Sveučilište u Zadru

Odjel za kroatistiku i slavistiku

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Petar Guberina: Zvuk i pokret u jeziku

/prikaz knjige/

Kolegij: Hrvatski jezik u 20. stoljeću

Mentor: Josip Galić, prof.
Nositelj kolegija: prof. dr. sc. Josip Lisac
Studentica: Lucija Švaljek

Zadar, svibanj, 2018.

SADRŽAJ

1. UVOD……………………………………………………………………….1
2. O AUTORU…………………………………………………………………1
3. PREDGOVOR I OPĆENITO O KNJIZI……………………………………2
4. PRIKAZ POGLAVLJA……………………………………………………..3
4.1. Prvo poglavlje…………………………………………………………..3
4.2. Drugo poglavlje………………………………………………………...6
4.3. Treće poglavlje…………………………………………………………6
4.4. Četvrto poglavlje……………………………………………………….7
4.5. Peto poglavlje…………………………………………………………..7
5. ZAKLJUČAK……………………………………………………………….8
6. LITERATURA……………………………………………………………...9
1. UVOD

Tema je ovoga seminarskog rada prikaz knjige Petra Guberine Zvuk i pokret u jeziku.
U radu ću prvo krenuti od samoga autora i njegovog velikog doprinosa na istraživanju u
području govorne komunikacije. Kod prikaza knjige krenuti ću od samoga predgovora,
iznijeti ću misli par stručnjaka o knjizi te u središnjem dijelu rada prikazati njezina poglavlja.

2. O AUTORU

Akademik Petar Guberina rođen je 22. svibnja 1913. u Šibeniku, gdje je završio
klasičnu gimnaziju. Diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu francuski i
latinski jezik (1935.), a doktorirao na Sveučilištu Sorbonne (Paris, Francuska) 1939. godine.
Titulu doktora znanosti postigao je obranom disertacije Valeur logique et valeur stilistique
des propositions complexes, što već predstavlja temelj njegovih kasnijih istraživanja na
području govorne komunikacije. Bio je redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta
u Zagrebu (1951.-1983.). Na Zagrebačko sveučilište dolazi kao profesor francuskog jezika i
predstojnik Odsjeka za romanistiku (1951.-1965.). Osniva Institut za fonetiku (1954.) a
potom i Odsjek za fonetiku (1965.), koje vodi do umirovljenja (1983.).

Njegova istraživanja lingvistike govora dovode do revolucionarnog obrata u nastavi živih

jezika (audiovizualna globalno strukturalna metoda – AVGS), ali i u pristupu patologiji sluha
i govora (verbotonalna metoda – VTM) te profesora Guberinu uvode u red vodećih svjetskih
znanstvenika na području humanističkih i biomedicinskih znanosti. Guberina je član Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti – za dopisnog člana HAZU u radnom sastavu Odjela za
filologiju izabran je 1955., a za redovnog 1963. godine. Od 1997. glavni je istraživač na
projektu Polisenzorika slušanja: slušno oštećenje i govorna komunikacija slušno oštećenih
osoba, prihvaćenom za potporu Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske. 1

1
http://www.suvag.hr/guberina/
3. PREDGOVOR I OPĆENITO O KNJIZI

Autor u predgovoru objašnjava svoju motivaciju za pisanje knjige i vlastito viđenje

jezika. Jezik (jezični izraz kao i izraz uopće) predstavlja permanentno stupanj čovječjeg
progresa na svim linijama te jezik promatra u njegovim manifestacijama i u njegovu odnosu
prema čovječjoj (društveno-individualnoj) aktivnosti (Guberina, 1967: 6). Nadalje, navodi je
da problematika koju obrađuje dodiruje više grana znanosti i umjetnosti. Navodi kako smatra
da formalizam u gramatici najviše koči stalni progres u proučavanju jezičnog izraza
(Guberina, 1967: 7). Knjiga obuhvaća ogromno područje jezičnog izraza koje autor
objašnjava pomoću prirodnih elemenata zvuka i pokreta. Smatra da nije moguće drugačije
shvatiti jezični izraz, bilo neumjetnički bilo umjetnički.

U knjizi proučava intonaciju, intenzitet, rečenični tempo, pauzu, mimiku i stvarni kontekst te
ih jednim terminom naziva vrednote govornog jezika. Smatra da se provlače kroz čitav
čovječji progres kao ljudski oblik prirodnih elemenata zvuka i pokreta. Upravo postavka
povezivanja jezičnog izraza s mišlju i vrednotama govorenog jezika je osnovno polazište za
pisanje knjige. Guberina iznosi subjektivno mišljenje i donosi vlastitu definiciju vrednota
govornog jezika: „vrednote govornog jezika predstavljaju, po mome mišljenju, osnovu
problema ljudskog izraza i one su lanac, uz čije je karike vezan svaki progres ljudskog rada i
svi rezultati ljudske kreativne snage“ (Guberina, 1967: 9). Guberina svoje teoretske principe
dokumentira eksperimentima. U knjizi objašnjava neku od vrednota govornog jezika te uz
teorijsku podlogu da je primjere iz svjetske i hrvatske književnosti. Vršio je pokuse u
laboratorijama za eksperimentalnu fonetiku, eksperimentalnu psihologiju i fiziku u Parizu,
Milanu i New Yorku. Vrednote govornog jezika ne promatra izolirano te načela o vrijednosti
vrednota govornog jezika primjenjuje na neumjetničko i umjetničko područje. Nina
Aleksandrov – Pogačnik piše tekst posvećen 85. obljetnici rođenja akademika Petra
Guberine. Piše kako su upravo oni elementi jezičnog izraza kao što su vrednote govornog
jezika, ključna sintagma i polazište ove knjige, prag kreativne uporabe i svjedok izvanredne
sposobnosti ljudskog mozga i njegova funkcioniranja. Kad govori o teoriji znanosti o
književnosti ističe da je najznačajniji zaokret prema govoru, Humoldtovoj enérgei koju
Ferdinand de Saussure imenuje le parole što su poslije razrađivali njegovi učenici i suradnici,
posebice Charles Bally. Petar Guberina jasno razlikuje i luči jezični znak, govorni i poetski
zna na razini produkcije i na razini recepcije. Isto tako zna i pokazuje da je književnopoetski
prostor najviši stupanj izraza vrednota govornog jezika, kojima književnici kreiraju svaki put
novi zvuk i pokret (Aleksandrov – Pogačnik, 1999: 176).
Ljudevit Jonke piše da ove vrednote govornog jezika svojom stalnom vezom sa zvukom i
pokretom u prirodi mogu davati artikulirani riječima nove vrijednosti. Vrednote govornog
jezika postale su tako izražajni elemenat produbljene ljudske misli mogle postati i izraz
umjetničke misli što je prema autoru najveći uspon i dostignuće čovjeka (Jonke, 1952: 94).

4. PRIKAZ POGLAVLJA

Knjiga Zvuk i pokret u jeziku sastoji se od predgovora i pet poglavlja. Prvo poglavlje je
najopširnije i bavi se vrednotama govornog jezika. Drugo, treće, četvrto i peto poglavlje su
znatno kraći te uz teorijsku podlogu sadrže mnogo više primjera iz književnosti. Autor se u
drugom poglavlju bavi rečenicom u svezi s vrednotama govornog jezika, u trećem piše o
vrednotama govornog jezika na području rječnika morfologije i sintakse, u četvrtom piše o
primjeni vrednota govornog jezika i misaone analize na književne tekstove, te naposljetku u
petom piše se o ritmu kao čimbeniku književnog teksta.

4.1. Prvo poglavlje

U prvome poglavlju Dijalektičko jedinstvo i suprotnosti između zvuka i pokreta u

prirodi i u jezičnom izrazu autor iznosi principe o zvuku i pokretu u prirodi i u jezičnom
izrazu. Piše o dijalektičnom jedinstvu i suprotnosti između zvuka i pokreta u prirodi i u
jezičnom izrazu. Prikazuje kako su ·elementi pokreta i zvuka bili uvijek osnovni elementi
ljudskog izraza uopće. Elementi jezičnog izraza, koji imaju svoju jezičnu vrijednost na osnovi
zvuka i pokreta, odnosno vrednote govornog jezika jesu: 1. intonacija, 2. intenzitet, 3.
rečenični tempo, 4. pauza, 5. mimika, 6. gesti i 7. stvarni kontekst.

Nastoji pokazati da razvitak zvuka i pokreta u jeziku ide paralelno s čovječjim razvitkom.
Pošto smatra kako je umjetnička misao-izraz najveći uspon čovjeka, naročito obrađuje
umjetnički ritam. Na početku autor iznosi problem. Jezik kao izraz i sadržaj jest stvarnost
koja je postala, postoji i postaje zato što postoji stvarnost materijalnog svijeta i čovjek kao dio
tog materijalnog svijeta i priroda. Objašnjava kako to nije bilo neko namjerno stvaranje jezika
od strane čovjeka, već posljedica niza forma borbe s prirodom, odnosno borbe čovjeka protiv
nužde prirode (Guberina, 1967: 17). Polazi od teze da je jezik povezan sa svim stvarnostima i
pita se gdje je u njemu pokret (osnovni movens svake stvarnosti) i zvuk (jedna od forma
pokreta).
Daje odgovor i svoje mišljenje o tome da su elementi pokreta i zvuka bili uvijek osnovni
elementi ljudskog izraza uopće, posebno ljudskog umjetničkog i neumjetničkog jezičnog
izraza.

Guberina objašnjava da je čovjek u primitivnom stadiju razvitka mogao samo po prirodnom

zvuku i pokretu imitirati, predstaviti i donekle zamijeniti pojedine materijalne stvarnosti.
Tako pokazuje da razvitak zvuka i pokreta u jeziku ide paralelno s čovječjim razvitkom
(Guberina, 1967: 21). Nadalje, autor piše o jedinstvu zvuka i pokreta u prirodi i u jezičnom
izrazu. Svaki zvuk, ili kao samostalna pojava ili kao dio pojave tako je proizvod prirodnog
titranja i vibracija. Kada piše o razvitku čovjeka i jezika zaključuje kako je jezična forma
odgovarala stupnju čovječje vlasti nad prirodom.

U početcima razvitka jezika čovjek je mogao jedino po prirodnom zvuku i pokretu imitirati,
predstaviti i donekle zamijeniti pojedine materijalne stvarnosti (Guberina, 1967: 23). Izraz je
u obliku direktnog oponašanja prirodnog zvuka i pokreta predstavljao realitet, odnosno
materijalnu stvarnost. Imitacija, oponašanje stvarnosti u obliku veće skupine glasova,
svakako je stupanj dalje u društveno-materijalnoj i mozgovnoj situaciji čovjeka, pa je i zato
došlo do tog razvojnog stadija. Bio je to nužni prijelaz od pojedinoga onomatopejskog zvuka,
glasa-jeke u riječ-jeke (Guberina, 1967: 24). Guberina piše kako je prvi jezični izraz u obliku
jeke bio rezultat dugog procesa borbe čovjeka s prirodom. Takav je izraz paralelan s već
razvijenijim stupnjem traženja hrane. Prema tome, on predstavlja i razvijeniji stupanj
čovječjeg mozga: čovjeku je uspjelo da izraz uzdigne na stupanj stanovitih simbola svojega
pokreta. U toj etapi ljudskog izraza vrednote govornog jezika bile su osnovni i jedini element,
koji su mogli izraziti pojedini akt stvarnosti (Guberina, 1967: 25).

Guberina prelazi na kasnije veoma razvijenije etape ljudskog mozga. Kada je čovjek mogao
dobro povezivati pojave u prirodi i apstraktno razmišljati tada je stekao mogućnost da se služi
tzv. artikuliranim govorom što dokazuje da su vrednote govornog jezika stalan spoj čovjeka s
prirodom. Objašnjava to na primjeru djeteta koje se još uvijek ne može služiti riječima, pa se
pomaže elementima govornih vrednota, mimikom i zvukom (krik, plač) da se izrazi
(Guberina, 1967: 27). Kad se dijete počne služiti artikuliranim glasovima, uloga vrednota
govornog jezika smanjuje se, ali ne prestaje. Naprotiv, autor piše da su vrednote govornog
jezika trajno prisutne kad ljudski izraz postaje forma – sadržaj misli, što se ostvaruje
govorom i riječima. Autor navodi niz primjera u kojima se zvuk i pokret artikuliranih glasova
kombinira prema zvuku i pokretu u stvarnosti. Uspoređuje hrvatske i engleske riječi za zvuk
sata.

Tako objašnjava da smatramo kad kažemo tik-tak, tik-tak da oponašamo udaranje njihaljke na
uri. Radi paralelu s Jaspersenom koji smatra da Englezi oponašaju metalni zvuk riječima
clink, clank, ting i drugima.

Opisuje i daje objašnjena za mnoge druge onomatopejske riječi i smatra kako su morale
utjecati na artikulirane riječi, a s druge strane su artikulirane riječi utjecale na njih.

To je upravo zato jer je i jedan i drugi način izraza u usporednom razvitku s misaonim
mogućnostima čovjeka i njegovim materijalnim životom (Guberina, 1967: 30). U sljedećem
potpoglavlju Guberina objašnjava vrednote govornog jezika na višim kvalitativnim
stupnjevima. One iste, koje su svoj prvi izvor našle u prirodi, sada su postale sredstvo onakva
izraza koji je pomogao produbljivati prirodu jer artikulirana riječ s vrednotama govornog
jezika može dobiti bezbroj značenja da izrazi bezbroj afektivnih nijansa.

Drugi ton, drugi intenzitet, drugi pokret pretvara afirmativnu riječ u negativnu; drugi stvarni
kontekst daje istoj glasovnoj skupini drugo značenje (Guberina, 1967: 35). Nadalje, autor
iznos analitičko tumačenje intonacije, intenziteta, pauze i ostalih vrednota govora. Objašnjava
da je intonacija element zvuka u jezičnom izrazu vrlo često osnovni izraz-misli osjećaja te da
oslobađa riječ od leksikološkog okvira. Zapisuje ovaj primjer: riječ srce može imati drugačije
značenje ako se tako majka obraća djetetu, a drugačije kada je izgovara liječnik kad se
referira na dio tijela (Guberina, 1967: 42).

Veliki dio poglavlja posvećen je rečeničnom tempu kao bitnom pokazatelju raznih misaono-
emocionalnih kvaliteta umjetničkoga djela. Guberina zaključuje da ne postoji ni jedan čovjek
na svijetu koji ne kombinira i varira preko vrednota govornog jezika koje se formiraju prema
sadržaju misli. Tako su umjetnici vrednota govornog jezika, pa i umjetnici jezičnog izraza
obuhvatili na izvorima prirodnog zvuka i pokreta svu najdublju problematiku društva i
formirali svoje misli u najsnažnijem izrazu (Guberina, 1967: 107).
 4.2. Drugo poglavlje

U drugome poglavlju Rečenica autor rečenicu najdirektnije povezuje sa vrednotama

govornog jezika. Iznosi svoje uvjerenje da bi sintaksa rečenice koja je jedna od najopsežnijih
dijelova čitave sintakse trebala počivati na analizi vrednota govornog jezika. (Guberina,
1967: 100). Piše da je rečenica (u današnjem smislu) pridonijela da se čovjek u izrazu mogao
približiti jednoj realnosti i izraziti je riječima. Time je čovjek uspio preciznije iznijeti
kauzalni odnos, odnosno dublje shvatiti samu stvarnost.

Navodi mnogo primjera od kojih izdvajam rečenicu Što, zar da ti ja ne pomognem? gdje
vizualne i akustičke vrednote ne označuju jedan dio stvarnosti stvari, već artikulirane riječi
izražavaju emocionalnost. Rečenica je tako formirana od riječi i vrednota govornog jezika na
višem stupnju (Guberina, 1967: 113).

4.3. Treće poglavlje

U trećemu poglavlju Vrednote govornog jezika na području rječnika, morfologije i

sintakse (Kako se može definirati stilistika sa stanovišta jedinstva jezičnog izraza) autor
prelazi na opće leksikološko, morfološko sin taktičko područje te govori o važnosti vrednota
govornog jezika za razumijevanje riječi u najširem smislu. Proučavanje jezičnog izraza s
jednog gledišta, npr. samo sa gledišta glasovne skupine ne može nam dati ne može nam dati
sliku ni jedne riječi u jeziku. Mi kao govornici moramo primjenjivati princip jedinstva svih
elemenata jezičnog izraza koji premašuju odvojenost i omogućuju upotrebu jezičnog izraza
na raznim linijama misaono - emocionalnog sadržaja (Guberina, 1967: 127). Objašnjava kako
se mnogostrukost misli u jednom istom skupu glasova ne nalazi samo u riječima kao
dijelovima cjeline. Nalazimo to i na području rečenice. Autor daje primjer riječi papuče, koja
npr. u izlozima dućana znači jednu vrstu obuće, može za osobu koja ujutro dignuvši se viče
papuče, značiti: Donesi mi moje papuče. Dakle, riječ je u prvom primjeru izolirana, ali novi
smisao i cjelinu dobiva unutar elemenata uzroka, efekta i drugih elemenata koji prave
jedinstvo rečenice (Guberina, 1967: 129). U ovome poglavlju također se govori o stilistici pri
čemu se autor o polemizira s teorijom Charlesa Ballyja koji stilistiku shvaća kao nauku o
proučavanju afektivnog sadržaja izraza.
 4.4. Četvrto poglavlje

U četvrtome poglavlju Primjena vrednota govornog jezika i misaone analize na

književne tekstove (Lingvističko-stilistički kriterij i umjetnički kriterij) autor pokazuje kako se
teorija o vrednotama govornog jezika i riječi može primijeniti na književni tekst. Predstavlja
se primjena općih principa iz prvog poglavlja i primjena zaključaka u poglavljima o rečenici i
stilistici. Autor piše kako se artikulirane riječi i vrednote govornog jezika kombiniraju u
stilističkom izrazu i stvaraju toliko posebnih vrijednosti da se u punom opsegu mogu naći u
pojedinim cjelinama umjetničkog izraza (Guberina, 1967: 144). Naglašava kako smatra da je
identificiranje stilistike kao objektivne znanosti, koja proučava izraz afektivnosti u jeziku i
umjetnosti potpuno pogrešno što dokazuje nizom primjera (Guberina, 1967: 145). Također,
autor smatra da svaka analiza umjetničkog jezičnog izraza mora sadržavati četiri principa:
razumijevanje misli, konstatiranje elemenata misli, tumačenje misaono-emocionalnih
elemenata i ocjenu izražajnosti jezičnog izraza. Ova četiri principa objašnjava na predlošku iz
ulomka Gospoda Glembayevi Miroslava Krleže (Guberina, 1967: 149).

4.5. Peto poglavlje

U petome poglavlju O ritmu nekih djela E. Vittorinija, A. Gidea, A. G. Matoša i M.

Krleže autor primjenjuje svoj osnovni princip, da se ritam stalno gradi na vrednotama
govornog jezika i da on predstavlja osnovni izraz umjetničke, misaono-osjećajne kreacije, u
koncepciji i u izrazu (Guberina, 1967: 158). Pisci koje je izabrao za analizu nisu odabrani bez
razloga; svaki od njih koristi različit ritam, a njihova djela imaju različitu ritamsku liniju.

Kao glavni cilj ovoga poglavlja autor navodi da se uoči povezanost između ritma i sadržaja-
forme. Polazeći od takvih teorijskih pretpostavki daje svoj prilog teoriji i proučavanju ritma,
kao onom čimbeniku književnog teksta koji se temelji upravo na vrednotama govornog teksta
i njihovoj razdiobi (Aleksandar-Pogačnik, 1999: 177).
5. ZAKLJUČAK

Petar Guberina u knjizi Zvuk i pokret u jeziku polazi od osnovnih načela ženevske i
praške lingvističke škole. Proučava jezik u najužoj povezanosti s razvitkom ljudskog društva.
U okviru ovih osnovnih misli pokazuje kako vrednote govornog jezika stvaraju nove
semantičke i afektivne vrijednosti. U knjizi iznosi rezultate svoga višegodišnjeg proučavanja
jezičnog izraza ističući kao osnovnu postavku misao da je umjetnički i neumjetnički jezični
nemoguće shvatiti bez prirodnih elemenata zvuka i pokreta.
6. LITERATURA

Guberina, Petar. 1967. Zvuk i pokret u jeziku, Zavod za fonetiku filozofskog fakulteta u
Zagrebu

Aleksandrov – Pogačnik, Nina. 1999. "Zvuk i pokret u jeziku Petra Guberine (Prostor i
vrijeme jedne knjige)". Govor / SPEECH, Zagreb, Godina XVI, broj 2, str. 173-179.

Jonke, Ljudevit, 1952. "Petar Guberina: zvuk i pokret u jeziku". Jezik: časopis za kulturu
hrvatskoga književnog jezika, Vol.1 No.3 Lipanj 1952., str. 93-94.

Internetski izvori:

http://www.suvag.hr/guberina/ (zadnji pregled 15.5.2018.)