DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO

’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’

ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

1
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

‫بسم هللا الرحمن الرحيم‬

UVOD

Među stvarima o kojima se danas vode velike rasprave među muwehhidima

i ’’lome koplja’’ na društvenim mrežama je i mes’ela (pitanje) koja se zove
’’Uzrokovanje da kāfir učini kufr’’. Zbog tog pitanja se muslimani vrijeđaju i
tekfīre.
Među onima koji raspravljaju o ovoj temi, jedna strana tvrdi da ovo djelo
predstavlja saglasnost sa kufrom ili pomaganje kufra i zbog toga de onaj koji
postupa po tome postati kāfir. Oni čak idu i dalje do tekfīra onoga koji to djelo
ne smatra kufrom i ne tekfīri ovoga koji je ’’uzrokovao (pomogao) kufr’’.
Nažalost, ovo nije prvi primjer pretjerivanja među sljedbenicima da'we
tewhīda. Tačnije, uspjeli smo se prisjetiti vedine (ili svih) mes'elā koje su se
desile u posljednjih deset godina i u kojima se dešavaju pretjerivanja i
neopravdani tekfīr i poređali smo ih hronološki, kako su se desile.
1) Potpisivanje ugovora kufra. Pojedinci su tekfīrili svakoga ko potpiše
ugovor koji u sebi sadrži član (stavku) koji je nevjerstvo, poistovjedujudi
potpis tog ugovora sa saglasnošdu sa kufrom.
2) Lančani tekfīr. Ljudi su svakoga ko sumnja u nevjerstvo mušrika nazvali
mušrikom koji nije samo 'ādhir (onaj koji opravdava mušrike), ved i
''jedinica'' u takozvanom ''lancu tekfīra'', pa ko god ne protekfīri
počinioca širka i sām postaje mušrik čiji tekfīr je uslov īmāna. Pa kod ne
protekfīri tog 'ādhira i sam postaje mušrik (i on ''jedinica'') bez čijeg
tekfīra nema islāma, i tako unedogled.
3) Granice ikrāha (prisile). Neki su upotrijebili logiku, pa rekli da, pošto je
prisila jedino stanje kojim čovjek može biti opravdan ako učini djelo širka,
''granice prisile moraju biti definisane, to je od osnove vjere i tu ne smije
biti razilaženja''. Po njima, onaj ko ne poznaje granice prisile (da li je to
par udaraca ili žestoko batinanje) ili ko se u tome raziđe, nije musliman.

2
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

4) Nečije izjašnjavanje da on ’’obožava’’ nešto. Iako im je sasvim jasno da

namjera muwehhida nije da kaže da tom ''nečemu'' (npr. hrani) čini
'ibādet niti mu se pokorava, ved da on to samo i prosto mnogo voli, ljudi
su pretjerali pa su njegove riječi izjednačavali sa njegovim ''sopstvenim
priznanjem da on obožava nešto drugo mimo Allāha (čini mu 'ibādet).''
5) Osmjeh i selām mušriku. Neki pojedinci su izrazili stav da ako muwehhid
na srdačan način susretne mušrika (prvi mu nazove selām, nasmiješi mu
se ili se sa njim izgrli) time ispoljava lojalnost prema mušricima ili
nemanje osnove odricanja od njih, pa postaje nemusliman.
6) Tehākum pred kāfirom koji sudi šerī’atom. Iako je tehākum (traženje
presude) pred Allāhovim zakonom stvar kojom se vjernik pokorava
Allahu i čini mu ’ibādet, a tehākum pred zakonom mimo Allāhovog
zakona stvar koja je širk, ovi ljudi su u prvi plan iznijeli vjeru onoga koji
sudi, pa iako se čovjek parniči pred Allāhovim zakonom, on (po njima)
izlazi iz vjere ako taj (Allāhov) hukm traži pred čovjekom koji nije
musliman, pod izgovorom da on čini ’’tehākum pred tāgūtom’’ i pored
željenja, traženja i dobijanja Allāhovog propisa.
7) Namāz obavljen sa mušricima. Iako je poznato da čovjek musliman u
stanju nužde može obaviti namāz za imāmom kāfirom i kasnije taj namāz
svakako obnoviti (pri čemu može biti griješan, ali svakako ne nevjernik),
pojedinci su iznijeli shvatanje da ako čovjek klanja u džemā’atu sa
mušrikom (ili više njih), ili im on čak predvodi namāz, prisustvo jednog
jedinog mušrika u džemā'atu muslimanā ne samo da de naštetiti
njihovom namāzu i učiniti ga nevalidnim, ved de nevalidnim učiniti čitav
njihov dīn, pod izgovorom da se onaj koji čini 'ibādet sa mušricima ''nije
odrekao mušrikā''.
8) Odaziv na sudski poziv (ili čekanje privođenja) i branjenje pred tāgūtom. I
pored činjenice da je Ibrāhīm, ’alejhis-Selām, ostao i sačekao one koji de
mu suditi (svakako, bez pozivanja na njihove zakone ili branjenja njima),
to djelo je (za neke ljude) djelo tehākuma pred tāgūtom i veliki širk.
9) Prisustvo tehākumu ili sijelu širka. Po njima, svako učešde ili čak prisustvo
na mjestima na kojima se čini veliki širk je djelo nevjerstva, što je svakako
generalisanje i pretjerivanje.

3
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

10) Neograničeni i olahko primjenjivani tekfīr svih eš'arijā i maturīdijā, tj.

svakoga ko je pogriješio u pitanjima Allāhovih svojstava, bez uslovljavanja
iskakve uspostave argumenta iako se radi o stvarima koje su ispod osnove
vjere, što je odvelo u hladnokrvni tekfīr poimenice velikih učenjaka ovoga
ummeta, kakvi su imām en-Newewī, hāfidh Ibn Hadžer el-'Asqalānī, Ibn
Hazm el-Endelusī,...
Bide da je mes’ela koja je tema ove risāle jedanaesta po redu u ovom nizu
stvari u kojima se pretjeralo...
Dakle, radi se o mes’eli koju su oni koji po tom pitanju pretjeruju nazvali
’’pomaganje kufra’’, iako je to prije stanje uzrokovanja ili posredovanja da se
desi djelo kufra ili širka.
Po ovom pitanju se unazad par godina od strane nekih pojedinaca
spomenulo nekoliko primjera i (najčešde zamišljenih) situacija:
 Situacija u kojoj musliman doda olovku čovjeku, iako zna da de ovaj
njome glasati na demokratskih izborima,
 Situacija u kojoj musliman proda ovcu mušriku, iako zna da de je ovaj
zaklati kao žrtvu nekome mimo Allāha,
 Situacija u kojoj musliman proda građevinski materijal ljudima za koje
zna da de njime sagraditi crkvu,
 Situacija u kojoj taksista-musliman vozi čovjeka i u toku vožnje sazna da
je namjera tog putnika da tamo učini širk (glasa na izborima, pokrene
tehākum ili učini ’ibādet kipu),
 Situacija u kojoj musliman pomogne čovjeku koji je tāgūt suda da izgura
auto iz snježnog nameta i nastavi put, iako zna da je ovaj krenuo na
posao, gdje de činiti širk,...
U svim ovim situacijama i stanjima, ljudi koji su pretjerali u ovoj mes’eli
kategorično i tvrdoglavo vjeruju da su sve to djela kufra, tj. da su svi počinioci
ovih djela zapravo sebebi (uzročnici) kufra i širka, njihovi pomagači i sāmim tim
kāfiri. Štaviše, po njima je kāfir i svako ko posumnja u njihovo nevjerstvo...
Usred ’’galame’’ na ovu temu, naišli smo na zanimljiv tekst na jednom od
internet-foruma i iz koga je uzeta vedina materijala (fetwi) koje demo ovdje
prezentovati. Ime foruma ne spominjemo da ne bismo reklamirali forum na
kome ima ’aqīdetskih grešaka.
4
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

Na sāmom početku treba redi da čak i samo ime dato ovoj mes’eli odiše
neznanjem. Iako učenjaci jesu govorili o temi ’’saglasnost sa kufrom je kufr’’, u
govoru učenjakā selefa nema stvari nazvane ’’uzrokovanje kufra’’.
Naš cilj u ovoj risāli jeste da pokažemo kako su učenjaci gledali na ovu stvar
i da bacimo svjetlo na nju, uz Allāhovu pomod, da bismo se opravdali pred
Allāhom, iako imamo malo nade da de stvar biti shvadena i prihvadena, zbog
opšte raširenog džehla. Naša namjera nije da se raspravljamo, zato što rasprava
nisu ništa drugo do riječi izgovorene (ukucane) bez znanja, što je pogrešno, pa
makar ljudi i stigli do ispravnog stava.
Allāhov Poslanik, sallallāhu ’alejhi we sellem, je rekao:
ِ ِ‫اب ه‬ ِ َ‫ال ِِف كِت‬
َ‫اب فَ َق ْد أَ ْخطَأ‬ َ ‫اَّلل َع هز َو َج هل بَِرأْيِو فَأ‬
َ ‫َص‬ َ َ‫َم ْن ق‬
’’Onaj ko o Knjizi Allāha Uzvišenog i Slavljenog kaže po svome mišljenju, pa
pogodi – pogriješio je.’’ 1
I rekao je:

‫آن بِغَ ِْْي ِعل ٍْم فَ لْيَ تَ بَ هوأْ َم ْق َع َدهُ ِم َن النها ِر‬
ِ ‫ال ِِف الْ ُقر‬
ْ َ َ‫َم ْن ق‬
’’Onaj ko kaže o Qur’ānu nešto bez znanja – neka sebi pripremi mjesto u
Vatri.’’ 2

1
Ebū Dāwūd, 3652 i et-Tirmidhī, 320
2
et-Tirmidhi, 2950
5
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

UPUDIVANJE ŽIDOVA I KRŠDANA DA SE U ISLĀMSKOJ

DRŽAVI PARNIČE (SUDE) PRED SVOJIM NEVJERNIČKIM
SUDOVIMA

Učenjaci su raspravljali o ehludh-dhimme 3 i o upudivanju njih njihovim

sopstvenim sudovima. Ovdje demo prezentovati dokaze u vezi ikhtilāfa
(razilaženja) u pogledu dozvoljenosti upudivanja kāfirā njihovim sudovima.
U 42. ājetu sūre el-Mā’ide Uzvišeni Allāh kaže:

َ ‫وك َش ْي ئًا َوإِ ْن َح َك ْم‬

‫ت‬ َ ‫ض ُّر‬
ُ َ‫ض َع ْن ُه ْم فَ لَ ْن ي‬ْ ‫ض َع ْن ُه ْم َوإِ ْن تُ ْع ِر‬
ْ ‫اح ُك ْم بَ ْي نَ ُه ْم أ َْو أَ ْع ِر‬ َ ُ‫فَِإ ْن َجاء‬
ْ َ‫وك ف‬
‫ي‬ ِِ ‫اح ُك ْم بَ ْي نَ ُه ْم ِِبل ِْق ْس ِط إِ هن ه‬
ُّ ‫اَّللَ ُُِي‬
َ ‫ب ال ُْم ْقسط‬ ْ َ‫ف‬
’’A ako ti dođu – presudi među njima ili se okreni od njih. Ako se od njih
okreneš, oni ti nede nimalo nauditi, a ako među njima presudiš, onda sudi po
pravdi, a Allāh zaista voli pravedne.’’
U 48. ājetu sūre el-Ma’ide (za koji neki mufessiri kažu da je on derogirao
prethodno spomenuti, 42. ājet) Allāh je rekao:

‫اء ُى ْم‬ ِ ‫اح ُك ْم بَ ْي نَ ُه ْم ِِبَا أَنْ َز َل ه‬

َ ‫اَّللُ َوََل تَتهب ْع أ َْى َو‬ ْ َ‫ف‬
’’Zato sudi među njima po onom što je Allāh objavio i nemoj slijediti njihove
strasti.’’
Pod naslovom ’’Suđenje ehlul-kitābijama’’ u svome djelu ’’Ahkamul-
Qur’an’’, imām el-Džessās 4 je u pogledu ove teme rekao sljedede:
ِ ِ َ‫ك ي ْقت‬ ِ ِ
‫َح َك َام ُه ْم‬ْ ‫َح ُد ُُهَا ََتْليَ تُ ُه ْم َوأ‬
َ ‫ْي أ‬ ِ ْ َ‫ضي َم ْعنَ ي‬ َ َ ‫ض َع ْن ُه ْم ظَاى ُر َذل‬ ْ َ‫قال هللا تعاىل فَِإ ْن جا ُؤ َك ف‬
ْ ‫اح ُك ْم بَ ْي نَ ُه ْم أ َْو أَ ْع ِر‬
‫ف ِِف بَ َق ِاء َى َذا‬ ُ َ‫السل‬
َّ ‫ف‬ َ َ‫اختَ ل‬
ْ ‫اض إ َذا ْارتَ َفعُوا إلَْي نَا َوقَ ْد‬ ِْ ‫اْلُ ْك ِم و‬
ِ ‫اْل ْعَر‬ َ ْ ‫ْي‬ َ ْ َ‫َّخيِريُ ب‬
ْ ‫َّاِن الت‬ َ ٍ ‫ِم ْن َغ ِْري ْاعِ َِت‬
ِ ‫اض َعلَْي ِه ْم والث‬
‫ض َعْن ُه ْم َوَرَّد ُى ْم َإىل ِدينِ ِه ْم‬ ِ ْ ‫ال قَائِلُو َن ِمْن هم إ َذا ارتَ َفعوا إلَي نَا فَِإ ْن َشاء‬
َ ‫اْلَاك ُم َح َك َم بَْي نَ ُه ْم َوإِ ْن َشاءَ أ َْعَر‬ َ ْ ُ ْ ُْ َ ‫اْلُ ْك ِم فَ َق‬
ْ

3
Ehludh-dhimme: Židovi i kršdani koji žive u islāmskoj državi i pladaju džizju
4
Imām el-Džessās (umro 370. h. g. / 942. god., puno ime mu je Ebū Bekr Ahmed ibn ’Alī er-
Rāzī el-Džessās) je bio hanefijski učenjak, poznat po svom komentaru el-Hassāfovog fiqhskog
djela ’’Edebul-Qādī’’ i svom tefsīru ’’Ahkāmul-Qur'ān’’.
6
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

‫َّخيِ ِري ِعْن َد ََِميئِ ِه ْم إلَْي نَا‬

ْ ‫َخ َذ ِِبلت‬
ِ ِ
َ ‫وخ فَ َم ََت ْارتَ َفعُوا إلَْي نَا َح َك ْمنَا بَْي نَ ُه ْم م ْن َغ ِْري ََتْيِ ٍري فَم َّم ْن أ‬
ٌ ‫َّخيِريُ َمْن ُس‬
ْ ‫آخ ُرو َن الت‬
َ ‫ال‬ َ َ‫َوق‬
ِ ِ ِ ِ ِ َ ْ ‫اب وب‬ ِ ِ ِ ‫ِب وإِبْر ِاى‬
‫يموا‬ُ ‫ْي َحاكمه ْم َوإ َذا ْارتَ َفعُوا إلَْي ُك ْم فَأَق‬ َ َ َ‫ْي أ َْى ِل الْكت‬ َ ْ َ‫اْلَ َس ِن َخلُّوا ب‬
ْ ‫ي َع ْن‬ َ ‫يم رَوايَةً َوُرِو‬
ُ َ َ ُّ ِ‫َّع‬ ْ ‫اْلَ َس ُن َوالش‬
ْ
‫َعلَْي ِه ْم َما ِِف كِتَابِ ُك ْم‬
’’Uzvišeni Allāh je rekao: ’’A ako ti dođu – presudi među njima ili se ustegni od
toga (okreni se od njih)’’. 5 Dhāhir (pojavni smisao) ovoga ima dva značenja:
Prvo značenje je napustiti njih i njihove presude, a drugo je opcija (izbor) između
suđenja njima i okretanja od toga kada nam oni donesu (svoj spor). Selefi su se
razišli u pogledu toga da li je ovaj propis i dalje validan ili nije. Neki od njih
(selefā) su rekli: ’’Kada ehlul-kitābije donesu svoj predmet pred nas, ako qadija
želi on de presuditi između njih, a ako ne želi on de ih vratiti njihovom
sopstvenom dinu (sudu, propisima).’’ Drugi su rekli: ’’Taj izbor je dokinut, pa kad
god oni donesu svoja razilaženja nama, mi demo suditi među njima i nemamo
izbora u ovome.’’ Hasan (el-Basrī), eš-Ša’bī i Ibrāhīm (en-Nekha’ī) su učenjaci
koji tvrde da je opcionalno (da je dozvoljeno da se bira) razmotriti slučaj kāfirā,
kada ga oni predstave nama. U drugoj predaji od el-Hasana stoji: ’’Povucite se
od ehlul-kitābija i njihovih sudija, ved kad vam god dođu, presudite im vašom
Knjigom (Qur’ānom).’’
Nakon rasprave o detaljima i dokazima, el-Džessās je odabrao stav da je
muslimanskom qadiji wādžib (obaveza) da razmotri spor kāfirā. El-Džessās je
rekao:

‫َّم ِم ْن بَيَانِِو قَ ْولو تَ َع َاىل َوَل تَتهبِ ْع‬ َ ‫َّخيِ ِري َعلَى َما تَ َقد‬ ‫اح ُك ْم بَ ْي نَ ُه ْم ِِبا أَنْ َز َل ه‬
ْ ‫اَّللُ يَ ُد ُّل َعلَى نَ ْس ِخ الت‬ ْ َ‫قَ ْولو تَ َع َاىل ف‬
‫ف لِ َما فِ ِيو ِم ْن تعظيم املوضع وىم‬ ِ ‫أ َْىواءىم ي ُد ُّل علَى بطْ ََل ِن قَوِل من ي رُّدىم َإىل الْ َكنِيس ِة أَو الْبِيع ِة لَِِلستِح ََل‬
ْ ْ َ ْ َ ْ ُ َُ ْ َ ْ ُ َ َ ْ َُ
‫اَّللُ تَ َع َاىل َع ْن اتِّبَ ِاع أ َْى َوائِ ِه ْم َويَ ُد ُّل َعلَى بُطْ ََل ِن قَ ْوِل َم ْن يَ ُرُّد ُى ْم َإىل ِدينِ ِه ْم لِ َما فِ ِيو ِم ْن اتِّبَ ِاع‬ َّ ‫ك َوقَ ْد نَ َهى‬ ِ
َ ‫يهون ذَل‬
‫َن َرَّد ُى ْم َإىل أَ ْى ِل ِدينِ ِه ْم َّإَّنَا ُى َو َردٌّ ََلُْم لِيَ ْح ُك ُموا فِي ِه ْم ِِبَا ُى َو ُك ْفٌر ِِبَ ََّّللِ َعَّز َو َج َّل إ ْذ‬
َّ ‫َح َك ِام ِه ْم َوِِل‬ ِ ِ ِ ِ
ْ ‫أ َْى َوائ ِه ْم َواِل ْعت َداد ِِب‬
‫ورو َن بِتَ ْركِ ِو َواتِّبَ ِاع‬ ِ ِِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِِ ِ ‫َكا َن حك‬
ُ ‫ْم ُه ْم ِبَا ََْي ُك ُمو َن بو ُك ْفًرا ِبَ ََّّلل َوإ ْن َكا َن ُم َواف ًقا لَ َما أُنْ ِزَل ِف الت َّْوَراة َو ْاْل ْْم ِيل ِلَن َُّه ْم َمأْ ُم‬ُ ُ
‫اَّللُ َعلَْي ِو َو َسلَّ َم‬
َّ ‫صلَّى‬ َ ‫َِّب‬
ِ
ُّ ِ‫َش ِر َيعة الن‬
’’Ājet ’’Zato im sudi po onom što je Allāh objavio...’’ ukazuje da je opcija sudiji
6
ipak derogirana. Riječi Uzvišenog Allāha „...i ne slijedi njihove strasti“ su

5
sūra el-Mā’ide, 42. ājet
6
Tj. opcija (izbor) presuditi im ili se od njih okrenuti i uputiti ih njihovom sudu
7
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

dokaz za neispravnost onih koji ih (ehludh-dhimije) upuduju (vradaju) njihovim

crkvama i sinagogama da tamo traže sud, zato što u tome postoji veličanje
(ta’dhīm) ovih mjesta, dok je Uzvišeni Allāh zabranio slijedjenje njihovih strasti.
Ovo također pokazuje neispravnost stava onih koji ih upuduju (vradaju)
njihovom dīnu, zato što u tom slučaju to znači slijedjenje njihovih strasti i
prihvatanje validnosti njihovih ahkāmā (propisa). Upudivanje (vradanje) njih
propisima njihovog dīna je ustvari upudivanje (vradanje) njih da presude onim
što je kufr u Uzvišenog Allāha, pošto je zakon po kome oni sude kufr u Allāha.
Pa iako se taj zakon slaže sa onime što je objavljeno u Tewrātu i Indžīlu, njima je
i dalje obaveza da ga odbace i da slijede šerī’at Allāhovog Poslanika, sallallāhu
’alejhi we sellem.’’
Kao što se vidi, el-Džessās kritikuje stav davanja opcije i slobodne volje
vradanja njih njihovim sudovima i kaže da bi ovo značilo promovisanje kufr-
propisa kāfirā. Međutim, iako on ovo ovako spominje, jasno je da on ne tekfīri
učenjake koji su suprotnog stava.
Također, dok kritikuje davanje izbora, on navodi razlog za zabranu toga, a to
je da upudivanje njih njihovim crkvama ili sinagogama i sudovima predstavlja
uzdizanje (veličanju) njih (crkvi i sinagogā). Međutim, ovo je el-Džessāsova
strogost u kojoj on nema istomišljenika. Jer, po toj tvrdnji, ispalo bi da su
učenjaci koji su dozvolili upudivanje kāfirā njihovim sudovima imali namjeru
poštovanja njihovih kufr-propisa i promovisali veličanje njihovih hramova?
Zaista nema potrebe mnogo komentarisati na ovu temu, jer je i sāmom
Allāhovom Poslaniku, sallallāhu ’alejhi we sellem, bilo dozvoljeno slati kāfire
njihovim sopstvenim sudovima. Ako je to trebalo biti objašnjeno kao ’’slijeđenje
njihovih strasti’’ onda bi to vodilo ka optuživanju Allāhovog Poslanika, sallallāhu
’alejhi we sellem, za to!
A činjenicu da je Allāhovom Poslaniku, sallallāhu ’alejhi we sellem, bilo
dozvoljeno slati kāfire njihovim sopstvenim sudovima je el-Džessās i sām
spomenuo rekavši:
ِ ‫اَّلل علَي ِو وسلَّم ُِمَيَّ را إ ْن َشاء ح َكم ب ي نَ هم أَو أ َْعرض عْن هم فَرَّدىم َإىل أ‬ َِّ ‫ول‬
ْ َ‫َح َكام ِه ْم َح ََّت نََزل‬
‫ت‬ ْ ْ ُ َ ْ ُ َ َ َ ْ ْ ُ َْ َ َ َ ً َ َ َ ْ َ َُّ ‫صلى‬
َّ َ ‫اَّلل‬ ُ ‫فَ َكا َن َر ُس‬
‫اَّللُ َعلَْي ِو َو َسلَّ َم أَ ْن ََْي ُك َم بَْي نَ ُه ْم ِِبَا أَنْ َزَل‬
َّ ‫صلَّى‬ َِّ ‫ول‬ُ ‫واء ُى ْم فَأ ََمَر َر ُس‬ ِ ‫اح ُك ْم بَ ْي نَ ُه ْم ِِبا أَنْ َز َل ه‬ ِ
َ ‫اَّلل‬ َ ‫اَّللُ َوَل تَتهب ْع أ َْى‬ ْ ‫َوأَن‬
‫اَّللُ ِِف كِتَابِِو‬
َّ

8
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

’’Allāhov Poslanik, sallallāhu ’alejhi we sellem, je imao opciju (izbor): Ako je htio
presudio bi im ili bi se okrenuo od njih i vratio ih njihovim ahkāmima
(propisima). Ovo se nastavilo sve dok nije objavljen ajet ’’Zato sudi među njima
po onome što je Allāh objavio i ne slijedi njihove strasti’’, čime je Allāhovom
Poslaniku, sallallāhu ’alejhi we sellem, naređeno da sudi među njima onime što
je Allāh objavio u Svojoj Knjizi.’’ 7
Njegov stav da opcija (izbor) upudivanja kāfirā njihovim sudovima sliči
smatranju njihovih propisa ispravnim je strogost koja je jedinstvena samo za
njega. 8
U svom djelu ’’En-Nāsikh wel-Mensūkh’’, učenjak Ebū Dža’fer en-Nehhās 9
objašnjava stvar i ukazuje na to da su el-Hasan, eš-Ša’bī, Ibrāhīm (en-Nekha’ī),
imām Mālik i Atā’ el-Khurasānī nosioci stava da bi kafiri trebali biti upudeni
svojim propisima i objašnjava da je stav ovog izbora derogiran:

‫اَّللِ َج َّل َو َعَّز َو ُسن َِّة َر ُسولِِو‬

َّ ‫اب‬ ِ َ‫اْلم ِام فَعلَْي ِو أَ ْن ََْي ُكم ب ْي نَ هم بِ ِكت‬
ُْ َ َ
ِ ِ
َ َ ِْ ‫ال إِذَا ََتَا َك َم أ َْى ُل الْكتَاب إِ َىل‬ َ َ‫َوِم َن الْعُلَ َم ِاء َم ْن ق‬
‫وخةٌ ِِلَن ََّها إََِّّنَا‬ ِ ِ ِ ِ ِ
َ ‫ َوقَائلُوا َى َذا الْ َق ْول يَ ُقولُو َن إِ َّن ْاْيَةَ َمْن ُس‬،‫صلَّى هللاُ َعلَْيو َو َسلَّ َم َوَِل ََي ُّل لَوُ أَ ْن يَ ُرَّد ُى ْم إِ َىل ُح َّكام ِه ْم‬
َ
‫َصلَ ُح أَ ْن يَُرُّدوا‬ ِ ٍِ ِ ‫نَزلَت أ ََّو َل ما قَ ِدم النَِِّب صلَّى هللا علَي ِو وسلَّم الْم ِدينةَ والْي ه‬
ْ ‫ود ف َيها يَ ْوَمئذ َكثريٌ فَ َكا َن ْاِل َْد َعى ََلُْم َو ْاِل‬ ُ ُ َ َ َ َ َ َ َ ْ َ ُ َ ُّ َ َ ْ َ

7
Vidi: Ebū Bekr el-Džessās, ’’Ahkāmul-Qur’ān’’, 4/87/97, Kamhawī, Dārut- Turāth, Bejrut,
1405.
8
Ovdje je veoma korisno spomenuti da je el-Džessās bio naklonjen mu’tezilskoj školi
mišljenja. Pripadnici mu’tezilā tumače pravilo ’’saglasnost sa kufrom je kufr’’ iz uskog ugla i
utemeljili su bid’at (novotariju) u tim stvarima.
Naklonost el-Džessāsa mu’tezilama se jasno vidi u njegovom tefsīru, u komentaru 103. ājeta
sūre el-En’ām, gdje on čini te’wīl (tumačenje) riječi Ru’jetullāh (viđenje Allāha od strane
vjernika) na ākhiretu i tvrdi da to zapravo znači ’ilm (znanje) i odbacuje viđenje ljudskim
okom.
To se također vidi i u njegovom komentaru 102. ājeta sūre el-Beqare, gdje pokušava da
porekne stvarnost sihra (magije).
Slično tome, on kritikuje Mu’awiju, radijjallāhu ’anhu, u svom komentaru 39.-41. ājeta sūre
el-Hadždž, te 55. ājeta sūre en-Nūr i 9. ājeta sūre el-Hudžurāt.
Spomenuti djelovi se mogu nadi u njegovom djelu ’’Ahkāmul-Qur’ān’’. Za razliku od toga,
jedna od osnovnih karakteristika Ehlus-sunneta je da oni vole sve ashābe i da mole za milost
njima, bez razlike.
9
En-Nehhās (umro 338. h. g. / 949. god.) je bio učenjak gramatike i tefsīra iz Misra. Njegovo
puno ime je Ebū Dža’fer Ahmed ibn Muhammed ibn Ismā’īl ibn Jūnus el-Murādī, sa
nadimkom en-Nahhās (majstor koji izrađuje posude od bakra i mesinga).
9
 DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

‫ال ِِبَ َذا‬

َ َ‫] فَ ِم َّم ْن ق‬94 :‫اَّللُ} [املائدة‬ ‫اح ُك ْم بَ ْي نَ ُه ْم ِِبَا أَنْ َز َل ه‬ ِ ِْ ‫إِ َىل ُح َّك ِام ِهم فَلَ َّما قَ ِوي‬
ْ ‫اَّللُ تَ َع َاىل َوأَن‬
َّ ‫اْل ْس ََل ُم أَنْ َزَل‬ َ ْ
‫ْي َوالْ ُف َق َه ِاء‬ِ ِ ‫اس و ََج‬
َ ‫اعةٌ م َن التَّابِع‬
ِ َّ ‫الْ َقوِل ِمن‬
َ َ َ ٍ َّ‫الص َحابَة ابْ ُن َعب‬ َ ْ
’’Neki od učenjakā su rekli: ’’Kada se ehlul-kitābije spore
(sude) pred imāmom muslimana, njemu je obaveza suditi im po Knjizi Uzvišenog
Allāha i po sunnetu Allāhovog Poslanika, sallallāhu ’alejhi we sellem, i nije mu
dozvoljeno uputiti (vratiti) ih njihovim sudijama. Oni koji zastupaju ovaj stav
tvrde: ’’Ājet 10 je derogiran. Razlog tome je to što je ova naredba objavljena
kada je Allāhov Poslanik, sallallāhu ’alejhi we sellem, sprva došao u Medīnu, a
tada je Židovā u Medini bilo mnogo, pa je djelo koje je bilo prikladnije da bi ih
zagrijalo za Islām bilo to da oni budu upudeni svojim sudijama. Ali, kada je Islām
ojačao, Allāh je objavio ājet: ’’Zato im sudi po onome što je Allāh objavio’’. 11 A
oni koji si ovo rekli su, od ashābā Ibn ’Abbās, skupina tābi’inā i feqihā.’’
En-Nehhās je spomenuo da je Ibn ’Abbās rekao:

ْ ‫اح ُك ْم بَ ْي نَ ُه ْم أ َْو أَ ْع ِر‬

‫ض‬ ْ َ‫وك ف‬َ ُ‫ فَِإ ْن َجاء‬:‫ان آيَةُ الْ َق ََلئِ ِد َوقَ ْولُوُ تَ َع َاىل‬ ِ َ‫السورِة ي ع ِِن الْمائِ َد َة آي ت‬
َ َ ْ َ َ ُّ ‫ت م ْن َىذه‬
ِ ِ ِ ‫نُ ِسخ‬
ْ َ
‫ض َعْن ُه ْم فَ َرَّد ُى ْم إِ َىل‬ ِ َِّ ‫ول‬
َ ‫صلَّى هللاُ َعلَْيو َو َسلَّ َم ُِمَيَّ ًرا إِ ْن َشاءَ َح َك َم بَْي نَ ُه ْم َوإِ ْن َشاءَ أ َْعَر‬ َ ‫اَّلل‬ ُ ‫َع ْن ُه ْم} فَ َكا َن َر ُس‬
‫صلَّى هللاُ َعلَْي ِو َو َسلَّ َم ِِبَ ْن ََْي ُك َم‬ َِّ ‫ول‬ُ ‫] فَأ ُِمَر َر ُس‬94 :‫اَّللُ} [املائدة‬ ‫اح ُك ْم بَ ْي نَ ُه ْم ِِبَا أَنْ َز َل ه‬ ِ ِ
َ ‫اَّلل‬ ْ ‫ت َوأَن‬ ْ َ‫ُح َّكام ِه ْم فَنَ َزل‬
‫بَْي نَ ُه ْم ِِبَا ِِف كِتَابِنَا‬
’’Dva ājeta iz ove sūre (tj. sūre el-Mā’ide) su derogirana: ājetul-qalā’id (ājet o
kurbanima obilježenim ogrlicama), a drugi ājet je ājet: ’’Ako ti dođu – sudi
među njima ili se ustegni od toga (okreni se od njih)’’. 12 Allāhov Poslanik,
sallallāhu ’alejhi we sellem, je imao opciju izbora suđenja među njima: Ako je
želio presudio bi im, a ako ne – okrenuo bi se od njih i slao ih njihovim sudijama,
pa je objavljen ājet: ’’Zato im sudi po onome što je Allāh objavio’’. 13 Pa je
ovime Allāhovom Poslaniku, sallallāhu ’alejhi we sellem, naređeno da među
njima sudi po onome što je u našoj Knjizi.’’

10
Tj. ājet Uzvišenog Allāha: ’’Ako ti dođu, presudi među njima ili se okreni od njih’’ (sūra el-
Mā’ide, 42. ājet)
11
sūra el-Mā’ide, 49. ājet
12
sūra el-Mā’ide, 42. ājet
13
sūra el-Mā’ide, 49. ājet
10
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

En-Nehhās je rekao:

‫اع ٍة ِم َن الْعُلَ َم ِاء‬ ِ ِ ِ ِ ْ ‫اد مستَ ِقيم وأَىل‬

َ َ‫اْلَديث يُ ْدخلُونَوُ ِِف الْ ُم ْسنَد َوُى َو َم َع َى َذا قَ ْو ُل ََج‬ ِ
ُ ْ َ ٌ ْ ُ ٌ َ‫َوَى َذا إ ْسن‬
’’Ovo je ispravan isnād (lanac prenosilaca). Učenjaci hadītha su ga uvrstili među
hadīthe koji su musned (tj. spojenog lanca). U isto vrijeme, ovo je stav grupe
učenjaka.’’ 14
En-Nahhās nastavlja:

َ َ‫يح ِم ْن قَ ْوِل الشَّافِعِ ِّي ق‬

‫ال‬ ِ َّ ‫الس ِّد ِي وىو‬
ُ ‫الصح‬ ِِ ِ ُّ ‫ َو‬،َ‫وخةٌ قَ ْو ُل ِع ْك ِرَمة‬
ِّ ‫الزْى ِر‬
َ ُ َ ّ ُّ ‫ َوعُ َمَر بْ ِن َعْبد الْ َعزيز َو‬،‫ي‬ َ ‫َوالْ َق ْو ُل ِِبَن ََّها َمْن ُس‬
ِ ‫اَّلل ج َّل وعَّز ح هَّت ي عطُوا ا ْْلِزيةَ عن ي ٍد وىم ص‬ ِ ِِ ِ ِ ِْ ‫اب‬ ِ َ‫ِِف كِت‬
}‫اغ ُرو َن‬ َ ْ ُ َ َ ْ َ َْ ْ ُ َ َ َ َ َّ ‫اْل ْزيَة َوَِل خيَ َار لَوُ إِذَا ََتَا َك ُموا إِلَْيو ل َق ْوِل‬
]94 :‫[التوبة‬
’’Ikrime, ez-Zuhrī, ’Umer ibn ’Abdul-’Azīz i es-Suddī su stava da je ova opcija
derogirana. Ovo je sahīh (ispravan) stav eš-Šafi’ija. U svome ’’Kitābul-Dzizje’’ eš-
Šafi’ī je rekao: ’’I nema mjesta izboru kada oni traže hukm od njega. Ovo je zbog
govora Uzvišenog Allāha: ’’(Borite se protiv onih kojima je data Knjiga...) sve
dok ne daju džizju iz svoje ruke i budu donji (potčinjeni).’’ ’’ 15
En-Nehhās je rekao:
ِ ‫ات ِِلَنَّو إِ َذا َكا َن معَن وىم‬ ِ ‫وى َذا ِمن أَص ِح ِاِلحتِجاج‬
ْ ‫ي َعلَْي ِه ْم أ‬
‫َح َك ُام‬ َ ‫] أَ ْن ََْت ِر‬94 :‫صاغ ُرو َن} [التوبة‬ َ ْ ُ َ ََْ ُ َ َ ْ ّ َ ْ ََ
ِ ِ ِ ِ ِ َّ ِ ِِ
‫وزفَ َر‬ُ ‫ْي أَِِب َحني َف َة‬ َ ِّ‫ضا قَ ْو ُل الْ ُكوفي‬ ً ْ‫وخةٌ َوُى َو أَي‬َ ‫ب َى َذا فَ ْاْيَةُ َمْن ُس‬ َ ‫ب أَِل يَُرُّدوا إ َىل ُحكامه ْم فَإذَا َو َج‬
َّ ‫ْي َو َج‬
َ َ ‫الْ ُم ْسلم‬
‫ض َعْن ُه ْم َغْي َر أَ َّن أ ََِب‬ َ ‫س لَوُ أَ ْن يُ ْع ِر‬ ِ ِ ِ ِ ِ ِ
َ ‫ أَنَّوُ لَْي‬،‫ف بَْي نَ ُه ْم إ َذا ََتَا َك َم أ َْى ُل الْكتَاب إ َىل ْاْل َمام‬ َ ‫ف َوُُمَ َّم ٍد َِل ا ْختِ ََل‬
َ ‫وس‬ُ ُ‫َوأَِِب ي‬
ِ ِ ِ ِ ‫ال إِذَا جاء‬ َ َ‫َحنِي َفةَ ق‬
ْ‫الزْو ُج ََل‬
َّ ‫ض‬ َ ‫الزْو ُج فَ َعلَْيو أَ ْن ََْي ُك َم بَْي نَ ُه َما ِِبلْ َع ْدل فَِإ ْن َجاءَت الْ َم ْرأَةُ َو ْح َد َىا َوََلْ يَ ْر‬
َّ ‫ت الْ َم ْرأَةُ َو‬ ََ
ٌ‫وخة‬
َ ‫َن ْاْيَةَ َمْن ُس‬ َّ ‫َن قَ ْو َل أَ ْكثَ ِر الْعُلَ َم ِاء أ‬
َّ ‫ت أ‬
َ َ‫ بَ ْل ََْي ُك ُم فَثَب‬:‫ال الْبَاقُو َن‬
َ َ‫ََْي ُك ْم َوق‬
’’Ovo je od najispravnijih predstavljenih dokaza jer je značenje: ’’da budu donji
(potčinjeni)’’ da nad njima treba primijeniti propise muslimanā i to obavezuje

14
Napomena: Učenjaci koji su prenijeli iste riječi od Ibn ’Abbāsa kao ’’Uputio ih je njihovim
sudovima’’ su Dijā’ud-Dīn el-Maqdisī u djelu ’’El-Mukhtāreh’’ 13/80; et-Taberani u
’’Mu’džemul-Kebir’’, 11/63-64, 11054. A sa riječima: ’’Uputio ih je ahkamima drugih’’ predaju
bilježe el-Bejheqi, ’’Ma’rifatus-Sunani wel-Athar’’, 16983; et-Tahāwī, ’’Šerhu Muškilil-Āthār’’,
11. tom, 438. str. 4540; Ibn Ebī Hātim, Tefsir el-Mā’ide, 42-51; en-Nesa’ī, ’’Sunenul-Kubrā’’,
6336 i 7181
15
sūra et-Tewbe, 29. ājet
11
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

da oni ne budu vradeni svojim sudijama. Ovo (suđenje njima) je wādžib, pa je

zato ovaj ājet derogiran. Ovo je također stav Kūfljanā: Ebū Hanīfe, Zufera, Ebū
Jūsufa i Muhammeda. Među njima nema razilaženja da kada ehlul-kitābije
traže hukm imāma, on nema prava da ih vrati (odbije), osim toga da je Ebū
Hanīfe rekao: ’’Ako mu dođu supruga i suprug, obaveza mu je da među njima
sudi pravedno, a ako dođe samo žena a ne dođe muž, on nede presuditi među
njima.’’ Ostali su rekli: ’’Ne, ved de presuditi’’. Ovime je utemeljeno da je govor
vedine učenjakā da je ovaj ājet derogiran.’’ 16
17
Riječi en-Nehhāsa je preuzeo imām el-Qurtubī i zapisao ih. Nalaze se u
njegovom tefsīru 42. ājeta sūre el-Mā’ide.
Iako je en-Nehhās spomenuo da se vedina učenjakā slaže da je ovaj ājet
derogiran, el-Begawi, 18 s druge strane, tvrdi suprotno u svome tefsīru 42. ājeta
sūre el-Mā’ide.
Također, Ibn Qudāme u svome djelu ’’El-Mugnī’’ tvrdi da je stav da je
imāmu dozvoljen izbor (suditi im ili ih vratiti njihovim sudovima) stav imāma
Ahmeda i imāma eš-Šāfi’ije, te da je prihvadeniji stav kod hanābilā 19 da je taj
izbor i dalje važedi. Ibn Qudāme je ukazao da je razlog za to činjenica da kada
god postoji mogudnost da se značenje dva ājeta usaglasi (pomiri), onda
derogacija ne dolazi u obzir. Zato on naredbu iz 42. ājeta ’’Zato im sudi po
onome što je Allāh objavio’’ objašnjava kao ’’(Sudi im po Allāhovom zakonu)
ako se ved prihvatiš suđenja’’. Zato naredba suđenja dhimmijama po onome što
je Allāh objavio nije prepreka da i dalje bude dozvoljeno okrenuti se od njega
(suđenja). 20

16
Ebū Dža’fer en-Nekhkhās, ’’En-Nāsikh wel-Mensūkh’’, 396-399, Mektebetul-Felāh, Kuwait,
1408
17
Imām el-Qurtubī (umro 671. h. g. / 1273. god.) je bio čuveni mufessir, muhaddith i
malikijski feqīh iz Kordobe, Endelus (muslimanska Španija). Puno ime mu je Ebū ’Abdullāh
Muhammed ibn Ahmed ibn Ebī Bekr el-Ensārī el-Qurtubī, a najpoznatiji je po svom
komentaru Qur’āna ’’El-Džāmi’ li Ahkāmil-Qur’ān’’, poznatijem jednostavno kao ’’Tefsir el-
Qurtubī’’.
18
El-Begawī (umro 516. h. g. / 1122. god.) bio je poznati mufessir, muhaddith i šāfi’ijski feqīh
iz tadašnje Perzije. Puno ime mu je Ebū Muhammed el-Husejn ibn Mes’ūd ibn Muhammed
el-Farra’ (zbog trgovine krznom) el-Begawī (po rodnom gradu Bag ili Bagšūr). Poznat je po
svom tefsīru, ali i po hadīthkim djelima ’’Šerhus-Sunne’’ i ’’Mesābihus-Sunne’’.
19
učenjakā hanbelijskog medhheba
20
Ibn Qudāme, ’’El-Mugni’’, 7/348, Darul-Kutubil- Ilmijje, Bejrut, 2008
12
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

Jedan od dokazā da ovaj izbor nije derogiran je činjenica da je po tome bilo

postupano i nakon Allāhovog Poslanika, sallallāhu ’alejhi we sellem.
’Abdur-Rezzāq u ’’Musannefu’’ kaže sljedede:
ِ ِ‫ َعن أَب‬،‫وس ب ِن الْم َخا ِر ِق‬ ٍ ِ َ‫ َعن ِِس‬،‫ي‬
‫ب ُُمَ هم ُد بْ ُن أَِِب‬َ ‫ت‬
َ ‫ك‬
َ : ‫ال‬
َ ‫ق‬
َ ، ‫يو‬ ْ ُ ْ ِ ‫اب‬
ُ َ‫ق‬ ‫ن‬
ْ ‫ع‬
َ ، ‫ب‬ ‫ر‬
ْ ‫ح‬
َ ِ
‫ن‬ ‫ب‬
ْ ‫اك‬ ْ ُّ ‫أَ ْخبَ َرََن الث ْهوِر‬
‫ َوا ْدفَ ِع‬،‫َّلل ا ْْلَ هد َعلَى ال ُْم ْسلِ ِم‬
ِ‫ «أَ ْن أَقِم ِه‬:‫ َعن مسلِ ٍم َزَن بِنَصرانِيه ٍة فَ َكتب إِلَي ِو‬:‫ب ْك ٍر إِ ََل َعلِ ٍي يسأَلُو‬
ْ ْ ََ َْ َ ْ ُ ْ ُ ْ َ ّ َ
‫هص َرانِيهةَ إِ ََل أ َْى ِل ِدينِ َها‬
ْ ‫»الن‬
’’Obavijestio nas je eth-Thewrī od Simāka ibn Harba, on od Qābūs ibn al-
Mukhāriqa a on od svoga oca da je rekao: ’’Muhammed ibn Ebī Bekr je napisao
pismo ’Aliju, radijallāhu ’anh, pitajudi ga o muslimanu koji je učinio blud sa
ženom kršdankom, pa mu je on (’Alī) napisao: ’’Propisanu kaznu za blud (hadd)
izvrši nad muslimanom, a kršdanku vratite pripadnicima njene vjere.’’ 21
Nakon prenošenja ovoga hadītha, el-Bejheqī nas je obavijestio da je imām
eš-Šāfi’ī rekao: ’’Ako je ovaj hadīth ispravan, on je dokaz da imām ima opciju da
odabere: da li da primjeni propis nad njima ili da ih vrati i prepusti hukm njima.’’
Ibn Hazm 22 je u svom djelu ’’El-Muhallā’’ kritikovao ovaj izbor i tvrdio da
hadīth ’Alija, radijallāhu ’anhu, nije ispravan zbog preniosilaca Simāka i Qābūsa.
23

El-Qurtubī je prenio ikhtilāf (razilaženje) učenjaka u vezi ovoga u svome

tefsīru 42. ājeta sūre el-Mā’ide. Po njemu je ez-Zuhrī rekao:
’’Sunnet je ovakav: Ehlul-kitābije de biti upudeni da se sude pred svojim
sudovima u sporovima među njima i u stvarima nasljedstva. Međutim, ako
dođu tražedi Allāhov propis, onda de sudija nad njima primjeniti propis u skladu
sa Allāhovom Knjigom.’’
Zaključak koji se izvlači iz svih ovih predaja je, Allāhovom voljom, sljededi:
U pogledu ove teme – da li je islāmski sud obavezan da razmatra nesuglasice

21
’Abdur-Rezzaq, ’’El-Musannef’’, 6.tom, 62.str., 10005; el-Bejheqi, ’’Es-Sunnenul-Kubra’’,
17121; eš-Šafi’i, ’’El-Umm’’, 7/183
22
Ibn Hazm (umro 456. h. g. / 1064. god.) je bio čuveni feqīh, historičar i teolog iz Kordobe
(današnja Španija). Puno ime mu je Ebū Muhammed ’Alī ibn Ahmed ibn Se’īd ibn Hazm el-
Endelusī edh-Dhāhirī. Poznat je po djelima ’’El-Muhallā’’ i ’’El-Fisāl’’
23
Ibn Hazm, ’’El-Muhallā’’, 8/521, Dārul-Fikr, Bejrut
13
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

kāfirā koji su došli za presudu ili oni mogu biti vradeni njihovim sudovima –
učenjaci su imali dva stava, pa je stoga ova stvar zapravo stvar ikhtilāfa
(razilaženja). Kada bi bilo kufr uputiti kāfire njihovim sudovima, kao što to neki
tvrde, učenjaci se u tome ne bi razlišli.
Pa čak i ako je upudivanje njih njihovim sudovima derogirana stvar, poznato
je da se u stvarima īmāna i kufra derogacija ne dešava.
A ponajprije, pečat svih vjerovjesnika, Muhammed, sallallāhu ’alejhi we
sellem, i svi prijašnji poslanici su bili zaštideni od toga da upadnu u kufr i širk.
Ako bi upudivanje kāfirā njihovim sudovima bilo djelo kufra, onda Allāhov
Poslanik, sallallāhu ’alejhi we sellem, nikada ne bi to učinio.
Ovo je objašnjenje ove mes’ele sa predajama. Nikako se ne može zaključiti
da je slanje kāfirā njihovim sudovima djelo onoga koji je zadovoljan kufrom.
Nema dokaza da pojedinac koji ovo čini, to čini jer je zadovoljan kufrom. Detalji
de uslijediti, inshā’Allāh.
Iako je dozvoljenost ove stvari stvar ikhtilāfa (razilaženja), ta stvar nikako
nije kufr, jer je utemeljeno da je Allāhov Poslanik, sallallāhu ’alejhi we sellem,
postupao po ovome, i u tome nema nikakve razlike između dārul-Islāma i dārul-
kufra, jer se kufr ne mijenja od jednog mjesta do drugoga.
Ukratko, samo zato što čovjek pokazuje pristajanje da kāfirima bude
suđeno u njihovim sudovima, to ne podrazumijeva njegov kufr (iako bi neko
zaključio kako je on uzrokovao širk i pomogao ga!).
Protekfīriti pojedinca zbog djela upudivanja kāfirā njihovim sudovima se
može desiti samo ako postoji neka druga, dodatna informacija koja predstavlja
kufr. Naravno da postoji i ta mogudnost, pa zato, ako postoji dodatni razlog koji
predstavlja kufr, to je polje i dužnost mudžtehida koji postupa po svome znanju.
Međutim, to nije nešto što trebaju raditi oni koji nisu dostigli taj nivo, pa makar
i imali neki nivo obrazovanja. Najbolje je uzdržati se od onoga oko čega su se
učenjaci razišli, a nazivati ovo kufrom je zabluda.

Da li je stanje ehludh-dhimme izuzetak od pravila

’’Saglasnost sa kufrom je kufr’’?
Dokazano je da upudivanje ehludh-dhimmija njihovim sudijama nije čak
ni djelo harāma, a kamoli kufra; jer je utemeljeno da je lično Allāhov
14
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

Poslanik, sallallāhu ’alejhi we sellem, to činio u prošlosti, a neki učenjaci su

čak rekli da ovaj propis nije derogiran i da je i dalje validan.
Iako je ova stvar razjašnjena, neki su nastavili sa svojom tvrdoglavošdu
protiv Istine i pokušali da nametnu bātil-razmišljanja, kao što je sljedede:
’’To je bilo prāvo dato jedino ehlul-kitābijama u dārul-Islāmu, kao što
dozvoljeno jesti meso životinja koje su zaklali ehlul-kitābije i kao što je
dozvoljena ženidba njihovim kderima. Tako je i upudivanje njih njihovim
sudovima dozvola isključivo za ehlul-kitābije i njihov propis ne može biti
primjenjen na one koji nisu ehlul-kitābije.’’
Ovo je izjava koja dolazi od neupudenih pojedinaca koji ne zastaju tu sa
svojim tvrdnjama, ved nastavljaju i dodaju sljedede:
’’Iz ovog razloga kufr je vratiti (uputiti) mušrike koji nisu ehlul-kitābije
njihovim sudovima, jer bi to bilo jednako saglasnošdu sa njihovim kufrom.’’
Sāma ova izjava dovoljna je da dokaže da su oni koji zastupaju ovo
pojedinci koji su neupudeni o tewhīdu, jer ne shvataju činjenicu da za djelo
kufra nema opravdanja osim ikrāha (prisile), pa stoga djelo koje je kufr kada
ga učini mušrik ne moze biti drugo osim kufr kada ga učini ehlul-kitābija.
Tako je i sa djelom upudivanja (vradanja) kāfira njihovim sudovima; ako je to
djelo zadovoljstva i saglasnosti sa kufrom, kako onda to isto djelo može biti
dozvoljeno kada je učinjeno jednoj grupi (ehlul-kitābijama), a kada je ista
stvar učinjena drugoj grupi (mušricima koji nisu ehlul-kitābije), ona postaje
kufr? Ovi pojedinci su zbunjeni u pogledu srži (suštine) kufra i onoga što on
znači. Oni su prosto samo čuli imena ovih termina, bez shvatanja šta oni u
stvarnosti jesu, pa su onda svojim jadnim razumijevanjem svako djelo koje
oni vide kao saglasnost sa kufrom nazvali kufrom.
U skladu sa tvrdnjom ovih ljudi, Allāhov Poslanik, sallallāhu ’alejhi we
sellem, i njegovi ashābi su zapravo činili djelo koje je kufr (jer su upudivali
kāfire njihovim sudovima) i to uz dozvolu koju im je Allāh dao. Mi smatramo
Allāha, Njegovog Poslanika, sallallāhu ’alejhi we sellem, i vjernike čistim od
ovakve stvari.
Njihov qijās (analogija) je bātil (neispravan) qijās. Ženidba kāfirkama i
jedenje onog što kāfiri zakolju nisu djela kufra koja se suprotstavljaju
tewhīdu. Ova djela su bila zabranjena još u vrijeme prvog stoljeda Islāma.
Allāh ih je kasnije ograničio i izuzeo ehlul-kitābije iz ove zabrane i obavijestio
nas da je dozvoljeno ženiti njihove kderi i jesti ono što oni zakolju. Dok, sa
druge strane, kufr koji nosi značenje poricanja Allāha i Njegovog Poslanika
nikada nije bio dozvoljen, nikome ni u koje doba. Slično tome, širk u
15
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

značenju pridruživanja partnera Allāhu u Njegovom rububijjetu i uluhijjetu

nikada nije bio dozvoljen u šerī’atu nijednog poslanika. Uzvišeni Allāh je
rekao:
ِ ‫ضى لِعِب‬
َ ‫ادهِ الْ ُك ْف َر َوإِن تَ ْش ُك ُروا يَ ْر‬ ‫إِن تَ ْك ُف ُروا فَِإ هن ه‬
‫ضوُ لَ ُك ْم‬ َ َ ‫اَّللَ غَ ِِنٌّ عَن ُك ْم َوََل يَ ْر‬
’’Ako budete kāfiri, Allāh je neovistan od vas i nije zadovoljan za Svoje
robove kufrom. A ako budete zahvalni, On de biti zadovoljan vama.’’ 24
ِ ‫هاس ُكونُواْ ِعباداً ِّل ِمن ُد‬
‫ون‬ ِ ‫ول لِلن‬ َ ‫اب َوا ْْلُ ْك َم َوالنُّبُ هوةَ ُثُه يَ ُق‬ ِ ّ ُ‫ش ٍر أَن ي ْؤتِيو‬ َ َ‫َما َكا َن لِب‬
َ َ َ‫اَّللُ الْكت‬ َ ُ
ِ ‫اَّللِ ولَ كِن ُكونُواْ ر هِبنِيِي ِِبَا ُكنتُم تُ علِّمو َن الْكِتَاب وِِبَا ُكنتُم تَ ْدرسو َن وَلَ َيْمرُكم أَن تَ ت‬
ْ‫هخ ُذوا‬ ْ َُ َ َ ُ ُ ْ َ َ ُ َ ْ َّ َ َ ّ
‫ي أ َْر َِبِبً أ َََي ُْم ُرُكم ِِبلْ ُك ْف ِر بَ ْع َد إِ ْذ أَنتُم ُّم ْسلِ ُمو َن‬
َ ْ ِّ‫ال َْمالَئِ َكةَ َوالنِّبِي‬
“Ne priliči čovjeku da mu Allāh dā Knjigu, sud (znanje) i vjerovjesništvo, a
da on potom kaže ljudima: ’’Budite robovi moji, mimo Allāha!’’ Ne, ved:
’’Budite rabbanijjun, 25 jer vi Knjizi podučavate i proučavate je. I nede vam
narediti da uzmete meleke i vjerovjesnike za gospodare. Zar da vam naredi
kufr nakon sto ste postali muslimani?” 26
I bez obzira na sve ove jasne tekstove, danas mnogo onih koji ne shvataju
tewhīd drže propise īmāna i kufra na istom nivou sa propisima harāma i halāla,
i došli su do vjerovanja da baš kao što u propisima šerī’ata postoji derogacija
(dokidanje), ona postoji također i u propisima īmāna i kufra. Oni također
zastupaju vjerovanje da baš kao što se takhsīs (specificiziranje) čini u stvarima
mu’amelāta (međuljudskim odnosima), tako je takhsīs mogud u stvarima īmāna
i kufra i može biti izuzetaka u njihovim propisima. Baš kao što je khamr
(alkohol) bio dozvoljen u početku Objave a zabranjen kasnije, ovi ljudi su došli
do vjerovanja da djelo koje nije bilo kufr u početku Islāma može biti kufr
kasnije, ili obrnuto. Kao što je post u Ramadanu wādžib (obaveza), ali kada je
čovjek putnik ili je bolestan ima pravo da ne posti za vrijeme Ramadana, tako de
možda redi i da obaveza kufra u tāgūta može biti derogirana u nekim
slučajevima; na primjer u slučaju onih koji počine kufr u dārul-kufru. Stanje onih
koji tvrde da je vradanje (upudivanje) kāfirā nazad njihovim sudovima kufr, ali
da kada su u pitanju ehlul-kitabije postoji (navodno) izuzetak, ta situacija nije
različita od gore spomenute.

24
sūra ez-Zumer, 7. ājet
25
Učenjaci koji postupaju po svome znanju
26
sūra Ālu ’Imrān, 79. i 80. ājet
16
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

HUKM (PROPIS) PRODAVANJA KIPOVA MUŠRICIMA

Jedna od predaja koja de nam rasvijetliti stvar ’’podsticanja kāfirā da

postupa po kufru’’, ’’uzrokovanja kufra’’ ili ’’pomaganja kufra’’ jeste predaja u
vezi toga da je Mu’āwija, radijallāhu ’anhu, proda(va)o kipove kāfirima.
Ovu predaju prenosi imām Ibn Džerīr et-Taberī u dijelu ’’Tahdhībul-Āthār’’:
‫ َع ْن أَِِب‬, ‫ش‬ ِ ‫ َع ِن ْاْلَ ْع َم‬, ‫ َح هدثَنَا ُس ْفيَا ُن‬:‫ال‬ َ َ‫ ق‬،‫ َح هدثَنَا َع ْب ُد ال هر ْْحَ ِن‬:‫ال‬َ َ‫ ق‬،‫شا ٍر‬‫َو َح هدثَنَا ُُمَ هم ُد بْ ُن بَ ه‬
ٍ ‫ب وفِض‬ ْ ‫ت َعلَْي ِو َس ِفينَةٌ فِ َيها أ‬ ْ ‫ فَ َم هر‬،‫ْسلَ ِة‬
‫ث ِِبَا‬ ِ ‫لسل‬ ِ ٍ َ َ‫ ق‬،‫َوائِ ٍل‬
َ ‫ بَ َع‬،‫هة‬ َ ٍ ‫ام ذَ َى‬ ُ َ‫َصن‬ ّ ‫ت َم َع َم ْس ُروق ِِب‬ ُ ‫ ُك ْن‬:‫ال‬
َ‫شى ال ِْف ْت نَة‬ َ ‫ َولَكِ ِِّن أَ ْخ‬،‫ لَ ْو أَ ْعلَ ُم أَنه ُه ْم يَ ْقتُ لُ ِوِن لَغَ هرقْتُ َها‬:‫ال َم ْس ُرو ٌق‬
َ ‫ فَ َق‬،ُ‫ُم َعا ِويَةُ إِ ََل ا ْْلِْن ِد تُبَاع‬
’’Pričao nam je Muhammed ibn Beššār nas je obavijestio i rekao: Pričao nam je
’AbdurRahmān i rekao: Pričao nam je Sufjān od A’meša, a on od Ebū Wā’ila da
je rekao: ’’Bio sam sa Mesrūqom u (mjestu zvanom) Silsileh, pa je pored nas
prošao brod u kome su bili kipovi (asnām) od srebra i zlata koje je Mu’āwija
poslao da budu prodati u Indiji. Na ovo je Mesrūq rekao: ’’I kad bih znao da de
me ubiti, ja bih ga (brod) potopio. Međutim, bojim se fitne (nereda).’’ 27
Da bismo dokazali ispravnost ove predaje, ovdje demo navesti ocjenu
povjerljivosti svih njenih prenosilaca (Muhammed ibn Beššār, ’AbdurRahmān,
Sufjān, A’meš, Ebū Wā’il i Mesrūq):
Et-Taberijev šejkh od koga on ovo prenosi jeste Muhammed ibn Beššār,
poznat kao Bunder, koji je ocijenjen poverljivim. 28
Spomenuti ’AbdurRahmān je poznati ’AbdurRahmān ibn Mehdī od učenjakā
hadithke naučne discipline el-džerh wet-ta’dīl (nauke o kriticizmu i potvrdi
prenosilaca). Ibn Hadžer ga opisuje kao onoga koji poznaje nauke o thiqah i
dabt, o hāfidhima hadītha i ’ilmur-ridžāl (nauke o ljudima i biografijama
prenosilaca hadītha).
Sufjān ibn ’Ujejne je pojedinac koji je thiqah (vrlo čvrst i pouzdan
prenosilac), hāfidh, imām i hudždžeh, kako ga opisuje Ibn Hadžer. 29

27
Ibn Džerīr et-Taberī, ’’Tahdhībul-Āthār’’, Musned ’Alī, 241, broj 382
28
Pogledaj: Edh-Dhehebī, ’’Sijer A’lam en-Nubela’ ’’, 12/144-149
29
Ibn Hadžer, ’’Taqrībut-Tahdhīb’’, 245, 2451
17
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

Također, A’meš i Ebū Wā’il su imāmi hadītha koje su mnogi učenjaci

okarakterisali kao povjerljive. Imāmi el-Bukhārī i Muslim su prenijeli mnoge
hadīthe od njih obojice. 30
Mesrūq je veliki učenjak od tābi’īnā. 31
Ukratko, iako naš posao nije da dokazujemo ispravnost ove predaje,
prenose je poverljivi prenosioci. Bez ikakvog odbacivanja isnāda (lanca
prenosilaca) ili metna (teksta) predaje, et-Taberī koristi ovu predaju kao dokaz
dozvoljenosti uništavanja stvari koje vode munkeru (zlu) kao sto su kipovi,
muzički instrumenti i slično, spominjudi da su ih selefi uništavali, a da on (et-
Taberī) nikako ne odbacuje tekst (sadržaj) predaje.
Predaja slične sadržine bilježi se i u ’’Musannefu’’ Ibn Ebī Šejbe:

‫ْسلَ ِة‬
ِ ‫لسل‬ ِ ِ
ّ ‫ َم هر َعلَْيو َو ُى َو ِِب‬:‫ال‬ َ َ‫ ق‬،‫وق‬ ٍ ‫ َعن مسر‬،‫يق‬ ِ
ُ ْ َ ْ ٍ ‫ َع ْن َشق‬،‫ش‬ َ َ‫ ق‬،َ‫َح هدثَنَا أَبُو ُم َعا ِويَة‬
ُ ‫ َح هدثَنَا ْاْلَ ْع َم‬:‫ال‬
‫اف أَ ْن يُ َع ِّذبَِِن‬ َ ‫ َولَ ِك ِِّن أ‬،‫ص لَغَ ِرْمتُ َها‬ ِ َ ‫ فَ َق‬،ُ‫ص ْف ٍر تُبَاع‬ ِ ِ‫بِتماث‬
ُ ‫َخ‬ ٌ ‫ لَ ْو أَ ْعلَ ُم أَنهوُ ش ْق‬:‫ال َم ْس ُرو ٌق‬ ُ ‫يل م ْن‬َ ََ
‫آخ َرتِِو‬
ِ ‫ أَو رجل قَ ْد أَيِس ِمن‬،‫ رجل قَ ْد ُزيِن لَو سوء عملِ ِو‬:‫ي‬
ْ َ ٌ ُ َ ْ َ َ ُ ُ ُ َ ّ ٌ ُ َ ِ ْ َ‫ي ال هر ُجل‬
ِ‫فَمنَ ع ِِن و ه‬
‫اَّلل َما أَ ْد ِري أَ ه‬ َ َ َ
ُّ ‫هع ِم َن‬
‫الدنْ يَا‬ ُ ‫يَتَ َمت‬
’’Ebū Mu’āwija nam je rekao: Pričao nam je A’meš od Šeqīqa (tj. Ebū Wā’ila), a
on od Mesrūqa: Kada je on (Mesrūq) bio u Silsileh, statue (temāthil) od bronze
su pronijete pred njim da bi bile prodate. Mesrūq je rekao: Kad bih znao da je to
lahko, ja bih preuzeo odgovornost za to. Međutim, bojim se da de me
zlostavljati i odvratiti od činjenja toga. Tako mi Allāha, ja ne znam šta je on od
dvojice: Da li je on čovjek kome su uljepšana njegova loša djela ili je čovjek koji
je izgubio nadu u ākhiret i zauzeo se dunjālukom!?’’ 32
Kao što se vidi, dva velika imāma Ehlus-sunneta, imām et-Taberī i Ibn Ebī
Šejbe nas obaveštavaju da je Mu’āwija, radijallāhu ’anhu, ashāb Allāhovog
Poslanika, sallallāhu ’alejhi we sellem, proda(va)o kipove.
Činjenica da Ibn Ebī Šejbe spominje ovo u poglavlju u vezi prodaje kipova
odmah nakon spominjanja hadītha u vezi toga da je prodaja kipova harām
(zabranjena), (ta činjenica) pokazuje da su statue (temathīl) spomenute ovdje
ustvari kipovi koji se obožavaju.

30
Pogledaj: ’’Sijer A’lam en-Nubela’ ’’, 6/226-250 i 4/161-166
31
Pogledaj: ’’Sijer A’lam en-Nubela’ ’’, 4/63-69
32
Ibn Ebī Šejbe, ’’Musannef’’, 22245, izdanje ’’Mektebetur-Rušd’’
18
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

Zapravo, Serakhsī 33 nas je obavijestio da su ove prodavane stvari bili kipovi,

rekavši:
ِ ِ ِ‫الصل‬ َّ ُ‫ َرِِحَو‬- َ‫فَيَ ُكو ُن َدلِ ًيَل ِِلَِِب َحنِي َفة‬
َّ ‫ ِِف َج َوا ِز بَْي ِع‬- ُ‫اَّلل‬
َّ ‫ َو‬،‫الصنَ ِم‬
ُ‫يب ّم َّْن يَ ْعبُ ُده‬
’’Pa je to 34 postalo dokaz Ebū Hanīfi, rahimehullāh, za dozvoljenost prodaje
kipa i krsta onome ko ga obožava (čini mu ’ibādet).’’ 35
Es-Serakhsī je u spomenutom djelu naveo da su imāmi Muhammed i Ebū
Jūsuf (dvojica najpoznatijih učenika Ebū Hanīfe) smatrali prodaju kipova
harāmom, za razliku od svog učitelja.
U osnovi, drugi učenjaci su na konsenzusu (idžmā’u) u pogledu toga da je
prodaja kipova harām. Ibn Bettāl, rahimehullāh, spominje ovaj konsenzus. 36
U principu, ova zabrana je utemeljena tekstom. Allāhov Poslanik, sallallāhu
’alejhi we sellem, je rekao:

‫َصنَ ِام‬ ْ ‫ َو‬،‫ َوال َْم ْي تَ ِة‬،‫اْلَ ْم ِر‬

ْ ‫اْلِْن ِزي ِر َو ْاْل‬ ‫إِ هن ه‬
ْ ‫اَّللَ َوَر ُسولَوُ َح هرَم بَ ْي َع‬
’’Allāh i Njegov Poslanik su zabranili prodaju vina, strvine, svinjetine i
kipova.’’ 37
U poslednjem tomu svoga djela ’’Zādul-Me’ād’’, Ibnul-Qajjim, rahimehullāh,
je detaljno objasnio ovaj hadīth i pitanje prodavanja kipova u poglavlju o
trgovini. U objašnjenju ovoga hadītha on je rekao sljedede:
ِ َ‫َي وج ٍو َكان‬ ِ ِّ ِ‫ فَيستَ َفاد ِمْنو ََْت ِري ب ي ِع ُك ِل آلٍَة متَّخ َذةٍ ل‬،‫وأ ََّما ََْت ِري ب ي ِع ْاِلَصنَ ِام‬
‫ت‬
ْ َ‫َي نَ ْوٍع َكان‬ ِّ ‫ َوم ْن أ‬،‫ت‬ ْ ْ َ ِّ ‫لش ْرك َعلَى أ‬ َ ُ ّ َْ ُ ُ ُ ْ ُ ْ َْ ُ َ
‫ب إَِزالَتُ َها‬ ِ ُّ ِ ِ ِ ِ ِ
َّ ‫ َوعبَ َادة َغ ِْري‬،‫الش ْرك‬ِ ِ ِ ِ ِ
ُ ََ ‫ فَ َهذه ُكل َها‬،‫اَّلل‬ ّ ‫ب الْ ُم ْشتَملَةُ َعلَى‬ ُ ُ‫ك الْ ُكت‬ َ ‫ َوَك َذل‬،‫صليبًا‬ َ ‫صنَ ًما أ َْو َوثَنًا أ َْو‬
َ
ِ ِ ِ ِ ِ
‫ فَ ُه َو أ َْوَىل بِتَ ْح ِرِي الْبَ ْي ِع م ْن ُك ِّل َما َع َد َاىا‬،‫ َوبَْي عُ َها َذ ِر َيعةٌ إِ َىل اقْتنَائ َها َو ّاَتَاذ َىا‬،‫َوإِ ْع َد ُام َها‬
’’Što se tiče zabrane prodaje kipova, ono što se razumije iz ovog propisa je
zabrana prodaje svih sredstava koja se koriste za širk, na koji god to bilo način i
koje god to bilo vrste, bilo to kip, idol, krst i slično. Tako je i u pogledu knjiga
koje sadrže širk i ’ibādet nečemu drugom mimo Allāha. Sve to mora biti

33
Es-SerakhsĪ (umro 490. h. g. / 1096. god.) je čuveni hanefijski feqīh, poznat pod nadimkom
Šemsul-E’immeh (Sunce imāmā). Puno ime mu je Muhammed ibn Ahmed ibn Ebī Sehl Ebu
Bekr es-Serakhsī, poznat po djelima ’’Kitāb el-Mebsūt’’ i ’’Šerh es-Sijer el-Kebīr’’
34
Tj. ova predaja iz ''Musannefa'' Ibn Ebi Šejbe
35
Serakhsī, ’’El-Mebsut’’, 24/47
36
’’Šerhu Sahīh el-Bukhārī’’, 6/360
37
El-Bukhārī, 2236 i Muslim, 1581 od Džābira ibn ’Abdillāha, radijallāhu ’anh. Hadīth se
nalazi i u zbirci ’’Četrdeset Newewijevih hadītha’’ pod brojem četrdeset i pet
19
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

uklonjeno i uništeno. Prodaja takvih stvari de voditi do kupovine od strane

drugih ljudi, pa da oni budu iskušani fitnom, pa je preča zabrana njihove
prodaje nego zabrana bilo čega drugog.’’ 38
Kao što se jasno razumije iz citata Ibnul-Qajjima, on doslovce spominje
kipove koji se obožavaju mimo Allāha, a ne neke ukrase, likove ili statue. On
također spominje propis harāma, a ne kufra u pogledu njihove prodaje.
Nijedno slovo predaje ne može biti donešeno od drugih učenjaka koji spominju
da je prodaja kipova kufr koji počinioca izvodi iz vjere Islāma.
Ibn Redžeb el-Hanbelī je govorio o spomenutom hadīthu u svom djelu
’’Džāmi’ul-’Ulūmi wel-Hikem’’, koje je ustvari komentar en-Newewijeve zbirke
’’Četrdeset hadītha’’. Nakon citiranja hadīthā o zabrani alkohola, Ibn Redžeb je
rekao:
‫ كما جاء مصرحاً بو ِف‬٬‫أكل مثنو‬ ُ ‫ فإنو َيرم بيعُو و‬٬‫حرم هللا اِلنتفاع بو‬ َّ ‫فاْلاصل من ىذه اِلحاديث ُكلِّها ان ما‬
‫املقصود من‬
ُ ‫كل ما كان‬ ِ َّ
ِّ ‫عامة جامعة تَطرُد ِف‬ َّ ٌ‫ و ىذه كلمة‬،‫ إ هن هللا إذا ح هرم شيئاً ح هرم مثنو‬:‫الرواية املتقدمة‬
:‫ و ىو قسمان‬،ً‫اِلنتفاع بو حراما‬
‫ و ىو‬٬‫فإن منفعتها املقصودة منها ىو الشرك ِبهلل‬ َّ ٬‫ كاِلصنام‬٬‫ ما كان اِلنتفاعُ بو حاصَلً مع بقاء َعينِو‬:‫أحدُها‬
‫دع و‬ِ ِ‫السحر و الب‬ ِ ِ ِّ ‫ ككتب‬٬‫ُمرمة‬ ِ ‫ و‬٬‫أعظم املعاصي على اْلطَلق‬
ّ ‫الشرك و‬ َّ ‫يلتح ُق بذلك ىا كانت منفعتو‬ ُ
.‫ و كذلك شراءُ اْلواري للغناء‬٬‫ وآِلت املَلىي احملرمة كالطنبور‬٬‫الصور احملرمة‬ ِ
ُ ‫ و كذلك‬٬‫الضََّلل‬
‫بيع اخلنزير‬ ِ
ُ ‫َيرم‬ُ ‫ كما‬٬‫بيعو‬ ُ ‫ فإنَّو َيرم‬٬ً‫ فإذا كان املقصود اِلعظم منو ُمرما‬٬‫ ما ينتفع بو مع إتَلف عينو‬:‫القسم الثاِن‬
٬‫ و إطفاء اْلريق بو‬٬‫الغصة ِبخلمر‬ َّ ‫ ودفع‬٬‫للمضطر‬ِّ ‫ كأكل امليتة‬،‫غري ُمرمة‬َ ‫ مع أن ِف بعضها منافع‬٬‫و اخلمر و امليتة‬
‫غري‬
َ ‫ و لكن ملَّا كانت ىذه املنافع‬٬‫ و اِلنتفاع بشعره و جلده عند من يرى ذلك‬٬‫اخلرز بشعر اخلنزير عند قوم‬ ْ ‫و‬
‫ و َل‬٬‫ و من اخلمر شرِبا‬٬‫املقصود اِلعظم من اخلنزير و امليتة أكلَهما‬ ِ ‫البيع بكون‬
ُ ‫ و حرم‬٬‫ َل يعبأ ِبا‬٬‫مقصودة‬
‫ فإنَّو‬٬‫شحوم املي ِتة‬
َ ‫أيت‬
َ ‫ أر‬:‫ و قد أشار (صلى هللا عليو و سلم) إىل ىذا املعَن ملَّا قيل لو‬٬‫يلتفت إىل ما عدا ذلك‬
.‫ ىو حرام‬٬‫ َل‬:‫ فقال‬٬‫الناس‬ ِ
ُ ‫ و يستصب ُح ِبا‬٬‫لود‬ ُ ُ‫ و يُدىن ِبا اْل‬٬‫الس ُفن‬
ُّ ‫يُطلى ِبا‬
’’Zaključak iz svih ovih hadīthā jeste da sve što je Allāh zabranio da se koristi, On
također zabranjuje i njegovu prodaju i jedenje njegove vrijednosti (cijene), kao
što je jasno spomenuto u predaji: ’’Kada Allāh nešto zabrani, On zabrani i
njegovu vrijednost.’’ Ovo je opdeniti izraz koji važi za sve što je namjeravano da
se upotrijebi na zabranjen način. Ove stvari spadaju u dvije kategorije:

38
Ibn Qajjim el-Džewzī, ’’Zādul-Me’ād’’
20
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

Prvo: Ono što se koristi i što ostaje onakvo kakvo je, kakvi su kipovi. Svrha u koju
se koriste je širk, što je apsolutno najvedi od svih grijeha. Na to se mogu dodati i
knjige o širku, sihru, novotariji (bid’ah) i zabludi, također i zabranjene slike,
zabranjena sredstva zabave kakva je tambura, kao i kupovina robinja koje de
služiti kao pjevačice.
Druga vrsta: Stvari koje se koriste i koje se upotrebom iskoriste (potroše). Ako je
u vedini slučajeva neka stvar korištena u zabranjene svrhe, onda ju je
zabranjeno prodati. Na primjer, zabranjeno je prodati svinjetinu, alkohol i
strvinu, iako bi oni – u rijetkim slučajevima – mogli biti upotrijebljeni u
dozvoljene svrhe, kao što je jedenje strvine od strane onih koji su u krajnjoj
potrebi, ili upotrebe alkohola da se spriječi gušenje (davljenje) ili da se ugasi
vatra (požar), ili upotrebe svinjskih dlaka za šivenje ili upotrebe svinjske dlake i
kože, prema stavu onih koji to dozvoljavaju. Ali zato što to nisu razlozi zbog
kojih se te stvari proizvode i zato što je uobičajena upotreba svinjetine i strvine
zapravo njihovo jedenje, a uobičajena upotreba alkohola je njegovo pijenje, iz
tog razloga se na ove razloge ne bi trebala obradati pažnja, pa je (i dalje)
zabranjena prodaja ovih stvari.
Na to je ukazao i Allāhov Poslanik, sallallāhu ’alejhi we sellem, kada je upitan:
’’Šta je sa lojem uginulih životinjā, kojim se podmazuju brodovi i kojim se mažu
životinjske kože, a i ljudima koristi za osvjetljenje?’’, pa je odgovorio: ’’Ne, to je
harām’’.’’ 39
Vidljivo je da ni Ibn Redžeb nijednom riječju nije spomenuo kufr onog koji
prodaje kipove. Riječ je samo o zabrani tog djela. Zanimljivo je koliko je on malo
mjesta posvetio spomenu prodaje kipova i zabrani toga, da bi se u kontekstu
(ne)dozvoljene prodaje ’’dotakao’’ mnogih drugih stvari. Tako je spomenuo
prodaju soka za koji se zna da de se od njega napraviti vino, prodaju oružja u
vrijeme smutnje među muslimanima, prodaju posude čovjeku za koga se zna da
de ih upotrijebiti za alkohol, prodaju ljepuškastog roba onome koji je poznat po
homoseksualizmu, prodaju čistih masti u koje upadne neka nečist i zaprlja ih,
prodaju ostalih djelova uginulih životinja (dlaka, kože, rogova), prodaju pāsa,
mazgi, magaraca, mačaka, insekata, pijavica koje sišu krv, crva za ribolov,
geparda, sokola, orla, jastreba, lava, slona, medvjeda, majmuna, prodaju leševa
mrtvih nevjernika nakon što se ubiju... O svemu ovome je našao za shodno
pisati, a da nigdje nije spomenuo ’’kufr’’ onoga ko mušriku proda krst?

39
’’Džāmi’ul-’Ulūmi wel-Hikem’’, 2/447, 449. Knjiga je prevedena na bosanski jezik pod
nazivom ’’Buđenje ambicija’’, a komentar ovog hadītha se nalazi na stranama 603-611
21
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

Kako je spomenuti hadīth u Bukhārijevoj zbirci hadīthā, protumačio ga je i

el-hāfidh Ibn Hadžer el-'Asqalānī u svom kapitalnom djelu ''Fethul-Bārī'', koje
važi za najbolji komentar Bukhārijevog ’’Sahīha’’. Ibn Hadžer je rekao:
‫ و العلة ِف‬.‫ العلة ِف منع بيع امليتة و اخلمر و اخلنزير النجاسة فيتعدى ذلك إىل كل ْماسة‬:‫قال َجهور العلماء‬
‫ فعلى ىذا إن كانت حبيث إذا كسرت ينتفع برضاضها جاز بيعها عند‬٬‫منع بيع اِلصنام عدم املنفعة املباحة‬
‫ يلتحق ِبا ِف اْلكم الصلبان اليت‬٬ ‫ و اِلكثر على املنع ِحَلً للنهي على ظاىره‬٬‫العلماء من الشافعية و غريىم‬
.‫تعظمها النصارى و َيرم ٓمت َجيع ذلك و صنعتو‬
’’Vedina učenjaka je rekla: Illeh (Razlog) za zabranu prodaje strvine, vina i
svinjetine je (njihova) nečistoda koja premašuje svaku nečistodu. A illeh (razlog)
zabrane prodaje kipova je to što u tome ne postoji dozvoljena korist. A ako se
oni polome, dozvoljeno ih je prodati po mišljenju učenjaka od šāfi’ijā i drugih,
iako je vedina stava da je zabranjeno zbog opdenitosti zabrane. Takav je slučaj i
sa propisom (prodaje) krstova koje kršdani veličaju (tj. harām je); zabranjeno je
rezbarenje svega toga i njegova proizvodnja. ’’ 40
Dakle, nakon Ibn Qajjima i Ibn Redžeba, ni Ibn Hadžer nijednom riječju ne
spominje kufr onoga ko bi prodao kipa onom ko de ga obožavati.
I ne samo da niko od ovih učenjaka nije spomenuo da je prodaja kipa djelo
koje izvodi iz vjere (koje ruši ’aslud-dīn), ved čak ni kao djelo kufra u manje
poznatim pitanjima, pri čemu bi bila potrebna uspostava argumenta nad
počiniocem prije njegovog tekfīra. Ne, nema čak ni takvog spomena kufra.
U osnovi, u hadīthu u vezi ovog pitanja jasno stoji da je prodaja kipova
harām i u njemu niti u nekom drugom tekstu nema dokaza da je to kufr.
Potrebno je idi do ondje dokle tekst ide i zaustaviti se onde gde se on
zaustavlja.
Kao sto se vidi, čak i kada Mu’āwija (radijallāhu ’anhu) to uradi, a Ebū
Hanīfe (rahimehullāh) to dozvoli (a kamoli da se donese hukm da je to kufr),
njihov stav ili postupak je šādh stav (izuzetak), koji ne zasluzuje pažnju.
Međutim, niko od učenjaka nije spomenuo da su oni kāfiri zbog prodaje kipova
ili dozvole toga.
Povrh svega, nijedan sunnija zdravog razuma ne može biti na stavu da je
Mu’āwija (radijallāhu ’anhu) kāfir zbog toga sto je prodao kipove kāfirima. Ono
što je privuklo našu pažnju dok smo istraživali ovo pitanje je to da ši’ije rāfidije
koriste ovu predaju da oklevedu i omalovaže Mu’āwiju (radijallāhu ’anhu), a

40
’’Fethul-Bārī’’, Dārus-Selām, 4. tom, 537. str.
22
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

neki savremeni ši’ijski autori su pokušali da dokažu da je Mu’awija (radijallāhu

’anhu) bio mušrik i obožavalac kipova.
Neki drugi savremenici su nastojali da dokažu da je ova predaja mewdū’
(lažna, izmišljena). Međutim, ovaj hadīth ne prikazuje da je Mu’āwija, ne dao
Allāh, bio munāfiq. Jer Mu’āwija (radijallāhu ’anhu) je učinio pogresni idžtihād,
ne zato što je on smatrao kufr dobrim, ved je prodao ove kipove jednostavno da
bi obezbedio prihode za kasu Islāmske države. Iz ovoga ne može biti
utemeljeno da je on smatrao obožavanje kipova dobrim.
Kao što je prethodno spomenuto više puta, biti sredstvo za kufr kāfira je
kufr jedino kada je to zbog zadovoljstva kufrom, a u suprotnom nede biti kufr.
’Alijjul-Qari je ovo spomenuo u svom objasnjenju djela ’’Fiqhul-Ekber’’.
Zato, baš kao što je rāfidijski tekfīr Mu’āwije (radijallāhu ’anhu) zbog prodaje
kipova bātil (pogrešan), tekfīr savremenih ekstremistā koji tekfīre one koji su
posrednici ili uzročnici da kāfir počini kufr je bātil (pogrešan).
Ehlus-sunneh wel-džema’ah nikad nisu pokušavali tekfīriti svoje protivnike
sredstvima vještačkih metoda i nikada nisu zastranili od pravde.
Neki su pokušali da spomenute predaje proglase mewdū’ (izmišljenim)
oslanjajudi se na sljededu izjavu imāma Ahmeda:
:‫ أن معاوية لعب ِبِلصنام! فقال‬،‫ عن أِب وائل‬،‫سألت أِحد [يعِن ابن حنبل] عن حديث اِلعمش‬ ُ :‫قال ُمهنّا‬
‫رجل من الشيعة‬ َّ ِ ‫ وَل ي‬.]‫ما أغلَ َط أىل الكوفة على أصحاب رسول هللا [ملسو هيلع هللا ىلص‬
ٌ ‫ تَ َكل َم بو‬:‫ وقال‬،‫ص ّحح اْلديث‬
َُ َ
’’Muhennā je rekao: ’’Kada je Ahmed (tj. ibn Hanbel) bio upitan u pogledu
hadītha koji se prenosi o tome da se Mu’āwija (radijallāhu ’anhu) igrao sa
idolima, on je rekao: ’’Kakvu samo smjelost stanovnici Kūfe ispoljavaju prema
ashābima Allāhovog Poslanika, sallallāhu ’alejhi we sellem!’’ (Muhennā je
rekao:) ’’On nije potvrdio da je hadīth sahīh i rekao je: ’’To je rekao čovjek od
ši’ījā.’’ 41
Nije jasno da je hadīth o kom imām Ahmed ovdje govori isti onaj koji smo
mi spomenuli. Naime, hadīth koje je imam Ahmed prokomentarisao spominje
da se Mu’āwija igrao sa idolima, a gore spomenuti hadīth je u pogledu prodaje
kipova. Također, kao što je prethodno spomenuto, A’meš i Ebū Wā’il su thiqah
(vrlo čvrsti prenosioci) od kojih prenose el-Bukhārī i Muslim i nemogude je da se
oni optuže za izmišljanje hadīthā.

41
’’El-Munteheb min Ilelil-Hallāl’’, 134
23
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

Pa i ako bi smo pretpostavili da hadīth u vezi prodaje kipova nije

vjerodostojan, to opet ne bi uticalo na našu poentu, jer naši protivnici tvrde da
je svako posredovanje (upudivanje, potpomaganje, usmjeravanje) učinjeno u
pogledu kāfirovog činjenja kufra – kufr, i štaviše oni tvrde da oni koji ne tekfīre
takve posrednike (prouzrokovatelje ili pomagače) postaju kāfiri također.
Prema ovoj metodi, u ovoj predaji je selefima pripisan kufr. Prema stavu
ovih ljudi, Mu’āwija (radijallāhu ’anhu) je postao posrednik (uzročnik ili
pomagač) kufra prodavanjem kipova onima koji ih obožavaju, pa bi ga morali
protekfīriti. Štaviše, iako je Mesrūq video da se to dešava, on nije protekfirio
Mu’āwiju, radijallāhu ’anhu, pa bi po njima i on morao biti kāfir.
Također, Ebū Hanīfe koji je dozvolio prodaju kipa bi po njima morao biti
nevjernik, kao i njegovi učenici koji ga (iako su tu prodaju zabranili i ukazali da
je on u tome pogriješio) nisu protekfirili.
S druge strane, u pogledu teme (mes’ele) koja se spominje kao ’’upudivanje,
potpomaganje kāfirā’’, prema shvatanju ovih ljudi, ovi muhaddithi (et-Taberī i
Ibn Ebī Šejbe) nisu smjeli zapisati ove predaje u svojim knjigama, a ako su ih
zapisali, oni bi (po mišljenju ovih) morali ukazati da su te predaje izmišljene,
čistedi selefe od velikog kufra (!), a da ne govorimo da su ti imāmi tim
predajama čak i dokazivali i iz njih izvlačili zaključke i pouke. Zato bi ova dva
velika imāma sunneta po mišljenju ovih ljudi morali postati kāfiri. A mi činimo
tenzīh (čišdenje) selefus-sāliha od takvih ništavnih tvrdnji i molimo našeg
Gospodara da ove ljude uputi.
Kao što se vidjelo, medhheb ovih sljedbenika zablude zahtijeva tekfīr
ashāba, tābi’īnā i drugih imāmā od selefā. Međutim, oni kao da nisu ni svjesni
dokle njihove tvrdnje idu... Mi razjašnjavamo stvar detaljno, da bi oni mogli
uvidjeti i razumjeti kob svoje tvrdnje i da bi se pokajali.
U zaključku, kao što se jasno vidi, djelo prodaje kipova koji su sredstvo
pridruživanja partnera Allāhu je harām. Pojedinac nede postati kāfir ovim
djelom, izuzev ako je zadovoljan kufrom i ako ima namjeru da pomaže kufr.
Međutim, kada nečija djela ne nose nijedno drugo značenje osim kufra, onda de
u tom slucaju osoba biti protekfīrena.
Dakle, posredovanje u kāfirovom činjenju kufra je stvar koja zahtijeva
detaljno ispitivanje. Ako djelo pojedinca (koji na neki način potpomaže kāfira
da učini kufr) nosi značenje drugo mimo zadovoljstva kufrom, nad njim nede biti
tekfīr sve dok se stvar ne razjasni, jer propis tekfīra ne može biti sproveden nad
nekim samo zbog mogudnosti ili vjerovatnode. Dok su selefi ulazili u detalje u
pogledu prodaje kipova njihovim obožavaocima, tekfīr nekih pojedinaca
24
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

neznalica danas zbog posredovanja (upudivanja) kāfirā njihovim sudovima, bez

ulaženja u detalje, je neosnovan i ovo djelo ide tako daleko, sve do tekfīra
selefā. Mi se Allāhu utječemo od ovakvog neznanja.
Razlog zbog čega smo spomenuli ove predaje je da dokažemo kako je
iskvaren mentalitet pretjerivanja, a ne da podstičemo ljude da postupaju po
bātilu kakav je prodaja kipova, ne dao Allāh. Jer, kao sto se jasno vidjelo, ovo
djelo je harām. Samo zato što to djelo nije kufr, ne znači da je dozvoljeno.

NAPOMENA:

Ljudi koji nam se suprotstavljaju su odnekud čuli da su učenjaci za prodaju

kipova upotrijebili izraz i propis harām (zabranjeno). Želedi da po svaku cijenu
ostanu pri svom shvatanju i vjerovanju, a da ne bi ostali usamljeni bez
prethodnika u svom mišljenju, ovi ljudi žele da tim istim učenjacima pripišu da
se oni ’’nisu precizno izrazili’’, te da su oni svakako to smatrali kufrom, iako su
upotrijebljavali izraz harām. Zanimljivo…
Štaviše, da bi to dokazali, oni su posegli za sljededom argumentacijom
(parafraziramo):
’’Iako su za prodaju kipova rekli da je harām, ovi učenjaci su vjerovali da je to
kufr. Pa zar i Allāh za stvar koja je kufr nije rekao da je harām (zabranjena)?’’,
ciljajudi na ājet:

‫قُ ْل تَ َعالَ ْوا أَتْ ُل َما َح هرَم َربُّ ُك ْم َعلَْي ُك ْم أ هََل تُ ْش ِرُكوا بِ ِو َش ْي ئًا‬
’’Reci: Dođite, proučidu vam šta vam je vaš Gospodar zabranio: Da Mu nešto
pridružite…’’ 42
Ovo je zaista smiješno.
Prvo: Zato što je Allāh svakako među Svojim zabranama spomenuo zabranu
koja je veda i preča od svake zabrane, a to je širk. Nije spomenuto nijedno
DJELO ŠIRKA, pa da se za to djelo kaže da je (samo) harām. Nije rečeno da je
(recimo) sedžda kipu harām, a ne širk, niti da je bavljenje sihrom harām, ved da
je On zabranio širk.
Drugo: Onda bi i vama i nama mogao dodi neko i redi da su sva djela
navedena nakon širka Allāhu kao zabranjena, ustvari sve djela kufra. Da, jer su
neposlušnost roditeljima, ubijanje djece, približavanje nemoralu i nepravedno

42
sūra el-En’ām, 151. ājet
25
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

ubijanje spomenuti kao zabranjeni odmah nakon širka u istom ājetu. Neko koga
biste zbunili dokazivanjem tim ājetom bi lahko mogao zaključiti da stvari koje su
spomenute kao zabranjene odmah nakon spomena zabranjenog širka, također
nose isti propis (da nisu samo harām, ved i kufr), štaviše da su one preče biti
kufr nego zabrana iz nekog hadītha.
Tako bi svako mogao bilo koju harām stvar ’’uguravati’’ u djela kufra, a kad
god nema nikakav šerī’atski dokaz da je taj harām navodno kufr, da samo kaže
da iako svi tekstovi govore da je harām, to je ipak kufr, uz mudrovanje koje
glasi: ’’Zar ne znaš da je Allāh za širk rekao da je zabranjen/harām?’’

26
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

HUKM (PROPIS) ŽELJENJA DA NEKO UMRE NA KUFRU

Jedna od stvari koja bi mogla biti pogrešno shvadena kao ’’ispoljavanje

saglasnosti sa kufrom’’ je željeti da pojedinac umre na kufru.
Ovime pojedinac želi da osoba koju on proklinje bude mušrik ili kāfir i da na
tome umre, pa da uđe u džehennem.
Iako ovo zaista spoljašnje izgleda kao želja za produžetkom i širenjem širka,
čovjek nede postati kāfir ako drugome ovo želi iz osvete, a ne zato što voli
kontinuitet i napredak širka.
Uzvišeni Allāh je rekao (da je Mūsā, ’alejhis-Selām, dovio):

َ ِ‫ضلُّوا َع ْن َسبِيل‬
‫ك‬ ِ ‫الدنْ يا ربهنَا لِي‬ ِ
ُ َ َ ُّ ‫ت ف ْر َع ْو َن َوَم ََلَهُ ِزينَةً َوأ َْم َو ًاَل ِِف ا ْْلَيَاة‬
ِ َ ‫ك آتَي‬
ْ َ ‫وسى َربهنَا إِنه‬
َ ‫ال ُم‬
َ َ‫َوق‬
‫يم‬ ِ ِ ِِ ِِ ِ
َ ‫اب ْاْلَل‬
َ ‫س َعلَى أ َْم َواْل ْم َوا ْش ُد ْد َعلَى قُلُوِب ْم فَ َال يُ ْؤمنُوا َح هَّت يَ َرُوا ال َْع َذ‬
ْ ‫َربهنَا اطْم‬
’’Gospodaru moj, Ti si zaista faraonu i njegovim glavešinama dao ukrase i
imetke u životu na ovom svijetu, da bi odvradali od Tvoga puta. Gospodaru,
uništi njihove imetke i otvrdni njihova srca, pa da ne vjeruju dok ne vide
bolnu kaznu.’’ 43
Imām et-Taberī, rahimehullāh, je rekao sljedede:
‫ واطبع عليها حَت ِل تلْي وِل تنشرح ِبْلميان‬:‫فإنو يعِن‬
’’I otvrdni njihova srca’’: Tj. Zapečati njihova srca, tako da se ne smekšaju za
iman.’’
Ibn Džerīr, rahimehullāh, je zabilježio stavove mufessirā od selefā u pogledu
ovoga. Prema onome što je on prenio:
Ibn ’Abbas, radijallāhu ’anhumā, je ovo objasnio kao: ’’Zapečati njihova
srca.’’
Mudžāhid, rahimehullāh, je ovo objasnio kao: ’’Priveži njihova srca čvrsto za
zabludu.’’
Ed-Dahhāk, rahimehullāh, je ovo objasnio kao: ’’Uništi ih kao kāfire.’’
Kao što se vidi, Mūsā, ’alejhis-Selām, je Allāha molio, tražedi da faraon i oni
koji su sa njim umru na kufru.

43
sūra Jūnus, 88. ājet
27
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

U svom odgovoru mu’tezilama, poricateljima qadera koji kažu: ’’Allāh ne

želi kufr, jer ako bi On želeo kufr, kufr bi nam bio dozvoljen’’, Ibn Hazm,
rahimehullāh, je rekao:
‫ثَّ ن ُقول ََلُم َوِِب ََّّللِ تَ َع َاىل الت َّْوفِيق لسنا ننكر ِِف َحال َما يُبَاح لنا فِ ِيو إَِر َادة الْك ْفر من بعض النَّاس فقد أثَن هللا عز‬
‫ك َج َزاء‬ َ ِ‫َص َحاب النهار َوذَل‬ ِِ ِ
ْ ‫َوجل على ابْن آدم ِِف قَ ْولو ِلَخيو إِِِّن أُ ِريد أَن تبوء إبمثي وإمثك فَتكون من أ‬
ِ ِ
‫َص َحاب النَّار َوأَن يبوء إبمثو َم َع إِ ْث نَفسو َوقد‬ ْ ‫َخوهُ من أ‬ ُ ‫الظهالمي} فَ َه َذا ابْن آدم الْ َفاضل قد أ ََر َاد أَن يكون أ‬
‫س على أ َْم َواَلم َوا ْش ُد ْد على قُلُوِبم فَ ََل يُؤمنُوا‬ ِ َّ ‫وسى َوَى ُارون َعلَْي ِه َما‬
ْ ‫الس ََلم َربنَا اطْم‬ َ ‫صوب هللا عز َوجل قَول ُم‬
‫الس ََلم قد أ ََر َادا وأحبا أَن َِل يُؤمن‬َّ ‫وسى َوَى ُارون َعلَْي ِه َما‬ َ ‫ال قد أجيبت دعوتكما} فَ َه َذا ُم‬ َ َ‫َح ََّت َيروا الْ َع َذاب ْاِلَلِيم ق‬
‫فِْر َع ْون َوأَن َميُوت َكافًِرا إِ َىل النَّار َوقد َجاءَ َعن َر ُسول هللا صلى هللا َعلَْي ِو َوسلم إِنَّو َد َعا على عتبَة بن أِب َوقاص أَن‬
‫َميُوت َكافًِرا إِ َىل النَّار فَ َكا َن َك َذلِك‬
’’Sa tewfīqom od Allāha, mi njima kažemo (kao odgovor mu’tezilama): Mi ne
poričemo stanja koja zahtijevaju kufr za neke ljude i koja su dozvoljena. Npr.
Allāh je pohvalio Ādemovog sina u vezi njegovih riječi svome bratu: ’’Ja želim da
ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš od stanovnika Vatre, a to je nagrada
zulumdarima.’’ 44 To je Ādemov sin koji želi da njegov brat bude od stanovnika
vatre i da ponese njegov grijeh uz svoj grijeh. Na isti način je Allāh potvrdio riječi
Mūsā’a i Hārūna, ’alejhimes-Selam: ’’Gospodaru moj, Ti si zaista faraonu i
njegovim glavešinama dao ukrase i imetke u životu na ovom svijetu, da bi
odvradali od Tvoga puta. Gospodaru, uništi njihove imetke i otvrdni njihova
srca, pa da ne vjeruju dok ne vide bolnu kaznu.’’ 45 Ovako su Mūsā i Hārūn,
’alejhimes-Selam, željeli i htjeli da faraon ne povjeruje i da uđe kao nevjernik u
Vatru. Također, prenešeno je da je Allāhov Poslanik, sallallāhu ’alejhi we sellem,
činio dovu da ’Utbe ibn Ebī Weqqās umre kao kāfir i da uđe u Vatru, pa se tako i
desilo.’’ 46
’Alijjul-Qārī je u pogledu ove teme od hanefijskih učenjakā zabilježio
sljedede:
’’Sljedede se spominje u knjizi zvanoj ’’El-Hulasa’’: Ako čovjek dovi protiv
drugoga i kaže: Allāh ga uzeo na vjerovanju kufra – on de postati kāfir. Razlog
za to je to što on ovime pokazuje saglasnost sa kufrom.
Šejkh Muhammed Ibn Fadl je rekao: Nije kufr činiti dovu za kāfira na ovaj način.

44
sūra el-Mā’ide, 29. ājet
45
sūra Jūnus, 88. ājet
46
Ibn Hazm, ’’El-Fisāl’’, 3/90
28
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

Prva fetwa je generalna, a druga je specifičnija (preciznija) fetwa. Ona govori da

nije kufr činiti dovu za kufr muslimana. Stvarnost je takva da onaj ko je učinio
ovu dovu sa namjerom osvete, nede postati kāfir. Kontekst dove je svjedok ovoj
namjeri.
Sljedede je rečeno u knjizi ’’El-Džewāhir’’: Ako čovjek kaže: Allāh uzeo tvoj Islām
od tebe (muslimanu), a ako drugi na to kaže ’’Āmīn’’, on de postati kāfir. Ili ako
je ovom izjavom namjeravano da taj i taj postane kāfir, on (onaj koji dovi) de
biti kāfir. Sa druge strane, ako kaže: ’’Allāh ga uzeo sa ovoga svijeta bez
īmāna’’, ili ’’…kao kāfira’’, ili ’’…Allāh ga uzeo bez īmāna i kao kafira’’, ili “Allāh
ga zadržao u džehennemu vječito’’, on de postati kāfir, tj. hukm (propis) je takav
ako on smatra kufr dobrim i ako je zadovoljan njime srcem. Međutim, ako on
izgovori ovu dovu u cilju da se osveti zulumdaru, nede biti kāfir.
Sljedede je zabilježeno u knjizi ’’El-Muhit’’: ’’Onaj koji je zadovoljan svojim
sopstvenim kufrom de biti kāfir. Postoji saglasnost u pogledu toga. Postoji
ikhtilāf (razilaženje) u pogledu zadovoljstva kufrom nekog drugog. Prema
onome što su učenjaci Islāma spomenuli, biti zadovoljan kufrom drugoga de biti
kufr samo ako se kufr dozvoli i ako se na njega gleda kao nešto dobro.
Međutim, ako čovjek ne dozvoljava kufr, niti ga vidi dobrim i kaže: ’’Želim da
zločinac koji mi je nanijeo štetu umre na kufru, tako da se Uzvišeni Allāh
umjesto mene osveti’’, onda to nede biti kufr. Istina naše tvrdnje de biti
utemeljenja ako neko čini dovu misledi na ājet Uzvišenog Allāha: ’’Gospodaru
moj, Ti si zaista faraonu i njegovim glavešinama dao ukrase i imetke u životu
na ovom svijetu, da bi odvradali od Tvoga puta. Gospodaru, uništi njihove
imetke i otvrdni njihova srca, pa da ne vjeruju dok ne vide bolnu kaznu.’’ 47 U
skladu sa ovime, ako osoba kaže kāfiru: ’’Allāh te ubio na kufru’’ ili: ’’Allāh uzeo
tvoj īmān i ne pokazao ti ni najmanju milost’’, on nede postati kāfir. Mi smo o
ovome obavješteni kroz sljededu izjavu, koja se prenosi od Ebū Hanīfe: ’’Kufr je
biti zadovoljan kufrom drugoga.’’ Ali, ova izjava nije objašnjena. Mogude je da
je ova rečenica jedna od izjava autora knjige ’’El-Muhit’’ i knjige ’’El-Džāmi’ ’’ u
pogledu ove teme. Odgovor u skladu sa objema mogudnostima je da je predaja
od Ebū Hanīfe kratka, tj. da je apsolutna, a mi demo je objasniti u skladu sa
propisom hanefijā.’’ 48

47
sūra Jūnus, 88. ājet
48
’Alijjul-Qārī, ’’Šerhul-Fiqhil-Ekber’’, 75. Dārul-Kutubil-’Ilmijje, Bejrut, 2007.
29
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

Šihābud-Dīn el-Qarāfī, 49 rahimehullāh, u svojoj poznatoj knjizi ’’El-Furūq’’

spomenuo je sljedede, opisujudi 241. razliku, koja je opis razlika između ma’sije
(grijeha i nepokornosti) koje su kufr i onih koje nisu kufr:
‫الصانِ ِع أ َْو ِص َفاتِِو الْ ُعلَى َويَ ُكو ُن الْ ُك ْف ُر بِِف ْع ٍل‬
َّ ‫ود‬ ِ ‫الربوبِيَّ ِة َّإما ِِب ْْله ِل بِوج‬
ُ ُ َْ
ِ ِ ٌّ ‫اك خ‬
ُُّ ‫اص ْلُْرَمة‬
ِ
َ ٌ ‫َص ُل الْ ُك ْف ِر َّإَّنَا ُى َو انْت َه‬
ْ ‫َوأ‬
‫َح َواَلِِ ْم‬
ْ ‫اشَرةِ أ‬ َ َ‫ َوُمب‬،‫َّص َارى‬
َ ‫ي الن‬
ِ ِِ
ِّ ‫س ِِف أ َْعيَادى ْم ب ِز‬ ِ ِ‫لصنَ ِم أ َْو الت ََّرُّد ِد لِْل َكنَائ‬
َّ ِ‫ود ل‬
ِ ‫السج‬ ِ ُ‫ف ِِف الْ َقاذ‬
ُ ُّ ‫ورات أ َْو‬
َ
ِ ‫صح‬
َ ْ ‫َكَرْم ِي الْ ُم‬
‫ورِة‬ ِ ِ ِ ِ ِ
َ ‫أ َْو َج ْحد َما ُعل َم م ْن ال ّدي ِن ِبلض َُّر‬
’’Asl (osnova) kufra je kršenje (skrnavljenje) svetosti rububijjeta naročito, bilo to
u neznanju poricanjem postojanja Stvoritelja ili Njegovih Uzvišenih svojstava, a
kufr de se desiti i putem dijela, kao što je bacanje mushafa u prljavstinu, činjenje
sedžde kipu, odlazak u crkve kršdana za vrijeme njihovih praznika obučen kao
oni, i također činjenje stvari specifičnih za njih ili poricanje nečega što je nužno
poznato u vjeri.’’
On, rahimehullāh, nastavlja i kaže:
ِ ِ ِِ ِ ِِ ِ ِ ِ ِِ ِ ِ ِ ِ ِ ُّ ‫َْلَ َق ْاِلَ ْش َع ِر‬
َ ‫ِب َم َع ْاعت َقاده ص َّح َة ِر َسالَتو ليُم‬
‫يت‬ ِ ِ
ٍّ َ‫ي ِبلْ ُك ْفر َإر َاد َة الْ ُك ْفر َكبنَاء الْ َكنَائس ليَ ْك ُفَر ف َيها أ َْو قَ ْتل ن‬ ْ ‫َوأ‬
ِ ِ ِ ِ ِ ِِ ِِ ِ ِ ِ ِ ‫ وِمْنو ََتْ ِخري‬،‫َش ِريعتَو‬
‫وَِل‬.َ ‫إس ََلم َم ْن أَتَى ليُ ْسل َم َعلَى يَ َديْك فَتُشريُ َعلَْيو بتَأْخري ْاْل ْس ََلم؛ ِلَنَّوُ َإرا َدةٌ لبَ َقاء الْ ُك ْف ِر‬ ْ ُ ُ َ َُ
ُ ‫ودا فِ ِيو انْتِ َه‬
‫اك‬ ِ ِ ِِ ِ ِِ ِ ِ ْ ‫وء‬ ِ ‫ي ْندرِج ِِف إراد ِة الْ ُك ْف ِر الدُّعاء بِس‬
ً‫ص‬ ُ ‫س َم ْق‬ َ ‫اخلَاِتَة َعلَى َم ْن تُ َعاديو َوإ ْن َكا َن فيو َإر َادةُ الْ ُك ْفر؛ ِلَنَّوُ لَْي‬ ُ َُ ََ ُ َ َ
ِ ِْ ‫اْلم ِام ع ْق َد‬ ِ ‫ ولَيس ِمْنو أَيضا‬،‫اَّللِ تَع َاىل بل إ َذايةُ الْم ْدع ِو علَي ِو‬ ِ
‫ُس َارى َعلَى الْ َقْت ِل‬ َ ‫اْل ْزيَة َعلَى ْاِل‬ َ َ ِْ ‫اختيَ ُار‬ ْ ً ْ ُ َ ْ َ ْ َ ّ ُ َ َ ْ َ َ َّ ‫ُح ْرَمة‬
َّ ‫استِ ْمَرا ِر الْ ُك ْف ِر ِِف قُلُوِبِِ ْم فَ ُه َو فِ ِيو َإر َادةُ الْ ُك ْف ِر؛ ِِل‬
‫َن‬ ِ ِْ ‫ب لِمح ِو الْ ُك ْف ِر ِمن قُلُوِبِِم وِِف ع ْق ِد‬
ْ ُ‫اْل ْزيَة َإر َادة‬ َ َْ ْ ْ َ ِ ‫الْ ُموج‬
ِ
‫ان ِمْن ُه ْم َوِم ْن‬ ِ َ‫اْلمي‬
ِْ ‫ب‬ ِ ‫َحياء وِِف تَ ْع ِج ِيل الْ َقْت ِل َعلَْي ِهم س ُّد ِب‬ ِ ِِ ِ ِِ ِ
َ َ ْ َ َ َ ْ ‫ودهُ تَ َوقُّ ُع ْاْل ْس ََلم مْن ُه ْم أ َْو م ْن َذ َراريّه ْم إ َذا بَ ُقوا أ‬
َ‫ص‬ ُ ‫َم ْق‬
‫ض ِيو‬ ِ َ‫ْي م ْقت‬ ِ ‫ض فَهو م ْشروعٌ مأْمور بِِو و ِاج‬ ِ ِْ ‫ذُ ِريَّتِ ِهم فَالْم ْقصود تَوقُّع‬
ُ ِ ِ‫ب عْن َد تَ ْعي‬ ٌ َ ٌ ُ َ ُ َ َ ُ ِ ‫ول الْ ُك ْف ِر َوقَ َع ِبلْ َعَر‬
ِ ُ‫ص‬ ُ ‫اْلميَان َو ُح‬ ُ َ ُ ُ َ ْ ّ
ِ ِ ْ ‫وء‬ ِ ‫ف الدُّع ِاء بِس‬ ِ ‫اعل لَو ِِِب ََل‬
‫ك‬َ ‫ َوإِ ْن ََلْ يَ ْك ُف ْر بِ َذل‬،ُ‫اخلَاِتَِة فَ ُه َو َمْن ِه ٌّي َعْنوُ َو ََيْ َثُ قَائِلُو‬ ُ َ
ِ
ُ ُ ‫اْل َم ُام َوالْ َف‬ ِْ ‫اب َعلَْي ِو‬ ُ َ‫ َويُث‬.
’’El-Eš’arī je u kufrove uvrstio i željenje kufra, kao što je građenje crkava za
sprovođenje kufra u njima, ubijanje poslanika da bi se uništio njegov šerī’at i
pored vjerovanja u njegovu poslanicu, a od toga je i odlaganje Islāma onoga ko
želi da postane musliman signalom (odmahivanjem ruke), jer u ovome postoji
želja da se kufr održi živim i želi se njegovo nastavljanje. Ali zbog nečijeg
neprijateljstva prema nekome, želja njegove smrti sa lošim završetkom nije
uključena u ovaj okvir. Jer iako izgleda da u tome postoji željenje kufra, namjera
pojedinca nije da skrnavi svetost Allāha, ved u suprotnom njegov zahtjev je da
pojedinac kojeg je on prokleo strada. Na isti način, slučaj da imām muslimana

49
El-Qarāfī (umro 684. h. g. / 1285. god) je poznati mālikijski pravnik i učenjak usūla. Puno
ime mu je Šihābud-Dīn Ebul-'Abbās Ahmed ibn Ebil-'Alā’ Idrīs el-Misrī el-Mālikī
30
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

traži džizju od zarobljenika, ostavljajudi ih tako da oni nastave živjeti na kufru

nije uključeno u kufr (imāma), iako bi put ka uništavanju kufra u njihovim
srcrima zahtijevao da oni budu ubijeni. U saglasnosti sa džizjom postoji
kontinuitet kufra koji se u njihovim srcima nastavlja i ovo predstavlja saglasnost
sa produžetkom kufra. Međutim, cilj u ostavljanju njih u životu je da se
obezbijedi da oni ili njihovi potomci uđu u Islām. Požurivanje sa ubijanjem kāfirā
de spriječiti njih ili njihove potomke da postanu muslimani. Cilj je uvesti ih u
īmān, a kufr se tek usput dešava. Stoga, za razliku od dove da neko umre na
kufru (što nije nevjerstvo onoga koji dovi), ovo je nešto što je naređeno u
šerī’atu. Vođa muslimana koji ovo čini de čak stedi nagradu za ovo. Onaj koji
zahtijeva da pojedinac umre na kufru čini zabranjenu stvar, iako se on ne
tekfīri.’’ 50
Ove predaje koje su spomenute od učenjakā nam daju detalje mes’ele
’’saglasnost sa kufrom je kufr’’.
Pa i samom logikom (bez sagladavanja fetwi i dokaza), propis kufra ne može
biti sproveden nad svakim u pogledu ove teme. Inače, kufr bi bio oslobađanje
zarobljenika i primanje džizje od njih, i čak puštanje njih da čine ’ibādet u svojim
crkvama, te bi čak i djela Allāhovog Poslanika, sallallāhu ’alejhi we sellem, bila
ocjenjena kao saglasnost sa kufrom (njegovo upudivanje Židovā da se sude
pred svojim sudovima), pa i Hābilovo željenje da Kābil umre na kufru. Jasno je
da je sve ovo bātil.
Ovako je još jednom utemeljeno da u pitanju ’’saglasnosti sa kufrom nekog
drugog’’ detalji moraju biti uzeti u obzir i to mora biti ograničeno na ljubav
prema kufru i zadovoljstvo njime.
Na to ukazuje sljededa izjava imāma el-Qarāfija u vezi onoga koji želi da
drugi umre na kufru u ime osvete: ’’Namjera pojedinca nije da skrnavi svetost
Allāha Uzvišenog, ved je u suprotnom njegov zahtjev da pojedinac kojeg je on
prokleo strada.’’

NAPOMENA:

Kada se na internetu spomenula ova tema, neko je hladne glave ukucao da

je čuo za mišljenje da prodaja kipa nije kufr osim uz želju kufra i zadovoljstvo
njegovim dešavanjem, na što mu je neko iz suprotstavljenog tabora odgovorio:
’’Otkud sad to uslovljavanje zadovoljstva? Ako tako krenemo, zar demo i za

50
’’Enwārul-Burūq fī Enwā’il-Furūq’’, 4/1279, Dārus-Selām, Kairo, 1421/2001
31
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

ostala djela širka i kufra usloviti da je neko zadovoljan kufr da bismo ga smarali
mušrikom?’’
Takve pitamo:
SubhanAllāh, pa zar je mogude da ne pravite razliku između djela SĀMOG
širka ili kufra i djela koje ga uzrokuje?
Kod djela velikog širka ili jasnog kufra se ne uslovljava nikakvo zadovoljstvo
počinioca da bi on bio protekfīren. Taj čovjek skrnavi svrhu zbog koje je stvoren,
on čini ’ibādet nekom drugom mimo Allāha, on čini djelo koje ima samo jedno
jedino mogude značenje, a to je činjenje nekoga Allāhu ravnim.
Ali kod djela kojem de se nekom drugom olakšati ili omoguditi da učini djelo
velikog širka, itekako da je mogude da postoji neka druga namjera.
Čovjek muwehhid koji je pogurao auto tāgūtu i time mu pomogao
(omogudio) da stigne na posao i tamo ’’dijeli nepravdu’’, šta ako ga je pogurao
samo jer mu je taj tāgūt amidža ili čak otac? Ili, šta ako ga je pogurao jer je
video da de čovjek umrijeti zavejan u snijegu ako ga ovaj ne izgura? Ili, još bolje,
šta ako ga je izgurao SAMO da bi on sam mogao nakon njega izadi iz snijega
(tāgūtov automobil je bio ispred njega)? Zar je ovaj muwehhid postao kāfir? I to
u sve tri situacije? Baš ni u jednoj mu ne možete nadi opravdanje? Da Allāh
sačuva.
A ako ga možete opravdati makar u jednoj, čime ga opravdavate?
Namjerom mimo namjere uzrokovanja širka i njegovog pomaganja? Elhamdu
lillāh…
Ali zar ne razumijete da ta namjera (koja nije pomaganje kufra) itekako
može postojati u sve te tri situacije i u još desetinama I desetinama spomenutih
ili nespomenutih situacija? Da čovjek želi nešto sasvim bezazleno, nešto korisno
ili dozvoljeno, ili nešto zabranjeno, ali nikako kufr ili širk koji de proistedi iz
njegovog postupka.

32
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

Z A K LJ U Č A K

Nema sumnje da, prema temelju onih koji su u ovim pitanjima pretjerali, u
’’uzrokovanje širka’’ ili ’’pomaganje širka’’ spadaju sve sljedede stvari:
 poslati (vratiti, uputiti) mušrike da se parniče pred svojim
(nevjerničkim) sudovima i propisima, 51
 prodati kip ili krst onome ko ga obožava, 52
 željeti i doviti da neko umre na kufru i uđe u džehennem, 53
 dozvoliti Židovima i kršdanima da u Islāmskoj državi imaju svoje
hramove i da u njima čine svoj ’ibādet koji je ustvari širk Allāhu, 54
 ostaviti zarobljene mušrike u životu da nastave praktikovati svoj širk,
55

 odbiti nekoga ko dođe da se poduči Islāmu ili ga primi,… 56

Također, ako bi musliman imao ženu kršdanku i prišao joj sa namjerom da
sa njom ima odnos, a ona izgovorila ’’U ime Isusa’’, on bi – ako bi imao odnos sa
njom nakon toga – po njima postao nevjernik, jer je uzrokovao (pomogao) njen
širk.
Ako bi musliman znao da određeni mušrik ima telefon tako podešen da
umjesto zvona prilikom dolaznog poziva emituje zvučnu poruku koja sadrži
nevjerstvo, psovku Allāha i sl., taj bi musliman po njima postao nevjernik ako bi
u trenu krajnje potrebe nazvao telefonom ovog čovjeka, jer je time uzrokovao
(pomogao) nevjerstvo.
Prema temelju ovih, svaki počinilac spomenutih djela bi tim djelom morao
postati mušrik ili kāfir, a i svaki onaj ko njega i dalje smatra muslimanom bi
morao biti nevjernik. Da Allāh sačuva zablude i pretjerivanja.
Molimo Allāha da nas sve uputi na shvatanje i priznavanje pogrešaka i da
muslimane u ovom vremenu gurbeta učini istinskom bradom.

51
A to je, kako vidjesmo, (uputom od Allaha) činio Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we
sellem, kao i 'Alī ibn Ebī Tālib, radijallāhu 'anh
52
A to je učinio Mu'āwija, radijallāhu 'anhu, a dozvolio Ebū Hanīfe, rahimehullāh
53
A to je učinio Hābil (sin Ādema, 'alejhis-Selām), kao i Mūsā, 'alejhis-Selām
54
A to je Allāh dozvolio da čini muslimanski vladar
55
A to su u mnogim situacijama učinili muslimanski vladari i vojni zapovjednici
56
A za to su učenjaci Islāma rekli da nije kufr (osim uz želju da širk prosperira i napreduje)
33
DA LI JE SVE ŠTO NEKO VIDI KAO ’’UZROKOVANJE ŠIRKA I KUFRA’’ ZAISTA DJELO KOJE IZVODI IZ VJERE?

A Allāh najbolje zna. I naša posljednja dova je: Hvala Allāhu, Gospodaru
svjetova.

34