SVEUČILIŠTE U MOSTARU

PRAVNI FAKULTET

Rea Puljić

JUSTINIJANOVA KODIFIKACIJA
Seminarski rad

Mentorica: doc.dr.sc. Jelena Zovko

Mostar, 2020.
JUSTINIJANOVA KODIFIKACIJA
Rea Puljić

2
Sadržaj
UVOD.........................................................................................................................................4
1.RIMSKE KODIFIKACIJE PRIJE JUSTINIJANA.................................................................5
2.BARBARSKE KODIFIKACIJE RIMSKOG PRAVA...........................................................6
3. JUSTINIJANOVA KODIFIKACIJA.....................................................................................7
3.1.CODEX IUSTINIANUS...................................................................................................7
3.2.DIGESTA..........................................................................................................................7
3.3.INSTITUTIONES.............................................................................................................8
3.4. CODEX REPETITIAE PRAELECTIONIS.....................................................................8
3.5.NOVELLAE......................................................................................................................8
4. RECEPCIJA RIMSKOG PRAVA..........................................................................................9
4.1.NAUKA RIMSKOG PRAVA........................................................................................11
4.2.ŠKOLA GLOSATORA..................................................................................................11
4.3.ŠKOLA POSTGLOSATORA.........................................................................................12
4.4.ŠKOLA ELEGANTNE JURISPRUDENCIJE...............................................................12
4.5. ŠKOLA PRIRODNOG PRAVA....................................................................................13
4.6.POVIJESNA ŠKOLA PRAVA.......................................................................................13
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................14
LITERATURA.........................................................................................................................15

3
UVOD

Justinijan je vladao od 527. do 565.godine. Njegova vladavina, koja je trajala gotovo 40

godina, predstavlja granicu između starog i srednjeg vijeka. Po nekima on je zadnji rimski
vladar, po drugima on je prvi bizantski vladar. Rođen je u Taurezumu, mjesto blizu današnjeg
Skopja. Bio je obrazovan, te je najveću zanimaciju imao usmjerenu na Ulpijana 1. Kada je, po
smrti Justina, stupio na prijestolje, postavio je dva osnovna cilja: učvršćenje vjere i obnovu
Rimskog Carstva. Vojni uspjesi Justinijana bili su više sjajni nego trajni. Mnogo značajniji
bio je njegov kodifikacijski poduhvat. Kodifikacija je proces u kojem najviši politički
autoritet unosi u pravni sistem jedinstven zakonik. Zakonik (kodeks) je cjelina
pravnih normi koje obuhvaćaju sve ili većinu pravnih oblasti. Kodifikacija kao
pravna tehnika temelji se na uvjerenju da je moguće dati koherentnost, odnosno
unutrašnju usklađenost cjelini pravnih normi koje će trajati duže nego političke okolnosti u
kojima su te norme formulirane. Kodifikacija ima naslov kodeksa koji indicira pravnu oblast
u kojoj je kodifikacija izvršena i daje kodeksu politički i pravni identitet. Glavni ciljevi
kodifikacije su ujednačavanje ili unifikacija prava na određenoj teritoriji, pojednostavljivanje
i pronalaženje primjenjive pravne norme u datom slučaju. Car Justinijan je 528. godine
naredio komisiji carskih službenika i pravnika sastavljanje kodeksa svih carskih konstitucija
koje su još bile na snazi. Već iduće godine Codex Iustinianus je bio završen i objavljen.
Međutim, kako je car Justinijan nastojao riješiti sva sporna pitanja u rimskom pravu, zbog
brojnih novih konstitucija, kodeks je ubrzo zastario. Stoga je Justinijan, nakon objavljivanja
Digesta i Institucija, 533. godine naredio izradu novog kodeksa. Taj, novi, kodeks objavljen je
u prosincu 534. godine pod nazivom Codex repetitae praelectionis. Budući je prvi kodeks
izgubio pravnu snagu i nije bio prepisivan, nije sačuvan.

1
jedan je od posljednjih velikih rimskih pravnika klasičnog doba.

4
1.RIMSKE KODIFIKACIJE PRIJE JUSTINIJANA

Postoje dvije vrste pravnih zbornika koji su prethodili Justinijanovoj kodifikaciji. Neki od
njih sadrže samo leges2 tj. carske zakone, dok drugi sadrže i ius 3i leges.
U ovom periodu je ulogu dinamičnog dijela prava uzeo na sebe vladar. Broj zakona se
vremenom namnožio, jer je bilo vladara koji su izdavali na stotine, čak i na tisuće zakona
tokom svojih vladavina. Zato se dosta rano osjetila potreba da se ovi zakoni sakupe i srede,
što bi olakšalo posao sucima i studentima. Tako su nastali: Codex Gregorianus, Codex
Hermogenianus i Codex Teodosianus. prva dva takva zbornika djelo su profesora ili
advokata, a treći cara, odnosno njegove komisije.

Codex Gregorianus je sastavljen 291. godine, a dobio je naziv po sastavljaču i sadržao je

velik broj carskih odluka, uglavnom reskripti izdatih od Hadrijana do Dioklecijana.
Ova zbirka je djelomično sačuvana jer su njeni odlomci uključeni u neke barbarske
zbornike rimskog prava, kao i u zbirku pod nazivom Fragmenta Vaticana.

Codex Hermogenianus je nastao 294. godine. O njegovom tvorcu nema pouzdanih

podataka. On predstavlja dopunu prethodnog kodeksa i sadrži reskripte iz 293. i 294. tako
da je nastao, vjerojatno, krajem 294. ili tokom 295. god. I on je sačuvan djelomično na
sličan način kao i Codex Gregorianus. Ove dvije zbirke su za nas zanimljive kao izvori
povijesti rimskog prava. Međutim one su dobile sankciju vladara, doduše znatno nakon
svog nastanka. Prema tome, oni su, ne samo izvor povijesti rimskog prava, već i izvor prava.

Codex Teodosianus je najznačajniji zbornik prije Justinijana. To je zbirka carskih odluka

sastavljena 438. godine, za vrijeme vladavine Teodozija II i Valentijana III, dakle u periodu
kada je donesen i Zakon o citiranju. Teodozijev kodeks je bio podijeljen na 16 knjiga, a one
su
se dijelile na titule (naslove), u okviru kojih su kronološkim redom navedene carske
konstrukcije izdate počevši od Dioklecijana ukupno oko 3 000. U Istočnom Carstvu
primjenjivan je do stupanja na snagu Justinijanove kodifikacije, a na zapadu znatno duže,
jer su njegovi dijelovi uključeni u barbarske zbornike. On je naročito koristan zato što, za
razliku od Justinijanove kodifikacije, koja najviše pažnje posvećuje privatnom pravu,
sadrži znatan broj odredbi iz javnog prava.

Fragmenta Vaticana ili Vatikanski fragmenti je rukopis koji je pronađen u Vatikanu 1821.
godine. To je palimpsest4, na kojem prvobitni tekst predstavljaju odlomci iz dijela Papinijana,
Paulusa i Ulpijana, kao i jedan broj carskih odluka. Kako ne spominje Teodosijev kodeks,
vjerojatno je sastavljan prije njega. Na žalost, više od pola rukopisa nije čitljivo. Collatio
legum Mosaicarum et Romanarum (uspoređenje hebrejskog i rimskog prava) je jedna post
klasična kompilacija, nastala približno kad i Vatikanski fragmenti. Ona sadrži odlomke iz
dijela Gaja, Papinijana, Paulusa, Ulpijana i Modestina (i prije Zakona o citiranju oni su imali
najviši autoritet) , kao i odlomke iz Gregorijanovog i Hermogenijanovog zbornika carskih
odluka. To je prva sačuvana knjiga usporednog prava u povijesti.

2
zapisano i proglašeno običajno pravo
3
Propisano pravo od vlasti u izvornom rimskom pravu
4
rukopis na papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst i na njegovu mjestu napisan novi.

5
2.BARBARSKE KODIFIKACIJE RIMSKOG PRAVA

Kada su na teritoriju Zapadnog Rimskog Carstva nastale ranofeudalne države, u njima je

pravo primjenjivano po osobnom načelu, kao što je bio slučaj i u najranijoj rimskoj povijesti.
Germani su živjeli po svom običajnom pravu, a romanski starosjedioci po rimskom pravu,
iako je to pravo, zbog opadanja privrede bilo daleko od klasičnih uzora („vulgarno rimsko
pravo“). Kao nosioci suvereniteta, vladari su u novoosnovanim državama izdavali zbornike
rimskog prava za pokorene starosjedioce.

Edictum Theodorici (Teodorikov edikt) je izdao istočnogotski kralj Teodorik oko 500. godine
u sjevernoj Italiji. Sadržavao je izvore iz tri zbornika carskih konstitucija: Gregorijanovog,
Hermogenijanovog i Teodosijevog kodeksa, kao i dosta široke izvode iz Paulosovih
Sentencija. Primjenjivao se i na starosjedioce i na Gote, vjerojatno zato što se Teodorik
smatrao zakonitim vladarem dijela Rimskog Carstva i što je formalno priznavao vlast
istočnorimskog cara.

Lex Romana Visigothorum (Rimski zakon zapadnih Gota) koji je napravila komisija po
nalogu zapadnogotskog vladara Alarika II 506. godine. Zove se još i Alarikov brevijar
(Alarikov skraćeni zbornik). Primjenjivan je samo na starosjedioce na teritoriji današnje
Španjolske i južne Francuske. pored izvoda iz tri kodeksa i Paulosovih Sentencija, sadržavao
je odlomke iz Gajevih Institucija. Vjerojatno je ista komisija i približno u isto vrijeme
sastavila i Gajeve epitome (Epitome Gai), u kojima je prepričan sadržaj prva tri komentara
Gajevih Institucija. Bilo je i drugih zbornika slične namjere i sadržaja. Vremenom su potpuno
prevladali feudalni elementi, a starosjedioci i došljaci su se stopili u jedan narod. Trgovina je
gotovo zamrla tako da je onaj veliki broj pravila koja su regulirala prodaju, zakup, najam,
zajam i druge ugovore postao nepotreban.

Mnogi su možda već čuli za opis nečega kao '' barbarsko '' u smislu da je loše. To dolazi
upravo zbog ovih zakona koje su Barbarski vladari donosili, često prilikom pisanja i
objavljivanja ovih prava nisu uzimali u obzir kako će to utjecati na živote ljudi sve dok su
mogli pokoriti one koji su im se suprotstavljali. Nažalost, znamo da zbog su zbog prenošenja
takvih zakona uništeni i izgubljeni mnogi životi, te su se ljudska prava koja mi znamo uvelike
razlikovala tokom vladavine Barbarskih vladara. Jedna od manje zamijećenih promjena koje
je unijelo Justinijanovo pravo jest upravo ta ogromna razlika koju su Justinijanovi zakoni
napravili u osobnom pravu. Žene su dobile pravo glasa te su imale neka nova, davno
zaslužena, prava. Iako se to nama čini malo u njihovo doba ta su prava imale puno veću težinu
i snagu nego što se nama čini.

6
3. JUSTINIJANOVA KODIFIKACIJA

Potaknut željom da obnovi Carstvo, Justinijan je morao doći na misao da ovaj poduhvat mora
zahvaćati i pravo, jer se, kako je sam rekao, država zasniva ne samo na snazi oružja već i na
pravu. Odmah po stupanju na vlast dao je nalog komisiji da kodificira carske odluke: leges
(Codex). Izgleda da su se careve ambicije na tome zadržavale, ali je u toku rada, vjerojatno
pod utjecajem samog Tribonijana i drugih članova komisije, odlučeno da se pristupi izradi
novih zbornika, u prvom redu onog koji bi obuhvaćao najljepši i najvrjedniji dio rimskog
prava, spisi klasičnih pravnika: ius (Digesta). Kasnije se pristupilo radu na zvaničnom
udžbeniku (Institutiones). Prvobitni zbornik carskih odluka je dopunjen i tako je nastao
Codex repetitae praelectionis. Na kraju su dodate konstitucije koje je sam Justinijan izdao:
Novellae U srednjem vijeku sve ove zbirke (osim prve koja nije sačuvana) dobile su naziv
Corpus iuris civilis ( zbornik građanskog tj. rimskog prava). Pored restauratorskih težnji
vladara, još jedan je razlog doveo do kodifikacije. Sve je više bila izražena potreba za
unošenjem reda u zakonodavstvo. Tu potrebu naglašava već „vječiti edikt“, a zatim zbornici
konstitucija iz III i V stoljeća (Gregorijanov,Hermogenijanov i Teodosijev), kao i Zakon o
citiranju. Tako Justinijanov poduhvat nije sasvim neočekivan. Justinijanovu kodifikaciju čine:
Novus Codex Iustinianus, Codex Repetitiae Praelectionis, Digesta,Institutiones i Novellae.

3.1.CODEX IUSTINIANUS

Codex Iustinianus je zbornik carskih konstitucija izdanih prije Justinijana. Carske odluke su
nešto izmijenjene i prilagođene novim potrebama. Završen je veoma brzo, vjerojatno
zahvaljujući već postojećim sličnim zbirkama, tako da je stupio na snagu 528. godine. On nije
sačuvan, što je svakako šteta, ali ne prevelika, jer je dopunjena varijanta ovog zbornika
sastavljena nešto kasnije, sačuvana.

3.2.DIGESTA

Digesta (sveobuhvatna knjiga) je objavljena 533. godine i ona je najopsežniji i i najvažniji dio
kodifikacije. To je bio zbornik pravničkog prava koji je imao snagu zakona. Cjelina dijela
predstavlja golemi pravni mozaik, upola opsežniji od Biblije. 5Sastojala se od 50 knjiga, u
koje je sažeto svrstano 5% cjelokupnih pravnih pisanja iz 2000 različitih knjiga. Digesta je
zbornik cjelokupnog prava: privatno pravo (knjige: 2-47), javno pravo (knjige: 1, 48-50).
Sastoji se od 9000 odlomaka iz pisanja nekih 40 pravnika. Najviše je citiran Ulpijan (1/3 svih
odlomaka). Digesta je najvažnija knjiga o rimskom pravu i najvažnija pravna knjiga ikad.
Europa je stvorila svoju pravnu misao upravo zahvaljujući ovoj zbirci. Digesta je izvor
podataka o pravu iz dva razdoblja : klasičnog prava i Justinijanove jurisprudencije. Justinijan
je ovlastio pravnike da pri pisanju Digesta, vrše interpolaciju, tj. da izmjene i prilagode
klasične zakone važećim justinijanovim zakonima. Digesta je zbornik pozitivnog, važećeg

5
Stein P. (2007) Rimsko Pravo i Europa- Povijest jedne pravne kulture

7
prava. Povijesno istraživanje rimskog prava nije moguće bez utvrđivanja ovih izmjena
(interpolacija). Da Digeste nisu očuvane naše znanje o rimskom pravu bilo bi znatno
osiromašeno. To je najviše komentirana i citirana knjiga u povijesti pravne nauke, jer se u
srednjem vijeku studiranje prava većim dijelom sastojalo u proučavanju Digesta.

3.3.INSTITUTIONES

Kada su završili rad na Digestama, članovi komisije su odlučili da naprave zvaničan udžbenik
koji će imati i zakonsku snagu, kako studenti ne bi upisivali bilješke i učili po zastarjelim
tekstovima. Radom na knjizi rukovodio je opet Tribonijan, a pomagali su mu profesori Teofil
i Dorotej. Ovaj posao je brzo obavljen, jer je bio manjeg obima, osim toga bilo je i dobrih
priručnika koji su korišteni. Dok je još prepisivana zvanična verzija Digesta u više službenih
kopija, udžbenik je sastavljen i prepisan tako da je stupio na snagu prije Digesta, te iste, 533.
godine. Sastavljači su se koristili najviše Gajevim Institucijama i drugim njegovim dijelima.

3.4. CODEX REPETITIAE PRAELECTIONIS

Nakon objavljivanja zbornika carskih odluka, bilo je još neriješenih pitanja, a i samim
zbornikom Justinijan nije bio zadovoljan, pa mu je Tribonijan predložio izdavanje dopunskih
konstitucija. Ni to nije rješavalo sve probleme, te je naloženo da se preradi zbornik iz 528.
godine i izda novi. Tribonijan, na čelu nove komisije, je taj posao ubrzo završio i 534. godine
stupa na snagu novi kodeks, koji je sačuvan. U njemu je materija podijeljena na titule, koje su
grupirane u dvanaest knjiga. U okviru naslova, titula, sakupljeni su zakoni (leges) po
kronološkom redu, uz napomenu koji vladar i kada ih je donio. Ukupno je bilo preko 4 500
ovih zakona.

3.5.NOVELLAE

Justinijan je bio veoma ponosan na rad svoje zakonodavne komisije koja je privela kraju
„beznadno težak posao“ za kraće vrijeme nego što je on očekivao. Toliko je bio uvjeren u
trajnu vrijednost svog zakonodavnog poduhvata da je zabranio svim budućim pravnicima da
komentiraju ili da prave izvode iz ovih zbornika. Međutim, neke proturječnosti u tako
zamašnom pravnom zborniku nisu se mogle izbjeći, a osim toga, i sam Justinijan, kao
energičan vladar, želio je da nešto promijeni u nasljednom, obiteljskom i drugim granama
prava. Zato je on, nakon stupanja na snagu kodifikacije, izdao oko 170 „novih zakona“, koji
nisu sakupljani u zvanični zbornik, možda zato što Tribonijan više nije bio živ.

8
4. RECEPCIJA RIMSKOG PRAVA

Nakon kraha Zapadnog rimskog carstva (476. godine), njegov istočni dio ostaje pod nazivom
Istočno rimsko carstvo, ili Bizantija, nastavljajući državotvornu tradiciju nekada moćnog
Rimskog carstva gotovo još punih hiljadu godina (do pada Carigrada 1453. godine). Veliki
procvat Bizantija doživljava u 6. stoljeću zahvaljujući temeljnim reformama cara Justinijana I
koje su obuhvatile i oblast prava. Zbog Justinijanove ideje da obnovi i reformira najveće
domete rimskog prava klasičnog perioda i ugradi ih u temelje države na čijem je čelu bio,
Justinijan je 528. godine imenovao komisiju koja je imala zadatak da od postojećih pravnih
kodeksa i novela koji su u to vrijeme bili u upotrebi sastavi novi zbornik carskih konstitucija a
da nije ni znao koliki će utjecaj imati na daljnje razvijanje povijesti prava. Tako se
Justinijanova kodifikacija primjenjivala se ne samo u Bizantiji Justinijanovog i kasnijeg
perioda, već je poslužila i kao osnova za recepciju rimskog prava u zemljama zapadne i
centralne Europe u srednjem i novom vijeku6. U vrijeme dok je Bizantija u civilizacijskom
smislu nastavljala da održava kontinuitet Rimskog carstva, u njegovom zapadnom dijelu, gdje
su u ranom srednjem vijeku nikle germanske „barbarske“ kraljevine, naizgled je prekinut
svaki kontinuitet s Rimom, a antička civilizacija pretrpjela je na ovom prostoru potpuni slom.
Međutim, zahvaljujući novonastalim okolnostima stvorili su se uvijeti da se zapadnoeuropsko
srednjovjekovno društvo vrati rimskom pravu i započne njegovu primjenu u državama koje su
se rađale na temeljima antičkog rimskog carstva. Novi, feudalni društveno-ekonomski odnosi
koji su iznjedrili privilegirane društvene subjekte – vladare, feudalnu i crkvenu hijerarhiju,
autonomne i razvijene gradove, a u njima građansku klasu koja će dati novi impuls
civilizacijskom razvoju europskog društva, zahtijevali su u pravnom smislu uređene društvene
odnose koji se nisu mogli oslanjati samo na zatečeno običajno pravo. Za razvoj privrede,
trgovine i robnog prometa, posebno gradova, bio je neophodan uređeni pravni sistem koji će
regulirati te odnose, zaštititi privatno vlasništvo, omogućiti funkcioniranje države i svih njenih
subjekata, garantirati slobodu ugovaranja i urediti pravo nasljeđivanja. U takvim uvjetima, od
kraja 11. vijeka rimsko pravo dobija sve više na značaju u pravnom životu zapadne, a potom i
srednje Europe. Ključnu ulogu u tome imale su srednjovjekovne talijanske pravne škole
(glosatora i postglosatora), koje su pravila rimskog prava sadržana u Justinijanovoj
kodifikaciji (Corpus iuris civilis) povezivale s kanonskim (crkvenim) i običajnim pravom,
prilagođavajući ih potrebama ondašnjeg života i pravne prakse. Na taj način postupno je
oblikovano ius commune – opće pravo koje će se u srednjem vijeku i na početku modernog
razdoblja primenjivati gotovo u čitavoj Europi. Na postavkama rimskog prava vijekovima su
obrazovani naraštaji studenata koji su ga potom, kao vodeći pravnici, primjenjivali u svojim
zemljama i u hijerarhiji Katoličke crkve. Korištenje recipiranog rimskog prava, kao općeg
prava, već je u srednjem vijeku bilo prošireno na gotovo sve zemlje zapadne i srednje Europe.
Izuzetak su bile Mletačka Republika, koja je nastojala da istakne suverenost i autonomnost
svojstvenog pravnog sistema, te Engleska, gdje je Mertonskim statutom iz 1236. godine
recepcija rimskog prava bila izričito zabranjena, pa je ta zemlja ostala izvan europsko-
kontinentalnog kruga prava. Recepcije nije bilo ni u Skandinaviji, niti u pravoslavnim

6
Bujuklić, Ž. (2018). Rimsko pravo u doktorskim tezama Nikole Krstića iz 1854. godine. Anali Pravnog
fakulteta u Beogradu, 66(3), 31-56.

9
zemljama. Ipak, i u ovim sredinama pravna praksa je ponekad posezala za rješenjima i
terminologijom recipiranog rimskog prava.7
Veliki poticaj u razvoju europskog društva u poznom srednjem vijeku dali su renesansa i
humanizam, najavljujući povratak antičkim, grčkim i rimskim uzorima i idejama, prije svega
na polju kulture i umjetnosti, ali i prava. Renesansa i humanizam neosporno su dali novi
impuls recepciji rimskog prava, upravo zahvaljujući svojom vezanošću za klasične antičke
vrijednosti kojima je pripadalo i rimsko pravo. Recepcija rimskog prava u srednjovjekovnim
europskim državama bila je postepena, posredna i neposredna. U tom smislu naročito se ističu
Njemačka i Španjolska.
Recepcija je u ondašnjim uslovima bila od višestrukog značaja: omogućavala je da se na
velikom geografskom prostoru obavlja pravni saobraćaj po istim normama za podanike
različitih država, što je bilo preduvjet za njihovo ekonomsko povezivanje; u većini zemalja
rimsko pravo je dalo pravni okvir za uređenje odnosa kojima lokalno običajno pravo nije bilo
doraslo; ona je stvorila zajednicu pravnika koji su bili osposobljeni da djeluju u različitim
sredinama; omogućila je da pravo postane intelektualna disciplina koja prati opći razvoj
ljudske misli i, zahvaljujući recepciji, nastao je kontinentalno-europski pravni krug, skup
pravnih sistema koje povezuju zajedničke karakteristike, posebno kada je riječ o ulozi teorije
u izgradnji prava. Ako se pod recepcijom rimskog prava podrazumijeva njegovo preuzimanje
u evropskim zemljama srednjeg vijeka, u slučaju Italije i južne Francuske ovaj termin se ne
može smatrati u potpunosti adekvatnim. Naime, kako su ove države-oblasti predstavljale dio
starog Rimskog carstva, u njima se rimsko pravo i dalje smatralo važećim, jer je bilo njihovo
„nacionalno“ pravo, pa se samim tim u kontinuitetu primjenjivalo i u novim društvenim
uvjetima. Recepcija se u takvim uvjetima ostvarivala po principu via facti (sama po sebi) –
bez ikakve intervencije države, praktičnim djelovanjem na terenu pravnika obrazovanih na
rimskom pravu.
Važnu ulogu u recepciji rimskog prava odigrali su njemački carevi, koji su se kao poglavari
Svetog Rimskog Carstva smatrali nasljednicima rimskih imperatora. Tako je 1495. godine car
Maksimilijan I odlučio da se osnuje Vrhovni komorni sud (Reichskammergericht) sa
zadatkom da primjenjuje rimsko pravo kao opće pravo (gemeines Recht), čime je ostvarena
recepcija dobila i službenu potvrdu na ogromnom području ovog carstva koje je pokrivalo
čitavu centralnu Europu. Formalno, proces recepcije rimskog prava, nakon vijekova njegovog
kontinuiranog trajanja, bio je okončan u većini europskih zemalja donošenjem građanskih
zakonika tokom 19. i 20. vijeka. U čitavom ovom razdoblju, tradicija rimskog prava ostala je
vitalna zahvaljujući njemačkoj pandektističkoj (historijskoj pravnoj) školi koja je uticala na
zakonodavstvo, doktrinu i praksu privatnog prava u nizu europskih zemalja u drugoj polovini
19. i u 20. vijeku.

7
Slavnić, 2008., Fakultet Pravnih nauka u Beogradu

10
4.1.NAUKA RIMSKOG PRAVA

Vraćanje antičkim izvorima dalo je novi poticaj izučavanju i recepciji rimskog prava, u čemu
su veliki značaj imale pravne škole koje su u Europi nastale upravo pod utjecajem humanizma
i renesanse. One su se bavile proučavanjem, interpretacijom i tumačenjem klasičnog rimskog
prava, doprinoseći na taj način ne samo njegovoj recepciji, već i razvoju nauke o rimskom
pravu. Među njima naročito su se isticale: Škola glosatora, Škola postglosatora, Škola
elegantne jurisprudencije, Škola prirodnog prava i Njemačka povijesna škola.

4.2.ŠKOLA GLOSATORA

Zasluga za početak sistematskog izučavanja prava u srednjem vijeku, prije svega rimskog
prava, kao i za jedno od prvih naučnih određenja Justinijanove kodifikacije nalazimo u školi
glosatora u Bolonji. Za osnivača škole glosatora uzima se Irnerius, koji je bio profesor na
Sveučilištu u Bolonji na predmetu rimsko pravo i koji je prvi počeo da proučava i komentira
Digeste. Škola glosatora je dobila ime po glosama – bilješkama, koje su njeni predstavnici
ispisivali proučavajući Justinijanovu kodifikaciju. Ovo je bila jedna od prvih škola koja se
bavila recepcijom rimskog prava i čiji se rad sastojao u proučavanju rimskog prava onako
kako je ono interpretirano u Justinijanovoj kodifikaciji. Kada promatramo ovaj pravac učenja,
Justinijanova kodifikacija se može smatrati izvorom za koji nije bilo potrebe za dodatnim
komentarima, odnosno za nju se smatralo da je knjiga koje nema komentara, bez pogovora.
Ona je imala poseban značaj kao i svoju originalnu vrijednost što se može u nekom djelu
poistovjetiti sa odnosom koji u današnje vreme ima sveto pismo za kanonske vjernike
kršćanstva. Ako promatramo ovaj pravac, možemo doći do zaključka da se Justinijanova
kodifikacija i poštovanje koje je ona izazivala među naučnicima iz oblasti prava u to vrijeme
bila na visokom nivou. Ovo je u toliko značajnije, jer se glosatori smatraju pravnicima koji su
svoje bilješke upisivali između redova (glossa interlinearis) odnosno na krajevima teksta uz
margine (glossa marginalis) Proučavanje u ovoj školi bilo je pragmatično, kazuističko,
fragmentarno, anti povijesno i dogmatsko.8 Može se smatrati da su novi pojmovi u ovom
pravnom učenju nastajali iz pogrešnog čitanja latinskih originalnih tekstova, što će se
ispostaviti da se u kasnijem vremenu visoko kotiralo među pravnicima i od čega je pravna
nauka imala velike koristi. Primjera radi VII stoljeće ima poseban značaj za pravnu nauku, jer
se tada prvi put uvodi termin „pozitivno pravo“, što danas ima izuzetan značaj, a njegov
nastanak se vezuje za pogrešno tumačenje termina ius positium. Za tumačenje Justinijanove
kodifikacije u izvodima imalo je nužni karakter, jer nije bilo drugog načina da se prisvoje
određeni termini rimskog prava, što se u ovom periodu može smatrati i zadovoljavajućim.

8
Kurtović R., Ranđelović D., (2010) Recepcija rimskog prava i njegov uticaj na građansko pravo zemalja
kontinentalne Evrope, Pravne teme, 3(5), str.
137-149.

11
Zasluga glosatorske pravne škole mišljenja je u tome što ona prva daje smjer razvoju nove
naučne discipline odnosno pristupa izučavanju rimskog prava, što se održalo i do današnjice.

4.3.ŠKOLA POSTGLOSATORA

Naredni pravac izučavanja rimskog prava koji se pojavio krajem XIII. vijeka prenosi se na
postglosatore. Jedan od njegovih glavnih predstavnika profesor Bartolus poznat je i po tome
što se smatra začetnikom međunarodnog privatnog prava. Predstavnici ove škole imali su
drugačiji pristup u proučavanju rimskog prava od glosatora. Oni su nastavili sa razvojem
pravne teorije rimskog prava, pri čemu su napustili određene pravne tekovine koje su
njegovali gosatori, a za šta je služila Justinijanova kodifikacija. Ovaj pravac se najviše
razvijao u pravcu primjene pravnih normi u realnom svijetu. Često su, u tom smislu, davali
stručna mišljenja o pojedinim pravnim problemima, doprinoseći na taj način razvoju pravne
prakse. Osim toga, postglosatori su rimsko pravo nadograđivali pravnim teorijama kanonskog
i germanskog prava, što je bio preduvjet za recepciju rimskog prava i njegovo prevođenje u
opšte pravo, naziv koji je dominirao u srednjem vijeku. Također, vršili su uspoređivanje
rimskog prava sa važećim lokalnim pravom, sa gradskim statutima i feudalnim običajima.
Zahvaljujući postglostorskom proučavanju rimskog prava i njihovoj slobodi koju su iskazivali
prilikom tumačenja Justinijanove kodifikacije, sve pravne izreke i definicije, tadašnjeg doba i
pripisujemo Rimljanima, upravo iz njihove težnje da prošire uticaja rimskog prava i odgovore
potrebama tadašnjeg društva. Njihovoj usmjerenosti ka praksi, u većem intenzitetu nego
glosatori, svjedoči činjenica da se rimsko pravo počinje učiti i van teritorije Italije i pristupa
se afirmiranju pređašnjih nedoumica rimskih pravnika, odnosno, pribjegava se priopćenju i
pronalaženju pravila iz pojedinih rešenja. Ta takozvana „talijanski metoda“ ( mos italicus)
kako je zaživio u Europi, činili su dogmatizam i odsustvo povijesno-kritičkog odnosa prema
rimskom pravu.

4.4.ŠKOLA ELEGANTNE JURISPRUDENCIJE

Dokazano je, da svaki sistem ima svoje vrijeme, prostor i perspektivu gledanja. U to vrijeme,
Francuska predstavlja epicentar spajanja nauke i umjetnosti i kamen temeljac „elegantnoj
pravnoj školi“ iliti „školi elegantne jurisprudencije“ koju rađa 16.stoljeće na Sveučilištu u
Bourgeu, pod okriljem humanizma i renesanse. U potrazi za izvornim rimskim pravom,
nezavisno od postglosatorskih i glosatorskih proučavanja i izuzimanja i degradacije njihovih
stavova, uspostavljen je novi pristup i nova perspektiva gledanja u proučavanju rimskog
prava. Grčki i latinski jezik, kao podrazumijevani, stvarni dio humanističkog obrazovanja,
antička kultura i civilizacija, su bili predispozicija tom pristupu, pa se do izvornih tekstova u
Digestama dolazi putem Carigrada, gdje otkrivaju prve interpolacije (umetanja) i drugu
historijsku slojevitost. Predstavnicima škole elegantne jurisprudencije historija predstavlja
pomoćno i osnovno sredstvo kojom sistematski proučavaju u cjelini, pojavu, kakva je pravo.
Otuda i naziv „stara historijska škola“ i isticanje diferentnosti u odnosu na školu nastalu u 19.

12
veku9. Pravna historija i nauka o rimskom pravu nastaje njihovim upornim analizama stila i
jezika dokumenata, autentičnosti rukopisa, pa je ova metoda, nazvan mos gallicus („galski“
francuski metod).

4.5. ŠKOLA PRIRODNOG PRAVA

Iako je „opće pravo“ svakako prilagodljivije potrebama društva, praksa nije uspela u
potpunosti da izvodi primjenu rimskog prava. Nasuprot „školi elegantne jurisprudencije“,
nastaje „ škola prirodnog prava“, koja je imala veliki uticaja na razvoj građanskog prava i
postala univerzitetski prihvaćena i vladajuća krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Njen osnivač
Hugo Grocije, ostaje zapamćen kao zastupnik ideje o prirodnom pravu i do 19.veka uživa
veliko zapažanje. Predstavnici ove škole, prirodno pravo promatraju kao skup normi,
razumom saznate i kao takve suglasne ljudskoj prirodi i njenom okruženju, pa rešenja
konkretnih situacija su iznjedrena iz općih umnih načela. Mnogi pravni običaji, sklopljeni u
jedinstven sistem, stvorili su ideju o univerzalnom i nepromjenljivom prirodnom pravu koje
poput geometrijskog aksioma, postoji uvijek i svuda. Ideje ove škole su ostale kao temelj
pravnoj državi, ljudskim pravima i demokratiji, naročito idejom o društvenom ugovoru,
kojom se građanima kao stvaraocima države izražava pristanak na određeno ograničenje
slobode pod uvjetom da im država i garantira i obezbijedi zaštitu njihovih ljudskih prava.
Njihova jednakost, privatna svojina, lična sloboda, su vrednoti osnovne vrednoti koje se ističu
i nalažu u shvaćanju prirodnog prava. Legitimnost pozitivnog prava se procjenjuje na
osnovama prirodnog prava i ono se kodifikacijom dovodi u suglasnost sa prirodnim pravom i
na taj način se obezbeđuje hijerarhija u uređenom pravnom sistemu. najpoznatije kodifikacije
građanskog prava, nastale pod uticanjem ovog pravca su iz 1804. francuski Građanski
zakonik (Code civil ili Napoleonov kodeks) i austrijski iz 1811. Opći građanski zakonik
( Allgemeines burgerliches Gestzbuch)10

4.6.POVIJESNA ŠKOLA PRAVA

Mnogi mislioci i teoretičari koji su smatrali da je pravo historijski proizvod i izraz narodnog
duha, koje se razvija stihijski, spontano i u kontinuitetu, a ne proizvod razuma i volja
zakonodavca, su i odgovorili ideji o prirodnom pravu, stvaranjem historijske pravne škole, u
Njemačkoj, krajem 18. i početkom 19. vika, utemeljenu romantizmomMnogi . pravni pojmovi
su izgrađeni, napredovale su i metode tumačenja i kritički nastrojeni su se bavili izučavanjem
izvora rimskog prava Kao protivnici kodifikacija, predstavnici ove škole, bave se izučavanjem
originalnog izvora prava i orijentirani su na Justinijanovu kodifikaciju (Corpus iuris civilis),
pa su stoga nazvani pandekstima. Predavanja filozofa Fihtea, profesora berlinskog
univerziteta, i profesora rimskog prava u Berlinu, Karla Friedricha Fon Savinji, njemačkog
9
Historijska traganja, Br. 7, Sarajevo, 2011, [ str. 1-242 ]
10
Juzubašić Dž.(2002) Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod Austrougarskom upravom

13
pravnika francuskog porekla, predstavljala su teorijsku podlogu kojom se služila ova škola, pa
tek sa Njemačkim građanskim zakonikom 90 1900godine, rimsko pravo i u njemačkoj postaje
isključivo historijska disciplina. Iako je ostao bezuspješan pokušaj u njihovoj težnji da stvore
njemačko pravo, započeli su eru modernog pristupa izučavanju historije i njenom formiranju
kao posebne naučne discipline.

ZAKLJUČAK

Justinijanove ambicije su bile velike i na prvu su se činile čak i nemoguće. Zadatak koji je
izabrana komisija dobila bio jako težak, i odradili su ga u rekordno kratkom vremenu. Iako je
zovemo Justinijanovom kodifikacijom mislim da bi komisiji i njenim članovima trebali davati
više pažnje u artiklima i udžbenicima vezanu za ovu temu. Oni su uradili izrazito zahtijevan i
kompliciran posao koji u njihovim uvjetima bez interneta, ikakvog oblika digitalne
komunikacije koju mi imamo dostupnu danas, iziskuje neprestan rad i trud. Kao mlada
pravnica imam potrebu pohvaliti Justinijanovu suprugu Teodoru zbog koje su napravljene
mnogobrojne izmjene u zakonima vezanim za žene, te u šovinističkim običajima.

Justinijanova kodifikacija je promijenila svijet prava, vjerujem da Justinijan i komisija nisu ni

bili svjesni činjenice da će se njihov trud ovoliko isplatiti te da će utjecati na brojne pravne
sustave diljem svijeta.
Danas je uvelike primjetan utjecaj rimskog prava, osim modernih pravnih kodifikacija i na
privatno pravo zemalja kontinentalne Europe u kojem se ogleda njegov položaj kao sastavni
fragment zakonodavstva. Raznolikost perspektiva svake od škola, je i postavila njihovo
mjesto u recepciji rimskog prava i njihovim prilagođavanjem stavova i promjenjivošću, su
uspjeli da održe tu kontinuiranost u izučavanju rimskog prava i njegovu zastupljenost do
danas. Iako je Rimsko Pravo opsežna tema ona je kralježnica pravne nauke koja je neophodna
za naučiti za svakoga tko želi biti dobar pravnik. Nebitno koju granu prava izaberu, pravnici
moraju poznavati razvitak prava kroz učenje škola koje su služile u prihvaćanju rimskog
prava u većini zapadnih zemalja Europe te koje su zaslužne za formiranje najvećih pravnih
sustava ikad.

14
LITERATURA

1. Bujuklić, Ž. (2018). Rimsko pravo u doktorskim tezama Nikole Krstića iz 1854.

godine. Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 66(3), 31-56.
2. Cvetković-Đorđević, V. (2015). Datio kao pretpostavka primene kondikcije u
rimskom pravu. Teme, 39(4), 1341-1358.
3. Đorđević J. (1976.) Ustavno Pravo
4. Historijska traganja, Br. 7, Sarajevo, 2011, [ str. 1-242 ]
5. Horvat M.(1973) Rimsko Pravo
6. Ilić, V. (2015). Recepcija dva rimska edikta u Srpski građanski zakonik. Glasnik
Advokatske komore Vojvodine, 87(4), 195-206.
7. Juzubašić Dž.(2002) Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod Austrougarskom
upravom
8. Kurtović R., Ranđelović D., (2010) Recepcija rimskog prava i njegov uticaj na
građansko pravo zemalja kontinentalne Evrope, Pravne teme, 3(5), str.137-149.
9. Ke, X. (2018) The pragmatic turn in law: Inference and interpretation in legal
discourse, Journal of Pragmatics, 135(10), pp. 1-3.
10. Slavnić, 2008., Fakultet Pravnih nauka u Beogradu
11. Stein P. (2007) Rimsko Pravo i Europa- Povijest jedne pravne kulture
12. https://www.britannica.com/topic/Code-of-Justinian
13. https://campuscrosswalk.org/

15
16