Kako prestati trošiti vrijeme koje nemate na ljude koji vam se ne sviđaju 

čineći stvari koje ne želite činiti 
 Jebeni disclaimer 

Ovo je knjiga o odjebavanju. Kako bih praktično kvantificirala svoje metode, priznala
sam da sam iz svoga života izbacila mnoge predmete, koncepte, događaje, aktivnosti i ljude.
Možda se nećete složiti sa svim mojim odabirima. Pošteno. Možda ćete čak pomisliti da se
prepoznajete na ovim stranicama - napose ako ste roditelj male djece, karaoke entuzijast,
moj prijatelj, član obitelji ili bivši kolega. Ako je tomu tako, onda ste ili u pravu ili se
obmanjujete. U svakom slučaju, nađete li u ovoj knjizi išta uvredljivo, onda vam je ona
zbilja potrebna. Odmah proslijedite na: „Morate odjebati tuđa mišljenja“.

Napomena: Nema jebene šanse da je ovu parodiju pripremila, odobrila, prihvatila ili
autorizirala Marie Kondo ili njezini nakladnici.
Uvod 

Ako ste kao ja, onda vas je predugo jebalo previše stvari. Život vas je previše rastegnuo
i previše opteretio. Vaše vam obveze izazivaju stres, tjeskobu, čak i paniku.
Kako vam se život čudesno mijenja kada vam se živo jebe knjiga je za sve nas koji previše
radimo, premalo se igramo i nikad nemamo dovoljno vremena za ljude i stvari koji nas
uistinu čine sretnima.
Bilo mi je gotovo trideset kada sam počela uviđati da je moguće prestati se zajebavati s
toliko puno stvari, ali sam tek nešto prije četrdesete shvatila kako to ostvariti u najširem
smislu. Ova knjiga je vrhunac svega što sam naučila o tome kako da mi se živo jebe, ona je
svjedočanstvo o užitku koje mi je to donijelo i vodič za one koji se žele osloboditi okova
jebada i krenuti u potragu za zdravijim i sretnijim životom.
Ako vam naslov zvuči poznato, čestitam! Znači, niste živjeli pod kamenom dok se The
Life‐Changing Magic of Tidying Up (Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život)
japanske stručnjakinje za pospremanje, Marie Kondo, diljem svijeta penjala na listama
najuspješnijih knjiga. Milijuni ljudi otkrili su njezinu metodu KonMari u dva koraka kojom
se odbacuju predmeti što ne „izazivaju radost“, a potom organiziraju preostali. Rezultat je
čist, spokojan radni prostor koji, kako tvrdi gospođa Kondo, promiče transformaciju čak i
izvan doma.
Što, dakle, japanska knjiga o pospremanju ima zajedničkog s mojim manifestom
o odjebavanju?
Oh, mislila sam da to nikada nećete pitati!
Gospođa Kondo je stroga, uglađena i učinkovita u organiziranju vašega fizičkog nereda,
ali ja za vas imam nešto drugo na umu...
Pospremanje vaše ladice jebada 
U ljeto 2015. napustila sam posao u velikoj nakladničkoj kući i karijeru koju sam
gradila petnaest godina kako bih pokrenula vlastiti posao kao slobodna urednica i
spisateljica. Toga dana kada sam izašla iz visoke zgrade - spuštajući se korporativnim
stubama brže od striptizete koja završava svoju šihtu na štangi - eliminirala sam cijelu
kategoriju stvari koje su me jebale, kao što su moji nadređeni, moji kolege, putovanja na
posao i s posla, odjeća, budilica, ali i više od toga.
Prestalo mi se jebati za Konferenciju o prodaji. Prestalo mi se jebati za „poslovnu, ali
opuštenu odjeću“ i „odjeću za sastanke u gradskoj vijećnici“. Prestala sam voditi računa o
slobodnim danima poput zatvorenika koji bilježi dane Svoje kazne urezujući crtice u zidove
svoje ćelije.
Kada sam se oslobodila jarma korporativnog zamora, dobila sam, naravno, nešto
vremena i slobode da ga provedem onako kako sam željela. Spavala sam dok nisam bila
posve spremna ustati, ručala sa suprugom, honorarno odradila nekoliko poslića (ili sam
možda odlazila na plažu) i izbjegavala njujoršku podzemnu željeznicu koliko je god to bilo u
mojoj moći.
Također sam pročitala The Life‐Changing Magic of Tidying Up. Kao općenito uredna
osoba, nisam smatrala da mi je jako potreban savjet gospođe Kondo, ali ja uvijek tražim
načine da svoj stan učinim sličnim cnima iz časopisa Real Simple - i, hej, moje je vrijeme bilo
moje da ga provedem radeći, drijemajući ili pospremajući kako mi se prohtjelo.
I reći ću vam, ta knjižica je sve što kaže da jest. Bila je gotovo... usuđujem li se reći...
čudesna)
Slijedeći metodu KonMari, u nekoliko sati pospremila sam suprugovu ladicu s
čarapama, što uključuje odbacivanje čarapa koje vam se ne sviđaju i koje nikad ne nosite
(ili, u ovom slučaju, čarape za koje sam znala da ih on nije volio niti ih je ikada nosio),
potom sam složila preostale čarape poput malih vojnika u stavu „pozor!“ tako da se sve
vide čim se ladica otvori. Nakon što je vidio rezultat - isprva misleći da sam luda ko puška
jer provodim vrijeme organizirajući njegovu ladicu s čarapama - moj se suprug obratio. Već
je sljedećeg dana sam pospremio svoje ostale ladice i ormar.
Ako niste pročitali knjigu Marie Kondo, dopustite mi da objasnim zašto smo bili toliko
motivirani za taj posao.
Osim odbacivanja odjevnih predmeta koje više ne trebamo ili u kojima više ne uživamo
(što nam preostale mogućnosti čini uzbudljivima), skratili smo vrijeme razmišljanja o tome
što odjenuti (jer sada sve vidimo u jednoj ladici i iz jednoga pogleda), više se ništa ne „gubi“
u ladici (jer slijedimo metodu uspravnog slaganja gospođe Kondo) i peremo manje odjeće
(nismo se dali zavesti razmišljanjem kako „nemamo” odjeće jer su nam stvari bile zgurane
na dno ladice, ispod hlača koje nam nisu odgovarale).
Drugim riječima, život je znatno bolji sada kada vidimo sve naše čarape. Tjednima sam
o tome propovijedala svakome tko je htio slušati (i mnogima koji nisu).
 Odjednom, nakon svega toga s napuštanjem posla i pospremanjem čarapa, osjetila sam
nešto što mi je promijenilo život!
Promatrajući svoj iznimno uredan dom, svakako sam se osjećala mirnijom. Volim čiste
površine i dobro organiziran kuhinjski ormarić. Ali prava radost proizlazila je iz slobode
koju sam osjetila napustivši posao koji me nije usrećivao i privukavši natrag u svoj život
ljude, stvari i hobije koji su me usrećivali. To su bile stvari koje su se zametnule, ne zbog
dvadeset dva para smotanih čarapa, nego zbog previše obveza i previše mentalnog
nereda.
Tada sam shvatila: stvar, zapravo, nije u čarapama, zar ne?
Nemojte me pogrešno shvatiti, divim se Marie Kondo jer je započela revoluciju
pospremanja fizičkih prostora kako bismo u svoje živote unijeli više radosti. Kod mene je to
djelovalo, a očito isto vrijedi za milijune ljudi diljem svijeta. Ali, kako i sama kaže u svojoj
knjizi: „Život istinski počinje nakon što pospremite svoj dom.”
Ja sam pospremila svoj dom. Prava magija dogodila se kada sam se usredotočila
na svoje jebade.
Vratimo se malo.

Umijeće mentalnog pospremanja 
Uvijek sam se dala previše zajebavati. Možda ste i v takvi.
Kao iznimno uspješna perfekcionistica, tijekom djetinjstva i adolescencije jebalo me
sve i svašta. Racila sam na brojnim projektima, zadacima i standardiziranim testovima kako
bih se svojoj obitelji, prijateljima, čak i usputnim znancima, dokazala vrijednom poštovanja
i divljenja. Družila sam se s ljudima koji mi se nisu sviđali samo kako bih se prikazala
dobronamjernom, radila sam poslove za koje sam bila prekvalificirana samo kako bih se
prikazala uslužnom, jela sam hranu koja mi se gadila, samo kako se ne bih nikome
zamjerila. Ukratko, zajebavala sam se s previše stvari, previše dugo.
Tako se nije dalo živjeti.
Kada sam bila u ranim dvadesetima, prvi put sam upoznala osobu kojoj se živo jebalo
za sve. Nazovimo ga Jeff. Uspješan poslovni čovjek široka kruga prijatelja, Jeff se
jednostavno nije dao zajebavati sa stvarima koje nije želio raditi. Pa ipak, svi su ga voljeli i
poštovali. Nije dolazio na dječje priredbe niti vas je gledao kako prelazite cilj na vašem
sedamnaestom maratonu, ali to je bilo u redu jer je to jednostavno bio on, znate? Bio je
savršeno fin, druželjubiv i promišljen momak, ali se dao zajebavati samo sa stvarima koje
su mu bile posebno važne - bliskost s vlastitom djecom, igranje golfa, gledanje kviza
Jeopardy! svake večeri. A ostalo?
Živo. Mu. Se. Jebalo.
I uvijek se doimao pozitivno samozadovoljan i, da, sretan.
Uf, često bih pomislila nakon vremena provedenog s njim. Da sam barem više kao Jeff.
 Poslije, sredinom dvadesetih, imala sam susjeda koji je živio u stanu ispod moga i koji
je bio prava noćna mora. Ali iz nekog mi je razloga bilo dovoljno stalo do njegova mišljenja
da sam udovoljavala njegovim bezumnim zahtjevima (kao kada je uposlio svoga prijatelja
da maršira po mom stanu u čizmama visokih potpetica, dok sam ja s njim slušala u njegovu
dnevnom boravku kat niže, i iako ništa nisam čula, složila sam se s njim da je „malo
bučno“).
On je očito bio poremećen - zašto mi je onda bilo važno sviđam li mu se? Gledajući
unatrag, trebalo mi se živo jebati za gospodina Rosenberga od trenutka kada je optužio
moga cimera za „glasno vježbanje“ u spavaćoj sobi iznad njegove... dok je, zapravo, moj
cimer već dva tjedna putovao Europom.
Kada mi se približila trideseta, zaručila sam se i počela planirati vjenčanje - čin koji
zahtijeva cijeli spektar zajebancija: proračun, prostor, catering, haljinu, fotografije, cvijeće,
orkestar, popis uzvanika, pozivnice (njihovo sastavljanje i debljinu), zavjete, tortu i sve
ostalo unedogled. Za mnoge od tih stvari istinski sam marila, ali za neke nisam. Ipak,
svakom od njih dala sam se zajebavati zato što drukčije nisam znala. Bila sam pod tolikim
stresom da sam se nalazila daleko od zadovoljstva i sreće. Kako se približavao „veliki
dan“, mučile su me migrene, stalna bol u trbuhu i osip iste ružičaste nijanse kao i one
cvjetnog uzorka na mojoj haljini.
Gledajući unatrag, je li zadjevica s mojim suprugom u vezi s tim treba li na prijmu
svirati „Brown-Eyed Girl“ doista bila vrijedna moga (ili njegova) vremena?
Je li usredotočenost na detalje tipa odabira predjela doista bila nužna jer predjelo
nisam ni pojela zato što se posluživalo tijekom fotografiranja?
Nije.
Ali - i tu su se stvari malčice okrenule la moje olakšanje - izvojevala sam jednu malu
pobjedu: moralo mi se jebati za popis uzvanika (jer mi se definitivno jebalo za trošak). No,
znate li za što mi se nikad nije jebalo? Za raspored sjedenja!
Kako su svi moji uzvanici bili odrasli prdonje kojima nije bila potrebna moja pomoć
oko odabiri sjedalice za povlasticu hranjenja, pojenja i zabavljanja na moj račun, eliminirala
sam sate - možda tucet ili više - koje bih provela u izrađivanju shema i premještanju teta,
stričeva, pratitelja i pratiteljica poput kuglica na prokletom abaku. Pobjeda!
Nakon zajebancije s vjenčanjem, bila sam iscrpljena. Dovela sam se do točke pucanja.
Ipak, također sam vidjela svijetlu točku u nepostojećem rasporedu sjedenja. Znala sam da
bi mi rasporedi sjedenja trebali biti važni, ali nisu. Umjesto da sam taj osjećaj obveze stavila
ispred vlastitih preferencija, jednostavno sam odlučila da mi se živo jebe za to i pustila da
grah padne kako padne. Je li se itko požalio sramežljivoj mladenki? Nije.
Hmm...
Malo-pomalo, tijekom sljedećih nekoliko godina, prestalo mi se jebati za sitnice koje
su me živcirale.
Odgovorila sam „ne“ na nekoliko poziva za izlazak poslije posla. „Izbrisala“ sam neke
doista iritantne ljude na Facebooku. Odbila sam trpjeti još jedno „čitanje“ vaše „drame“.
Postupno sam se počela osjećati bolje. Manje opterećeno. Smirenije. Spuštala sam
slušalicu telefonskim trgovcima, odbijala sam izlete vikendom s malom djecom, prestala
sam gledati drugu sezonu serije True Detective nakon samo jedne epizode. Postajala sam
istinska ja, sposobna usredotočiti se na ljude i stvari koji su, kako bi rekla Marie Kondo, u
meni budili radost.
Uskoro sam shvatila da imam nešto za reći u vezi s magijom koja mijenja život.
Veseli li vas? Onda se, svakako, dajte zajebavati.
Ali možda je važnije ovo pitanje:
Živcira li vas?
Ako je tako, trebate se odmah prestati zajebavati. A ja vam mogu pokazati kako.
Osmislila sam program raščišćavanja i reorganiziranja vašega mentalnog prostora
na način da vam se živo jebe, pri čemu živo mi se jebe znači ne trošiti vrijeme, energiju
i/ili novac na stvari koje vas ne čine sretnima niti vam poboljšavaju život (živciraju vas),
kako biste imali više vremena, energije i/ili novca za stvari koje vam to omogućuju
(uveseljavaju vas).
Tu metodu zovem Metodom nežaljenja. Sastoji se od dva koraka:

1. odluka da vam se živo jebe

2. odjebavanje.

I, naravno, nakon što to postignete, trebate se osjećati tako da vam „nije žao“.
Moja je metoda prilično jednostavna - a ova knjiga nudi vam alatke i perspektivu za
njezino svladavanje i korjenito poboljšanje vašega svakodnevnog postojanja. Zapravo,
kada počnete primjenjivati metodu nežaljenja, više se nikada nećete željeti ni trebati
zajebavati s utjecajima izvana.
Magija odjebavanja 
U ovoj knjizi doznat ćete:

• zašto je briga o onome što drugi misle vaš najveći neprijatelj - i kako da vam se počne
živo jebati za to
• kako vaše jebade razvrstati u kategorije radi lakše identifikacije onoga što vas živcira
nasuprot onomu što vas uveseljava
• jednostavne kriterije prema kojima ćete određivati za što će vam se jebati, a što ćete
odjebati (primjerice, „pogađa li to ikoga osim mene?“)
• koji su ključevi za to da vam se živo jebe, a da ne budete šupak
• važnost izrade (i pridržavanja) Proračuna za jebade
• kako ovladavanje umijećem prihvaćanja manjeg broja, ali boljih jebada može promijeniti
vaš život
• i mnogo, mnogo više!

Pomislite samo koliko bi vaš život bio bolji kada biste mogli reći „ne“ stvarima za koje
vam se doista živo jebe i kada biste imali više vremena, energije i novca za reći „da“
stvarima do kojih vam je stalo.
Primjerice, kada sam odjebala šminkanje prije izlaska iz stana samo kako bih otišla u
trgovinu, dobila sam deset minuta za sjedenje na trosjedu i čitanje Us Weeklyja koji sam
upravo kupila u spomenutoj trgovini.
Ili kada sam odjebala odlaske na baby showers - što je aktivnost koja mi se jednostavno
gadi ‐ dobila sam nebrojena nedjeljna poslijepodneva slobode!
I sve to vrijeme koje sam uštedjela ne odlazeći na baby showers? Kao prvo, natočila sam
si dupli Patron, otišla na Giggle.com i nakon samo nekoliko klikova naručila krasnu novu
pumpicu za izdajanje za buduću mamu, nakon čega sam podignula čašu u čast svojoj
cimerici s koledža čije su cice pobijedile na Cabo Wabo Spring Break ‘98 natjecanju mokrih
majica.
Sretan vam put, moje dame!
Deset minuta na internetu nasuprot četiri sata ukrašavanja pelena i bezalkoholnog
punča? Tu za mene nema dvojbe. Možda su vama baby showers vrijedne zajebancije, dok
vas, recimo, potpuno izluđuju obilasci garažnih prodaja vikendom s partnerom koji je
uvijek u potrazi za povoljnom kupnjom.
Detalji nisu važni. Ono što je važno jest to da će vam, slijedite li moju Metodu
nežaljenja, duh biti življi, raspored manje natrpan i da ćete svoje vrijeme i energiju trošiti
samo na stvari i ljude u kojima uživate.
Život će vam se promijeniti. Kunem se Bogom.
 I. 
O odjebavanju 
i zajebavanju 

Upitajte se: Jesam li pod stresom, prenatrpan/prenatrpana, i/ ili

preopterećen/preopterećena životom?
Ako je vaš odgovor na bilo koju od navedenih opcija „da“, zastanite na trenutak i
zapitajte se: Zašto?
Kladim se da odgovor glasi: zato što vam se previše jebe za previše toga. Ili, točnije,
zato što mislite da vam se mora jebati za to.
Ovdje sam da vam pomognem.
U ovoj knjizi vidjet ćete da se izraz jebe mi se rabi u dva smisla:

• u kolokvijalnom smislu brige za nešto, što potpada pod Korak 1 (odluka o tome da vam
se živo jebe).
• u doslovnom smislu istinskog jebanja za nekoga ili nešto u obliku vremena, energije i/ili
novca. To potpada pod Korak 2 (odjebavanje).

U oba smisla jedini način da promijenite svoj život nabolje jest da vam se prestane
jebati za toliko mnogo stvari. Moja Metoda nežaljenja minimizira vrijeme, energiju i novac
koje trošite na beskorisne ljude i stvari. Priznajte: točno znate o kome govorim i o čemu
govorim!
Ne treba biti tako. Hoćemo li krenuti?
Zašto bih se trebao/trebala zajebavati? 
To je jedno od ključnih životnih pitanja. Ili bi barem trebalo biti.
Umjesto da slijepo idete naprijed govoreći Da, DA, DA! svim ljudima i stvarima koji
zahtijevaju vaše vrijeme, energiju i/ili novac (uključujući kupnju i čitanje ove knjige), prvo
što biste se trebali upitati prije negoli izgovorite tu prljavu riječ od dva slova jest: Jebe li mi
se doista za to?
Možda ne uviđate, ali stvari za koje bi vam se moralo jebati ograničene su i vrijedne.
Jebe li vam se za previše toga, ostat ćete bez njih - to je kao pad na nulu na bankovnom
računu - posljedica čega jest tjeskoba, stres i očaj. To nije dobro! Poslije ćete napraviti
Proračun za jebade koji će vam pomoći da vrednujete i da se jednom zauvijek prestanete
zajebavati s toliko mnogo stvari.
Ali prije nego li se bacimo na odjebavanje, porazgovarajmo o tome kada biste se
trebali zajebavati s nečim.
Trebali biste se dati zajebavati s onime što vas ne živcira i što vas uveseljava - bilo to
ljudsko, neživo ili konceptualno. Katkad je ta kalkulacija laka i odluka očita. Hura! Vrlo
uzbudljivo. Ali češće se događa — i to je razlog zašto vam je potrebna Metoda nežaljenja -
da uopće ne kalkulirate ili da pogrešno kalkulirate.
Mnogi se ljudi daju zajebavati bez previše razmišljanja. Osjećaji krivnje, obveze ili
tjeskobe tjeraju ih da se ponašaju na način koji je, iako manje štetan za druge, često koban
za njihove razine iritacije nasuprot radosti.
To nema smisla i kontraproduktivno je življenju najboljeg života. (Ako ne želite živjeti
svoj najbolji život, trebali biste odmah prestati čitati ovu knjigu.)
Jeste li još sa mnom?
Dobro, onda mi odgovorite na ovo pitanje: Umjesto da se osjećate krivima,
obveznima i tjeskobnima, ne biste li se radije osjećali osnaženima, dobrohotnima i
bezbrižnima? Bili biste poput Djeda Božićnjaka, osim što biste umjesto igračaka hodali s
velikom vrećom obzira, poklanjajući ih samo dječacima i djevojčicama za koje procijenite
da su dostojni imati ih.
Mogli biste biti Djed svih jebada!
Prestanite, stoga, odmah govoriti „da“ kako biste udovoljili drugima i umjesto toga
stanite na trenutak i zapitajte se ne samo jebe li vam se (tj. je li vas briga) za nešto, nego i
je li to vrijedno jebade (tj. vašega vremena, energije i/ili novca) kao stavke vašeg
Proračuna za jebade.
Tek ćemo nakon iskrenog odgovaranja na ta pitanja moći dodijeliti svoje jebade
ljudima i stvarima, zadacima i događanjima, idejama i projektima koji nas najmanje
živciraju i, zauzvrat, ponuditi najveći kapacitet radosti.
Kada bolje promislite, život je niz izbora „da“ ili „ne“, jebada u koje smo se upustili i
onih koje smo odbili. Nastavite li trenutačnim putem, na kraju svakoga dana, tjedna ili
mjeseca neizbježno ćete grepsti po dnu vlastite bačve jebada - i shvatiti da su sve te jebade
u koje ste se upustili išle u korist svih osim VAS.
Metoda nežaljenja sve to mijenja.
Vrijeme je za obrat, za promjenu smjera, vrijeme je da vam se prestane jebati za
pogrešne stvari iz pogrešnih razloga.
Odjebavanje: osnove 

Odjebavanje znači najprije se pobrinuti za sebe – kao kada najprije na sebe stavite
masku s kisikom, a tek onda pomažete drugima.
Odjebavanje znači dopustiti sebi da kažete „ne“. Ne želim. Nemam vremena. Ne
mogu si to priuštili.
Odjebavanje ‐ što je najvažnije ‐ znači osloboditi se brige, tjeskobe, straha i
krivnje povezanih s izgovaranjem riječi „ne“, to znači prestati provoditi vrijeme koje
nemate s ljudima koji vam se ne sviđaju, čineći stvari koje ne želite činiti.
Odjebavanje znači raščišćavanje mentalnog nereda i eliminiranje iritantnih ljudi i
stvari iz vašega života, oslobađanje prostora za istinsko uživanje u stvarima za koje vam se
zaista jebe.
To možda zvuči sebično, što i jest. Ali to također stvara bolji svijet za sve ljude oko vas.
Prestat ćete se zabrinjavati stvarima koje morate činiti i počet ćete se usredotočivati na
stvari koje želite činiti.
Bit ćete sretniji i ljubazniji na poslu, od toga će imati koristi vaši kolege i klijenti. Bit
ćete odmorniji i zabavniji u društvu. Možda ćete provoditi više vremena s obitelji - ili
manje, što će trenutke koje provodite s njima činiti još dragocjenijima.
I imat ćete više vremena, energije i/ili novca za življenje svojega najboljeg života. Ljudi
kojima se živo jebe zahvaljujući magiji koja mijenja život su POBJEDNICI.
I vi želite biti jedan/jedna od njih, zar ne?
Tko su ta mitska bića 

kojima se živo jebe? 
Prema mome iskustvu, ljudi kojima se živo jebe pripadaju jednoj od triju kategorija:

Djeca

Šupci

Prosvijetljeni

Djeca 
Djeca su uglavnom tako skrojena. Njima se živo jebe jer im se ne mora jebati ni za što.
Općenito uzevši, za njihove se osnovne potrebe brinu odrasle osobe, a čak i kad to nije
slučaj, djeca teško mogu uočiti razliku. Razmislite: da netko drugi po cijele dane pere vaše
rublje, bi li vam se jebalo za pire od krumpira koji ste si prosuli u krilo ili za jogurt koji ste si
izlili na glavu? Ne, ne bi. Kada bi sve što trebate učiniti bilo vrištati iz petnih žila kako biste
dobili čašu vode ili novu igračku, bi li vam se jebalo zato što ste zaboravili gdje ste ostavili
prethodnu čašu vode ili da ste svoga Škakljivog Elma utopili u zahodskoj školjci? Ne! I kada
vam fina motorika ne bi bila posve razvijena, bi li vam se jebalo za vezanje vezica? Nipošto.
Jedan od razloga zbog kojeg se djeci živo jebe jest taj da nemaju životnog iskustva.
Njihovi su umovi uredni jer se na njih još nisu obrušila sranja svijeta. Ona nemaju ništa za
pospremati, u mentalnom smislu.

Srećkovići 
Ali, život nije pravedan, i djeca, kao ni vi, ne mogu zauvijek ostati djeca. U određenom
trenutku svi trebamo stisnuti zube i prestati nositi Velcro tenisce. Ono što možete učiniti
jest pronaći put natrag u tu čarobnu ravnotežu gdje je teret zrelosti lakše podnositi
prihvaćanjem djetinje bezbrižnosti.
Šupci 
Sljedeći na redu su šupci. šupcima se živo jebe jer su genetski predisponirani dobiti
ono što žele bez obzira na to koga će usput uvrijediti, zgaziti ili - da - sjebati. (Napomena: i
neka su djeca šupci, ali to nije važno za našu svrhu.) Za razliku od moga prijatelja Jeffa, ti
ljudi uglavnom ne uživaju poštovanje niti se drugima sviđaju. Možda ih se boje, ali im se ne
sviđaju.

Ako vam je važno da se sviđate drugima, onda se ne želite pretvoriti u šupka. Naravno,
možete si u svom kalendaru svaki tjedan osloboditi nekoliko večeri, ali to neće biti stoga što
ste preuzeli kontrolu nad svojim jebadama i poklonili ih događanjima u kojima ste doista
željeli sudjelovati i ljudima koje ste doista željeli vidjeti. Bit će to stoga što su pozivi
prestali.
Ne, moja metoda pokazat će vam kako ćete imati sve što želite — i ništa što ne želite —
i istodobno biti dobar momak ili cura. Što me dovodi do...

Prosvijetljeni 
Tako je. Možete postići prosvjetljenje, a da se ne pretvorite u šupka. Moguće je vratiti
se u ono djetinje stanje u kojemu vam se živo jebe, ali sa samosviješću koju klinci
jednostavno nemaju. Čujte, dugačak je popis stvari za koje mi se još uvijek jebe (dolazak na
vrijeme, osam sati sna, fina pizza iz krušne peći), a pri vrhu toga popisa je pristojnost. Biti
iskren, ali pristojan.
Primjerice, ako ste tip osobe koja svojim prijateljima šalje rukom pisanu poruku
zahvale nakon što ste proveli vikend u njihovoj kući pokraj jezera, ti vam prijatelji
vjerojatno neće zamjeriti kada odbijete njihov sljedeći poziv... da im se pridružite na
njihovom omiljenom renesansnom sajmu.
To je jednostavno zdravorazumski. Volite kuće pokraj jezera i mrzite renesansne
sajmove? Pošaljite zahvalnicu, ne budite šupak! To je win‐win situacija!
Kako mogu postati 

jedan/jedna od tih ljudi? 
Knjiga Kako vam se život čudesno mijenja kida vam se živo jebe osmišljena je kako bi
vam pomogla da postignete prosvijetljeno stanje u kojemu će vam se jebati samo za bitne
stvari, a da ne učinite pogreške koje sam ja učinila.
Vodit ću vas korak po korak, pomoći ću vam da učinite inventuru svojih jebada i
poučiti vas kako prepoznati vrijednu jebadu, a kada jebada to nije, kake da nešto
poduzmete, a da se pritom ne pretvorite u šupka.
Vidite, moje vlastito putovanje u život znatno oslobođen jebada nije bilo bez prepreka.
Kada sam tek počinjala, bila sam previše nagla, pokušala sam na prijateljima i obitelji
primijeniti visoku razinu nežaljenja - do te mjere da sam odbila poziv na bris i prije negoli
sam bila pozvana. Bilo mi je toliko stalo da mi se živo jebe za religijske pompe da sam
zaboravila kako mi se zapravo jebe za osjećaje moga prijatelja. U trenutku kada sam poslala
e‐mail s porukom Samo da znaš da ne idem na brisove, njegova je žena rađala njihova prvog
sina. Uf. Još mi je jako žao što sam to učinila.
Rafinirala sam svoj pristup.

U srcu Metode nežaljenja jest „ne biti šupak“.

Naposljetku, nisam željela izgubiti prijatelje, samo sam željela učinkovitije upravljati
svojim vremenom kako bih više uživala (i manje se živcirala) u provođenju vremena s
prijateljima.
Otkrila sam kako je kombinacija iskrenosti i pristojnosti, kada se prakticira u tandemu
i u različitim stupnjevima (ovisno o situaciji; vidi „Nezgodno tempirani e‐mailovi vezani za
bris“), rezultira glatkim prijelazom u stanje s manje jebada.
 
 Ali ključan prethodnik provedbe moje Metode nežaljenja - prije negoli uopće
krenemo na Korak 1 ili na to kako biti iskren i pristojan - jest da nam se prestane jebati za
to što drugi misle.
Krenimo na detalje.

Morate odjebati tuđa mišljenja 
Ako Metoda nežaljenja otključava vrata magije koja mijenja život, odjebavanje onoga
što drugi misle način je na koji se do tih vrata stiže. U protivnom ćete se daviti u jarku koji
okružuje Zamak prosvjetljenja i trošiti svu svoju energiju nastojeći održati glavu iznad vode
i odbijajući gladne aligatore.
Odjebavanje onoga što drugi misle utire put prema Koraku 1 (odluka o tome da vam se
živo jebe). Potom svoje odluke možete izraziti na pozitivan i produktivan način
poduzimanjem Koraka 2 (ne dati se zajebavati).
To možete učiniti a da nikoga ne uvrijedite ili razbjesnite! (Osim ako zbilja želite
nekoga uvrijediti ili razbjesniti, sto katkad može biti zabavno.)
No, krenimo od početka.
Molim vas, slušajte me, sram i krivnja koju osjećate kada iz sve snage nastojite da vam
se živo jebe? Oni obično ne proizlaze iz toga što ste u krivu što vam se živo jebe. Stvar je
u tome što se zabrinjavate onime što drugi misle o vašoj odluci.
Pogodite što? Nemate kontrolu nad onime što drugi ljudi misle.
Za Boga miloga, već vam je dovoljno teško otkriti što vi sami mislite! Jalovo je vjerovati
da imate ikakvu kontrolu nad onime što drugi misle i trošiti svoje jebade na
takva nastojanja. To je recept za propast divovskih razmjera.
Što se tiče utjecaja vašega odjebavanja na druge ljude, jedino što možete
kontrolirati jest vaše ponašanje glede njihovih osjećaja, ne i njihovih mišljenja. To su
dvije različite komponente „onoga što drugi misle“, o čemu ću detaljnije govoriti malo
kasnije. Za sada razmotrimo moju metodu na djelu: zajebavanje sa stvarima koje možete i
ne možete kontrolirati.
Kada sam se hrvala s idejom napuštanja posla u korporaciji i otiskivanja u slobodne
vode, jako su me mučili svi vidovi moje odluke - najvažniji od njih bili su napuštanje moga
„karijernog puta“ i bombardiranje moga bankovnog računa. Ali, također me zabrinjavalo
što će drugi ljudi (prijatelji, obitelj, šef, kolege) misliti o mojoj odluci. Je li lijena? Hirovita? Je
li iznenada postala previše bogata da bi radila? Zar ne mari sto ćemo mi morati nastaviti gdje
je ona stala?
Sada kada sam punokrvni praktikant Metode nežaljenja, mogu jasno sagledati te
osjećaje.
 1. Voljela sam raditi - samo više nisam željela raditi taj posao. Ako ljudi misle da sam
lijena, to je njihov jebeni problem.
2. U moju je odluku bilo uključeno puno razmišljanja i planiranja, a i da nije, to bi bio
samo moj problem.
3. I ne, nisam ostvarila zgoditak na lutriji. (Ali i da jesam, odjebite, i vi biste u tom
slučaju napustili posao i to znate.)

Gledajući unatrag, bile su to relativno male brige.

Velika briga bila je hoću Ü, napustivši posao, tuđe živote privremeno izbaciti iz
kolosijeka i hoće li drugi biti povrijeđeni i zamjerati mi?
Znate što? Kada tako gledate, uzet ću „Stvari koje nisu moj problem“ za 1000
dolara, Alexe!
Morala sam odlučiti da mi se ne jebe za stvari koje ne mogu kontrolirati (primjerice,
koliko će mom poslodavcu biti potrebno vremena da mi pronađe zamjenu) i da mi se jebe
samo za one stvari koje MOGU kontrolirati (primjerice, ustajanje u 7 ujutro, dok moj suprug
još blaženo spava i pogled na još uspavan park kako bih četrdeset pet minuta putovala
podzemnom tvornicom smradova, na posao koji više nisam željela raditi).
Umjesto toga, počelo mi se jebati za nekoliko stvari kao što su „gdje ću pronaći sljedeći
posao“ i „ažuriranje mojih web stranica“. Ali time se rado zajebavam, jer mi život
slobodnjaka donosi više sna. I više vremena s mojim suprugom. A moje putovanje dugačko
je devet metara, od kreveta do trosjeda.
Kada sam shvatila razliku između jebade i odjebavanja tuđeg mišljenja o onome za što
mi se zbilja jebe, stvar, su se posložile.

Osjećaji nasuprot mišljenjima 
Možda ste sada počeli hiperventilirati. Neka vas zato ne bude sram. Možda mislite:
Jednostavno se ne mogu prestati brinuti o onome što drugi misle. Tako mi je programiran
DNK!
Slušajte: vaš DNK može vas odvesti samo do određene točke. Kako biste živjeli svoj
najbolji život, morat ćete hakirati sustav.
Dva su razloga zašto ste skloni zajebavati se s onime što drugi misle: prvi je taj
što ne želite biti loša osoba, a drugi je taj što se ne želite doimati kao loša osoba.
Naravno, i dalje vas treba jebati što drugi misle ako se to odnosi na njihove osjećaje (tj.
hoćete li aktivno povrijediti te osjećaje ako vam se živo jebe za određenu situaciju?).
Ali, budite iskreni - dobro znate kada ćete povrijediti nečije osjećaje. Ne budite šupak.
Želim reći da vas ne treba jebati što drugi misle kada su posrijedi njihova mišljenja. A
naučite li jezik mišljenja shvatit ćete kako je on vrlo učinkovit. On je iskren, pristojan i
iznimno razoružavajući! Niti ćete biti šupak niti ćete se doimati kao šupak. Naposljetku ćete
se prestati zabrinjavati tuđim mišljenjima.
 Kužite?
Još ne?
O. K., pogledajmo stvari iz drukčijega kuta: kao ljudi imamo pravo pristojno se ne
složiti s tuđim mišljenjem ili ne dijeliti tuđe mišljenje. To je pasivan stav. On nikome ne
šteti i posve je obranjiv. Volite prirodan maslac od kikirikija? Odlično! Ja ga ne volim.
Mislim da je ljigav i odvratan. Nema štete, nema prekršaja.
Ali recimo da ste moj prijatelj koji prodaje prirodan, domaći maslac od kikirikija i
stalno me pozivate na „zabave maslaca od kikirikija“, s jadnim malim staklenkama
punim smeđe sluzi posloženima na kuhinjskoj ploči, i ja sam pod pritiskom da ih kupim,
ako ni zbog čega drugog, a onda da vas ušutkam.
To je prijelomna točka. Ako mi se živo jebe za prirodni maslac od kikirikija, zašto bih,
zaboga, na njega potrošila svoj teško zarađen novac?
Reći ću vam zašto. Upravo sam se zamislila kako govorim: Miči mi s očiju to hippie
sranje, jesi li normalan? što bi istinski povrijedilo vaše osjećaje. A ja ne želim povrijediti
vaše osjećaje, stoga ću vam dati dvadeset dolara za 220 grama gadosti koja izgleda kao da
ju je izlučio bolestan slon i potom je ispljunuo u staklenu posudu?
Ne, ne, ne.
Umjesto toga trebam vam reći ‐ iskreno i pristojno ‐ da ne dijelim vaše mišljenje,
naime, da je prirodan maslac od kikirikija nešto što bih željela staviti u usta.
Implicirajući tako da ga večeras neću kupiti. Ni ikada uopće.
Shvaćate li na što ciljam? Stalo mi je do vaših osjećaja, jer ste mi prijatelj (bez obzira na
iritantno piljenje o maslacu od kikirikija), ali mi se ne treba jebati za vaše mišljenje o mom
[ne]ukusu za prirodan maslac od kikirikija. Što me briga ako odete uvjereni kako su
moje arterije nepotrebno začepljene transmasnim kiselinama jer više volim malo
hidrogeniziranog biljnog ulja na sendviču.
Naposljetku, to su moje arterije. Ako mi se, stoga, živo jebe sa vaš maslac od kikirikija,
stvar je u razlici u mišljenju.
Možete posve izbjeći povredu tuđih osjećaja gledate li svoj sukob kroz prizmu
jednostavnog mišljenja bez emocija.
Nežaljenje se svodi upravo na jednostavna mišljenja bez emocija.
Međutim, mačka se može oderati na mnogo načina! (Fuj.) A ako razlika između vašega
mišljenja i mišljenja vašega prijatelja odražava razliku u temeljnim vrijednostima, onda ćete
problem morati riješiti s malo manje iskrenosti i uz dodatnu dozu pristojnosti. Izjaviti kako
ne vjerujete u zdravstvene dobrobiti organskoga orašastog namaza drukčije je od izjave
kako ne vjerujete u pravo žene na izbor, ili u slobodnu Palestinu, ili da su New England
Patriotsi prljavi, pokvareni varalice.
U takvim scenarijima, kada vam se živo jebe za nešto određeno, ali istodobno ne želite
započeti tučnjavu ili se naći na TSA-ovu popisu osoba kojima je zabranjeno putovati
zrakoplovima, sve što trebate učiniti jest prizvati koncept mišljenja i ostaviti stvari na tome.
Recimo da ste roditelj i uvijek ste okruženi ljudima koji imaju mišljenja o načinu na koji
odgajate svoju djecu. Vjerojatno i vi imate mišljenja o načinu na koji oni odgajaju vlastitu
djecu, ali razlika je u tome što se vi ne izjašnjavate. Kako bilo, roditeljstvo je težak posao i
ljudi bezuvjetno vole svoju djecu te je potrebno mnogo energije za povlačenje granice
između ljubaznog prihvaćanja i dubokog prezira spram te bujice neželjenih savjeta, što
je obično usko povezano s vašim i vrijednostima drugih ljudi i, stoga, s osjećajima.
I tako se jednoga dana nađete na igralištu i pokrene se tema spavanja s roditeljima u
krevetu. U raspravi vi zastupate jednu stranu (nije važno koju!), dok druga osoba, nazovimo
je Stacey, zastupa drugu.
Ne želite da Stacey misli da ste loš roditelj jer se ne slažete oko toga koliko dugo
djetetu treba dopuštati da se uvlači među plahte i odgađa postporođajni
raspored seksualnih aktivnosti mame i tate. Bez obzira na kojoj ste strani, ne želite u svom
neslaganju aktivno uvrijediti Stacey, jer bi vaše dijete moglo biti prepušteno bauljanju po
igralištu s grimiznim slovom Š (za „Šupčevo dijete“) prišivenim na njegovu kombinezonu.
Do sada ste vjerojatno uspjeli izvući kimanje glavom i smiješak. Možda ste čak proveli
dvadeset jebenih minuta slušajući Staceyno razglabanje o tome kako je strašno što neki
roditelji ne čine sve onako kako ona misli da bi se trebalo činiti. A taj vas čin pasivnog
prihvaćanja - da ne spominjemo dvadesetominutnu jebadu - ždere iznutra poput bande
termita na balvanskoj zabavi.
Hitno vam je potrebna magija koja mijenja život!
Sljedeći put kad se nađete u sličnoj situaciji, samo mirno pogledajte u Stacey, slegnite
ramenima i recite: „Znam, znam, svatko ima mišljenje!“ Potom promijenite temu u nešto
neutralno, primjerice, postaje li George Clooney zgodniji s godinama. (Ne postaje. Vrhunac
privlačnosti GC-a = Životne činjenice — era GC-a.)
Implicirali ste da Staceyno mišljenje nije jedino koje postoji, ali vam se živo jebalo za
prihvaćanje ili aktivnu debatu o njemu. Niste napali njezine vrijednosti/povrijedili njezine
osjećaje, stoga niti ste bili šupak niti ste se doimali kao šupak. Bili ste iskreni i pristojni, i
možete slobodno otići sa znanjem da vam se živo jebe za to što Stacey misli i da vas ona ne
može kriviti ni za što od onoga što ste rekli. Što to znači? To znači da vam NIJE ŽAO.

 
 Da rezimiramo: ako vaš stav „živo mi se jebe“ aktivno pogađa nekoga (primjerice,
odbijanje kupnje prijateljeva domaćeg maslaca od kikirikija ili izražavanje mišljenja
o nečijim roditeljskim izborima), budite iskreni i pristojni glede svoje odluke, pokušajte to
svesti na razliku u mišljenjima i sve će biti dobro u 99 % slučajeva.
Ali ako vaš stav „živo mi se jebe” pogađa samo vas (primjerice, nelickanje prije
odlaska u trgovinu), zašto biste se onda zabrinjavali onime što drugi misle? Neka imaju
svoja mišljenja o vašim hlačama za jogu i majici Ani DiFranco; vama je udobno i neće vam
se upucavati živčenjak na blagajni.
A ako ste negdje u sredini? Onda vam je zbilja potrebna ova knjiga!
Možda ćete se trebati privikavati, ali morate odjebati tuđa mišljenja.
KUĆA
Samo ne budite šupak
Ne mogu dovoljno naglasiti da kada ispravno primjenjujete stav „živo mi se jebe“, to ne
znači biti šupak. Dokle god kontemplirate vlastite razloge za odjebavanje, vizualizirate
učinak koji će vaše odjebavanje imati na sve uključene i izbjegavate moguću povredu osjećaja,
možete pronaći rješenje ‐ obično kroz kombinaciju iskrenosti i pristojnosti ‐ što će vas staviti u
dobru poziciju. I minimizirati broj anonimnih prijetnji smrću koje dobivate.

Izrada Proračuna za jebade 
Poznat vam je osjećaj zadovoljstva kada nekoliko mjeseci štedite za nešto što zaista
želite kupiti i kada naposljetku odete u trgovinu s novcem u ruci i izađete iz nje s
novim snowboardom ili s nečim drugim?
U tom trenutku vjerojatno ne razmišljate o svemu čega ste se odricali zadnjih stotinjak
dana kako biste nakupili dolare potrebne za kupnju toga snowboarda. Ali odricali ste se.
Možda ste tri mjeseca živjeli bez sendviča Angus s odreskom i jajem iz Dunkin’ Donutsa. Ili
ste možda radili prekovremeno u Dunkin’ Donutsu kako biste više zaradili (žrtvujući time
svoje slobodno vrijeme). Kako bilo, imali ste cilj - uštedjeti za snowboard— i držali ste se
proračuna, znajući koliko ste novca morali uštedjeti i/ili koliko ste sati morali odraditi kako
biste postigli svoj cilj.
Predlažem da napravite proračun za vaše jebade.
Što ako, umjesto trenutne egzistencijalne krize glede kupnje prokletog maslaca od
kikirikija kako ne biste povrijedili prijateljeve osjećaje, jednostavno to shvatite kao stavku
svojega Proračuna za jebade?
Kupljena jedna staklenka prirodnog maslaca od kikirikija vrijedna dvadeset dolara =
jedna jebada..
A to što ste prihvatili jebadu s prirodnim maslacem od kikirikija znači jednu jebadu
manje s nekim ekvivalentom - primjerice, dvadeset dolara za vožnju taksijem od
Nacista Maslaca od Kikirikija do kuće (kako ne biste morali trpjeti dodatno živciranje u
javnom prijevozu). Ili dvadeset dolara za snowboard. Ili za stanarinu.
Ta se jebada počinje činiti dragocjenijom, zar ne?
Naravno, nije sve u novcu. Ima puno jebada koje vam oduzimaju vrijeme i energiju,
ako vam već ne prazne novčanik. Ali svoje vrijeme i energiju možete iskalkulirati jednako
lako kao i vaše novčanice.
Recimo da imate dijete i da roditelji njegovih prijatelja rutinski peku domaće kekse za
akcije prikupljanja novca. Keksići s malenim nasmiješenim licima od glazure i odvojena
ponuda keksa bez glutena za papke. Pa možda nemate ni VREMENA ni ENERGIJE za
pečenje domaćih keksa. Možda imate dvadeset dolara, ali vas brine što će drugi roditelji
misliti pridonesete li prodaji napolitankama kupljenima u trgovini.
Shvaćate što želim reći, zar ne?
Trebate se a) prestati brinuti o tome što drugi misle i b) kalkulirati svoje jebade u
skladu s time. Nemate ni vremena ni energije? Dakle, napolitanke!
Prečesto se zajebavamo sa stvarima, a da uopće nemamo cilj. Ponese nas trenutak,
kažemo „da“, planiramo, slažemo se da ćemo provesti vikend u Vancouveru prije negoli
shvatimo: Uf, nisam dobro promislio/promislila o tome. Kako biste maksimizirali svoj
potencijal za sreću, trebate promisliti o ishodima prije negoli prihvatite jebade.
Vaše utrošeno vrijeme, energija i/ili novac trebali bi rezultirati većom radošću. Ako će oni
rezultirati frustracijom, ne želite se naći na pola puta do Kanade prije negoli to
shvatite. Stanite. Kalkulirajte. I eventualno se ne dajte zajebavati.

Što s ljudima koje ne može prestati jebati to što se 
vama živo jebe? 

Svi znamo takve ljude. Možete biti krajnje iskreni i pristojni, ali oni jednostavno ne
shvaćaju. Ne mogu se prestati raspravljati s vama, uvjeravati vas i nastojati promijeniti vaše
mišljenje. Bez obzira na to za što vam se živo jebe, to im je toliko važno da ne mogu
prihvatiti vaše drukčije mišljenje.
Posrijedi može biti bilo što, od američkog nogometa i improviziranog jazza do činjenice
da ne sudjelujete u religijskim ritualima svoje obitelji. Neće ih razuvjeriti iskrenost ili
pristojnost. Ti ljudi traže sukob. KAO DA ŽELE DA IM SE POVRIJEDE OSJEĆAJI.
U takvim slučajevima morate razmotriti dugoročan odljev u svojemu Proračunu za
jebade. Zapravo je korisno biti šupak ili se doimati kao šupak, ako to znači da ćete jednom
zauvijek okončati taj razgovor. Čujte, ako im netko mora reći da odjebu, taj netko možete
biti vi.
  

Ukratko 
Bit magije odjebavanja koja vam mijenja život jest u određivanju prioriteta. Radost
iznad živciranja. Izbor iznad obveze. Mišljenja nasuprot osjećajima. Držati se proračuna. Ne
gubiti nagradu iz vida.
Razmotrimo osnove - alatke i procese za Odlučivanje hoćete li ili nećete jebade kako
biste nastavili s jebadama ili bez jebada:

• Pogađaju li jebade koje prihvaćate (ili ne prihvaćate) samo vas? Ili i druge?
• U prvom slučaju daleko ste odmaknuli u igri!
• U potonjem slučaju najprije morate odjebati tuđa mišljenja kako bi vas prestao jebati
određeni problem.
• Kako biste to postigli, razmotrite njihova mišljenja odvojeno od njihovih osjećaja.
• Ne budite šupak.
• Sada konzultirajte svoj Proračun za jebade: koliko vam ta jebada vrijedi? Možete li je
priuštiti?
• Ako je vaš odgovor „da“, onda samo naprijed!
Ali ako je vaš odgovor „ne“, nastavite na iskren i pristojan način prema prestanku sa
zajebavanjem i stopostotnoj, bona fide Metodi nežaljenja.

Ako ste vizualan tip učenika, evo grafikona za utvrđivanje treba li vas nešto jebati.
Slobodno se tijekom čitanja osvrnite na njega.
 U II. i III. dijelu:

• Provest ću vas kroz mentalni nered koji ćete uskoro početi raščišćavati.
• Poučit ću vas kako ćete unaprijed organizirati svoje jebade za pouzdano i učinkovito
donošenje odluka.
• Ponudit ću vam kao primjer vlastiti startni popis Deset stvari za koje se meni osobno
živo jebe.
• Pokazat ću vam razne strategije za primjenu Koraka 2 (odjebavanje).
• Naposljetku, pomoći ću vam identificirati stvari za koje vam se uistinu jebe, a sve to
pomoći će vam da postignete minimalan stres, maksimalnu sreću i hrpu magije koja
mijenja život.

Ali za sada, posljednja vježba da se dovedete u zonu...

Vježba vizualizacije 
Sjednite. Opustite se.
Uzmite minutu i slobodno vizualizirajte sve stvari zbog kojih ste trenutačno pod
pritiskom ‐ bilo od prijatelja, obitelji, društva ili vlastita poremećenog osjećaja
obveze ‐ da vam se za njih jebe.
One mogu uključivati, ali nisu ograničene na: usklađivanje vašega remena s vašom
torbicom, Linkedln, jedenje lokalno proizvedene hrane, hot dogu, paleo dijete, knjige o
Harryju Potteru, Kombuchu, „trending”, glasovanje na predizborima, podcaste, ponča-kao-
modu, balet, Breta
Eastona Ellisa, hashtagove, fair‐trade kavu, Cloud, tuđu djecu, samodopadne kršćane,
razumijevanje kineskoga gospodarstva, #catsofinstagram, The Voice, novu ženu vašega oca
i/ili Burning Mana.
Pomalo vam je zlo, zar ne? Malo ste nervozni, muka vam je, tjeskobni ste? Gnjevni?
Dobro, znači da djeluje.
Sada vizualizirajte kako biste bili sretni i bezbrižni kada bi vam se živo jebalo za sve to.
Hot joga? Nemoj me jebat!
Cloud? Jebada ne postoji.
A #catsofinstagram? Žao mi je, potrošile ste sve jebade, mijau!
Ne osjećate li se mnogo bolje? Kažem vam, u trenutku kada odlučite da vam se živo
jebe počinjete živjeti svoj najbolji život.
 S time na umu, krenimo na Korak 1 Metode nežaljenja: odluka o tome da vam se
živo jebe.
 II. 
Odluka o tome  
da vam se živo jebe 

U II. dijelu napravit ćemo inventuru svih jebada koje vam zatrpavaju um. Nažalost, nije
izvedivo te jebade baciti nasred poda, kako predlaže Marie Kondo glede vaših čarapa.
Ali, ne brinite se. Ima načina.
Otkrit ću vam četiri kategorije potencijalnih jebada i proći ćemo kroz svaku od njih. Bit
će zabavno, obećavam! Puno zabavnije od rođendanske karaoke zabave vašega kolege (o
čemu će također biti riječi u III. dijelu).
Naposljetku, načinit ćete popis za svaku kategoriju svojega mentalnog inventara i
pomoću tih popisa identificirati stvari koje vas živciraju i one koje vas uveseljavaju. Potom
možete završiti Korak 1: odlučiti za koje vam se stvari živo jebe.
Proces je jako jednostavan. Čak pomalo izaziva... ovisnost. Jamčim vam, što je manje
stvari za koje vam se jebe, to je manje stvari s kojima se želite zajebavati.
To je jednostavno dobar osjećaj.
Vaš je um hambar 
Odluka o tome da ćete nešto odjebati krajnje je oslobađajuća. Odjebavanje - a da
pritom ne povrijedite osjećaje drugih ljudi ili da budete šupak - još je bolje.
Ali prvo morate pogledati unutra. Spoznajte sebe same.
Korak 1 započinje inventurom vašega mentalnog prostora, kako biste sve jebade
koje se od vas zahtijevaju razvrstali na one koje vas živciraju i one koje
vas uveseljavaju. U skladu s time, možete odlučiti o tome koje ćete jebade prihvatiti,
a koje nećete.
Kao što sam rekla, svoje jebade ne možete baciti nasred poda, ali vi se možete smjestiti
nasred poda.
Kasnije, kada budete spremni, posjest ću vas na pod (poželjno je na drveni -
neudobnost vas motivira da što prije završite) i vizualizirat ćete svoj um kao
prenatrpanu sobu. Zapravo, ne, nazovimo ga divovskim hambarom prepunim smeća. U tom
se hambaru nalaze sve stvari za koje se trenutačno od vas zahtijeva da se s
njima zajebavate, željeli vi to ili morali vi to ili ne.
Taj je hambar jedan veliki jebeni nered.
(Jeste li gledali Skupljače? Mislim da dobivam osip.)
Potom ćete proći svojim mentalnim hambarom, zamjećujući sve dobre stvari (s kojima
se želite zajebavati) i sve beskorisne stvari (s kojima se ne želite zajebavati). Možda čak i
otkrijete neku stvar na koju ste zaboravili, a koja zaslužuje počasno mjesto u vašemu
umu/hambaru kada ga malo raščistite. Identificirat ćete svaku jebadu koja se od vas
zahtijeva, priznat ćete je i prihvatiti, a potom je odmjeriti i dobro promisliti želite li je
zapravo ili ne.
Kada se suočite sa svim stvarima za koje se od vas očekuje da se svima njima
zajebavate istodobno, može vam se skvrčiti trbuh, zakruliti crijeva, u glavi bi vam
moglo pulsirati, a srce snažno udarati. U TOME I JEST STVAR.
Ljudi, ovdje ciljamo na preopterećenje jebadama.
Većina nas s vremena na vrijeme tek zaviri u hambar i nikad ne vidi dalje od sranja
nakupljenih odmah na vratima, a još manje ostatak hambara. Morate ući u nj i jebeno se
suočiti s njim prije negoli ponestane nade da ćete ga ikada raščistiti.
Da, morate iskusiti preopterećenje jebadama kako biste posve jasno vidjeli koliko
vremena, energije i/ili novca trošite na svoje jebade - i s uzbuđenjem prionuti na njihovo
kresanje jednom zauvijek.
Nakon što ste napravili mentalnu inventuru hambara (kao što sam rekla, to se događa
malo kasnije u II. dijelu), napravit ćete popis svih jebada koje vrebaju iz njegovih dubina.
Učinite to jednom i detaljno i imat ćete metodu koja će vas doživotno osloboditi,
čak i kada se jebade koje se od vas zahtijevaju budu s vremenom mijenjale. Primjerice, kada
stignu blagdani. Nećete dopustiti da vam se opet stvori mentalni nered, jer ćete imati alat i
perspektivu za držanje stvari za koje vam se živo jebe podalje od svojega uma/hambara!
Ponavljam: morate navesti svaku jebadu koju pronađete, bez obzira na to želite li je ili
ne. Trenutačno su jebade koje želite i koje biste trebali željeti možda gurnute ispod i iza
onih koje ne želite - primjerice, istinski vam je stalo je li vaša sestra sretna, ali živo vam se
jebe za detalje o genitalnim piercinzima njezina novoga dečka.
Rekla sam vam, tamo je nered. Sada samo morate sagledati prostor.
Kako je rekao Albert Einstein: „Ako imam sat za rješavanje nekog problema, 55 minuta
razmišljao bih o problemu, a 5 minuta razmišljao bih o rješenjima.“ Pametan momak, nije ni
čudo da je dobio Nobelovu nagradu.
Uzmite si vremena za istraživanje svojega mentalnog hambara, otkrijte sve jebade u
njemu i navedite jednu po jednu. Obećavam vam da će vam to otkriti rješenja za buduće
živo jebanje i življenje najboljeg života.
Vjerujte mi na riječ. Ili barem vjerujte Einsteinu.

Razvrstajte svoje jebade u kategorije 
U službi Metode nežaljenja, osmislila sam četiri kategorije
potencijalnih jebada:

Stvari

Posao

Prijatelji, znanci i stranci

Obitelj

Uzete zajedno, te kategorije tvore golem mijazam ljudi i stvari za koje bi vam se
potencijalno moglo prestati jebati. Ali mi ćemo proći kroz sve njih pojedinačno, što će
vam malo olakšati proces. Nema na čemu.
Toplo preporučam da slijedite moj redoslijed. Stvari su prve na redu kada se
nastojite osloboditi jebada, jer su nežive i ne mogu vam odgovoriti. Slijedi posao, jer on
u gotovo svima koje poznajem izaziva neke osjećaje gorčine i zamjeranja, što su dobri
motivatori. Kada svladate posao, na red dolaze prijatelji, poznanici i stranci. Obitelj
je posljednja u vašoj studiji jebada, iz razloga koji bi trebali biti očiti.
 Gledajte, znam da ste jako uzbuđeni glede Metode nežaljenja i jedva čekate reći šogoru
neka odjebe i prestane vas uključivati u svoje grupne rasprave o nacionalnoj imigracijskoj
politici - ali ne podlegnite kušnji. Mogu vam reći da počinjanje s obitelji znači sigurnu
propast.
Mislim, obitelj je jebeno minsko polje.
To je, nedvojbeno, jebada koje je najteže osloboditi se. Prvo, postoji osjećaj obveze
kada je u pitanju obitelj, koja čak nadilazi osjećaje i mišljenja. Iz toga
razloga preporučujem dodavanje obveza na popis stvari za koje bi vam se potencijalno
moglo prestati jebati, što će odrediti vaše osjećaje glede obveza prije negoli prijeđete
na određenog rođaka, obiteljsko događanje ili uspomenu.
Kada se pozabavite ranim kategorijama, bit će vam puno lakše odvojiti vaš osjećaj
obveze - recimo, čuvanja otrcane krznene stole vaše pratetke Josephine - od vaših osjećaja
prema samoj pratetki Josephini (i od osjećaja i mišljenja drugih članova obitelji koji bi
trebali gledati svoja jebena posla). Sada me slušajte, poslije mi vjerujte: mahat ćete zbogom
tom dabru opaka pogleda dok ste rekli keks!
Spremni?
Odlično, bacimo se na jebeni posao.
Stvari 
Kao što smo rekli, kategorija stvari obuhvaća nežive predmete i koncepte koji ne
posjeduju iritantne osjećaje i mišljenja ljudskih bića.
Istina, neki predmeti na vašem popisu Stvari tehnički mogu biti ljudi (primjerice, za
mene je Grateful Dead stvar, premda ima oblik ljudskih tijela) i također se tehnički mogu
kvalificirati kao stranci (osobno ne poznajem nijednog člana grupe Grateful Dead). No, kada
kažem stranci, zaista mislim na ljude koje ste susreli, ali koje zapravo ne poznajete, kao što
je onaj momak koji vam je, dok ste bili na praznicima, silom želio prodati time‐share, a vi ste
mu odgovorili: „Stari, jebe mi se za time‐share i za tvoje kvote.“ Ipak, ako ste već stavili Time
Shares na svoj popis stvari, onda momka koji prodaje Time Shares zapravo ne trebate
staviti na popis stranaca - ali od viška glava ne boli, napose kada je posrijedi potraga za
prosvjetljenjem.
Kako bilo...
Za koje bi mi se stvari moglo  

ili ne bi moralo jebati? 
Kada bih danas radila popis stvari koje se povlače po mom mentalnom hambaru, one
bi uključivale (ali ne bi bile ograničene na) ovo:

1. planiranje moga nadolazećeg odmora

2. brigu o tome hoće li kišiti tijekom odmora
3. činjenicu da je Donald Trump republikanski kandidat za predsjednika
4. završavanje ove knjige kako bih mogla otići na odmor.

Kao što znate, ako na mom popisu ima stvari koje me živciraju, onda se ne bih trebala
toliko zajebavati s njima. Obratno vrijedi za radost.
Proučavajući moj popis, uviđam kako me planiranje odmora i pisanje ove knjige
uveseljava, dok perspektiva Trumpa kao predsjednika i kišna prognoza nisu
samo iritantne, nego i stvari koje ne mogu kontrolirati. Trebala bih se, stoga, zajebavati
samo prvim dvjema stavkama i pripremiti se za izbacivanje potonjih dviju iz svojega
hambara, poput dviju hrpa truloga sijena i kalcificirane konjske balege. (Ali čišćenje je
Korak 2 - sve u svoje vrijeme.)
Za sada ćete pregledati svoj mentalni hambar i načiniti popis svih stvari koje u njemu
nalazite. Možda će se vaš popis preklapati s mojim ili ćete možda odabrati život u Seattleu
ili u Škotskoj, jer vas kiša uveseljava. Ne utvaram si da razumijem takav životni odabir, ali
tko sam ja da vam sudim. Možda ipak malo sudim, ali do sada bi vam se već trebalo prestati
jebati za moje mišljenje, zar ne?
Stvar je u tome da ne postoje jednaki popisi jebada.
Zapitajte se: koje vam stvari u hambaru otimaju uzdahe zadovoljstva? Što je s onima
koje u vašem trbuhu izazivaju osjećaj kao kad vile zapnu u hrpi gnoja?
Veseli li vas to ili vas živcira? Kada za to dođe vrijeme, sve ih izlistajte!
Kao nadahnuće vam može poslužiti dolje naveden popis stvari koje su nekoć
zatrpavale moj mentalni prostor i beskrajno me živcirale. Prestala sam se zajebavati s
njima. (To je samo vrh jebenoga ledenjaka, ali shvatit ćete o čemu govorim.)

Deset stvari za koje se meni  
osobno živo jebe 
1. Što drugi ljudi misle. Upamtite: tu nema pogovora. Svi zajebi potječu odavde.

2. Imati „bikini tijelo“. O, Bože, toga dana kad mi se prestalo jebati za to kako
izgledam u kupaćem kostimu, osjećala sam se kao se da leglo mačkica u crnim dresovima
spustilo s neba, izvodeći „Ali the Single Ladies“ u čast mojim bedrima i trbuhu. Čarobno!

3. Košarka. Nikad nisam uživala u košarci niti je razumijem. Ne gledam je i ne

odazivam se pozivima na utakmice. Jednostavno mi se živo jebe i moj život nije ništa gori
zbog toga. To možete primijeniti na sve sportove ili sportske ekipe, izuzev Boston Red Soxa,
jer ja tako kažem.

4. Biti jutarnja osoba. Većinu života sramila sam se jer sam bila beskorisna u ranim
satima, jer nisam željela raditi ništa prije podneva i jer sam često na jutarnje sastanke
dolazila u zadnji tren. Čini se da društvo doista cijeni jutarnje ljude i s prezirom gleda na
nas koji nismo (ili ne možemo biti) takvi. Kada sam prigrlila život slobodnjaka, prestalo mi
se jednom zauvijek jebati za to. Eto vam sad, jutarnji ljudi.

5. Taylor Swift. Svi su, ono: ,,Tay-Tay!“ a ja sam, ono: „Ne.“

6. Island. Island je sigurno lijepa zemlja, ali svaki put kad mi netko počne pričati o
svojim planovima da barem jednom u životu posjeti Island, ili o tome kako su se dobro
zabavljali na Islandu, ili da „većina Islanđana vjeruje u vilenjake“, moje se oči zamagle kao
da gledam Knickse.

7. Matematika. To je možda bio najraniji zabilježen slučaj kada mi se živo jebalo. U

srednjoj školi moj je savjetnik za profesionalno usmjeravanje ustrajao na tome da upišem
taj predmet jer u protivnom nije bilo nade za dobar koledž. Dugo sam razmišljala o tome i
naposljetku odlučila da mi se živo jebe za matematiku i više se nisam gnjavila time.
Nisam upisala matematiku i upisala sam se na Harvard. Tu se više nema što reći.

8. Prijetvornost. Ja sam utjelovljenje one: „Ako nemaš ništa lijepo za reći, onda nemoj
ništa reći.“ Jednostavno mi se živo jebe za pretvaranje.

9. Lozinke. To je jedna od mojih najnovijih priča o uspjehu. Prije me toliko jebala i

mučila moja osobna sigurnost, ali onda sam pročitala brojne stručne članke koji su tvrdili
kako nas od hakiranja ionako dijeli samo jedan pristavi slavenski tinejdžer, stoga sam
pomislila: Možda bih mogla jednostavno rabiti istu lozinku za sve. Je li to, zapravo, važno?
Shvatila sam da, nakon šesnaest godina provedenih zajedno, moj muž još ne zna moju
lozinku za Hotmail koja se sastoji od šest slova - i da bi mi se vjerojatno trebalo prestati
jebati za smišljanje drukčije kriptofraze za moje račune za Gap, Ann Taylor i Victoria’s
Secret kojom bi Alan Turing bio zadovoljan. Za sada je sve u redu.

10. Google Plus.[1] Nisam ni pokušala. #Nije mi žao.

Moj popis možda sadržava stvari za koje se vama istinski jebe, i to je u redu. Slobodni
ste gurnuti slušalice u uši i slušati „Shake It Off“ iznova i iznova dok prčkate po
svom hambaru.
Možda vam se živo jebe za donje rublje. Ili za oksfordski zarez. Ili za hodanje desnom
stranom pločnika ili stubišta. (U tom slučaju ste šupak ili Europljanin. Ili oboje?)
Kako god - nebo je granica!
Još nekoliko stvari 
Pišući ovu knjigu, doista sam pokrenula bujicu stvari za koje mi se živo jebe (čini se da
sam imala vrlo snažne osjećaje o prirodnom maslacu od kikirikija). Iako je to za mene
osobno bilo energizirajuće, pripravnik Metode nežaljenja će možda imati više koristi od
popisa stvari za koje mi se istinski jebe i vidjet će kako sam oslobodila više vremena,
energije i/ili novca da im se posvetim.
Sjećate li se Proračuna za jebade? Evo moga na djelu:

Neke stavke na ovom popisu možda se doimaju prostima i plitkima, ali uvjeravam vas
kako one predstavljaju vrlo jasnu i mjerljivu raspodjelu moga vremena, energije
i/ili novca.
Primjerice, često osjećam pritisak da odem u teretanu, potom i krivnju jer onamo nikad
ne odlazim. Odlučivši da mi se živo jebe za odlazak u teretanu, oslobodila sam se tih
trenutaka kada sam se osjećala krivom i neuglednom (i debelom) i sada si svakog jutra
priuštim dodatni sat sna. Raspodijelila sam vrijeme i sačuvala energiju, a kada uzmem u
obzir i trošak članarine, također sam uštedjela novac.
To je sveto trojstvo filozofije „živo mi se jebe“!
(Također ne mogu dovoljno naglasiti koliko mi znači to što se više nikada neću upustiti
u razgovor o dobrobiti jogurta. Iskreno, osjećam se bolje samo zato što sam vam to rekla.)
Kako budete napredovali kroz četiri kategorije, identificirat ćete stvari koje VAS
živciraju i one koje VAS uveseljavaju. Neka od tih otkrića možda će u drugim ljudima
pobuditi sumnju u vaše prioritete, ali koga je briga? Manje se dajete zajebavati i živite
svoj najbolji život.
Tako je to kod mene.
Razmislite: za vrijeme koje vam je bilo potrebno da stignete do ovog mjesta u knjizi, ja
sam se već obračunala s hrpom stavki iz Koraka 2 Metode nežaljenja. Konačno su me
prestali jebati prstenovi za ubruse i New Yorker, laserski sam obradila svoju bikini zonu i
provela sam dobar dio vremena buljeći u prazno s okusom kremastog humusa Sabra
Classic na jeziku. A kada u Riju započnu Olimpijske igre 2016., bit ću spremna da mi se
jednom zauvijek prestane jebati za Olimpijske igre.
Važno je imati ciljeve.
Kada govorimo o ciljevima - dok neki jadnik trenira deset sati na dan kako bi skočio u
hrpu prašine, centimetar dalje od Mikea Powella u Tokiju 1991., vi ćete napraviti inventuru
stvari nagomilanih u svojemu mentalnom hambaru i sastaviti prvi popis.
Na sljedećoj stranici pripremila sam vam stupce kako biste lakše počeli, ali slobodno se
poslužite komadom papira.
Ne škrtarite. Ovo je važno!

Posao 
Kao znatno složenija kategorija od Stvari - koja podrazumijeva jednostavno
uskraćivanje jebade neživim predmetima/konceptima/aktivnostima - Posao ipak
nije toliko bremenita problematika kao ona prijatelja i obitelji, što ga čini logičnom drugom
stavkom u pokretanju magije koja mijenja život.
Osim toga, upitate li koga što najviše mrzi u životu, sva je prilika da će vam odgovoriti
kako je to posao, šef, kolege, IT odjel ili nešto u tom spektru. Prilično široka meta.
Srećom, postoji mnogo savršeno prihvatljivih načina za smanjenje broja jebada na
poslu - bilo da je to nedolazak na nepotreban sastanak, izbjegavanje
beskorisne papirologije ili odbijanje poziva na zabavu kolege - a da i dalje ostanete
zaposleni, poštovani, pa čak i dragi drugima (ako vam se jebe za to; vidi „Vrtlog
svidljivosti“). O mnogima od njih podrobno ćemo raspraviti u ovom dijelu, a još više u III.
dijelu.
Dva najuobičajenija razloga zašto vam se previše jebe za posao jesu:

1. strah od šefove osude (šef kontrolira vaš pristup plaći)
2. strah od osude kolega (s kojima provodite većinu dana).

Sve je to savršeno razumljivo, površinski, ali jeste li ikad razmislili o ovomu:

1. Kolike su šanse da zapravo dobijete otkaz ako dobro obavljate svoj posao?
2. Koliko vam je doista stalo, onako najiskrenije, sviđate li se Gail iz Marketinga? Jebe
vam se za Gail i njezin polumaraton za spas polarnih medvjeda, jesam li u pravu? (Više o
Gail, kasnije.)

Za sada upamtite da vam se treba jebati samo za stvari koje možete kontrolirati i
da vam se ne treba jebati za stvari koje ne možete kontrolirati. Posao je
petrijeva zdjelica koja od devet do pet vrvi stvarima, ljudima i praksama koje, zapravo,
nismo odabrali i koje, stoga, ne možemo kontrolirati.
Zamislite prosječnu uredsku zgradu i njezine depresivne industrijske tepisone,
bezlične sobe za sastanke i lažne lončanice. Možete dopustiti da vas ta ubojita slika
potišti, ili... može vam se prestati jebati za to. Umjesto da svaki dan kada uđete u tu zgradu
pomislite: Bože, ovo je rupčaga u sivoj skali, tako sam deprimiran/deprimirana,
pomislite: Barem ne moram brinuti da ću proliti kavu po ovom tepisonu, jer ne može biti
ružniji nego što jest!
Stvar je u tome da je jedino što možete kontrolirati koliko DOBRO obavljate svoj
posao i KOLIKO vremena i energije ulažete u minimiziranje živciranja
i maksimiziranje radosti.
 Primjenjivanje Metode nežaljenja na vaš poslovni život i odjebavanje (ili barem manje
zajebavanja) aspekata vašega posla koji vas živciraju može biti iznenađujuće jednostavno -
i ne mora rezultirati otkazom radi nekompetentnosti ili neposluha.
Kako biste se doveli u pravo mentalno stanje, proći ćemo kroz nekoliko uobičajenih
primjera stvari za koje vam se može ili ne mora jebati kada je riječ o poslu.

Sastanci 
Ne kažem da biste mogli ili trebali posve prestati sa sudjelovanjem na unaprijed
zakazanim sastancima, napose ako je vaša nazočnost ključna za zadržavanje posla.
(Pod pretpostavkom da želite zadržati posao. Ako ne želite, molim vidjeti poglavlje:
„Konačan odjeb na poslu“ )
Ali, postoje sastanci na kojima uopće ne morate sudjelovati.
Recimo da u grad dolazi vaš kolega iz druge podružnice - primjerice, iz Chicaga, ako vi
radite u San Diegu. Neki izvršni asistent „dogovara sastanke“ na kojima taj kolega po pola
sata sa svima na vašem katu čavrlja o vremenu i daje nejasne komentare o stanju tvrtke.
Ima osam vremenskih okvira za sastanke, kaže izvršni asistent. Koji želite?
Odgovor: Nijedan.
Možete jednostavno reći: „Nijedan mi ne odgovara“, i nastaviti sa svojim poslom. Znam,
brine vas da ćete upasti u nevolju, a vaša želja da ostanete u dobrim odnosima sa šefom
nadilazi vašu želju da ne odete na taj sastanak.
Ali, ako ste kompetentni i znate da će to biti beskorisnih pola sata, onda to zna i vaš šef.
Odlučite da vam se živo jebe. Neka se netko drugi žrtvuje za ekipu. Ima
dovoljno neprosvijetljenih kolega koji će umarširati na te sastanke poput zarobljenika
na strijeljanje. To ne morate biti vi!

(Ili, još bolje, imate li jedan od onih e-kalendara loji su vidljivi svima u uredu, počnite
„popunjavati“ sve dane tako da nitko ne može zabilježiti sastanak s vama.)
Naravno, neki su sastanci obvezni. Ne mogu se izbjeći.
 Ali, ako ih smatrate crnim rupama jalova razglabanja, da ne spominjemo totalno jebeno
gubljenje vašega vremena, možete odlučiti da ne slušate. I svakako vam se može prestati
jebati za bilješke. Ozbiljno, jeste li se ikad poslužili bilješkama sa sastanaka? Budimo realni.
Kada odlučite da ćete odjebati tjedne sastanke Prodajnog odjela i stranice pune
besmislenih črčkarija, dobiveno vrijeme možete iskoristiti radeći nešto za što vam se
istinski jebe. Primjerice, napraviti popis namirnica. Ili planirati vašu sljedeću ptičju
pustolovinu (te male prerijske kokoši neće se same ugledati). Ili napisati veliki
američki roman! Pomislite samo koliko toga možete postići - koliko stvari za koje vam se
istinski jebe - u tih uzaludno potrošenih jedan do pet sati tjedno. To je pedeset dva
do dvjesto šezdeset sati GODIŠNJE.
I mislila sam da će vas to uzbuniti.
Konferencijski pozivi 
Konferencijski pozivi su, u osnovi, podvrsta sastanaka. To su sastanci koji se održavaju
putem telefona. Oni su gori od sastanaka uživo. Oni su savršena oluja
neproduktivnosti: izgovor da se apsolutno ništa ne postigne i da se uzalud potroši doslovce
svačije vrijeme. Kada je god to moguće, odbijam sudjelovati u konferencijskim pozivima
i uvjeravam vas da sam i dalje poštovano, produktivno i zapošljivo ljudsko biće.

Ne dramatiziram - jednostavno neću sudjelovati u konferencijskom pozivu koji ne

smatram nužnim. Moje odbijanje konferencijskih poziva znači tri ili četiri slobodna sata
tjedno kada mogu napraviti stvarni posao. Možete odlučiti da vam se živo jebe za
konferencijski poziv. TIJEKOM TOGA POZIVA IONAKO SE NEĆE DOGODITI NIŠTA BITNO.
To su priroda i paradoks konferencijskih poziva. Ako ljudi ustraju u pokušajima da ih
organiziraju, otežajte im te pokušaje i uskoro će odustati. Ozbiljno, ako nešto mrzim više od
sudjelovanja u konferencijskom pozivu, onda su to pokušaji njihova organiziranja.
A ako vas brine da ćete ispasti loš kolega ili zaposlenik, upitajte se: Pogađa li moje
odjebavanje ovog konferencijskog poziva druge ljude? Odgovor je očito „da“, ali na
pozitivan način. Spašavate ljude od njih samih, vodeći ih - ne samo sebe - dalje od te
aktivnosti koja im ubija vrijeme, energiju i dušu. Njihovi metaforički novčanici jednostavno
će nabubriti od dodatnog novca!
Pravila odijevanja 
To se možda nalazi, a možda i ne nalazi na vašem popisu, ovisno o tvrtki za koju radite.
Ako ste slobodan pisac kao ja, onda ste se očito odavno prestali zajebavati hlačama. Radite
li, pak, za neki šminkerski hedge fund ili odvjetničku tvrtku, vjerojatno morate nositi odijelo
i to se ne može izbjeći. To ide na popis prihvaćenih jebada - iako uvijek postoji mjesto za
nonšalantni rupčić koji će vas razvedriti. Radite li u maloprodaji ih u prehrani i nosite
odom, preskočite ovaj dio. Radite li u umjetničkoj galeriji: pogodak! Možete raditi što god
vam se jebeno prohtije.
Ali, ako poput milijuna drugih radite u tvrtki koja vam dopušta da se svakoga jutra
sami odijevate, ali vam u priručniku za zaposlenike ipak nameće dress code, pripremite se
za ozbiljnu govoranciju.
Moja bivša tvrtka bila je vrlo detaljna u pogledu „ljetne odjeće“: nema japanki, nema
rimljanki, nema kratkih hlača na muškarcima ni kratkih suknji na ženama, nema topića
s naramenicama ni druge odjeće „za plažu“ i nekoliko drugih zabrana kojih se u svom
duboko prosvijetljenom stanju više ne sjećam. Svake godine kružili su
memorandumi: izvršna direktorica je svake sezone u isto vrijeme počinjala s osuđivanjem
golih nožnih prstiju, da ste si prema tome mogli namjestiti kalendar. Možda joj je bilo stalo
do zadržavanja profesionalnog izgleda, a možda je patila od podofobije. Kako bilo, u jednom
sam trenutku odlučila da mi se živo jebe.
Dogodilo se ovako: svakodnevno se odijevajući za četrdesetpetominutno putovanje do
posla na ubojitoj ljetnoj žezi kako bih provela osam ili više sati u uredu, nakon čega bih
navečer obično odlazila na neko događanje vezano za posao, a potom bih četrdeset pet
minuta putovala natrag kući, zbilja me počelo živcirati to što nisam mogla nositi ono sto
sam jebeno htjela. (Ne želim se hvaliti, ali imam lijepa stopala.) Ako ću u najznojnijem
mjesecu u godini provoditi dvanaest sati na dan na tim stopalima veličine 38, bez čarapa,
uguranima u balerinke, posljedica će biti žuljevi veličine jaja na oko.
I tako sam jednoga ljetnog dana 2014., čeznutljivo promatrajući svoju šarenu kolekciju
šminkerskih rimljanki koje bi lijepo išle uz moje kapri hlače primjerene za
posao, jednostavno u sebi rekla: Jebe mi se, i počela ih nositi na posao.
Provela sam osam godina u toj tvrtki noseći flastere od svibnja do rujna, a zašto? Jer
sam se dala zajebavati primjerenom odjećom! Pobjesnim već i na samu pomisao na to.
Evo što se dogodilo: NIŠTA.
Nosila sam sandale cijelo ljeto i nitko nije rekao ni jednu jedinu riječ. Čak sam nekoliko
puta u dizalu naletjela na direktoricu koja nije ni trepnula okom.
Rekla sam prije i reći ću opet: teško je dobiti otkaz ako dobro obavljate posao. A s
obzirom na sve stvari za koje vam se jednostavno mora jebati kako biste zapravo obavljali
svoj posao, mora biti barem pet stvari za koje vam se može prestati jebati, što će vam
znatno poboljšati svakodnevni život. Dress code jedan je od njih.
Beskorisna papirologija 
Ovo se odnosi na ljude iz širokog spektra poslova: odvjetnici, bankari, tajnici/tajnice,
menadžeri u maloprodaji - bez obzira na njihov položaj u zapovjednom lancu. Beskorisna
papirologija pošast je našega društva i na VAMA je da vam se prestane jebati za nju!
Jeste li ikad čuli za „teoriju razbijenog prozora“? Ona se, u biti, svodi na to da ako
dopustimo da lakši prijestupi (primjerice, onečišćavanje okoliša i vandalizam)
prođu nekažnjeno, onda će uskoro cijelo okružje postati žrtvom uništavanja širih razmjera.
Tako je i s papirologijom.
Moramo to sranje srezati u korijenu. Što više beskorisne papirologije prihvatite, to će
se ona više gomilati pred vama. To je, kao, četvrti Newtonov zakon ili što ja znam.
Da, ima papirologije koju jednostavno morate riješiti. Nitko neće biti plaćen ako se ne
predaju IP1 obrasci. To je korisno! Ali, ja govorim o izvješćima za koje dobro znate da ih
nitko ne čita. Ona se pišu i pospremaju, u očekivanju apokalipse koja će ih učiniti još
beskorisnijima. Primjerice, TPS izvješća na razini beskorisnosti Office Space. Govorim o
obrascima koji bi trebali „cirkulirati“, ali nekako nikad ne stignu do svoga konačnog
počivališta i moraju se slati sedam puta iznova. I premda ti obrasci redovito
iščezavaju, tvrtka još postoji - stoga je razumno pretpostaviti kako ta papirologija zapravo
nije ključna za djelovanje tvrtke i kako joj ne morate i dalje robovati!
Svi mi imamo takvih obrazaca u životu. Predlažem vam da ih prestanete ispunjavati i
vidite što će se dogoditi. Vjerojatno ništa.

Polarni medvjedi i polumaratoni 
Radite li u uredu ili u nekom drugom okružju gdje vaši kolege smatraju kako je
primjereno tražiti donacije za njihove vlastite aktivnosti? Ja sam radila u takvom okružju i
jedini dobar razlog za to su keksi Girl Scout. Sve izuzev keksa Tagalongs i Samoas jebada je
koja vam ne treba.
Zamislite da se Gail iz Marketinga (sjećate li se Gail?) priprema trčati polumaraton i
traži donacije za dobrotvornu organizaciju koju ona smatra važnom, ali ne i vi. Gail spašava
polarne medvjede ili što već. Vama se živo jebe za polarne medvjede. Ali, brinete se da će
vam, ne pridonesete li Gailinu malom „džogatonu“, kolege zamjeriti na nesportskom
ponašanju i da će svaki put kada vidite Gail u prostoriji za pauzu ona pronaći izgovor
da izađe kako ne bi dijelila kisik s takvim prokleto škrtim medvjedomrscem.
Sada se upitajte: Jebe li mi se živo zapravo za to što Gail (ili bilo tko drugi) misli o mojoj
spremnosti da podržim njezinu stvar? Za njezino (ili bilo čije) mišljenje o meni?
Ako je odgovor „da“ - što bi trebao biti, ako ovo uzimate imalo ozbiljno - onda se
upitajte: Da vidimo, jebe li mi se za polarne medvjede? A za polumaratone?
 Ako je odgovor i na ta dodatna pitanja „da“, onda ste upravo dodali nove stavke na vaš
popis stvari vezanih za posao za koje mi se živo jebe. Čestitam!
Vaš sljedeći korak - kojim ćemo se pozabaviti u III. dijelu - jest da ljubazno (tj. ne
vrijeđajući njezine osjećaje) odbijete donirati novac za Gailinu akciju. Time vam se prestaje
jebati za ono što Gail misli, odlučujete kako je njezina akcija nešto za što vam se živo jebe i
naposljetku to odjebavate.
No, vaša vas preopterećenost jebadama ne mora pretvoriti u šupka/uredskog
otpadnika koji je ostao bez posla.
Kada kažem da vam se može prestati jebati za ono što vaši kolege misle, pod time
podrazumijevam da, iako ih osobno ne poznajem, vjerojatno možete znatno manje mariti za
njihova mišljenja o vašim životnim odlukama.
Kao drugi primjer, recimo da jedan od vaših kolega, Tim, priređuje rođendansku
zabavu u lokalnom karaoke baru. Iz nekog razloga ne želite ići na Timovu zabavu, ali
osjećate pritisak da morate - iako će vas to koštati sna, trideset dolara za razvodnjene
margarite i/ili samopoštovanja. Ne kažem da na takav poziv odgovorite smijući se Timu u
lice ili tako da mu pošaljete animirani GIF medvjeda iz filma Ted koji sere u rođendanski
šešir. Kažem da biste mogli - pristojno - odbiti poziv, a da svijet ne propadne. Prekrižili
biste jednu jebadu na svom popisu i, posljedično, dobili slobodnu noć.

Oh, ona uživa ugled 
Mnogi ljudi s kojima razgovaram o tome kako se ne dati zajebavati na poslu zapravo se
manje brinu o povredi tuđih osjećaja koliko o povredi vlastitoga ugleda. Pa ipak, upravo
se zato Metoda nežaljenja pretjerano usredotočuje na nevrijeđanje tuđih osjećaja i
nepostajanje šupkom. Oboje pridonosi vašem ugledu kao zaposlenika, kolege ili šefa.
Ovdje su ključne priprema i finese. Morate samima sebi artikulirati svoje jebade -
obilaženjem vašega mentalnog hambara, sastavljanjem popisa i razmatranjem
vašega Proračuna za jebade - prije negoli povrijedite nečije osjećaje u stvarnome vremenu.
Potom djelujte u skladu s time.
Odlučite li, primjerice, da vam se živo jebe za godišnji kolektivni piknik, jednostavno
nemojte otići. Ne mogu vam zbog toga dati otkaz, a ta tri sata možete iskoristiti za gledanje
Downton Abbeyja ili za provođenje vremena s voljenom osobom. (Ma koga mi zafrkavamo?
Biramo Downton Abbey.) Nije da se morate poslužiti lažnom dojavom o bombi kako bi se
piknik otkazao. Samo pravodobno izrazite žaljenje što ne možete doći. Iskreno? Nikoga
ionako nije briga hoćete li biti tamo ili ne jer se uvijek držite pomalo suzdržano.
Kako bi rekao predsjednik Obama: „Da budem jasan.“ Jedna od stvari za koje mi se
uvijek istinski jebalo i za koje će mi se uvijek istinski jebati kada je u pitanju posao - uredski
ili niškoristi slobodnjački - jest moj ugled. Budžetiranje moga vremena i energije, brušenje
moje sposobnosti usredotočivanja i proizvodnje i posljedično uživanje poštovanja elementi
su održavanja dobra ugleda, što je na vrhu mog popisa stvari za koje mi se istinski jebe.
 A ako uživam ugled nekoga tko ne sudjeluje u konferencijskim pozivima? Pa dobro, to
je nešto o čemu možete pisati na zidovima muškoga WC-a zajedno s mojim telefonskim
brojem, jebe mi se. (Ali imam ID pozivatelja.)

To nije beskorisna papirologija 
Kao što sam rekla, idealno stanje za sastavljanje popisa jest sjedenje na tvrdom podu,
dok mentalno obilazite svoj hambar i, doživljavajući preopterećenje jebadama,
polako trnete od bokova nadolje. Međutim, načinit ću iznimku za kategoriju Posla, ako je to
popis koji biste mogli sastavljati tijekom sastanka. Sastanci, odjebite!
Imajte na umu da Posao sadržava brojne potkategorije, kao što su Sefovi, Kolege,
Uredska politika, Sastanci, Memorandumi itd. Kolege, pak, mogu uključivati potkategorije
kao što su Osjećaji, Rođendani i Bolesni ljubimci.
Zamislite niz pretrpanih uredskih ormara duž zidova svojega hambara. Izvucite svaku
ladicu, jednu po jednu, i napravite popis svih jebada vezanih za posao koje u
njima pronalazite.
Potom (i samo potom) možete prijeći na treću kategoriju: Prijatelji, znanci i stranci.

Napomena o razini složenosti 
Kao što je slučaj s uraganima, četiri kategorije potencijalnih jebada postaju sve
složenije kako rastu njihove brojčane oznake. Vjerujem u vašu sposobnost da se oduprete
naletu, ali ako ste nervozni u pogledu prelaska na treću kategoriju, znajte da ovdje
govorimo o krajnje praktičnim stvarima.
Primjerice, ako ste ikada sjedili na svom trosjedu maštajući o tome kako se u zadnji
tren izvlačite iz prijateljeve pjesničke večeri, onda biste doista trebali jedva čekati da
prijeđete na sljedeću kategoriju. Možda će vam isprva biti neugodno, ali neugodno je i
slušanje Ilijade uz jezivu glazbenu podlogu, s punim mjehurom nakon četiri čaše toploga
pinota grigio koje ste ispili samo kako biste izdržali dotad.
Prijatelji, znanci i stranci 
Volimo svoje prijatelje. Zato nam i jesu prijatelji. Ali, svi su odnosi složeni i katkada
prijatelji prijateljima idu na živce. Takav je slučaj često sa mnom, primjerice, kada
se napijem i stavljam stvari na glavu pa tjeram prijatelje da me fotografiraju. Znam da je to
iritantno, ali hej, možda bi se mogli tiho iskrasti prije negoli popijem petu čašu vina! Upravo
je stoga važno da razvijete svoju unutarnju strategiju živog jebanja kada su posrijedi sukobi
koji bi mogli znatno opteretiti - ili čak uništiti - prijateljstvo.
Stvar je u tome da drugi ljudi odlažu puno svojih jebada u vas mentalni hambar. Neke
od njih su ondje nakratko odložene. Neke su godinama skupljale prašinu u nekom zakutku.
Ali, pravo je pitanje kako su se te jebade uopće našle ondje?
Oh, tako je. Pustili ste ih unutra.
Određivanje granica 
U vašem nastojanju da vas prijatelji, znanci, pa čak i stranci, ne živciraju, morate
postaviti neke granice oko svoga hambara.
Možda su te granice nevidljive, poput onih ograda pod naponom koje ljudi postavljaju
kako im ljubimci ne bi pobjegli. Recimo, primjerice, da vam svaki put kada dođete u posjet
jednom paru, njihov divovski, slinavi pas pokušava polizati jaja kao da su najslasniji pseći
kolačići, i želite izbjeći odlaske k njima kako vas ne bi živcirali vaši prijatelji posredstvom
njihova psa jajolisca. Živo vam se jebe za tog psa, ali ne želite im to reći jer mislite da biste
mogli povrijediti njihove osjećaje. Tako ste pristojni! Postavite, stoga, osobnu granicu:
pozovite ih k sebi ili predložite neutralna mjesta na kojima će vaša jaja biti na sigurnom. A
ako u svom domu organiziraju kakav domjenak, možda će vas te večeri malo boljeti trbuh.
Nema ničega lošeg u tome da se s vremena na vrijeme pozovete na probavne smetnje kako
biste prijateljstvo održali netaknutim.
Katkada vaše granice mogu biti očitije, kao što je oku ugodan znak ZABRANJEN
PRISTUP ili ona šminkerska žičana ograda kojom se ograđuju zatvorska dvorišta.
Primjerice, u ranoj fazi razvoja Metode nežaljenja suočila sam se s problemom kvizova
u pubu. Imam grupu prijatelja koji jednostavno voooooole kvizove u pubu.
U Williamsburgu! (Za one koji ne znaju - Williamsbur u Brooklynu je odvratna
hipsterska pustoš napučena isključivo brkovima i praznim limenkama piva Pabst
Blue Ribbon.) Stalno su me pozivali da im se pridružim, a ja sam stalno izmišljala glupe
izgovore da ne odem. Morala sam pamtiti svoje izgovore kako me tijekom kviza ne bi
uhvatili na Facebooku u POSLIJEPODNEVNOM DRIJEMEŽU.
Ali, kada sam prihvatila nežaljenje umjesto razbijanja glave oko još jednog jadnog
izgovora - i kontroliranja svojih društvenih medija kako me ne bi uhvatili u laži - sljedeći
put kada su me pozvali rekla sam: „Znate što? Zbilja ne volim kvizove u pubu, a ni
Williamsburg mi se baš ne sviđa, tako da će moj odgovor uvijek biti ‘ne’. Kažem vam to sada
kako bih nas sve poštedjela kabuki kazališta pozivanja i žaljenja.“
Podignula sam ogradu i djelovala je kao čarolija!
Brine li vas da će se vaši prijatelji naljutiti ako im jednostavno pristojno kažete
istinu? Onda se previše brinete. Ljepota Metode nežaljenja je da se ne morate brinuti, jer
ste prije djelovanja uzeli u obzir svačije - pa i vlastite - osjećaje i mišljenja.
Sada kada moji prijatelji znaju istinu, osjećam se Oslobođenom, s velikim O. Bila sam
iskrena i pristojna i nisam povrijedila ničije osjećaje, stoga se nisam morala ispričavati.
Doslovce mi nije bilo žao.
Usto - što je bila velika pobjeda - nisam morala odlaziti u Williamsburg, na kvizove u
pubu.
 * * * 
Ova prva dva primjera bila su prilično laka i jednostavna, ali tek smo na početku. Bit će
dovoljno stvari na vašem popisu Prijatelji koje će zahtijevati složenije nežaljenje, što je
razlog zbog kojeg sam u treću kategoriju također uključila znance i strance. Tako ćete,
budete li zapeli oko toga hoće li vam se jebati za „zabavu povodom razvoda“ koju organizira
vaša prijateljica ili za posve beznačajnu ozljedu o kojoj nikako da začepi (Suzan, uganut
gležanj i treba boljeti), možete prakticirati svoju metodu na brbljavoj susjedi ili na
blagajnici u trgovini, a potom postupno prijeći na odjebavanje/zajebavanje s vašim
najbližima i najdražima.
Što nas vodi do...
Prikupljanje novca,  
donacije i zajmovi, ajoj! 
Toga smo se dotaknuli u primjeru s Gail iz Marketinga, ali zahtjev za novčana sredstva
u obliku donacije za neki cilj ili projekt za kućne ljubimce - ili čak u obliku zajma - mnogo je
uobičajenija pojava među prijateljima. Znate 0 čemu govorim: sto dolara po glavi za nečijeg
omiljenog političkog kandidata, pedeset dolara za nečiju vožnju biciklom u cilju
sprečavanja pretilosti mačaka, ili dvadeset pet dolara za Kickstarter kampanju za „savršen
kazoo“.
Možete staviti Kickstarter (i Indiegogo, PledgeMusic, GigFunder, RocketHub,
GoFundMe itd.) u svoju prvu kategoriju stvari za koje mi se živo jebe, ali ta bezočna molba
za novac i potporu uvijek je vezana za osobu. Ona može dolaziti od bliska prijatelja, znanca
iz društvenih medija ili, u mnogim slučajevima, od stranca s kojim imate zajedničkog
prijatelja i koji se našao pod pritiskom proslijediti je vama i stotinama drugih nevinih
jadnika. Te su stvari prva kategorija s perspektivnom druge do četvrte. Vrlo podlo.
Nije mi namjera delegitimizirati takve zahtjeve koji se obično iznose u dobroj vjeri. Ali,
iako ima mnogo izvrsnih projekata, dobrotvornih organizacija i izuma koji su vrijedni
vašega novca i jebada - nekima sam i sama pridonijela - usudit ću se reći kako nije
moguće da SVE to uđe u vaš proračun jebada.
I to je razlog, dragi moj prijatelju/znanče/stranče, zašto čitaš ovu knjigu!
Internet je omogućio veličanstvene inovacije kao što je Tinder i online mah‐jongg, ali
nas je također potaknuo na moljakanje putem e-pošte, društvenih medija i
crowfunding stranica. Ti kanali uvelike olakšavaju ljudima da od vas traže novac bez
opasnosti od sukoba. Da su se svi zahtjevi koje sam dobila e-poštom ili Facebookom
morali uputiti osobno, uz predočenje pločice s hvataljkom i s torbicom oko struka za
pohranu staromodnih novčanih donacija, jamčim vam da polovica tih ljudi ne bi nikad
biciklirala za spas pretilih mačaka ili pokušavala izumiti taj kazoo.
Primjerice, u samo jednoj godini moje društvene mreže, e‐mail i moj in‐box zatrpali su
žurni zahtjevi za donacije za liječenje AIDS-a, dijabetesa i bolesti srca, za
potporu organizaciji Planned Parenthood, za financiranje jednoga podcasta, dvaju
neovisnih filmova i triju glazbenih albuma, za iskorijenjivanje četiriju različitih tipova
karcinoma i za subvencioniranje nekoliko poduzetničkih pothvata osuđenih na propast.
Neki su došli od bliskih prijatelja, neki od prijatelja mojih prijatelja, a neki od ‐ da ‐
potpunih stranaca.
Prije negoli sam se otisnula na put prosvjetljenja, provodila sam previše dragocjenih
minuta muku mučeći o tome hoću li se odazvati ijednom/svima od tih dobrotvornih poziva,
da bih naposljetku donirala previše novca. Ali posrijedi nisu bili samo vrijeme i novac.
Također sam trošila previše energije brinući se o tome tko će doznati jesam li ili nisam
donirala i što će misliti o meni. I hoću li o tome morati razgovarati s njima na nekoj zabavi,
repa podvijena između svojih škrtih nožica.
 Dosta!
Kao praktikant Metode nežaljenja, mogu brzo i lako odrediti jebe li mi se za određeni
zahtjev i pogađa li to nekoga drugog, a potom svoju odluku mogu provesti u djelo na iskren
i pristojan način koji mi ostavlja više vremena, energije i novca za druge stvari. Mogu
zaključati svoj hambar i otključati ga samo kako bih pripustila jebade
a) za koje imam mjesta i
b) koje ću za vas sa zadovoljstvom pohraniti na jednu noć, nekoliko tjedana ili do
daljnjeg.
Jesam li spomenula da je moja metoda jednostavna i da istodobno mijenja život?
Počnimo sa strancima i znancima, potom ćemo se postupno uspinjati ljestvama
do prijatelja, jednu po jednu potrebitu prečku.
Recimo da jednoga dana dobijete opsežan e‐mail od znanca koji ga je očito proslijedio
svim osobama u svom adresaru, moleći vas da „pridonesete koliko možete“ dobrotvornoj
akciji njegova starog prijatelja iz ljetnoga kampa za... ne znam... sunčane naočale za pse.
Na temelju onoga što ste dosad naučili, utvrđujete da ta stavka vašeg Proračuna za
jebade doista pogađa nekoga drugog, ali na neizravan način, stoga ništa aktivno
ne oduzimate tom nadobudnom poduzetniku (koji je za vas potpuni stranac), nego
jednostavno ne ubacujete u njegovu škrinjicu.
Drugo, osoba koja vam je poslala zahtjev samo je znanac, ne i blizak prijatelj, stoga
vjerojatno nećete morati osobno objašnjavati svoju odluku ili svoje drukčije mišljenje o
tome trebaju li svijetu naočale za pse.
Naposljetku, ako se ispravno odradi, to je situacija u kojoj neće stradati ničiji osjećaji.
Mislim, ne biste trebali svima na e‐mail listi odgovoriti: Sunčane naočale za pse?
To je najgluplja ideja poslije Baby Bangsal[2] Nema potrebe da budete šupak. (Iako su,
za vašu informaciju, obje ideje vrlo glupe. Za koji su kurac šestomjesečnoj bebi
potrebne ekstenzije vlasi?)
Dakle, Korak 1: s obzirom na rečeno, jebe li vam se za naočale za pse?
Ne? Zašto onda već nisi obrisao taj e‐mail, papčino? (Oprostite, bilo je to jače od mene.)
Dobro, dobro, ali to je bio samo prijatelj vašega prijatelja. Što kada vaša bliska
prijateljica želi da doturate za nešto što je njoj važno?
U tim slučajevima morate posegnuti duboko i iskoristiti sve svoje alatke. Nanijeti
vosak, obrisati vosak, obojiti ogradu itd. (Gospodin Miyagi... e, to je bio momak kojemu se
živo jebalo.)
Prvo pitanje: je li projekt vaše prijateljice važan i vama? Znate ono, „ushićuje“ li vas?
Ako je odgovor „da“ i ako možete tu donaciju ugurati u svoj trenutačni proračun, ne samo u
Proračun za jebade, onda nek vam je široko polje. Zašto uopće razgovaramo o ovomu?
Ali, ako je odgovor „ne“, upitajte se je li vam moguće odbiti (iskreno i pristojno), a da
ne povrijedite njezine osjećaje. Ovisno o tome kakva je osoba vaša prijateljica, to može biti
lako i ne tako lako.
Nećete o tome morati razgovarati nakon toga početnog e‐mail voleja? Neka vam se
onda živo jebe. Nemojte kliknuti Go, nemojte položiti 200 dolara u njezin Kickstarter.
 Ilije sva prilika da će vaša prijateljica potegnuti to pitanje u nekom nevezanom
razgovoru? (“Isuse Bože, moj Kickstarter je prikupio sedamnaest posto sredstava!
MOŽEŠ U VJEROVATI MIG-MIG LAKAT-LAKAT?!“) U tom slučaju, trebali biste
odgovoriti nešto kao: „To je super! Tako sam sretna zbog tebe!“ misleći, zapravo: Neću
priznati da nisam pridonijela sve dok me to izravno ne upitaš, kukavice.
U takvim situacijama vi ste poput majstora kineske borilačke vještine tai chi, čije je
opće načelo prepustiti se nadolazećem udarcu umjesto odgovora na njega
suprotnom silom. Čineći tako, apsorbirate energiju suparnika i preusmjeravate je natrag k
njemu tako da, zapravo, uništi samoga sebe. Drugim riječima, možete
pristojno odgovoriti na njezinu pasivnu agresiju uz dozu vlastite agresije i pobijediti
u toj bitki, a da vaša prijateljica ni ne shvati da ste se borili.
Malo je teže - ali nije i nemoguće! - ako je vaša prijateljica tip osobe koja se ne može
umiriti uvijenošću i s malo drevne kineske filozofije. Tu morate usred zabave izvaditi svoj
Proračun za jebade i kalkulator mišljenja nasuprot osjećajima i osmisliti iskren i pristojan
odgovor da ste super sretni zbog nje, te da se nadate da ona razumije kako nemate viška
novca za tuđe nade i snove.
Et voilà.
Samo naprijed, recite. Mislite da to neće djelovati, zar ne?
Priznajete da ćete se na koncu poštedjeti novčane donacije, ali zapravo ne vjerujete da
ćete se poštedjeti razbijanja glave u vezi s tim što vaša prijateljica misli ili oko mogućnosti
da joj povrijedite osjećaje.
Mislite li da to nisam doživjela? E pa, jesam, i upravo zato za vas imam još nešto u
šeširu...

 Osobne politike 
Osobne politike izvrstan su način da sačuvate svoje jebade na brz i učinkovit
način i uz iznimno malen rizik od povrede osjećaja. (Gledajte, ne mogu vam pomoći
ako je vaša prijateljica beznadno samodopadna - možda bi trebala razmotriti opciju
terapije.)
Evo kako to djeluje:
Ako postoji nešto za što mi se živo jebe, ali to nešto je u sivoj zoni potencijalne povrede
nečijih osjećaja, bez obzira na to koliko sam iskrena i pristojna, to jednostavno pripišem
„osobnoj politici“.
Primjerice, „imam osobnu politiku protiv doniranja za Kickstarter kampanje, jer ako
doniram jednoj, osjećam da moram donirati svima. Ne mogu si to priuštiti, a ako moram
birati, ne bih željela da ljudi koje volim misle kako ih vrednujem manje ili više od nekoga
drugog“.
Bingo!
 Kao što sam rekla, u tu kategoriju jebada možete uključiti bilo koju donaciju ili
sve njih, kao i obećanja donacije, pa čak i zajmove u gotovini, budući da sve njih obično
traže isti ljudi na isti način i mogu se obuhvatiti istom osobnom politikom.
Recite to još jednom, ali s više osjećaja:
„Imam nešto osobno protiv __________________________________________________,
jer ako jednoj ___________________________________, osjećam da moram svima.
Ne mogu si to priuštiti, a ako moram birati, ne bih željela da ljudi koje volim
misle kako ih vrednujem više ili manje od nekoga drugog.“
Sada zamislite da ste na drugom kraju tog odgovora. Možda biste se na trenutak mogli
zajapuriti, ali možete li zaista... proturječiti? Ne, ne možete. Barem ne možete, a da ne
ispadnete šupak. (Vidite li što sam učinila?) A nipošto to ne biste trebali uzimati osobno. To
je jednostavno moja politika - što je nešto kao moje mišljenje, ali je teže suprotstaviti joj se,
jer smo, kao ljudska bića, uvjetovani da se podvrgavamo stvarima kao što su „pravila“ i
„politike“.
Rekla sam vam da to nije bio moj prvi rodeo.

Stvari koje se protive vašoj 

osobnoj politici 
Zabave za djevere/djeveruše prije drugog vjenčanja
Jednostavno nepotrebne.

Davanje besplatnih profesionalnih savjeta

Žao mi je, zar vam izgledam kao netko tko masno ne naplaćuje za ekspertizu koju sam
gradila osam godina na faksu, s 230 000 dolara studentskih dugova na grbači?

Sastanci za doručkom
Korisni za izbjegavanje izlazaka s trijeznim ljudima i malom djecom.

Vožnja duža od četiri sata u istom danu

„Problemi s kralješnicom.“

Karaoke
Nevjerojatno je koliko će vam puta i na koliko načina osobna politika protiv karaoka
spasiti dupe.
 Večere na koje morate donositi hranu
Stvarno, koji vam je kurac, ljudi?

Dokumentarni filmovi
To je najuobičajenija vrsta filmova koje će vaši prijatelji snimiti, vjerujte mi.

Pjesničke večeri

Ako nikada niste odgovorili „da“, ne morate razbijati glavu oko otkazivanja u posljednji

tren, zar ne?

Odgovor „ne“ znači ne 
Pogledajmo osobnu politiku na djelu.
Recimo da me blizak prijatelj pozove kao pratilju na otvorenju galerije, čemu slijedi
razgovor s umjetnikom. Zbilja mi se živo jebe za otvorenja galerija - i sama pomisao na
takvo što tjera me da prerežem žile čačkalicom koju sam upravo maznula s kockice ustajala
sira - ali on je vrlo osjetljiv i sav umjetnički i ne želim mu povrijediti osjećaje, stoga mu
kažem kako imam „osobnu politiku“ protiv otvorenja galerija.
Možda ću spustiti pogled i vidljivo zadrhtati od gađenja kako bih bila što uvjerljivija.
Što se njega tiče, na zadnjem otvorenju galerije na koje sam otišla dobila sam
gonoreju. Nitko ne želi razgovarati o tome.
Po mom iskustvu, ljudi obično ne navaljuju kada im servirate osobnu politiku (napose
kada se ona posluži sa stilom). Da sam rekla: „Oh, zbilja ne volim otvorenja galerija“, to bi
bilo samo moje mišljenje, i premda bi ono bilo valjano i mogla bih samouvjereno
zastupati svoje stajalište, o mišljenjima je lakše raspravljati nego o politikama. I mogli biste
ud u raspravu koja će vam oduzeti dragocjeno vrijeme i energiju:

„Ne voliš otvorenja? Zašto?“

„Mislim da su dosadna i noge me bole od stajanja.“

„Ali, moći ćeš komunicirati s djelom pod halogenim svjetlom!“

 A tu su i zamorni osjećaji vašeg prijatelja.

„Da, ali tamo je uvijek tako zagušljivo. Mislim da umjetnici ne koriste dezodorans.“

„Hm, što točno želiš reći? Da smrdim? Isuse, stvarno si šupak, znaš? Mogla si
jednostavno reći ‘ne’.“

„I jesam. Ali onda si počeo raspravljati sa mnom. Jasno ti je da još razgovaramo o tome,
ne?“

Osobne politike definitivno su način postupanja u takvu scenariju. One su čudesne i

čine da ljudima postane pomalo neugodno i da okončaju razgovor. Poput Kanyea.
Kod osobne politike najbolje je to što je ona vaša, stoga je možete dopunjavati ili
suspenzirati kad god želite — i nitko s vama ne želi raspravljati iz straha da će
povrijediti vaše osjećaje!
Tu se radi o ozbiljnim nindža sranjima. Gospodin Miyagi bio bi ponosan.

Mali, sićušan slon u sobi 
Do sada smo obavili dobar posao, zar ne? Upustili smo se u neke ozbiljne vizualizacije,
naučili smo razlikovati osjećaje od mišljenja, prakticirali smo umijeće odjebavanja onoga
što drugi misle, razmotrili naše Proračune za jebade i skužili bit osobne politike (meni
osobno najdraže). Gotovo mogu osjetiti kako u vama ključa magija koja mijenja život.
Što, naravno, znači da je vrijeme da vam uputim felš-loptu.
Da nam se živo jebe nije uvijek lako. Jednostavno je, ali nije lako. Lako je, ali ne uvijek. I
upravo stoga gradimo čvrste temelje od popisa i praktičnih scenarija te pratećih koncepata
koji će ojačati vašu obranu od stvarno teških stvari.
Kao što su djeca.
Koju prijatelji, znanci i stranci imaju u beskonačnim količinama.
(Ovdje ne mislim na vaše nećake i nećakinje, bratiće, sestrične, djecu i unuke - svi oni
pripadaju četvrtoj kategoriji: Obitelji. To je posve druga loptica placente. Za sada ćemo se
usredotočiti na identificiranje stvari za koje se razumno može očekivati da vam se za njih
živo jebe, jer je riječ o djeci koja vam nisu u rodu.)
Ako niste roditelj, možda će vam biti teško priznati da vam se živo jebe za stvari
povezane s djecom. Roditeljski osjećaji toliko su empatični i snažni (katkad i
iracionalni) da je teško točno predvidjeti hoćete li - u nastojanju da vam se živo jebe za
rođendanske zabave za bebe - povrijediti nečije osjećaje ili hoće li ta osoba prihvatiti da
vi mislite drukčije i pustiti vas na miru.
 Ništa od toga ne mijenja činjenicu da je ustajanje u devet ujutro u nedjelju kako biste
gledali jednogodišnjaka koji razmazuje tortu po svom licu nešto za što vam se najodlučnije
živo jebe - ali možda još pomalo strepite od prelaska na Korak 2, naime, da se ne date
zajebavati, što je razumljivo.
Zato sam ovdje.
Kao što ste vjerojatno naslutili, ja sam, recimo to tako, imuna na dječji šarm. Ali, na
temelju svojega dugog iskustva — i stoga što su roditelji skloni dijeliti svoje sramotne male
tajne s prijateljicom bez djece, uz nekoliko boca vina - mogu vam reći da se čak i
roditeljima katkad živo jebe za djecu koja nisu njihova.
Kako je rekla jedna majka: „Stvar je, zapravo, u kanaliziranju jebada. Sve moje jebade
kanalizirale su se prema mom djetetu. Nije mi ostala nijedna za vas i vaše metode.”
Kako bih bila posve sigurna da ova knjiga sadržava primjerene razine magije koja
mijenja život svakome, pročešljala sam roditelje diljem zemlje kako bih točno utvrdila
čime se ONI daju zajebavati i zašto.
Bilo je to iznimno prosvjetljujuće i govorit ću o tome nešto kasnije u knjizi.
Ali, ma koliko je roditeljima bilo katarzično (a očito jest) govoriti mi o svemu za što im
se živo jebe glede pišanja i dudica, bilo je i mnogo onih koji su dodali caveat da je toliko
toga vezanog za roditeljstvo uistinu ispunjavajuće i vrijedno jebada.
I to je ključ: zajebavati se sa stvarima koje vas čine sretnima - kao što su čitanje,
kuhanje ili igranje s vašim minijaturnim ja - i ne zajebavati se s ostalima.
Jedna majka odgovorila je iz perspektive poučavanja vlastite djece o tome s čime im se
vrijedi zajebavati:
„Odrasla sam u domu prepunom krivnje, stoga mislim da je za našu djecu važno da
znaju kako sama mogu odlučivati o stvarima kojima će poklanjati pozornost i da se,
odlučujući o vlastitom životu, ne trebaju opterećivati odobravanjem ili osudom drugih
ljudi.“
Svaka čast!
Možda je najpraktičniji komentar dala mama koja je rekla kako roditeljstvo zapravo
može pomoći u prioritiziranju jebada u drugim sferama života, kao što je posao. Dobrobit
toga novog ljudskog bića može biti katalizator za konačan prestanak zajebavanja s
ostajanjem duže na poslu, preuzimanjem dodatnih odgovornosti i s pozicijom rezervnog
napadača u stvarnoj ili metaforičkoj tvrtkinoj nogometnoj ekipi. Ona potiče na
određivanje jasnih granica s nadređenima i zaposlenicima te na iskrenost i odlučnost u
pogledu obveza koje ste sposobni prihvatiti u bilo koje vrijeme.
Drugim riječima, to dragocjeno stvorenje može biti vaš prvi korak u prihvaćanju druge
kategorije Metode nežaljenja: Posao. Bum!
Sa zadovoljstvom i bez odlaganja, predstavljam vam:

Stvari za koje se čak  
i roditeljima živo jebe 

Odakle je izronilo vaše dijete. Prirodan, vaginalni porod bez anestezije? Bravo za vas.
Carski rez? Ostali ste fit. Porod u vodi? Što god vam paše. Druga žena? Nije li znanost sjajna!
Bez obzira na provenijenciju vašega klupka radosti, većini ljudi se živo jebe, stoga možete
prestati braniti svoju epiduralnu u miješanom društvu.

Dojiti ili ne dojiti. Iako neki komentari na Facebooku sugeriraju drukčije, pokazalo se
kako su većini roditelja važne samo djetetove sisačke navike i kako im se živo jebe je li se
njihovo drago dojenče uspješno „uhvatilo“, jesu li im bradavice ispucale ili hoće li djetetovu
imunosnom sustavu škoditi formulirana hrana. Samo ti radi po svom, mama.

Ferberizacija. Ne morate se nikome opravdavati ni žaliti. Nikoga nije briga kako vaše
dijete uspijeva zaspati. Samo završite s tim!

Dijeljenje. Većina roditelja želi da njihova djeca odrastu s razumijevanjem koncepta
dijeljenja i sa znanjem kada je dijeliti ispravno. Ne žele da im djeca postanu serijski ubojice.
Ali, možda se svatko fiksira na malo previše dijeljenja kada je posrijedi ova li ona igračka,
ova ili ona knjiga ili ovaj ili onaj šešir. Kako je rekla jedna majka: „Bilo bi lijepo kada bi moj
sin želio podijeliti svoj kamiončić [s vašim djetetom], ali kad vas sretnem na
igralištu, tražim li ja od vas gutljaj ledene kave koju ste platili osam dolara? Možete me
strijeljati raznim molećivim/ osuđujućim/zločestim pogledima dok vaše dijete plače
za tuđom igračkom - ja sam si uzela deset minuta da u miru pregledam poruke na telefonu,
dok je moje dijete blaženo obuzeto igračkom koju sam mu ja kupila.“

„Što kažu stručnjaci.” Roditelji znaju što kažu stručnjaci - oni čitaju iste duboko
zbunjujuće knjige, članke i studije, na temelju kojih odlučuju hoće li Junioru priuštiti iPad
deset minuta dnemo prije njegova petoga rođendana. Možda im je zbilja stab do stručnog
mišljenja - ili nije - ali svakako to ne moraju slušati iznova i iznova od vas,
stopostotnog certificiranog nestručnjaka.

Privikavanje djeteta na kahlicu. Nekim se roditeljima sviđa osjećaj drugarstva koji
proizlazi iz razgovora o privikavanju djeteta na kahlicu - tako se osjećaju
manje usamljenima. Možda saznaju neke dobre trikove ili se pak osjećaju nadmoćnima jer
njihovo dijete s lakoćom sjeda na porculansko prijestolje. Ali, općenito uzevši, vrlo je malo
ljudi na ovom planetu kojima se istinski jebe za detalje kada, gdje, u kojim okolnostima i
koliko često dijete izlučuje otpad iz svoje donje polovice. Fuj.

Raspored spavanja. Na temelju moga istraživanja ove teme, rekla bih da se mnogi
roditelji sjećaju kako su oni, kao djeca, mogli zaspati bilo kada i svugdje, međutim,
moderni tekstovi o odgoju djece govore im kako se spavanje mora odvijati po strogom
rasporedu, poput režima obuke Bêle Kârolyja, nadaju li se da će IKAD VIŠE SPAVATI. To
je posve razumljiva briga - uskraćivanje sna nije bez razloga oblik mučenja. Ali, znate,
možda ne bismo trebali toliko razgovarati o tome? Jedna mi je mama rekla da bi, svaki put
kada bi njezine prijateljice počele razglabati o Johnovu i Janienu rasporedu spavanja, ona
radije razgovarala o knjigama, ili o politici, ili o svom najnovijem erotskom snu, ili o rukama
Matthewa McConaugheyja (koje su vjerojatno igrale važnu ulogu u spomenutom snu).
Dobro, dobro, dobro.

„Što mislite, trebam li pokušavati sve dok ne dobijem [dijete drukčijeg spola od
troje koje već imam]?” To sam čula od nekoliko mama i, mislim, nisu li šanse uvijek 50-
50? Hoće li ljudi koji postavljaju to glupo pitanje oduzimati bebe pogrešnog spola iz
majčinih ruku sve dok ona ne osvoji jaikpot?

Roditeljsko nadmetanje. Svima osim vas živo se jebe za NEVJEROJATNE programe
koje nudi škola što je pohađa vaše dijete (Robotika! Mandarinski! Trapez!) ili koliko
sati piše zadaću ili kako ste organizirali prijevoz. Napose se živo jebe onima koji nisu
roditelji, ali oni koji jesu žele znati o tim stvarima samo ako razmišljaju o slanju vlastite
djece u tu školu ili vas žele angažirati kao vozača.

* * * 
Roditelji! Tko bi rekao? Osjećam se mnogo bolje jer nisam imala nikakvih jebada po
tom pitanju, a nadam se ni vi.
Naposljetku, da zaokružimo treću kategoriju, imam jedan iskušan savjet koji možda
proturječi svemu što ste dosad pročitali - ali kao što znamo iz činjenice da je časopis People
jednom imenovao Nicka Noltea kao najseksepilnijeg živućeg muškarca, ovaj je svijet
zagonetka...

Katkad je u redu povrijediti nečije osjećaje 
Ooo, nemojte se toliko šokirati. Istina, dosad sam tvrdoglavo zagovarala „tuđe osjećaje“
kao barometar pri odlučivanju hoće li vam se živo jebati i, što je još važnije, da ih razmotrite
prije negoli prijeđete na Korak 2 Metode nežaljenja, naime, na odjebavanje. Znate već lako
to ide.
Ali, kada su posrijedi stranci (čak i usputni znanci) iz treće kategorije, moram vam reći:
katkada se jednostavno ne možete brinuti za to čije ćete osjećaje povrijediti kada nastojite
živjeti svoj najbolji život.
 Ne dati se zajebavati ‐ i rezervirati svoje jebade za ono što vam je doista važno ‐
evoluirajući je proces. To znači prioritizirati svoje jebade na temelju onoga što vas
pogađa svaki dan. A bit će dana kada će povreda osjećaja nekog stranca biti vrlo nisko na
totemskom stupu.
Stvarno nisko.
Ne kažem da biste trebali početi strancima tvitati uvrede samo iz štosa. Ili da biste
trebali izaći na ulicu i slučajnim prolaznicima uzvikivati neka „puše vreću kuraca“ (™ Louis
C. K.). To nije magija koja mijenja život. To je samo zločesto.
Ali, u jednom ćete trenutku, jednoga dana, u dubini duše, znati kada je u redu
povrijediti nečije osjećaje u procesu filozofije „živo mi se jebe“. Ekonomisti to
zovu oportunitetnim troškom. Ja to zovem zdravim razumom.

Nekoliko scenarija kada je, u procesu „živo mi se jebe“, u redu povrijediti
osjećaje stranca

1. Kada vam ljudi dolaze na vrata pokušavajući vas obratiti na svoju religiju. Ne
mora vam - ponavljam, ne mora - biti žao što ste im zalupili vrata pred nosom. Istina, ne
možete slovkati P-R-O-Z-E-L-I-T-I-Z-A-M bez Z-E-L-O-T, ali to je samo semantika.

2. Kada se u Starbucksu osoba u redu ispred vas ne može odlučiti, a vama se
zbilja žuri. U tom slučaju, dopuštam vam da upitate: Jesi li kratkovidna? Bit će mi
zadovoljstvo pročitati ti cijeli jelovnik, što nipošto ne može trajati duže od našega stajanja i
čekanja da doneseš neke najosnovnije životne odluke.“

3. Kada je gospodin ili gospođa na pozornici apsolutna antiteza smiješnog. Jedno
je biti pristojan, a drugo trpjeti dvadeset minuta ustajalih šala i još ustajalijeg piva. On/ona
odabrao/odabrala je svoju karijeru - bolje im je da imaju tvrdu kožu. Ne dajte se jebati,
izađite i ne osvrćite se za sobom.

4. Kada se druge žene popiške na dasku za WC.
Ta čudovišta zaslužuju javno sramoćenje. U mom Proračunu za jebade nema mjesta za
pažljivo brisanje vaše mokraće prije nego što sjednem na školjku u javnom WC-u, a
preniska sam da učinkovito čučim. Slijedit ću vas u kafić / na stadion / u sobu za sastanke /
na domjenak i dati vam što vas ide, o, da, hoću.

5. Kada netko nagne svoje sjedalo u zrakoplovu tako da ono dodiruje vaša
koljena. Živo mi se jebe za vaš osobni prostor ako se tebi živo jebe za moj, stari. Možda
neću povrijediti tvoje osjećaje, ali ću te udarati u leđa koliko god bude trebalo.

 Sada imate na raspolaganju mnoga rješenja koja će vam pomoći pri odlučivanju o
budućim jebadama vezanima za prijatelje, znance ili strance. Vrijeme je da sjednete na
pod, pročešljate svoj mentalni hambar i načinite popis!
I... je li mi ostao koji prijatelj? 
Neko vrijeme proveli smo razmatrajući negativne stvari kako bi vam bilo lakše ući u
srž onoga za što vam se živo jebe. Ali, svrha tih popisa i izbacivanja stvari koje
prijete vašem Proračunu za jebade jest u otkrivanju onih koje jesu vrijedne. I u
stvaranju vremena i emocionalnog prostora za očuvanje i njegovanje tih odnosa i svih
jebada koje oni podrazumijevaju. To je sažetak magije koja mijenja život.
Četvrti dio ove knjige sadržava sintezu svega rečenog, ali prije toga imamo još posla.
Da, vrijeme je da provalimo vrata hambara i uđemo u ishodište svih jebada.
Obitelj 
Oh, obitelj.
Oh, oni.
Gdje početi? Obitelj postoji kako bi se s vama zajebavala, kao Porezna uprava. Obitelj - i
sve njezine zajedničke fotografije, vjenčanja, bar i bat mitzve, krštenja, quiceanere, all‐
inclusive odmori, grupne terapije, desničarski ujaci, bratska i sestrinska rivalstva, drame i
zamjeranja - proizvodi stalne i svakodnevne jebade.
Kao što određen (neki bi rekli, neprimjereno velik) postotak vašega prihoda
automatski ide za poreze, tako i određen postotak vaših jebada ide ravno u obitelj. Usto
se na neki način posljedice tih jebada (ili izostanak istih) čine težima od onih koje proizlaze
iz stvari, posla i prijatelja / znanaca / stranaca zajedno. Kao da se svi bojimo obiteljske
revizije.
Zašto je tomu tako? pitate se. Imam jednu riječ za vas: Krivnja.
Čim se osjetite krivima, već ste pali na testu odjebavanja. Game over. Jer osjećati se
krivima znači da se niste učinkovito poslužili alatima i perspektivom kojima sam vas
poučila ne samo kako bi vam se živo jebalo nego i kako biste se osjećali sretnijima zbog
toga.
Krivnja nije lijep osjećaj. Ona je više nalik iznenadnom, luđačkom svrbežu u predjelu
prepona, kada ste okruženi ljudima i ne možete se počešati, a umirete od želje da to učinite.
Takav je osjećaj krivnje.
Odjebavanje bi uvijek trebalo donositi veći užitak, zadovoljstvo i sreću. Ne
svrbež u preponama.
Zbog čega je još važnije proučiti Metodu nežaljenja i poslužiti se svim raspoloživim
alatima za isključivanje obiteljskog stroja za krivnju prije negoli vas usiše i ispljune kao što
je u Fargu onaj nordijski ubojica učinio s truplom i drobilicom za drva.
Ako je ikako moguće, izbjegnite takav ishod.
Prisjetit ćete se da sam u knjizi već govorila o povezanosti osjećaja obveze s obitelji.
Postoji generalni konsenzus da su članovi neke obitelji skloni mišljenju kako se drugi
članovi iste obitelji moraju zajebavati s njihovim životima samo zato što dijele isti
DNK.
Razmislite o tome na trenutak Ima li u tome ikakva smisla? Ne, nema.
Jedno od najvažnijih načela jebada jest izbor obveze.
Želite biti u mogućnosti birati kako provodite svoje vrijeme, energiju i novac kako biste
maksimizirali užitak u nekom odnosu, zadatku, proizvodu ili događaju. Stvari koje možete
kontrolirati nasuprot stvari koje ne možete kontrolirati.
Kao što svi znamo, ne možemo birati svoju obitelj.
Stoga bismo barem trebali imati mogućnost odabira kako se i zašto nosimo s njima. Je li
tako?
 Je li tako?!?
Uzdah.
Barem pokušajmo.

Kada cigara nije samo cigara,  
a šalica za čaj nije samo šalica  
za čaj 

Recimo da vam majka, blaženo njezino nostalgično, mikromenadžersko srdašce,

pokušava uvaliti porculansko posuđe Royal Heidelberg koje je naslijedila od svoje
majke (vaše bake), a koje vi zapravo ne želite. Mislite da to pogađa samo vas, jer ćete ga
trebati pohraniti, praviti se da vam se sviđa i izložiti ga kada vam roditelji dođu u posjet -
ali znate da to, zapravo, pogađa i vašu majku, jer nju pogađa doslovce sve što činite. (Izašli
ste iz njezine vagine.) Ako, stoga, odbijete taj „dar“ od žene koja vas je protisnula kroz svoj
nježan mladi cerviks, gotovo je sigurno da ćete povrijediti njezine osjećaje.
Vrijeme je da je suočimo s „mišljenjima nasuprot osjećajima”, je li tako?
Ali, ali premda vaša majka samo misli da biste se trebali brinuti za obiteljski porculan,
ona to mišljenje ne može odvojiti od svojih osjećaja prema vlastitoj majci / vašoj baki, koja
nikad neće znati da su šalice za čaj u vašem posjedu, zato što je mrtva. (Moja sućut.)
Vrtite brojne scenarije u glavi i zaključujete kako je stvar beznadna, jer čak i ako
budete iskreni i ultrapristojni, osjećaji vaše majke bit će povrijeđeni ma što vi
rekli. Zaključujete kako biste trebali stisnuti zube i praviti se da vam se istinski jebe za
šalice za čaj.
Takve su frustracije uobičajene kada je posrijedi obitelj. Želite jednostavno dići ruke i
pokoriti se zbog OBVEZE i KRIVNJE.
Ovdje sam da vas upoznam s alternativom.
Naravno, ne tvrdim da ću vas odriješiti svekolike krivnje koju osjećate u pogledu svoje
obitelji - tomu služe benzodiazepini na recept - ali ovaj dio knjige pomoći će vam da
utvrdite koji su vidovi vašega obiteljskog života uistinu vrijedni zajebavanja i/ili nisu
podložni propitivanju. Da, katkad morate stisnuti zube i dati se zajebavati kada je posrijedi
obitelj, ali pokazat ću vam kako da svoje jebade preoblikujete tako da izvućete najviše iz
neidealne situacije. Upamtite: vi ste dio svoje obitelji i također zaslužujete biti sretni.
Na temelju istraživanja... 
Čini se da svi dijelimo mnoga mišljenja kada su u pitanju stvari vezane za obitelj za
koje nam se živo jebe. Znam to jer sam provela anonimno istraživanje u kojemu
sam zatražila od ispitanika da navedu nešto o svojim obiteljima što stoji visoko na njihovu
popisu stvari za koje im se živo jebe, pa sam se čak i sama šokirala vidjevši koliko
se odgovora međusobno poklapalo. (Rekla sam vam da je obitelj jebeno minsko polje.)
Zaigrajmo našu verziju omiljenog nam TV kviza u kojoj se mame upuštaju u neugodnu,
pomalo lascivnu razmjenu riječi sa Steveom Harveyjem... FAMILY FEUD!
Naputak u mom istraživanju bio je: „Navedite nešto u vezi svoje obitelji za što vam se
živo jebe.“ Nastavite čitati prvih šest odgovora, od najnepopularnijih do najpopularnijih.

6) Kao da će me činjenica da pripadamo istoj krvnoj lozi uvjeriti da učinim ono

što tražiš

Prije pet minuta izjavila sam kako nema nikakva smisla zajebavati se s bilo kime ili bilo
čime samo zbog genetske veze s tom osobom ili stvari. Uz iznimku vaših potomaka kojima na
neki način dugujete, jer ste ih donijeli na ovaj svijet - barem dok ne odrastu dovoljno da se
mogu sami braniti - jednostavno niste obvezni zajebavati se. Možda mislite da jeste. Ali
niste. I svi vi to već znate, stoga za vas možda ipak ima nade.

5) Obvezno zajedništvo/„sviđanje“ svih članova obitelji

Svatko je od nas krasna, mala pahulja. Ne postoje dvije iste. Ni identični blizanci nisu
identični! (To je istina, raspitajte se.) Kako se, onda, za ime svijeta, od nas očekuje da se
jedni drugima stalno sviđamo i da se stalno družimo? Članovi obitelji koji ustraju na
zajedništvu braće i sestara ili rođaka ili unuka koji se jedni drugima ne sviđaju
zajebavaju se s pogrešnim stvarima.

4) Zajedničke fotografije

Nisam očekivala da će to biti tako visoko na popisu, ali, jao, ljudi zbilja mrze
fotografiranje s obitelji. Stvar je, čini mi se, u tome što je samo malobrojnima stalo do
same fotografije. Vidjet ćete je sutra na Facebooku, kliknuti obvezno „sviđa mi se“ i potom
zaboraviti na nju. Više ne živimo u svijetu gdje ljudi provode petke navečer nalijevajući se
džin-martinijem i listajući obiteljske albume. (Je li itko ikada živio u takvu svijetu?) Duboku
preziru spram fotografije pridonosi - kao što su mnogi ispitanici naznačili — činjenica da je
fotografija načinjena u „zadnji čas“ (nitko ne voli biti uhvaćen na prepad) ili da su
se „morali jednako odjenuti“ (nitko ne želi izgledati kao član australske šamponske
dinastije[3]). Ovo je igra brojeva: ako veći dio članova obitelji ne želi pozirati za
formalnu skupnu fotografiju, onda SVI trebaju udariti šakom i odlučiti da im se živo jebe.
Većina vlada!

3) Drevna povijest

Rivalstva među braćom i sestrama, zamjerke, svađanje oko sitnica i DRAMA!!! - sve je to
preplavilo moje istraživanje poput recepata za „slavnu“ salatu od krumpira na obiteljskom
okupljanju. Prilično je jasno da nikoga ne jebe što je tko rekao, tko je bio kriv ili koga mama
više voli. (Bok, Tome! Hvala što čitaš moju knjigu.)

2) Obiteljski praznici ili druge tradicije koje je pojelo vrijeme

Kako obitelji rastu i rođaci umiru, jednako bi se trebalo događati i s tradicijama. Pa

ipak, mnogi od nas zapeli su u bolesti tipa Beskrajan dan kada su posrijedi
godišnja događanja i zastarjeli rituali vezani za praznike, odmore i druga obiteljska
okupljanja. Dan zahvalnosti tako bi se mogao preimenovati u „Dan jebada“. Religijski
blagdani kao što su Božić, Uskrs i Hanuka dvostruka su dogma i dvostruke jebade. Ona
rustikalna koliba koju je vaš otac unajmljivao za svaki Praznik rada još od 1986.?
Trideset godina poslije, toliko je ruševna da vam je bolje preskočiti praznike i provesti
vikend s vlastitom djecom na hitnoj gdje će ih cijepiti protiv tetanusa. Kao što „samo zato
što smo u rodu ne znači da mi se mora jebati za X“, tako ne znači da nešto morate zauvijek
činiti na određen način samo zato što se u vašoj obitelji oduvijek tako činilo. Izražavanje
drukčijeg mišljenja uz dužno poštovanje, malo iskrenosti i pristojnosti, može učiniti čudo.
Ili, ako sve drugo propadne, uz izražavanje osobne politike protiv rustikalnih koliba.

Naposljetku... tuš, molim... odgovor broj jedan na „navedite nešto u vezi svoje
obitelji za što vam se živo jebe“.

Zapravo, natjecanje je bilo neizvjesno.

1) Religijske i političke razlike

To što su ispitanici iznova i iznova naglašavali ta dva ideološka živa blata znaci da
svaki od njih zaslužuje dobru, staru lekciju iz Nežaljenja.
Počnimo s religijom. Bit će to nešto poput egzorcizma Jebocizam, ako hoćete.

 Zar sam ja čuvar brata svog? 
 To je klasičan slučaj povratka korijenima i prvim elementima Metode nežaljenja:
odluka da vam se živo jebe za ono što drugi misle. Vaši religijski stavovi tiču se samo vas -
isto vrijedi i za vašu tetu Jennifer i svu njezinu baptističku čast, slavu i aleluje. Ona ima
svoja mišljenja, vi imate svoja. Ako ste iskreni i pristojni u pogledu svoga drukčijeg
mišljenja i ako zamolite da se u obitelji više ne razgovara o religiji, onda niste šupak.
Razumni ste, a ako se pritom nekome povrijede osjećaji, to nije vaša krivnja.
Reći ću vam to u stilu „Robina Williamsa u Dobrom Willu Huntingu“'.
To nije tvoja krivnja.
To nije tvoja krivnja.
TO NIJE TVOJA KRIVNJA.
Stoga, sljedeći put kada se teta Jennifer ne baš suptilno referira na vašu sklonost
življenja u grijehu s djevojkom, samo obrišite jaja Benedict sa svoje brade i recite:
„Teta, poštujem tvoje mišljenje, ali radije ne bih razgovarao o religijskim razlikama sada, na
proslavi Mimine i Paw-Pawove šezdesete godišnjice braka.“
Može li biti iskrenije i pristojnije? Ovdje niste vi šupak.
Samo pokušajte. Mogli biste se iznenaditi kako je učinkovito. Ili ćete je barem uhvatiti
nespremnu i nesposobnu da odgovori ičim drugim doli nervoznim trzajem i podizanjem
jedne previše očupane obrve.
Moć iskrenosti ne može se precijeniti. Ne možete ni zamisliti s koliko ćete se još
jebada suočavati budete li okolišali. O, Bože, čak i sama ta riječ zvuči iscrpljujuće.
Pretpostavljam da još niste ni iskušali ovu metodu, jer ste toliko uvučeni u spiralu
obveze/srama/krivnje da se osjećate paraliziranima. Slabima. Spremnima
dvadeset minuta trpjeti pasivno-agresivno mučenje zbog svojih religijskih uvjerenja (ili
nedostatka istih) samo kako biste izbjegli nešto što smatrate još ozbiljnijim sukobom.
Ne biste li se osjećali dobro kada biste jednostavno rekli ono što mislite i mislili ono što
kažete? Jednostavno... čini drugome ono što želiš da drugi tebi čini? Mislim, tako piše u
Bibliji.

Glasujte protiv jebada! 
Ovdje ću vam izložiti osobnu priču kako bih ilustrirala svoju vjeru u Metodu nežaljenja
i način na koji je ona utjecala na mene. Promijenila sam imena kako bih zaštitila identitete
određenih članova obitelji, ali okolnosti su, uvjeravam vas, sto posto istinite. Protagonisti bi
mogli jednoga dana pročitati ovu knjigu i prepoznati se u njoj, ali ne trebaju se stidjeti. Cilj
Metode nežaljenja je življenje najboljeg života - i oni ne žele biti na drugoj strani
mojega političkog uvjerenja, kao što ni ja ne želim biti na drugoj strani njihovih političkih
stavova.
Za razliku od političkih izbora, svi pobjeđuju!
Jedne večeri suprug i ja uživali smo u krasnoj večeri s dva člana obitelji kada se, uz
platu slasne, pržene morske hrane, pokrenula tema o tadašnjem predsjedniku naše zemlje
te o istinitosti i potpunosti njegova rodnoga lista. Sijevnule su se optužbe, izrazila su se
mišljenja, i prije negoli su stvari eskalirale u beskrajnu raspravu, pogledala sam svakoga
člana obitelji ravno u oči i rekla: „Dick, Jane, volim vas, ali ovaj je razgovor završen.” Potom
sam se okrenula prema svome mužu - koji dijeli moja politička uvjerenja, ali želi o njima
govoriti mnogo više nego što ja smatram potrebnim - i rekla: „Ozbiljno to mislim.“
Nije bilo ni naznake povrijeđenih osjećaja. Promijenili smo temu, pala je pokoja šala,
polizali smo ostatke tartara s prstiju i odjahali dalje u noć.
TAKVA bi trebala biti obiteljska večera. Takva može i biti planirate li primjereno svoje
jebade.
 

Odbijte igrati igru srama 
Sram osamljuje i izolira, a krivnja je izravna posljedica srama. Nudim vam rezultate
svojega istraživanja kako bih vam pokazala da niste sami. Dovoljno se drugih
potpunih stranaca diljem svijeta poslužilo mojim istraživanjem, pokazavši kako im se
također živo jebe za mnoge goruće obiteljske probleme.
To znači da je posve moguće da se neki članovi vaše obitelji zapjene kao i vi kada se
ujak Jim posluži božićnom šunkom kao sapunom ili kada stric Renée ustraje
na kabalističkim narukvicama za sve goste na vašoj pokusnoj svadbenoj večeri.
Ako niste sami, onda ne trebate osjećati toliki sram zbog vaše odluke da vam se
živo jebe.
Snaga je u brojevima. Naoružani moću konsenzusa, bit ćete spremniji za odluku da vam
se živo jebe i samouvjereno nastaviti dalje.

Praznici: osobna politika 
Moj suprug i ja imamo politiku glede Dana zahvalnosti koja nas dobro služi. Budite
slobodni ukrasti je ili prilagoditi u vlastitu korist.
Svake godine posjećujemo tri obiteljske skupine.
 Za razliku od likova iz serije Orphan Black, ne možemo biti na tri mjesta odjednom. A
NE ŽELIMO FAVORIZIRATI. Stoga smo prije osam ili devet godina rekli našim obiteljima
kako započinjemo trogodišnju rotaciju i da ćemo od sada u praznično vrijeme
posjećivati svaku skupinu u određeno vrijeme, bez iznimaka. Nitko se ne može dvostruko
okoristiti zato što ove godine teta Marie slavi veliki rođendan ili zato što su bratići
dobili izvrsnu ponudu za krstarenje za osam osoba (i potrebni smo im da popune
kapacitet) ili zato što netko ima novu djevojku koju moramo upoznati. Javi mi se
sljedeće godine, ako još bude u igri. Čak sam preskočila, svoju petnaestu godišnjicu mature
jer se poklopila s vremenom kada su moji svekar i svekrva bili na redu za Dan zahvalnosti
(nije da mi se pretjerano jebe za godišnjicu mature, ali to je sporedno). Strogo?

Naravno, ali ničiji osjećaji nisu povrijeđeni, a to je nešto na čemu doista možemo
biti zahvalni.
Ohoho, cilj je na vidiku!
Stigli smo gotovo do kraja naših četiriju kategorija potencijalnih jebada, a ako sam
dobro obavila posao, onda već pomalo upijate magiju koja mijenja život. U najmanju ruku
upoznali ste se s nekim novim alatima i strategijama za postizanje onoga što želite u životu
i lakše vam je jer znate kako ima još ljudi poput vas koji žele (ili ne žele) iste stvari.
Ali, prije negoli zatvorimo obiteljsku knjigu, postoji još jedna potkategorija koju
moramo razmotriti. Ona nas vabi. Pritišće nas. Zahtijeva pozornost. Znate o čemu (o
komu) govorim.
Tazbina 
Sjećate li se što sam rekla o izboru? Ako niste rođeni u kulturi koja zagovara
dogovorene brakove, onda sami birate svoga supružnika, ali ne birate svoju tazbinu. Kada
bi to bio slučaj, bili bismo ekonomija na jednu noć.
Da, stupanjem u brak zapravo udvostručujete svoje obiteljske jebade jednim
udarcem. To je kao kada dobijete bonus i, ono: „Super!“ a onda vam Porezna uzme 50 %
i, ono: „Koji kurac?“
Vaša je tazbina u biti paket-aranžman, osoba s kojom želite otploviti na pučinu vaš je
supružnik, ali agencija vam je ubacila još nekoliko ljudi besplatno. Neki od njih mogli bi biti
prilično zgodni, poput onih naslona za ruke s ugrađenim držačima za čaše, drugi... možda i
ne tako zgodni.
Ali, kao i s vašom vlastitom obitelji koju niste odabrali, savršeno je prihvatljivo
parcelirati jebade vezane za tazbinu na način koji minimizira vašu frustraciju (i
maksimizira vašu radost) dok se istodobno prema svima odnosite s poštovanjem.
Svakako je od pomoći ako ste vi i vaš supružnik na istoj strani u pogledu svojih
kolektivnih jebada i ako se slažete u pogledu podijeli pa vladaj.
Primjerice, ako se neki član vaše obitelji ženi/udaje, očekuje dijete ili postaje godinu
stariji/starija ili slavi bilo kakav događaj u svom životu koji obično
podrazumijeva darivanje, onda biste vi trebali uložiti vrijeme i energiju u pribavljanje toga
dara. S druge strane, ako je dar namijenjen nekome sa strane vašega supružnika, onda bi se
time trebao/trebala pozabaviti on/ona. (Smijem li predložiti ovu knjigu kao dar za
svakoga?)
Tu nema zaobilaznica: kada naslijedite hrpu novih, članova obitelji, naći će se mnogo
dodatnih dnevnih (ili polugodišnjih) stavki u vašem Proračunu za jebade. Ali, kada malo
razmislite — oni također nasljeđuju vas. I vaše religijske vrijednosti, i vaša politička
stajališta, i vaše prazničke tradicije, i vaš prezir prema odijevanju istih dolčevita za
zajedničke fotografije.
Kada je riječ o odjebavanju, mogli biste imati više zajedničkog nego što mislite!
Prakticiranjem Metode nežaljenja glede vaše tazbine, možete započeti lančanu reakciju
čiji su vrhunac povećani sreća i sklad - i živo jebanje — za sve uključene.

Završna faza 
Ovo će vam biti posljednji ulazak u mentalni hambar, a obiteljske jebade koje ste u
njemu pohranili vjerojatno su zakopane duboko ispod pokrivača od prašine i
zlovolje. Suosjećam s vama. Poput blagdanskih ukrasa, obiteljske jebade zauzimaju
dragocjen prostor, čak i usred lipnja - ali kada jednom s njih skinete prašinu i istjerate ih na
svjetlo, već ste napravih većinu posla.
Zato sastavite taj posljednji popis i neka bude dobar!

Konsolidiranje vaših popisa 
I to je to! Do sada ste već pribavili alate za odlučivanje o tome hoće li vam se ili neće
živo jebati i razvrstali ste sve svoje potencijalne jebade a kategorije kojima
možete upravljati. Plesali ste oko svoga mentalnog hambara, obasjali ste svojom
metaforičkom baterijskom svjetiljkom njegove najmračnije zakutke i osvijetlili jebade koje
su se ondje nakupljale od... vremena prije nego što ste počeli čitati ovu knjigu.
Korak 1 Metode nežaljenja - donošenje odluke o stvarima za koje vam se živo jebe - jest
tu, na dohvat ruke.
Trebali biste imati četiri iscrpna popisa stvari za koje vam se može i ne mora jebati iz
svake od svojih četiriju kategorija. (I trnu vam donji ekstremiteti.) Dobra je vijest da sada
možemo prijeći na zabavan dio - precrtavanje stvari!
Upamtite da je „zajebavanje” slično trošenju vremena, energije i/ili novca na bilo
koju stavku koja se našla na vašim popisima. Precrtavanjem nečega
i ODJEBAVANJEM toga, trebali biste DOBITI više vremena, energije i/ili novca za sve
drugo.
Prvo, potreban vam je debeo crni flomaster. Jer ništa ne pruža toliko zadovoljstva
koliko precrtavanje stvari debelim crnim flomasterom. Neki bi ga čak mogli
nazvati „čarobnim“ flomasterom...
Oprostite, nisam mogla odoljeti.
Sada kad posljednji put sjedite na podu okruženi svojim popisima inventara - što je
fizička manifestacija vašega mentalnog čišćenja hambara - zabilježite koje su jebade u vama
budile osjećaje radosti ili frustracije u vašemu srcu, glavi i želucu.
Ugodno treperenje u prsima ili u preponama? Radost! Neka vaš čarobni flomaster
prijeđe preko tih stavki kao što je Anđeo Smrti prešao preko prvorođenih sinova Izraela.
Palpitacije, užas, mučnina? Sve su to kriteriji za prekrižiti jebadu ili tri.
Naposljetku, u svojoj knjizi Marie Kondo savjetuje da zahvalimo svakom predmetu -
haljini, torbici itd. - na njegovoj službi prije negoli ga odbacimo. Ali, nisam sigurna da stavke
na vašim popisima stvari za koje vam se živo jebe zaslužuju zahvalnost, a vi? One su vam
predugo crpile vrijeme, energiju i novac.
Ne, želim da učinite ovo:
Kako vaš crni flomaster lebdi nad stvarima koje vas živciraju, slijeće na papir i povlači
odlučne poteze preko stvari koje su vas prestale jebati, izgovorite tih, ceremonijalan
„jebi se“ svakoj pojedinoj stvari.
Osjećate se dobro, zar ne?
Sada ste gotovo spremni za Korak 2 i uzimanje čarobnih nagrada koje mijenjaju život!
Drago mi je da ste dospjeh tako daleko za tako kratko vrijeme. Aaaliii, samo da provjerim
da smo na istom kolosijeku: što je sa stvarima koje niste prekrižili na svom popisu?
Sigurni ste da ne želite ponovno razmisliti o njima?



Nikad ne podcjenjujte opasnost  
neučestalih jebada 

Možda neke stvari niste dirali jer ste mislili: Eh, nije da se to događa često. Vjerojatno je
lakše da se s njima zajebavam i ne brinem se za posljedice.
Zar vas ničemu nisam poučila?
Možda nisam bila dovoljno jasna - i za to prihvaćam punu odgovornost - stoga ćemo još
jednom razmotriti koncept „teorije razbijenog prozora“. Nastavite li se, htjeli‐ne htjeli,
zajebavati sa stvarima koje vas živciraju, te će se jebade nastaviti očekivati od vas.
Poput beskorisne papirologije i repriza Keeping Up with the Kardashians, to je začaran krug.
Sjećate li se kako osobna politika postavlja pozitivan presedan? Zajebavanje s nečime
također postavlja presedan i uvelike otežava prestanak zajebavanja s time u budućnosti.
Ako ste se već predali mukotrpnom poslu razvrstavanja vaših jebada u kategorije,
sastavljanja popisa i Proračuna za jebade, zašto biste išli linijom manjeg otpora i
nastavili trošiti svoje jebade na stvari koje vas živciraju samo zato što se one događaju tek
jednom ili dvaput godišnje?
Po toj logici nikad nećete postići prosvjetljenje. Ali zato ćete svaki Božić provesti
mamurni, pjevajući božićne pjesme na minus dvadeset, odjeveni u glupi džemper.

Zajebavanje 
Naposljetku, ako ste razradili svoje korake i utvrdili kako na vašem popisu doista ima
stvari s kojima se želite zajebavati, onda samo naprijed, zajebavajte se s njima! Lako je
zajebavati se.
Za to vam ja nisam potrebna. (Ali zahvaljujem vam na sponzorstvu.)
Za sve drugo, vrijeme je da aktiviramo Korak 2 Metode nežaljenja ‐ odjebavanje.
 III. 
ODJEBAVANJE 

Gotovo pa vam se živo jebe. Pogled odavde nešto je posebno, zar ne?
U drugom dijelu naučili ste kvalificirati svoje jebade na temelju toga živciraju li vas ili
vas uveseljavaju. Kvantificirali ste ih prema njihovoj uklopljenosti u vaš Proračun za jebade.
I upoznali ste se s alatkama i perspektivom - naime, s osjećajima, mišljenjima, iskrenošću i
pristojnošću - pomoću kojih ćete napraviti kalkulacije.
Sjeli ste na pod, sastavili sve popise i odlučili za što vam se živo jebe. Možda ste morali
kupiti nov crni flomaster jer vam je prvi ostao bez tinte. (Događa se.) Čestitam vam, doista.
Ali očekuje vas nešto još bolje.
Jer će vas u III. dijelu... zbilja PRESTATI JEBATI ŽIVA SILA.
Uzbuđeni! Da!
Nervozni? Ne brinite se, i ja sam bila.
Počnimo vizualiziranjem svega što možete dobiti. Tako ćete postati psihički snažni i
spremni da vam se živo jebe kao pravim šampionima.

Jebeno sveto trojstvo:  
vrijeme, energija i novac 
Vrijeme, energija i novac stvari su koje dobivate prestankom zajebavanja, iznimno je
korisno stalno ih imati na umu kada se pripremate za Korak 2. Vizualiziranje dobiti
otpušta endorfine u vaš mozak. A po mom profesionalnom mišljenju, endorfini su čarobni.
Stoga si uzmite minutu i razmislite o svim radostima koje će vam donijeti Korak
2. Primjerice:

Vrijeme

Katkad je sve što želite slobodan sat kako biste uživali u opuštajućoj kupki ili podrezali
nokte na nožnim prstima. Odjebavanjem susjedove vegetarijanske roštilj ade
dobivate natrag taj sat. Uronite!

Energija

Katkada poželite otići u teretanu u šest ujutro kad vas nitko neće gledati.
Odjebavanjem nečije loše osmišljene večere u utorak u deset navečer (koji kurac?) ostat
ćete trijezni i odmoriti se te ćete tako vedri i čili u srijedu pohitati na sastanak s eliptičnom
spravom.

Novac

Katkada toliko žudite za odmorom na Karibima, da vam se pri samoj pomisli na to u
hlače zavuče pijesak. Odjebavanjem vjenčanja vaše prijateljice s koledža, koja vas je
pozvala, a da ni sami ne znate zašto, možete umarširati na JetBlue.com i čiste savjesti
preusmjeriti tisuće dolara koje biste potrošili na vjenčanje da niste pročitali ovu knjigu.
Nežaljenje je put do Djevičanskih otoka, dušo!



Još jedan način vizualiziranja vaših dobitaka jest da uzmete stavke na svojim popisima
jebada i uključite ih u Vennov dijagram koji se nalazi dolje. Tako ćete jasno vidjeti gdje se
troši vaše vrijeme, energija i novac i što možete uzeti natrag odjebavanjem tih stvari.

S time na umu, vratimo se vašim popisima.

Stavite slovo V uz sve jebade čijim odbacivanjem dobivate više vremena koje možete
provesti kako vas je volja. Potom stavite E za energiju i, naposljetku, N za novac. (Možda će
biti teško vidjeti ih kroz široku crnu crtu, ali mislim da su u vašem umu još prilično svježe.)
Neke će se stavke uklopiti u samo jedan segment dijagrama, neke će biti u različitim
kombinacijama V + E ili E + N, itd. Jebade smještene u sredini gdje se sijeku V+ E + N očito
neće biti one loje će vas osloboditi na najljepši mogući način.
Nažalost, to također znači da ćete vjerojatno morati pokloniti najveću pozornost tulim
osjećajima i mišljenjima koji su vrlo relevantni za vaš Proračun za jebade i razviti neke
osobne politike i poduzet, neke teške korake u pogledu biti šupak ili ne.
Ali, mi to možemo.
 Moj eventualni dijagram deset stvari za koje se meni osobno živo jebe izgleda ovako:

  
Kao što vidite, moj dijagram je više opterećen obzirima vremena i energije, dok je
manje opterećen novcem.
To ima smisla, jer je po mom mišljenju vrijeme konačan resurs, energija je donekle
obnovljiva u pravim okolnostima, dok se uvijek može zaraditi više novca (plus: kreditne
kartice).
A vi kojima je upravo prisjela vaša minimalna plaća, molim vas, shvatite da se prema
mojem mišljenju, u usporedbi s vremenom - koje je počelo istjecati doslovce u sekundi kada
sam prvi put udahnula zrak - dodatan novac barem potencijalno može zaraditi ili posuditi,
ako je potrebno, ali da „posuđeno vrijeme“ ne postoji. Iako sam sigurna da bi American
Express, ako bi to mogao osmisliti uz kamatu od 16,9 %, svakako posuđivao i vrijeme.
No, različiti ljudi traže različite stvari! Zapravo nije važno koji su vam resursi
vrjedniji kada izvodite ovu vježbu, važno je samo da ih naučite prepoznavati.
Bez obzira na permutacije vašega dijagrama, razmatranje kategoriziranih stavki koje su
vam najvrjednije bit će vam od velike koristi kada krenete na Korak 2.
I pomoći će vam da uzmete natrag vrijeme, energiju i novac!
Oh, hej, jeste li čuli? Vaši endorfini govore. Rekli su mi da vam sjajno ide.
Mali koraci 
Odjebavanje može biti jednostavno kao spuštanje slušalice telefonskom oglašivaču,
laganje da ste bolesni kako za svoj rođendan ne biste otišli na posao ili dočekivanje
vodoinstalatera s bejzbolskom kapom na glavi kako ne biste ustali dva sata prije, istuširali
se i napravih frizuru kao da se natječete za Maximovu nagradu Hometown Hotties.
Ali bez obzira na to koliko ste se zahuktali u sastavljanju svojih popisa i odlučivanju o
tome koje ćete jebade odjebati, Korak 2 može vašim jedrima oduzeti malo vjetra. Kako
biste izbjegli plutanje na otvorenom moru, dok na raspolaganju imate samo amaterski
radio i osmijeh, preporučujem vam zaranjanje (figurativno) natrag u metodu koja vas je
ovamo dovela.
Pritom mislim da ciljano započnete s jebadama na svojemu popisu koje pogađaju
samo vas. Tako će vam biti lakše prijeći na Korak 2, a da se uopće nećete morati suočiti s
osjećajima drugih ljudi (koji, kao što znate, mogu biti krajnje neugodni).
Možda čak nećete trebati biti ni pristojni. Zapravo, morate biti samo iskreni - sa sobom.

Žuta razina opasnosti:  
lake jebade 

Živo vam se jebe za neprestano dramatiziranje vašega prijatelja s Facebooka?
„Unfollow“ je jedan od najlakših načina za odjebavanje koji je ikada izmišljen. Nema
sukoba kao u slučaju „Unfriend“, samo koristi. Hvala ti, Mark Zuckerberg!
Živo vam se jebe za bore? Prestanite trošiti novac na losione i serume, vrijeme na
njihovo nanošenje na lice i energiju brinući se o vidljivim znacima starenja koje je - spoiler
alert - nemoguće zaustaviti, osim ako se ne zovete Christie Brinkley. Ona stvarno prokleto
dobro izgleda.
Živo vam se jebe za razumijevanje burze? Prestanite piljiti u Wall Street Journal
samo kako biste zvučali pametno na domjencima. (Možda biste mogli
angažirati financijskog savjetnika - oni dobri sami se isplate.) Umjesto toga iskoristite to
vrijeme usavršavajući se u nečemu do čega vam je istinski stalo - burbon iz
kućne radinosti? - i neka netko drugi dijeli financijske savjete vašoj grupi prijatelja.

Narančasta razina opasnosti:  
srednje teške jebade 
 To su jebade koje vam očito nerazumno crpe vrijeme, energiju ili novac. Stvari koje -
premda možda pogađaju druge ljude ili zahtijevaju razgovor o mišljenjima i/ili osjećajima -
objektivno nisu vaš problem.
Živo vam se jebe što vaš četrdesetogodišnji prijatelj mora preseliti u drugi stan i
traži pomoć ,,u zamjenu za pivo“? Iskrenost („nisam odgovorna za tvoje promašaje
kao odrasle osobe“) možda nije najbolja politika u tom slučaju, ali se ipak možete pristojno
izvući pozivajući se na neku neodređenu poslovnu obvezu. Naposljetku, što on zna
o poslovnim obvezama?
Živo vam se jebe za promicanje sinergije na poslu?
Možda ćete se isprva brinuti da će vas šef prozvati radi toga, ali uvjeravam vas da je
sinergiju izrazito teško kvantificirati i da vaše odjebavanje to neće promijeniti. Sačuvajte tu
kreativnu energiju za nešto što će biti od koristi VAMA - primjerice, za osmišljavanje
pobjedničke sheme uredskog turnira.
Živo vam se jebe za odluku vaše kolegice da se razmnožava? Nema ničega lakšeg
od neubacivanja novca u omotnicu „za pelene“ koja kruži uredom. Brinete se da će vas ljudi
smatrati škrticom? Molim, ponovno pročitati početak knjige.

Crvena razina opasnosti:  

najteže jebade 
To su jebade koje će zahtijevati sve vaše alatke, kao i dobru dozu samosvojnosti, a
možda i pokoju osobnu politiku. One uključuju druge ljude, imaju visok potencijal
za povredu osjećaja/da budete šupak i često su društveno neprihvatljive. Drugim
riječima, one su razlog zašto je izumljena Metoda nežaljenja. Pripremite se za akciju!
Živo vam se jebe za vjenčanja, proslave diploma i slične događaje proširene
obitelji? To su stvari koje se obično dugo planiraju. Tako vas hvataju u
mrežu. Preporučujem vježbu vizualizacije: prije negoli na poziv odgovorite s „da“ i
poremetite svoj Proračun za jebade, a da još niste ni svjesni posljedica, razmislite kako
ćete se osjećati na taj dan - ili još gore, noć prije, kada u zračnoj luci budete stajali u redu za
provjeru, na putu u Pittsburgh gdje će se Barry, vaš rođak u trećem koljenu, vjenčati u stilu
Ratova zvijezda. Kako bi rekao Yoda:
„Na mračnom mjestu nalazimo se, a malo znanja naš put osvjetljuje.“ Ako možete
zaviriti u taj duboki bunar očaja prije negoli odgovorite na poziv, poštedjet ćete se mnogih
dana (tjedana? mjeseci?) žaljenja i tjeskobe koji vode do toga događaja i tisuća dolara
troška za kartu i hotele. Jednostavno „izrazite svoje žaljenje“ i pošaljite dar. Možda lijepu
dasku za rezanje s motivom Zvijezde smrti?[4]
Živo vam se jebe za djecu vaših prijatelja? Prvo, morate im dati do znanja kako se to
ne odnosi samo na njihovu djecu, nego na svu djecu! Tako ćete izraziti nekovrsnu osobnu
politiku. (A ako ste roditelj, „sva djeca osim moje“ također djeluje.) Međutim, samo
izgovaranje „živo mi se jebe za tvoju djecu“ vjerojatno neće polučiti pozitivne rezultate.
Možda se više nikada nećete morati baviti tom djecom, ali ćete vjerojatno izgubiti prijatelja.
Pod pretpostavkom ’da NE želite nazočiti domjencima gdje je počasni gost mali
gegavac, ili da vas ikad, bez obzira na okolnosti, zamole da čuvate dijete — ali želite zadržati
svoje prijatelje - onda ćete svojoj iskrenosti morati dodati i hrpu pristojnosti. Povremena
lizalica ili Joj, kak’je sladak/slatka! na društvenim medijima mogu biti vrlo učinkoviti. To
je srž filozofije „ponekad žlica šećera pomaže da se lijek lakše popije“. (Mary Poppins:
Nežaljenje od 1934.)
Živo vam se jebe za štence? Aha, sretno s time.

Riječi ohrabrenja 
Ovdje i sada trebala bih vam priznati kako čak ni nakon što donesete odluke o stvarima
za koje vam se živo jebe i nakon što nacrtate dijagrame i započnete s lakšim stvarima, neće
sve teći glatko. Ljudi poput mene i Richarda
Simmonsa očito su sve skužili, ali da je odjebavanje tako lako, već bismo svi to činili.
Da, to ste prvi put čuli ovdje: možda ćete se naći u kušnji da malo popustite. To je
uobičajeno. Bez brige. Kao i kontracepcijska pilula, Metoda nežaljenja je revolucionarna, ali
ne i 100 % sigurna. Bude li vas spopala jutarnja mučnina, prisjetite se ove priče.

Zabava na koju nitko ne želi ići

Prisjetite se one zabave vašega kolege o kojoj smo pričali u drugom dijelu.
Recimo da ste odlučili - sastavljajući popise kategorija - da vam se živo jebe za karaoke, za
Tima ili za rođendanske zabave općenito. Zapravo, prilično ste sigurni da gotovo nitko iz
vašega ureda ne želi ići na tu zabavu, ali čitajući ovu knjigu, vi jedini imate
dovoljno hrabrosti reći „ne“. Provodite Korak 2 i preskačete zabavu.
Uspjeh!
Ali sljedećeg dana osjećate se pomalo nelagodno.
Možda su Tim ili drugi hladni prema vama. (Usredotočite se: jebe li vam se za to što oni
misle?) Dvojite. Počinjete propitivati svoju odluku o odjebavanju vašega kolege i njegove
zabave. Trošite energiju samo brinući se o tome.
Stanite.
Važno je ne brkati taj nepoznati osjećaj slobode s osjećajima žaljenja ili srama.
Ispravno ste odlučili. Za Boga miloga, otpjevali su cijeli album Kennyja Chesneyja! Vi ne
osjećate žaljenje,[5] nego slobodu s dozom sažaljenja prema ostalim kolegama.
A njihova ćete mišljenja s vremenom uglavnom odjebati.
Iskrenost: klizna skala 
U I. i II. dijelu nastojala sam vam utuviti u glavu dva ključna načela za poduzimanje
Koraka 2 a da ne ispadnete šupak, naime, iskrenost i pristojnost. Iako se slažem da je u
nekim slučajevima pristojnost precijenjena (vidi str. 91, „Katkad je u redu povrijediti nečije
osjećaje“), iskrenost je, recimo to tako, fleksibilnija.
Kada vam se živo jebe, iskrenost je obično najbolja politika. Ona uravnotežuje igru
i pomaže vam da izbjegnete iscrpljujuće okolišanje - da ne spominjemo „hendikep
društvenih medija“ kada niste iskreni o tome zašto negdje ne možete biti i onda se brinete
da će vas netko spaziti na Facebooku ili Forsquareu (postoji li još Forsquare?) kako se
„prijavljujete“ ili „zarađujete značku“ na nekom suparničkom događaju.
Toliko dodatnih jebada!
Kada svojim jebadama priđete s pozicije iskrenosti, moći ćete reći stvari tipa: „Žao mi
je, nemam vremena čitati tvoj samoobjavljeni roman o patuljcima, ali sretno s njime“,
ili: „Ne volim čaj.“ Jednostavno, izravno i, ako se pristojno priopći, vrlo učinkovito.
Ne povrijediti tuđe osjećaje i ne biti uhvaćeni u laži najčišći je oblik Metode
nežaljenja. Nemate se zašto mučiti ili ispričavati.
Ali znamo da ima situacija kada ste poduzeli Korak 1 i odlučili da vam se živo jebe,
kada ste ocrtali svoj najpristojniji i najiskreniji put djelovanja, ali kada se provedba Koraka
2 čini pomalo... fuj. Dobra je vijest da ako osjećate taj „fuj“ faktor, niste šupak. Šupci se
nikad ne groze.
Ono što želim reći jest da ako imate osjećaj kako potpuna iskrenost zapravo NIJE
najbolja politika, možete malo ublažiti stvari. U tu svrhu sastavila sam referentnu listu:

Situacije kada potpuna iskrenost možda i nije najbolja politika

Kada je posrijedi hrana koju je netko drugi skuhao

Kada bi se sve lako moglo svesti na „problem rasporeda“
Kada o tome ne želite razgovarati s nečijim psihijatrom
Kada to uključuje Djeda Božićnjaka i malu djecu
Kada je posrijedi trudnica
Kada je posrijedi vaša trudna punica/svekrva
Različite jebade, isti princip 
U II. dijelu radili smo na odlučivanju o onome za što vam se živo jebe. Potom smo, na
početku III. dijela, razmotrili neke koncepte, kako biste se psihički pripremili. Sada ćemo ‐
služeći se stvarnim odgovorima stvarnih ljudi ‐ prijeći na ODJEBAVANJE.
Tako je, u ovom dijelu vraćam se na svoje istraživanje!
Zahvaljujući mom anonimnom istraživanju, pružit ću vam primjere stvari koje se
redovito pojavljuju na popisima „Živo mi se jebe“ i pokazati vam kako se možete
prestati zajebavati s tim stvarima, a da - recite to sa mnom - ne postanete šupak.
Kako bih vam olakšala prakticiranje nežaljenja, osmislila sam tri razine poduzimanja
Koraka 2, ovisno o tome kakav ste tip osobe i koliko ste spremni za „neglupiranje“ s tim
glupostima.

Počnimo s Prvom kategorijom: Stvari

Dok sam pisala ovu knjigu, više od 10 % ispitanika izdvojilo je obitelj Kardashian ili
određene članove obitelji Kardashian (tebe gledam, Kimberly) kao nešto za što im se živo
jebe, dok je drugih 10 % odgovorilo reality TV, zvijezde reality TV‐a, ili ljudi koji su slavni
zato što su slavni. Ne moram vam reći da je ovaj problem veći od svih nas. Neko sam vrijeme
promišljala egzistencijalno pitanje: Ako se tolikim ljudima živo jebe za obitelj Kardashian,
zašto je ona posvuda na televiziji? Ali, brzo sam zaključila: Živo mi se jebe.
Idemo dalje.
Osim bandi s reality TV-a - uključujući neženje/ udavače, kućanice iz bogtepitaj otkud i
Duggare - u kategoriji Stvari za koje mi se živo jebe pojavile su se i neke druge slavne osobe,
među ostalima i Madonna, Hugh Jackman i Drake. Mislim da je prilično lako nastaviti
s Korakom 2 i sve ih odjebati (osim ako niste Drakeova mama), stoga ću prijeći na ozbiljnija
pitanja:
Recikliranje. Cilj Metode nežaljenja je prioritiziranje vaše sreće i čuvanje vašega
vremena i energije za stvari do kojih vam je stalo. Stoga, ako vam nije stalo do spasa
našega planeta...

Početnik: Odlučite reciklirati boce i konzerve, ali prestanite se brinuti o
škodljivosti masnog papira i stiropora. Sššš... Neću nikome reći.

Srednji stupanj: Svakako bacite tu praznu ambalažu u običnu kantu za

smeće umjesto da se mučite s odvojenim vrećama i kantama. Sinoć ste
tulumarili. Morate se odmoriti.

 Stručnjak: Delegirajte recikliranje vašem supružniku ili cimerima i više se s
time nemojte zajebavati. Uvjerljivo poricanje. Proučite malo.

NPR. Osobno nemam ništa protiv radijske postaje NPR - bok, ekipa! Slobodno me
predbilježite za bilo koji od svojih brojnih prosvjetljujućih i zabavnih programa!
Ali, razumijem impuls da vam se živo jebe za nešto što cijelo društvo fetišizira, napose kada
se servira uz zdravu dozu elitizma. (Vidi moja stajališta o New Yorkeru.)

Početnik: Kada netko spomene NPR, recite: „Čekaj, čekaj, nemoj mi reći“,
potom otiđite. Pretpostavit će da ste pametni.

Srednji stupanj: Izmislite NPR-ovu emisiju, recite ljudima da vam je

omiljena i uživajte gledajući ih kako se pretvaraju da su je i oni slušali.

Stručnjak: Ako ste uspješno odjebali tuđa mišljenja, sljedeći put kada vaši
prijatelji počnu iritantno poetizirati o Ali Things Considered, ponosno izrecite ove
tri oslobađajuće riječi: „Ne slušam NPR.“

Nota bene, rosé: Vidi gornji primjer, ali u obliku: „Ne volim rosé“, potom
uživajte promatrajući ljude za stolom koji u sebi misle: Ni ja. Što to činim sa
svojim životom?

Tko je „zapravo“ napisao Shakespearove drame? Ako ste stručnjak za
Shakespearea, onda vam se mora jebati za to, ili se barem morate pretvarati da vam se jebe
za to. Što se drugih tiče, ne baš.

Početnik: Kada netko na koktel-zabavi potegne pitanje Christophera

Marfowea, promrmljajte: „Obožavatelj Marlowea, je T?“ Potom pljunite na pod.
Shvatit će poruku.

Srednji stupanj: Ako vas stjeraju u kut, citirajte Hotspura iz Henrika Četvrtog,
Prvi dio. Recite: „Oh, gospodo, život je kratak!“ Potom se izgubite u drugoj sobi i
brzo izvedite irsko doviđenja.[6] (Izvrsna, izvrsna strategija za odjebavanje u
brojnim okolnostima.)

Stručnjak: Nemojte uopće odlaziti na takve zabave.

Igra prijestolja. Još jedno prilično jednostavno izvođenje Nežaljenja, jer vas nitko ne
prisiljava da čitate knjige ili gledate seriju (iako bi to bilo fora na ironičan način). Ali ako
morate slušati druge kako razgovaraju o knjizi ili seriji, valja vam se pripremiti.
 Početnik: „Ah, još uvijek razgovarate o tome? Oprostite, misli su mi odlutale.
Kvragu, čini se da me nećete pozvati na gledanje posljednje sezone!“

Srednji stupanj: Iskreno, pristojno: „Čujte, ljudi! Budući da mi se živo jebe za

Igru prijestolja, sada ću otići i naći se s vama u utorak ujutro kad završite s
hipotezama o tome što se zapravo dogodilo Jonu Snowu i kako se to razlikuje od
knjiga.“

Stručnjak: Investirajte u majicu s natpisom:

Zmajevima se živo j**e.

Nosite je svaki ponedjeljak prema potrebi.

Društveni mediji. Gdje početi? U našemu modernom svijetu, ako niste na Facebooku,
gledaju na vas kao na komuniste u Hollywoodu 1950-ih. Leminzi ne vole kada su drugi
leminzi neposlušni. I sama sam ponosna vlasnica/ operaterka Facebooka, Twittera i
Instagrama (ali, kao što znate, povlačim granicu na Google Plusu). Ako ste među rijetkim
sretnicima predanima životu bez „likeova“, ostanite takvi. Ondje kamo vi idete, nema
hashtagova.

Početnik: Možda biste mogli odabrati samo jednu platformu, otvorite lažnu
stranicu i zaboravite na nju. Zaštita privatnosti na Facebooku je prava
gnjavaža, stoga vam preporučujem uhođenje na Twitteru – ondje se ionako
događaju najbolje stvari. Ljudi se vrlo, vrlo loše ponašaju na Twitteru.

Srednji stupanj: Dobro, ne otvarajte nikakve račune, ali također ne govorite o
tome kako nemate profil na Facebooku. Samo ćete izazivati nevolje.

Stručnjak: Jeste li čuli za „Catfishing“?

Tko svima privlači pozornost. Bravo za vas, Prosvijetljeni! Ako znate da je to nešto za
što vam se živo jebe, onda će vam biti vrlo lako prijeći na Korak 2.

Početnik: Vidite li ovo dvoje istospolnih ljudi kako si međusobno grickaju
uši? Nije li to slatko?

Srednji stupanj: Listajući časopis, ugledate četvrtu ženu Billyja Joela i njezinu
kožu koja se sjaji poput mjesečeva kamena u kontrastu s njegovim seksi, seksi
kapilarama na nosu. Okrenete stranicu.

Stručnjak: Kada dosegnete razinu stručnosti da vam se živo jebe za bilo koga
tko privlači pozornost drugih, to će vam biti toliko lako da ćete svojim
sugrađanima biti dužni ne samo odjebavanje nego i da svim ljudima koje
sretnete date do znanja kakvi su idioti jer se daju zajebavati.

Druga Kategorija: Posao

Mnogi ispitanici iz mog istraživanja odgovorili su kako im se živo jebe za sastanke,

konferencijske pozive i pravila odijevanja - stavke koje smo već dubinski razradili
u drugom dijelu. Ali, ima nekih dodatnih .zajedničkih stavki koje očito zahtijevaju žurno
rješavanje po Metodi nežaljenja:

Odgovaranje na neželjene e‐mailove. To je dobar primjer nečega što tehnički pogađa

nekog drugog (tj., pošiljatelja e‐maila), a ne samo vas, ali ako je izvorna poruka
bila neželjena, onda se to ne računa.

Početnik: Ovime ste ovlašteni da vam se živo jebe. Kliknite „izbriši“ i višak
vremena provedite pretražujući Gawker. Bog zna da se njima živo jebe.

Srednji stupanj: Izbrišite z‐mailove i blokirajte pošiljatelje. To će ih naučiti.

Stručnjak: Primijenite jedan od onih šminkerskih Unsubscribe programa na
cijeli svoj in‐box zatrpan e‐newsletterima, kuponskim kodovima i
ažuriranjima Kickstartera. Učinak je sličan prvoj dozi heroina (tako kažu).

Tračevi. Ako zaista ne želite biti zubac na uredskom mlinu, postoje razni načini da to
riješite uz minimum jebade.

Početnik: Zatvorite vrata, ako ih imate. Ako nemate vrata, investirajte u

slušalice. Koja je korist od tračanja s nekime tko nosi slušalice? Točno.

Srednji stupanj: Pristojno recite: „Ne želim to slušati“, potom pokrijte uši
dlanovima i ostanite tako dok ne odu. Trebali bi shvatiti poruku.

Stručnjak: Sljedeći put kada netko spomene seksualne poruke vaše
kolegice Regine, jednostavno dignite ruku u zrak i ponavljajte za mnom: „Reći
ću joj da si to rekla/ rekao!“ Voilà! Više vam se neće vjerovati kad su tračevi u
pitanju.

Team‐building. Dovoljno je mučno što moramo raditi zajedno svaki dan, ali moramo li
zaista raditi na našem radu? To je kao gledanje lošeg Fellinijeva filma, ali uz još lošiju kavu.

Početnik: Uzmite godišnji.

Srednji stupanj: Recite da ste bolesni.

Stručnjak: Uzmite slobodan dan.

Ulizivanje. U drugom dijelu rekla sam da na svaku stvar s kojom se morate zajebavati
dolazi pet stvari s kojima se ne morate zajebavati. Ulizivanje je jedna od njih.
Dobro obavljajte svoj posao i ne bi trebalo biti potrebe za ponižavanjem, ljubljenjem
guzice šefu, njegovu pomoćniku ili ženi iz Odnosa s javnošću s kojom šef, navodno, spava.

Početnik: Jednostavno nemojte to činiti. Lako je ne činiti nešto što uopće
nije u vašem opisu posla.

Srednji stupanj: Ako spomenuti šef zahtijeva ulizivanje, razmislite o

fotografiranju njega i njegove priležnice i o ucjenjivanju. Riješit ćete se istih
jebada, ali s više zadovoljstva.

Stručnjak: Poslužite se obrnutom psihologijom. Postoje li neki vidovi
vašega posla s kojima biste se zaista morali zajebavati, ali to ne činite, onda bi
vam ulizivanje moglo biti od koristi. To je tvoj svijet, vjeverice.

Djeca vaših kolega. Kada Paul iz Računovodstva počne blebetati o tome kako je
njegova kći završila peta na natjecanju u slovkanju, možda ćete pomisliti kako nemate što
reći. Ali mogli biste biti u krivu.

Početnik: Uhvatite se za trbuh i recite: „To je super, ali moram ići!“ Iskreno
i pristojno - a odakle Paul zna da vas ne muči strašna dijareja (krasna riječ za
slovkanje).

Srednji stupanj: „Hm. Čudno. Pitam se od koga je to naslijedila?“ Iskreno,
na granici pristojnosti, to je ono što u mom fahu nazivamo „bacanje mikrofona“.

Stručnjak: „Ooo, to je lijepo. Moja kći je nepismena.“ Paul više nikad neće
razgovarati s vama. Ni o čemu.

Izjava o misiji tvrtke. Jeste li čuli za „poučak beskonačnog majmuna“? Njime su se
poslužili u jednoj epizodi Simpsona kada je g. Burns imao tisuću majmuna koji su tipkali
na tisuću pisaćih strojeva, a ideja je bila da će s vremenom majmuni proizvesti Dickensova
djela. Tako se, u biti, kreiraju misije tvrtke i to je razlog zašto bi vam se trebalo živo jebati
za njihovo memoriranje ili provođenje. One su proizvodi nebrojenih sati brainstorminga i
focus‐groupinga koji rezultiraju najbezličnijim, najopćenitijim, potencijalno najmanje
uvredljivim, često i glupim tekstom koji bi mogla stvoriti bilo koja grupa majmuna na bilo
kojem sastanku uprave u Americi.

SVI STUPNJEVI: Predlažem da svaki put kada se susretnete s izjavom o
misiji tvrtke, umjesto da je pročitate/usvojite, radije provedete dvije
minute zamišljajući sobu punu majmuna koji puše cigare i radosno tipkaju.
Zaista mislim da bi vam to bilo korisnije.

„Čiji je to posao.” To je dvosjekli mač. Očito nitko od nas ne želi raditi tuđi posao.
Dobro vas čujem, živo vam se jebe za „čiji je to posao“ kada taj argument postane izgovor
za neobavljanje nekog jednostavnog zadatka zbog čega cijeli projekt stoji. Charlene na
Donjem rublju nije pravodobno obnovila ponudu ženskih gaćica i nitko ne želi pomoći?
Pa dobro, ona loše radi, ali nitko od nas neće izaći odavde dok cijeli ženski odjel ne bude
tip-top.

 Početnik: Učinite to sami i u ponedjeljak iznesite taj problem
nadređenima. Možda ćete potrošiti nešto vremena i energije, ali bit će vam
zabavno kada Charlene sljedeći ijedan dobije otkaz. Neto dobit.

Srednji stupanj: Samo ovaj put napravite posao umjesto Charlene (i

planirajte je prijaviti), ali samo iz štosa ostavite poruku iz Thong Fairy da su joj
dani odbrojeni.

Stručnjak: Predložite izvlačenje slamki da riješite problem čišćenja. Uvijek
uza se nosite rezervnu slamku.

Iscrpno prepričavanje događaja s vikenda. Možda će se vaši kolege šokirati, ali
vikendi za većinu ljudi znače izbjegavanje „obavljanja posla“ i „razgovaranja s
kolegama“. Ako vas u ponedjeljak u uredu kolegica zaskoči „Pričom o lekcijama ii stojećeg
veslanja u Martha’s Vineyardu“, uvijek možete pribjeći strategiji iz Koraka 2 koju ste
primijenili na Paula i njegovo čudo od djeteta. Kao što je rekao Bert Lance, direktor Ureda
za upravljanje i proračun u administraciji Jimmyja Cartera 1977.: »Ako nije pokvareno, ne
popravljaj.“

Početnik: »Moram ići!“ [Hvata se za trbuh.]

Srednji stupanj: „Hm... hvala na vizualizaciji.“

Stručnjak: moja/moj [žena/muž/partner] poginula/ poginuo je u jebenoj
nesreći na stojećem veslanju.“

Ocjenjivanja radne uspješnosti. Želite li zadržati posao, vjerojatno se morate pojaviti

na ocjenjivanju vaše uspješnosti. Ali - znam da to zvuči proturječno - ne mora vas to jebati
dok ondje sjedite. Zašto? Zato što je to situacija u kojoj je kocka već bačena. Tu je ocjenu već
donio vaš šef, danas je jednostavno dan kada ćete je morati čuti.

Početnik: Zamislite svoga šefa u donjem rublju. Nadam se da će vas to
opustiti, a ne zgroziti.

Srednji stupanj: Zamislite svoga šefa u sado-mazo kostimu i cipelama
visokih potpetica sa šljokicama.

Stručnjak: Odjenite sado-mazo kostim i cipele visokih potpetica sa
šljokicama na ocjenjivanje i smjesta postanite kralj/kraljica odjebavanja.

 Koliko vaš/vaša suradnik/suradnica „obožava” Tarantina.
Samo je jedna osoba dala taj odgovor, ali nadam se da, tko god bili, čitate ovu knjigu jer
je to, ono, sveti gral svih odjeba. Nadam se da je čita i vaš/vaša suradnik/suradnica jer on ili
ona zaslužuju totalno rasturanje po Koraku 2. Samo dajte. Budite posve iskreni. Čak ne
trebate biti ni pristojni. Molim vas, poštedite sebe i sve ostale u vašem uredu kolektivnog
jada.

Treća kategorija: prijatelji, znanci i stranci

Ovdje ću primijeniti malo drukčiju strategiju Jer su okolnosti kada vam se ne mora
jebati za stvari i događaje vezane za prijatelje, znance i strance fluidnije, brojnije
i složenije od onih iz bilo koje druge kategorije.
A i stoga što je raznolikost začin života.
Osim ako ne promijenite posao (a katkad čak i tada), Posao je ima relativno konačnu
listu jebada (isto - da ne kažem što - svaki dan), Stvari su uglavnom nežive i
stoga zahtijevaju manje finesa kada je posrijedi prelazak na Korak 2, dok Obitelj zadržava
prilično stabilan i rotirajući niz jebada iz godine u godinu (djelomice zahvaljujući
tim dražesnim prazničkim tradicijama o kojima smo prije govorili).
No, prijatelji, znanci i stranci su, u cjelini uzevši, manje predvidljivi. Oni učestalije ulaze
u vaš život i izlaze iz njega (napose stranci, koji se iznova pojavljuju sa svojim peticijama,
lošim parkiranjem i „sastancima za pomoć zajednici”) te se često kreću u čoporima
koji otežavaju navigaciju kroz Korak 1, a kamoli izvršenje Koraka 2.
Srećom, postoji jedan univerzalan događaj u životu koji će vam - ako se ikad približite
majstorstvu u njegovim labirintskim zavijucima i izazovima - pružiti obrazac za gotovo sve
interakcije u toj kategoriji.
Poput kakve studije slučaja, ako hoćete.
Pitali ste se kada ćemo doći  
do vjenčanja? 

Volim vjenčanja. Vjenčanja su zabavne i radosne proslave ljubavi. Ludo sam se provela
na njih četrdesetak u svome životu. Stoga, kada neizbježan Amazonov kritičar bude citirao
dio koji slijedi izvan konteksta, upamtite da svi znaju da je ono što govorim istina:
vjenčanja predstavljaju golem izdatak u vašem Proračunu za jebade.
Sjećate li se onoga Vennova dijagrama? Vjenčanja se nalaze točno na sjecištu bremena,
energije i novca.
Prva dva vjenčanja na koja odete bit će vam nova iskustva. Ples, cuga, besplatni kolači,
možda i kabina za fotografiranje. Juuupiii, vjenčanja! Kako vrijeme prolazi - a to posebice
vrijedi za čitatelje u dvadesetima i tridesetima koji imaju prijatelje, braću, sestre ili
rođake slične dobi - vjerojatno ćete otići na još mnoga. Bit će vam manje nova i, radi svoje
učestalosti, možda i malo manje zabavna ili će crpiti više vašega vremena i
energije. Svakako više novca. Odjednom imate dvanaest pozivnica za vjenčanje - uz vezane
događaje kao što su proslave zaruka, zabave za mladenke, momačke i djevojačke večeri - a
vaši su prihodi ograničeni, kao i broj dana vašega godišnjeg odmora.
Ako ste u pedesetima, šezdesetima i sedamdesetima, pozivaju vas na vjenčanja djece
vaših prijatelja! To znači da imate još manje interesa za slavlje, ali vam ono
oduzima jednako puno vremena, energije i novca.
Nema sramote u priznanju da nije svačije vjenčanje ono na koje, kada vas
pozovu, morate otići.
Često žrtvujete neke stvari kako biste bili dio posebnih dana u životima prijatelja (ili
njihove djece) i sretni ste zbog toga. Ali, katkad? Katkad si ne možete priuštiti njihovu
odabranu destinaciju. Možda biste željeli otići na vjenčanje, ali ne možete ugurati šesnaest
različitih događanja u kalendar. Možda te ljude zapravo ne poznajete dobro. Ili možda
jednostavno ne želite ili niste u stanju otići na jedno ili više njih iz hrpe razloga koji su
posve opravdani.
Svi smo to doživjeli, čak i ako sam ja jedina koja je spremna to priznati u pisanom
obliku. Vjenčanja drugih ljudi su događanja na koje Prosvijetljeni odlaze kako bi
se nalijevali toplom votkom i molili za milost u naručju voljne djeveruše.
  
Stare jebade, nove jebade,  
posuđene jebade,  
modre jebade 
  
Razlog zbog kojega su vjenčanja tako korisne studije slučaja u velikoj shemi treće
kategorije jebada jest u tome što ona uključuju prijatelje, znance, pa čak i
potpune strance. SVE ODJEDNOM.
Gledajte na to ovako: vaše vjenčanje, vaše jebade. Dodajte tazbinu i imate pune ruke
posla. Kada je pak posrijedi vjenčanje nekoga drugog, opet se od vas traži da se zajebavate
sa svim i svačim, vjerojatno povezanim s prijateljem vašega prijatelja ili s članom obitelji
vašega prijatelja itd., što znači da su vam mnogi od tih ljudi tek znanci ili stranci.
Nakratko (ili ne baš tako kratko) ćete se opteretiti jebadama u visini BDP-a manje
države. Recimo, Tuvalua za intimnu ceremoniju. Ili Saveznih Država Mikronezije za veliki
službeni događaj.
Živo vam se jebe za vaš doprinos slide showu na pokusnoj večeri? To je vaše pravo
- ali pogađa vašu prijateljicu koja će SIGURNO primijetiti da nedostaju fotke iz trećeg
razreda, kada ste se za maškare prerušile u Laverne i Shirley, kao i jadnicu koja je bila
prisiljena organizirati tu predstavu i prikupiti dovoljno fotki da ispune
PowerPoint prezentaciju u trajanju pjesme ,,My Heart Will Go On“. (Jebeš PowerPoint.)
To također pogađa mladenkinu majku, jer mladenkinu majku sve pogađa.
Živo vam se jebe za dešifriranje pravila odijevanja
‐ „poluformalni kreativni ljetni koktel casual”
‐ za vjenčanje koje se održava usred kolovoza u mladoženjinu country dubu u
Washingtonu?

Naravno, možete to odjebati i odjenuti svoj Old Navy kombinezon, ali time riskirate a)
užas roditelja mladih supružnika, b) upropaštavanje barem dviju fotografija, c) opću
ljubomoru jer se osjećate udobno. Možda toliku ljubomoru da će netko „slučajno“ proliti
shiraz po vašem kombinezonu.
Kada su posrijedi vjenčanja, Korak 2 trebalo bi poduzeti vrlo, vrlo oprezno kako bi se
postigao maksimum nežaljenja i minimum uplakanih mladenki, prekinutih prijateljstava i
duga na kreditnoj kartici. Govorimo o „kaciga“ razini opreza. (Kad bolje razmislim, šteta
što kacige nisu primjerene za vjenčanja.)
Ali, kada svladate delikatnu igru iskrenosti i pristojnosti nužnu za odrađivanje
vjenčanja uz minimum jebada, na dobrom ste putu da izvučete najviše radosti - i najmanje
frustracija - iz ne samo svakog vjenčanja na kojem ćete (ili nećete) sudjelovati nego i iz
života općenito.
Tako je: primjena Metode nežaljenja na tuđa vjenčanja majstorski je tečaj po sebi!
 Izložit ću četiri uobičajena scenarija vezana za vjenčanja u kojima ćete se jednoga dana
možda naći, želeći odjebati sve ili samo neke stvari. Oni će testirati vašu odlučnost, dovesti
u pitanje vašu odanost metodi i potjerati vas još dalje na putu prosvjetljenja. Svaki
scenarij prati matrica iskrenosti i pristojnosti s točkama na matricama koje označavaju
relativnu iskrenost/pristojnost vašega djelovanja kako biste točno znali gdje se vaš zacrtani
cilj odjebavanja poklapa s vrhunskom praksom nežaljenja - i kada ste opasno blizu (ili
duboko unutar) šupčeva kvadranta.

Vjenčanje koje se odvija tijekom prazničnog vikenda

Situacija: Vaši se prijatelji vjenčaju tijekom produženog vikenda koji tradicionalno

rezervirate za zabavan odmor ili godišnje obiteljsko okupljanje. Možda je državni
praznik jedino vrijeme kada mladenka i mladoženja mogu uzeti slobodno. Ili su možda
učitelji, stoga su proljetni praznici njihov okvir. Možda se nadaju da će ljudima biti drago
što će si uzeti slobodan dan kako bi nazočili njihovu vjenčanju - to je zbilja lijepo od njih! -
ali sada morate birati između jebada s praznikom koji ste čekali cijelu godinu i jebada s tri
dana lososa i čavrljanja u Tampi. Vaš je cilj nastaviti s prvima.

Kako ćete odgovoriti?

Destinacija momačke ili djevojačke večeri

Situacija: Vi i vaša bolja polovica već trošite stotine (tisuće?) dolara i dragocjene dane
odmora za putovanje na vjenčanje vaših prijatelja. Ali, juuupiii, to je njihov poseban dan!
Međutim, momačka i djevojačka večer također se organiziraju daleko od vašega doma, što
uključuje putovanje zrakoplovom i odsjedanje u hotelu. Recimo, u Vegasu i Montrealu. Ako
su to vaši najbolji prijatelji na svijetu i spremni ste okrenuti nebo i zemlju (i ispeglati
Visa karticu) kako biste bili ondje, samo naprijed. To su jebade koje prihvaćate! Ali, za
svrhu ove matrice, pretpostavimo da si ne možete priuštiti Vrijeme, energiju i/ili novac i
da ne želite ići - ali također ne želite ispasti šupak.

Kako ćete odgovoriti?

  

Vjenčanje sa šest tisuća „aktivnosti“

Situacija: Zaručnica vašega prijatelja je SUPERaktivna. Ni ona ni njezina obitelj ne

mogu biti na miru, u protivnom će se svatko morati suočiti sa svojim osjećajima. Tako poziv
na vikend-vjenčanje dolazi uz dodatni pamflet o aktivnostima kao što su jutarnja joga,
kajak, hodanje prirodom, igre pantomime i turnir u kroketu između mladenkine
i mladoženjine ekipe. Sve bi vam to moglo pokvariti inače idiličan (i jebeno skup!) vikend u
šminkerskim toplicama gdje se održava vjenčanje. Želite rezervirati masažu i rundu golfa, a
ne od 8 ujutro muku mučiti u igri potrage s hrpom prpošnih stranaca.

Kako ćete to riješiti?

  

Brunch jutro poslije

Scenarij: Mnoga vjenčanja sadržavaju bruncheve koji zaokružuju vikend. Oni se obično
održavaju prije odjavljivanja iz hotela, kada je barem polovica uzvanika ozbiljno mamurna.
Kanite biti jedan/jedna od tih uzvanika i prespavati što je duže moguće prije nego što
uhvatite let natrag koji vas košta 480 dolara. Također se ne želite suočiti s rođacima koje
ste možda skandalizirali noć prije svojim plesom a la Rihanna, a napose to ne želite uz
suh tost i jaje.
Što ćete učiniti?
 Nadam se i vjerujem da je ovo bila korisna vježba. Matrice Iskrenosti i Pristojnosti
osmišljene su kako bi pokazale da je Metoda nežaljenja jednostavna, ali ne i
nefleksibilna. Ona djeluje drukčije na različite ljude, ovisno o okolnostima.
Samo nemojte završiti u šupčevu kvadrantu i sve će biti u redu!

Hvata vas trema? Ponovno  

razmotrite svoje osobne politike 
Kada su posrijedi vjenčanja, ili život općenito, ako su popisi odjeba dugački, a vaša je
sposobnost za iskrenost i pristojnost na izmaku, ne zaboravite da uvijek imate opciju
uvođenja nove osobne politike za prijatelje, znance i strance. Naravno, ne želite pretjerati s
tom taktikom jer će ljudi početi shvaćati što radite. Gledajte na to kao kad trener traži
onside udarac - želite da taj udarac bude iznenađujući i neobranjiv. Ako se ispravno izvede,
može odvesti igru u posve drugom smjeru.

Četvrta kategorija: Obitelj

Kao što smo govorili u drugom dijelu, mnogi odgovori iz moga istraživanja poklapali su
se u kategoriji Obitelji koju smo uglavnom pokrili, uz jedan uočljiv propust.
Zapravo, kada je posrijedi taj odgovor, uočljivi propusti dio su problema. Tako je,
govorim o NASLJEDSTVU.
Nije ni čudo, jer je ono u središtu mreže alatki i djelovanja koje smo razmotrili u
Koraku 1 (utjecaj na druge ljude, osjećaji/mišljenja, Proračun za jebade u
cjelini, obveza/krivnja) i Koraku 2 (iskrenost i pristojnost, biti/ne biti šupak).
Bilo da se radi o novcu ili stvarima, čini se da pitanje nasljedstva povlači nebrojene
jebade u obliku vremena i energije koji se troše na svađe i pritužbe oko toga tko
što dobiva/zaslužuje ili tko to nije dobio/zaslužio.
Pa ipak, mnogi ispitanici tvrde da im se, kada je u pitanja obitelj, živo jebe za
novac/nasljedstvo.
Hmm.
Mogu jedino pretpostaviti da će, s obzirom na to da je novac jedna od
najtežih/zabranjenih tema u svakom odnosu, čak i onima koji odluče da im se živo jebe
za dijeljenje djedove zbirke poštanskih marki na šest dijelova - i koji su voljni to priznati u
anonimnom istraživanju - može biti teško u cijelosti primijeniti Metodu nežaljenja na svoje
obitelji.
 Nasljedstvo može biti opaka stvar, o tome nema dvojbe. Ali, ako su svi koji su se
izjasnili kako im se živo jebe za pitanja nasljedstva zaista odjebali te probleme -
glasno, jasno i nedvosmisleno — onda bismo svi mogli uživati u svojim obiteljima i rijetkim
markicama koje već imamo, prije nego što počnemo oplakivati one koje nemamo.
Znam, to su duboke misli.

Bonusi za učinkovitost! 
U drugom dijelu priznala sam kako su, kada je posrijedi obitelj, neke jebade
neizbježne, ali rekla sam da ću vam pokazati kako izvući najbolje iz neidealne
situacije. Ako ste završili Korak 1 i odlučili što ćete odjebati, ali znate da je Korak 2
(odjebavanje) posve nemoguć, nema šanse, ni preko vas mrtvih, onda biste također mogli,
zajebavajući se s time, ugraditi neke bonuse za učinkovitost.
Primjerice, ako nikako ne možete izbjeći obiteljsko praznično okupljanje, zakažite
masažu za dan poslije kako biste se imali čemu radovati. Ili još bolje, zahtijevajte masažu
kao praznični dar, tako će vam obitelj platiti za jebadu!
(Profesionalni savjet: nadoplata za let kući u prvoj klasi također je učinkovit, iako jako
skup melem za frustrirajuće obiteljsko okupljanje.)
Ili ako morate nazočiti ručku u Rotary klubu u čast svoje majke i njezina doprinosa
zajednici u kojoj ste odrasli i iz koje ste pobjegli čim ste navršili osamnaest, prije
toga ukradite slavljenici Percocet iz ormarića s lijekovima.
A ako realno ne možete izbjeći skupno fotografiranje, toga dana odjenite
najperverznije ili najsmješnije donje rublje i jamčim vam da će vam sve biti
mnogo podnošljivije. Kada na Facebooku krenu komentari tipa Predivna obitelj!!! i OMG
kako su narasli! potajno ćete uživati znajući da ste nosili svoje POISON PARTIED HERE
tange[7].

ČIP (Često izgovarana pitanja) 
Oh, kao da se nikad niste loše poigrali riječima. Samo dajte, kritizirajte me. Živo mi se
jebe, to je moja knjiga!
Kaaaako bilo, mislila sam da bi vam pomoglo kada bismo razmotrili nekoliko
najuobičajenijih pitanja koja sam dobila razgovarajući s ljudima o Metodi nežaljenja -
pitanja za koja sam prilično sigurna da i vama padaju na pamet, čak i kada s užitkom
precrtavate stavke sa svojih popisa. Znam kako je to, vjerujte mi. Donijeli ste neke važne
odluke, ali zapravo ne odjebavate? Lakše je o tome maštati u udobnosti vlastitoga uma nego
glasno to izreći za večerom na Sabat. Savjetujem vam da kujete željezo dok je još vruće.
Nema boljeg trenutka od ovoga sada da svoje jebade dovedete u red i počnete živjeti
najbolji život!

U tom tonu, evo nekih ČIP‐ova koji će vam pomoći da poduzmete Korak 2.

P: Reći ljudima da mi se živo jebe zvuči mi jako nepristojno. Ne mislite li da je to
pomalo grubo?
O: Ako vam J-riječ zapinje u grlu, ne morate je zapravo izgovoriti. Svoju odluku da ne
trošite vrijeme, energiju ili novac na nešto možete priopćiti na posve krepostan način. (Pr.:
„Priznajem da ne dijelim tvoje mišljenje o X, ali ti si ti!“) Ne mislim da je to toliko zabavno,
ali to je moja jebada, a ne vaša.

P: Brine me da će mi se odjebavanje toliko mnogo stvari toliko svidjeti da ću

postati lijeno govno koje neće imati za što i za koga živjeti.
O: To je opravdana zabrinutost, ali cilj Metode nežaljenja nije #NulaJebada (zabavan,
iako nepraktičan hashtag). Cilj je odbacivanje jebada koje vas ne uveseljavaju, što utire put
jebadama koje vas uveseljavaju.

P: Ako je odjebavanje tako oslobađajuće, zašto je tako neugodno?

O: I nenošenje odjeće također je oslobađajuće. Ali također može biti neugodno jer
društvo još nije spremno za taj žele. Potrebno vam je samo malo samopouzdanja (i baby
pudera), vidjet ćete.

P: Kako ću to objasniti svojoj majci?

O: Pošaljite joj primjerak ove knjige. To je moj plan.

P: Iako sve što kažete ima smisla [hvala!] znam da se neću izvući s manje jebada
kada je posrijedi _______________.
O: Sve što mogu reći jest da nećete znati dok ne pokušate. Sjećate li se da sam vam
rekla kako je moj muž mislio da sam sišla s uma kada sam ga upitala mogu li pospremiti
njegovu ladicu s čarapama? I pogledajte kako je to završilo!

P: Što ako odlučim da ću nešto odjebati i onda to odjebem i poslije požalim?

O: Ma dajte, prestanite odugovlačiti.

P: Ne želim da mi ljudi kažu kako im se živo jebe za nešto što je meni važno i
kako im onda mogu reći da se meni živo jebe za nešto što je njima važno?
O: Postavit ću vam protupitanje. Biste li željeli da ljudi za vas čine nešto za što znate da
ne bi željeli činiti, samo zato što osjećaju obvezu/krivnju? Odgovor na TO pitanje uvijek bi
trebalo biti „ne“, u protivnom ste šupak. A nećete znati da tako osjećaju ako nisu slobodni
reći vam to, et vice versa. Upravo na taj način Korak 2 svakome otključava magiju koja
mijenja život.


Kako dobiti više od jebada koje prihvaćate (ili ne 

prihvaćate) 
Ovdje bih se opet vratila na cilj Metode nežaljenja koji se ne sastoji samo u odjebavanju
stvari koje nas živciraju, nego i u našem oslobađanju za prihvaćanje boljih,
kvalitetnijih jebada koje nas uveseljavaju.
U III. dijelu ove knjige govorili smo o odjebavanju, a sada se pripremite za drugi dio
jednadžbe: dobivanje više vremena, energije i/ili novca za sve drugo.
To nas dovodi do IV. dijela knjige gdje se, kako se kaže, događa magija koja
mijenja život...
 IV 
Magija odjebavanja 
dramatično  
preobražava vaš život 
Na ovoj točki izučavanja Nežaljenja već ste odjebali tuđa mišljenja, razvili izvrsne
vještine alokacije jebada i sastavili robustan popis (i priručni referentni vodič) stvari za
koje vam se živo jebe, kao i upravljiv popis stvari za koje vam se apsolutno, stopostotno,
uistinu jebe.
Bravo!
Sva je prilika da ste vratili stotine sati koje ste dosad trošili na ljude i stvari za koje vam
se živo jebalo i da, ako ste sve činili ispravno, niste dobili otkaz niti vam je Gail iz
Marketinga zapalila kuću. Raščistili ste svoje osjećaje o obvezama, kvizovima u pubu i
Islandu. Izgubili ste samo one prijatelje koji vam se zapravo nisu ni sviđali i izbjegli ste nova
prijateljstva koja vam nisu potrebna. I ne samo to, vjerojatno ste postali još iskreniji i još
pristojniji nego što ste bili na početku - što je izvrstan nusproizvod, ako smijem reći.
Još više ste se približili prosvijetljenom stanju odjebavanja o kojemu sam govorila u I.
dijelu. Dovođenjem reda među svoje jebade, izbacivanjem onih koje vas živciraju i
identificiranjem ljudi i stvari koji vam donose najviše užitka i zadovoljstva, počinjete živjeti
svoj najbolji život.
Kada smo kod toga, IV. dio knjige čak sadržava popis jebada koje biste trebali - i mogli -
prihvatiti, sada kada imate sve to vrijeme, energiju i novac na raspolaganju.
Riječ je o jebadama koje bi mogle otvoriti posve novu perspektivu radosti!
Ako vam treba još uvjeravanja, molim vas, svakako nastavite čitati...

Odjebavanjem nešto dobivate 
U trećem dijelu preporučila sam da zamislite svoje potencijalne dobitke kako biste
lakše proveli Korak 2. Ako ste ga već proveli - jupi! - dobro je znati kako kvantificirati ono
što ste dobili. Mislim da će vam to pružiti zadovoljstvo i više motivacije.
Kao što sam rekla, prvo što ljudi dobiju natrag kada svoje jebade dovedu u red jest
VRIJEME. Vrijeme za tihu meditaciju na WC školjci umjesto trčanja na konferencijski poziv;
vrijeme za nedjeljno uživanje u nagrađenom „fudgeu“ umjesto čitanja Moby Dicka za vaš
knjižni klub (tko je to odabrao?); vrijeme za voljenu osobu umjesto, hm, vremena s nekim
seronjama koji vam se uopće ne sviđaju.
Što ste dosad dobili po pitanju vremena?
Tri sata? Deset minuta? Jedan vikend mjesečno? Nešto mi tu smrdi na popis!
 Druga stvar koju vam vraća Metoda nežaljenja jest ENERGIJA. To može imati
jednostavan oblik blaženog drijemeža ili složen oblik čuvanja energije nečinjenjem nečega -
CrossFita na koji ste se upisali jer vas je na to prisilila prijateljica - i ulaganja energije u
nešto što biste radije činili, kao što je čišćenje automobila jer počinje smrdjeti kao što
zamišljate da smrdi ona žena iz Gooniesa.


Posljednje, ali ne i manje važno, jest NOVAC. Kao što je američki humorist i glumac Will
Rogers jednom rekao: „Previše ljudi troši novac koji nisu zaradili na stvari koje ne žele kako
bi zadivili ljude koji im se ne sviđaju.“ To te ja pitam!
Budući da je novac lako kvantificirati, osobito je zadovoljstvo vidjeti opipljive
financijske dobitke kao rezultate primjene Metode nežaljenja. Ako ste odjebali, recimo,
dizajnersku odjeću - djelomice stoga što ste odjebali tuđa mišljenja - time ste možda
uštedjeli stotine ili tisuće dolara godišnje. Poznajem mnogo žena, napose
u kozmopolitskom New York Cityju, koje su pod pritiskom da troše pretjerane količine
novca na dizajnersku odjeću kako bi se bolje uklopile, dok upola jeftinija odjeća
izgleda jednako dobro i učinila bi ih savršeno sretnima.
 [8] 

Ili recimo da živite u predgrađu i da ste odjebali nedjeljna putovanja na nogometne

utakmice svojega šestogodišnjeg nećaka - koji vjerojatno neće postati profesionalni
nogometaš i nabaviti vam besplatne ulaznice za Svjetsko prvenstvo 2034. Ne samo da
štedite vrijeme i energiju nego i novac! Tih 2,50 dolara za galon brzo se nakupi, a teti treba
nov par jeftinih sunčanih naočala.

Da, put do prosvjetljenja popločen je vraćenim satima, novopronađenom živošću

i dobrim, starim kešom.
Jebade utječu na tijelo, um i dušu 
Ali i više od toga! Možda niste predvidjeli da se jednostavnim činom odjebavanja
poboljšava vaše fizičko i emocionalno zdravlje.
Razmislite o tome: niste dobili samo vrijeme, energiju i novac, nego i samospoznaju,
samopouzdanje i djetinji životni žar. Osim toga poštedjeli ste se mnogih glavobolja.
Doslovce. Da ne spominjemo žgaravicu, tjeskobu i mučninu. Sjećate li se one karaoka
zabave koju ste preskočili? Pomislite na mamurluk nakon nje! Cijelu noć biste se
nalijevali margaritama samo kako ne biste zadavili Tima iz IT-a mikrofonskim kabelom.
Jutro poslije bilo bi opako, vjerujte mi.
Ali odjebavanje? Nema nemirna sna, nema glavobolje, nema suhih usta tijekom vaše
jutarnje prezentacije, nema tihog brojenja minuta do ručka kada ćete poskrivečki
zadrijemati pod stolom, nema ukočena vrata od spomenutog drijemeža... Mislim, nagrade u
analizi troškova i koristi su neporecive.
Imate više vremena za ono što zaista želite činiti poslije posla (sjediti na kauču u
donjem rublju, jesti tortice i gledati emisiju Ninja ratnici).
Odlučili ste da vam gledanje Ninja ratnika pruža više užitka od pjevanja karaoka s
Timom iz IT-a (i djelovali ste u skladu s tom spoznajom jer vam se živo jebe što Tim
ili bilo tko drugi misli o vašim prioritetima).
Ujutro imate više energije za nužnu jebadu brijanja bez štetnih posljedica (lice, noge
ili bikini zonu - mamurno brijanje nije šala).
I imate novac koji biste potrošili na tekile i kasnonoćni (neuspio) pokušaj upijanja
sveg tog alkohola hranom.
Da, zviždat ćete dixie u prostoriji za pauzu dok će vaši kolege neudobno drijemati pod
svojim stolovima. Vjerojatno ćete toga dana obaviti više posla, jer će drugi biti previše
mamurni da vas gnjave!
Razmotrite ove uzbudljive dobitke za vaše tijelo, um i dušu koji se mogu izvesti
iz jednostavnog odjebavanja:
Tijelo
Mamurlucima pridonose mnogi izvanjski čimbenici - o čemu smo detaljno govorili - ali
što je s čimbenicima koji vode stvarnoj tjelesnoj ozlijedi?
Živo se sjećam jednoga jutra kada sam provela deset minuta duže igrajući Words with
Friends s bratom, umjesto da požurim na vlak. Znala sam da kasnim na posao, ali bila sam
toliko sretna što ga uništavam riječju koja završava na ZAX koja mi je donijela trostruke
bodove.
Naravno, kad sam stigla na postaju, vlak je već odlazio. Potrčala sam (u visokim
potpeticama, prije negoli sam ih odjebala) kako bih ga uhvatila i promašila za
nekoliko centimetara, usput uganuvši gležanj. Bila sam znojna, zadihana i izrazito uzrujana,
dok mi je stopalo ubrzano raslo.
 Posljedično, dodala sam „trčanje za vlakovima“ na svoj popis stvari za koje mi se živo
jebe i uštedjela bogatstvo na ortopedskim popravcima.

Um

Mentalno pospremanje još je bolje od fizičkoga pospremanja jer ne prestaje na

granicama stropa ili zida. Unutrašnjost vaše lubanj e možda je još prepuna gnjecave sive
tvari, ali ona neopipljiva područja tjeskobe, brige, panike i straha čišća su od crkve pred
papin posjet. Dobrobiti odjebavanja za mentalno zdravlje goleme su i beskrajne.
Primjerice, zamislite što bi se moglo dogoditi za nekoliko desetljeća ako biste danas
odlučili odjebati nedjeljne odlaske na misu (oprosti, papa) i umjesto toga se svakoga tjedna
zajebavati s rješavanjem križaljke u nedjeljnom Timesu. Budući vi, slobodni od
Alzheimera, iznimno su vam zahvalni! Jednostavno ne možete kupiti taj duševni mir.

Duša

Ovdje ćemo biti malo uzvišeni, ali imajte strpljenja.

Iako ne prihvaćaju svi tradicionalnu definiciju duše kao eterične životne sile odvojene
od naših tjelesnih bića, kladim se da većina nas razumije koncepte „ubijanja duše“ ili
„uništavanja duše“ koji se odnose na stvari što nas vrijeđaju na dubokoj, staničnoj razini. Ne
samo stvari koje opterećuju naše dnevne rasporede ili crpe našu snagu nego i aktivnosti ili
zadaci ili ljudi za koje osjećamo da ozbiljno ograničavaju našu slobodu. Da, znam, zvučim
poput Mela Gibsona u Hrabrom srcu.
Držim kako je sloboda druga riječ za dušu i kako odjebavanjem svih pogrešnih stvari i
čuvanjem energije za jebade koje vas čine sretnima dobivate onu vrstu slobode koju bi neki
opisali kao... usuđujem li se reći... „afirmaciju duše“.
Drugi način odjebavanja 
Metoda nežaljenja uglavnom podrazumijeva aktivno zajebavanje s nečim ili
odjebavanje nečega. Čak i kada odlučite da ćete nešto odjebati, Korak 2 često zahtijeva neko
djelovanje s vaše strane - odbijanje poziva, neodlazak na sastanak, objašnjavanje vaše
najnovije osobne politike. Ima i jebada koje ćete možda odlučiti prihvatiti, a koje zahtijevaju
vrijeme, energiju i novac - ali ćete ih rado potrošiti.
No, postoji još jedan način odjebavanja koji je, zapravo, prilično pasivan i jednako
transformirajući, kratkoročno i dugoročno. Tu inačicu odjebavanja izjednačavam
s mentalnim ponavljanjem izjave: Nije vrijedno toga.
Možda će vam biti korisno prakticirati tu tehniku kada je, primjerice, netko s druge
strane nužne transakcije - recimo, vaš šef ili kabelski operater - pravi šupak ili posve
nesposoban, ali vi ne možete ništa učiniti u vezi s tim. Mislim, možete eksplodirati, može
vam porasti tlak, možete riskirati svoj posao i/ili ustanoviti kako vam je kabelska veza
neobjašnjivo prekinuta. Ali, to nije produktivno ako je sve što želite završiti posao, otići
kući i gledati ESPN2 u miru.
U takvim slučajevima, lako je postati žrtvom pravednoga gnjeva, stanja koje izgara više
jebada nego što ih vaš arogantan/priglup neprijatelj zaslužuje. Umjesto da vas obuzme zla
krv, poput bogomoljke koja proždire svoga ljubavnika poslije snošaja, pokušajte
jednostavno... odjebati.
Recite u sebi: Nije vrijedno toga i krenite dalje.
Šalji dalje 
Kao jedan od malobrojnih prosvijetljenih kojima se živo jebe, neizbježno ćete svoju
novostečenu mudrost povjeravati bližnjima. Ne mogu vam ni pobrojiti sve ljude koji su
slušali moje propovijedi o učincima Metode nežaljenja i odlučili, tada i ondje, unijeti
promjene u vlastite živote. Pomogla sam svojim kolegama da vide svjetlo kada je u pitanju
beskorisna papirologija, pomogla sam svojim prijateljima da bolje iskoriste dane godišnjih
odmora, a čak sam i vlastitim roditeljima pomogla da odjebu neke stvari. Tako su ponosni.
Ne činim to iz altruizma. Jebe mi se za altruizam!
Činim to jer se JA dobro osjećam - kažem vam, ako je odjebavanje dobar osjećaj,
pomaganje drugima da odjebu neke stvari još je bolji osjećaj.
Naposljetku, činim to zato što bi, kada bismo svi odjebali neke stvari i, posljedično,
postali sretniji i zdraviji, svijet bio bolje mjesto. Za mene.

Znati bez čega možete 
Također poznato kao „s čime se, zapravo, nikad niste ni trebali zajebavati“.
Dodatna korist od učenja odjebavanja jest da ćete prihvaćanjem posljedica „bolova
rasta“ u prvih nekoliko pokušaja, postupno ući u ritam u kojemu se prestajete propitivati -
što znatno skraćuje vrijeme jebada, kao i pratećih tjeskoba. Oklijevanje (i tjeskoba)
uvijek podrazumijeva izvanjske jebade.
Metoda nežaljenja tako vam pruža alatke i perspektivu za pristup životu s drukčijeg
motrišta, onog osobe koja može brzo i lako ocijeniti svaku situaciju i djelovati u skladu s
time. Ona vam također omogućuje da dobiveno vrijeme (i energiju i novac) posvetite
drugim stvarima.
Ovo je najbolji dio: odjebavanje nekih stvari NE znači da ih morate nadomjestiti
drugim jebadama.
Odjebavanjem hrpe stvari koje vas ne čine sretnima - i vraćanjem nekim zanemarenim
stvarima koje vas čine sretnima - vjerojatno ćete otkriti kako vam ni ne treba toliko stvari
u životu. Nema četrdeset sedam prethodno zanemarivanih zadataka, događaja, ljudi i
planova koji će nadomjestiti četrdeset sedam kojih ste se konačno riješili.
Ne znam za vas, ali meni jednostavno nije moguće ispuniti dvadeset četiri sata svakoga
dana stvarima za koje mi se uistinu jebe.
Drugim riječima, imam puno slobodnog vremena i to je jebeno super.

Stvari s kojima biste se vjerojatno  

trebali više zajebavati 
Potpuno razotkrivanje: ovaj dio doimat će vam se proturječnim. Nemojte reći da vas
nisam upozorila.
Dosad smo se usredotočivali uglavnom na omjer prihvaćenih/odjebanih jebada 1:1-
kao što je odlazak s posla točno u pet kako biste uhvatili prvo poluvrijeme utakmice
Dodgersa ili izbjegli završnicu prijateljeve tematske zabave Survivor: Monkeys vs. Robots
kako biste pojeli vreću Tostitosa i pročitali ovu knjigu do kraja. To su legitimne, u mnogim
slučajevima i svakodnevne nagrade. I one će vam promijeniti život.
Ali kada uđete u štos Metode nežaljenja, mogli biste steći volju, sposobnost, čak i žar da
odete korak dalje. Vidite, magija djeluje i u širim razmjerima.
Sigurno ste vidjeli one popise koji kruže društvenim medijima, pod naslovom
„Dvadeset savjeta za dvadesetogodišnjake od umirovljenika“ ili „Za čime najviše žale ljudi
na samrti“ - i možda ste pomislili: Sto me se to tiče, imam još nekoliko desetljeća pred sobom
prije negoli se počnem brinuti o tome.
Kako bi rekao Javier Bardem u filmu Nema zemlje za starce: „Razmisli opet, friendo “
Stvarnost je takva da, osim ako ne dobijemo prognozu od nekog uglednog liječnika (a
katkad čak ni tada), nitko od nas ne zna kada ćemo napustiti naša smrtna tijela. Morbidno,
ali istinito. Sutra vas može pregaziti autobus, rastrgati čopor vukova ili vas može nasmrt
preplašiti klaun.
Kada tako gledate na stvari, ne biste li željeli svaku sekundu učiniti važnom?
Katkad to znači neke, produžene jebade umjesto svih pojedinačnih jebada kojima smo
se dosad bavili.
Kako bih vam pomogla (jer sam jednostavno takva), uzela sam si slobodu pretražiti
internet i bezbrojne inačice spomenutih popisa, pa odabrala pet najčešće izraženih žaljenja
- također poznatih kao stvari s kojima biste se vjerojatno trebali više zajebavati.
Upamtite da se te stvari ne smiju brkati s kratkoročnim dobicima koje ste već
ostvarili prihvaćanjem Metode nežaljenja. Ne, to su dugoročni ciljevi čije bi se ostvarenje
moglo lako i nepovratno onemogućiti svakodnevnim jebadama koje dominiraju ljudskim
životima.

Ne nužno tim redoslijedom, one su:

Putovanja

 Pokoje putovanje kao nagrada za odjebavanje neke druge obveze jedno je, ali ono o
čemu govore ljudi koji svojim popisima pridonose analima interneta jesu
istinska putovanja. Žudnja za lutanjem. Postati globalan. Putovanja mogu postati redovit
dio vašega života, ne samo vikendi dvaput godišnje za dečke u Tahoeu (iako su i oni lijepi).

Više brige za zdravlje

Iskreno, vježbanje u svrhu izgaranja kalorija i znojenje kroz sportski grudnjak nije
nešto za što mi se jebe, ali zdravlje ne podrazumijeva samo broj čučnjeva koji ste u
stanju izvesti. Zdravlje uključuje i važne ciljeve kao što je više sna, smirenost i možda
neproždiranje cijele pizze sa sirom a la Liz Lemmon u trenucima stresa. To je kod mene bila
više nego povremena pojava, ne znam za vas.

Učenje stranoga jezika

Rim nije stvoren u jednome danu niti se konverzacijski talijanski svladava u jednome
satu koji ste uštedjeli preskočivši paklenu team‐building radionicu. Ali, čak i ako nemate
nikakve želje čitati Dantea u izvorniku, vrijedi napomenuti kako je to žaljenje kao i
mnoga druga - recimo, trčanje maratona ili uzgajanje vlastitoga povrća - koja je
zastrašujuće lako odgoditi jer ces sempre domani.

Planiranje mirovine

Možda vam se živo jebe za stabilan, održiv prihod kada budete prestari i preumorni da
se svakodnevno pojavljujete u uredu. Možda je vaša radna teorija „živjeti punim plućima,
otići u mirovinu bez ičega“. To je cool, ali čini se da mnogi šezdesetineštogodišnjaci misle
drukčije, stoga to navodim.

Ovladavanje nekim sjajnim trikom

Ako ste među onim prosvijetljenima koji su uspješno srezali svoje obveze vezane za
posao, prijatelje i obitelj na mjeru koja im ostavlja nekoliko sati tjedno za vježbanje i
žongliranje gorućim čunjevima samo zato što im se to prohtjelo, službeno ste životni
pobjednik.

Vi ste vi 
A možda ste kućni tip. Možda ste ludi za vježbanjem. Ili ste, možda, poput mene,
žalosno nekoordinirani i nikad nećete naučiti žonglirati. Stvar je u tome da se ne
morate zajebavati ni s čim s gornjega popisa ni i s čime drugim s čime se zajebava BILO TKO
drugi.
Prihvatite ili nemojte prihvatiti moje sugestije.
Kako vam se život čudesno mijenja kada vam se živo jebe treba poslužiti kao težnja i
nadahnuće, ne kao tiranija. Primjerice, moje gledište o karaokama vjerojatno će
biti nepopularno kod barem polovice čitatelja ove knjige. Ono bi također moglo biti
zbunjujuće za one koji su vidjeli moju izvedbu pjesama „Faith“ ili „Like a Virgin“ pod
dvostrukim utjecajem rum-punča i pritiska kolega. Baš me briga. Ja sam ja, vi ste vi!
Pišući ovu knjigu čula sam priče ne samo od stotina anonimnih stranaca koji su
odgovorili na moje istraživanje nego i od mojih prijatelji i obitelji, moje agentice i
njezine pomoćnice, moga urednika i publicista, kao i od drugih u nakladničkoj kući te od
nekoliko stranaca koji su se našli u pravo vrijeme na pravome mjestu. (Nema na čemu.) Iz
tih sam razgovora zaključila kako je svaki put do prosvjetljenja popločen jedinstvenom
kombinacijom prihvaćenih i odjebanih jebada i da radost jedne osobe lako može
biti frustracija za drugu.
I to je u redu. Vaše jebade su vaše i vi ih vrednujete po svome.
Također vam je dopušteno promijeniti mišljenje, revidirati osobne politike i postupati
u skladu s time. Jeste li čuli za izreku „prilika čini lopova“? E, pa, katkad prilika čini jebadu,
ali i to je dio puta. Mislim, zbilja mi se živo jebe za karaoke, ali ako sam već u kafiću i netko
mi pred licem maše mikrofonom, a ja sam dovoljno natopljena Bacardijem da anesteziram
konja, što da vam kažem... stvari se dogode.
Želim reći da biste u žaru trenutka mogli prihvatiti neočekivanu jebadu koja bi vas
mogla uveseliti. Ili bi barem mogla razveseliti publiku dok radite budalu od sebe, što nije
najgora stvar koju s vremena na vrijeme možete napraviti za bližnjega svoga.
Jebeš mrzitelje 
U svjetlu prvoga savjeta, naime, odjebavanja mišljenja drugih ljudi, želim vam skrenuti
pozornost na jednu podskupinu tih ljudi također poznatih kao mrzitelji. Na ovoj točki
izučavanja Metode nežaljenja vjerojatno ćete se susresti s nekoliko njih, stoga morate biti
pripravni. Ti su ljudi u najboljem slučaju zbunjeni, a u najgorem teško uvrijeđeni vašim
životnim odlukama. Iz nekog razloga oni jednostavno nemaju ni želje ni sposobnosti
prihvatiti nežaljenje u svoje živote. I to je u redu! Ali, njihove predrasude i nesigurnost vas
ne moraju opterećivati. Vaš je život dobar i svakoga dana sve bolji. Jebeš mrzitelje.

O postizanju prosvjetljenja 
Bez obzira na vašu poziciju u spektru Nežaljenja kad ste počeli čitati ovu knjigu,
vjerujem da ste napredovali u svojoj osobnoj potrazi za manje jebada i da ste se pridružili
redovima Prosvijetljenih, među kojima smo ja, Serena Williams i voditelj Njujorških vijesti
Pat Kiernan.[9] Ozbiljno, taj lik je odjebavanje pretvorio u umjetnost - svi bismo trebali
nastojati biti više poput Pata Kiernana koji glumi samoga sebe u filmu Čudesni Spiderman 2
te u novim Istjerivačima duhova.
Ali, natrag vama. Došli ste do ove točke, znači da ste sigurno to željeli, barem malo, zar
ne? Sigurno vam je dozlogrdilo promatrati svoj život kao niz obveza koje morate ispuniti,
ljudi koje morate trpjeti i kvadrata na kalendaru koje očajnički preslagujete sve dok se ne
pojavi blaženi joker u obliku slobodnog poslijepodneva.
Možda ste ovu knjigu dobili na dar od prijatelja/ prijateljice, a u tom vam slučaju
on/ona možda nešto želi reći. Što god da vas je dovelo ovamo, nadam se da vam je ova
knjiga pokazala kako je sve to moguće, i to bez živčanog sloma. Dva tjedna terapije zvuči
lijepo, ali ne morate se popeti navrh užeta samo kako biste se njime objesili.
Uh, to je bilo mračno... oprostite.
Želim reći da Metoda nežaljenja nije samo praktično preskriptivna, nego i
profilaktička! Ona vas može baciti s krova, ali i spriječiti da se ikada popnete na njega.
Možda je želite konzultirati svakodnevno, kao što neki čine s Biblijom, ili periodički, poput
karte javnog prijevoza.
Može vam poslužiti kao GPS za dušu. Ili je možete odvesti na livadu i pucati u nju. Ne
tiče me se.
Stvarno, Saro, zašto?
Mislim da znate zašto.


Pogovor 
Pišući Kako vam se život čudesno mijenja kada vam se živo jebe vidjela sam da se mnogo
ljudi zajebava sa stvarima s kojima se nisu željeli zajebavati ili nisu trebali
zajebavati. Vidjela sam prijatelje koji su radili vikendima bez naknade za prekovremeni rad,
ljude koji su odlazili na spojeve na koje nisu željeli ići i svojega muža koji je vodio
uzaludnu bitku sa zaposlenikom iz pozivnog centra. Moj duh obodren je spoznajom da je
Metoda nežaljenja sada dostupna svim tim ljudima u njihovim trenucima potrebe, kao
temeljna filozofija koja će im pomoći u življenju najboljih života od sada nadalje.
Hans Christian Andersen je 1837. napisao bajku „Carevo novo ruho” u kojoj obmanuti
monarh paradira gradom gol, misleći kako nosi odijelo tako fino da je nevidljivo svakome
tko je „beznadno glup” - ili su ga barem u to uvjerili varalice koji su mu prodali odijelo.
Ne vidi ga ni sam car, ali, naravno, on to nikad neće priznati. To neće priznati ni njegovi
brojni savjetnici koji žele zadržati svoje položaje. A svjetina poredana duž procesijskog
puta ne samo da se pretvara kako vidi ruho nego i hvali ljepotu tkanine i vještinu izradbe.
Sve dok jedno dijete ne uzvikne: „Ali, car je gol!“ Naposljetku, svjetina, oslobođena istinom,
priznaje ono što je sve vrijeme pred njom.
Smatram se tim djetetom. Samo što je car društvo, dok su njegovo ruho tereti u mom
životu koji mi crpe vrijeme, energiju i novac, a ja uzvikujem: „Živo mi se jebe!“
A vi, svjetino, trebali biste uzvikivati isto.
To je moj san.
Iako tek trebam dosegnuti nirvanu Nežaljenja, svakoga dana odmičem sve dalje na
putu prosvjetljenja. Primjerice, ovoga tjedna odjebala sam tajlandsku hranu,
kasnonoćno gledanje televizije (nedostajat ćeš mi, Jone Stevvarte!) i Nacionalnu
demokratsku konvenciju. Ljudi, prestanite me zvati. To je zbilja frustrirajuće.
Naposljetku, provela sam puno vremena opravdavajući koncept odjebavanja ljudima
koji misle da to zvuči... pomalo kučkasto. Pomalo zločesto. Na granici sa psihopatijom,
možda?
Što se može. S jedne strane ne želim da loše misle o meni. Ali s druge strane, imam
manje jebada, ali boljih, i živim svoj najbolji život.
I znate što?
Nije mi žao.
NEKA

VAM

SE

ŽIVO

JEBE
 I

POČNITE

ŽIVJETI

SVOJ

NAJBOLJI

ŽIVOT!
 Napomene 
 
[1]
Kako ovo pišem, čak se i Googleu prestalo jebati za Google Plus: http://smallbiztrends.com/2015/08/google-plus-and-
youtube-separation.html
[2]
http://baby-bangs.com/index2.php
[3]
Jesam li ja jedina koja se sjeća tih uznemirujućih reklama za Aussie proizvode za njegu kose?
http://ilwp.com/www.themysticwave.com/wp-content/uploads/20l5/Aussie_Brancl.jpg
[4]
http://www.thinkgeek.com/product/iovg
[5]
Ako istinski osjećate žaljenje, onda je vrijeme da dodate Žaljenje na popis stvari za koje vam se živo jebe.
[6]
Irsko doviđenja je kada otiđete sa zabave ili okupljanja, a da nikome ne kažete. Toplo preporučujem.
[7]
Možda jesam, a možda i nisam ponosna vlasnica tangi POISON PARTIED HERE.
[8]
Katkad morate potrošiti nešto novca kako biste bili dobar prijatelj i sačuvali duševni mir. U tom slučaju mogli biste
poslati glazbeni brzojav, a formula bi izgledala ovako: UŠTEDA U $ (1000 $) - KOMPENZACIJA U $ (200 $ na glazbeni
telegram) = NETO UŠTEDA (800 $). Ni to nije loše!
[9]
https ://en.wikipedia. org/wiki/Pat_Kiernan