Filozofski fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu

Katedra za srpski jezik i književnost

Predmet: Savremena srpska drama

Analiza drame

Hamlet u Rajskoj dolini Srpske

autora Rada Simovića

Mentor: Student:

prof. dr Željka Pržulj Isidora Kesić

Pale, septembar 2019.godine

1
 SADRŽAJ

1. Uvod

2. Bilješka o piscu

3. Analiza drame:
a. “Cijeli svijet je pozornica”
b. Tri dramska jedinstva: mjesto, vrijeme i radnja
c. Analaza likova
d. Tragikomično u djelu i društveno-politička kritika:
“Živimo u vremenu Hamletovskom”
e. Odnos sa Šekspirovim Hamletom

4. Zaključak

5. Literatura

2
 UVOD

Tema ovog seminarskog rada je drama Rada Simovića Hamlet u Rajskoj dolini Srpske.
Ova savremena srpska drama, objavljena 2000. godine u Srpskom Sarajevu, pripada žanru
tragikomedije. Ona sadrži mnoštvo upečatljivih dosjetki koje navode na smijeh, ali koje su
uglavnom zasnovane na teškim i mračnim motivima i koje za temu često imaju skorašnje
stradanje srpskoga naroda u Građanskom ratu u Bosni i Hercegovini. Kao takva, ova drama
može izazvati gogoljevski “smijeh kroz suze”.

Utemeljena je na kritici različitih tipova ličnosti i situacija u vezi sa politčkim i

društvenim posljeratnim previranjima u Republici Srpskoj. Auto rove drame, Rade Simović,
rođen u Jabuci 1957. godine, bio je neposredan svjedok pomenutog stradanja srpskog
stanovništva. Njegovo rodno selo, Jabuka kraj Foče, potpuno je uništeno 23. jula 1992. godine,
kada su muslimanske snage iz Goražda izvršile napad na 19 sela fočanskog okruga. Pisac govori
u sklopu televizijskog programa Naši ljudi : “Rođen sam u Gornjoj Jabuci. Gornja Jabuka je bila
naseljena srpskim stanovništvom, a Donja Jabuka muslimanskim. U prostoru između Gornje i
Donje Jabuke nalazila se škola, u kojoj sam završio prvi razred osnovne škole. Ovu školu su
gradili zajedno Muslimani i Srbi, među kojima je bio i moj otac. Sada, na žalost, nema vise ni
Gornje, ni Donje Jabuke, niti moje škole.”

Rade Simović diplomirao je 1979. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na

odsjeku za Opštu književnost i teatralogiju. Autor je knjige pjesama Na bijelom hlebu, te radio-
drama: Kosovska večera, Put sa pravom prolaza i Povratak u Išće. Producent je i scenarista
dokumentarnih filmova: Preobraženje Jabuke Gornje, Hronika Jabučke škole, Posljednji vikend
u Sarajevu, Sarajevo – početak i kraj, Krst-ić i Krstaši, sa kojima je osvajao nagrade u Beogradu,
Minsku i Moskvi.

Hamlet u rajskoj dolini Srpske je premijerno izvedeni dramski prvjenac Rada Simovića
19. februara 2000. godine u Pozorištu Prijedor.

Iz autorove biografije možemo uočiti nekoliko činjenica koje su važne za analizu ove
drame, kao što je piščeva edukovanost u polju teatralogije i interesovanje za leksiku srpskog
jezika, što se posebno ističe u naslovu njegove knjige pjesama Na bijelom hlebu. U istom
primjeru, uočavamo da je Simović zainteresovan za istoriju i politiku, a to su osnovne teme
kojima se on bavi u svome Hamletu.

3
 ANALIZA DRAME

Hamlet u rajskoj dolini Srpske pripada književnom rodu drame i namjenjena je izvođenju
na sceni, ali i čitanju. Sastoji se od 3 čina, koji su u samom tekstu nazvani slikama.

Uz činove ili aktove, dramski tekstovi su najčešće podijeljeni na scene ili prizore, koji se
mijenjaju ulaskom lika na scenu ili odlaskom nekoga san je. Uobičajeno je da svaki čin ima 10
do 15 takvih scena, ali to nije uvijek slučaj, kao što možemo vidjeti u ovoj drami. Naime,
Simovićev Hamlet nema scena. To čini praćenje radnje pri čitanju ponešto konfuznim, ali pri
izvođenju drame ne bi trebalo predstavljati veliki problem.

Didaskalije, kratki opisi i uputstva, rijetki su u ovom tekstu. Sem napomene da Mačak
nosi uniform vatrogasca, čitalac ne dobija informacije o izgledu likova. Ovo može biti još jedan
pokazatelj da je drama namjenjena prvenstveno izvođenju.

Monologa u ovoj drami nema, ona je isključivo zasnovana na dijalogu likova. Izuzetak je
samo izvođenje predstave unutar ove drame.

Načelo tri dramska jedinstva (mjesta, vremena i radnje) je ispoštovano.

“Cijeli svijet je pozornica”

Viljem Šekspir u svojoj drami Kako vam drago kroz monolog Melanholičnog Žaka iznosi
ideju o cijelom svijetu kao velikoj pozornici, na kojoj svi muškarci i žene samo igraju uloge koje
su im dodijeljene. Ova ideja je u neposrednoj vezi sa specifičnim načinom na se se Simović
odlučuje da izgradi svoju dramu. Tema djela je priprema predstave i njeno izvođenje, ali ta
predstava, u kojoj će glumiti vatrogasac, pjesnik, pjevačica, glumci amateri, kao i neki obični
građani, nije ni po čemu nalik drugim predstavama. Njen naziv, kao i naziv drame koju Simović
piše o njoj, glasi Hamlet u Rajskoj dolini Srpske. Iz samog naslova vidimo da je riječ o jednoj
konstrukciji sastavljenoj od komponenata različitog porijekla, ali koji su prožeti nečim što ih u
dubini povezuje. To je u ovom nesreća čitavog jednog naroda, propast pojedinca, izdaja.

Hamlet ili Tragedija Hamleta, kraljevića danskog je drama Viljema Šekspira i jedan je

od njegovih najpoznatijih i najizvođenijih komada. Poznat je citat “Nešto je trulo u državi
Danskoj”, koji se često koristi kada se govori o korumpiranoj administraciji i politici. Upravo se
ova Simovićeva drama bavi mnogim političkim pitanjima i problemima u vremenu nakon rata.

U sva tri čina scena ostaje ista, ništa se ne mijenja između spuštanja i dizanja zavijese. To
je slika amaterskog pozorišta, na čijoj neurednoj i neuglednoj pozornici predstava nije igrana bar

4
pet godina. Raznoliki rekviziti razbacani su svuda naokolo, paučina je na svakom koraku,
klupice su prašnjave i prevrnute. Ovakva pozorišna scena oslikava stanje države nakon
petogodišnjeg rata, što nas ponovo vraća Šekspirovoj misli o svijetu kao pozornici.

Karakteri kojima se Simović koristi pri realizaciji svoje ideje su tipski likovi kakve je on
sam vjerovatno poznavao, ali dovedeni u vezu sa Šekspirovim Hamletom. Paralela između ova
dva djela je od neprocjenjive važnosti za razumijevanje Hamleta u Rajskoj dolini Srpske.

 Taslak, povratnik iz Kanade, narodni guslar i upravnik Pozorišta

 Pinjo, završio srednju glumačku pedeset i neke, izbjeglica iz Hrvatske
 Đana, više pjevačica nego glumica, glumi zbog Srne
 Srna, glumac koji godinama upisuje glumu
 Mara, udovica-članica, a ponekad i glumica
 Mačak, vatrogasac-dobrovoljac i glumac-amater
 Kepo, pjesnik sa potvrdom da je lud
 Sfortibrans, ima malo teksta i dosta zemlje
 Tjelohranitelji, pratnja gospodina Sfortibransa

‘ Taslak, povratnik iz Kanade, narodni guslar i upravnik Pozorišta, je organizator predstave

unutar predstave. On je njen režiser, scenoragraf, kostimograf, zadužen je čak i za muziku.
Ovako je navedeno na naslovnoj strani same knjige:

Režija: Taslak & Maga Milovanović

Scenografija: Taslak & UNHCR

Kostimografija: Taslak & SFOR

Muzika: Taslak & HENDTIX & NATO

Na taj način već sa same naslovnice zaključujemo da ovo djelo sadrži elemente političke i
društvene kritike. U Taslaku vidimo čovjeka koji je došao iz Kanade (vjerovatno odselivši se
tamo u toku rata), sa idejama o napretku. On priča o međunarodnim odnosima i zanima se
politikom, ali takođe uzdiže svoje srpsko porijeklo i bavi se guslama. Prva ideja koju formiramu
o ovom liku nakon njegove pojave na pozornici nije negativna. Naličje njegovog karaktera
pokazuje se kroz različite i ponekad sitne detalje u toku predstave, i to sve češće i jasnije kako
njeno izvođenje napreduje.

Taslak je Srnin kum. Budući da je bio godinama zaljubljen u Srninu majka Radojku, Srna
smatra da je moguće da Taslak stoji iza hapšenja njegovog oca od strane SFOR-a.

5
 Pinjo je prepoznatljiv po svom dalmatinskom, ikavskom govoru, koji dovodi do
komičnih situacija, ali ga kao došljaka iz Hrvatske drugi glumci u ljutnji nazivaju ustašom.

Đana je trudna Srnina djevojka koja želi otići iz Srpske prije nego što se dijete rodi. I na
nju Srna sumnja da je umiješana u izdaju njegovog oca.

Srna se ne pojavljuje često, ali su njegovi dijelovi od velike važnosti za cijeli komad, pa
su upečatljivi. On je stalno u žurbi, ulazi i izlazi sa scene, trči unaokolo (kao srna). Uplašen je za
svoga oca, ali i za sebe, jer živi u jednom nesigurnom, “hamletovskom” vremenu.

Ostali likovi nemaju većeg uticaja na razvoj radnje, ali su važni jer predstavljaju različite
tipove ličnosti koji su karakteristični za doba u koje je prestava smještena. Izdvaja se Kepo –
“ludi pjesnik”, koji uopšte nije lud. On se pretvara da je igubio razum kako bi izbjegao vojnu
obavezu i zatvor, baš kao i Hamlet u Šekspirovom djelu, koji se pričinjava bezumnim baš sa
ciljem da spozna stvarnu situaciju onakvu kakva ona jeste. Kepo govori u stihovima koji često
naizgled nemaju nikakvog smisla u datom kontekstu, ali s vremena na vrijeme naglašavaju
određene ideje koji prožimaju cijeli ovaj komad:

“Oj Srbine l'jepo ti je ime, al' se ne znaš ponositi njime...”

TRAGIKOMIČNO U DJELU I DRUŠTVENO-POLITIČKA KRITIKA:

“Živimo u vremenu Hamletovskom”

6
 Komični su manji sukobi između likova, njihove prepirke i dobacivanja, kao i jezik kojim
se izražavaju, pun psovki i ponekad neobičnih izraza. Ipak, situacija u kojoj se nalaze čini
komiku na poseban način bolnom. Zanimljiv primjer je samo izvođenje posrbljenog Hamleta. Na
primjer, Taslak pjeva, guslajući:

Amleta je uvatila trema,

nije ota ludost bez sistema,

traljav oda, mrke oči krije,

ispod skuta crno vino pije,

i po groblju ko avetan luta,

s grobarima praznu priču melje,

i pominje lažne prijatelje,

Rozenkarca a i Gildesterna,

tvrdi da je progutala pjena,

i fali se da ih ribe zoblju,

na pučini u morskome groblju…

Izvedena u srpskom naradnom obliku, ispjevana u desetercu, ovako priča o Hamletu koji
razmišlja o smislu života i smrti u jednom takvom, “trulom” svijetu, postaje izložena ruglu jer je
izvodi Taslak, čovjek koji je izdao svoj narod.

Elementi čiste tragedije pojavljuju se ponekad unutar potpuno običnih konverzacija. Srna
govori jednom prilikom:

"Mog su oca danas odveli Sforovci. Upali u kuću maskirani i naoružani do zuba. Tukli ga
na moje oči i onako krvavu stavili lisice na ruke. Oteli ga ko zadnjeg bandita, nisu dali ni lijek da
ponese. Već su objavili da je u Hag deportovan." (Simović, 2000: str. 27)

On kasnije dodaje:

"Moj otac je uhapšen samo zato što je Srbin i što se pošteno borio za svoj narod. On, sigurno,
nije umiješan ni u kakve prljave rabote. Mnogima je smetao jer se svega nagledao, jer je
7
neugodan svjedok, jer zna da pamti. Zato je i stavljen na tajni spisak. Tajni se spiskovi ne kroje u
Hagu već u našem gradu. Dopisuju ih više Srbi no Sforovci. Pišu ih doušnici i plaćenici. Danas
su uhapsili moga oca, a sutra će tebe... I tebe... I tebe! Ko imalo zasmeta, gotov je. Novak nema
mrlju na duši ni oraha u džepovima. Ovo su mu spakovali naši, ja ću to dokazati. A kad dokažem
neće ostati ni komad s komadom." (Simović, 2000: str. 27)

Dok glumci igraju kolo, predvođeni Taslakom i Pinjom, Kepo upada i obavještava da se
Novak, Srnin otac, u Hagu ubio:
“Novak se u Hagu ubio!!! Objesio se u zatvoru… Ovoga mi krsta, vjerujte mi, nisam lud… još
manje sam pijan. Novaka vise nema!!!”

Ali pir se nastavlja, kolo se ne prekida. Niko ni okom da trepne čuvši ovu tragičnu vijest. Kepo
ide u kolu, od jednog do drugog, govoreći:
“Ćano, pomozi Ćano, stani, molim te. Novak je mrtav. Maro, pobogu – nema Srne. Prestani,
Mačak, nikoga nema. Stani Taslače, radio javlja… Pinjo, Pinjo, ko Boga te molim!!!”

Nemoćan, Kepo bježi sa scene, uvidjevši da ni od koga nema pomoći.

Odnos sa Šekspirovim Hamletom

8
Srna i Kepo – Hamlet

Ćana – Ofelija (Omelija)

Pinjo – Polonije

Taslak – Kralj

Mara – Gertruda

Mačak – Horacije

Fortibrans (finski kraljević koji se pojavljuje u Šekspirovom Hamletu nakon raspleta radnje, pri
samom kraju djela, dolazeći da prisvoji ono što je ostalo nakon raspada danske države.

Sfortibrans, ima malo teksta i dosta zemlje, na isti način dolazi na pozornicu pri kaju predstave,
da prisvoji ono što je preostalo. Igra riječi SFOR u njegovom imenu je od posebnog značaja.

Novak – Kralj Hamlet

9
 ZAKLJUČAK

Koristeći se pozornicom kako bi prikazao život posljeratnoga doba, pisac konstruiše priču
u kojoj predstavlja stvarnost kao jednu tragikomičnu dramu. Glumci su likovi ljudi iz naroda,
njihove životne ispovijesti opisuju situacije koje su se uistinu dešavale u to doba.

Gledanje ili čitanje ove drame može nas navesti da se zamislimo nad pitanjem koje je
njemački filozof Teodor Adorno postavio 1966. godine: "Da li je moguća umjetnost nakon
Holokausta?". Tokom cijele priče, predstavljene u ovoj drami, čitalac se pita da li je zaista
moguće izvesti istinski dobar, umjetnički vrijedan dramski komad poslije užasa rata. Odgovor
dobija tokom trećeg čina, kada glumci nespretno, ali sa puno žara i zanosa, izvode neobičnu
predstavu sastavljenu od dijelova Hamleta i narodne srpske epske poezije.

Predstava koju glumci izvode unutar ove drame, nalik je na njihove kostime, pune zakrpa
koje dolaze iz različitih zemalja koje šalju materijalnu pomoć, ali u svemu tome ima nečega
iskonski srpskog. Kao što je Srbin pod tim odijelom, tako je i cijeli Hamlet (sada već Amlet!),
izveden u desetercu, uz gusle i kolo. Ali sa druge strane, još dublje, unutar duša različitih likova,
primjećuje se razdor – neki od njih su istinski odani svome narodu i spremni stradati za njega,
dok su drugi prikriveni izdajnici.

LITERATURA

10
 Simović, 2000: Simović, Rade: Hamlet u rajskoj dolini Srpske, JNIŠP “Oslobođenje”,
Srpsko Sarajevo 2000. godine

 Selenić, 1977: Selenić, Slobodan: Savremena srpska drama, predgovor knjizi

"Antologija savremene srpske drame”, Srpska književna zadruga, Beograd 1977. godine;
Kolo: knj. 469.

 Šekspir, Viljem: Hamlet, Srpska književna zadruga, Beograd 2008. godine

 https://sr.wikipedia.org/sr-el/Трагикомедија, pristupljeno 11.09.2019. godine

 slika: https://en.wikipedia.org/wiki/Hamlet, pristupljeno 10.10.2019. godine

 https://sr.wikipedia.org/sr-el/Напад_на_село_Јабука, pristupljeno 10.10. 2019. godine

 Naši ljudi: Serijal TV emisija, autora i voditelja Dejana Kerlete: link

11