj je knjizi pročitao da se prva
seksualna iskustva stječu s prijateljima, a zbog religioznog odgoja mise da je
seksualnost grijeh)
28
U ranoj mladosti idealizira ljubav kao izniman duhovni osjećaj i umjesto da uživa u
ostvarenju te ljubavi, pati zbog tjelenosti kojom je ona ostvarena
Nepovoljne materijalne prilike sprječavaju ga da se oženi, ali one ne poduzima ništa,
čak ni ono što mu je propisano i zadano (polaganje profesorskog ispita)
Književno stvaranje koje mu je ponekad pružalo olakšanje, sada mu čini muku jer ni u
tome više ne uspijeva
Ljubav mlade i bogate Minke, koja mu se nudi kao izbavljenje, njegova bolesna,
alkoholno opijena svijest, odbacuje bez promišljanja. Pribjegavanje alkoholu kao
jedinome rješenju iz nastale situacije jer on opija, omamljuje i savladava sve
Opis Nietzschea sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek
sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva)
Na njegovo raspoloženje utječu vremenske prilike i krajolik, a njegovo unutarnje
stanje često je u skladu s vanjskim prilikama
Doselivši se u Senj, na samome početku, u svom dnevniku, posvećuje mnogo prostora
opisu bure. Kao da buri zavidi na njezinoj snazi, ali osim malo živahnijeg kucanja srca,
ni snažna bura ne može pokrenuti Đuru
Oprečne vremenske prilike rađaju u njemu oprečna raspoloženja. Jugo djeluje zlo na
njegove živce
U svojim šetnjama po okolici Senja, lirski opisana priroda uznosi Đuru u neku ekstazu
u kojoj bi sasvim izgubio osjećaj za onaj čas u kojemu živi
Slabost njegova lika dolazi do izražaja kraj snažnih likova žena koje obilježvaju njegov
život. Zora se prepustila tjelesnoj ljubavi, tražeći u njoj vrhunac duhovnog osjećaja,
Vera je jaka, pouzdana i mirna, spremna podnijeti svaku žrtvu zbog Đure i njihove
ljubavi, Minka je spremna oduprijeti se roditeljima i spasiti Đuru svojom ljubavlju i
bogatstvom
Đuro sve to odbacuje – njegov je život BIJEG. U djetinjstvu od problema bježi u svijet
literature, a od uspomena na Zorinu ljubav bježi u Beč. Verinu ljubav osjeća kao teret
jer zahtijeva konkretnu akciju, ali bježi u Zdence jer ne zna što poduzeti. Kad se suoči
s Verinom majkom, pristaje na sve samo da bi mogao pobjeći od razgovora koji ga
guši. U Senju bježi u krčmu i opija se. Potpuno propao, u životu od kojeg nakon silnog
bježanja ipak nije uspio pobjeći, bježi posljednji put, u smrt.
- Andrijašević je pasivni junak koji je predodređen da bude žrtva. Njegova je propast
posljedica nemoći da se uklopi u učmalu malograđansku sredinu na koju on
objektivno, ma koliko se trudio, ne može pristati. Riječ je o hipersenzibilnom,
melankoličnom, ali samosvjesnom intelektualcu koji manjak svoje ambicije, volje i
snage (ali i hrabrosti i sreće) nadomješta povlačenjem u vlastiti svijet, zapravo i
bijegom od života
- Vremenski okvir radnje – vremenski raspon je oko 2 godine (od prekida Đurina
Studija u Beču, preko odlaska u Slavoniju do dvogodišnjeg boravka u Senju i
samoubojstva). Vremenski kontinuitet prekida se iznošenjem prošlih događaja
- Stil – defabularizacija – pisac iznosi bitne probleme čovjekove psihe
retrospekcija – koja omogućuje da saznajemo život glavnoga junaka i prije onoga
što obuhvaća glavna radnja
introspekcija – ispovijesti u obliku monologa; glavno izricanje vlastitih misli i
unutarnjih monologa
forma pisama (epistolarna forma) i dnevnika
29
impresionistička tehnika – u slikanju krajolika boja ima simbolično značenje jer

je povezana s karakterizacijom lika; Nehajev slika preljeve boja, prati promjene
osvjetljenja
- U djelu je opisana „tipična sudbina siromašnog hrvatskog intelektualca, školovanog u
velegradskom ambijentu, a dotučenog i do kraja propalog u skučenim okvirima
provincijskog gradića.“
- Roman je podijeljen na 12 nejednakih poglavlja. Prva rečenica: „kišovit, mutan dan“ –
najava loše atmosfere; „dojam mrtve tišine što se slegla na ljude i stvari“.
U prvom poglavlju u vrlo kratkom vremenu pripovijedanja (Đurino razmišljanje
tijekom jedne noći u vlaku) iznosi se vrlo dugo razdoblje – od Đurina rođenja pa do
kraja studija. Ostatak romana bavi se sljedećim svjema godinama Đurina života, ali
radnja je mnogo sporija i težište je na unutarnjim doživljajima lika.
- Završetak – u krčmi izvan Senja, u kojoj ga još nitko ne poznaje, Đuro piše posljednje
pismo Toši: „sad vidim – treba umrijeti.“ Posljednji se put osvrće na svoj nesretni
život i pita se tko je kriv. Ne uspijeva pronaći odogovor. Čuje more kako šumi, kako ga
zove, odlazi mu u zagrljaj i konačno uspijeva u svome bijegu od života
- Roman se javlja u trenutku kads se činilo da će austro-ugarska vlast biti dugotrajna i
moćna i da će sputavati razvoj potlačenih krajeva – poč. 20.st.
HRVATSKI EKSPRESIONIZAM
- Pod utjecajem dvaju važnih političkih događaja – početak Prvog svjetskog rata i
atentat na hrvatske poslanike u beogradskoj Narodnoj skupštini (1928.)
- U književnom smislu – razdoblje od kraja moderne i pojave prvih Krležnih djela
(1914.) do početka drugog razdoblja hrvatske književnosti, u kojemu dolazi do
prevlasti socijalne literature
- 1914. Društvo hrvatskih književnika objavljuje pjesničku zbirku Hrvatska mlada lirika.
U njoj su zastupljeni pjesnici mlađe generacije, rođeni uglavnom krajem 19. st.
njihova je poezija pisana u duhu poetike hrvatske moderne (lirski pejsaž, kult forme,
uzori Matoš i Vidrić). Međutim, ta je lirika u suprotnosti s društvenom stvarnošću.
- Novo vrijeme traži drugačiju umjetnost – javljaju se ekspresionistička djela u kojima
se odražava duh ratne stvarnosti, tjeskobe, straha, ali i pobune. Književnici pokreću
časopise u kojima objavljuju prekid s tradicijom i postavljaju zahtjev za novom
umjetnošću.
- ČASOPISI: Kokot (1916., Donadini), Vijavica (1917., A. B. Šimić), Juriš (1919., A. B.
Šimić), Plamen (1919., Krleža)
- Dolazi od riječi expression (franc.) – izražaj, a umjetnički odraz ovoga pravca vidljiv je
u Munchovoj slici Krik
- Ekspresionizam je umjetnost suprotstavljanja. Prema shvaćanjima ekspresionista,
zbilja nije izvan nas, ona je u nama
- Predstavnici: Donadini, A. B. Šimić, Krleža (ekspresionistički elementi – crne slutnje,
strah, rušenje, bol, iracionalnost. Djela: DRAMSKI CIKLUS LEGENDE, GOLGOTA,
GALICIJA, U LOGORU, VUČJAK, PAN, HRVATSKI BOG MARS, KRALJEVO, TRI SIMFONIJE,
30
PJESME I., PJESME II., PJESME III.) Andrić (pjesničke proze – EX PONTO, NEMIRI),
Cesarec (zbirka STIHOVI, roman CAREVA KRALJEVNA, knjiga novela ZA NOVIM
PUTEM)
- Ekspresionistički pjesnici prilaze društvenoj zbilji s etičkoga gledišta – uočavaju u njoj
socijalnu nepravdu, nečovječnost, dominaciju materijalnoga. Oni žele utjecati na
zbilju prikazujući poezijom ružnu stranu stvarnosti.
- Boja ima poseban emocionalni naboj jer se njome izražava duhovno stanje.
- Glavne su teme patnja, grad, zločin, smrt, pobuna, siromaštvo. Izraz je slobodan,
vidljivi slobodni stihovi, jake metafore, krše se sintaktička pravila
- U pjesmama dominiraju imenice i glagoli (što stvara dojam kretanja, promjene)
- U sintaksi se pojavljuju neobične konstrukcije kojima se odražava povišeno
raspoloženje (kratke rečenice, eliptične, drugačiji poredak riječi i sl.)
- Česte su hiperbole i personifikacije.
- Takvim se odabirom riječi, sintaksom i metaforikom, ostvaruje ekspresionistička vizija
zbilje – ona je dramatična, teška, mučna. Ukazujući na nju, ekspresionistički pjesnik
traži promjene
- Ekspresionistički umjetnik negira da se u umjetničkom djelu daje preslika
iskustvenoga svijeta. Sebe doživljava kao vizionara koji svjedoči o svojoj unutrašnjoj
stvarnosti, svojoj ekspresiji
- U ekspresionističkim se djelima prikazuju kaos i nemir modernoga velegrada, u
kojemu se pojedinac osjeća osamljeno i izgubljeno
- Nerijetko se uz njega povezuje estetika ružnoće, posebice za ratne teme, kojom se
ukazuje na ravnodušnost svijeta/društva
ANTUN BRANKO ŠIMIĆ, PREOBRAŽENJA
- hrvatski ekspresionist, rođen u Drinovcima. Bolovao od sušice, umire s 26 godina

- Pokrenuo časopise Vijavica, Juriš, Književnik
- Okrenuo se ekspresionizmu pod utjecajem Donadinija, ali za razliku od njega, Šimić
kaže da je umjetnost vječna te da njezina ljepota proizlazi iz ekspresivnosti. Umjetnost
je isključivo ekspresija umjetnikovih osjećaja
- Prvotni mu uzor bio Matoš
- U književnost je unio slobodan stih, a izostavljajući interpunkciju, dao je i vizualnu
snagu svojim lirskim motivima
- Začetnik je „pojmovne“ poezije, najveći predstavnik slobodnog stiha
- Najznačajnija zbirka Preobraženja (1920.) – 40-ak pjesama, svoj pjesnički svijet otvara
programatskim pjesmama Pjesnici i Moja preobraženja. Središnji dio zbirke čine
pjesme koje obrađuju različite teme – ljubav, smrt, tijelo, pjesništvo, odnos prema
Bogu, a zbirka završava pjesmom Budući, svevremenskom porukom upućenom
imaginarnom čitatelju.
- U nazivu zbirke možemo prepoznati ekspresionističko shvaćanje umjetnosti: slika
svijeta i života preobražava se u umjetnikovu unutrašnjost i ponovno izražava u
umjetničkom djelu
31
- Ljubav i smrt dominantne su teme, temeljni su motivi – strah, nemir, bol duše...
- Način iznošenja motiva – slobodan stih, odbacivanje interpunkcije, napuštanje
opisivanja, pojednostavljivanje izraza
- ŠIMIĆEV EKSPRESIONIZAM – škrtost izraza, dojam krika, odbacivanje deskriptivnog.
Unutarnja dinamika postiže se naglašenom uporabom glagola i eliptičnim
rečenicama. Slobodan stih, izostanak interpunkcije, grafička forma pjesme postaje
sadržajno važna, koristi jake boje, boje svjetlosti. One dobivaju važnost simbola.
Osobito je važna plava boja koja otvara obrise metafizičkog svijeta. Najčešće stilske
figure – sinestezija (spajanje svih osjetila), hiperbola, metafora.
- egzistencijalna tematika (pobuna, tjeskoba, tijelo, ljubav, strah, smrt, smisao
umjetničkoga stvaralaštva)
- Uporabom slobodnog stiha želi istaknuti suvremeni način izražavanja modernog
društva.
- Grafički oblik pjesama – stihove slaže na osobit način, neki nisu poravnati na početku
stiha
- Kompozicija – stihovi su poredani u strofe ili je bolje reći, u skupine
- Prvi je stih često odvojen od ostatka pjesme, on naglašava ekspresionistički početak
pjesme (on je ili fizički odvojen ili je iza njega interpunkcija, nakon koje slijedi poruka)
- Uporabom slobodnog stiha želio je naglasiti izražajnost pojedinih riječi u pjesmi
- Slobodni stih smatra suvremenim načinom izražavanja modernog društva. Taj
slobodni stih nema točno određen broj slogova u stihu te stihovi nisu povezani u
točno određene strofe s jednakim brojem stihova
- CIKLUS O SIROMASIMA (1920. – 1921.) – vidljiva dominacija socijalnih motiva. Ciklus
čini sedam pjesama: SIROMASI, SUNCE SIROMAHA, POGLED SIROMAHA, RUČAK
SIROMAHA, SIROMASI KOJI JEDU OD PODNE DO PODNE, SIROMAHU, POST SCRIPTUM
- Ritam u pjesmama postiže se osobitim rasporedom riječi, glasovnim figurama, svaka
rečenica istovremeno je i jedna strofa, nizanjem stihova različite duljine,
ponavljanjem, grafičkim oblikom, izostavljanjem interpunkcije.
- različitost s obzirom na tradicionalnu poeziju: slobodni stih, grafički raspored stihova,
odsutnost interpunkcije, škrtost/sažetost izraza i sl.
- tematski krugovi Šimićeva pjesništva:
a) kozmički ekspresionizam – posljednje tri pjesme u zbirci Preozbraženja –
Otkupljenje, Opomena, Budući – u njima pjesnik analizira neke kozmičke teme,
poput odnosa čovjeka prema životu, vremenu i prolaznosti
b) umjetničko stvaranje – zbirka započinje tim tematskim krugom. Pjesme – Pjesnici,
Moja preobraženja, Mladić, Pjesma iznad zemlje
c) zavičajne teme – Hercegovina – Šimić ne opjevava vanjsku pojavnost svoga
zavičaja, nego istražuje svoj unutarnji pejsaž koji je nekim motivima i bogatom
osjećajnošću povezan s vanjskim pejsažem
d) intimne teme – ljubav i ljudska usamljenost. Pjesme – Povratak, Zima, Ljubav,
Mrtva ljubav
e) smrt – Smrt, Smrt i ja
f) socijalne teme – ciklus Siromasi nastao između 1920. i 1921. Godine
32
PJESNICI
- lirska misaona pjesma; programatska pjesma
- tema – pjesničko stvaralaštvo
pjesma govori o načinu na koji ekspresionistički pjesnici doživljavaju svijet. Oni
gledaju i osluškuju ono što ostali ljudi ne zamjećuju, potom te doživljaje i svoj
unutarnji svijet izražavaju u pjesmama u kojima izražavaju bit samoga svijeta. Zbog
svoje trajne uznemirenosti „pjesnici su vječno treptanje u svijetu“
- metafore i njihovo značenje – pjesnici su ČUĐENJE - otovren pristup svijetu, bez
onoga što nam je nametnula navika, civilizacija; pjesnici čuđenjem doživljavaju svijet –
zapitani su nad svijetom, to je način da dopru do biti stvari. IDU zemljom – hodanje
zemljom ukazuje na njihov svakodnevni duhovni napredak. OČI im rastu pored stvari –
doživljaj svijeta, duhovna stvarnost; oni ne gledaju stvari, nego pored stvari kako bi
vidjeli bitno. Naslanjaju uho na ĆUTANJE – teškoća življenja, otuđenost, oni osluškuju
šutnju, znači da ostali ljudi šute, a oni i to osluškuju kako bi čuli bitno i ono što ostali
ljudi ne čuju i ne zamjećuju. Oni su vječno TREPTANJE u svijetu – pjesništvo kao način
preobražavanja stvarnsoti, pjesnici su stalno uznemireni i zato su treptanje u svijetu
- vanjska kompozicija – 3 strofe različitih duljina; monostih, distih, tercet; izmjenjuju se
stihovi različitih duljina, slobodan stih. Grafičkim izgledom istaknuti su neki motivi –
naglašeno je ponavljanje prvoga stiha (s varijacijom) u trećoj strofi
- stih je slobodan, nema interpunkcije, što možemo povezati s činjenicom da pjesnik
nema nikakvih pravila i ograničenja koja bi sputavala njegovu stvaralačku imaginaciju i
njeno izražavanje u pjesmama
- pjesnički ritam – polagan, postiže se osobitim rasporedom riječi, glasovnim figurama
(asonanca), svaka rečenica istovremeno je i jedna strofa, nizanjem stihova različite
duljine, ponavljanjem, grafičkim oblikom, izostavljanjem interpunkcije
- uloga zadnjeg stiha i povezanost s prvim stihom – u posljednjoj strofi pjesnik donosi
varijaciju temeljnog motiva (pjesnici, tj. pjesništvo) – pjesnici su vječno treptanje u
svijetu – metaforom „treptanje“ pokazuje se kako se u pjesništvu stvarnost
preobražava, a time se i mijenja čovjekov život (svrha pjesništva). Tako se ostvaruje
kružna kompozicija – pjesnici su čuđenje (pristup svijetu) i treptanje (mijenjanje
svijeta). Takav je pristup u duhu kozmičkoga ekspresionizma – PJESNIK JE PROROK
- unutarnja kompozicija (motivi) – čuđenje, gledanje „pored stvari“, treptanje; kružna
kompozicija
motivi – 1. strofa – pjesnici, čuđenje
2.strofa – zemlja, oči, stvari (gledanje „pored stvari“)
3.strofa – uho, ćutanje, pjesnici, stvaranje
- ZAKLJUČAK – pjesma govori o odnosu pjesnika i svijeta te o načinu na koji pjesnici

doživljavaju svijet – oni svojet preobražavaju u poeziju, u novu stvarnost. Pri tome
presudnu ulogu imaju osjetila vida i sluha te pjesnikovo čuđenje. Pjesnici osluškuju
šutnju koja ih okružuje i zato su „vječno treptanje u svijetu“ jer gledaju, vide i
izražavaju ono što drugi ljudi ne vide. Odsutnost interpunkcije govori nam da su
pjesnici u svom stvaranju potpuno slobodni, odnostno ne robuju nikakvim pravilima.
33
MOJA PREOBRAŽENJA
- lirska misaona pjesma
- tema – čovjekova neprekidna promjenjivost, njegove duhovne mijene:
ekspresionistički pjesnik u pjesmama iznosi svoju unutarnjost, samog sebe
- lirski subjekt – pjeva sebe: on opjevava svoje duhovne promjene. Iz bezdane i mučne
noći iznosi blijedlo lice u kristalno jutro – mijenu negativnih i pozitivnih raspoloženja,
mijenu pesimizma i optimizma.
Pogledom pliva preko polja, livada i voda – kao čovjek vezan je uz dva zemaljska
elementa – zemlju i vodu
Bezbroj puta umire i uskrsne tijekom dana – čežnja za zvijezdama, čovjekova težnja
za višim duhovnim ciljevima
Molitva Bogu da ga preobrazi u svijetlu, nepromjenjivu i vječnu zvijezdu – molitva
Bogu da dosegne duhovne visine kako bi olakšao životno kretanje ostalim ljudima,
kako bi ih tješio i ukazivao na prave životne vrijednosti. To čini preko svojih pjesama,
tako poezija postaje zvijezda. Zvijezda će sjati noćnim očajnicima
- Šimić život shvaća kao neprekidnu mijenu. Čovjek, iako je vezan uz zemlju i vodu, on
teži zvijezdama; trećem elementu. Tako želi preobratiti vrijeme patnje u vječnost i
smirenje. Ipak, smrt ne mora predstavljati kraj, ona ne negira ljudske osobine.
Naprotiv, znači i dalje postojanje suosjećanja za patnike kakav je i on sam bio.
Zvijezda može predstavljati i umjetničko djelo u kojemu će čitatelj pronaći piščevu
patnju i suosjećanje za ljudske probleme
- Vanjska kompozicija – tri strofe (1. strofa – tercet, 2. strofa – monostih, 3.strofa –
katren); slobodan stih, nema interpunkcije
HERCEGOVINA
- U pjesmama sa zavičajnom tematikom Šimić ne dočarava stvarni pejsaž, ne opisuje
krajolik i zavičaj, nego će iznijeti neke slike iz vlastita sjećanja i bojama, riječima iznijet
će svoj doživljaj zavičaja i djetinjstva te osjećaje koji su vezani uz vlastito odrastanje
- Dakle, pjesnik slika pejsaž vlastite duše pun strahova, nemira, osamljenosti i slutnje
smrti
- Lirska misaona pjesma; pejsažna
- „ja koracam livadama plav od sutona“ – plava boja upućuje na to da je riječ o
pjesnikovoj unutarnjoj, a ne vanjskoj stvarnosti
- Osim plave boje, pojavljuju se – crna, crvena („krvlju namrljana...slikarija na nebu“) i
bijela boja. Crna boja upućuje na negativna raspoloženja i strahove, a bijela na
optimizam
- Motivi iz krajolika – kuća parnog mlina, na rubu livada, crni vlak, kuće, stakla, dvorišta i
bijeli prozor – konkretni motivi iz krajolika iznose pjesnikove osjećaje vezane uz
djetinjstvo i zavičaj; strah i divljenje pred parnim mlinom, vrisak očaja užarenih opeka
– vrisak je očaja i straha „užarene“ mladosti pred životnim izazovima; crni vlak koji
vrišti prema nevidljivoj stanici slutnja je smrti
- U pjesmi dominira mrak, s povremenim prodorima svjetlosti – povremeno izviranje
zavičajnih motiva u pjesmi ukazuje na prisjećanje na zavičaj u pjesnikovoj svijesti
34
- Pjesma završava motivom bijelih svijetlih prozora – usprkos sveopćem pesimizmu,

pisac završnim stihovima upućuje na optimizam i ljepotu pojedinih životnih trenutaka,
iako su cjelokupni dojam i slika života prilično mračni i pesimistični
- Pjesnik je ozvučio pjesmu (vrištanjem – krik) i obojim je uglavnom crnom bojom, što
upućuje na pesimizam i strah koji ga je obuzimao i obuzima ga prisjećanjem na zavičaj
- Slobodan stih
POVRATAK
- Motiv povratka u Šimića vezan je uz preobraženja ljubavi kroz djeetinjstvo, mladost i
starost
Kroz cijelu se pjesmu isprepliću ljubav i smrt jer ona nije završetak, nego novi početak
- Misaona lirska pjesma
- Pjesnik promišlja smrt i život s obzirom na temeljnu odrednicu ljudskog života – ljubav
(TEMA)
- Vanjska kompozicija – 4 strofe, stihovi različite duljine, slobodan stih (1.strofa – distih,
2.strofa – katren, 3. i 4. strofa – pentastih)
- U prvom se distihu pjesnik obraća voljenoj osobi kazujući joj da ona i ne sluti njegov
povratak – smrt nije početak, nego nastavak prethodnoga življenja. U tri sljedeće
strofe grafički su izdvojene riječi: znaj. Tri su doba dana: noć, podne i suton – tri su
razine ljudske spoznaje i one su vezane uz pojedino životno razdoblje
- U noći pjesnik luta plavim stazama u vrtu voljene osobe – ljubav je u djetinjstvu i
mladenaštvu vezana uz romantiku i traženje. U podne plaši ženu glasnim krikom –
ljubav u zreloj dobi krik je tijela. U suton je na drugoj obali mrke, mirne vode, ali
uspravan i svečan kao pored voljene žene – suton, odnosno, starost donosi tjelesno,
ali ne i duhovno razdvajanje
- Smrt je doba smirenja, šutnje, povratka dostojanstva čovjeku, obavijena
tajanstvenošću, a život je šetnja k smrti. Živeći, čovjek doživljava ljubav, a tijekom
života ta se ljubav preobražava od romantične čežnje, preko tjelesne, do smirenja.
Smrt ne mora predstavljati kraj, nego novi početak – život je kružni tijek u kojem se
sve ponavlja
SMRT I JA
- Tema – doživljaj smrti lirskoga subjekta
- Ljudi doživljavaju smrt na različite načine, a Šimićev je način prihvaćanja smrti i
doživljavanje nje kao nečega potpuno prirodnog
- Smrt je za njega nešto posve uobičajeno i normalno – ona s čovjekom raste od
rođenja – smrt je u čovjeku od dana njegova rođenja
- Smrt nastupa u trenutku kad ona nadraste tijelo onoga u kojem se nalazi i počinje
samostalno kraljevati
- Šimić ne mistificira smrt i ne tuguje zbog nje, on samo shvaća da je smrt neobjašnjiva i
beskrajna
- Od interpunkcijskih znakova (razgodaka) ima: dvotočje i točka – ti znakovi dijele
pjesmu na tri dijela, na kraju nema interpunkcije, što potvrđuje pjesnikovu misao o
neizmjenosti kraljevstva smrti
35
- Smrt je nešto sasvim realno i svakodnevno, u nama je od rođenja, ona živi u nama i
ostaje poslije nas. Ona znači kraj tijela i tjelesnog, a mi zbog vlastite spoznajne
ograničenosti možemo samo naslutiti njezinu bezgraničnost, ali ne možemo odrediti
njezinu bit
RUČAK SIROMAHA
- Siromaštvo utječe na međuljudske odnose i na način na koji pojedinac doživljava sebe
i druge
- Groteskno je da čovjek doživljava drugog kroz prizmu hrane, toliko je određen glađu
da i svoje tijelo doživljava kao tuđe, a vlastitu krv kao jelo
- Osjećaji koji obuzimaju siromašne – stid, strah, gađenje nad samim sobom,
osamljenost, osjećaj krivnje, osjećaj podvojenosti između vlastita tijela i duha. Tijelo
kao da je tuđe tijelo, krv kao da je tuđa krv
- Simboli - jelo, tijelo, krv – simboli životne snage, jelo postaje tijelo; pjesma se temelji
na odnosu dvoje siromašnih koji, pojedu li malo više, mogu ubiti drugog
- Ironija – RUČAK SIROMAHA
- Od prve strofe u pjesmi se javlja napetost, koja stalno sve više raste.
Siromasi se stide sjesti jedno ispred drugog, ne mogu podnijeti poglede. Misle da
će drugi premjeravati koliko je pojeo, pa se onda naljutiti, razbjesniti. Ili još gore: da će
u sebi kipjeti, misliti koliko je proždrljiv/a, da neumjereno proždire i to malo što jedva
imaju
- U drugoj strofi jedu. Više nije toliko bitno kakav je, bitna je druga osoba, jer svaki
zalogaj znači toliko manje drugom. Egocentričnost prelazi u brigu za drugog. Do treće
strofe ručak je već završen, a nove misli nahrupljuju. Kako je mogao biti tako odvratan,
jednu žlicu manje i njoj bi sigurno bilo bolje! Takva se briga pretvara u fizički trag
- Četvrta strofa predstavlja kulminaciju. U grotesknoj slici na mjesto jela, snage,
energije potrebne za život lirskisubjekt stavlja krv i tijelo, kršćanske simbole. Svatko
smatra da onaj drugi nije dovoljno jeo, da mu se doslovno napiokrvi i najeo mesa.
Odvratnost tog prizora osuda je siromaštva
- Šimić u pjesmi ne analizira i ne istražuje društvene korijene siromaštva, nego osjećaje
siromašnih i osjećaj krivnje zbog obilježenosti u društvu, ali i nemoći da se bilo što
promijeni
- Motivi – stid, strah, gađenje, osjećaj krivnje
- Vanjska struktura – 4 strofe (1.i2.strofa – distisi, 3.i4.strofa – katrene), stih slobodan,
stihovi različitih duljina
- U socijalnim pjesmama iz Ciknula o siromasima Šimić govori o osjećajima siromašnih,
o otuđenosti, obilježenosti i osamljenosti čovjeka koji sam sebe doživljava kao stranca
te o nemoći da se to promijeni
36
OPOMENA
- Šimić opominje čovjeka: „čovječ pazi/da ne ideš malen/ispod zvijezda!“ Time sugerira
potrebu ljudske težnje za višim ciljevima i idealima, kako bi se osmislio vlastiti život, ali
i pobijedila prolaznost. To će biti pobjeda pojedinca koji će umjesto u prah prijeći sav
u zvijezde
- Vanjska kompozicija – 4 strofe – četiri tercine; slobodan stih, nema svih razgodaka
(npr. zareza iza vokativa). Svaka strofa završava uskličnikom – KRIK (ekspresija);
korelativan je s naslovom (imperativ)
- Ključne su imenice – opomena, čovjek, zvijezda, svjetlost, pogled, konac, prah – to su
ključne riječi koje nose snažno konotativno značenje; to su „ozbiljne“ riječi u ljudskom
životu
- Imenice su u antonimskom odnosu – posebice prah i zvijezde, tj. kao metafore u
značenju: smrt, tjelesnost, raspadanje – vječnost, duhovno
- Čovjek treba ispuniti svoj život i postati zvijezda, a u suprotnom postat će prah i ništa
- Imperativan ton u skladu je s naslovom pjesme
- Ciklus o prolaznosti i vječnosti, važna tema Šimićeva stvaralaštva
- Gradacija -> zvijezda od slabijeg prema jačemu (1. zvijezda – u metafori, život; 2.
svjetlost zvijezda – osjetiti puninu života; 3. pred kraj života – „rastajo od zvijezda“; 4.
zvijezda u posljednjoj cjelini – smrt)
HRVATSKA RENESANSA
- 16. st., a punu afirmaciju doživljava na području Italije. U Hrvatskoj se razvija najviše
na području Dalmacije. U središtu je interes za ljude i život.
- Renaissance – preporod, ponovno rođenje
- Uglavnom je usmjerena na petrarskističku liriku i protutursku tematiku (rasuta
bašćina)
- Renesansni književnici bili su klasično obrazovani
- U našim renesansnim središtima postojale su gramatičke škole u kojima se učio
latinski jezik i poučavala djela klasičnih pisaca. Mnogi su se pisci školovali u drugim
zemljama, najčešće u Italiji
- Renesansna središta: Split (Marulić), Dubrovnik (Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro
Vetranović, Marin Držić), Hvar (Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Hektorović),
Zadar (Petar Zoranić, Brne Karnarutić)
- Od književnih vrsta, razvijaju se lirske pjesme,karnevalske pjesme – maskerate,
satiričke i religiozne pjesme, epovi (posebice biblijsko-religiozni i povijesni), roman,
pastirske igre, komedije (tzv. „učene“ ili eruditne), drame, crkvena prikazanja
- Razvija se književnost NA NARODNOM JEZIKU
37
MARIN DRŽIĆ
- Iz pučanske, dubrovačke obitelji. Dobio nadimak Vidra zbog sposobnosti

prilagođavanja raznim životnim situacijama. Najstariji dokumenti o njemu govore da
je bio klerik u crkvi. U zrelijim godinama odlazi na studij u Sienu. U ovom je gradu
otkrio umjetnost. Po povratku u Dubrovnik, dobiva mjesto pisara. Dobio je posao
sluge plemićima. U tom vremenu nastaju njegove komedije. Razočaravši se u
Dubrovnik, vraća se u Italiju, ovoga puta u Veneciju, a potom odlazi u Firenzu. Tamo
piše urotnička pisma toskanskom vladaru Cosimu di Mediciju, u kojima kritizira
dubrovačku vlast. Moli ga za pomoć pri smještanju pučana u Senat. Na svoja pisma ne
dobiva odgovor te napušta Firenzu, a Dubrovnik ga zbog tog pokušaja nazove
urotnikom. Umire u Veneciji.
- Realistički slika dubrovačko društvo 16.st. i ukazuje na njegove mane, baveći se
vječitim antitezama mladost-starost, selo-grad, stvorio je veliku galeriju tipova ljudi,
od starih škrtaca i zaljubljenih, rastrošnih mladića preko razumnih, sposobnih sluga
do rimskih kurtizana
- Djela: komedije (Dundo Maroje, Arkulin, Skup), pastirske igre (Tirena, Venera i Adon,
Grižula), pokladna igra (Novela od Stanca), tragedija (Hekuba)
DUNDO MAROJE
- U Dubrovniku Držićeva vremena službeni je jezik bio talijanski. Njime se služila

vlastela. Bogaćenje viših slojeva sve je više stvaralo razliku među klasama. Dubrovnik
se uglavnom bavio trgovinom. Prekomjerno trošenje na razne provode dovodi do
slabljenja ekonomske moći grada. Vlast iz tog razloga zabranjuje luksuz, što kasnije
Držić u komediji ismijava.
- Čakavština 16.st.
- Univerzalno značenje djela – renesansa donosi i novi način razmišljanja: pojedinac
treba biti umjetnik prilagođavanja, mora imati sposobnost okretanja sreća u svoju
korist, ostale kvalitete (obrazovanje, snaga, talent) nisu presudne za životni uspjeh,
hedonizam (naslada) i užitak ideal su ljudskog djelovanja, novac je najviša vrijednost,
sredstvo koje omogućuje životne užitke
- Držić je spoznao temeljni problem vrline i sreće, njihovu povezanost, sukob među
njima, u kojemu i običan čovjek podliježe neuhvatljivoj stihiji fortune, ili je svladava
vrlinom kojoj se moć temelji na razboru. Tu temu, ključ za razumijevanje djela i
drugih komedija, Držić je povjerio pravom protagonistu komedije, Pometu
- Junaci djela nositelji su dubrovačke stvarnosti i umjetnički su živi likovi
- Nedovršena komedija u 5 činova. Priča je to o vrlini i prevrtljivosti fortune te umijeću
svladavanja te fortune uz pomoć vrline u vlastitu korist, te odnosu otaca i sinova.
Komedija je nastavak izgubljene komedije Pomet, u kojoj su se pojavljivali isti likovi.
- PROLOG DUGOG NOSA – Negromant (čarobnjak) Dugi Nos obraća se publici,
dubrovačkoj vlasteli, koristeći antiteze mladi-stari, ljudi-žene i sl., čime ukazuje na
antitezu kao glavnu okosnicu djela. Govori im o putovanjima po Indijama, gdje je
susreo ljude nazbilj (poštene ljude, pritom misleći na dubrovački puk) i ljude nahvao
(ljude s majmunskim obrazom, vlastela). Navodi da će se radnja komedije odvijati u
38
Rimu. Kroz lice Dugog Nosa progovara sam Držić. Tako je direktno uputio svoju kritiku
vlasteli, bez da za to snosi posljedice.
- DRUGI PROLOG – govori ga Pomet-družina (glumci). Navode da se radnja odvija u 6
dana, a upravo toliko trebalo je družini da ju sklope. Dundo Maroje nastavak je
izgubljene komedije Pomet. Pometovci na početku iznose sadržaj Pometa, a zatim i
Dunda Maroja, napominjući da će komedija završiti u veselje. Iz tog se zaključuje da
sama fabula nije bitna, već poruka koju djelo prenosi.
- Radnja se odvija na gradskom trgu u Rimu. Grad je predstavljen kao mjesto raskoši i
uživanja
- Komedija pripada eruditnoj komediji (imitatorskoj). Ovakva komedija potječe iz
antičke komedije, gdje se najčešće imitiralo Plauta. Ona predstavlja događaje iz
svakodnevnog života, imala je zapletenu radnju, a u njoj je sudjelovao puk koji se
prikazivao u nedoličnim situacijama. Cilj joj je bio da zabavljajući poučava. Imala je
uvijek prolog u kojemu se iznosila osnovna fabula i 5 činova. Ono po čemu se Dundo
Maroje razlikuje od klasične eruditne komedije jest činjenica da na kraju škrti starac
Dundo Maroje dobiva zadovoljštinu, tj. novčanu nagradu. Na taj se način Držić umilio
vlasteli koja ne bi prihvatila da čovjek sličan njima na kraju bude nasamaren.
- Komedija se temelji na antitezama – staro (vlastela, zaostala) – mlado (snalažljivi,
pučani koji bi trebali ući u Senat) po istom principu izgrađuju se i ostale antiteze
- Žene su u komediji uglavnom ili sluškinje ili kurtizane, ali ovdje nije riječ o pogrdnom
prikazivanju žena, već o realnoj slici Dubrovnika u 16. st.
- POMET TRPEZA – predstavlja mudrost Dubrovnika. U djelu on iznosi Držićeve
stavove. On je sluga Uga Tudeška koji, nasamarivši sve likove, pokušava izvući vlastitu
korist. Uz njega se veže riječ FORTUNA. On smatra da pravi vladar mora imati
sposobnost svladavanja sreće i životnih prepreka. Treba se prilagoditi vremenu i bit
virtuoz (umjetnik). Biti vladar ne znači imati novaca – stav o upravljanju Dubronikom.
On se služi iskrivljenim talijanskim jezikom kako bi ispao učen, a na taj se način
ismijava dubrovačka vlastela koja je zabranjivala uporabu hrvatskoga jezika u Senatu.
Njegovo umijeće upravljanja ljudima proizlazi iz Machiavellijeve knjige Vladar. Pomet
je čovjek nazbilj koji moralno poražava ljude nahvao i zbog toga je pravi primjer
renesansnog čovjeka. Nadimak mu proizlazi iz njegove opsjednutosti jelom i pićem,
što se kosi s tadašnjim zakonima u Dubrovniku i u ovom djelu izaziva porugu. Važni su
njegovi monolozi jer iznose mudrost koju Držić poručuje svojim sugrađanima. On je
jedini lik koji nije podvrgnut poruzi. Usađuje u ljude uvjerenje da je svatko kovač
svoje sreće. On je renesansni čovjek čije se djelovanje temelji na dvaka ključnim
pojmovima renesanse – FORTUNI I VIRTU (vrlini). Pojedinac treba biti obdaren
vrlinom da okrene sreću u svoju korist. On je obdaren snalažljivošću i može ostvariti
svoju bit i prirodni sklad i u tom je smislu čovjek nazbilj.
- U radnju je utkana idejna poruka koja se raspoznaje kao komična varijacija
suvremene filozofske misli, posebice iz Machiavellijeve interpretacije pojmova sreće i
vrline kao pretpostavke da vladar, tj. jak pojedinac, superioran nad svijetom i
pobjednik nad fortunom, postigne cilj promjenom političkog stanja. Tim je poukama
nadahnuta Pometova akcija. On postiže svoj cilj, trijumfirajući, kao čovjek nazbilj, nad
ljudima nahvao. Nije teško spoznati analogiju između Pometove akcije i Držićeva
stvarnog djelovanje. Dvosmislenošću govora u komediji je raskrinkao dubrovačke
senatore kao ljude nahvao suprotstaljene ljudima nazbilj
39
- LAURA – ona je antipetrarskistički prototip Petrarkine Laure. Jedina vrijednost za nju

jesu nakit i dukati, koji pokreću i ostale likove u komediji. Pravo joj je ime
Mandalijena Krkarka, tj. Korčulanka. Postala je kurtizana nakon što ju je ostavio
mladić s kojim je pobjegla od kuće.
- PERA – Laurina suprotnost. Krijući se pod muškom odjećom, ide u potragu za Marom.
Bez njega je spremna ostati neudana i otići u samostan. Svaka njezina riječ u sebi krije
duh rodnog Dubrovnika.
- MARO – tipičan je lik rastrošnog sina koji napušta oca
- DUNDO MAROJE – star je i škrt čovjek. Život je podredio dukatima. Kreće u potragu
za sinom, a u biti samo želi povratiti svoje novce. Tipičan je predstavnik ljudi nahvao.
- POPIVA – u nekim je situacijama sličan Pometu. On uzima život s njegove površine,
ne preza ni pred čim, smatrajući da će se uvijek naći neko rješenje.
- BOKČILO - sluga Dunda Maroja, ide u red primitivnih sluga iz dubrovačkog zaleđa koji
su iz rodnog sela donijeli sve navike. Na trenutke je zadrt i mrzovoljan. Njegovi
postupci izazivaju smijeh. Uvijek je gladan
- SLUGE – Bokčilo, Popiva, Pomet, Petrunjela – ljudi su nazbilj koji u određenim
situacijama uzimaju stvar u svoje ruke i odlučuju o sudbini svojih gospodara (Pomet
uspije pridobiti Lauru za Uga, Popiva spašava Mara pred ocem, Petrunjela spasi
egzistenciju svoje gazdarice sredivši joj brak s Ugom).
- VLADARI – Dundo Maroje, Maro, Ugo, Laura
- Držić je svoje likove oblikovao i jezičnom karakterizacijom uz koju je povezano
podrijetlo lica, pripadnost određenom staležu te način mišljenja. Pomet, već rečeno,
služi se iskrivljenim talijanskim jezikom (makaronskim), pokušavajući se prikazati
učenijim, ali koristi se i narodnim poslovicama kako bi se umilio Petrunjeli.
Dubrovčani se izražavaju dubrovačkim gradskim govorom, a rimski trgovci (Sadi,
draguljar) i gostioničari govore talijanskim jezikom. Posebno se ističe lik Petrunjele,
čiji je govor mješavina hrvatskoga i talijanskoga jezika,a stihovi kojima se često koristi
u govoru prikazuju je kao vedru dubrovačku pučanku.
- Temeljni su motiv u komediji DUKATI
- U jeziku mnoštvo talijanizama, germanizama, latinskih fraza, arhaizama, poslovica,
igara riječima
- Iako izrasta na antičkim uzorima (Plaut i Terencije), svu svoju snagu djelo crpi iz
stvarnosti
- Osnovna opreka na kojoj se djelo temelji jest inteligencija-glupost
- Djelo je jedno od remek-djela renesansne književnosti; smatra se jednim od najboljih
tekstova na hrvatskom jeziku i jednom od najuspješnijih komedija europske
renesanse
40
EUROPSKA RENESANSA
- Od francuske riječi renaissance – preporod, obnova, ponovno rođenje

- Obilježava ju preporod europske kulture 15. i 16. st.
- Najprije u Italiji, a kasnije u ostalim europskim zemljama
- RENESANSNI HUMANIZAM – označava pristup umjetnosti i znanosti kojemu je u
središtu čovjek, kao i u antici – preporod antičke književnosti i umjetnosti
- RENESANSNI INDIVIDUALIZAM – naglašava da je svaki pojedinac za sebe, ali i da se
razlikuje od drugih; takva misao stvara pojam genija i ideal renesansnog čovjeka –
čovjek koji je svestran i sudjeluje u svim područjima ljudskog interesa
- RENESANSNI STIL - po uzoru na antiku, karakterizira ga odmjerenost, jasnoća i
pregledna kompozicija
- Renesansni svjetonazor u svoje središte stavlja čovjeka samoga, ne više odnos prema
božanskome. Čovjek postaje aktivan, želi uživati u ovozemaljskom životu
- Promjene u svjetonazoru potiču i promjene do kojih dolazi u cjelokupnom životu
tadašnje Europe: izumi i otkrića, ekonomija, razvoj gradova, znanosti, umjetnosti…
- Teme su svjetovne
- KNJIŽEVNI RODOVI I VRSTE: epika – utemeljuje se sustav književnih vrsta kakav je
ostao do danas (ep – L. Ariosto, Bijesni Orlando; roman – F. Rabelais, Gargantua i
Pantragruel, M. de Cervantes, Don Quijote; nastavljaju se i neki srednjovjekovni, ali i
javljaju novi tipovi romana: viteški, pikarski i pastoralni), drama – srednjovjekovna
crkvena drama stavlja se u drugi plan, a na pozornicama dominiraju UČENA KOMEDIJA
(commedia erudita) i KOMEDIJA UMIJEĆA (commedia dell'arte). Shakespeareove
drame objedinjuju sve tri vrste – izmjenu prostora, tj. odstupanje od pravila trojnoga
jedinstva i nizanje dramatičnih prizora preuzeo je iz crkvene drame; dijaloge i
monologe koji su stilski i jezično dotjerani preuzeo je iz učene komedije;
prepoznatljive tipove likova preuzeo je iz commedie dell'arte, ali ih je dodatno
okarakterizirao, dajući im individualne crte; esej – Michel de Montaigne utemeljuje
esej ili ogled djelom Eseji; lirika – dominantan utjecaj petrarkizma, naglasak na tehnici
oblikovanja pjesama (forma), sonet je vrlo popularan oblik, a uz ljubavnu tematiku,
javljaju se i npr. religiozne, moralističke i satiričke pjesme (Shakespeare, Soneti)
WILLIAM SHAKESPEARE
- Nekoliko je godina radio različite poslove oko kazališta te se tako upoznao s

kazališnom tehnikom, glumcima, publikom
- Zahvaljujući talentima i sposobnostima, počeo je dobivati važnije poslove
- Kao član glumačke skupine, pisao je uspješne kazališne komade
- Godine 1594. Shakespeare je glumac i dramatičar u novoosnovanoj glumačkoj Družini
lorda komornika, koja je izvodila svoja djela i na dvoru kraljice Elizabete Prve
- Godine 1599. u Londonu je otvoreno kazalište The Globe, kojemu je on i suvlasnik
41
- Godine 1603., nakon smrti kraljice Elizabete, Shakespeareova glumačka družina

postaje Kraljevom družinom
- STVARALAŠTVO: mnoga njegova djela ne mogu se svrstati u određenu književnu vrstu
jer se u njima miješaju različiti elementi (komični i tragični), a imaju i specifičnu
kompoziciju koja se ne uklapa u određene književne vrste
- Po mišljenju mnogih, najbolji je pisac svih vremena
- Njegovi dramski karakteri jaki su ljudi koji su se našli u odlučujućim životnim
situacijama
- Prikazuje dubinu karaktera svojih likova bogatim pjesničkim jezikom; duboko ponire u
psihu karaktera svojih likova
- Njegove su drame vrlo slojevite – miješa fantastično i realistično, tragično i komično
- Ne poštuje ni Aristotelova jedinstva – vrijeme je radnje uglavnom dulje od jednoga
dana; radnja se ne odvija na jednome mjestu te nije jedinstvena - pojavljuju se
višestruku zapleti
- Stvara pred kraj renesanse, u vremenu kada se mijenja čovjekov svjetonazor, kada on
sumnja u samoga sebe. U načinu književnog stvaranja to je vidljivo u spajanju često
protuslovnih elemenata, što je obilježje novoga stila, MANIRIZMA. Zbog toga se može
reći da njegove drame preispituju stare tradicionalne vrijednosti te, samim time,
najavljuju novu epohu - barok
- KRONOLOŠKI PREGLED NJEGOVA STVARALAŠTVA:
a) 1.razdoblje – naukovanje; dolaskom u London upoznaje se s kazališnim životom.
Dominiraju tri dramska žanra, u kojima se okušao: komedije s plautovnskim
elementima (Ukroćena goropadnica, Komedija zabluda, Dva gospodina i
Verone…); tragedija Tit Andronik; povijesne drame: Henrik VI., Richard III., Kralj
John
b) 2.razdoblje – uspješno pisanje za scenu, a ubrzo postaje slavnim kazališnim
piscem. Do povlačenja iz javnoga života 1611. u svojem je stvaralačkom opusu
prošao nekoliko faza nazvanih prema dominantnom žanru koji u njima nastaje:
 LIRSKE DRAME – naglašena emocionalna strana likova, raskošan i bogat
pjesnički jezik (Romeo i Julija, San ivanjske noći, Mletački trgovac)
 VELIKE KOMEDIJE – različiti tipovi ljudi (Mnogo vike ni za što, Kako vam
drago, Na tri kralja ili kako hoćete); nastaju i povijesne drame te jedina
tragedija u ovom razdoblju: Julije Cezar
 VELIKE TRAGEDIJE – studije čovjekove prirode, morala i ponašanja;
naglasak je na psihološkoj karakterizaciji likova (Hamlet, Othello, Kralj Lear,
Macbeth); nastaje i nekoliko „mračnih“ ili „problematičnih“ komedija, koje
su naziv dobile jer se atmosferom i sadržajem te likovima razlikuju od
komedija iz prethodne faze (Sve je dobro što se dobro svrši)
 ROMANCE – spaja se tragično i komično i tako nastaje cjelovita slika koja
bolje prikazuje ljudsku sudbinu; pojavljuje se prirodno i natprirodno, a
likovi dobivaju značenje simbola (Periklo, Oluja, Zimska priča)
42
HAMLET
- Renesansna drama u 5 činova; izmjena stihova i proze

- Pripada drugom razdoblju Shakespeareova stvaralaštva; velikim tragedijama
- SADRŽAJ:
Nakon smrti danskoga kralja Hamleta, kraljeva suproga Gertruda udala se za njegova
brata Klaudija, nakon samo dva mjeseca, koji postaje novi kralj. Danski princ Hamlet,
nakon što ga prijatelj Horacije izvijesti da se noću na straži pojavljuje duh njegova oca,
razgovara s duhom i doznaje da je njegova oca otrovao vlastiti brat Klaudije. Duh
govori Hamletu da ga osveti – osuđen je obilaziti noću, a danju biti u ognju sve dok ga
plamen ne očisti od grijeha koje je počinio te da je ubijen dok je u vrtu spavao. Verzija
za dvorane je ta da ga je ujela zmija. Isto tako, sinu otkriva stičeve spletke te od toga
trena Hamlet živi samo za osvetu, pravi se ludim, što svi tumače ljubavlju prema
Ofeliji.
Na dvor stiže glumačka skupina. Kako bi provjerio je li ono što mu je očev duh rekao
istina, Hamlet nalaže glumcima da izvedu predstavu Mišolovka s prizorima koji
prikazuju kako je kraljev brat ubio kralja i zaveo njegovu ženu. Klaudije, ne mogavši
ogledati predstavu do kraja, odlazi, što je Hamletu potvrda da je on ubio njegova oca.
Nakon predstave, u kraljičinoj sobi, Hamletov razgovor s majkom prekida šuškanje iza
zastora. Misleći da se Klaudije skriva prisluškujući njihov razgovor, Hamlet mačem
nasrne na zastor, otkrivajući pritom da je ubio Polonija. Nakon toga, stric ga odlučuje
poslati u Englesku, u smrt, ali se Hamlet uspijeva spasiti i vraća se i to na dan Ofelijina
pogreba. Ona se ubila zbog očaja i tuge nakon očeve smrti i neuzvraćene Hamletove
ljubavi. Zbog svega toga poludjela je i utopila se u rijeci.
Polonijev sin, Laert, vraća se iz Francuske na sestrin pokop i želi osvetiti očevo
ubojstvo i sestrinu smrt. S Klaudijem, koji mu objašnjava da je Hamlet ubio Polonija,
smišlja urotu. Dogovaraju se da kralj organizira natjecanje u mačevanju između
Hamleta i Laerta – u kojemu će Laertov mač biti natopljen otrovom, a u jedan od
pehara za okrjepu boraca, koji će biti namijenjen Hamletu, Klaudije će također uliti
otrov kako bi bio siguran da će Hamlet umrijeti. Za vrijeme mačevanja Hamlet i Laert
rane jedan drugoga, a Laert, prije no što izdahne, Hamletu otkriva kraljevu urotu s
mačevima i peharima.
Gertruda greškom popije iz otrovnog pehara te umire, a Hamlet, prije no što i sam
premine, ubada Klaudija mačem. Hamlet umirući moli prijatelja Horacija da svijetu
ispriča pravu istinu.
Na kraju ulazi Fortinbras, koji ima pravo na kraljevstvo, te odlučuje odati počast
Hamletu i tragedija završava posmrtnom koračnicom.
- Dodir s onostranošću: susret s Duhom mijenja Hamleta. Od tog trenutka on želi
dokazati istinu o očevu ubojstvu i osvetiti ga
- HAMLET – osjetljiv je i plemenit, u dvojbi kako se boriti protiv zla. Osveta postaje
osnovni smisao njegova postojanja, ona potiskuje ljubav prema Ofeliji, izaziva u njemu
čak i mržnju prema ženama koje nisu vjerne i kojima se ne može vjerovati (kao majci
Gertrudi), jedino svjetlo u njegovu životu je prijateljstvo s Horacijem, koje je dokaz da
pozitivne ljudske vrijednosti još nisu nestale.
Hamleta muče ozbiljna filozofka pitanja o životu i smrti. Melankoličan i bolan doživljaj
svijeta može se iščitati u njegovim monolozima. Istovremeno, u njemu su očite i
43
proturječnosti u doživljaju svijeta, od poleta mašte, vjere u čovjeka, opijenosti, do

razočaranosti i boli
- HAMLET - LAERT (Polonijev sin, Ofelijin brat) – i jedan i drugi žele osvetiti se ubojici
svoga oca te dokazati istinu – STRUKTURA ZRCALA
- Način osvete – Hamlet najprije glumi ludilo, a njegova majka i stric tumače to ljubavlju
prema Ofeliji. Odglumljeno ludilo posljedica je Hamletova razočaranja u svijem u
kojem živi, u njegove temeljne vrijednosti (ljubav) i u druge ljude (osobito u majku)
- Predstavom Mišolovka ili Ubojstvo Gonzaga Hamlet nastoji izazvati stričevu reakciju:
priznanje za vlastiti čin. U tome i uspijeva, iako to nije završetak drame
- PREDSTAVA U PREDSTAVI (Mišolovka) često je isticana kao osobito važan i zanimljiv
postupak koji je imao utjecaja na kasniji razvoj dramske umjetnosti. Taj je postupak
moguće protumačiti i kao sažeti izraz renesansnog svjetonazora (filozofskog,
teološkog…), ali može se i povezati i s antikom, učestalim motivima u
zapadnoeuropskoj književnosti, srednjovjekovljem i renesansom
- S jedne strane, umanjena predstava umanjena je replika i zrcalni odraz središnjeg
motiva (ocoubojstva) primarne predstave, a jedan od tradicionalnih motiva u literaturi
još od antike upravo je metafora zrcala – ta se metafora javlja u drugom prizoru
3.čina, neposredno prije izvedbe umetnute predstave, kada Hamlet, obraćajući
seglumcu, kaže da je „svrha gluma“ i u početku i sada bila i jest da drži zrcalo prirodi.
To se može shvatiti kao svrhu umjetnosti kao oponašanja i odražavanja zbilje,
zrcaljenja. No, može se reći i da predstava u predstavi služi i za preispritivanje granica
umjetnosti i zbilje
- Postupak predstave u predstavi može se povezati s još jednim motivom - metaforom
svijeta kao pozornice ili svijeta kao kazališta. To može biti protumačeno kao izraz
shvaćanja svijeta i života kao tragedije/komedije u kojoj svatko od nas igra svoju
ulogu. Odnosno, svjetonazora po kojemu je čovjek lutka u rukama Boga ili sudbine, a
to je vezano uz Hamletovu dvojbu. Ta predstava sama je po sebi iluzija, ali su istiniti
temeljni poroblemi koje prikazuje. U predstavi se ustvari zrcali svijet. Taj svijet koji
Hamlet prikazuje zao je, pun zapletenih odnosa, mjesto u kojem se pojedinac teško
snalazi. Problemi s kojima se čovjek suočava su: osveta, ubojstvo, ljubav, prijateljstvo,
preljub, brak, vlast. Dakle, Hamlet govori i o nama i o našoj stvarnosti
- Može se onda reći da predstava u predstavi, budući da reproducira i oponaša odnos
publike prema prvoj predstavi, pa time oni kjoi su za stvarnu publiku likovi,
umetanjem predstave i sami postaju publika, promatrači, postavlja se pitanje koja je
zbilja „prava“ (TOTUS MUNDUS AGIT MISTRIONEM – čitav svijet glumi; što je pisalo na
zastavi Shakespeareova kazališta The Globe)
- TRAGIČAN ZAVRŠETAK – ukazuje na nemoć pojedinca da iskorijeni zlo (Hamlet), ali i
optimističan stav da zlo mora biti kažnjeno (Klaudije). Horacije mora, po Hamletovoj
želji, svijetu ispričati istinu, ali i svjedočiti o ljepoti i vrijednosti istinskoga prijateljstva
- JEZIK I STIL – djelo je prožeto snažnim emocijama, ali i dubokom misaonošću, zbog
čega stihovi ove tragedije ostaju aktualni i za suvremenog čitatelja; duhovitost koja se
pojavljivala i u najozbiljnijim tragedijama
- Shakespeare je svjedok svoga vremena, ali i ljudskih društvenih problema uopće:
spoznaje o problemima zemlje, vladara, naroda i o njihovim međusobnim odnosima
- Renesansna obilježja: različitost, težnja za logičnošću, kritičnost, individualizam,
istinsko poznavanje ljudi i života
44
- Tragedija u kojoj se sudbinom danskog kraljevića Hamleta zapravo raspravlja o

osnovnim pitanjima ljudske egzistencije – o pravdi i krivnji, životu i smrti, ljubavi i
mržnji, vjernosti i izdaji, odnosno, o mogućnostima spoznaje apsolutne istine i
djelovanja u skladu s njome
- Iako u tragediji ima mnogo događaja, u njoj ipak nema prave dramske napetosti jer je
istina o očevu ubojstvu i potrebi osvete iskazana već na samom početku drame, a
težište je djela stavljeno na prikaz psihološkog stanja glavnoga lika, koji se, razapet
sumnjama, stalno dvoji i odgađa izvršenje osvete
- Prvi nastup Hamleta na sceni, odjeven u crno, i koloristički odstupa od sjaja, bljeska i
bogatstva danskoga dvora, a njegov prvi solilokvij (unutarnji monolog) očituje mračno
stanje njegove svijesti prije prvog susreta s Duhom. Naime, i prije toga susreta, on
razmišlja o samoubojstvu
- Hamlet je neodlučan, on dvoji o životu i smrti. Život je za njega izgubio svu ljepotu.
Svijet je , kako ga on vidi, poput labirinta u kojem se čovjek ne snalazi. Na lutanje i
usamljenost osuđen je zbog spoznaje da su nestale gotovo sve prave, istinske
vrijednosti. Zato je možda i nelogično da na kraju monologa ističe svoju spremnost da
- živi. Ipak, osnovni razlog koji ga navodi na taj odabir je strah od nepoznatog, strah
od smrti. Tako on postaje običan, preplašen čovjek koji se na kraju osvećuje i spreman
je umrijeti iz ravnodušnosti prema životu iz gnjeva prema stricu
- „Biti ili ne biti, to je pitanje!“ – stvara niz filozofskih misli i stvaralačkih mogućnosti.
Upućuje na borbu sa samim sobom jer Hamletova je najveća bitka s njim samim i
pitanjem u njemu, biti ili ne biti, učiniti ili ne, ubiti ili ne. načinom kako je izrekao
pitanje poopćio je svoj osobni slučaj, podigao ga na višu razinu: svoju sudbinu
izjednačio je sa sudbinama svih ljudi ovoga svijeta. Izlaz iz životnih teškoća, razmišlja
Hamlet, čovjek bi mogao potražiti u samoubojstvu, ali ga od takvog čina sprječava
strah od života poslije smrti, a taj bi život mogao biti gori od ovoga sadašnjeg u
kojemu čovjek mora trpjeti. Odgovoriti na to pitanje u potpunosti nemoguće je, ali
možemo se približiti spoznaji Hamletove dvojbe: ubiti ili ne – strica, odnosno, počiniti
samoubojstvo ili ne, tj. prihvatiti život onakvim kakav je ili ne i mnoga druga.
- Hamlet je tragični junak – njegov razvoj od tipičnog, renesansnog uvjerenja da se
svijet nekako može popraviti pa do filozofskog, gotovo fatalističkog prihvaćanja
ljudskih ograničenja, ljudskog neznanja i užasne činjenice smrtnosti, ne predstavlja
samo kritiku svjetonazora renesanse, nego i misaoni komentar stanja čovjeka u sva
vremena i na svim mjestima
- Hamletov lik na početku je prikazan kao idealni renesansni čovjek – učen, plemenit,
vješt na jeziku, uzorna vladanja, lijepa izgleda
- DRAMSKI SUKOBI:
Hamlet - Klaudije – „Nešto je trulo u državi Danskoj“ – Klaudije je ubojica čiji zločin
mora biti kažnjen. Loš je vladar jer dvorom vladaju udvorništvo i spletke (pomoću ljudi
na dvoru i planira Hamletovo ubojstvo)
Hamlet – Gertruda (majka) – odraz njegova razočaranja njome vidi se u njegovu
odnosu prema Ofeliji, koju dovodi do ludila i tjera u smrt. Hamlet prezire majku jer je
izdala njegova oca i svoj prezir prema njoj prenosi na cijeli ženski rod („Krhkosti, ime ti
je žena!“)
45
Hamlet - svijet – duboko je razočaran ljudima i svijetom; živi u nesavršenom svijetu u

kojemu vladaju nepravda, zavjera, licemjerje, laž… U monolozima razmišlja o
osnovnim pitanjima ljudske egzistencije
Unutarnji Hamletov sukob – Hamlet jedini spoznaje pravu bit svijeta i čovjeka, ali
istodobno je pun dvojbi kako se boriti protiv zla. Davši obećanje Duhu on želi ipraviti
nepravdu u svijetu i kazniti zločin, ali je svjestan da za to mora počiniti novi zločin i
zbog toga je neodlučan. Vrhunac njegovih dvojbi označava izreka „Biti ili ne biti“. Zbog
neodlučnosti, pasivnosti, Hamlet je razočaran samim sobom. Za njegovu dvojbu nema
rješenja i drama zato završava tragično.
Hamlet – Ofelija – ne znajući istinu zbog čega se Hamlet pravi ludim, njegove joj se
riječi čine suludim („Ja sam vas jednoć ljubio. / Nisam vas ljubio.“) i ne prepoznaje da
su njegove riječi zapravo šifrirane poruke o svijetu i životu, nastale kao plog dubokog
razočaranja u svoje bližnje i sve vrijednosti u koje je do tada vjerovao
- PORUKA – Hamletov tragičan završetak ukazuje na nemoć pojedinca da iskorijeni zlo u
svijetu, ali likovima Horacija (prijatelja) i norveškog vladara Fortinbrasa istina i pravda
ipak pobjeđuju. Hamlet na samrti traži da Horacije kaže istinu o Klaudijevu zločinu, a
Fortinbras će postati novi kralj, čime će se ispraviti davno počinjena nepravda.
- Za razliku od gledatelja 17.st., koji su uglavnom vjerovali u duhove, današnji čitatelji
Duha mogu shvatiti na različite načine: kao oblik Hamletove podsvijesti ili intuicije, ali i
kao utjelovljenje glasina koje su kružile o iznenadnoj kraljevoj smrti
- Hamletovi monolozi mogu se razumjeti i izvan konteksta same drame jer govore o
općeljudskim temama – u njima se iznose razmišljanja o čovjeku i njegovim
postupcima, o svijetu koji čovjeka okružuje… Dvojbe iza pitanja „Biti ili ne biti…“ mogu
se gledati kao filozofsko-egzistencijalistička promišljanja o smislu ljudskog postojanja;
kao etičko-moralna – ako život ima smisla, tada ima smisla i osvetiti očevu smrt, a
nema smisla oduzeti sebi život. S druge strane, ako je život besmislena muka, tada je
posve svejedno što činimo i jedini konačni spas je u smrti, a samoubojstvo
najjednostavnije izbavljenje. Stoga, o Hamletu se može govoriti kao o nizu suprotnosti
karakterističnih za dva različita svjetonazora – pesimizam nasuprot optimizmu,
fatalizam nasuprot aktivizmu, praštanje nasuprot osveti…
- Pretpostavlja se da je Hamlet nastao na temelju davno izgubljenog komada Ur-Hamlet
starijeg Shakespeareova suvremenika, Thomasa Kyda
KNJIŽEVNOST 1929.-1952.
- POVIJESNI OKVIR – ubijen S. Radić, upostavlja se NDH, početak 2.svj. rata. Nakon
uspostave nove vlasti, progone se mnogi intelektualci, a politika nastoji diktirati način
književnog stvaranja; doba talijanskog fašizma i prodora njemačkog nacionalizma.
Javljaju se socijalne krize
- Velik broj književnika u politici; među njima nije bilo jedinstvenosti. Razdvajaju se na
desnicu i ljevicu, a postoji i treća usmjerenost, literatura. Pisci izrazito nacionalne i
katoličke usmjerenosti okupljaju se oko časopisa Hrvatska smotra i Hrvatska
prosvjeta. Godine 1945., na kraju rata, pobjeđuje ljevica, tj. socijalna književnost
46
- Časopis Savremenik bio je otvoren svakoj vrijednosti i ideji, a književnost je bila

otvorena raznim smjerovima, unatoč ratu
- Za hrvatsku je književnost značajno smirivanje avangardnih stilova, a kao naslijeđe
ostaju ekspresivnost, asocijativnost i esejizam u strukturi djela. Slobodniji je odnos
prema formi, javlja se sloboda stiha te je dublji prodor u svijest i podsvijest likova
(unutarnji monolozi)
- Povratak realizma u književnost:
UTILITARNI REALIZAM – književnost ima obvezu baviti se socijalnim temama i baviti
se njihovim rješavanjem. Vode ga lijevo orjentirani intelektualci. Zanemaruje se
umjetnička strana obrade te tematike. Propagiraju ga časopisi: Kritika, Književnik,
Kultura, Izraz. Otpor tom realizmu pruža Krleža, koji se zalaže za estetsku ulogu
književnosti. Po njegovu mišljenju, soc. literaturu mogu pisati samo autentični
stvaratelji. Početak njegova otpora počinje „Predgovorom podravskim motivima
Krste Hegedušića“, a nastavlja se člancima i polemikama u časopisima Danas i Pečat.
Taj se otpor još naziva i „sukob na književnoj ljevici“. Kulminacija njegova otpora jest
rasprava Dijalektički antibarbarus
SOC. REALIZAM – djela socijalne tematike; posebno zastupljen nakon rata
SOC.-PSIHOLOŠKI REALIZAM – socijalna tema s prikazom unutarnjeg svijeta likova
PSIHOLOŠKO-ANALITIČKI REALIZAM – modernizacija realističkog postupka –
defabularizacija, iskaz podsvijesti, aoscijacije
MITSKI REALIZAM – sadržaji se preuzimaju iz stvarnosti, ali se preko tog stvarnog
ambijenta želi prikazati nešto univerzalno
- Predstavnici: Tadijanović, Cesarić, Ujević, Krleža, I. G. Kovačić, Kaštelan, Parun, Balota
- PROZA – u ovom se razdoblju stvaralaštvo razvija u dva smjera:
1.) djela pisana u duhu soc. realizma (dominantna poetika), ali i romani koji
nastavljaju modernističku tradiciju i tragaju za novim umjetničkim sredstvima u
prikazu čovjekove svijesti
2.) socijalni realizam – obnova realističkog romana; književnici ukazuju na socijalnu
nepravdu (društvena uloga književnosti), nastao na realističkoj tradiciji; roman je
dopunjen novim (aktualnim) temama i modernijim načinima oblikovanja
- TEMATSKA PODJELA:
1.) RURALNA TEMATIKA – prikaz seoske svakodnevice, regionalizam, folklorni
elementi, širok tematski raspon: od prikaza seoske zbilje do složenije psihološke
razrade
2.) URBANI REALIZAM – prikaz gradskog života, naglašeno ocrtavanje najnižih
slojeva, svijet viših društvenih slojeva i analiza malograđanskog mentaliteta
- Proust ima mnoštvo oponašatelja, a Faulkner je promicatelj struje svijesti
- Ukidanjem fabule ukida se i pripovijedanje, a nedostatak motivacije utječe na
neodređenost likova
- Razvija se: politički roman, satiričko-humoristični roman, moderni analitičko-
psihološki roman (moderni roman međuratnog razdoblja ne osporava potpuno
tradicionalni realistički roman, već pokušava ostvariti umjetničku sintezu elemenata
realizma i modernističke instrospektivne proze oblikovane novim tehnikama; TAKAV
JE ROMAN POVRATAK FILIPA LATINOVICZA)
47
- POEZIJA – procvat poezije očituje se u obilju pjesničkih imena i individualnih poetika

proizašlih iz triju koncepcija: MATOŠEVSKE (impresionističko-simbolističke),
ŠIMIĆEVSKE (ekspresionističke) i EUROPSKE (modernističke)
- Javljaju se i djela s ratnom tematikom (2.svj.rat) – I. G. Kovačić, Jama
- Vidljivo je eksperimentiranje jezičnim mogućnostima. Posebna se pozornost poklanja
zvučanju te su zbog toga pjesme teško prevodive
- PROCVAT DIJALEKTALNE POEZIJE koja je nastavak afirmacije dijalektalne književnosti
započete još u razdoblju moderne (Krleža,Balota,I.G. Kovačić,)
- Prevladavaju pejsažni i socijalni motivi vezani uz zavičajne sredine iz kojih su pjesnici
- Predstavnici – Ujević, Tadijanović, Cesarić
MIROSLAV KRLEŽA
- Rođen i živio u Zagrebu

- 1950. imenovan direktorom Leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje
do smrti
- 1914. objavio je svoje prvo djelo Legenda – ono je označilo prekretnicu u
hrv.književnosti – kraj moderne i početak novog razdoblja obilježenog ratnom
katastrofom
- Krajem 60-ih godina završava njegovo stvaralačko razdoblje, kada objavljuje Zastave,
svoj posljednji roman
- Djela – poezija: Pan, Tri simfonije, Pjesme I., II., III., Balade Petrice Kerempuha,
Pjesme u tmini – ratna lirika
novele: Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele
drame: simbolističko-ekspresionistička faza (ciklus legendi) – Legenda,
Maskerata, Kraljevo, Kristofor Kolumbo, Michelangelo Buonarroti, Adam i Eva
ekspresionističko-realistička faza (ratni ciklus) – Galicija, U logoru,
Vučjak, Golgota
psihološka faza (analitičko-realističke drame) – ciklus o Glembajevima – U
agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda, te Aretej – posljednja drama
romani: Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave
eseji i polemike, putopisi, dnevnički zapisi: Eseji, Evropa danas, Deset krvavih godina,
Moj obračun s njima (polemike), Izlet u Rusiju (putopis), Dnevnik
- Krležina ekspresionistička djela (književnost 1914. do 1928.) – Hrvatski bog Mars,
Kraljevo, Hrvatska raspodija, Legende, Tri simfonije, Galicija, Vučjak
- Krležina ostala djela pripadaju razdoblju 1929. do 1952. (Povratak F.L. i Gospoda
Glembajevi, npr.)
- Svojim intelektualnim angažmanom snažno je obilježio kulturni i politički život u
Hrvatskoj
- Njegov je opus trajno svjedočanstvo o idejnim i političkim nemirima hrvatske
inteligencije
- Dobro je poznavao europska umjetnička strujanja svoga vremena, a neke je poetike
primjenjivao u svojem djelovanju, ali je istodobno nastojao zauzeti kritički odnos
prema aktualnim strujanjima, tragajući za vlastitim autentičnim izrazom
48
- Pokrenuo časopise: Plamen (1919.), Književna Republika (1923.), Danas (1934.), Pečat
(1939.)
POVRATAK FILIPA LATINOVICZA
- Prvi moderni roman u hrvatskoj književnosti

- Monološko-asocijativni roman, roman lika, analitičko-psihološki roman, roman-esej
(neki dijelovi)
- TEMA – slika dezintegriranog hrvatskog intelektualca; egzistencijalna tema – traganje
za vlastitim identitetom; tema umjetnosti; tema povratka kao tematsko ishodište
romana
- Mjesto radnje – Zagreb, Kostanjevec
- Vrijeme radnje – tridesete godine 20.st.
- Vremenski, roman obuhvaća svega nekoliko mjeseci – proljeće, ljeto, jesen
- Osnovni je MOTIV POVRATKA i sve što se u njemu dogodilo, njegova je posljedica
- Filip Latinovicz vraća se nakon 23 godine izbivanja u svoj zavičaj (Zagreb) u potrazi za
vlastitim identitetom. Već neko vrijeme osjeća „egzistencijalnu mučninu“; čini mu se
da čovjekov život nema smisla, a svijet oko sebe doživljava kao simultani niz potpuno
nepovezanih pojava. Takav se doživljaj svijeta odrazio i na njegovu umjetničku
prirodu – već neko vrijeme čini mu se da boje gube svoj intenzitet, a za njega kao
slikara to znači gubitak inspiracije i nemogućnost stvaranja
- Uz povratak u zavičaj veže se i povratak u djetinjstvo. U dodiru s poznatim
prostorima, mirisima i zvukovima, izviru iz sjećanja epizode koje su obilježile njegovo
djetinjstvo: Karolinina svadba, odlazak vojnika u rat, čekanje na majčin povratak,
posjet bordelu, zatvorena vrata vlastitoga doma, zbog kojih je kao sedmogimnazijalac
ostao na ulici. Svi su ti događaji u cjelini povezani likom njegove majke i mučnim
pitanjem vlasititoga podrijetla
- PITANJE IDENTITETA – on je dijete trafikantice Regine i nepoznata oca; on najprije
misli na biskupova sobara, a kasnije se otkriva da je to Liepach. Majka se trudila da se
Filip ne razlikuje od ostale djece, ali samo po vanjskim osobinama – izgledom. U
njezinom odnosu prema njemu nedostajalo je topline i iskrenosti. Nakon što je majci
ukrao novac i potrošio ga u bordelu, njezina su vrata za njega ostala zauvijek
zatvorena. On odlazi i vraća se nakon 23 godine, a između njega i majke nije se ništa
promijenilo. Oni su i dalje stranci – majka bi htjela biti bliža sa sinom, ali napor joj je
uzaludan. Svoje pravo viđenje majke izražava slikom, kada majku oslikava kao klauna,
što je njegova unutarnja vizija nje (ekspresionizam). Odsutnost obiteljske topline
uvjetovalo je: Filopovu preranu zrelost, neuravnoteženost, iskompleksiranost
- PITANJE PRIPADNOSTI DRUŠTVU – ne osjeća nikakvu pripadnost društvu. To najbolje
potvrđuje njegovo viđenje Jože Podravca – simbol stoljetne hrvatske zaostalosti. Filip
je dalek i od najnižeg sloja koji predstavlja Joža i višeg društva koji okružuje njegovu
majku (za njega su oni maske koje žive u prošlosti i pričaju o ispraznim stvarima). Filip
49
želi osjetiti podlogu, želi se osjećati „doma“, ali ta je njegova želja neostvariva jer on
je ČOVJEK BEZ NACIONALNOG I OBITELJSKOG UPORIŠTA. Vrativši se u zavičaj, čini mu
se da je način života kojemu je rođenjem pripadao zapravo pravi život od kojega se
udaljio živeći u europskom velegradu. Međutim, ubrzo uviđa da više ne pripada
takvom tlu (panonskom), da je davno izgubio vezu s „korijenima“, stran mu je
primitivizam te sredine, njezino nemijenjanje i pasivnost. Boraveći u Kostanjevcu na
majčinu imanju, upoznaje svijet provincijalne „glembajevštine“ – krug oko Liepacha
Kostanjevačkog, kojemu pripada i njegova majka. Ta je sredina prikazana ironično, s
jasno izraženim prezirom prema njezinim malograđanskim, snobovskim nazorima
- TEMA UMJETNOSTI – ona je za Filipa – viši smisao života, jedina mogućnost da se u
građanskom društvu prevlada ono što čovjeka udaljava od njegove prirode, jedna od
najvažnijih vrijednosti u životu. To je jedina čistoća u životinjskom oko nas. On je
ekspresionistički slikar. Opsjednut je mislima kako izraziti svoju ekspresiju – svoj
doživljaj, npr. prostitucije na primjeru golog ženskog trbuha; gađenje prema svijetu
promatrajući ljude na ulici kao ubojice i prljavce. Stvarnost doživljava kroz boje,
zvukove i osnovna mu je želja naslikati množinu svojih osjetila (zvuk, miris, boju).
Neke motive zato i ne može naslikati. Želi prikazati, npr. smrad koji ljudi nose u sebi, a
ne samo likove tih ljudi. Promatrajući svijet očima slikara, naglašava važnost boje u
doživljajnom svijetu: on želi na slikarskom platnu izraziti slikarski doživljaj svijeta kao
„simultanost čovjekove svijesti“. U romanu se nalaze brojne digresije o slikarstvu,
uporabi boje, pristupu temi iz pozicije umjetnika. To je „roman o umjetniku i
umjetnosti“
- LIKOVI:
FILIP LATINOVICZ – slikar, na stvarnost gleda slikarski. Razmišlja kako bi naslikao
motive koji za zaokupljaju; specifičnost je njegova doživljaja u tome da ističe detalje i
da mu se čini kao da se cjelokupna stvarnost raspada na detalje, a da nema neke
poveznice koja bi sve te detalje držala na okupu. Svoj odnos prema majci izražava
njezinim potretom. On poput ekspresionističkog slikara ne preslikava vanjsku
stvarnost, nego svoje viđenje majke, njezine neprirodnosti, karikaturalnosti,
bezosjećajnosti i hladnoću – majka nije mogla vjerovati da sin tako može vidjeti
majku, povrijeđena je. On je introvertiran – prebire po uspomenama i iznosi vlastita
razmišljanja o životu, svijetu, umjetnosti. Prisjeća se djetinjstva – oživljava
emocionalno bitne događaje iz vlastitog djetinjstva jer još uvijek traga za vlastitim
identitetom; njegovo su djetinjstvo obilježile duboke traume povezane s
emocionalno hladnom majkom, neznanjem o tome tko mu je otac, ranom potrebom
da se sam snalazi u životu, erotskim doživljajem Karoline te povezivanjem tjelesne
ljubavi sa smrću, s nečim trulim, nedostojnim, mračnim. On je i neurastenik –
emocionalno rastrojen, napet, i to stanje traje dosta dugo. Posljedica njegove živčane
rastrojenosti jest gubitak kolorističnog doživljaja stvarnosti – sve mu je sivo i obuzima
ga nemogućnost stvaralačkog izražavanja, odnosno slikanja. Nihilist – cjelokupno je
50
ljudsko postojanje za njega potpuno beznačajno i besmisleno, to je nihilistički

doživljaj ljudske egzistencije. Dakle, u središtu je romana Filipova svijest. On je
hipersenzibilni intelektualac, umjetnik, čovjek kojega muči težnja za samospoznajom.
Osjećaj egzistencijalne tjeskobe oduzima mu moć umjetničkog stvaranja. Sav je u
suprotnostima – u njemu se sukobljavaju tjelesno i duhovno, umjetničko i racionalno,
primitivno i civilizacijsko
- MAJKA/BOBOČKA – oba su lika vrlo slična: prikazujući ih na isti način, Krleža
naglašava njihovu tjelesnost. Njegov je odnos prema tim ženama utemeljen na
Freudu i psihoanalizi. Bobočka je utjelovljenje nagonskog, rušilačkog, utjelovljenje
Filipova razornog tjelesnog impulsa. Ostati s Bobočkom značilo bi popustiti nagonu,
odnosno, „gnjilim“, „ranjavim“, „krastavim“ porivima vlastite puti
- BALOČANSKI – postupci su mu motivirani biološki. On žrtvuje svoju građansku
egzistenciju i odriče se svega zbog otkrića tjelesnoga. Njime vladaju animalni nagoni
koji kulminiraju u završnici romana kada Bobočki pregrize grkljan
- FILIP-KYRIALES – odnos prema njemu pokazuje podvojenost Filipova karaktera. U
njihovim intelektualnim dvobojima Filipovoj se tezi uvijek suprotstavlja Kyrialesova
antiteza: svaku njegovu misao utemeljenu na umjetničkom doživljaju svijeta Kyriales
ruši logikom racionalne svijesti. On je Filipova podsvijest, njegov alter-ego. On je
utjelovljenje Filipova samorazornog rušilačkog uma; Filipov nihilizam postaje lik. Filip
mu se teško opire jer Kyriales preuzima od Filipa rastvaranje zbilje u apsurd.
- LJUBAV – Bobočka je simbol tjelesnog, nagonskog i na trenutak se čini da bi možda
mogla i spasiti Filipa, ali ona je već upletena u mrežu svog odnosa s Baločanskim.
Tako je na kraju romana, nakon Bobočkinog ubojstva, krug zatvoren i Filip je opet na
početku, možda s još dubljim kompleksima nego prije
- STIL – roman je moderno strukturiran s psihološkom (proustovskom) usmjerenošću
- Osnovno je obilježje kompozicije dramska struktura – nakon ekspozicije (Filipov
povratak), nižu se prostori puni dramatike, a roman završava dramatičnim krvavim
raspletom
- STILSKA OBILJEŽJA ROMANA – u njemu se ne osporava radikalno tradiciju realističkog
romana, već donosi sintezu tradicionalnog i modernog. Od tradicije je zadržana
linearna kompozicija s jasno istaknutim dramskim „čvorištima“, ali ne minimalizirao
fabulu i u središte romana stavio čovjekovu svijest. Modernističko: analitička
introspekcija – „radnja“ se premiješta u svijest glavnog lika, čine ju njegova sjećanja,
emocije, razmišljanja, unutarnja proživljavanja, podsvijest.
- Subjektivno vrijeme – isprepliću se dva vremenska tijeka – prošlost (oživljena u
sjećanju, komentira se iz perspektive sadašnjosti) i sadašnjost (događaji u
objektivnom vremenu); isprepliću se prošlo i sadašnje vrijeme tvoreći simultani niz;
česti su vremenski skokovi (sadašnjost-prošlost-sadašnjost)
51
- Izravni unutarnji monolog, slobodni neupravni govor – dominiraju. To je

istovremenost dvaju glasova (autorski pripovjedač, lik), što znači da su misli lika
„filtrirane“ kroz misli autorskog pripovjedača.
- Asocijativna tehnika – vanjski poticaj (vizualni, auditivni, olfaktivni) potiče oživljavanje
sjećanja, odnosno Filipov dijalog s prošlošću
- Joža Podravec – potiče asocijaciju na davnu traumu, posjet „frajli“. Istovremeno,
razgovarajući s njime uočava zatucanost hrvatskoga čovjeka i neosjetljivost na
umjetnost i kulturu - „panonsko blato“
- Esejistički dijelovi – česte esejske digresije, čiji je sadržaj vezan uz Filpove meditacije o
umjetnosti
- Defabularizacija – fabula nije primarna
- Vanjska se zbivanja promatraju kroz prizmu svijesti pojedinca
- Iznosi se dikrektan odnos junaka prema egzistencijalnim pitanjima
- Kriza Filipa L. počinje kao kriza identiteta – to je u središtu romana
- Osjetilni dojmovi – ambijent djetinjstva – aktivacija procesa nehotičnog sjećanja –
događaji, susreti, doživljaji iz prošlosti oživljavaju u punoj snazi. Znači da su
egzistencijalno bitni. Oživljeni događaji, prizori iz Filipove prošlosti postaju ključ za
razumijevanje vlastitoga bića
- SLIKANJE – nije prikazivanje zbilje, nego je izražavanje subjektivne snažno doživljene
unutarnje slike. Ne prikazuje privid, već suštinu. Umjetnost nije mimetička, već je
simbolička. (Značajan prizor slikanja gluhonijemog dječaka pored rijeke, s rukama
prema nebu. Ovdje se aludira na ekspresionističkog slikara Muncha i njegovu sliku
„Krik“)
- KOMPOZICIJA – roman se sadržajno može podijeliti na dva dijela:
1.dio – dominira retrospekcija (povratak u prošlost)
2.dio – prikazuje se kostanjevačka sredina i pripovijedanje teče uglavnom linearno
- OSJETILNE IMPRESIJE KOJE POTIČU SJEĆANJA – hladna kvaka (gvozdena) – taktilna,
isprani zid – vizualno, pekarski naučnik s mrežom topla peciva; miris žemlji, zvuk papuča
koje se vuku po asfaltu – olfaktivno, auditivno, svjetiljka – sjećanje na patnju u
djetinjstvu – vizualno
GOSPODA GLEMBAJEVI
- Psihološka drama iz 1928.

- Analitičko-realistička drama (prema Krležinom stvaralačkom opusu)
- Tema je propast bankarske obitelji Glembay, zagrebačke patricijske obitelji, u
razdoblju od 1913. do 1925.
- Tematika – u podlozi je Barboczy legenda prema kojoj su svi Glembajevi varalice i
ubojice, a njihovi su potomci opterećeni obiteljskim naslijeđem (animalna, grabežljiva
priroda). Pokazuje napon i pad Glembajevih, koji su potekli od međimurskih seljaka, a
52
zločinima, prevarama i ženidbama popeli se na vrh društvene ljestvice i postali

zagrebačka gospoda.
- Krleža ukazuje na slom Austo-Ugarske Monarhije – slom u glembajevskom salonu
odraz je sloma koji zahvaća Monarhija u cjelini
- Radnja se odvija na jednom mjestu – u palači imućne bankarske obitelji
- Vrijeme radnje – nekoliko sati (između 1 i 5 sati ujutro), 1913. – sužavanjem prostora
i vremena, pozornost je usmjerena na odnose među likovima, na njihova psihološka
proživljavanja
- Kompozicija – 3 čina
1. čin – sukob Leonea s glembajevskom okolinom – prikazuje se glembajevka okolina
u koju se vratio nakon 11 godina. Komentirajući obiteljske portrete, naglašava
svoj negativan odnos prema toj sredini i svemu što je glembajevsko. Drama se
odvija na dvije razine – PSIHOLOŠKOJ (Leoneov odnos prema glembajevskoj
sredini) i SOCIJALNOJ (slučaj Rupert-Canjeg)
2. čin – sukob Leonea i oca – gotovo je cijeli drugi čin posvećen odnosu Ignjata i
Leonea te sukoba unutar samoga Leonea (glembajevsko-daniellijevsko). Dramski
se sukob razvija u gradaciji, a prate ga zbivanja u prirodi (munje, grmljavina,
vjetar, kiša). Upravo je u ovom činu dramska napetost najveća, pa je tako i ovdje
vrhunac oluje. Konačno, sve to dovodi do Ignjatove smrti.
3. čin – Leone – barunica Castelli te baruničina smrt – pokazuje se financijski slom
Glembajevih (varalice) te se razrješava Leoneova unutarnja drama – on spoznaje
tragičnu istinu da je svojom prirodom pravi Glembay iako se cijeloga života borio
protiv toga. Na kraju drame u njemu prevlada glembajevska priroda i on ubija
barunicu Castelli. Vrijeme se smiruje, čuje se cvrkut ptica – dramska napetost
smirena, Leone konačno shvaća tko je. (genetsko naslijeđe od kojega ne možemo
pobjeći – naturalističko obilježje)
- POČETAK I KRAJ DRAME – SIMBOLIKA – drama započinje Leoneovom replikom:
„Mutno je sve to u nama, draga moja Beatrice, nevjerojatno mutno“ – znakovito je u
upozoravanju na čovjekovo naslijeđe, nedokučivo, nespoznatljivo i nepodložno
kontroli razuma – u Leonea će naslijeđe na kraju pobijediti, iako on negira svoje
glembajevsko podrijetlo, ono će nadvladati u trenutku kada neće moći savladati svoj
bijes prema barunici te je ubija. Dakle, potvrdit će se da Leone, iako to želi, ne može
se suprotstaviti glembajevskom u sebi. Jedino je Beatrice drugačija, jedino ona može
iskupiti Glembajeve. Na kraju ona ostaje sama na pozornici; na pomolu je novi dan –
možda i nova nada za Glembajeve – TRAGEDIJA S OPTIMISTIČNIM PREDZNAKOM
U I.činu Fabriczy govori Barboczy legendu, što se vidi i u likovima. Bankar Ignjat –
varalica, sin Oliver (iz braka s barunicom Castelli) – malodoban počinio razbojstvo,
barunica – preljubnica, Leone – ubojica; dakle, niti jedan Glembaj ne može nadvladati
ono glembajevsko u sebi (BIOLOŠKA MOTIVACIJA CIJELE OBITELJI)
Očeva posmrtna maska - Leone crta očevu posmrtnu masku i svi prisutni smatraju
skicu vrlo uspješnom, a Leone smatra kako nije uspio prikazati očevu donju čeljust
koja je za njega materijalizacija glembajevštine – podere ju
- LIKOVI
OBITELJ – Nacy (Ignjat) Glembay – bankar, tajni savjetnik, barunica Castelli – druga
Ignjatova supruga, Leone – Ignjatov sin iz prvog braka, sestra Angelika – udovica
starijeg Glembajeva sina Ivana
53
LEONE – u središtu je dramske radnje. Temom „povratka u zavičaj“ otvara se prostor

za psihološki sukob (između likova i unutar lika), istovremeno se pokreće radnja
otkrivanjem tajni iz prošlosti. On je poveznica svih elemenata drame. Vraća se nakon
11 godina na obljetnicu firme Glembay. Razapet je između nagona i razuma; na tu
njegovu unutarnju razapetost ukazuju i dvije žene – barunica i sestra Angelika. On je
umjetnik, slikar. Napetih je živaca; obitelj mu stalno predbacuje da je „uberspannt“ –
prenapet. Sukobljava se s ocem; ubojica. Bori se protiv animalnoga u sebi
(glembajevska priroda) koje se javlja u njemu u trenutku kada otac nasrne na njega,
ali tada je još uspije zatomiti te konačno izlazi u trenutku kada ubija barunicu zbog
napada na Angeliku. S druge strane, pokušava održati svoju daniellijevsku prirodu
(razum) i dokazati sam sebi da nije pravi predstavnik obitelji Glembay.
- ODNOS LEONE-IGNJAT – Leone i Ignjat su različiti – Ignjat je poslovan i racionalan
bankar, predstavnik je građanstva koje uživa u raskoši, čovjek kojem je novac
pretpostavka svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za
Leoneovo slikarstvo, smatrajući ga bezvrijednim kao i njegov poziv, a Leoneu je kao
umjetniku stran njegov materijalizam, a mržnja se pojavljuje i zbog Ignjatova odnosa
prema Leoneovoj majci. Leone je srušio očevu iluziju sretnoga braka (koja se temeljila
na vjerovanju da ga barunica voli), razotkrivajući njezin preljub sa Silberbrandtom, što
je početak Ignjatova kraja. Ignjat je Leoneov alter-ego (odnos prema ženama)
- BEATRICE (SESTRA ANGELIKA) – BARUNICA CASTELLI – dva potpuno suprotna ženska
lika. Beatrice je oličenje duhovnoga, lijepoga, profinjenoga, a barunica predstavlja
nagonsko, animalno u ženi, što je Leone odbacio. Barunica se pokušava približiti
Leoneu, govoreći mu da ne skriva razlog svoje udaje za Ignjata – a to je novac.
Međutim, telefonski poziv ruši tu njezinu iluziju bogatstva, shvaća da je prevarena i
pokazuje svoje pravo lice. Govori Leoneu što misli i konstatira istinitost Barboczy
legende (Glembajevi su bogata aristorkacija, u čijem životu postoji dvojnost između
PRIVIDA (iluzije) – bogatstvo, ljepota, moć, sreća, i SUŠTINE (istine) – lažljivci,
kradljivci, ubojice; rasipništvo, ludilo, samoubojstva i ubojstva rješenja su u svim
glembajevskim krizama)
- Ostali su likovi određeni socijalno i psihološki. U njihovim se dijalozima otkriva
licemjernost i nemoral društvenoga druga, kojemu Glembajevi pripadaju
- Rođaci – Fabriczy – umirovljeni veliki župan, Puba Fabriczy – njegov sin, odvjetnik,
pravni savjetnik obitelji
- Ostali likovi – dr. Altman – liječnik, Silberbrandt – svećenik
- STILSKA OBILJEŽJA DRAME – klasična dramska struktura – 3 čina (poštivanje
Aristotelovih jedinstava). Dramska napetost rezultat je dramskoga sukoba (odnosa
među likovima, sukoba unutar lika). Dramska kompozicija oblikovana je realistički –
dramska napetost raste do najave sukoba u I.činu, preko sukoba otac-sin u 2.činu, do
tragičnog raspleta u 3.činu (scenski psihološki realizam).
- KOMORNA (KVALITATIVNA) DRAMA – reducirani su sukobi, likovi i ostala dramska
obilježja s ciljem prebacivanja pozornosti na psihologiju likova
Simbolistički elementi – simbolika ženskih likova
Naturalistički elementi – biološka motiviranost likova (B. Legenda),ono animalno u
čovjeku
54
Govorna karakterizacija likova – članovi obitelji Glembay govore tzv. agramerski

obojenim njemačkim jezikom za koji sam Krleža kaže da je „literarna fikcija“
ANGELIKA LEONE BARUNICA CASTELLI

mirnoća nemir
ljepota tjelesna ljepota
razum putenost, tjelesno, nagonsko
moralnost nemoral (mutno podrijetlo,
prostitucija)
DUHOVNO
TJELESNO
Podvojenost između osjetilnosti (čulnosti) i razuma, što je uočljivo u njegovu

odnosu prema dvjema ženama
IVO ANDRIĆ
- Predstavnik hrvatskoga ekspresionizma i književnosti 1929.—1952.

- Rodio se kraj Travnika, a u književnosti se prvi put javio 1911. u časopisu Bosanska
vila
- Šest mu je pjesama uvršeno u pjesničku antologiju Hrvatska mlada lirika
- Godine 1961. primio je Nobelovu nagradu za književnost
- Do godine 1914. pisao je hrvatskim jezikom, a nakon toga srpskim
- Pripovjedač, pjesnik, esejist
- STVARALAČKE FAZE:
1.) do 1920. - pjesme objavljuje u Hrvatskoj mladoj lirici; piše pod utjecajem
impresionizma i Matoša, ali se već osjeća pesimizam koji će vrhunac doživjeti u
zbirkama Ex Ponto i Nemiri. Teme: tjeskoba, usamljenost, strah, težnja za
oslobođenjem od čvrstih formi
2.) nakon 1920. – nakon odlaska u Beograd i u toj se fazi Andrić udaljava od hrvatske
književnosti. Hrvatski izraz zamjenjuje srpskim, a poeziju zamjenjuje prozom.
Najznačajniji romani: Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta
avlija. Tematski je zaokupljen rodnom Bosnom, njenom prošlošću turskoga i
austrijskoga vremena. Događaji i naracija temelje se na kronikama i narodnoj
predaji. Fabula je u drugom planu, a u prvom je planu analiza likova i njihovih
unutanjih stanja, pri čemu se sudbina pojedinaca povezuje s povijesnim
vremenom i događajima
55
PROKLETA AVLIJA (DESPOSITO)
- Naziv je za poznati carigradski zatvor u koji je iz neopravdanih razloga dospio fra

Petar iz Bosne
- Kratki roman izrazito složene narativne strukture ili dulja pripovijetka iz 1954. godine
- Obrađuje povijesnu građu – prikazuju se događaji iz carigradskog zatvora u vrijeme
Turskog Carstva
- U prikazu zatvora i zatvorenika pisca zanimaju vječne teme: odnos vlasti prema
pojedincu, ali još i više pojedinac u odnosu prema svijetu i samome sebi. Konačno,
dolazi do spoznaje: »Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva
im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi
po zatvorima, a koliko je zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.«
(prikaz totalitarne države)
- Kompozicija je prstenasta, a u ulozi pripovjedača izmjenjuje se nekoliko likova. Tako
jedna od tema djela postaje i samo pričanje
- STIL – građa je preuzeta iz starih franjevačkih kronika; objektivnost, preciznost,
slikovitost, simboličnost
- U njemu se pripovijeda na nekoliko razina pa se može razlikovati više priča koje su
hijerarhijski organizirane, od pripovjednog diskurza autorskog pripovjedača koji sve
drži na okupu, do priče o Džem-sultanu
- Cijelo se djelo može protumačiti principom kruga (tzv. priče u priči):
1.) fra Rastislav priča o fra Petru
2.) fra Petar priča o Avliji
3.) Haim priča o Ćamilu
4.) Ćamil priča o Džem-sultanu
- Prokleta avlija kao mjesto isto tako ima obilježje kruga – izolirana je poput otoka. Kad
svane dan i kad zatvorenici iziđu u dvorište, stvaraju se različiti krugovi, a svaki ima
svoje središte. Tako krug postaje simbol čovjekova kretanja i simbol čovjekova života
- SADRŽAJ:
Izlaganje se otvara unutarnjom perspektivom mladića Rastislava koji kroz prozor fra
Petrove samostanske ćelije promatra groblje pod snijegom. Zima je i prevladava
samo bijela boja. U toj bjelini postoji samo jedna staza - staza kojom je išla
pogrebnan povorka na fra Petrovu pogrebu.
U sobi fra Petra nalaze se fratri koji popisuju Petrovu imovinu. To je uglavnom
raznovrsni alat. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao
događaje iz života. Tišinu remeti samo prigušena prepirka dvojice fratara koji su u
ćeliji. Mladić se prisjeća Petrovih priča, posebice onih o vremenu provedenom u
Carigradu. Fra Petar je zbog nekih poslova pratio fra Tadiju Ostojića, koji nije znao ni
pisati ni čitati, na putu u Carigrad. Tamo su ostali godinu dana, ali posao nisu uspjeli
završiti jer je Petra dočekala čudna sudbina. Tamošnja je policija došla u posjed pisma
56
o progonu vjernika i svećenika iz Albanije koje je bilo upućeno austrijskom

internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih
svećenika iz tih krajeva, uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga
nitko nije ni saslušao. Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija,
kako ga zove narod. Ta avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo
sitnih i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do
višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao
prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj
Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje,povezane visokim zidom, zatvaraju
nepravilno, golo dvorište bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu se zatvorenici
šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije – njih petnaestero do tridesetero u jednu.
Ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze
i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupine, gdje pričaju o raznim
stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o
ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali
rukom i odlazili čim bi on počeo pričati. Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se
moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo
lijepo vrijeme. Ali kad bi se nekad nebo naoblačilo, počeo bi puhati južni vjetar
donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i
najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su
i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Upravitelj zatvora bio je
Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio
nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete, Latifaga je volio knjigu i glazbu, ali odjednom se
promijenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i
kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je
upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin
otac na to je pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete
avlije te, konačno, i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova
prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad Avlije i
mnogim je putovima mogao doći od kuće do Avlije i obrnuto, tako da nitko nije znao
gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao
doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da
samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava, fra Petar je
izabrao jedan zabačeni kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugarske koji
su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili
žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći
dan probudio, prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog
mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam
od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki
57
stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio
mršav, tanak čovjek. Bio je židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna
neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je
bio čovjek miješane krvi. Otac mu je bio Turčin a majka Grkinja. Majka mu se u
sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je
djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu
udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe.
Kada se vraćala nazad, umrla joj je kći. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi
nesreću, ali majka to nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je
stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je
pokopala. Svakog je dana žena odlazila na grob, a bol se postupno smanjivala i tad se
dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala
je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila, prijateljica je tajnu
ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u
more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi su Grci prosili lijepu
udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i s njim
imala sina i kćer. Sin je bio snažan, a kći je umrla u petoj godini od neke nepoznate
bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao
knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić
je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu
Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da
se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Ćamil je dvije
godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele
glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovijetio s nekim mladim
princom. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta zato što je dobio
pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji kaljaju sultanovo ime. Kada su uhitili
Ćamila. Mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u
zatvor.
Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan
čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da
posebna soba, što je i učinjeno.
Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana
kraj njega stvorio Ćamil. Obojica su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo.
Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem-sultana (onaj s kojim se poistovijetio).
To je bila pričao o dvojici braće. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće. Ta
su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji
brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi, Džem, koji je bio
guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio
krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio
hladnokrvan i hrabar. Obojica su imala dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se
58
mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i

ponovno organizirao napad, ali ponovno je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod,
gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio ga je
Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku.
Džem je na to pristao, ali kada je došao, nisu ga pustili na slobodu, nego je držan
zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema su se stvorile razne spletke. Bajazit je
d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio
mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao
kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim.
Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro.
Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je
Ćamil to pričao, fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni
primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod
Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se je li Ćamil
mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o
Ćamilu. Jednom, dok je tako razmišljao, netko mu je u ruku stavio poruku da će za
dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru, gdje je živio osam
mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu. I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob.
- Tekst završava vraćanjem na početnu pripovjednu situaciju: misli fra Rastislava kraj
prozora, glas autorskog pripovjedača i zvukove popisa fra Petrovih stvari iz susjedne
ćelije
- ZAIM – lažov koji priča da je proputovao pola svijeta, ženio se mnogo puta, ni sam ne
zna koliko puta (jer stalno izmišlja). S nekom od tih žena se usrežio, dok su ga druge
odvodile u propast. Naravno, i on je u Prokletoj avliji ni kriv ni dužan, iako je, zapravo,
više puta uhićen da krivotvori novac
- LATIFAGA (KARAĐOZ) – otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Isprva je bio dobro
dijete pa se uhvatio lošeg društva. Zahvaljujući prijateljstvu s upraviteljem policije,
dolazi do upravljanja Avlijom. Prema njegovim razmišljanjima, nitko nije nevin i svi su
krivi. Ako ne možda ovoga trena, bit će u budućnosti ili su možda samo pomislili
nešto krivo.
Naziv Karađoz dobio je prema liku iz turskog teatra sjena – pretvara stvarnost u
kazalište u kojem glumi; pretvara život u igru
Preko njegova odnosa prema zatvorenicima, odnosno Avliji, možemo iščitati i položaj
pojedinca unutar društva u kojemu živi. Karađoz traga za uporištem koje bi osmislilo
čovjekovu egzistenciju. Intenzivno proživljava muku življenja u svijetu bez apsolutnih
vrijednosti, a ujedno i osjeća i snažan poriv da sredi taj nesređeni svijet oko sebe.
Tražeći uporišnu točku tog strukturiranja slike svijeta, on polazi od nužnosti
priznavanja zla u čovjeku. Tek nakon spoznaje te bitne dimenzije koja određuje
čovjekovu egzistenciju, moguće je prevladavanje kaosa.
59
- KARAĐOZ - ĆAMIL – Ćamil je ušao u krug kojim upravlja Karađoz. Avlija je Karađozov
život i za njega je život tamnica u kojoj su svi krivi i nevini zajedno. On život shvaća
kao scenu na kojoj podjednaku ulogu imaju i svjetlost i sjena. Za razliku od njega, koji
je čovjek akcije, Ćamil je čovjek kontemplacije - on je plemenit, ali pasivan i
nemoćan. Zbog razočaranja stvarnošću identificira se s osobom i drugog vremena –
Džem-sultanom.
U Karađozovim očima, a on gleda očima vlasti, Ćamil je kriv jer je drugačiji, zato je
sumnjiv i opasan i zato strada, iako je kriv samo zato što je iz stvarnosti pobjegao u
san.
Ćamilov se slučaj može usporediti sa sudbinom intelektualca u totalitarnom društvu
kojim dominiraju nasilje i bezakonje. Privatna istraživanja i gotovo lirska analogija
osobnog života s davnom povijesnom situacijom čitaju se sa stajališta vlasti, kao
politička stvar, kao pripremanje pobune, dakle, u posve pogrešnom ključu.
Istodobno se u Ćamilovoj identifikaciji s Džem-sultanom upućuje na ponovljivost
povijesti, doduše, u obliku nemogućnosti pravoga, istinskoga života ili pak života po
vlastitom izboru
- PROKLETA AVLIJA – prikaz je totalitarne države (metonimija turske vlasti) u kojoj su
krivi i nevini zajedno i jednako stradaju (pod turskom vlašću žive zatočeni različiti
narodi). U takvoj državi postoji samo privid pravde jer vlast uklanja sve koji su, makar
i fiktivno, prijetnja prijestolju. U svom strahu, ta vlast ne može razlučiti stvarnu
opasnost od imaginarne. Karađoz traži priznanje od zatvorenika kao da se bori za
održanje života jer zna da je najvažnije održati barem privid reda. Avlija je simbol
tiranije svakoga društva koje je zasnovano na samovolji pojedinca, a način vladanja u
zatvoru analogija je načinu vladanja u carevini (sila, strah, doušništvo, nasilje). Sličnim
je postupkom Krleža u djelu Baraka Pet Be, iskoristivši prostor ratne bolnice, prikazao
sliku raspadanja Austro-Ugarske Monarhije
- Lik fra Petra ne pojavljuje se prvi put u ovom Andrićevom djelu. On je omiljeni
protagonist niza njegovih pripovijedaka iz tzv. samostanskog, odnosno fratarskog
tematskog kruga. Najvjerojatnije je za oblikovanje toga lika poslužio stvarni povijesni
lik.
- Život je kružno kretanje – ne znamo kada dolazimo na cilj, ne znamo postoji li on
uopće. Možemo ostati na površini, a možemo i prodrijeti u dubinu. Tražimo smisao
unutar vlastita kruga i zbog toga možemo biti kažnjeni. Protjecanjem vremena,
krugovi se šire, ali imaju nešto zajedničko – dekor se mijenja, ali bit ostaje: svaki krug
dotiče neko bitno pitanje: ljubavi, mržnje, osvete i pravde, sreće, nesreće…
Novi krug znači i novu perspektivu na prethodni – zadaća je književnog djela prikazati
probleme proživljene u drugim društvima i vremenima, kako bismo ih bolje razumjeli
i primijenili tuđa iskustva i spoznaje u vlastitom životu. Bez obzira jesu li ta iskustva
stvarno proživljena ili ne, ona predstavljaju ljudsku istinu, a čitajući o njoj, čitamo o
sebi
60
- Jedna od tema Andrićeva romana jest priča i pričanje. Sve o čemu doznajemo u djelu
sadržaj je nečije priče. Saznajemo, tako, da je glavni lik romana ustvari Prokleta
avlija. Ona živi sama za sebe, sa stotinu promjena i uvijek je ista, ne obazirući se na
bezbrojne pojedinačne sudbine ljudi koji kroz nju prolaze.
Osjećaj da je život samo tamnovanje u tjeskobnom zatvoru Andrić je uopćio i izdigao
na razinu univerzalnog, općeljudskog osjećaja
- Andrić djelom upozorava na odnos književnosti i zbilje, prošlosti i sadašnjosti, krivnje i
pravednosti
- REALISTIČKA RAZINA PRIČE: Karađoz – upravitelj zatvora kojemu su svi krivi
- ALEGORIJSKA RAZINA PRIČE: čovjekova egzistencijalna ugroženost; Karađoz kao
groteskni lik iz turskog kazališta sjena; poistovjećuje život i igru. Život kao tamnica,
čovjek koji je determiniran krivnjom, življenje postaje mučenje i stradanje, a Karađoz
dođe kao sudbina. Avlija je alegorija društva (totalitarizma) u kojemu je stradanje
neizbježno, a svijet postaje tek privremeno boravište u kojem čovjek boravi jako
kratko na svome putu između rođenja i smrti. Pojedinac (poput lika iz kazališta sjena)
čini život svojom pozornicom, a o njegovoj „glumi“ ovisi nečiji život. Pravda ne
postoji, pravo pojedinca na obranu ne postoji, suda nema, sve je u rukama jednoga
čovjeka.
Strah dominira u oba smjera: vlast-narod i obrnuto
- EGZISTENCIJALNI APSURD – čovjekova zadanost zlom koje nosi u sebi. Tijelo kao
tamnica u kojoj je zatočen čovjekov duh.
Krivica, o kojoj govori Karađoz, budući da se može napraviti u snu ili rođenjem može
donijeti na svijet, bilo bi ispravnije nazvati grijehom, u njegovom filozofsko-
religioznom značenju. To je, dakle, metafizički grijeh koji podrazumijeva esencijalnu
predodređenost čovjeka na patnju, stradanje i kaznu. Prema Karađozu, ali i prema
pripovjedaču, ljudski je život neprestano i bezizgledno ispaštanje metafizičkog grijeha
sasvim u skladu s bogumilskim uvjerenjem da su svi grijesi smrtni i da nijedan od tih
grijeha neće biti oprošten.
Avlija, tako, postaje metafora materijalno-tjelesne stvarnosti, onako kako je vidi
tradicionalno metafizičko mišljenje – tijelo, tj. svijest jest tamnica u kojoj biva zatočen
i mučen besmrtni duh.
Svojom prolaznošću, carigradska tamnica sugerira sumornu sliku svijeta kao
privremenog i mučnog boravišta u kojem se čovjek kratko zadržava na svom
metafizičkom putu između rođenja i smrti.
Simbolika Proklete avlije – turske tamnice - snažna je simbolična projekcija čovjekove
zadanosti egzistencijalnim apsurdom, negativitetom, zlom koje čovjek nosi u svojoj
vlastitoj prirodi
- Na leksičkom planu autorski pripovjedač nadzire naraciju umetnutih pripovjedača.
Njegom je diskurz oblikovan štokavskom ekavicom.
61
Mladićev pogled kroz prozor ispripovijedan je isto tako, dakle, bezimeni mladić nije
došao do glasa. On je samo poslužio za ulazak u pripovjedni svijet.
Dijalog fratara na bosanskoj je štokavskoj ijekavici. Fra Petar govori isto tako.
Međutim, njegova je priča o zbivanjima u Avliji ispripovijedana autorovim jezikom.
Tako govore i svi likovi i pripovjedači u prostoru Avlije, a u dijaloškim dionicama i fra
Petar
- Djelo završava osvrtom na ništavilo, prazninu i beznađe: „I tu je kraj. Nema više ničeg.
Samo grob među nevidljivim fratarskim grobovima- (…) Ni ljudskih zala, ni nade i
otpora koji ih uvijek prate. Ničeg nema. Samo snijeg i prosta činjenica da se umire i
odlazi pod zemlju.“
Na kraju djela opet ćemo se vratiti na početak – autor nas na taj način upozorava na
smrt, na bjelinu i prazninu, na ljudsku prolaznost. Usprkos bogatom životnom
iskustvu pojedinca, nakon njegove smrti sve se svodi na prebrojavanje predmeta
kojima se čovjek tijekom života služio. Zato je temeljno iskustvo koje proizlazi iz
ovoga djela iskustvo o relativnosti svijeta, krivnje i grijeha
KASNI MODERNIZAM – PROZA U TRAPERICAMA
- Proza u trapericama (želi se reći da su traperice stav, a ne hlače) – naziv za popularnu

prozu koja nastaje 60-ih godina 20.st. kao opreka intelektualističkoj prozi. Naziv je
dobila po trapericama – odjevnom predmetu tipičnom za mladu generaciju koju ta
proza opisuje. Začetnikom se smatra Amerikanac David Jerove Salinger romanom
Lovac u žitu
- Obilježja – mladi, inetligentni ljudi bez ciljeva, planova i sigurne budućnosti;
nezadovoljni su svijetom, ali su neangažirani, apolitični i cinični
Ograđuju se od malograđanske kulture koju doživljavaju kao kulturu odraslih, što je
apsurdno jer su i sami odrasli
Afirmiraju kulturu filma, stripa, rok glazbe i džinsa
Pripadnost nekoj društvenoj skupini zamjenjuje se pripadnošću klapi (društvu, ekipi)
Klapa nameće određene uloge i modele ponašanja
Sveznajući pripovjedač zamjenjuje se nepouzdanim koji pripovijeda u 1.licu i sve
komentira iz vlastite perspektive, propuštajući ono što bi bilo važno i što bi događaje
prikazalo u drugačijem svjetlu
U jezik se unosi sleng, kolokvijalni urbani govor i dijalekt
Pretvaranje protiv hipokrizije (pretvaranja odraslih) i zloće pripovjedač izražava
„nepatetičnim dječačkim žargonom punim živosti i humora“
U središtu je romana svijest i podsvijest lika
Fabula je reducirana jer je sve podređeno prikazivanju psihološkog stanja lika
62
Nema nizanja epizoda koje sugeriraju protjecanje vremena – javljaju se samo

fragmetni zbivanja, a u cjelinu ih povezuje lik
Likovi su introvertirani, okrenuti svom unutarnjem svijetu
Često se kao pripovjedna tehnika javlja unutarnji monolog
DAVID JEROME SALINGER
- Rođen u New Yorku; američki pisac

- 1940. počeo je objavljivati priče u časopisima
- Sudjelovao je u 2.svj.ratu (neka su mu djela nastala na temelju toga iskustva)
- Nakon demobilizacije vezao se uz književni časopis The New Yorker, u kojemu su
objavljene gotovo sve njegove kasne priče
- Slavu i priznanje kritike stekao je romanom Lovac u žitu (jedini njegov roman)
- Napisao je još i 13 pripovijedaka
- Od 1956 prestao je objavljivati tekstove, ali njegov život još uvijek izaziva zanimanje
medija i povremena nagađanja o razlozima njegova povlačenja iz javnog života
LOVAC U ŽITU
- Moderni roman
- Roman odgoja, odnosno roman o odrastanju
- Roman cijelog tipa poslijeratne proze nazvane proza u trapericama ili jeans-proza
- KOMPOZICIJA – roman je pisan kao ispovijest u 1.licu, pripovijedanje je linearno s
mnoštvom epizoda i mnogobrojnim digresijama koje služe karakterizaciji glavnog lika
Početak je obilježen retrospekcijom. Holden Caulfield opisuje krizu koju je prošao
prošloga Božića
Opisi prostora imaju simbolično značenje, npr. na početku je Holden u hotelima i
barovima, što ukazuje na njegovo nesnalaženje, otpor i bijeg jer se nalazi tamo gdje
mu nije mjesto. Pred kraj romana radnja se odvija s mumijama i na dječjem igralištu,
koje ukazuje na to da je društvo odraslih kao svijet mumija, odnosno želju da se vrati
u djetinjstvo. Promatrajući sestru na igralištu, ističe želju za povratkom u njezine
godine, što isto tako dovodi do zaključka da više ne pripada ni svijetu djece
(izgubljenost u vlastitom tijelu, ne zna gdje mu je mjesto. Premlad je da bi bio
odrastao, a prestar da bi bio dijete)
- Roman je priča o srednjoškolcu koji je pobjegao iz internata. On je dijete imućnih
roditelja, ima starijeg brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i ima mlađu sestru
Phoebe koju voli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie umro je od leukemije, što
je jako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega, bio mu je uzor i o njemu
govori pun ponosa. Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole
Pencey Prep zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otići početkom božićnih
praznika, no odlučuje otići ranije, nakon posjeta profesoru iz povijesti i tučnjave s
63
cimerom Stradlaterom. Boji se reakcije roditelja pa ne odlazi kući, nego u hotel u New
Yorku, u kojem upoznaje negativne pojave u svijetu koji ga okružuje (suočava se s
noćnim životom, barovima i prostitucijom). Susreće i bivšu djevojku Sally, koja ga
nikako ne može shvatiti. Također posjećuje i svoju sestru. Spreman je otići na zapad,
ali se prije toga želi oprostiti sa sestrom. Ona želi poći s njim pa se posvađaju. Nakon
svađe odlaze u ZOO, zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir. Tim
prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasno izražava o
očekivanjima u budućnosti i mogućnostima prilagođavanja svijetu.
- Priča se pripovijeda iz perspektive 16-godišnjeg dječaka i odražava način na koji on
vidi i doživljava svijet
- Vrijeme radnje – predbožićno vrijeme, 40-e godine 20.st., u razdoblju od tri dana –
subote, nedjelje i ponedjeljka
- Radnja ne teče kronološki (nema uzročno-posljedičnog slijeda, nego ovisi o
subjektivnim proživljavanjima lika; tijek se radnje prekida asocijacijama i
monolozima)
- Holdenov odnos s roditeljima nije baš najbolji. Jako ih voli i priznaje da mu se teško
vratiti kući nakon što je izbačen iz škole. Govori da su mi roditelji oduvijek osjetljivi
- Holden se često uspoređuje s bratom i sestrom i govori za sebe da je glup i lud te da
je on jedini neuspješan u obitelji. Nema mnogo prijatelja. Izdvaja Stradlatera
(pametan i dobar čovjek, ali veliki ženskaroš), Ackleyja (opisivao ga je kao užasno
dosadnog, ali mu je svejedno nedostajao), Jane Gallagher (draga prijateljica, čak i
tajna ljubav. Na njoj je sve volio, čak i njezin način kartanja; spominje ju kroz cijeli
roman)
- HOLDEN CAULFIELD - voli filozofirati, komentirati različite teme, jako je nesiguran u
sebe, kaže da često laže, koristi se ironijom, stalno nosi crvenu lovačku kapu (nosi je
stalno okrenutu naopako), čime označava bunt protiv vladajućih normi i tradicije. Na
sve što je karakteristično za njegovu dob gleda podcjenjivački i cinično. Njegovi
vršnjaci nezreli su tinejdžeri, dok sebe doživljava zrelijim i starijim zbog nekoliko
sijedih pramenova kojima pokušava prikazati se odraslim. Redovito pokušava u
barovima naručiti viski, što mu ne polazi za rukom jer odrasli ljudi prepoznaju njegovu
nezrelost.
- SIMBOLIKA NASLOVA – odnosi se na krivo izrečen stih lirske pjesme Dolazeći iz žita,
Roberta Burnsa – „ako netko ulovi nekog dok kroz žito ide..“ – to je nevina misao
izrođena iz ideje da se zaštite nevini. U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana –
u cijelom se romanu govori o Holdenovim željama, o onome što voli ili ne voli. Tako je
Holden jednom Phoebe pričao što bi on želio postati. Rekao je da bi želio postati
lovac u žitu, ali takav lovac kojemu bi bila dužnost loviti malu djecu koja se slučajno
zatrčavaju u provaliju. To je povezano s pjesmom: „ako netko sretne nekog dok kroz
život ide“. Holden sebe zamišlja kako stoji u polju žita u kojem se igraju djeca. U
njegovoj maštariji, na kraju tog polja, nalazi se provalija. On bi stajao u tom polju i
64
pazio na djecu koja bi se previše približila rubu i uhvatio ih da ne padnu u provaliju

odraslih i zrelosti. Kako on kaže, on bi želio biti „lovac u žitu“. Ovo je metafora za
djecu koja gube svoju čistoću i nevinost te odrastaju i pretvaraju se u prevarante koje
Holden toliko prezire. Ono je neobičan, ironičan dio knjige jer bi Holden htio
spašavati druge, a ne može spasiti sebe
- U knjizi se obrađuje i tema pretvaranja. Holden prezire neistinitosti i lažne namjere i
tijekom romana on razabire sve prevarante na koje nailazi
- Kao tinejdžer kojeg muče njegovi osjećaji i neuspjesi, on vjeruje da svi uspješni ljudi
na koje nailazi i koji misle da su sretni, zapravo su glupi i neznalice. Ne nailazi na
mogućnosti da ljudi imaju razloge zašto se ponekad ponašaju kako se ponašaju. On ih
i dalje naziva prevarantima, a njegova je procjena ljudi u cijelosti bez ikakvih pravih
razloga i dokaza, tj. on se pretvara da je on jedini iskren i da vidi ono što je stvarno i
što ostali ne vide, samo da bi dobio barem mali osjećaj pravde
- Ironija je u tome što je Holden jednako velik prevarant kao i ostali ljudi što ga
okružuju: laže, pretvara se, daje nerazumne i brze zaključke i pretpostavke bez
ikakvih pravih dokaza
- Holden je idealist, osjećajno nezreo i nesposoban prilagoditi se životu i realnosti i
posljedicama odrastanja. Sebe smatra mučenikom, žrtvom svijeta, samo da bi
opravdao svoju izoliranost i nesposobnost suosjećanja i razumijevanja drugih
- STIL – Holdenovi sarkastični komentari doprinose humoru. Način pripovijedanja –
struja svijesti (protagonist priča priču bez kronološkog slijeda, ubacujući činjenice i
misli kako ih se sjeti)
KASNI MODERNIZAM - EGZISTENCIJALIZAM
- od 40-ih do 70-ih godina 20. st.

- avangardne tendencije i dalje postoje, ali ne dominiraju. Javljaju se i pokušaji obnove
realističke proze
- obnavlja se dijalog s tradicijom, književnici se vraćaju temama: odnos pojedinca i
društva, pojedinac u suvremenoj civilizaciji, smisao postojanja književnosti, smisao
ljudske povijesti
- u prozi se javlja egzistencijalistički roman
- u drami se javljaju epski teatar i teatar apsurda (antidrama)
- glavni predstavnici egzistencijalizma: Sartre, Camus i njemački filozof Heidegger
- egzistencijalizam je književni i filozofski pravac u 20. st. Polazišna je misao da se
ljudstko postojanje razlikuje od postojanja ostalih živih bića. To je filozofija prema
kojoj ljudska egzistencija nije unaprijed određena nekom zadanom ljudskom biti
(esencijom), već je uvijek stvar osobnog izbora i osobne odgovornosti. Dakle, nije
unaprijed određeno što smo, već smo ono što od sebe sami učinimo.
65
- Osnivač je egzistencijalizma kao filozofsko-književnog pokreta Sartre, a njegov roman

Mučnina najbolji je gezistencijalistički roman
- Osnovni su egzistencijalistički pojmovi:
EGZISTENCIJA – ljudsko postojanje, način postojanja sprecifičan za čovjeka
ESENCIJA – bit, ljudska priroda
SLOBODA – samoodređenje
ALBERT CAMUS
- Francuski knjiženik rođen u Alžiru

- Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957.
- Njegov se književni rad dijeli na:
a) fazu apsurda (filozofski esej Mit o Sizifu i roman Stranac)
b) faza pobune (esej Pobunjeni čovjek, romani Kuga, Pad)
- Za razliku od Sartrea, Camus se nije želio javno politički eksponirati, smatrajući da
može djelovati na društveni život kao književnik
- Njegov je doživljaj svijeta nihilistički – svoje postojanje doživljava besmislenim i u
njemu se javlja osjećaj apsurda: IZVJESNOST SMRTI=BESKORISNOST ŽIVOTA=APSURD
(besmislenost života i svijeta)
- Temeljni je ljudski stav otpor protiv apsurda jer čovjek mora svome životu dati smisao
- Apsurd je za Camusa „potpuna odsutnost nade (koja nema ništa s očajem), stalno
prikraćivanje (koje ne valja miješati s odricanjem) i svjesno nezadovoljstvo (koje se ne
može izjednačiti s mladenačkim uzbuđenjem)“
STRANAC
- Tema: prikaz života kao besmislenog i apsurdnog (čovjekova otuđenost – čovjek kao
stranac u svijetu)
- Roman lika
- Kompozicija: roman je podijeljen na 2 dijela: 1.)Mersault kao slobodan čovjek
(završava ubojstvom Arapina)
2.) Mersault u zatvoru i suđenje
- MERSAULT je predstavnik otuđenoga čovjeka: doživljavajući život kao besmisleno

postojanje kojim vlada slučaj, on je otuđen od društva. Ravnodušan je prema svim
njegovim institucijama. To je čovjek koji ne pokušava objasniti događaje iz svoga života,
koji ništa u životu ne pokušava promijeniti jer ga okružuje laž, on je svjestan apsurda
vlastitog postojanja i zato je stranac u svijetu u kojemu živi.
66
- on je stranac jer – ne prihvaća „igru“, tj. život kakav mu nudi društvo pa je stoga
stranac za društvo, nije plakao na majčinu sprovodu pa se ponašao kao stranac, ide u
kino gledati zabavni film, a poslije toga s njom u krevet iako je tek nedavno pokopao
majku. Njegove posljednje misli pred pogubljenje bile su: „Da bi se sve konačno završilo i
da se ne bih osjećao toliko usamljen, ostalo mi je poželjeti da na dan moga pogubljenja
bude mnogo gledatelja i da me oni dočekaju s povicima mržnje“
- u Mitu o Sizifu Camus je rekao da Sizifa treba promatrati kao sretnog čovjeka zato što
istodobno i prezire sudbinu koju su mu namijenili bogovi i prihvaća je kao vlastitu
sudbinu. U tom je smislu i Mersault sretan: prezire ono što mu se dogodilo, ali prihvaća
to kao vlastitu sudbinu, ne opire se smrti, veseli joj se jer je ona jedina izvjesna.
- karakterizacija lika (tehnika redukcije) – Camus unosi promjene u karakterizaciju lika:
psihološka razrada lika izostaje. Da bi prikazao Mersaultov život, Camus se koristi
TEHNIKOM REDUKCIJE – svodi njegov psihički život na elementarno, tj. na osjetilne
dojmove. Tako se lik kreće samo u jednoj vremenskoj dimenziji – u sadašnjosti
- iz Camusova predgovora romanu Stranac – predodžba o Mersaultu bila bi točnija kad bi
se čitatelj zapitao u kakvoj to igri Mersault ne želi sudjelovati. Odgovor je jednostavan:
on ne želi lagati. Lagati ne znači reći samo nešto što nije. To znači, reći više nego što jest i
više nego što se osjeća.
- Mersault govori ono što jest, odbija prikrivati svoje osjećaje, a društvo se zbog toga
osjeća ugroženo. Traže, npr. od njega da kaže kako žali zbog počinjenog zločina.
Međutim, on im odgovara da osjeća više nezadovoljstvo nego pravo žaljenje i ta ga
nijansa stoji glave.
- glavni lik za Camusa nije izgubljeni bijednik, nego čovjek jadan i gol, zaljubljen u sunce
koje ne ostavlja sjene.
- daleko od toga da je on bez trunke osjećajnosti. On osjeća strast, duboku strast zato
što je žilava, strast za apsolutnim i za istinom. Riječ je o istini koja je još negativna, istini
da se bude i osjeća, ali istini bez koje čovjek nikad neće moći nadvladati sebe i svijet.
- ideja romana – čovjek je stranac u svijetu u kojem živi, on želi objasniti taj svijet, ali
svijet se odupire ljudskim objašnjenjima i racionaliziranjem. Iz tog nastojanja da se
objasni svijet i opiranja svijeta ovakvom objašnjenju, rađa se apsurd. Zato ne postoji
nada i izvjesna je jedino smrt (besmisleno je opirati joj se jer je ona jedina izvjesnost u
životu)
STIL:
- fabula je jednostavna; svedena je na iznošenje događaja vezanih uz Mersaulta
- pripovjedač je u 1. licu (ali objektivno iznosi događaje)
- roman građen tehnikom SOLILOKVIJA – monolog koji podrazumijeva odsutnost drugih
lica
- nema psihološke karakterizacije lika
67
- tehnika redukcije – Mersaultov život svodi se na iznošenje osjetilnih dojmova. On te

dojmove ne komentira. Jedino ih registrira, zato pratimo samo njegovu sadašnjost
- nema filozofskih digresija u kojima bi Camus pokušao objasniti svoju filozofiju apsurda
- stilski je pisan u jasnim, preciznim i kratkim rečenicama
- roman je sličan Kafkinim romanima, ali ne po stilu pisanja, već po doživljaju svijeta
- MERSAULT - SIZIF – svakodnevno radi poslove koji nisu smisleniji od Sizifova (koji je
osuđen gurati kamen na vrh, svaki dan ponavlja svoj posao iako je svjestan da nikad
neće prebaciti kamen preko vrha; njegova je snaga u tome što je svjestan besmislenosti
svoga napora. On je ČOVJEK NAVIKE), svakodnevno radi iste radnje, ravnodušan je,
nema životni cilj, nema nade, nema emocionalnu stranu, nema uporište u obitelji, ne
ističe svoj nacionalni identitet, nakon što je osuđen zbog ubojstva, ne pokušava dokazati
svoju nedužnost. Miri se sa svijetom i životom. On prihvaća apsurd – sretan je jer shvaća
da njegovo postojanje u svijetu nema višega smisla izvan njega samoga.
- MERSAULTOV RAZGOVOR S ISPOVJEDNIKOM – vidljiva 2 svjetonazora:
a) ispovjednikov – čovjek u životu griješi, pred Bogom se treba osloboditi grijeha, u
životu treba prihvatiti vjeru koja donosi nadu u vječni život i donosi utjehu
b) Mersaultov – ne vjeruje u Boga i ne zanima ga pitanje postojanja Boga, osjeća strah
pred nepoznatim, živi u uvjerenju da će u potpunosti umrijeti, sretan je usprkos činjenici
da će biti okrutno ubijen (smrtna kazna), nema nade, prihvaća svijet onakvim kakav jest,
shvaća da je jedini smisao unutar njega samoga
- MERSAULT – DRUŠTVO – on je stranac u svijetu u kojemu živi. Iako ga razumije,
svjestan je apsurda u svijetu i prihvaća ga. Društvo krase lažni moral i dvoličnost –
Mersault zapravo biva osuđen jer nije plakao na majčinu pokopu. Konačna smrtna kazna
morala je doći jer kad bi društvo razumjelo Mersaulta, to bi značilo da bi se ono moralo
promijeniti, kao i ljudska svijest, a to je jednostavno nemoguće. On je neuobičajena
pojava u rutiniranome svijetu, te samim ti strano tijelo koje treba biti odbačeno i
osuđeno na samoću i smrt. Iz tog razloga, lakše je osuditi Mersaulta nego mijenjati
ljudsku svijest
- on umire za istinu (usporedba s Kristom) – ne donosi spas čovječanstvu, uviđa bit
života i miri se s tim, po tom je uzvišen i gotovo svet
- Mersault je shvatio apsurd života koji ga okružuje. On je probuđen jer ne traži smisao
izvan sebe. Zato mu ne treba vjera, on je sretan usprkos činjenici da će drugi dan biti
pogubljen. To znači da postoji sreća u apsurdu ako čovjek prihvati da njegovo postojanje
u svijetu nema višeg cilja izvan njega samoga
- okvir romana čini SMRT (početak – saznanje o majčinoj smrti, kraj – njegova smrt) – što
dovodi do spoznaje da je ona pratitelj života
- neke epizode iz 1. dijela (bezazlene situacije) argumenti su protiv narušenih normi na
suđenju. Npr. pušenje kraj majčina odra i ispijanje bijele kave, odlazak u kino s Marijom
- presuda na suđenju donesena je prije početka procesa, a samo zato jer se glavni lik nije
ponašao u skladu s navikama društva.
68
- MOTIV SUNCA I PREJAKE SVJETLOSTI – sunce se provlači kao crvena nit u vidu
gradacije kroz djelo gdje god je piscu potrebno objasniti i umjetnički uobličiti postupke
svoga junaka, a koje neće razumjeti ni sud ni publika ( na pokopu majke, kada ubija
Arapina). Ističe da je za počinjeno ubojstvo krivo sunce (na majčinom pokopu zamarao
ga je sjaj svjetlosti po zidovima, svjetlost s čelika noža pogodila je Mersaulta u čelo, u
obrani pred sudom govori da je sve to bilo zbog sunca)
- Mersaultov je odnos prema drugim ljudima – ravnodušan, poslovan, površan, fizički;
bez dubljeg odnosa s ijednim čovjekom
69

Esej Viša 2015 2016 1 1 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Esej Viša 2015 2016 1 1 PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Esej Viša 2015 2016 1 1 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

HRVATSKI JEZIK

ESEJ -VIŠA RAZINA

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

- lat. realis – stvaran (stvarno, istinito)

- Fabula slijedi kronološki slijed zbivanja. Fabuliranje je podređeno oblikovanju

FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI

- uz Tolstoja, najveći je predstavnik visokog ruskog realizma

- psihološki roman – nove pripovjedne tehnike – unutarnji monolog (za oslikavanje

- RODION ROMANOVIČ RASKOLJNIKOV – glavni lik, bivši student prava koje se

g) plemenita žena, tzv. „ruska duša“ (Dunja, Sonja)

- Trajanje od 1880./81. do 1892./95. (1880. u književnost ulazi nova generacija pisaca;

- podnaslov – Povijest jedne patricijske obitelji

d) kulturni – odgoj, školovanje

- austrijski pripovjedač, praški židov

- Pripovijetka nastala uoči Prvog svjetskog rata

- Uveo je načelo da iznenađujuće nikoga ne iznenađuje. Njegovi pojedinci sa zbiljom ne

zatajio da je sačuvao dio imetka te je na Gregorova pleća svalio uzdržavanje obitelji i

vizije. Kafka iznenađuje jasnim stilom i jednostavnim realizmom kojim opisuje

DRUGA MODERNA (1952.-1969.)

- Naziva se drugom modernom jer joj je s modernizmom (1892.-1914.) zajednička

praznina, rasap stvarnosti. Žargonska poezija s urbanom tematikom te idejno

- Radnja se odvija u predratnom Zagrebu (2.svj.rat)

jednog čovjeka i onemogućava pojedincu da se spasi. Odisej je prevario Kiklopa, a

- Roman sadrži elemente svih književnih rodova i možemo ga povezati s mnogim

- Problemi vidljivi u djelu – traganje za smislom života (čovjekova razapetost između

- Iako različiti po svom statusu i razmišljanjima, Ugo, Melkior, Fernando i Maestro

- Traje od 8.st.pr.Kr. do 5.st.

- Pridjev klasičan ima više značenja: istoznačnica za antičku – njime se obilježava

- DIJELOVI GRČKE TRAGEDIJE:

- Značenje: tragediji daje konačan oblik

ANTIGONINA MOTIVACIJA KREONTOVA MOTIVACIJA

vođena ljubavlju pokreće ga mržnja

- Izvorište Antigone u starogrčkoj je legendi o prokletstvu koje je na sebe i svoje

- Kreont – naredba nepokapanja Polinika u suprotnosti je s moralom kojeg svaki čovjek

- različito se određuje trajanje: 1892. (objavljena Matoševa Moć savjesti) – 1916.

b) simbolističke – Ogrizović: Hasanaginica, Kamov: Samostanske drame

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV

- podnaslov – Povijest jednog našeg čovjeka

impresionistička tehnika – u slikanju krajolika boja ima simbolično značenje jer

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ, PREOBRAŽENJA

- hrvatski ekspresionist, rođen u Drinovcima. Bolovao od sušice, umire s 26 godina

- ZAKLJUČAK – pjesma govori o odnosu pjesnika i svijeta te o načinu na koji pjesnici

- Pjesma završava motivom bijelih svijetlih prozora – usprkos sveopćem pesimizmu,

- Iz pučanske, dubrovačke obitelji. Dobio nadimak Vidra zbog sposobnosti

- U Dubrovniku Držićeva vremena službeni je jezik bio talijanski. Njime se služila

- LAURA – ona je antipetrarskistički prototip Petrarkine Laure. Jedina vrijednost za nju

- Od francuske riječi renaissance – preporod, obnova, ponovno rođenje

- Nekoliko je godina radio različite poslove oko kazališta te se tako upoznao s

- Godine 1603., nakon smrti kraljice Elizabete, Shakespeareova glumačka družina

- Renesansna drama u 5 činova; izmjena stihova i proze

proturječnosti u doživljaju svijeta, od poleta mašte, vjere u čovjeka, opijenosti, do

- Tragedija u kojoj se sudbinom danskog kraljevića Hamleta zapravo raspravlja o

Hamlet - svijet – duboko je razočaran ljudima i svijetom; živi u nesavršenom svijetu u

- Časopis Savremenik bio je otvoren svakoj vrijednosti i ideji, a književnost je bila

- POEZIJA – procvat poezije očituje se u obilju pjesničkih imena i individualnih poetika

- Rođen i živio u Zagrebu

POVRATAK FILIPA LATINOVICZA

- Prvi moderni roman u hrvatskoj književnosti