FLEKSIBILNI PRORAČUNI, ODSTUPANJA I KONTROLA MENADŽMENTA I KORIŠTENJE RAZLIKA Svaka razlika koju obračunavamo je razlika između stvarnog rezultata

i planiranog iznosa.
Obračunski iznos je osnovni tretman, tačka obraćanja čija poređenja mogu biti načinjena. Razlike pomažu menadžerima u njihovom planiranju i odlukama kontrole.
Menadžment po primjerima je praksa koncetriranja na oblasti koje ne posluju kako je procijenjeno i manjim obraćanjem pažnje na oblasti poslovanja kako je procijenjeno. Menadžeri koriste
informacije iz različitosti prilikom planiranja kako razdijeliti njihova zalaganja. Menadžeri obraćaju više pažnje oblastima sa većim razlikama na bazi kontinuiteta nego na oblasti sa
minimalnim razlikama. Statički obračun je baziran na nivou rezultata planiranog na početku planiranog perioda. Kada se razlike obračunavaju iz statičkog obračuna na kraju perioda, nijedna
ispravka se ne pravi na obračunske iznose bez obzira na stvarni nivo rezultata uobračunskom periodu. Fleksibilni obračun se pravi korištenjem obračunskih prihoda ili iznosa troškova
baziranih na nivou rezultata stvarno postignutih u obračunskom periodu. Ključna razlika između fleksibilnog obračuna i statičkog obračuna je upotreba stvarnog nivoa rezultata u fleksibilnom
obračunu, dok statički obračun koristi nivo rezultata planiranih na početku planiranog perioda. Razlika statičkog obračuna je razlika između stvarnog rezultata i planiranog iznosa u statičkom
obračunu. Povoljna razlika je razlika koja povećava dobit od poslovanja koja je slična obračunskom iznosu. Nepovoljna razlika je razlika koja umanjuje dobit od poslovanja koja je slična
obračunskom iznosu. KORACI U SAČINJAVANJU FLEKSIBILNOG OBRAČUNA Koristi se pristup četiri koraka kako bi se sačinio fleksibilni obračun. To je relativno napredan pristup kojim se
pretpostavlja da su svi troškovi ili varijabilni ili fiksni u odnosu na rezultat proizvedenih jedinica. Četiri koraka su: Korak 1: Utvrditi obračunsku prodajnu cijenu, obračunski varijabilni trošak po
jedinici i obračunski fiksni trošak Korak 2: Utvrditi stvarnu količinu rezultata Korak 3: Utvrditi fleksibilni obračun za prihode zasnovane na obračunskoj prodajnoj cijeni i stvarnoj količini
rezultata. Korak 4: Utvrditi troškove fleksibilnog obračuna za troškove zasnovane na obračunskim varijabilnim troškovima po izlaznoj jedinici, stavrnu količinu rezultata, i obračunske fiksne
troškove. Razlika fleksibilnog obračuna je razlika između stvarnih rezultata i fleksibilnog iznosa obračuna zasnovanog na nivou rezultata stvarno postignutih u periodu obračuna.
Razlika obima prodaje je razlika između iznosa fleksibilnog obračuna i iznosa statičkog obračuna. Razlike fleksibilnog obračuna Razlika fleksibilnog obračuna koja se pojavljuje u prihodima s
često naziva razlika prodajne cijene zbog toga što se pojavljuje samo iz razlika između stvarne prodajne cijene i obračunske prodajne cijene. Razlika obima prodaje Iznosi fleksibilnog
obračuna i iznosi statičkog obračuna se obračunavaju korištenjem obračunskih prodajnih cijena, obračunskih troškova i planiranih količina proizvoda. Jedina razlika je da se iznos fleksibilnog
obračuna obračunava korištenjem stvarnog nivoa rezultata dok se iznos statičkog obračuna obračunava korištenjem planiranog nivoa rezultata. Razlika koja nastaje između ova dva iznosa se
naziva razlikom obima prodaje isključivo zbog toga što predstavlja razliku u količini prodatih jedinica od one u statičkom obračunu. RAZLIKE U CIJENAMA I RAZLIKE EFEKATA ULAZNIH
DIREKTNIH TROŠKOVA Razlika fleksibilnog obračuna zadržava razliku između stvarnih rezultata i fleksibilnog obračuna. Izvori ovih razlika su pojedinačne razlike između stvarnih i obračunskih
ulaznih cijena ili ulaznih količina. Ispitaćemo ovu varijaciju dijeljenjem u dvije detaljnije varijacije: razliku u cijenama koja odražava razliku između stavrnih i obračunskih ulaznih cijena i razliku
efikasnosti koja odražava razliku između stvarnih i obračunskih ulaznih količina. Ovo pomaže menadžerima da bolje razumiju prethodno poslovanje i bolje planiraju buduće poslovanje.
Fleksibilni obračun korišten u obračunavanju razlika se zasniva na stvarnim nivoima izlaza. Izračunavanje obračunskih ulaznih cijena i ulaznih količina Dva glavna izvora informacija o
obračunskim ulaznim cijenama i obračunskim ulaznim količinama su: -Stvarni ulazni podaci iz proteklih perioda – Mnoga preduzeća imaju protekle podatke o stvarnim cijenama i stvarnim
ulaznim količinama. Ovi prethodni iznosi mogu biti korišteni za obračunske iznose u fleksibilnom obračunu. Protekli podaci su obično raspoloživi po relativno niskom troškvu. Ograničenje
korištenja ovih izvora uključuju protekle podake koji mogu uključivati neefikasnost i protekle podatke koji se ne uklapaju ni u jednu od očekivanih promjena za obračunski period. -Standardi
razvijeni u preduzeću – Standard je pažljivo utvrđena cijena, trošak ili iznos količine. Obično se iskazuje po jedinici. Preduzeća imaju razvijene standardne ulaze i standardne troškove za svaku
od stavki varijabilnih troškova. Standardni ulaz je pažljivo utvrđena količina ulaza (kao što su funte materijala ili sati proizvodnog rada) zahtijevana za jednu jedinicu izlaza.
Standardni trošak je pažljivo prethodno utvrđen trošak. Standardni troškovi se mogu odnositi na jedinice ulaza i i jedinice izlaza. Podaci za razlike cijena i efikasnosti Razlika u cijeni je
razlika između stvarne cijene i obračunske cijene pomnožene sa stvarnom količinom uzetog izlaza (kao što su direktni materijali nabavljeni ili korišteni). Razlike u cijeni su ponekad nazvane
razlike ulaznih cijena ili razlike stopa (posebno kada su ove razlike za direktni rad). Razlike efikasnosti je razlika između stvarne količine korištenog ulaza (kao što su jardi odjeće direktnih
materijala) i obračunata količina ulaza koji su trebali biti u upotrebi, pomnoženi sa obračunskom cijenom. Razlike efikasnosti se ponekad zovu razlike upotrebe. Obračun razlika efikasnosti
zahtijeva mjere ulaza za dati nivo izlaza. Za svaki stvarni nivo izlaza, razlika efikasnosti je razlika između ulaza koji se stvarno koristi i ulaza koji se trebao koristiti da bi se postigao stvarni izlaz,
koji drži ulaznu cijenu konstatnom po obračunatoj cijeni. VREDNOVANJE POSLOVANJA KORIŠTENJEM RAZLIKA Ključno korištenje analiza razlike je u procjeni poslovanja. Dva dodatka
poslovanja se obično mjere: efektivnost (stepen po kojem se predodređena stavka ili cilj ispunjavaju) i efikasnost (iznos ulaznih jedinica korišten da se postigne dati nivo izlaza.
Višestruci uzroci razlika Često su uzroci razlika međusobno povezani. Nepovoljne materijalne razlike efikasnosti mogu biti povezano sa povoljnim cijenama materijala razlika efikasnosti
vezano za kupovinu jeftinijih i manje kvalitetnih materijala od menadžera nabavke. U nekim slučajevima uzroci razlika su u različitim dijelovima lanca vrijednosti u organizaciji ili u drugim
organizacijama. Mogući uzroci razlika u lancu vrijednosti organizacije su: slab dizajn proizvoda ili procesa, slab rad u proizvodnoj oblasti, neadekvatna obuka radne snage, neodgovarajuća
raspodjela rada ili mašina na određene poslove i prenatrpanost vezana za ogroman broj brzih narudžbi, dobavljači ne proizvode materijale jedinstvenog visokog kvaliteta.
FLEKSIBILNI OBRAČUN I OBRAČUN TROŠKOVA ZA AKTIVNOSTI Obračunavanje troškova za aktivnosti fokusira se na pojedinim aktivnostima kao što su osnovni nosioci troška. ABC sistemi
klasificiraju troškove na osnovu raznih aktivnosti u troškovnoj hijerarhiji – nivo jedinica izlaza, serijski nivo, održavanje proizvoda i održavanje objekta. Serijski nivo troškova su izvori potrošeni
na aktivnosti koje se odnose na grupu jedinica proizvoda ili usluga prije nego na svaku pojedinačnu jedinicu proizvoda ili usluge. Centar pažnje na hijerarhiji Ključna ideja je da se fokusira na
obračunu količine fleksibilnog obračuna u odgovarajućem nivou troškovne hijerarhije. Zbog toga što je rukovanje materijalom serijski nivo troška, obračun količine fleksibilnog obračuna je
fokusiran na serijski nivo – količini radnih sati rukovanja materijalom koji se treba upotrijebiti na osnovu broja količine koje se trebaju uzeti da bi se proizvela stavrna količina. Ako je trošak
održiv po proizvodu, obračun količine fleksibilnog obračuna treba biti fokusiran na nivo održavanja proizvoda. ANALIZA OSNOVNOG TRETMANA I RAZLIKA Pojam osnovni tretman se često
koristi kako bi se osvrnuli na stalni proces mjerenja proizvoda, usluga i aktivnosti naspram najboljih nivoa poslovanja. Ovi najbolji nivoi poslovanja se često nalaze u konkurentskim
organizacijama ili u drugim organizacijama koje imaju slične procese. FLEKSIBILNI PRORAČUNI, ODSTUPANJA I KONTROLA MENADŽMENTA PLANIRANJE VARIJABILNIH I FIKSNIH
INDIREKTNIH TROŠKOVA Varijabilni indirektni proizvodni troškovi uključuju energiju, održavanje mašina, podršku inžinjera, indirektni materijal i indirektni proizvodni rad. Fiksni indirektni
proizvodni troškovi uključuju troškove lizinga postorjenja, neke administrativne troškove i inflaciju. Planiranje varijabilnih indirektnih troškova Efektivno planiranje varijabilnih indirektnih
troškova upliće prihvatanje samo onih varijabilnih indirektnih troškova poslovanja koja dodaju vrijednost proizvodima ili uslugama koje koriste kupci. Planiranje fiksnih indirektnih troškova
Efektivno planiranje fiksnih indirektnih troškova ima isti dvostruki set izazova zabilježenih kod varijabilnih indirektnih troškova – a to je planiranje da se preduzmu samo neophodne aktivnosti
i onda planirati da budemo efikasni u tom preduzimanju. Kljud dodat izazovu planiranja fiksnih indirektnih troškova je odabir odgovarajućeg nivoa kapaciteta ili investiranja od kojih će
kompanija imati koristi kroz duži vremenski period. Standardni troškovi su troškovni metod koji prati direktne troškove do objekta potrošnje množenjem standardne cijene ili iznose sa
standardnim imputom dozvoljenim za stvarnu proizvodnju i alocira indirektne troškove na bazi standardne indirektne stope množenjem sa standardnim imputom dozvoljenim za stvarnu
proizvodnju. Sa sistemom standardnih troškova, troškovi svakog proizvoda ili usluge na kojem će se raditi tokom perioda mogu se izračunati na početku tog samog perioda. Ovakva
karakteristika omogućava korištenje pojednostavljenog sistema knjiženja. Ne trebaju se knjižiti stvarni troškovi korištenih stavki ili stvarni kvantitet mjesta troška korištenog za individualni
proizvod ili uslugu na kojem se radi tokom perioda. Jednom kad su standardi postavljeni, standardni troškovi poslovanja mogu biti niži od stvarnih ili normalnih troškova.

RAZVOJ PLANIRANIH VARIJABILNIH INDIREKTNIH TROŠKOVA IZNOSI RASPODJELE TROŠKOVA Iznosi raspodjele varijabilnih troškova mogu biti razvijeni u 4-stepenom pristupu: -Odabrati
vremenski period za izračunavanje planiranih sredstava -Odabrati mjesta alokacije troška koje ćete koristiti u alokaciji varijabilnih indirektnih troškova za troškovni objekat -Identificirati
varijabilne indirektne troškove vezane za svako mjesto alokacije troška -Izračunaj iznos po svakom mjestu alokacije troška korištenog za alokaciju varijabilnih indirektnih troškova za troškovni
objekat. U standardnim troškovima, varijabilni indirektni iznos troška po mjestu raspodjele troška često je izražen kao standardni iznos za jedinicu proizvoda. Ovaj standardni iznos zavisi od
broja jedinica mjesta raspodjele troška dozvoljenih za jedinicu proizvoda (outputa). ODSTUPANJA VARIJABILNIH INDIREKTNIH TROŠKOVA Analiza fleksibilnog plana Odstupanje fleksibilnog
plana varijabilnih indirektnih troškova mjeri se razlikom između stvarnih varijabilnih indirektnih troškova i fleksibilno planiranih varijabilnih indirektnih troškova.
Varijabilno odstupanje u efikasnosti indirektnih troškova Varijabilno odstupanje eikasnosti mjeri se sa efikasnosti sa kojom je mjesto raspodjele troškova bilo korišteno.
Odstupanje potrošnje varijabilnih indirektnih troškova Odstupanje potrošnje varijabilnih indirektnih troškova je razlika između stvarnog iznosa varijabilnih indirektnih troškova i planiranog
iznosa dozvoljenog za stvarni kvantitet varijabilnih indirektnih troškova mjesta raspodjele korištenog za stvarni output po proizvedenoj jedinici. Da bismo razumijeli odstupanje potrošnje
varijabilnih indirektnih troškova važno je prepoznati zašto su stvarni varijabilni indirektni troškovi po jedinici mjesta raspodjele troška niži nego planirani varijabilni indirektni troškovi po
jedinici mjesta raspodjele troška. Razlog je da je u odnosu na fleksibilno planirana sredstva, procenat rasta stvarnog kvantiteta mjesta raspodjele troška veći od procenta rasta ukupnih
troškova pojedinačne stavke u moru indirektnih troškova. RAZVOJ PLANIRANIH FIKSNIH INDIREKTNIH TROŠKOVA IZNOSI RASPODJELE TROŠKA Fiksni indirektni troškovi su, prema definiciji,
veći dio sume koji ostaje nepromijenjen u ukupnoj sumi za dati vremenski period, uprkos brojnim promjenama na odgovarajućem nivou ukupnih aktivnosti ili ukupnom obimu. Dok su ukupni
fiksni troškovi neprestano uključeni u fleksibilni plan, zadržavaju isti ukupan iznos unutar određenog područja bez obzira na nivo outputa izabranog da veže varijabilne troškove i prihode.
Koraci u razvijanju planiranih iznosa fiksnih troškova su: -Korak 1: Izabrati vremenski period korišten za izračunavanje proračuna -Korak 2: Odabrati bazu raspodjele troška koja će biti
korištena u raspodjeli fiksnih indirektnih troškova za troškovni objekat - Korak 3: Identificirati fiksne indirektne troškove vezane za svaku bazu raspodjele troška - Korak 4: Izračunati iznos po
jedinici svake baze alokacije troška korištene za raspodjelu fiksnih indirektnih troškova za troškovni objekat. ODSTUPANJA FIKSNIH INDIREKTNIH TROŠKOVA Iznos fleksibilnog plana za fiksni
trošak neke stavke je iznos uključen u statični proračun pripremljen na početku perioda. Za razlike između stvarne i planirane proizvodnje za fiksne troškove nije potrebno praviti
podešavanja. Prema definiciji, fiksni troškovi nisu podložni promjenama u nivou proizvodnje. Odstupanje fleksibilnog plana fiksnih troškova je razlika između stvarnih indirektnih fiksnih
troškova i fiksnih indirektnih troškova u fleksibilnom planu. Odstupanje fleksibilnog plana varijabilnih indirektnih troškova ima podpodjelu na odstupanje potrošnje i odstupanje efikasnosti.
Za fiksne troškove nema odstupanja efikasnosti, zato što na datu grupu fiksnih troškova ne utiče stepen operativne efikasnosti u datom vremenskom periodu. Odstupanje obima proizvodnje
je razlika između planiranih fiksnih indirektnih troškova i fiksnih indirektnih troškova raspodjeljenih na bazi planiranog kvantiteta baza raspodjele fiksnih indirektnih troškova dozvoljenih za
stvarnu proizvodnju. Drugi izrazi za odstupanja uključuju odstupanje nivoa denominacije i odstupanje indirektnih troškova output nivoa. Objašnjavanje odstupanja obima proizvodnje
Odstupanje obima roizvodnje pojavljuje se uvijek kad se stvarni nivo denominacije razlikuje od nivoa korištenog za izračunavanje planiranog iznosa fiksnih indirektnih troškova. Izračunavamo
taj nivo zato što troškovi skladišta i neki tipovi udogovora zahtijevaju da fiksnih indirektni troškovi budu prikazani na bazi jedinice proizvoda. ODstupanje obima proizvodnje rezultira iz
jediničnih fiksnih troškova. Povoljno odstupanje znači da imamo prelocirane fiksne indirektne troškove po jedinici proizvoda zato što stvarna jedinica određivanja korištena u ovoj alokaciji
iznosi više nego planirani nivo denominacije korišten za izračunavanje iznosa raspodjele fiksnih indirektnih troškova. Zbir pojedinačnih fiksnih troškova predstavlja izvore žrtvovane za
dobivanje određenog kapaciteta, kao što su lizing postrojenja i opreme, koji ne mogu biti smanjeni ukoliko su potrebni izvori manji nego što su dobiveni izvori. INTEGRISANA ANALIZA
ODSTUPANJA INDIREKTNIH TROŠKOVA Izračunavanja za varijabilne proizvodne indirektne troškove i fiksne proizvodne indirektne troškove se razlikuju. Varijabilni proizvodni indirektni
troškovi nemaju odstupanja obima proizvodnje i fiksni proizvodni troškovi nemaju odstupanja efikasnosti. FINANSIJSKO I NEFINANSIJSKO ISKAZIVANJE Odstupanje indirektnih troškova
primjeri su iskazivanja finansijskih pokazatelja. MEnadžeri smatraju da i nefinansijski pokazatelji osiguravaju korisne informacije. Primjeri takvih pokazatelja prilikom planiranja i kontrole
vlastitih indirektnih troškova su: -stvarno korištenje indirektnog materijala po mašinskom satu, u odnosu na planirano korištenje indirektnog materijala po mašinskom satu, -stvarno
korištenje energije po mašinskom satu u odnosu na planirano korištenje energije po mašinskom satu, -stvarno mašinsko vrijeme po jakni u odnosu na planirano mašinsko vrijeme po jakni.
Ovo iskazivanje pokazatelja, najbolji su kao pregled koji privlači pažnju direktora, a ne kao nešto što rješava probleme. Ovo iskazivanje pokazatelja na proizvodnom nivou vjerovatno će biti
vršeno dnevno ili čak na bazi sati. Finansijsko i nefinansijsko iskazivanje pokazatelja ključni su elemenat prilikom procjenjivanja menadžerskog poslovanja. Posebna pouzdanost prema bilo
kojem od ovih iskazivanja isuviše je jednostavno. ODSTUPANJA INDIREKTNIH TROŠKOVA U NEPROIZVODNOM OKRUŽENJU Analiza odstupanja fiksnih neproizvodnih indirektnih troškova
važna je kada kompanija obavlja poslove po ugovoru koji su plaćeni na bazi ukupnih stvarnih troškova, plus procenat tih troškova. Dakle, informacije o odstupanjima omogućavaju
izraćunavanje tačnijih procjena tih troškova. Analiza odstupanja neproizvodnih fiksnih troškova, je korisna pri planiranju kapaciteta i njihove iskorištenosti, kao i upravljanju tim troškovima.
TROŠKOVI NA BAZI AKTIVNOSTI I ANALIZA ODSTUPANJA ABC sistemi klasificiraju troškove razlitčitih aktivnosti u troškovnu hijerarhiju – nivo output-input, nivo grupe, podržavanje
proizvoda, podržavanje pogodnosti za proizvodnju. Osnovni principi i koncepti za varijabilne i fiskne proizvodne indirektne troškove predstavljeni u ranijem poglavlju mogu biti prošireni za
ABC sisteme. Troškovi na nivou grupe su sredstva žrtvovana na aktivnosti vezane za grupu jedinica proizvoda ili servisa više nego na pojedinačne proizvode ili servise.

TROŠKOVI ZALIHA I ANALIZA KAPACITETA TROŠKOVI ZALIHA ZA PROIZVODNE KOMPANIJE Dvije metode sa kojima se najčešće susrećemo u troškovima zaliha proizvodnih kompanija su
metoda varijabilnih troškova i metoda apsorpcionih troškova. Metod apsorpcionih troškova je metod kojim se zahtijeva za eksterno i poresko izvještavanje u mnogim zemljama.
Metod varijabilnih troškova je metod u troškovima zaliha u kojem su svi varijabilni proizvodni troškovi uključeni u troškove zaliha. Svi fiksni proizvodni troškovi su isključeni iz troškova zaliha,
ali se zato tretiraju kao troškovi perioda u kojem su nastali. Troškovi zaliha su svi troškovi proizvoda koji se smatraju imovinom onda kad su nastali, a zatim postali troškovi prodatih proizvoda
kad su proizvodi prodati. Metod apsorcionih troškova je metod troškova zaliha u kojem su uključeni svi varijabilni i fiksni proizvodni troškovi. To znači da zalihe apsorbiraju sve proizvodne
troškove. Ove dvije metode, varijabilna i apsorpciona razlikuju se samo u pogledu koncepta: da li su fiksni proizvodni troškovi troškovi zaliha. U oba metoda svi neproizvodni troškovi u lancu
vrijednosti bilo varijabilni ili fiksni, knjiže se kao rashod u trenutku kad su nastali. Najbitnija razlika između varijabilnih i asporpcionih troškova za finansijsko računovodstvo je računvodostvo
fiksnih proizvodnih troškova. Svi varijabilni proizvodni su troškovi zaliha kod oba metoda. To znači najprije su knjiženi kao imovina u trenutku kad su nastali. Po varijabilnim troškovima, fiksni
proizvodni troškovi smatraju se rashodima perioda. Po apsorpcionim troškovima, fiksni proizvodni troškovi su troškovi zaliha. Nakon toga kad se izvrši prodaja, oni se oduzimaju od troškova
prodatih proizvoda. Usporedba bilansa uspjeha Razlika između varijabilnih i apsorpcionih troškova fokusira se na računovodstvo za fiksne proizvodne troškove. Ako se nivo zaliha promijeni,
opreativni prihodi obračunati po ove dvije metode će se razlikovati zbog razlike u računovodostvu za fiksne proizvodne troškove. Ponekad se izraz direktni troškovi koristi da opiše metod
troškova zaliha koji zovemo metod varijabilnih troškova. Termin direktni troškovi su nesretan izbor iz dva razloga: -Metod varijabilnih troškova ne uključuje sve direktne troškove kao
troškove troškovima zaliha. Samo su direktni varijabilni proizvodni troškovi uključeni. Bilo koji direktni proizvodni troškovi i bilo koji neproizvodni direktni troškovi isključeni su iz troškova
zaliha. -Varijabilni troškovi uključuju kao troškove zaliha ne samo direktne proizvodne troškove nego i neke indirektne troškove. POKAZATELJI IZVRŠENJA I METODA APSORPCIONIH
TROŠKOVA Iako je metoda apsorpcionih troškova metoda zaliha koja se zahtijeva za eksterno izvještavanje u mnogim zemljama, mnoge kompanije koriste metodu varijabilnih troškova za
interno izvještavanje. Neželjeno nagomilavanje zaliha Metod apsorpcionih troškova omogućava menadžeru da poveća operativni prihod u određenom periodu povećanjem rasporeda
proizvodnje, čak i kad nema zahtjeva kupaca za dodatnom proizvodnjom. Jedan od motiva može biti i menadžerov plan da dobije bonus na osnovu izvještaja o operativnom prihodu.
Prijedlozi za provjeru ocjene uspješnosti Nefunkcionalni aspekti vezani za apsorpcioni metod mogu biti smanjeni na više načina: -Pažljivim budžetiranjem i planiranjem zaliha kako bi se
smanjila želja menadžera za poigravanjem. -Promjena računovodstvenog sistema, treba prestati sa korištenjem apsorpcionog metoda kod internog izvještavanja i umjesto njega koristiti
varijabilni sistem, promjena će smanjiti nastojanja menadžera da proizvode za zalihe. -Uključivanje tekućeg zaduženja za zalihe u interni računovodstveni sistem -Promjena vremenskog
perioda koji se koristi za ocjenu uspješnosti. -Uključivanje nefinansijskih i finansijskih varijabli kod mjerenja uspješnosti. THROUGHPUT OBRAČUN TROŠKOVA – SUPER VARIJABILNI Neki
kritirači misle da čak i varijabilni metod obračuna troškova promovira prevelik iznos troškova koji se vodi na zalihama. Oni smatraju da su samo troškovi direktnog materijala stvarno
varijabilni i predlažu da se koristi thorughput metod. Throughput metod tretira sve troškove osim onih koji se odnose na troškove direktnog materijala kao troškove perioda u kojem su
nastali. Samo su varijabilni troškovi direktnog materijala oni koji idu u zalihe. Ovaj metod je tek nedavno predložen i trenutno nije široko prihvaćen od kompanija. Throughput kontribucija je
jednaka prihodima minus svi varijabilni troškovi direktnog materijala prodate robe. CAPSULE POREĐENJE METODA OBRAČUNA TROŠKOVA ZALIHA Varijabilni metod, apsorpcioni metod, ili
throughput metod se mogu kombinirati sa sistemom stvarnih troškova, sistemom normalnih troškova ili sistemom standardnih troškova. Throughtput metod obračuna troškova nije
dozvoljen za svrhe vanjskog izvještavanja ako se rezultati značajno razlikuju od rezultata koji bi se izvijestili koristeći apsorpcioni metod obračuna troškova. Varijabilni metod obračuna
troškova je bio tema rasprava i neslaganja među računovođama ne zato što ima neslaganja oko potrebe za razdvajanjem varijabilnih i fiksnih troškova u svrhu upravljačkog planiranja i
kontrole, nego zato što postoji pitanje korištenja varijabilnog metoda u svrhe vanjskog izvještavanja troškovnog računovodstva. Apsorpcioni metod obračuna troškova je metod koji se
najviše koristi u svrhu vanjskog izvještavanja računovodstvenog sistema. Ključna stvar kod apsorpcionog metoda je izbor denominator – nivoa kapaciteta korištenih za izračun fiksnih troškova
proizvodnje po jedinici. KONCEPTI DENOMINATORSKOG NIVOA KAPACITETA I ANALIZA FIKSNIH TROŠKOVA KAPACITETA Određivanje pravog nivoa kapaciteta je jedan od najvećih izazova i
zadataka sa kojim se susreću menadžeri. Posjedovanje previše kapaciteta u odnosu na potražnju znači nastajanje velikih troškova koji su vezani za neiskorištene kapacitete. Posjedovanje
manje kapaciteta znači da se potražnj anekih klijenata za proizvodima neće udovoljiti. Ovi klijenti mogu potražiti druge izvore snabdijevanja. ALTERNATIVNI KONCEPTI DENOMINATORSKOG
NIVOA KAPACITETA ZA APSORPCIONI OBRAČUN Izbor denominatora korištenog za raspored planiranih fiksnih proizvodnih troškova na proizvode može imati velikog utjecaja na rezultate
koji će se dobiti i izvijestiti korištenjem sistema normalnih ili standardnih troškova u toku računovodstvenog perioda. Teoretski kapacitet i praktični kapacitet Termin kapacitet znači
ograničenje gornje granice. Teoretski kapacitet je koncept denominatorskog nivoa koji je zasnovan na proizvodnji sa punom efikasnosti sve vrijeme upotrebe. Teoretski kapacitet je teoretski
u tom smislu da ne dozvoljava nikakvo održavanje opreme, nikakav prekid proizvodnje zbog loma boca na linijama punjenja, ili drugih faktora. Idealno on predstavlja ciljani ili benchmark nivo
korištenja kapaciteta. Praktični kapacitet je koncept denominatorskog nivoa koji smanjuje teoretski kapacitet za neizbježne prekide operacija koa što su predviđeni prekid usljed održavanja
opreme, prekid rada postrojenja usljed praznika i slično. Normalni kapacitet i planski kapacitet Oba i teoretski i praktični kapacitet određuju denominatorski nivo na osnovu toga što fabrika
tj postrojenja mogu proizvesti. Za razliku od ova dva koncepta, normalni kapacitet i planirani kapacitet određuju denominatorski nivo u odnosu na potražnju za izlaznim proizvodima
postrojenja tj fabrike. Na mnogim instancama, planirana potražnja je značajno ispod raspoloživog kapaciteta proizvodnje. Normalni kapacitet je koncept denominatorskog nivoa zasnovan na
nivou kapaciteta koji zadovoljava prosječnu potražnju klijenata u određenom vremenskom periodu i uključuje sezonske, ciklčine i trendovske faktore. Kapacitet u skladu sa glavnim planom je
koncept denominatrorskog nivoa zasnovan na očekivanom nivou kapaciteta za sljedeći period za koji se vrši planiranje. Efekat na finansijske izvještaje Raspravlja se o tri alternativna
pristupa: -Pristup usklađene alokacione stope – ovaj pristup prepravlja sve iznose u glavnoj knjizi korištenjem stope stvarnih troškova radije nego korištenjem stope planskih troškova
-Proporcionalni pristup – raspoređeni opći troškovi su rašireni na krajnje stanje proizvodnje u toku, krajnje stanje zaliha gotove robe i troškove prodate robe -Pristup otpisa odstupanja do
nivoa troškova prodate robe.IZBOR KONCEPTA DENOMINATORSKOG NIVOA KAPACITETA Ne postoje zahtjevi prema kojima kompanija treba da koristi isti koncept denominatorskog nivoa
kapaciteta za menadžersko planiranje i kontrolu, za vanjsko izvještavanje dioničarima i za potrebe obračuna poreza na dobit. Menadžeri razmatraju pojedinačne faktore kod izbora specifičnih
potreba i svrhe uključujući efekte na donošenje odluka, regulatorne zahtjeve i poteškoće kod prognoziranja. Efekti na donošenje odluka Centralno pitanje za razmatranje kod izbora
denominatorskog nivou je njegov utjecaj na meadžerske odluke o planiranju kontroli. Normalni kapacitet je često korišten kao osnova za dugoročno planiranje. To je zavisilo od izabranog
vremena, prognoza napravljenih za svaku godinu i težine prognoza. Nastojanje je da se koristi normalni kapacitet kao referenca za procjenu tekuće uspješnosti je primjer pogrešnog
korištenja dugoročne mjere u kratkoročne svrhe. KApacitet u skladu sa glavnim budžetom je mnogo bolji za ocjenu tekućih reuzlata nego normalni kapacitete ili praktični kapacitet. Glavni
budžet je glavni alat za kratkoročno planiranje i kontrolu. Poteškoće u prognoziranju na osnovu izabranog koncepta denominatorskog nivoa Koncept praktičnog kapaciteta mjeri sposobnost
i raspoloživost kapaciteta za proizvodnju. Menadžeri mogu obično koristiti inžinjerske studije i razmatrati ljudske potencijale da bi dobili realnu procjenu ovog koncepta u planiranom
periodu.