Student/ica: ______KARLA TOMAŠ_____________

Grupa: _1_____

Zadatak: Analiza školske situacije – INTERES

Analizirajte navedeni primjer školske situacije na način da izdvojite svaku od četiri faze
razvoja interesa te argumenirate svoj odgovor na način da uključite aspekt afekta, znanja i
vrijednosti u svakoj od pojednih faza!

Za svaku fazu napišite koje su to aktivnosti nastavnika/učenika koje podržavaju tu fazu

odnosno u kojima se jasno očituje svaka od navedenih faza.

Nastavnica psihologije pripremila je za drugi razred srednje škole nastavni sat pod temom
‘’Verbalna i neverbalna komunikacija’’.
Na početku sata učenicima je, bez da je prethodno otkrila nastavnu temu, zadala zadatak
da postave stolice u krug te se posjednu, što su oni i učinili. Nakon toga je i ona sjela s njima ‘’u
krug’’, uzela u ruke kemijsku olovku i bilježnicu te ih počela promatrati. Učenici se, na početku,
nisu previše obazirali na nastavnicu misleći kako se bavi nekim ‘’sporednim’’ poslovima
vezanim uz nastavni sat, ali što su njezina šutnja i promatranje duže trajali, to su se oni počeli
više međusobno pogledavati, smješkati se, s čuđenjem pogledavati u nastavnicu,…koja ih je i
nadalje promatrala i zapisivala nešto u svoju bilježnicu.
Kako je vrijeme prolazilo, tako su i učenici postali sve vise nestrpljivi te su oni
‘’odvažniji’’ počeli upućivati pitanja nastavnici tipa ‘’hoćemo li početi?’’, ‘’što se događa?’’,
‘’možemo li mi razgovarati međusobno?’’, ‘’nastavnice, je li sve ok?’’. Ona ih je i nadalje samo
gledala, smješkala se i kratko odgovorila: ‘’Počeli smo. Slobodno razgovarajte o čemu god
želite?’’
To je učenike još više zbunilo, ali su se postepeno opustili te počeli razgovarati o
različitim temama, svako malo gledajući u nastavnicu tražeći nekakvo odobravanje. Primjetili su
kako je nastavnica pogledom ‘’prelazila’’ preko svakog učenika te paralelno zapisivala nešto u
bilježnicu.
U jednom trenutku, nakon cca 10 minuta, učenik Matko ju je upitao: ‘’Nastavnice, a što
Vi točno radite? Mene sad već stvarno jako zanima što to zapisujete!’’.
Nastavnica je odlučila učenicima otkriti što je ona zapravo upisivala u svoju bilježnicu.
Rekla im je kako je, u svoju bilježnicu, za svakog poimence, na temelju njihovih verbalnih izjava
i neverbalnih ponašanja koje je promatrala, upisivala svoje pretpostavke o tome kako se osjećaju
danas, muči li ih što god, kakve su volje,… Upitala ih je želi li netko da mu pročita koja je svoja
opažanja zapisala za njega osobno na što je Matko prvi podigao ruku i rekao: ‘’Evo, da vidim
kako ste mene ‘’opisali!’’. Ubrzo nakon njega sve je veći broj učenika počeo podizati ruku te
zatražio od nastavnice da i njih ‘’opiše’’.
Učenici su bili iznenađeni s time kako su opažanja nastavnice, u samo 10 minuta što ih je
promatrala, bila, u većoj mjeri, ispravna te ih je zanimalo kako je to ‘’uspjela’’. Tada im je
nastavnica otkrila temu nastavnog sata vezanu za komunikaciju, u okviru čega im je, osim
teorijske osnove, posebno naglasila koji su to ‘’neverbalni’’ znakovi (intonacija glasa, položaj
ruku i nogu, dodirivanje lica, izraz lica,…) na koje bi trebali biti osjetljivi kada razgovaramo s
drugima, posebice ukoliko želimo razumijeti kako se osjećaju.
Učenicima je to bilo izrazito interesantno jer se, do sada, nisu baš previše obazirali na te
neverbalne znakove. Nastavnica im je, kao dodatni zadatak kako bi ‘’izvježbali’’ svoju vještinu,
rekla neka, tijekom jednog radnog dana u tjednu, kada im svi ukućani budu doma, pokušaju
napraviti slično kao što je ona učinila na početku nastavnog sata bez da ukućani znaju što rade.
Nakon toga su trebali zapisati u bilježnicu što su primjetili kod svakog ukućanina te je li se što
promijenilo u njihovom pogledu na njihov odnos s njima.
Na slijedećem satu, učenici su s nastavnicom raspravljali o svojim opažanjima. Tako su,
primjerice, neki naveli kako su, kod svojih roditelja, uočili da su, posebice kada bi došli doma s
posla, bili umorni ili lošije volje te kako im je, u takvom raspoloženju, trebao neki dodatni
pozitivni poticaj tipa zagrljaja i/ili lijepe riječi kako bi im se popravilo raspoloženje. Drugi su
dodali kako su shvatili da su previše usmjereni na sebe i da često zaboravljaju da i njihovi
najbliži tijekom radnog dana, kao i oni, imaju različite brige o kojima otvoreno ne razgovaraju,
ali koje utječu na njihovo ponašanje i raspoloženje što se može jasno vidjeti iz njihove
neverbalne komunikacije. Neki su tako zaključili i kako bi mogli pomoći svojim najbližima na
način da obave neke kućanske poslove i/ili kažu roditeljima/braći/sestrama/bakama/djedovima
koju ‘’lijepu riječ’’. Uvidjevši kako i sami mogu, uz takve ‘’sitnice’’, učiniti da se ukućani bolje
osjećaju, dovelo je i kod njih do pozitivnih emocija.
Nastavnica ih je upitala mogu li svoja ponašanja generalizirati i na neke druge situacije,
primjerice u školskom okruženju. Nekolicina učenika je došla na ideju kako bi se slično moglo
primijeniti i kod prevencije vršnjaškog nasilja među djecom u njihovoj školi. Nastavnica je s
odobravanjem prihvatila njihovu ideju te ih potaknula da razmisle kako bi se to moglo realizirati.
Nakon nastavnog sata, nekolicina učenika je prišla nastavnici i iskazala želju da pokušaju
osmisliti program prevencije vršnjačkog nasilja koji bi se bazirao upravo na tome kako osvjestiti
učenike njihove škole da budu obzirniji jedni prema drugima, da prihvate različitosti i budu
tolerantniji. U tom kontekstu, nastavnica ih je uputila na pretraživanje literature o vršnjačkom
nasilju, ponudila im je neke dodatne materijale te ih potaknula da, kroz svojevrsno istraživanje
različitih izvora, prošire svoje znanje o tome zašto dolazi do vršnjačkog nasilja, što ga pokreće i
kako ga se može prevenirati.
Učenici koji su se dobrovoljno javili za projekt, savjesno su prionuli zadatku te su se, 2 x
tjedno u narednih mjesec dana, nalazili s nastavnicom kako bi raspravljali svoje ideje do kojih su
došli kroz samostalno istraživanje. Svaku ideju do koje su došli su zajedno evaluirali, razmišljali
o tome koji su njezini prednosti i nedostaci, koliko je izvediva u realnim školskim uvjetima i
koliko je efikasna s obzirom na njihov postavljeni cilj. Kako bi skupili neka dodatna iskustva,
samostalno su se raspitali o tome postoje li u njihovoj lokalnoj zajednici udruge koje se bave tom
problematikom te predložili nastavnici da uspostave određenu suradnju s njima. Tako je
nastavnica pronašla jednu udrugu koja je pokazala dobru volju da ih ‘’ugosti’’ te dodatno
informira o svojim programima prevencije koje provodi.
Njihov uloženi trud je, nakon mjesec dana, urodio plodom te su učenici, uz pomoć
nastavnice, osmislili program prevencije u svojoj školi za koji su bili visoko motivirani da ga
provedu.
Neki od učenika u toj grupi su nastavili volontirati u udruzi s kojim su surađivali u
osmišljavnju programa te su postali svojevrsni ‘’ambasadori’’ udruge javno govoreći o
problemima vršnjačkog nasilja na tribinama koje je udruga organizirala. Kod nekih se čak razvila
i jasna vizija onoga s čime se žele baviti u životu (socijalni pedagog – defektolog, psiholog,
pedagog, učitelj razredne nastave,…).
FAZE RAZVOJA INTERESA:

1. POTAKNUTI SITUACIJSKI INTERES

-postavljanje stolica u krug (grupni rad)
-promatranje učenika, pisanje vlastitih zabilješki
-njena šutnja koja je u učenicima pobuđivala sve veći interes s obzirom da to nije bio uobičajeni
pristup u nastavi

2. ZADRŽANI SITUACIJSKI INTERES

-čitanje zabilješki kojima je uključila učenike u planiranu aktivnost- uzimajući u obzir koliko je
bila uspješna, povećala je njihov interes da i oni saznaju „kako je to napravila“
- zadani zadatak sa ukućanima

3. RANI INDIVIDUALNI INTERES

-pitanje o generalizaciji ponašanja kako bi učenici došli do vlastitih ideja i zaključaka te kako bi
sami postavljali pitanja
-dodatni angažman: prijedlog učenika o smišljanju plana protiv vršnjačkog nasilja
-dodatno analiziranje literature
-razgovor o prednostima i nedostatcima svake ideje
- samostalno raspitivanje u lokalnoj zajednici

4. DOBRO RAZVIJENI INDIVIDUALNI INTERES

-novoosmišljeni program
-volontiranje
-ambasadori udruge
-javni govori o vršnjačkom nasilju
-jasna vizija o tome što žele postati