METODOLOGIJA ARHEOLOŠKIH

ISKOPAVANJA

Ivan Perošević - 2013.g.

 METODOLOGIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

Metodologija znanstvenog istraživanja je, ne samo u arheologiji, nego općenito, skup

tehničkih postupaka koji trebaju osigurati upotrebljive znanstvene podatke koje ćemo
obradit skupom logičkih metoda obrade. S jedne strane je zadužena za osiguravanje podataka,
a kasnije ih logičkim metodama obrade iskorištava za izvođenje zaključaka i na temelju toga
razvija daljnja istraživanja. Međutim, u arheologiji se moramo prilagoditi, ne samo zbog
neprekidnog kritičkog valoriziranja metodoloških postupaka s obzirom na opseg i količinu
podataka, nego se moramo prilagođavati i na opće metodološke trendove.

Prvo arheološko istraživanje je provedeno u 6.st.pr.Kr. kada je Nabonid, zadnji babilonski

kralj proveo istraživanja na jednom humku pokraj Babilona (Akkad) i otkrio temelje hrama
božice Ištar, a njegova kćer, babilonska kraljevna Ennigaldi Nanno je imala zbirku starina u
svojoj sobi.

Arheologija nije disciplina koja je vezana za suvremeno doba, nego ima i svoju povijesnu
dimenziju koja je primjerena ljudskoj znatiželji i potrebi da otkriva neke svoje prapočetke i
svoju povijest.

Butmir, 1893.g., pokraj rječice Željeznica, skupina "čudno odjevenih" radnika, dva gospodina
u odijelima i žandar. Ništa od toga ne sliči na arheološko iskapanje, nema markera, profil
loš…, a ljudi u crnom nisu voditelji iskopavanja, već su to dva profesora koji su pripadali
vrhu europske prapovijesne arheologije, M. Hoernes i Franc Fiala, koji su dolazili na
iskopavanje povremeno, a povjerenici vrše iskapanja.

- To je duh vremena, i tako se radilo, posljedice su te da nema podataka o naselju kao

takvom, kako je izgledalo, koliko je kuća, kako su izgledale…, samo znamo da su to
nekakve zemunice u zdravici, arheološka građa s lokaliteta izgleda reprezentativno,
nema nijednog koštanog artefakta, nijednog ostatka kosti (prehrane), mi o tom
lokalitetu imamo samo jedan mali broj podataka.
- Ako bi se sada ponovno kopalo na istom mjestu, pronašlo bi se više ulomaka keramike
nego što ih je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu jer su oni uzeli samo ono
reprezentativno.
To je u suprotnosti s onim što imamo danas. To je zbog toga što se tijekom povijesti u razvoju
svake znanosti dramatično mijenjaju pristupi pitanjima kojima se ta znanost bavi, ostavljajući,
što se tiče arheologije, po strani onu kolekcionarsku fazu.

Generalno možemo razgovarati o nekoliko strateških pravaca u pristupima arheološkim

nalazištima.

Metodologija je osnova za ozbiljno promišljanje problema unutar neke znanstvene discipline

te je ona kao takva opća teorija znanstvene spoznaje, tj. posebna disciplina proučavanja
logičkih operacija i tehničko - istraživačkih postupaka neke znanosti.

Međutim, ona egzistira kao izdvojena unutarznanstvena disciplina u svakom znanstvenom

području posebno. Znači ona je unutarznanstvena disciplina koja kritički ispituje znanstveni
postupak, tehnička sredstva i instrumente kojima se znanost služi, način logičke obrade
podataka do kojih znanost dolazi, te nastoji osigurati optimalne uvjete pod kojima se vrši
istraživanje na nekom definiranom području određene znanosti.

Opća teorija znanstvene spoznaje je čitav niz tehničkih i logičkih postupaka koji imaju
zajednički cilj, jedni osiguravaju podatke, a drugi ih obrađuju. U svakom znanstvenom
području postoji i metodologija znanstvenog istraživanja u toj znanosti i njezin cilj je kritička
valorizacija.

- Zato je bitna ona slika sa Butmira jer su se istraživači poslije Hernesa i Fiale morali
suočiti s pitanjem kvalitete provedenih iskopavanja jer su im nedostajali podaci za
cjelovitije rekonstrukcije svih onih aspekata kojima se arheologija bavi.

Znanstvena metoda je empirijsko-racionalna i induktivno-deduktivna, a to znači da

prikupljanje i selektiranje iskustvenih činjenica (podaci koje smo dobili) mora biti vođeno
određenom racionalnom idejom (moramo odmah znati što želimo i imati jasan cilj) i s druge
strane svi naši deduktivni modeli moraju dopuštati iskustvenu interpretaciju, primjenu i
provjeru.

- Ta mogućnost provjere naziva se eksperiment pa tako postoji i čitava znanstvena

grana unutar arheologije koja se naziva eksperimentalna arheologija.
Znanstvena metodologija se dijeli u dvije osnovne skupine metoda istraživanja:

Tehničke metode

Zadatak im je osigurati optimalne uvjete pod kojima se može doći do upotrebljivih

znanstvenih podataka, a tiču se organizacije (prijevoz, hrana, smještaj, …), promatranja
(promatranje u arheologiji je rekognosciranje, promatranje stratigrafije, svih boja depozita i
struktura koje u tom depozitu stoje te od čega se sastoje), prikupljanja (primarnih i
sekundarnih nalaza), eksperimentiranja (eksperimentalna arheologija) i točnog mjerenja
(veličina kvadratne mreže, stratigrafija, položaj, odnose u prostornim dimenzijama, ...).

Svi ovi postupci imaju pomoćni karakter, ali to ne znači da su manje vrijedni i manje
značajni u ukupnosti metodologije istraživanja od logičkih metoda. Također, zbog činjenice
da se znanosti međusobno razlikuju po području, prirodi i predmetu svoga interesa, tako i
tehničke metode variraju i mijenjaju se od jedne do druge znanosti.

- Uporabljivi znanstveni podatci su svi podatci do kojih se došlo primjenom tehničkih

metoda istraživanja, tj. do kojih se došlo tokom iskopavanja arheološkim metodama.

- Znanstveno uporabljivi podatci su podatci do kojih se dolazi na bilo koji drugi način
(slučajni nalazi i sl.), ali se mogu iskoristiti bilo primjenom logičkih metoda
(komparacije, tipologije...) ali nemaju vrijednost kao upotrebljivi znanstveni podatci.

Logičke metode

One čine osnovni predmet metodologije i utvrđuju optimalne uvjete pod kojima se
spoznaje znanstvena istina, a tiču se znanstvene obrade podataka (onoga što smo donijeli s
terena, iskopavanja), izvođenja zaključaka (na temelju podataka), građenja teorija i
sistema (npr. teorija o procesu neolitizacije istočnog Jadrana).

Teorijski stavovi (ono što zastupamo kao naš stav), zakoni i pravila logike, ukoliko ne
predstavljaju dio logike, u praktičnoj primjeni postaju principi metodologije.

Teorijski stavovi, zakoni i pravila logike su dio i osnova metodologije, a s njima povezane
mentalne aktivnosti i oblici spoznaje (definicija, klasifikacija, analiza, sinteza, hipoteza,
indukcija, dedukcija1), zajedničke su svim znanostima.

1
Dedukcija - na temelju analiza izvodimo zaključke iz pojedinačnog ka općem i obrnuto
 FAZE METODOLOGIJE ARHEOLOŠKOG ISTRAŽIVANJA

Kulturno – povijesna faza

U njoj su arheolozi smatrali kako su sve informacije koje sadržavaju artefakti o prošlim
ljudima i načinima života, izgubljene nakon što su predmeti postali uključeni u arheološkom
zapisu. Sve što bi se moglo učiniti bio je katalog, opis i kronološki niz.

Nova arheologija

Pokret u arheologiji nastao 1960-ih godina (Lewis Binford – 1962 “Arheologija kao
antropologija”). Taj pokret je bio reakcija na dominantnu usmjerenost konvencionalne
arheologije na formalno-tipološke i stilske analize arheološke građe i ograničenost pri
interpretiranju povijesnih i kulturnih promjena tijekom prošlosti.

Nova arheologija zagovara sustavni metodološki pristup obradi materijala (povezivanje po

funkciji, na temelju zajedničkog konteksta i sl.) i široku multidisciplinarnost. Proučava ne
samo kako se nešto dogodilo, nego i zašto.

To je pravac, proces koji je bitno utjecao i na ovaj metodološki pristup ne samo u obradi nego
i prikupljanju materijala, tj. podataka, na temelju zajedničkog konteksta i sl. i zagovarao i
inaugurirao multidisciplinarnost koja je danas u arheologiji ne standard, nego i prijeka potreba
u smislu cjelovitog prikupljanja podataka. Izravno je odgovorna za ono što se naziva
procesualna arheologija.

Procesualna arheologija

Radi se o obliku arheološke teorije čiji su začetnici Gordon Randolph Willey i Philip Phillips
(Method and Theory in American Archaeology, 1958.), a izražena je u ideji da je američka
arheologija antropologija ili ništa.

Ta ideja podrazumijeva da su ciljevi arheologije u stvari i ciljevi antropologije, a trebaju

odgovoriti na sva pitanja povezana s čovjekom i ljudskim društvom.

To je istodobno kritika prethodne i početak nove faze u razvoju arheologije utemeljene na

stavu da se rigoroznim znanstvenim metodama mogu prevladati ograničenja arheoloških
zapisa i steći znanja o životu ljudskih zajednica koje su koristile arheološke predmete.

Ono što je problem je sljedeće, arheolozi se tu ne pojavljuju kao ikakav bitni faktori. Dužni
smo iskopati, primijeniti standarde, imati u ekipi sve druge komplementarne znanosti, oni će
obaviti svoja istraživanja, doći do zaključaka, a mi možemo samo reći to je tako, ne možemo
interpretirati. Amerika je i danas opterećena time, a to je apsolutna dominanta arheološke
teorije, nema naše interpretacije o fenomenu (kulturološkom, religijskom, ...).
Nešto kasnije, 1980.g. procesualna arheologija generirala je novi pokret obuhvaćen pojmom
post-procesualna arheologija.
Post-procesualna arheologija

To je oblik arheološke teorije suprotan procesualnoj arheologiji i jako kritičan prema

njezinom ključnom načelu, odnosno tvrdnji da se pri arheološkim tumačenjima, ukoliko je
primijenjena rigorozna znanstvena metodologija, dolazi do potpuno objektivnih zaključaka.

Postprocesualisti imaju relativistički pogled utemeljen na tvrdnji da, zbog neizbježne

subjektivnosti arheologa i nemogućnosti podvrgavanja neovisnoj eksperimentalnoj provjeri
najvećeg broja teorija o kulturnim promjenama, prošlost nije nikada moguće točno
rekonstruirati, te zagovaraju korištenje arheoloških podataka za stvaranje povijesnih
imaginacija.

Ali, zbog spoznaje da su zbog subjektivnosti ograničeni oni misle da ne treba ni pokušati
interpretirati. No, svaka znanost mora koristiti imaginaciju u znanstveno dopuštenim okvirima
pa tako i svaki znanstvenik mora imati i određenu imaginaciju.

DRUGE STRATEGIJE I PRAVCI ISTRAŽIVANJA

Okolišna (ambijentalna) arheologija

To je subdisciplina arheologije koja se usredotočuje na učinke određene kulture na okoliš, kao

i utjecaj okoliša na tu kulturu.

- Npr. život na otoku je komunikacijski ograničen s kopnom zbog juga ili bure, pa tako
nije moguće prakticirati sve ono što bi im bilo potrebno, smanjena je mogućnost
prenošenja dobara i sl.
- Iskorištavanje prirodnih bogatstava poput drveta i kamena

Ekonomska arheologija

Bavi se pitanjem kontroliranja gospodarskih resursa na životnom području neke zajednice;

pitanjima opskrbe hranom i strategijom preživljavanja, ekonomskim odnosima i razmjenom i
kolanjem dobara

- Ostava iz Ražanca ima nakit od spondylusa, ali i sjekire koje nikako ne mogu biti
lokalan proizvod jer te sirovine ovdje nema
- Bavi se pitanjem kako npr. preživljavaju zajednice u Crvenoj stijeni i sl.

Etnoarheologija – amalgam (spoj) dviju disciplina

Istraživačka strategija u pronalaženju načina da se dinamike realnih ljudskih aktivnosti

povežu sa statistikom arheološkog zapisa, kako bi se razumjeli procesi koji su utjecali na
formiranje i arheoloških nalazišta i arheoloških zapisa (ostataka aktivnosti) na temelju uzorka
nastalih kao posljedica istovrsnih aktivnosti recentnih ljudskih zajednica

- Npr. kada se slojevi izgorjelog izmeta uspoređuju s ljudima u Tibetu koji se danas
griju ložeći izmet

Kognitivna arheologija

Podrazumijeva proučavanje načina razmišljanja u prošlosti na osnovu materijalnih ostataka i

uglavnom se smatra modernom arheologijom.

Materijalni izraz ljudskih načina razmišljanja o stvarima kao što su spol, klasa, status,
srodstvo i sl.

To je relativno novi pokret u arheologiji, vjerojatno se počeo razvijati kao reakcija na kruti
pozitivizam procesualne arheologije, a pripada post-procesualnom pokretu. Za razliku od
pristupa procesualne arheologije u kojima se samo pretpostavlja što su prapovijesne zajednice
vjerovale i mislile, danas se pokušava istražiti kako su prapovijesni ljudi kroz svoje kultne
obrede reagirali na različite koncepte.

METODE TERENSKOG ISTRAŽIVANJA

Metode terenskog pregleda Metode biofizičke antropologije

Geofizičke metode Metode arheozoologije

Metode fotografiranja iz zraka Metode arheobotanike

Metode iskopavanja Metode petrologije i mineralogije

Metode dokumentiranja Metode paleoklimatologije i paleooceanografije

Metode prikupljanja uzoraka Metode biomedicinskih znanosti

Metode podvodne arheologije Metode molekularne genetike

Metode eksperimentalne arheologije Metode apsolutnog datiranja

Metode drugih znanstvenih područja …

Zapravo, gotovo pa ni nema neke oštre granice između arheologije i drugih prirodnih znanosti
te gotovo da ni nema znanstvenog područja koje se ne može aplicirati na neke od arheoloških
nalaza. Upravo to je prava vrijednost suvremene znanosti.

Metode arheozoologije

Ove metode podrazumijevaju prikupljanje ostataka životinja radi proučavanja privrede

ljudskih zajednica i međusobnih odnosa čovjeka i životinja.

Nije vezana samo za prapovijest, već je bitna i za ostala vremenska razdoblja.

Utvrđuju se sastavi faune, početak i način domesticiranja, zastupljenost vrsta, odnosi lovljenih
i domaćih životinja, način korištenja na temelju zastupljenosti dijelova kostura, individualne
starosti i tragova rezanja na kostima i dr.

- Jeleni godišnje odbacuju svoje rogove tako da se jelenji rogovi skupljaju, nije potrebno
žrtvovat životinju za izradu alatke ili nekog drugog predmeta.

- Selektivno iskorištavanje stada (selekcija po dobu i spolu) - jedu se starije jedinke koje su
veće, pogotovo one koje više nisu plodne, ženke se u pravilu štede sve dok su plodne. Ako
se shvati da je mlada ženka neplodna, ubija se i iskorištava u ishrani.

- Ubijena životinja se ne mora odmah pojesti jer se meso može sušiti, čuvati u masti, ...

Također, pomoću metoda determiniranja vrsta i razdvajanja domaćih od divljih životinja,

moguće je rekonstruirati ambijent u kojem su ljudi živjeli i njihovu privredu.

Metode arheobotanike
Ove metode podrazumijevaju prikupljanje mikro i makro biljnih ostataka zbog
rekonstruiranja prirodne sredine i odnosa čovjeka i prirodnog okruženja, odnosno privrednih i
drugih aktivnosti prapovijesnih, protopovijesnih i kasnijih zajednica, način njihova
prilagođavanja, kontroliranja ili modificiranja vegetacije u svom okruženju.

Prikupljanje bioarheoloških (botaničkih i faunističkih) ostataka provodi se postupkom

uzimanja uzoraka ("uzorčenjem") koji se posebno definira za svako arheološko istraživanje, a
ostvaruje se na dva načina:

Prosijavanje (suho i/ili mokro) - kroz sita sa oknima od 0,5 – 1 cm prolazi voda i zemlja te se
na njihovim žicama zadržavaju bioarheološki ostaci drvenog ugljena, izgorjelog sjemenja i
gomolja, pelud, fitoliti, škrob, ...

Flotiranje

Stroj za flotiranje uključuje jedan prilično složeni postupak, a sastoji se od nekoliko

spremnika i taložnika, sustava odvoda i dovoda, pumpe i sl. Može biti zatvoreni sustav gdje se
koristi jedna voda koja cirkulira, a druga opcija su oni koji trebaju konstantno novu vodu.

- Na početku imamo rezervoar u koji se dovodi voda, a iznad njega je mlaz koji je usmjeren
prema gornjem dijelu gdje se nalazi sito sa najlonskom mrežom u koje se istrese uzorak za
flotiranje. Na mreži se zadržava teška frakcija, tj. ono što želimo izdvojiti od zemlje, a na
površini vode pliva sitna frakcija koja se izljeva u sita za flotiranje. Imamo sito sa krupnijom

mrežom, a zatim sa sitnijom te nakon toga dolazi prvi taložnik gdje se nakuplja i mulj koji se

kasnije izbacuje van. Zatim i tu imamo sve sitnija sita na kojima se zadržava mikro uzorak.
Na kraju ta ista voda cirkulira te se koristi za novi postupak, ali pri tomu je bitno da
se zajedno ne smiju stavljati uzorci iz dvije različite stratigrafske jedinice.
- U konačnici se dobiveni rezultati bilježe u formulare koji su izrađeni prije samog postupka
za svaku stratigrafsku jedinicu koja je uzorčena te se oni moraju prepoznati, identificirati,
kvantificirati, analizirati podaci, interpretirati i pohraniti.

Metode paleoklimatologije

Paleoklimatologija je znanost o klimatskim promjenama koje su se zbivale tijekom čitave

Zemljine prošlosti. Ona se koristi zapisima iz ledenih pokrivača, godova, sedimanata i stijena
kako bi odredila prošla stanja klimatskog sustava na Zemlji.

Paleoklimatologija za dobivanje rezultata koristi pelud, pepeo iz vulkanskih erupcija,

zarobljeni zrak iz ledenjaka (izotopi vodika i kisika), godove petrificiranog2 drveća (količina
padalina3), ...

Palinološka istraživanja

Palinologija je dio botanike koja proučava pelud i spore. Tako tu imamo uzorčenja zbog
dobivanja peludi koja je vrlo osjetljiva i brzo propada, a moguće ju je prikupiti samo iz
povoljnih geoloških rezervoara.

Bokanjačko blato je upravo zato interesantno jer je mulj i blato odličan konzervator za takve
"mikro botaničke ostatke" pa su se tako na ovoj lokaciji radila i palinološka istraživanja.

Buši se i uzima uzorak sedimenta valjkastog oblika, on se mikroskopski analizira i tako se

traži pelud i utvrđuje vrsta biljnog pokrivača. Također, treba biti oprezan kod toga jer moguće
je i da je pronađena pelud donesena vjetrom iz udaljenih područja, pa treba računati i s tim.

- Uzorčenje iz profila s "U" kovinskim profilima koji se učvrste u profil i to se na koncu

izvadi te nam ostane taj komad profila koji se onda mikroskopski analizira.

2
Petrifikacija - pretvaranje u kamen, proces zamjene svake molekule organske tvari sa molekulom anorganske;
okamenjivanje, okamenjenost
3
U vlažnijim razdobljima godovi su veći i širi jer se drvo može bolje razvijati i rasti
Na temelju tih nalaza dobijemo podlogu na kojoj mi gradimo sliku ambijenta i dolazimo do
saznanja da li se radi o suhoj, hladnoj ili vlažnoj klimi te na kraju tako i bolje interpretiramo
oblike ponašanja nekih zajednica u određenim vremenskim okvirima i kulturama.

Metode paleooceanografije

Oceanografija (ili oceanologija) je znanost o Zemljinim oceanima i njihovim međusobno

povezanim ekosustavima te kemijskim i fizičkim procesima koji se odvijaju u tim
ekosustavima.

Nama je važna zbog toga što u duljoj vremenskoj ljestvici kameni zapisi mogu pokazivati
znakove spuštanja i podizanja morske razine (tzv. sedimentna lica); štoviše, mogu se
identificirati obilježja poput "fosiliziranih" pješčanih dina.

-Varve – naslage erodiranog materijala koje se petrificiraju na morskom dnu; pokazuju razlike

u sastavu i brzinu erodiranja obalnih zona (vidi se u visini)

Metode mineralogije i petrologije

Prikupljanje uzoraka zbog utvrđivanja geološkog sastava okoline arheološkog lokaliteta,

kartiranja nalazišta sirovina na širem području i proučavanja njihova petrografskog i
kemijskog sastava sirovina zbog komparacije s određenim vrstama artefakata.

Ova proučavanja sastava kamenih i keramičkih artefakata su bitna zbog utvrđivanja porijekla
kamena, kao i morfometrijskih, tipoloških, tehnoloških i funkcionalnih karakteristika kamenih
artefakata.

- Na koncu, to nam je važno radi utvrđivanja trgovine među zajednicama.

Metode biofizičke antropologije

Prikupljanje antropoloških ostataka na arheološkim nalazištima zbog biofizičkih

antropoloških istraživanja.

Osnova je proučavanje života čovjeka u biološkom smislu, tj. postanak i razvoj vrste, građe
i funkcije organizma.

Pojedinačna antropometrijska mjerenja i obrada zbog proučavanja biofizičkih karakteristika

populacija, divergencija s obzirom na spol i dob, uzroke smrtnosti, te proučavanje utjecaja
životne sredine na način života, promjena uzrokovanih bolestima, ...

- Iz prisutnih tragova mišića na kostima (hvatišta) moguće je rekonstruirati koliko i

kakvim se fizičkim aktivnostima osoba bavila i je li više sjedila, hodala, trčala ili
stajala.

- U kostima je prisutna gotovo čitava biografija, počevši od toga kada je osoba živjela,
koliko je godina imala, kako je izgledala, koliko su joj bili aktivni mišici, od čega je
bolovala, kako se hranila i kakva je bila njezina genetska struktura.

Metode radiologije

Aplikacija x-zraka pri istraživanju humanih kosturnih ili somatskih ostataka (mumije) zbog
utvrđivanja fizičkih i patoloških promjena, trauma, anomalija i abnormalnosti tkiva.

Važnost standardnog rendgenskog snimanja je neinvazivna metoda pregleda kostura gdje ne

dolazi do posthumnih fizičkih trauma do kojih bi vjerojatno došlo kod uobičajenog
antropološkog pregleda.

Kompjuterizirana tomografija (CT - computer tomography) – to je slikovna radiološka

metoda koja daje slojeviti prikaz pregledavanog dijela tijela (neinvazivna metoda pregleda
mekih tkiva i tjelesnih šupljina).

Magnetna rezonanca (magnetic resonance imaging) – neinvazivna metoda pregleda visoko

diferenciranih struktura mekih tkiva, kostiju i unutarnjih organa.

- Primjeri nalaza tijela u Danskoj močvari iz srednjeg vijeka, a da smo imali prije takva
istraživanja, danas bi na temelju nalaza tijela iz Kupresa dobili mogućnost za
rješavanje pitanja vezanih uz demografske strukture.

Kemijske analize kostiju - analiza stabilnih izotopa

Princip kemijske analize kostiju utemeljen je na činjenici da ono što jedemo ostavlja traga u
kostima. Određeni elementi i kemijski spojevi, karakteristični za specifične namirnice, se
kroz biokemijske procese trajno zadržavaju u koštanom tkivu.

To znači da koncentracija različitih elemenata varira u životinjskim i biljnim vrstama te

dovodi do toga da se u sadržaju ljudskih kostiju elementi detektiraju u različitim
koncentracijama ovisno o hrani koja je unošena u organizam.

- Npr. razina stroncija koji je značajno prisutan kod morskih riba i školjki, dok je znatno
niži kod riječnih riba.

Također u rekonstrukciji ishrane mogu se analizirati i stabilni izotopi, najčešće ugljika i to

najviše u rekonstrukciji biljne ishrane. Odnosi stabilnih izotopa ugljika u biljkama variraju u
odnosu na vrstu fotosinteze koju koriste biljke. Tako o vrsti biljke ovisi i sam proces
fotosinteze, a o njemu i odnosi stabilnog izotopa ugljika. Zbog toga je, u nekim slučajevima,
moguće utvrditi koja je vrsta biljne hrane prevladavala u ishrani određene osobe.

Analiza prehrane daje uvid u privredu određenog društva, a otvara široke mogućnosti drugih
istraživanja - ovisnost prehrane o spolu ili društvu, utjecaj prehrane na dužinu ili kvalitetu
života i sl.

Molekularna genetika

Molekularna genetika je područje biologije koje proučava strukturu i funkciju gena na

molekularnoj razini. Tako se naziva kako bi je mogli razlikovati od drugih podpodručja
genetike kao što su ekološka genetika i populacijska genetika.

Koristeći metode molekularne genetike, moguće je iskoristiti molekularne informacije kako bi

se odredili srodni međuodnosi vrsta i tako dobile vrlo precizne znanstvene klasifikacije
organizama - takva primjena molekularne genetike naziva se molekularna sistematika.

Arheologe zanima prije svega humana genetika, tj. znanost o biološkim varijacijama u ljudi
s obzirom na vrijeme i prostor, dok je medicinska genetika znanost o biološkim varijacijama
ljudi u odnosu na zdravlje i bolesti.

- Npr. nama dok prolazimo ulicom se neki pojedinci druge rase ili nacionalnosti
jednostavno neće uklapati u standardnu sliku antropološkog tipa na koji smo navikli u
određenom vremenu i na određenom prostoru koji su posljedica genetičkih
varijabilnosti.

Građa DNK
Dezoksiribonukleinska kiselina (DNK ili DNA) molekula je koja nosi nasljednu materiju. Na
njoj se nalaze upute za sintezu proteina, a njeni dijelovi (geni) sadrže informacije za sintezu
specifičnih proteina, tj. njihovih polipeptidnih lanaca. Molekula DNK sastoji se od dva
komplementarna lanca nukleotida koji se spiralno uvijaju i povezani su vodikovim vezama.

Svaki od ova dva spiralna lanca sastoji se od niza u kome se smjenjuju ukupno 4 nukleotida
(adenin, timin, guanin i citozin - kombinacija im je uvijek a-t/t-a i g-c/c-g).
Svaki nukleotid sastoji se iz jednog pentoznog šećera (dezoksiriboze), fosfatne grupe i jedne
od spomenute četiri azotne baze. Vanjsku stranu lanca čini takozvani skeletni dio, koji se
sastoji iz dezoksiriboze i fosfatne grupe povezanih tako da čine spiralnu formaciju.

Razlike među pojedinim

molekulama DNA zasnivaju se na razlikama u broju i redoslijedu nukleotida, kojih ima
ukupno četiri tipa.

Gen je osnovna jedinica nasljedne informacije spremljene u DNK, kraći dio molekule DNK

sa zapisom redoslijeda karika (aminokiselina) točno određene bjelančevine. Budući da se
DNK s na njoj poredanim genima prenosi s roditelja na potomstvo, to znači da su geni
zapravo nosioci nasljednih osobina svakog živog organizma. Aktivni gen čini svoju kopiju
(kraći odsječak jednostrukog lanca) nazvan mRNK putem koje se zapis prenosi
iz jezgre stanice u citoplazmu, do sitnih organela nazvanih ribosomi. Ribosomi su "tvornice
bjelančevina". U njima se povezuju karike (aminokiseline) u polipeptidni lanac molekule
bjelančevine.

- Geni se nalaze na nitastim strukturama koje nazivamo kromosomi. U većini stanica imamo
po 46 kromosoma. Te kromosome nasljeđujemo od roditelja, 23 od majke i 23 od oca, tako
da imamo dva seta od 23 kromosoma, odnosno 23 para. Budući da su kromosomi sastavljeni
od gena, nasljeđujemo i po dvije kopije svakoga gena, po jednu od svakog roditelja. Zbog
toga smo vrlo često slični roditeljima. Kromosomi, a time i geni, sastavljeni su od kemijskog

spoja po imenu DNK.

- Genetičko podrijetlo nekog naroda čini dio povijesti naroda i posljedica je seljenja i porasta

brojnosti populacija. Otkrića o genetičkoj strukturi pojedinih naroda pokazuju da treba
razlikovati genetičko podrijetlo naroda od stvaranja političkih naroda/nacija (etnogeneze).
 To su odvojeni procesi, ali utvrđivanje genetičkog podrijetla pomaže u razumijevanju
povijesti i političkog oblikovanja naroda.

Područje istraživanja genetičkog podrijetla populacija, odnosno naroda, počinje se

prema Colinu Renfrewu nazivati arheogenetikom.

- Na putu razvoja genetičkih znanja o podrijetlu, prvo pitanje koje je tražilo odgovor
bilo je: postoje li geni koji se ne mijenjaju kroz slijed muških i ženskih naraštaja i
postoje li analitičke molekularne metode kojima se takvi geni mogu otkriti? To znači
da se pitamo postoje li geni koje nose današnji stanovnici našeg planeta, a da su ih
sigurno imali i njihovi roditelji i djedovi, odnosno i njihovi preci koji su živjeli u
dalekoj prošlosti. Iako se mijenjao (mutirao), taj je gen cijelo to vrijeme ostao na
svojem stalnom mjestu (lokusu) na kromosomu (npr. gen za boju očiju je uvijek na
istom mjestu, i kod oca, i majke, i kod djeteta). Kada se otkrije slijed tih mutacija,
upravo se s pomoću nastajanja te različitosti na istom mjestu (lokusu) otkrivaju
geografska ishodišta tih gena i njihove migracije.

Geni koji nam to omogućuju nazivaju se haplotipovi, odnosno haplogrupe i u njih spadaju:

- Geni koji se ne rekombiniraju i nalaze se na posebnom dijelu Y kromosoma (NRY)

- Geni koji se ne rekombiniraju i nalaze se u citoplazmi, a ne u staničnoj jezgri,

su mitohondrijski geni.

Haplotip - segment DNK s pripadajućim genima na jednom kromosomu koji se nasljeđuje u

„paketu“ (nema mogućnosti rekombinacije zbog blizine gena).

- Haplotipovi su geni koji se ne rekombiniraju i nemaju svoj par na drugom kromosomu. Sve

takve gene na Y kromosomu i mitohondrijskoj DNK (mtDNK) nazivamo haplogrupama
odnosno haplotipovima. Svi haplotipovi na Y kromosomu i haplogrupe mitohondrijskih
DNK imaju svoju oznaku.

- Analize gena na Y kromosomu i gena mitohondrijske DNK, te utvrđivanje vremena kad su

se i gdje takvi geni nalazili, omogućuju da spoznamo porijeklo i vrijeme kretanja nekog
stanovništva, a te nam informacije pomažu u razumijevanju povijesnih zbivanja, migracija
stanovništva, brojnosti i njegova genetičkog podrijetla. (nalazi s Vlakna za neolitik)

- Y kromosom s genima koji se ne rekombiniraju imaju samo muškarci. Prenosi se s oca na

sina. Upravo zbog Y kromosoma i jesu muškog spola i prenosit će ih na muško potomstvo
slijedećim generacijama.

Mitohondrijske gene koji se ne rekombiniraju imaju i žene i muškarci. I kćeri i sinovi ih

nasljeđuju samo od majke, što znači da ih sinovi na potomstvo ne prenose.
- Mitohondrijske gene u rod (obitelj) unose žene koje udajom šire mitohondrijske haplogrupe.

Haplotipovi muškaraca ostaju na onim područjima gdje rodovi obitavaju i šire se seljenjem.
Zato širenje haplotipova (gena) na Y kromosomu i mitohondrijskih haplogrupa (gena),
analizirano kroz povijest, može biti dosta različito.

Mitohondrijski DNA ne mora biti odraz migracija!

- Dovoljna je jedna žena da se pojavi u drugoj zajednici i prenijet će ga.

Najnovija istraživanja su pokazala da imamo jedan gen koji nas povezuje s prvim Olduwai
ljudima.

Primorac: „Hrvati su jedan od najstarijih naroda jer imaju gen star oko 40 000 godina, ali to bi

značilo da nismo Slaveni, nego mutanti neandertalaca.“

Metode apsolutnog datiranja

Prikupljanje uzoraka (prije svega organskih) za utvrđivanje starosti metodama prirodnih

znanosti. Podrazumijeva prikupljanje uzoraka za utvrđivanje točnih datuma.

-Metode radioaktivnog ugljika (C14)

-Metode masene spektometrije (tehnika kojom se analiziraju molekule na temelju

njihove mase i naboja)

-Druge radiometrijske metode

-Dendrokronološka metoda

-Metode arheomagnetizma (paleomagnetizma)

-Metode termoluminiscencije
 -Hidratacija opsidijana

-Insolacija, varve...

Na temelju datiranja predmeta ovim metodama se datira cijeli depozitni sloj. Što je veći broj
uzoraka iz jednog depozita, to su datumi sigurniji. Ako imamo samo jedan uzorak, to je
približno.

Dendrokronologija služi i za kalibriranje, tj. ispravljanje pogrešaka i pretvaranje datuma

dobivenih metodom radioaktivnog ugljika u kalendarske godine.

14
C (radiokarbonska) metoda

Willard Frank Libby je prvi uvidio da se radioaktivni izotopi ugljika mogu koristiti za izračun
vremena. Važnost ovog otkrića nije samo u preciznosti izračuna nego i u činjenici da je ugljik
sastavni element svih živih formi na planeti. Libby je za svoje otkriće (iako je pogriješio za
vrijeme poluraspada) dobio Nobelovu nagradu.

Ugljik se javlja u 3 forme, kao stabilni izotopi 12C i 13C i kao radioaktivni izotop 14C. U prirodi
sva živa bića imaju uvijek isti odnos ova 3 izotopa (12C :13C :14C = 1012: 1010: 1) i konstantno
tokom života nadoknađuju ugljik. Nakon smrti organizma prestaje nadoknađivanje i
koncentracija 14C počinje opadati. Tzv. vrijeme poluraspada je period u kojem koncentracija
14
C padne na 50% početne vrijednosti, a početnu vrijednost saznamo prema količini stabilnih
izotopa 12C i 13C koja uvijek ostaje ista.
- Vrijeme poluraspada je 5730 godina (Libbyjevo "staro" vrijeme poluraspada je 5568
godina).

Tehnike mjerenja koje se koriste u ovoj metodi su radiometrijske metode (temelje se na

brojenju pojedinačnih raspada radioaktivnog izotopa 14C), plinski proporcionalni brojač
(proportional gas counting - potrebno 5kg ugljika, doseg metode je ~37 tis. g. BP), tekućinski
scintilacijski brojač (liquid scintillation - 1 g uzorka, doseg metode ~56,7 tis. g. BP) ili
akceleratorska masena spektrometrija (čak i nekoliko mg ugljika, doseg metode 60-70 tis. g.
BP). Akceleratorska masena spektrometrija ne mjeri radiaktivnost nego omjer atoma. Atomi
ugljika prevedeni u grafit prolaze kroz akcelerator i prolaskom kroz magnet se razdvajaju po
masi.
Metode datiranja uranija

Radioaktivni izotopi uranija 238U i 235U se raspadaju do stabilnih izotopa olova. Tehnike
mjerenja ovih metoda se mogu bazirati na vremenu raspada produkata uranija ili na količini
radioaktivnih izotopa od taloženja, ukopa ili formacije materijala. Ove metode služe za
datiranje karbonata siga (koje su se pokazale najkorisnije u arheologiji), koralja, školjki,
kostiju, zubi...

Najveći problem ove metode je "otvoreni sistem", tj. činjenica da uranij i njegovi
nusproizvodi mogu izaći i ući u materijal koji pokušavamo datirat tako da metoda nije
sigurna. Mjeri se također masenom spektometrijom.

Kalij-argon metoda

Kalij-argon je radiometrijska metoda bazirana na raspadu radioaktivnog kalija 40K koji stvara
izotope argona, točnije dio prelazi u 40Ar. Metoda se koristi za datiranje vulkanskih i
metamorfnih stijena. Problemi ove metode su (a) "otvoreni sustav", znači materijal može
primiti ili ispustiti dio argona i (b) prilikom kristalizacije stijene (u trenu kada se magma
hladi) može ostati dio inicijalnog argona u njoj.

Novija metoda uspoređuje izotope 40Ar i 39Ar. Količina nastalog 39Ar je proporcionalna
količini 39K koja je proporcionalna količini 40K, tako da se opet dobije omjer 40K/40Ar

Termalna i optička luminiscencija

Kada se minerali zagrijavaju (na cca. 300-450°C), oni otpuste sve zarobljene elektrone. Kada
ti isti minerali dospiju u zemlju, tj. bivaju prekriveni sedimentom, bez prisutnosti topline ili
svjetlosti, elektroni se ponovo akumuliraju. Rezultati ove metode daju vrijeme kada je
predmet posljednji put gorio.

Izvrstan primjer za metodu termoluminiscencije je pečena glina, ali može se koristiti i na

gorenom kamenu, kremenu ili troski.

Optička luminiscencija je metoda slična termoluminiscenciji, ali se koristi za materijal koji

nije goren nego izložen suncu. Rezultati mjerenja pokazuju kada je npr. kvarc zadnji put bio
izložen suncu. Ova metoda je jako pogodna za eolske sedimente.

Datiranje pomoću rezonance vrtnje elektrona

Ova metoda se upotrebljava za materijale koji se raspadaju na velikoj vrućini. Precizno mjeri
elektrone koji su zarobljeni unutar oruđa, kosti, zubi, ljuštura mekušaca, koralja, foraminifera,
sigovine, sedre, itd. Uzorak se izlaže mikrovalovima u prisutnosti jakog magnetnog polja i
broj preživjelih elektrona upućuje na starost uzorka. Ovom metodom se može dobiti starost
veća nego 14C metodom (u teoriji, do milijun godina).

Negativni aspekti metode su mogućnost kontaminacije uzorka radioaktivnim mineralima u

podzemnim vodama.

Primjena metoda drugih znanstvenih područja

-Infracrvena spektroskopija stanica u objektu kemijske analize

-Röntgenska difrakcija u prahu

-Mikromorfološka analiza tankih dijelova pomoću polarizirajućih mikroskopa

-Infracrvena mikroskopija

-Okolišna skeniranja elektronskim mikroskopom

Integrirani mikro-kontekstualni pristup

Strategija koja uključuje mikromorfologiju i podpovršinsko terahertz snimanje arhitektonskih

materijala i slika, organskih ostataka, fitolita i geokemijsku analiza đubrišta.

- Terahertz snimanje - spektroskopska tehnika kojom se ispituju svojstva materijala uzetog iz

proba (uzoraka) pomoću ultra tankih impulsa titanium-sapphir lasera

Ekološke strategije - aktivnosti i praksa odbacivanja smeća na vanjska područja. Tako

arheološka tla i sedimenti odražavaju kulturnu sredinu u kojoj su formirane, a njihova analiza
omogućuje procjenu prirode i intenziteta posljednjih događanja.
Istraživanje graditeljskih znanja i tehnologija, korištenih arhitektonskih materijala, povijesti
pojedinačnih objekata (npr. uvođenje drukčijeg materijala na neku ranije izgrađenu površinu u
kasnijim razinama naselja, urušavanje podova), proučavanje rijetkih tragova aktivnosti na
gornjem katu, te utjecaja velikih požara na kraju života objekta (nastambe ili kuće).

Infracrvena mikroskopija pokazuje se osobito korisna u analizi materijala iz tankih sekcija, a

primjenjuje se za određivanje mikro-primjesa i sedimenata, te kartiranje kemijskog sastava
preko sekvenci, dajući vrlo jasne slike mjesta s različitim materijalima i komponentama.

- Npr. optička mikromorfologija žbuke pokazuje različite kemijske komponente sa

specifičnim mineralima iz sekvence zidne žbuke u Catal Hoyuku ...

Flourescentna mikroskopija je kombinirano mikroskopsko snimanje svakog sloja s njegovim

geokemijskim sastavom kako bi se procijenila njegova geokemijska osjetljivost i potencijal za
utvrđivanje tumačenja specifičnih djelatnosti u tim sedimentima.

Aplikacija x-zraka pri istraživanju nalazišta i nalaza in situ ili u laboratorijskim uvjetima:

- Korodirani metalni nalazi, zlatni i srebrni predmeti uključujući i novac, keramika,

oslikane zidne površine, zidni slikarski pigmenti, nadgrobni spomenici, opsidijan,
drvene skulpture, ... (zbog procjene stanja nalaza, tehnike izrade, ...)
- Npr. Antikythera mehanizam (rekonstrukcija na temelju ovakvih analiza)

Metalografija - istražuje strukture metala, kemijsku homogenost i sastav materijala, slitina, ...
na makroskopskoj i mikroskopskoj razini.

Mehanografija - istražuje ukupnost tehnika i tehnologija primijenjenih pri dobivanju metala

(oslobađanje metala iz njegovih sirovinskih spojeva, taljenje, rafiniranje i spojeve metala) i
izradbi metalnih predmeta (kovanje, lijevanje, izvlačenje, lemljenje, zavarivanje, ...).

- Pri identifikaciji tehnika i tehnologija mehanografija koristi jednostavne (promatranje)

i znanstvene metode (gamagrafija, tomografija)

Prostorna arheologija

Prostorna arheologija je istraživačka strategija koja se usredotočuje na istraživanje obrazaca u

prostornim odnosima među artefaktima ili nalazištima i analizu njihovih međusobnih odnosa
jednih prema drugima.

Prostorna analiza je konceptualno izvorno razvijena u geografiji, a potom je krajem 1970-ih,

usporedno s pokretom "nova arheologija" prilagođena za potrebe arheologije

Prostorni položaj unutarnja je dimenzija arheoloških podataka jer svaki artefakt, svaka
struktura i svako nalazište zauzima neku poziciju u prostoru. Od izoliranog objekta u regiji,
prostorna se komponenta pojavljuje u svim razinama analize. Prostornom analizom predmeta
ili objekata, bilo unutar ili među-nalazišna, ispituje specifični raspored.

Prostorni raspored je izraz razlika u vrstama aktivnosti na tom području. Ništa nije slučajno.

U zadnja dva desetljeća se dogodio preporod prostorne arheologije zahvaljujući GIS-u.

GIS – Geografski informacijski sustav

Prvi put je primijenjen 1967.g. u Kanadi. Sustav za upravljanje prostornim podacima i

osobinama njima pridruženima. To je računalni sustav (hardver, softver i pohranjeni podatci)
za integriranje, spremanje, uređivanje, analiziranje i prikaz geografskih informacija. On je
"pametna karta" koja dopušta korisnicima stvaranje interaktivnih upitnika, analiziranje
prostornih informacija i uređivanje podataka.

GIS podatci predstavljaju objekte u stvarnom svijetu (reljef, hidrografsku mrežu, vegetaciju,
mineralne resurse, ceste, uporabu zemljišta, ...) pohranjene pomoću digitalnih podataka.

Objekti u stvarnom svijetu mogu se podijeliti u dvije apstrakcije, u zasebne objekte (kuće) i
neprekinuta polja (količina oborina, visina, resursi, ...). Za obje apstrakcije postoje dvije
široke metode spremanja podataka u GIS-u, rasterska i vektorska metoda.

- Tip rasterskih podataka sastoji se od redova i stupaca ćelija gdje se u svakoj ćeliji sprema
pojedinačna vrijednost. Vrlo često su rasterski podatci slike (rasterske slike), ali uz samu
boju, vrijednost zapisana za svaku ćeliju može biti zasebna vrijednost, poput zemljišne
upotrebe, neprekinuta vrijednost, poput oborina, ili nikakva vrijednost ako nije dostupan
nijedan podatak.

- Tip vektorskih podataka za prikaz objekata koristi geometriju poput točaka, linija (serije
točaka), poligoni, ...

Snimanje podataka (unos informacija u sustav) traži puno vremena, pa se to radi Mylar
kartama - postojećim podatcima na papiru koji se skeniraju. Podatci se unose i direktno iz
GPS-a i digitalno iz geodetskih instrumenata. Izravno prenošenje podataka je bitno jer se
unošenje sve više ubrzava.

- Daljinski snimljeni podatci

- Pomoću senzora koji uključuju kamere koji su postavljeni na letjelici ili satelitu, ili
se pak radi o digitalnom skeniranju pomoću LIDAR-a
 - Radi se o fotografijama dobivenih pomoću zračnog snimanja

- Tehnike grafičkog prikaza

- Digitalni visinski model

Metode podvodne arheologije

Važna ne samo zbog istraživanja objekata i brodoloma, nego i zbog utvrđivanja veza kolanja
sirovina između udaljenih područja.

- Pojedinačni objekti: brodovi, pristaništa, apoksiomen, ...

Nije ograničena samo uz podmorje, već i uz jezera i rijeke.

U osnovi se ova istraživanja vode po svim onim načelima kao i u kopnenoj arheologiji
(uvažavanje stratigrafije, kotiranje, dnevnik, dokumentiranje), ali uz neke prilagodbe opreme.
Eksperimentalna arheologija

Eksperimentalna arheologija je grana arheološkog istraživanja koja replicira ili pokušava

ponoviti procese iz prošlosti i razumjeti na koji su način depoziti formirani. Ona uključuje i
sve proizvodne postupke počevši od izrade najjednostavnijih (kamenih) do složenijih
(metalnih) alata, kao i rekonstrukcije cijelih aglomeracija.

To je zapravo simuliranje uvjeta u kojima nastaju različiti tipovi arheoloških objekata i

ostataka zbog valoriziranja teoretskih modela razvijenih na temelju istovrsnih pojava na
terenu i njihove interpretacije.

Zadužena je i za simuliranje postupaka primijenjenih u procesu izrade različitih vrsta

artefakata ili građenja objekata zbog valoriziranja rješenja utemeljenih na teorijskim
modelima.

- Nije problem napraviti paleolitički artefakt, nego ga koristiti za ono čemu je on bio
namijenjen u paleolitiku.
 NAJČEŠĆI TIPOVI ARHEOLOŠKIH NALAZIŠTA

1) Naselja 4) Nalazišta privrednog karaktera

a) Pećinska naselja a) Rudnici

-Pećine i špilje b) Kamenolomi

-Potkapije (abri) c) Radionice

b) Naselja na otvorenom d) Poljodjelstvo (parcelacija)

-Naselja na gredama, terasama, poljima e) Luke i lučka postrojenja

-Naselja tipa tell

-Naselja gradinskog tipa i gradine 5) Nalazišta komunikacijskog karaktera

c) Palafiti a) Putovi

b) Mostovi

2) Sakralna i sepulkralna nalazišta

a) Sakralna 6) Posebna nalazišta

-Kultna mjesta a) Vodovodi

-Hramovi-svetišta b) Villae (rustice i ladanjske)

-Crkve c) Terme

b) Sepulkralna d) Teatri

-Nekropole ravnih grobova e) Amfiteatri

-Tumuli

-Nekropole sa žarama
(i jama sa paljevinskim ostatcima je "žara")

3) Nalazišta fortifikacijskog karaktera

a) Utvrde (od prapovijesti do srednjeg vijeka)

b) Vojni logori

c) Kule stražarnice
d) Refugiji

1) Naselja

- Najbitniji tip nalazišta jer sadrže najviše materijalnih ostataka, ostatke života i privrede,
tamo prakticiraju sve svoje aktivnosti.

- Bioarheološki nalazi svjedoče čime su se bavili, kako su preživljavali, ...

- Iz njih se iščitava socijalna organizacija, duhovni aspekti, tehnologije pa su zato i

najiscrpniji izvor informacija. Također, omogućuju uspostavljanje vremenskih relacija
između određenih kategorija arheoloških nalaza te su bitna za uspostavljanje kronologije,
evolucijskih procesa i uspostavljanje vremenskih korelacija.

a) Pećinska i abrijska naselja

- Ovaj tip nije usko vezan samo za jedno doba i razdoblje, premda su najčešća u prapovijesti,
a u antici se najmanje koriste, dok u srednjem vijeku imamo opet povećanje korištenja.

- Vezana su uz krške krajeve

- Zahtjevi koje moraju zadovoljiti su dostupnost, suha ili podnošljiva vlažnost (nijedna nije
potpuno suha, vapnenac je porozan, ali treba biti izdržljivo), orijentacija prema jugu uz veća
ili manja odstupanja, neki predprostor (bitan je za obavljanje svakodnevnih aktivnosti, u
pećini je mračno, bolje je biti vani po danu; ako ga nema, to je jer se u međuvremenu urušio,

sigurno je postojao u vremenu korištenja)

- Blizina izvora ili vode je poželjna, ali nije pravilo

- Njihova glavna karakteristika je dobra i moćna stratigrafija koja nam omogućuje

promatranje geneze ili trajanje i tranziciju jedne kulturne manifestacije u drugu

- Razlika između pećine i špilje je ta što pećina ima jednu galeriju, a špilja ima više galerija

- Abriji - ne podrazumijevaju postojanje šupljine nego su neki zakloni, pruža mogućnost

sklanjanja manjeg broja ljudi (Badanj kod Stoca poviše rijeke Bregave)

b) Naselja na otvorenom

- Smještena su na pozicijama koje imaju optimalne uvjete za kulturni i gospodarski razvoj

- Ona su smještena na poljima, ali uz njihov rub zbog malo obradivog tla, a ne u
središtu polja gdje je najvlažnije te je najplodnija zemlja tamo. To znači da neće stvorit
naselje na najplodnijoj zemlji, nego pokraj nje, a na njoj će uzgajati određene kulture.
- Disperzirana

- Na kontinentu se pazilo da naselja budu na podignutom terenu zbog hidroloških uvjeta

b 1) Naselja na gredama ili riječnim terasama

- Crno vrilo je položeno na nisku gredu i to na jednoj padini na južnoj strani, tako da s jedne
strane udari bure nisu bili izraženi, dok je položaj na toj strani iskorištavao maksimalnu
svjetlost.

b 2) Naselja tipa tell

- Na prostoru Dalmacije naselja ovog tipa nećemo pronaći jer je dinamika života znatno
drugačija

- Ta naselja su nastala akumuliranjem materijalnih ostataka na jednom mjestu

- Nalazimo ih na velikom prostoru od Anatolije na jugu pa do Hrvatske

b 3) Naselja gradinskog tipa i gradine

- Javljaju se na prijelazu iz neolitika u eneolitik, a bitna su i kasnije

- Razlikujemo naselja gradinskog tipa koja nisu posebno fortificirana, dok su gradine jako
fortificirane, ali i kod jednih i drugih sam položaj omogućuje veću sigurnost

- Pokazuju nam promjenu općih i povijesnih okolnosti

- Podižu se na dominantne geografske pozicije zbog vizualne kontrole ili lakše obrane samog
naselja

- Ponekad su gradine na tzv. lingulama (u obliku lingule, jezičca) pa su odvojene, umjetno

prokopane i zaštićene sa 3 strane prirodnim preprekama. Sa pristupne strane je nasip, tzv.
limitni tumul, koji se ponekad nalazi u kombinaciji sa rovom ispred bedema (limitni tumul
sa količinom kamena zatvara naseobinski dio). Nekad imaju i prsten ili veći broj prstenja
bedema kojima se utvrđuju.

(npr. gradina Venac - ogromna granica s limitnim tumulom te terasama)

c) Palafiti

- Vezana su prije svega uz močvarna područja

- Zajednice se dominantno bave ribolovom

- Ljubljansko barje, Donja dolina

- Na Ohridu postoji rekonstruirano palafitsko naselje

2) Sakralna i sepulkralna nalazišta

a) Nalazišta sakralnog karaktera

- Kult se prakticira na bilo kojem mjestu za koje se vjeruje da je na neki način povezano s
bogovima, ne mora to nužno biti hram

- Kultna mjesta su najčešće vezana uz vrh brda, pripećak, stijene, ...

- Univerzalna su, nisu specifična za pojedini period ili područje

- Kod nas se može naići na vrlo skromne ostatke svetišta koji mogu biti unutar ili izvan
urbane aglomeracije

- Prepoznajemo ih po toponimiji (crkvina, crkvište, imena svetaca) ili rijetkim nalazima, te

tradicijom koja postoji među lokalnim stanovništvom

b) Nalazišta sepulkralnog karaktera (grobovi i nekropole)

Ponekad ih možemo prepoznati po toponimiji (Greblje)

- Groblja spoznajemo iz priča lokalnog stanovništva

- Poteškoće pronalaska nekropola ravnih grobova su još veće ako na površini nemamo
nikakvih vidljivih elemenata

- Ponekad se grobna arhitektura pojavljuje na površini, npr. kamenje, ponekad na groblje

sugerira stećak, a ponekad je sarkofag ukopan u današnje groblje

Tumuli su povezani sa procesom Indoeuropeizacije (M. Gimbutas to izjednačava s Kurgan

kulturom)

- Izvorni tumuli su zemljani, a širenjem Indoeuropljana se širi i njihov način gradnje

- Kasnije dolazi do modificiranja uslijed geomorfoloških uvjeta pojedinih područja

(u Dalmaciji su kameni jer kamena ima dosta)

- Okvirno se koriste od eneolitika preko brončanog doba pa sve do željeznog doba kad ih
zamjenjuju grobovi na ravnom

- Sama veličina tumula ovisna je o društvenom staležu pokojnika

3) Nalazišta fortifikacijskog tipa

- Posebna vrsta arheoloških nalazišta koja se iskazuju po svojoj funkciji, a napravljena su

zbog potrebe obrane područja, ali i zajednica na tom prostoru

- U kasnijim vremenima nastaju i refugiji čija je namjena bila da se tu sakrije jedna šira
zajednica u trenutcima opasnosti

- U prapovijesti je teško prepoznati da li se radi o utvrdama ili o gradinskim naseljima, ali

ipak razlika postoji. Tako u utvrdama ne nailazimo na depozit tj. kulturni sloj jer se on tu ne
može formirati. Na takvim nalazištima nailazimo samo na pojedine ostatke kraćeg
zadržavanja (npr. fragmenti keramike), no oni nemaju veze sa životom na tom prostoru

(Dvigrad, Kornat – Tureta, Krk, Klis, Knin, Bribir, Bobovac u Bosni)

4) Nalazišta privrednog karaktera

- Rudnici - povezani su s iskorištavanjem rudnih bogatstava, a sa svojom djelatnošću počinju

od eneolitika (Srebrenica, Rudna glava, gorje Bukk, Tuzla4); postoje diljem
Europe; ležišta minerala, kremena, opsidijana...

- Kamenolomi - mjesta na kojima se eksploatira kamen za gradnju (Brač)

- Radionice - prostor za izradu predmeta (rimska opekarska peć - Vinica, uvala Plemića,
Crikvenica, Fažana)

- Vodovodi - Novalja, Pont du Gard, Župa Dubrovačka, ostaci akvedukta Dioklecijanove

palače

- Ostave, depoi, skrivnice - nisu nikad nalažene ciljano, sve slučajni nalazi. Nastaju zbog
traumatičnih razloga, straha, sukoba, ... Svaka osoba prema vlastitom mišljenju i nahođenju
nalazi mjesto za skrivanje dragocjenosti. Ostave bakra vežemo uz "trgovačke putnike" koji
sa sobom nose samo jedan primjerak, a ostatak, tj. zalihu sakriju (Vinkovci); ostave
metalurškog otpada koji se čuva zbog mogućnosti recikliranja, ...

4
Tuzla = solana
5) Nalazišta komunikacijskog karaktera

a) Ceste

- U prapovijesti su isto morale postojati neke utvrđene i poznate komunikacije (iz željeznog
doba) za transport, ali one nisu sačuvane

- Ceste u pravom smislu poznajemo od antike, a najčešće su putove gradili legionari

- Često ih je moguće prepoznat samo po tragovima spurilija, tj. tragovima kola na pločama od

kamena

- Miljokazi - još jedan indikator ceste na kojem je naznačena preostala dužina puta

- Ponekad vidimo rubnike (Aserija-ispod grada)

- Često se kasnije ceste preklapaju sa starima jer nije bilo potrebe graditi novu ako se može
obnovit stara

b) Mostovi

- Iako ih nema u prapovijesti, u Mikeni se ipak nalaze (mikenski most iz kasnog brončanog
doba, rimski most na Beli na Cresu)

- Salona - 5 mostova

6) Posebna nalazišta

- Rimska palača u Polačama na Mljetu, Brijuni - Verige,

- Nalazišta rezervirana za određene dijelove društva, za elitu koja se nalaze na

atraktivnim lokacijama

- Villae - Medulin

- Terme - postavljene gdje postoje uvjeti za njih, na mineralnim, termalnim izvorima (Aquae
Issae, Aquae Balissae)
 TERENSKI PREGLED

Konvencionalni oblik

Konvencionalni pregled je star koliko i sama arheologija. Cilj ovog pregleda je utvrditi tj.
spoznati arheološki potencijal na nekom području, odnosno, utvrditi arheološka nalazišta koja
postoje na nekom prostoru. Ovaj pregled se bazira na faktorima otkrića.

CILJEVI TERENSKOG PREGLEDA

1. Registriranje arheoloških potencijala

- Izrada arheološke karte; ako je imamo znamo potencijal nekog lokaliteta i možemo
planirati istraživanje

2. Planiranje istraživanja (na razini prostora ili perioda)

3. Zaštita nalazišta i kulturne baštine

- Nije nam jednako važna baština 8. i 18. st., netko drugi će se baviti novijom baštinom

4. Prostorno i urbanističko planiranje

- Kako bi se nalazište moglo prezentirati, u turističkim ili nekim drugim djelatnostima,

ali da bi se i arheološko nalazište moglo uklopiti u urbanistički plan

 PODJELA TERENSKOG PREGLEDA
(samo za konvencionalni oblik)

1) Prema opsegu (prostornoj obuhvatnosti):

a) Opći pregled

- Utvrđivanje svih nalazišta unutar jedne države

- Podrazumijeva veliki prostor na određenom administrativnom prostornom okviru

- Podrazumijeva pregled cijelog područja neke države

- Cijela država se podijeli na mrežu na temelju topografske karte u omjeru 1:100000, 1:50000.

Unutar te zadane mreže registrirali bi se lokaliteti

- Ovaj pregled bi dao cjelovitu sliku arheoloških nalazišta koja bi bila registrirana vizualno

- Ovdje nije potrebna uporaba geofizičkih metoda već samo faktora otkrića

- Ova vrsta pregleda je vrlo rijetka jer je skupa, a to uključuje angažiranje svih arheoloških
potencijala (arheologe, muzeje, zavode, studente)

- Npr. taj pregled je provela BiH i to se radilo sukcesivno tokom cijelog niza godina (4 knjige
s arheološkim kartama)

b) Regionalni pregled

- Odnosi se na pregled na regionalnoj razini koja je definirana prirodnim ili administrativnim

okvirima (županije); npr. Ravni kotari, Lika, Slavonija, ...

- Podrazumijeva sve što je karakteristično za opći pregled, ali je drugačije provedeno

- Podrazumjeva verificiranje svih arheoloških potencijala na regionalnoj razini

- Npr. proveden na našem području u sklopu projekta "Neotermalna Dalmacija"

c) Lokalni pregled
- Čest oblik terenskog pregleda koji podrazumijeva jasno definirani prostor (općina, otok).

- Npr. muzej Đakova izvodi rekognosciranje u općini u kojoj se nalazi. Njegovo područje je
određeno aktima i propisima te on ne istražuje van tih okvira, van te zadane administrativne
ili prirodne granice (za neki otok).

2) Prema cilju i karakteru:

- Određen prema vrsti arheološke građe ili vrsti arheoloških nalazišta

a) Sustavni tip

- Terenski pregled gdje nemamo jasan i unaprijed planiran cilj što se prikuplja i bilježi

- Obuhvaća sva nalazišta bez ograničenja na period, vrstu, ...

- Ovakav tip pregleda je najčešći

b) Pojedinačni tip

- Terenski pregled je ograničen npr. samo na osnovna doba u periodizaciji arheologije

(prapovijest, antika, srednji vijek)

c) Tematski tip

- Unutar posebno definirane teme (samo neki elementi - naselja, gradine, nekropole, putovi,
neolitik, jedna kultura, ...)

- Tema ovisi o tomu što je primarni cilj projekta određene institucije koja provodi pregled

d) Problematski tip

- Prikupljanje dovoljnog broja tematskih produkata

- Nije mu cilj samo utvrditi lokalitete, nego dobiti podatke koji će biti osnova za rješavanje
neke problematike koja nas zanima

- Npr. gustoća naseljenosti u određenom vremenu i prostoru ovisno o privrednim

potencijalima tog područja, tj. kako prirodni ambijent utječe na broj stanovnika jednog
područja (privredni potencijali kroz periode - utvrđivanje osciliranja u gustoći naseljenosti)

- Npr. odnosi između broja naselja i sakralnih objekata

 PRIPREMA TERENSKOG PREGLEDA

Ne može se raditi stihijski, kaotično, mora postojati strategija (plan i cilj) i taktika (niz
postupaka kojima se ostvaruju ciljevi i zadane ideje).

a) Definiranje područja terenskog pregleda (definiranje cilja)

- Odrediti vrstu terenskog pregleda (po opsegu i karakteru), a onda slijedi daljnja razrada

b) Ekscerptiranje (prikupljanje) podataka iz postojećih registara

- Prikupiti podatke sa istraživanja ili slučajne nalaze, a sve se to nalazi u registrima koji se
čuvaju u muzejima, konzervatorskim odjelima ili u općinama

- To je važno kako ne bi registrirali ono što je već registrirano (npr. Mujina pećina ima barem
5 toponima pa se dosta vremena mislilo da se radi o 5 različitih lokaliteta)

c) Prikupljanje podataka iz literature

- Provjeriti dostupne podatke koji se tiču našeg problema. Ali, nije bitno iz članaka iščitati
kako je neki predmet ili nalazište interpretirano, nama je kod terenskog pregleda samo bitno
da je već uvedeno u registar, da je objavljeno, tj. da se već zna za njega

d) Prikupljanje podataka iz povijesnih izvora

- To su npr. srednjovjekovne povelje, rimski natpisi gdje se spominju municipije

- Npr. Zlatna bula kralja Andrije II, darovnica kralja Zvonimira, Fortis - Viaggio in Dalmazia

e) Pribavljanje opreme

- Topografske karte prostora koji se pregledava, kompas ili GPS, geodetski instrumenti,
ambalaže za nalaze, prijevoz, ...

- Pribor za dokumentiranje: bilježnica, milimetarski papir (blok za skiciranje), fotoaparat

- Ostalo: krampica, mistrija, mjerna traka, građevinski metar, zastavica (za označavanje
nalaza), sredstvo komunikacije (mobitel, toki-voki), nož, ruksak, odjeća i obuća
 prikladna za teren, štitnici za koljena, čeona lampa (za pećine), rukavice, prva
pomoć, gojzerice, ...

f) Formiranje ekipe

PROVEDBA TERENSKOG PREGLEDA

Terenski pregled se provodi prema topografskim kartama, u različitim mjerilima

- HOK "Hrvatska osnovna karta"5 - izrađene karte 1954. – 2009.

- pregled izrađenih listova u mjerilu 1:5 000

Pošto se topografske karte izrađuju u različitim mjerilima, uzmemo onu koja nam najviše
odgovara, odnosno, onu koja sadržava najviše informacija koje su nama bitne zbog
topografskih karakteristika određenog prostora.

U arheologiji je potrebno imati veći broj karata koje će obuhvatiti naš prostor, od kojih su
neke većeg, a neke manjeg mjerila. Također, svaki član ekipe treba imati svoj komplet karti.
Tako će nam jedne biti potrebne za kretanje, a druge za ucrtavanje i bilježenje nalaza.

- Prve dobre topografske karte su još iz vremena Austro-Ugarske

- Topografska karta je 2D prikaz reljefa i topografskih karakteristika na određenom prostoru,

tj. imamo reljef koji je prikazan pomoću izohipsi, hidrografiju, simbole i legende, nazivlje, ...

- Potrebno nam je manje mjerilo od 1:50 000, tj. najbolje je 1:5 000 ili 1:2 500

- Karakteristični toponimi na topografskoj karti su često siguran pokazatelj arheološkog

lokaliteta, odnosno, pokazatelj nekih arheoloških struktura i sl.

- Po terenu se uz korištenje topografskih karti kreće sustavno, ne kaotično, tj. najbolje prema
mrežnoj podjeli koja već postoji na kartama. U tim kvadratima treba registrirati, zabilježiti i
kartirati sve arheološke karakteristike (tumuli, površinski nalazi, ...).

- Nemoguće je striktno se držati kvadrata, on je ionako virtualan, na terenu nikad nismo

sigurni gdje on završava; zato uzmemo neke karakteristične markere koje imamo na karti, a
koji se ne moraju točno poklapati sa granicama kvadrata (put, potok, dalekovod, ...) i po
njima određujemo granice. Ono što nam „izostane“ iz tako markiranog kvadrata ćemo
uklopiti u drugi kvadrat koji ćemo kasnije pregledati, a kojem će tako pripadati.

- Taj kvadrat je "osnovna jedinica terenskog pregleda"

- Za svaki nalaz se upisuju točne koordinate, a danas je sa GPS-om to jednostavno

5
Hrvatska osnovna karta (HOK) je osnovna službena državna karta i izrađuje se u mjerilu 1:5000. Službena
državna karta kodirana je slika prirodnih i izgrađenih objekata zemljine površine koja se izrađuje za cjelokupno

područje Republike Hrvatske.

 FAKTORI OTKRIĆA

1) Teorijska i empirijska znanja o vrstama, tipovima i uobičajenim pozicijama nalazišta, tj.

ovo što sad radimo, učenje metodologije i iskustvo koje se skuplja radom na terenu

2) Topografija, tj. pojave u krajoliku (mikroreljef nam je zanimljiv jer on nije nastao
prirodnim djelovanjem, nego djelovanjem i aktivnostima čovjeka kao što je kamenolom)

3) Pojave u vegetaciji, tlu, vlažnosti, polimorfizam, ...

4) Površinski nalazi (sitna i krupna arheološka građa)

5) Spolije (dijelovi neke starije arhitekture koja je ugrađena u recentnije građevine)

6) Toponimi

7) Podatci lokalnog stanovništva

8) Legende i predaje

2) Topografija – pojave u krajoliku

2 a) Pojave u krajoliku

Svako nalazište je posljedica različitih aktivnosti koje se odvijaju na nekom mjestu

- Sve te ljudske aktivnosti dovele su do veće ili manje promjene prvotnog oblika krajolika,
koje nastaju određenim zahvatima kojima se teren prilagođava potrebama zajednice

- Tako se dobije nešto što je drukčije od svega u svom okruženju, nije bitno tlo, ni vegetacija

- To je jasna artificijelna forma koja je vidljiva sama po sebi

- Tu je bitno i da takve pravilne forme ne mogu nastati prirodnim procesima

To se očitava u 2 pravca:

1. Akumulacija - nakupljanje naslaga materijalne kulture i arhitektonskih elemenata

2. Ukapanja, niveliranje - da se teren prilagodi potrebama zajednice

Npr. Gradina Venac

- Vidljiva je sa svih strana i automatski dolazimo do spoznaje o postojanju nalazišta

- Ispred gradine je ukopan jarak, uz njega je limitni tumul koji štiti tu lingulu

- Sama padina lingule je terasirana da se dobije dovoljno mjesta za same stambene objekte

Npr. Gorica Sovići (gradina na linguli)

- Ispred gradine postoji "sedlo" što je posljedica stvaranja obrambenog rova i suhozidnog
bedema na onoj strani na kojoj je bilo najlakše pristupiti gradini

2b) Pojave u reljefu, "Shadow marks"

- Riječ je o mikro-reljefu, a ne velikim i monumentalnim pojavama

- Vidljive su u različitim tonalitetima površine koja se snima (svjetlo-sjena), a koji se

registrira pod određenim uvjetima

- Osvjetljenje mora biti pod istim kutom (ujutro ili poslijepodne)

- Na temelju razlike od refleksije osvijetljenosti dobiju se snimke na kojima se mogu

registrirati arheološki lokaliteti

- Kose (i okomite) površine vraćaju cijelu količinu svjetlosti ravno prema objektivu, tako da
će onaj osvjetljeniji dio biti preeksponiran, a onaj u sjeni podeksponiran, pa nam to ocrtava
konture reljefa

- Ravne površine budu jednako osvijetljene, tj. jednako raspršuju primljenu svjetlost

3 a) Pojave u vegetaciji (usjevima) – "Crop marks"

- Nastaju kada zatrpani zid ili jarak smanji ili poveća rast usjeva djelujući na dostupnost
hranjivih tvari mijenjajući dubinu tla

- Pojavljuju se u dva vida, pozitivno i negativno - ovisi o količini vlage koja je posljedica
debljine tla, tj. depozita

Usjevi nad ukopanim zidom (negativ) - kameni nasipi, zidovi

- U proljeće je tu vegetacija žuta jer je manja vlaga, a okolna vegetacija je zelena

- U vrijeme klasanja je usjev 30-40 cm niži u odnosu na okolni prostor

- Nakon nevremena posljedice su minimalne

- U vrijeme dozrijevanja vegetacija nad zidom je niža i žuća od okolnog koji je viši i zelen

Npr. Pakoštane - sva vegetacija je vezana za zidove, a neke biljne vrste jednostavno traže
takvu podlogu, vežu se za zidove

- Puzavice (npr. bršljan) pokriju cijele strukture, tj. zidove

- Naglašene nakupine vegetacije različite od neposrednog okruženja

Usjevi nad ukopanom jamom (pozitiv) - ukopani objekti, rovovi

- U proljeće je usjev viši i u koloritu različitiji od okoline jer je tu više vlage

- U vrijeme klasanja je nad jamom usjev viši

- Nakon nevremena je veća šteta

- U vrijeme dozrijevanja takva vegetacija je viša i vidi se razlika u boji, okolno je žuto

- U rovovima je zemlja rahlija, depozit je veći pa je i raslinje više

3 b) Promjene u tlu ("Soil marks")

- Otkrivaju postojanje zatrpanih jaraka, bedema ili temelje promjenama boje tla uzrokovanim
kada ralo zahvati i preokrene dijelove zakopane tvorevine, donoseći na površinu

- Promjene boje ili konzistencije u tlu, tj.

razlike u bojama ili konzistenciji

- Ocrtavaju neke konstrukcije (jarke, bedeme,

temelje), nisu pojave u vegetaciji ili reljefu!
 Vegetacije nema, treba se samo tlo vidjeti;
očitavaju se na ravnim površinama

- Mogu se nekada i kombinirati sa ostalim

promjenama, npr. ako je pola konstrukcije
ispod vegetacije (npr. žito), a pola ispod tla
koje ima drugačiju boju na konturama

- Najvidljiviji su na fotografijama slikanih za

zimskih mjeseci

3 c) Pojave anomalija u vlažnosti

- Tlo će ponekad također otkriti tvorevine putem različitog zadržavanja vlage (vlažni tragovi)
ili različitosti u termalnim osobinama koje utječu na topljenje snijega i leda (kanali za
navodnjavanje, putovi, rovovi)

- Riječ je o nekim kompleksima koji zbog narušene prirodne konzistencije imaju različitu
akumulaciju vlage

- Ova pojava je vidljiva nakon obilnih padalina i kratko traje, ostale pojave su stalne

- Konture nisu jasne i pravilne, već izgledaju kao fleke

3 d) Pojave polimorfizma

- Situacija kad je lokalitet vidljiv na nekoliko načina, npr. isti lokalitet snimljen zimi pa
imamo soil marks, a dok je vegetacija na njemu imamo crop marks

- To je zapravo svojstvo neke pojave da se iskazuje na više načina

→ PROBLEMI INTERPRETIRANJA ovih pojava/promjena su ti što promjene mogu

nastati i zbog prirodnih geoloških formacija

4) Površinski nalazi

- Sitna arheološka građa iz površinskog dijela depozita sistematizirana prema nalazištima

- Nema arheološkog nalazišta na kojima ne postoje!

- Na površinu dolaze obradom zemlje, djelovanjem prirodnih procesa (erozija), ...

- Promjene u boji tla u kombinaciji s ulomcima arheoloških nalaza upućuje na siguran

lokalitet
- Ostaci zidova su također površinski nalazi (debljina nam sugerira razdoblje, prapovijest,
antika, srednji vijek)

Podpovršinski pregled

- Zasiječemo travu i pomaknemo taj gornji humus da dođemo do nalaza, u slučaju da na

površini nije vidljivo ništa (a informaciju o nalazima na tom mjestu smo dobili od lokalnog
stanovništva).

- Ovo je prepedantan pristup, nama je bitna samo informacija da li na tom mjestu ima ili nema

nalaza, nije toliko bitno gdje se koji komadić nalaza nalazi. →

- Zato napravimo malu sondu (0,5 x 0,5m, može i manja), samo da potvrdimo ima li tu nalaza,

površinske građe i ima li depozita. Na više mjesta napravimo male sonde da utvrdimo
sigurnost u postojanje nalazišta i utvrdimo na kojem se prostoru nalazište rasprostire

- Mi se ne možemo vratiti sa terena, a da sa sobom ne donesemo nalaze koji će potvrditi sve

napisano u kartonu i dnevniku. Stoga mi skupljamo nalaze u vrećice sa signaturom te ih
kasnije obrađujemo i te podatke unosimo u kartone

- Čuvamo ih u kutijama na kojima mora biti signatura (i na poklopcu i kutiji)

5) Spolije

- Dijelovi građevinskih elemenata koji su iskorišteni kod recentnijih građevina, a koji nam
ukazuju na postojanje nekih starijih objekata u neposrednoj blizini kojima su pripadali.
Treba pokušati saznati odakle potječu, a to ćemo pokušati utvrditi razgovorom, predajama i
drugim izvorima i načinima.

- Sv. Antun u Galižanu - oltarna pregrada uzidana u fasadu (zid)

6) Toponimi

- Nazivi koji trajno određuju različite tipove zemljopisnih pojedinosti, a nastaju u različitim
vremenskim periodima i na različitim osnovama. U arheološkom kontekstu su mnogi od njih

jako važni jer imaju vrijednost sigurnog indikatora jer su nastali kao posljedica postojanja
arheoloških objekata i nalaza.

- Uvijek postoji niz tradicionalnih, religijskih, zemljopisnih i drugih razloga koji se kriju iza
naziva toponima, a koje su uvijek određivali stanovnici kako bi se lakše orijentirali i
međusobno razumjeli, ali ih nikad ne određuju neke uprave.
- Neke toponime nalazimo i na topografskim kartama (Zidine, Gradina, Stražanac)

Npr. Tell el Amarna Catal Hoyuk Tepe Hisar

Tell Halaf Asikli Hoyuk Yumuk Tepe (Mersin)

- Kod ovih primjera vidimo da se radi o 3 govorna područja, a riječi tell, hoyuk i tepe
označuju isto - brijeg, uzvisina, vrh. Ali, ova tri pojma ujedno označavaju i ono što mi u
arheologiji nazivamo naselja tipa tell

Tell je tip naselja koje pripada neolitiku, a karakteristično je za Bliski Istok

- U Turskoj tepeh, u Tesaliji magula (Souphli, Otzaki), u Bugarskoj mogila / mogilnik

- Makedonija - tumba (Velika tumba, Optičarska tumba – od tal. tomba = grob)

Narav toponima možemo podijeliti na nekoliko skupina:

a) Asocijativnog karaktera

b) Deskriptivnog karaktera

c) Memorijalnog karaktera

d) Nastali na starijim jezičnim osnovama

e) Povezani s privrednim i ostalim djelatnostima

6 a) Toponimi asocijativnog karaktera

Nastaju kao odgovor lokalnog stanovništva na postojanje neke arheološke formacije

- Tako se osnova grad pojavljuje u oblicima Gradina, Gradac, Gradačac, Ograđenik i sl. jer ih
neki arheološki ostatci asociraju na nekakav stari „grad“ koji je tu prije bio.

U nekim slučajevima toponimi su zaboravljeni te su preneseni na neku drugu topografsku

pojedinost, pa tako nailazimo na sela Podgradina, Podgrađe. Ovdje ne nailazimo na toponime,
već je to preneseno na suvremenu ruralnu aglomeraciju.

- Same te aglomeracije nisu arheološki vrijedne, već nam taj naziv sugerira da se u široj ili
užoj okolici nalazi neka gradina

- Ista situacija je i s toponimima Zagradina, Zagrad, Starigrad, Novigrad

- Slično je i s toponimima koji se udaljavaju od toponima grad, pa tako nailazimo Dvor,

Dvorovi, Kaštel, Kašteljeri (talijanska utvrda) , Fortica (Fortezza) kod Sarajeva

- Ovi toponimi nam sugeriraju na postojanje arheološkog lokaliteta, ali i njegov karakter
Guvnine

- Nalazište gradinskog tipa, prapovijesnog karaktera

- Naziv potječe od riječi guvno što označava mjesto gdje se mlati žito. Taj prostor je
dozidan kamenjem i popločan pa je svom obliku sličan gradinama.

Okolište – naselje tipa tell, a sam naziv nas asocira na to da je nešto bilo okruženo

Zemunica – pronađeni su ostaci keramike koji su za lokalno stanovništvo izgledali primitivno

pa je naziv nastao kao asocijacija na siromašne ljude koji žive u jamama

6 b) Toponimi deskriptivnog karaktera

Radi se o nazivima koji opisuju pojedinu topografsku karakteristiku, a cilj im nije objašnjenje
iste.

- Gomila i izvedenice Gromila, Gromiljak, Gromača, Nasuta Gomila, Zaspa su toponimi ovog

tipa koji upućuju na tumule s jedne, a s druge strane i na limitne tumule na gradinama koji
čine dio fortifikacijskog sustava.

- Grebnice - spada u skupinu deskriptivnih toponima, a česta je u Zagori i Hercegovini te

nekim drugim područjima, ali u drugačijim varijantama

- Grčko groblje - groblje koje se ne uklapa u standardnu predodžbu lokalnog stanovništva o

groblju. Ovaj toponim se najčešće odnosi na nekropole pod stećcima

- Oni nastaju spoznajom lokalnog stanovništva da na nekom prostoru postoji groblje,

ali oni ne znaju tko je na njemu pokopan pa izbjegavaju gradnju na tom prostoru i
općenito ga izbjegavaju.

- Zidak, Zidine i izvedenice - oni su uvijek vezani za fortifikacijski sustav koji je zadržavao
neku svoju izvornost

6 c) Toponimi memorijalnog karaktera

Oni čuvaju uspomenu na postojanje nekih objekata koji su sakralnog karaktera (povezani s
Kršćanstvom), a njihov karakter i značenje se nastoji zadržati u usmenoj predaji i tradiciji.
Iako na tom mjestu ne moraju postojati vidljivi ostaci objekata, ali se nalaze u blizini.

- Crkva, Crkve, Manastirine, Biskupija

- Sv. Vid, Sv. Spas, Lovrečine - vezane su za titular kome je bila posvećena crkva ili
samostan, a ovisno o kojem je svecu riječ, može se
pretpostaviti i period iz kojeg je crkva

- Kaptol - vezan je za vrh crkvene hijerarhije

- Remete, Remetinec - samostan, nastalo od grčke riječi eremita što znači pustinja, monah
pustinjak (od samostanskog objekta nije ništa ostalo, samo uspomena)

6 d) Toponimi nastali na starijim jezičnim osnovama

Radi se o nazivima koji su u najčešćem broju nastali iz latinskog jezika, tj. latinskih naziva.

- Castra Novalis – Novalja; Siscia – Sisak; Carnuta – Kornati; Silva – Silba

6 e) Toponimi povezani sa privrednim djelatnostima

Dobili su naziv jer su povezani sa privatnom ili nekom drugom djelatnošću

- Rudnik, Srebrenica, Pazarište, Veliko Trgovište, Čupine (keramika), Mostine, Kula,

Straža, Veliki Tabor (mađ. tabor - boravak, logor), Kordun (fra. cordon - prolaz)

7) Podatci lokalnog stanovništva

- Lokalno stanovništvo je najbolji poznavatelj tog prostora

- Radi toga nam je bitno obaviti intervju sa tim ljudima kako bi prikupili potrebne informacije

koje se vežu uz naš problem i cilj istraživanja

- Također, često to isto stanovništvo posjeduje nekakve nalaze koje su prikupili, a koje su
sačuvali jer su smatrali da to ima nekakvu vrijednost

8) Legende i predaje

- Postojanje neke legende ili tradicije u obliku priča

 DOKUMENTACIJA TERENSKOG PREGLEDA (konvencionalnog tipa)

Dnevnik terenskog pregleda

- Sadrži:

- Vrstu terenskog pregleda

- Područje terenskog pregleda (gdje je pregled proveden, na kojem području)

- Tijek i dinamiku provođenja terenskog pregleda (na dnevnoj bazi)

- Zapažanja i primjedbe voditelja terenskog pregleda, skice, ...

Registar nalazišta

To je registar (popis) svih nalazišta koja se upisuju po vremenu otkrića, a koje pokriva
određena institucija kao što su muzeji i zavodi (na razini općine, županije, regije i sl.)

Sadrži: redni broj, naziv nalazišta, lokaciju, osnovno vremensko određenje (prapovijest, ...),
vrstu nalazišta (tumul, nekropola, naselje), broj kartona nalazišta (svaki lokalitet ima
svoju “osobnu iskaznicu“ – tj. čitav niz drugih podataka koje nije moguće uvesti u
ovaj registar)

- Registar može biti i objavljen u obliku publikacije, ali ne kao suhoparan popis

Karton nalazišta

Najvažniji dio svakog terenskog pregleda jer on sadržava sve važne elemente i podatke o
pojedinim lokalitetima te se svaki karton razlikuje od voditelja do voditelja.
Važni su i zbog graditeljskih aktivnosti, ne samo zbog zakona koji će se pokušati zaobići, a
vezani su uz zaštitu i očuvanje, već i zbog planiranja takvih aktivnosti kao što su gradnja
autocesti, plinovoda i sl.

Sadrži: broj kartona, datum terenskog pregleda, područje terenskog pregleda (sekcija, tj.
označava koji je dio/list topografske karte pregledan), naziv lokaliteta (toponim - onaj
koji vrijedi kod lokalnog stanovništva), pozicija (Zadar-Krneza, 50 m od crkve – tj. od

nečeg što je trajno; mikrolokacija; broj katastarske čestice, prezime vlasnika,

koordinate, ...), vrsta lokaliteta, opis lokaliteta, postojeće strukture (kameni zidovi,
žbuka, cigla), karakteristični nalazi (važni su za osnovnu orijentaciju lokaliteta u
vremenskom i kulturnom smislu), vremensko i kulturno određenje (prapovijest -
neolitik - Impresso), stanje sačuvanosti, stupanj ugroženosti, mogućnosti istraživanja

Sve to je minimum podataka koji moraju postojati za svaki lokalitet!!!

Sve to mora biti sortirano u muzejima u kartotekama!!!

Tehnička dokumentacija

- Geodetski snimci, crteži - skice (mogu katkad zamijeniti geodetsku snimku, a njihova je
funkcija predočit stanje vidljivih struktura i njihov položaj)

Ne mora se uvijek raditi geodetski snimak nalazišta i nalaza, on nije obavezan.

Tehnička dokumentacija se čuva u jako velikim fasciklima na kojima pišu osnovni podatci na
što se to odnosi, a koji su pohranjeni u ladičarima (poput onog u praktikumu).

Fotodokumentacija

- Negativi (crno-bijeli i u boji), digitalni snimci, kontakt kopije, kolor pozitivi, avionski
snimci, video snimci, …

Filmovi moraju biti numerirani, a na njihovoj kutiji mora pisati i vrijeme te lokacija slikanja.

Uz fotografiju moraju biti i osnovni podatci na što se fotografija odnosi, nekakav opis, s koje
je pozicije snimana i sl.

Fotodokumentacija se čuva u centru za dokumentaciju u muzeju, zavodu i sl., a može se

nalaziti i u kartonu nalazišta.

Na fotografiji lokalitet mora uvijek biti u središtu fotografije!

Površinski nalazi
- Sitna arheološka građa iz površinskog dijela depozita koja je prikupljena te mora biti
sistematizirana prema nalazištima.

- Mi se ne možemo vratiti sa terena, a da sa sobom ne donesemo nalaze koji će potvrditi sve

napisano u kartonu i dnevniku. Stoga mi skupljamo nalaze u vrećice sa signaturom te ih
kasnije obrađujemo i te podatke unosimo u kartone.

- Obavezno ih čuvamo u kutijama na kojima mora biti signatura (i na poklopcu i na kutiji), a ti

podatci moraju biti identični ukoliko se izmiješa te zbog lakše vidljivosti kod traženja.

- Na koncu, te kutije moraju biti pohranjene u depoima i biti lijepo posložene radi bolje
preglednosti i lakšeg snalaženja kod potrage za potrebe proučavanja i obrade.

Priprema plana istraživanja

- Formulacija, sakupljanje i bilježenje dokaza, obrada i analiza, publiciranje

TERENSKI PREGLED – EKSTENZIVNI I INTENZIVNI

(pregled po mreži)

Ovo je relativno novi pristup i počinje se uvoditi od 1963. paralelno sa previranjem unutar
arheologije. Tako i u literaturi vidimo jedan pristup čija je svrha postojala samo radi sebe. To
se najviše osjetilo u tipologiji i klasifikaciji, pa je tako svaka i najmanja promjena na oblicima
bila osnova za stvaranje nove tipologije. Tako veliki broj tipova nije imao smisla, pa su
osnovni uvjeti spoznavanja, rekonstrukcije i interpretacije svih realnih oblika života bili
nemogući.

Kao reakcija na ovu pojavu razvila se tzv. “Nova arheologija“.

-Pobornici ovog pravca zalagali su se da se arheologija vrati na pravi put. Zbog svog kritičnog

pristupa došlo je i do promjene u terenskom pregledu.

- Iako, to ne znači da je konvencionalni terenski pregled potpuno isključen jer on se i danas

koristi, ali je od tada više stavljen naglasak na dvije nove koncepcije terenskog pregleda,
ekstenzivni i intenzivni.

- Razlog toga je taj što te metode imaju multidisciplinarniji pristup arheološkim nalazištima,
odnosno, ne promatraju ih samo kao činjenicu koju treba registrirati na nekom određenom
prostoru. Zapravo, ove metode disperziju i distribuciju arheoloških nalazišta ne promatraju
kao nekakvu slučajnost, već kao izravnu posljedicu i interakciju koja postoji između
 društvenih zajednica i prostora na kojem se one nalaze i gdje obitavaju te od čijih izvora
doista egzistiraju.

Svrha ekstenzivnog terenskog pregleda bila je nadopunit konvencionalni (klasični) terenski

pregled dok je intenzivni terenski pregled više vezan za poznate lokalitete. Također, ove
metode terenskog pregleda imaju multidisciplinarniji pristup od konvencionalnog pregleda.

Konvencionalni terenski pregled Ekstenzivni i intenzivni terenski pregled

- Obuhvaća se znatno manja
površina, od 10 do 100
četvornih metara
- Vođen je faktorima otkrića
- Znatno su minuciozniji te obuhvaćaju desetke i
stotine četvornih kilometara
- Uobičajena podjela terenskog pregleda prema
opsegu i prema karakteru je ovdje potpuno isključena
- Svako istraživanje je sustavno
- Istraživanja se odvijaju na znatno manjim prostorima

pa to pruža mogućnost da se pregled provede

iscrpnije
- Ne isključuju faktore otkrića, ali nisu vođena samo
njima jer je pozornost usmjerena na sve vrste nalaza
(skupni, pojedinačni, uzorčenje, gustoća, …)
- Uključuju se stručnjaci iz drugih znanosti

Ekstenzivni tip je baziran najviše na registriranju novih nalazišta, dok se intenzivni bavi već
poznatim lokalitetima.

EKSTENZIVNI TERENSKI PREGLED

Isključuje sva ona polazišta na kojima se bazira konvencionalni terenski pregled koji se bazira
na faktorima otkrića.

Ekstenzivni terenski pregled se provodi prema posebno razvijenoj mreži koja se prilagođava
geomorfologiji posebno odabranog prostoru na kojem će se izvršiti terenski pregled, a koji
ovisi o mnogim kriterijima te o cijelom istraživačkom timu i njihovim ciljevima radi kojeg se
terenski pregled i provodi.

Unutar topografske karte imamo više kvadrata, ali neće biti cijeli obuhvaćen kao kod
konvencionalnog pregleda, već će biti obuhvaćen samo jedan dio koji će samim time i biti
minucioznije pregledan, a koji je odabran na temelju unutarnje podjele tog definiranog
područja na mrežni način.

Pri tom je bitno da se ta mreža ne postavlja fizički na samom terenu, nego se razvija vizualno
na topografskim kartama te će se prema tom planu ekipa zadužiti za neki od transekata, tj.
dugačke hodne površine pregleda, koje se dijele poprečnom podjelom koja daje čitavom
prostoru tu mrežnu dimenziju (oblik).

Takva mreža se razvija konkretno za svaki projekt i prostor posebno, ali uobičajena površina,
tj. širina jednog transekta je 100 metara.
- Svaki član ekipe će dobiti “svoj“ transekt, odnosno svoju hodnu površinu, po kojoj će se on
kretati uz pomoć vlastite karte, instrumenata za navigaciju, te će se najčešće kretati u pravcu
sjever – jug, kako se uglavnom i razvija mreža, ali to ovisi o samom izgledu prostora koji je
odabran za terenski pregled.

- Ta pomagala će mu pomoći kako bi se držao pravilnog smjera te da ne uđe u drugi transekt

ili da nešto ne propusti kod sebe.

- Također, svaki član ekipe je odgovoran za sve nalaze koje je našao ili nije našao u svom
trasektu, ali je nemoguće jamčiti da nešto neće promaknuti jer to ovisi o mnogim
čimbenicima kao što su visina trave, zapuštenost, očuvanost, vremenske prilike i sl., a zbog
toga se može nešto izostaviti ili propustiti.

Rekognosciranje se provodi pregledom polja u pravcu njegova pružanja kako bi se sustavno

pregledao teren. Vrlo je bitno da polja budu jednake širine koja ne smije biti prevelika, a
obično je širina 15-20 m jer je to širina koja se uzima kao prosjek kojeg može istražiti jedan
istraživač. Širina zapravo ovisi o uvjetima preglednosti terena (reljef, vegetacija, …).

Cilj je registrirati ne samo arheološko nalazište već i sve pojedinačne nalaze na tom prostoru
bez obzira jesu li oni u svom izvornom arheološkom kontekstu ili nisu.

Osim osnovnih mogu se uvesti i dodatna polja na način da se svako polje podijeli na niz
jednakih kvadrata. Tada je osnovna jedinica pregleda kvadrat, a ne transekt. Svaki kvadrat
mora imati svoju oznaku zbog kartiranja nalaza.

Osnovna jedinica ekstenzivnog terenskog pregleda je transekt koji je podijeljen na manje

dijelove o čijoj veličini odlučuje voditelj terena. Kod ovog pregleda isključeni su i faktori
otkrića, osim empirijsko-teorijskih spoznaja. Ovdje također nema podjele prema karakteru i
opsegu, to je sustavni terenski pregled pa nema subjektivizma i nameće se zahtjev za
sustavnošću. Također nema ni ciljanih pregleda već ovdje sve uzorčimo i prikupljamo sve
površinske nalaze koji se kasnije dokumentiraju i precizno kartiraju.

Nalazišta se promatraju kao mjesta življenja, promatraju se po ambijentu, promatraju se

prema potencijalima svih vrsta (hidrologija, geologija, vegetacije, sirovine, uža geografija), a
promatra se i suodnos s okolinom.

Teorijski primjer

Prvo odaberemo jedan veći prostor te ga mrežno podijelimo, a to ćemo označiti brojčanim i
alfabetskim oznakama (najpraktičnije su najjednostavnije oznake). Taj prostor dijelimo na
transekte koje poprečno dijelimo pa tako dobivamo kvadrate, a i to sve mora imati svoje
oznake. Možemo ih označavati od juga prema sjeveru, od zapada prema istoku, ili obrnuto, ali
brojevi ili slova koja koristimo se ne smiju ponavljati i preskakati.
 - Od tako dobivene podjele se odabiru samo one reprezentativne zone ili one koje su
nam cilj, a one koje neće biti pregledavane će biti u tom virtualnom prikazu šrafirane i
bit će isključene kao arheološki potencijal.
- Odabrane transekte će istraživati ekipa bez obzira na vrijeme koje će biti potrebno da
se to napravi.

Znači, unutar mreže svaka jedinica pregleda ima svoju oznaku jer inače ne bi znali u kojem je
broju onaj koji će prikupiti podatke, a koje će morati vezati uz određenu duljinu pregleda.
Tako će svaki nalaz morat biti označen u dio transekta kojem pripada, tj. gdje je pronađen, a
to će unijeti u formular (upitnik) koji sadrži osnovne podatke i koji nije nepromjenjiv. Zbroj
svih tih upitnika nam na koncu nam daje generalnu sliku o arheološkim potencijalima u tom
čitavom prostoru.

Ovaj tip pregleda je prvi put proveden u tzv. Mesinskoj ekspediciji 1961.g., a kod nas je
proveden na prostoru Ravnih Kotara unutar projekta Neotermalna Dalmacija.

- Zadano područje je podijeljeno u transekte jednake širine, ali postavljanje je uvjetovano

prirodnim predispozicijama. U ovom slučaju širina transekta bila je oko 100 m. Sama mreža
nije fizički bila postavljena, već se ona vizualno razvijala na topografskoj karti.

Dokumentacija ekstenzivnog terenskog pregleda

Kao i kod konvencionalnog pregleda mi ovdje nemamo univerzalne formulare, već se oni
rade prema zahtjevima terena i voditelja terenskog pregleda

Karton lokaliteta sadrži:

- Broj kvadrata

-Broj lokaliteta

-Broj kvadrata na karti

-Lokalni naziv (toponim)

-Datum nalaza

-Ime pronalazača i ako nas je netko uputio na neku informaciju

- Vrsta nalazišta (naselje, naselje - nekropola, izolirani grob, izolirani nalaz, gradina, crkva)

- Doba (paleolitik, mezolitik, neolitik, ...)

- Smještaj nalazišta (Crno Vrilo, Zekići, katastarska čestica određene osobe, južno od X, ...)

- Topografija
- Nagib zemljišta (bez, mali, veći, strmina – ti nalazi ne moraju s izvorne pozicije radi erozije)

- Postotak erozije

- Terase (ima, nema)

- Druga vrsta oštećenja

- Vrsta ugroženosti

- Geologija (za to nam treba geolog na terenu)

- Pedološki tip (vrsta zemlje) i pedološka kiselina (utječe na sačuvanost ostataka)

- Rezervne vode (udaljenost, sezonska upotreba, koliko je jak izvor)

- Vrste vjetrova i izloženost vjetru (izloženo, zaklonjeno)

- Vegetacija (grmlje, nisko, visoko raslinje, šuma)

- Obrada (voćnjak, vinograd, polje, livada - poljoprivreda utječe na očuvanost lokaliteta)

- Broj kvadrata za skupljanje uzoraka

- Doneseni materijal i ostavljeni materijal - na temelju čega se dobije koncentracija nalaza

INTENZIVNI TERENSKI PREGLED

Ovdje nije riječ o pregledu prostora, nego o pregledu nalazišta. Također, ne radi se o
istraživanju, nego o pregledu već poznatog lokaliteta. Taj pregled se provodi prema mreži
koja pokriva lokalitet i to u njegovoj punoj veličini, ali i izvan postavljenih gabarita (nije
virtualna, nego fizički postavljena). Zapravo, cijeli prostor je podijeljen na transekte sa
manjim dijelovima.

Osnovni cilj ove metode je utvrđivanje postojanja same arheološke građe i njezina disperzija,
odnosno koncentracija. Površinska disperzija nalaza može biti pokazatelj veličine lokaliteta,
ali i različitih vrsta aktivnosti koje su se na pojedinom dijelu lokaliteta odvijale, tj. o nalazištu
se može steći neka slika i bez njegovog iskopavanja.

- Nova arheologija je upravo isticala tu “destruktivnost“ arheologije, a ona i jest

destruktivna po naravi svoje metodologije gdje se istraživanjem uništavaju mlađe
strukture kako bi se došlo do starijih. No, to ponajviše ovisi o samom arheologu i
njegovim sposobnostima, ali također i o znanstvenom napredovanju.

Također, ova se metoda bavi:

1) Odnosom keramike i ostalih artefakata

2) Učestalošću i koncentraciji pojedinih vrsta nalaza (gdje ima više, a gdje ima manje komada

keramike, mozaičkih kockica, ...)

Mreža ne mora biti postavljena u ortogonalnom načelu i obliku, nego može biti i u kružno-
radijalnom obliku, tj. temelji se na sustavu koncentričnih krugova koji se povlače iz
pretpostavljenog središta. Gustoća krugova može biti uža ili šira, a preko njih se povlače
linije od središta prema periferiji.

Za razliku od ekstenzivnog pregleda gdje je mreža vizualno tj. imaginarno postavljena na

kartu, kod intenzivnog pregleda ona je fizički postavljena tj. teren je iskolčen pa se tako
uzorčenje provodi unutar te zadane mreže.

- Potrebno više osoba među kojima je razmak među njima nego kod ekstenzivnog terenskog
pregleda (puno manja je širina transekta, a i sama površina pregleda je manja).

- Kretanje može biti u nekoliko pravaca, tako da se više osoba kreće po jednom transektu, a
kada dođu do kraja onda se vraćaju po drugom transektu. Isto se to odnosi i na kretanje po
kružnom i kružno-radijalnom

Kretanje unutar jedinice može biti: - U linijama, tj. uvijek u istom pravcu

- U 2 pravca koja se sijeku pod pravim kutom

- Kaotično (samo na malim površinama)

Na kraju, kad su prikupljeni nalazi označava se mjesto gdje su pronađeni. To označavanje se

provodi po ključu i to na način da boja oznake kao što je zastavica predstavlja određenu
kategoriju nalaza. Kad se to napravi i kad se sve kartira može se dobiti projekcija nekakvih
odnosa u intaktnom dijelu sloja.

Dokumentacija intenzivnog terenskog pregleda

Nije unaprijed određena i ovisi o samom lokalitetu

Sadrži:

- Broj kvadrata

- Broj kvadrata za sakupljanje

- Tko je popunio dokumentaciju

- Doneseni materijal

- Ostavljeni materijal
- Keramika: (ukupna težina i broj), osnovne karakteristike, vremenska pripadnost, nacrtna,
fotografirana....

- Druge vrste pečene zemlje (kućni lijep, opeka, tegule)

- Oruđe od kamena: (ukupna težina i broj), broj retuširanih komada, oblik rukotvorine -rezači,
strugala, šiljci, svrdla, tehnološki tipovi-neobrađeni materijali, jezgra,
otpadak jezgre, geološka vrsta, crtani komadi, fotografirano, ...

- Druge vrste kamenih izrađevina

- Metalni nalazi

- Osteološki nalazi (obrađen, neobrađen), vrsta

Što se tiče keramike i kamenih izrađevina, prije je bilo popularno mjeriti njihovu težinu,
misleći da se time dobivaju neki relevantni podatci. Danas se to više ne radi, jer je potpuno
nepotrebno.

Uzorčenje - uz pomoć metalnog okvira 1x1m, na svakom kvadratu se primjeni isti pristup,
npr. u svakom se uzorči kvadrat u gornjem lijevom kutu određene veličine i
prikuplja se sve, a to ilustrira odnose cijelog kvadrata

- Cilj: Prenijeti u smanjenom obliku realne odnose, ali ne proizvoljno

GEOFIZIČKE METODE
Glavna funkcija ovih metoda je otkrivanje nalazišta (u nekim slučajevima), utvrđivanje
arheološkog potencijala već poznatih nalazišta za pripremanje istraživanja

- Danas se ove metode primjenjuju kao komplementarne

1. Metoda mjerenja geoelektričnog (specifičnog) otpora - Electrical resistivity

2. Geomagnetna metoda - Magnetometry

3. Metoda georadara - GPR - Ground penetrating radar

4. Detekcija metala - Metal detectory

5. Geološko bušenje - Geological drilling

- Sve ove metode se baziraju na anomalijama u tlu i svaka ima svoje područje, odnosno narav
istraživanja na kojima se temelji

- Bliske su novoj arheologiji čije je osnovno polazište zasnovano na principu neuništavanja

lokaliteta.

Značenje geofizičkih metoda u arheologiji

Nedestruktivnost - sva mjerenja se obavljaju bez obzira na strukture i ne uzrokuju

uništenja, nema micanja mlađih da bi se došlo do starijih slojeva (Nova arheologija)

Mjerenja su in situ - izvode se na intaktnim površinama u njihovom prirodnom stanju tako

da prosljeđuju stvarne geofizičke mjerne parametre

Neograničen pristup i ponovljivost mjerenja - mjerenja se mogu provesti bez ograničenja i

mogu se ponoviti s istom mjernom opremom, uzimajući u obzir iste parametre unosa mjerenja

Kontinuitet prikupljanja podataka - podaci mjerenja su 2D vremenski profili proizvoljne

duljine, koji se obrađuju i pretvaraju u 2D dubinske sekcije

Mjerenje većeg broja usporednih profila - podatke je moguće obraditi i prikazati kao 3D,
koji su pregledniji

Temelji metoda

-Iako su metode različite postoji zajednička komponenta u njihovoj teoriji rada

Glavna karakteristika svih geofizičkih metoda je to da postoji sprava koja odašilje (emitira)
impulse ili valove. Ti valovi odlaze u tlo te se ponovno vraćaju na površinu. Uz sam uređaj
nalazi se i antena koja hvata valove i impulse koji su odbijeni od nekog objekta ili arheološke
strukture. Svi ti valovi se pohranjuju na magnetsku vrpcu ili su prikazani na ekranu.

- Svaka pregledana površina mora imati postavljenu kvadratnu mrežu, provodi se planski

- Ova istraživanja rade se sukcesivno i to po blokovima veličine 10 x 10 m ili 20 x 20 m

- Svaki taj blok se podijeli na manje transekte širine 1 m

1) Metoda mjerenja specifičnog otpora tla pri protoku električne energije

Metoda geoelektričnog otpora je primarno geološka metoda čiji je cilj bio utvrditi geološki
sastav na većim dubinama i velikoj površini.

Temelji se na električnom polju koje se pod površinom uspostavlja s jednosmjernim

galvanskim člankom i parom strujnih elektroda. Drugim parom elektroda prate se promjene u
potencijalnoj diferenciji zemljišta, koje se uz poznavanje struje, izražava u prividnom otporu
određenog volumena zemljišta.

-Volumen je određen geometrijskim čimbenikom - načinom razmještanja 4 elektroda na

površini. U geologiji su te 4 elektrode u većini slučajeva postavljene kolinearno, dok se u
arheologiji najdjelotvornijom pokazala elektrodna konfiguracija koja se naziva TWIN
PROBES, odnosno metoda elektrodnih blizanaca - taj naziv označava 2 para elektroda, pri
čemu jedan par (strujna i potencijalna elektroda) stoji nepomičan na jednom mjestu, dok se
drugi (jednak) par mjernih elektroda nalazi praktički beskonačno udaljen.

- Električni tok koji teče kroz tlo na definiranoj prostornoj veličini-volumenu (prostorni
metar) uvjetuje potencijalne razlike u otpornosti. Mjerenje otpornosti temelji se na činjenici
da se električna provodljivost arheoloških objekata razlikuje od medija u kojemu se nalaze.

- Na to utječu u najvećoj mjeri čimbenici koji kontroliraju raspodjelu vlage u tlu koja je
ovisna o količini padalina, teksturi, strukturi i konzistenciji tla, odnosno arheološkog
depozita i pripadajućih struktura.

Otpor ovisi o 3 faktora: sastavu tla, količini vlage i količini iona

- Količina vlage je obrnuto proporcionalna otporu - što je veća vlaga manji je otpor i obrnuto.

- U teoriji metoda podrazumijeva da različite vrste tla različito provode električni tok.

- Kompaktnija tla pružaju više otpora od rastresitijih tla.

- Površine s puno kamena teže provode tok pa je otpor veći.

- Količina iona ovisi o količini organskih tvari.

- Ukopani objekti imaju veću provodljivost, a kameni objekti veći otpor.

Komponente sistema za
mjerenje električnog
otpora

(elektrode, kontrolna
konzola, izvor
energije, računalo)
Metoda se uglavnom rabi za geoelektrično kartiranje, što znači da su očitovanja integralne
vrijednosti otpora za neki volumen zemljišta do određene dubine

- To je jednostavna i djelotvorna metoda za otkrivanje zidova i većih jaraka, a rezultate

metode moguće je prikazati samo tlocrtno

- Najveća dubina na kojoj se mogu otkriti ostaci arhitekture ovisi o udaljenosti između
mjernog para elektroda koji kod standardne konfiguracije iznosi 0,5 m, što znači otkrivanje
ostataka do najveće dubine od 1,5 m.

- Prvo imamo 4 elektrode zabijene u zemlju sa međusobnim razmakom od 1 m i zatim imamo

izvor energije koja se prenosi i inducira u te elektrode koje su zabijene u zemlju

- Iz 2 elektrode izbija energija, a 2 je primaju

- Količina otpora se prenosi na računalo i bilježi na kontrolnoj konzoli; kada imamo zid tada
imamo negativ, a kada je jama onda je pozitiv. Ispis može biti sa izolinijama + kolor ili samo

kolor

- Nije baš primjenjiva za naš krški kraj, previše kamenja

2) Magnetska metoda
(Geomagnetna metoda - Magnetometry)

Magnetska metoda je pasivna metoda jer se magnetometrima mjere lokalne promjene u

„vanjskom“, tj. Zemaljskom magnetskom polju, koje su posljedica promjena u magnetskom
susceptibilitetu6 materijala ispod površine. Zadatak arheološke geofizike jest prepoznavanje
magnetskih anomalija, koje su posljedica različitih vrsta arheoloških struktura, a koje su
istodobno i nositelji različitih tipova magnetizacije.
6
Magnetska susceptibilnost – svojstvo magnetske tvari, karakterizira posljedicu djelovanja magnetskog polja na
tvari (pozitivna je na feromagnetske i paramagnetske tvari, a negativna na dijamagnetske tvari)
- Radi se prilikom terenskog rekognosciranja, tj. kao priprema za terensko istraživanje

- Zasniva se na termoremanentnim7 pojavama. U zemlji postoji željezni oksid, taj se oksid

prilikom izlaganja visokoj temperaturi magnetizira i ta čestica zadržava taj položaj zemljinog

magnetskog polja u to vrijeme (npr. ostaci podnica koje su zapečene, ognjišta, ...).

Prilikom magnetske prospekcije češće se rabe mjerenja promjena gustoće magnetskog

protoka zemaljskog magnetskog polja na (pseudo) gradijentni način (nT/m), a rjeđe mjerenja
totalnog magnetskog polja (nT).

Gradijentni način djeluje kao filter niskih frekvencija (high pass filter) što pojačava slabe
magnetske anomalije malih objekata na malim dubinama (signal) i eliminira dugovalne
anomalije koje su posljedica geološke pozadine (šum).

Magnetska susceptibilnost je mjera udjela induciranog magnetskog polja

- Magnetskom se metodom uspješno otkrivaju ostaci arhitekture, kao i negativni oblici (jarci i
jame) te osobito djelotvorno objekti s tzv. termoremanentnim tipom magnetizacije koji je
tipičan za pečenu glinu (keramičke peći), peći za taljenje metala, ognjišta i sl., tj. nešto što je

bilo izloženo visokoj temperaturi zbog čega je se s obzirom na postojanje željeznog oksida,
registriralo stanje magnetskog polja zemlje u tom trenutku.

- Problem je u tomu što kad se određeni objekt ili predmet ponovno izloži visokoj
temperaturi, uništava se ono prethodno stanje i registrira se trenutačno stanje.

-Teoretski najveća dubina na kojoj se magnetskom metodom može otkriti neka arhitektonska
struktura ovisi o kontrastu u susceptibilnosti između arheoloških ostataka i zemljišta u
kojemu se nalaze te njihovoj veličini, obliku i položaju ispod površine.

- Kao samostalna prospekcijska metoda u arheologiji se rabi i aktivno mjerenje magnetskog

susceptibiliteta. To se mjerenje obavlja na terenu ili na uzorcima u laboratoriju. Uzorci se
mogu uzimati iz bušotina, probnih sondi ili stratigrafskih jedinica tijekom iskopavanja. Na
taj se način utvrđuje povišen susceptibilitet, koji je posljedica visokih temperatura, a rjeđe
anomalije koje su posljedica anaerobnih uvjeta u otpadnim jamama, obrambenim jarcima, …

Mjerenjem susceptibiliteta zemljišta može se primjerice precizno ograničiti područje

kontaminirano radom keramičarskih ili željezarskih radionica. Promijenjen susceptibilitet
zemljišta često je jedini trag prapovijesnih nalazišta oštećenih erodiranjem zemljišta

- Osim za rekognosciranje koristi se i za apsolutno datiranje

7
Termoremanentno – pojava da ona mjesta koja su izložena visokoj temperaturi zadrže svoj magnetizam
(remanentan, lat. remanere – ostajati; koji je ostao od veće cjeline, preostali)
- Radi se istim metodološkim postupkom (hodanje po trakama)

- Odašiljač šalje signal koji prolazi kroz zemlju. Prijamnik prima signal i registrira devijacije
u prostoru.

- Rezultati mogu biti napravljeni koloristički i/ili grafički

3) Georadar
(Geophysical radar - GPR (Ground penetrating radar)

Georadar je skraćeni naziv od Geophysical Radar koji se odnosi na primjenu uobičajene

radarske tehnologije u svrhu geofizičkih istraživanja ili istraživanja čvrstih materijala.
Georadar se također često naziva i GPR (eng. Ground Penetrating Radar).

Georadarska tehnologija temelji se na analizi kontroliranog odašiljanja elektromagnetskih

valova u strukturu/tlo u svrhu njihovog istraživanja. Tijekom faze rada na terenu,
elektromagnetski valovi se odašilju i primaju pomoću odgovarajuće hardverske opreme.
Tipičan georadar sastoji se od antene, centralne jedinice i kompjuterskog sustava. Tijekom
faze analize (korištenje rezultata), obradom snimljenih podataka pomoću posebnih računalnih
programa dobije se 2D ili 3D slika podzemlja ili ispitivane strukture.

Georadar je razvijen za otkrivanje podpovršinskih struktura u prvoj polovici 80-ih godina

prošlog stoljeća, a u arheologiji je postao stvarnost tek sredinom 90-e prošlog stoljeća. Prije
toga nisu bili dostupni softverski alati za učinkovitu obradu ogromnih količina podataka i
stvaranje učinkovitog 3D prikazuje, interaktivnu analizu i interpretaciju 3D okruženja. Prvi
primjer korištenja georadara u arheologiji datira iz 1976. u Chaco kanjonu (Novi Meksiko), a
njegovo korištenje u takvim istraživanjima kasnije je uvelike prošireno.

Ovakva metoda je kod nas korištena i u Pokrovniku 2012.g. za vrijeme Marijanovićevih

istraživanja.

Imamo izvor energije koja se preko kontrolne konzole uz pomoć fiberoptičkih ili nekih drugih
kablova provodi do dviju antena. Preko jedne antene (predajnika) se elektromagnetski valovi
emitiraju, a preko druge (prijemnik) se očitava odraz onih elektromagnetskih valova koji su
emitirani, a koji se različito ponašaju ovisno o naravi struktura kroz koje prolaze.

- Jedan dio tog emitiranog vala će se vratiti natrag, a drugi dio će nastaviti svoj tok u sljedeće,
odnosno niže strukture.

- Rezultati se na konzoli dobivaju u okviru tzv. vremenskih redova (tj. profila ili
dvodimenzionalnih slika) koji nam pokazuju vremenski raspon od emitiranja do povratka
vala, odnosno, može se izračunati koliko je vremena prošlo, tj. do koje je dubine taj val
prošao i s koje se vratio, ali oni su jako teško čitljivi.
- Zbog toga je njihova primjena u arheologiji uvjetovana i postojanjem odgovarajućeg
softvera koji će te vremenske redove ili dvodimenzionalne slike preoblikovati u
raspoznatljivi trodimenzionalni oblik u kojem ćemo jasno vidjeti tlorise i oblike struktura

Komponente: izvor energije, kontrolna konzola, računalo, fiberoptički kabel, antene

(predajnik i prijamnik)

Georadar može učinkovito identificirati negativne strukture, kao što su: jarci, rovovi, usjeci,
kanali, tuneli i sl. Dubina raspona ovisi o učestalosti emitira antena je na 200 MHz antene,
često se koristi za cca. 4,5 m. Pored antene na frekvencijski raspon i dubinu sadržaja utječe i
vlaga u tlu koja je vrlo ozbiljna prepreka za širenje elektromagnetskih valova.

Na 2D georadarskim profilima pouzdano prepoznavanje arhitekturne ostaje samo u relativno

"čistim" situacijama gdje se nalaze u ruralnim područjima u glini ili pješčane gline. Danas već
postoje vrlo kvalitetni 3D softverski moduli koji se koriste neposredno za arheološka
aplikacije.

Najprikladniji objekti za upotrebu GPR-a u arheologiji: jame zasute drugačijim materijalom

od okolice; kanali, rovovi; ognjišta; glina, kamen, drvo; peći; stambeni prostori; kovinski
objekti; glineni zidovi u sitnozrnom materijalu, …

4) Detekcija metala

Metal detektori su namijenjeni detekciji pojedinačnih ili skupnih nalaza (ostava) metalnih
predmeta, metalnih nalaza u drugim zatvorenim cjelinama (grobovima), te metalnih predmeta
korištenih kao konstruktivni elementi u građevinskim objektima

Osnovni princip rada metal detektora temelji se na povezivanju sljedećih elemenata:

- Oscilatora koji proizvodi izmjeničnu struju

- Prve zavojnice (odašiljača) koja stvara elektromagnetsko polje

- Druge zavojnice (prijemnici) koje registriraju anomalije u magnetskom polju uzrokovane

prisutnošću metalnih predmeta koji, kao provodnici električne energije, proizvode vlastito
magnetno polje

Nedostatci:

- Registrira samo metal, pa ne ide dalje od eneolitika

- Registrira sve metalne predmete (konzerva ili bilo što recentnije)

- Registrira samo grobove s metalom

Rover C

- Instrument koji koristi elektromagnetske valove za utvrđivanje anomalija koje na

ciljanom prostoru postoje zbog metalnih objekata ili podzemnih šupljina (grobova i
grobnih prostorija, pećina, tunela i sl.)
- Poslije kompletiranje mjerenja zabilježene vrijednosti analiziraju se u grafičkom
obliku pomoću 3D softvera

XP 4000

- GPR instrument za otkrivanje metalnih predmeta, podzemnih šupljina, prostorija i

grobova. Podržan s odgovarajućim softverom (Localizer 3000) omogućuje trenutačnu
sliku podzemlja na monitoru.

Earth imager (Metal detektor s grafičkim prikazom pretraživane površine)

- Koristi se za otkrivanje metalnih predmeta, podzemnih šupljina ili substrukcija

(temelja) građevinskih objekata.
- Otkrivene objekte signalizira zvučnim signalom, na digitalnom ili analognom zaslonu,
svjetlosnim signalom. Podržan dodatnim naočalama (video eyeglasses) omogućuje
trenutačnu vidljivost otkrivenih objekata.

5) Metoda geološkog bušenja

Ova metoda se odnosi i provodi na onim lokalitetima i položajima na kojima postoje indicije
za postojanje arheoloških nalazišta.

Radi se kada je lokalitet pokriven debelim naslagama recentnog sloja (npr. naselje uz rijeku
koje je zatrpano debelim slojem mulja, a lokalitet je registriran uz pomoć nalaza na obali
rijeka, jer sama rijeka uništava lokalitet). Stoga, da se utvrdi točna pozicija samog lokaliteta
vrše se bušenja.
- Bušenjem se dobiva položaj lokaliteta, njegova dubina i arheološki potencijal

- Bušenja se rade po znatno većoj mreži, a dobiveni materijal (u obliku cilindra ili valjka) se
analizira i iščitava dubina kulturnog sloja, jer se on može vrlo lagano odrediti na osnovu
boje, koegzistencije i nalaza

- Ova bušenja se mogu raditi i na poznatim lokalitetima kako bi se pronašlo mjesto koje bi
dalo najviše rezultata

ZRAČNO REKOGNOSCIRANJE
(zračna fotografija)

Neki ovo nazivaju i zračnom arheologijom, ali to nije ispravno jer se ova metoda primjenjuje
u mnogim znanostima, u hidrologiji, geologiji, šumarstvu, …

Razvija se tokom II. Svjetskog rata s razvojem zrakoplova i tehnologije.

Za snimanje su najpogodniji 5., 6. i 7. mjesec kada su najbolje vidljive indicije nalazišta!

- Snimati se može iz letjelica, balona, lakih letjelica - paraglajderi, bespilotne i sl., a mogu se
koristiti i satelitske snimke (ali jako su skupe)

Postoje dva tipa zračnih fotografija, kose i okomite, ali je bitno da se snimanje mora vršiti u
onom dijelu dana kad je objekt osvijetljen prirodno pod kosim kutom (ujutro ili
poslijepodne) , tj. kad zrake sunca padaju pod oštrim kutom jer se na taj način ističu pojave
koje su bitne za prepoznavanje arheoloških nalazišta.

- Kose su obično slikane od strane arheologa, ali se smatraju arheološki značajnijima

- Okomite su rezultat nearheoloških istraživanja (npr. kartografskih)

- Zračna fotografija podrazumijeva ili snimanje pod određenim kutom, ili određeni tip
osvjetljenja, ili određenu kameru i filmove osjetljivih na određene spektre

- Pankromatsko (crno-bijelo), kolor, infracrveno, ultraljubičasto - dijelovi spektra koji se

koriste zbog poboljšanja kvalitete jer se indicije ne vide katkada dobro kod C/B i
kromatskog. Na koncu imamo i multispektralno, isti lokalitet snimljen u više spektara,
snimci se dopunjavaju.

- Primjenjuje se i za snimanje potopljenih oblika, samo mora biti bonaca

Namjena u arheologiji:

- Registriranje nalazišta

- Dokumentiranje (iscrtavanje, izrada tlocrta) nalazišta

- Dokumentiranje tijeka i rezultata iskopavanja

- Ciljano vođenje iskopavanja

- Uspoređivanje s geofizičkim metodama istraživanja

Za arheologiju je zračna fotografija zanimljiva jer registrira pojave koje su važne za

prepoznavanje arheoloških lokaliteta.

- Pojave u vegetaciji (usjevima) - Crop marks

- Promjene u reljefu (mikroreljefu) - Shadow marks

- Promjene u tlu - Soil marks

- Pojave u krajoliku

- Anomalije vlažnosti
 - Pojave polimorfizma

Pojave u vegetaciji (usjevima) - "Crop marks"

- Vežu se prije svega uz žitarice te su izravno povezane s različitim vrstama arheoloških

pozitivnih i negativnih struktura koje pozitivno ili negativno utječu na kvalitetu zasijanih
usjeva. Pri tomu pozitivne strukture utječu negativno na usjeve, a negativne utječu pozitivno.

Usjev nad ukopanim zidom (negativ) - kameni nasip, zidovi – negativni usjevi

Usjev nad ukopanom jamom (pozitiv) - ukopani objekti, rovovi – pozitivni usjevi

------------ Vidi stranu 34!!! --------------

Na zračnoj fotografiji su vidljive razlike u intenzitetu i boji, jasno se vide obrisi struktura koji
ne dopuštaju vegetaciji onakav razvoj kakav imamo na okolnom prostoru gdje takvih
struktura nema.

Pojave u reljefu - "Shadow marks"

Nema arheološkog nalazišta gdje se nisu odvijale nekakve graditeljske aktivnosti koje
mijenjaju prvotni reljef, naravno, rijetko se radi o dramatičnim visinskim razlikama, ali osim
takvih velikih, nama su bitne i te manje razlike, tj. mikro promjene u reljefu.

Takve razlike su vidljive zbog činjenice da su izložene na različite načine količine prirodnog
svijetla i to neovisno o tomu da li će se teren snimati okomito (pod pravim kutom) ili se snima
pod oštrim kutom. Jedino je bitno da prostor koji je predmet snimanja bude osvijetljen pod
kosim kutom (ujutro ili poslijepodne) jer količina tih pojava koje su vidljive je tako najveća.

Na temelju razlike od refleksije osvijetljenosti dobiju se snimke na kojima se mogu registrirati

arheološki lokaliteti. Kose (i okomite) površine vraćaju cijelu količinu svjetlosti ravno prema
objektivu, tako da će onaj osvjetljeniji dio biti preeksponiran, a onaj u sjeni podeksponiran te
nam to ocrtava konture reljefa. Ravne površine budu jednako osvijetljene, jednako raspršuju
primljenu svjetlost na sve strane i neće ju vračati izravno prema objektivu.

Promjene u tlu - "Soil marks"

To su promjene koje se iskazuju u različitim tonskim, tj. kolorističkim efektima vidljivima na

samom terenu koji je predmet proučavanja. Te razlike su posljedica različitih zahvata koji su
u nekom vremenu provedeni na nekom području i podrazumijevaju poremećaje u izvornoj
strukturi koji su izazvani ljudskim aktivnostima. Tim aktivnostima se izlažu na površinu tla
različita tekstura, konzistencija, boja i sastav tla od neposrednog okruženja.

Otkrivaju postojanje neke konstrukcije, zatrpanih jaraka, bedema ili temelje koji se očituju u
promjenama boje tla na ravnim površinama i tako mogu biti sjajan indikator za arheološko
iskopavanje.
Mogu se nekada i kombinirati sa ostalim promjenama, npr. ako je pola konstrukcije ispod
vegetacije (npr. žito), a pola ispod tla koje ima drugačiju boju.

- Ove promjene su najvidljivije na fotografijama slikanih za zimskih mjeseci

Pojave u krajoliku

Nešto što je drukčije od svega u okolini, neka forma koja ukazuje na artificijelnost, tj. nešto
što je posljedica nekakvog zahvata i što ne može biti prirodno formirano. Takve promjene će
biti više vidljive u zaostalijim i neurbaniziranim dijelovima.

Pojave anomalija u vlažnosti

Tlo će ponekad također otkriti tvorevine putem različitog zadržavanja vlage, tj. kroz vlažne
tragove, ili kroz različitosti u termalnim osobinama koje utječu na topljenje snijega i leda
(kanali za navodnjavanje, putovi, rovovi)

Riječ je o nekim kompleksima koji zbog narušene prirodne konzistencije ima različitu
akumulaciju vlage (veću količinu vlage) te je ova pojava vidljiva nakon obilnih padalina, ali
zbog toga kratko traje, tj. kratko je vidljiva, a ostale pojave su stalne.

- Konture nisu jasne i pravilne, već izgledaju kao fleke

Pojave polimorfizma

Mogućnost neke pojave da se iskazuje na različite načine, tj. da je neki lokalitet vidljiv na
nekoliko načina pa je tako snimljen zimi i imamo “soil marks“, a dok je vegetacija na njemu
imamo “crop marks“.

- Svojstvo neke pojave da se iskazuje na više načina

Upotreba zračne fotografije :

- Za dokumentiranje arheoloških nalazišta tako da se na temelju takvih snimaka i uz

primjenu odgovarajućih softvera, iskoriste za izradu tlorisa. Oni neće biti apsolutno
točni, ali to nije ni cilj jer ovdje se želi predočiti postojanje nekakvih struktura i
nalazišta.
- Služi za dokumentiranje tijeka i rezultata iskopavanja (početak, sredina, kraj)
- Može se usporediti sa rezultatima geofizičkih istraživanja, ali i usmjeriti ih
- Zračna fotografija može biti podloga za ciljano vođenje istraživanja

- Problemi interpretiranja - ne znamo što pojave predstavljaju (kolorističke pojave)

LIDAR (Light detecting and ranging) - Lasersko skeniranje iz zraka.

Jedna od najučinkovitijih metoda prikupljanja velike količine raznovrsnih prostornih

informacija u kratkom vremenu, ali je još uvijek skupa metoda.

- Instaliran je u helikopter ili zrakoplov, koristi blisko-infracrveni dio elektromagnetskog

spektra (laser) za aktivno prikupljanje podataka.

- Prednost helikoptera nad zrakoplovom je ta što helikopter ima sposobnost lebdenja pa se

može duže zadržavati na jednom mjestu u zraku.

- Koristeći automatske i poluautomatske tehnike filtriranja podataka, moguće je iz izvornih

podataka kreirati nekoliko proizvoda: digitalni model reljefa, digitalni model vegetacije,
digitalni model površine, …

- Velika prednost je što se može snimati danju, noću, kada je oblačno, sunčano, …

Način rada:

Emitira se impuls laserske svijetlosti uz precizno bilježenje vremenske dimenzije, tj. detektira
se refleksija tog impulsa od objekta uz precizno bilježenje vremena. Koristeći konstantnu
brzinu svijetlosti vremenske razlike između emitiranja i reflektiranja koristi se za računanje
direktne udaljenosti između senzora i objekta. Tako se dobiva uvid i u one najminimalnije
promjene u reljefu koje nisu vidljive na druge načine. Uz pomoć vrlo točnog položaja senzora
dobivenog iz satelitske navigacije (GPS-a) i orijentacije senzora dobivene iz inercijalne
jedinice (IMU) izračunavaju se pravokutne xyz koordinate točaka reflektirajuće površine.

- Minimalna daljina skeniranja - 30 m ----- Maksimalna daljina skeniranja - 3000 m

Točnost - 20 mm

- Korišteno na Ljubljanskom barju

 ISKOPAVANJA

VRSTE ISKOPAVANJA
(s obzirom na razlog, ali i prostor)

1) Pokusno (probno)

2) Sustavno (temeljna iskopavanja)

3) Zaštitno

4) Kontrolno (revizijsko)

1) POKUSNO ISKOPAVANJE

To su iskopavanja manjeg opsega radi stjecanja elementarnih informacija o karakteru

nalazišta i arheološkom depozitu kao takvom (broj stratuma, odnosu i položaju stratuma,
koliko depozita, vremenski okvir, zastupljena kultura, ...), a samim time i daje uvid u
arheološke potencijale tog područja.

- Ponekad se izjednačava sa formom sondažnog iskopavanja, ali sondažnog iskopavanja nema

jer sonda se koristi svuda (na mjesecu, u naftnim bušotinama i sl.) pa tako ništa ne fovori.

-To je osnovni oblik iskopavanja (radi informacija) koji je ujedno i prvi istraživački postupak,

tj. priprema i polazišna osnova na onim nalazištima koja će biti predmet sustavnog
iskopavanja.

Ciljevi pokusnog iskopavanja su:

- Utvrđivanje osnovnih informacija o depozitu kao takvom

(debljina depozita, broj stratuma, odnosi stratuma – stratigrafski podatci

- Utvrđivanje općeg vremenskog okvira kojem nalazište pripada

(unutar kojeg je sloj formiran)
- Utvrđivanje pripadnosti nekoj kulturi od početka do kraja depozita

Ne pretendira na veliku prostornu obuhvatnost, a ne pretendira ni na vrstu podataka.

- Sonda se postavlja tamo gdje će se dobiti najpotpuniji presjek lokaliteta, obično na sredinu

- Primjerena veličina sonde je 15-20 m2 (znači, sonda manjih dimenzija), a dovoljna je 1 sonda

- Obično je to kvadrat 4 x 4 m ili 5 x 5 m (osnovna sistematska jedinica), ali može biti i

pravokutnik koji je dimenzije 5 x 4 m, ali to ovisi o okolnostima na nalazištu

Na pokusnom iskopavanju se moraju primijeniti načela stratigrafskog iskopavanja, a to znači

kretanja uvijek moraju biti unutar samo jednog stratuma, tj. jedne stratigrafske jedinice,
nikada kroz dvije u isto vrijeme.

- Pri tom treba voditi i računa o svim elementima vodoravne dimenzije arheološkog nalazišta,
odnosno voditi računa o svim graditeljskim zahvatima koji se mogu prepoznati na površini
na kojoj se vode iskopavanja jer će se oni kasnije morati povezati sa pripadajućim
dijelovima tih istih struktura koji će se istražiti sustavnim iskopavanjem na okolnom
prostoru, a koja će se širiti od sonde.

Na osnovu ovih informacija ne smijemo donositi neke zaključke, već prikupljamo samo
osnovne informacije, jer u suprotnom će nas te ideje koje su bazirane na jako malom broju
podataka odvesti u krivom smjeru i pogrešno usmjeriti sustavna iskopavanja.

Naravno, treba se voditi i računa o dokumentaciji iskopavanja jednako kao i kod svih ostalih
vrsta arheoloških iskopavanja.
 2) SUSTAVNO ISKOPAVANJE

Ta je najvažniji dio arheološkog rada ove vrste jer su ta iskopavanja najopsežnija i

najzahtjevnija, a cilj im je potvrditi ono što smo dobili kao rezultat probnih iskopavanja
(u stratigrafskom, vremenskom, kulturološkom smislu i sl.), te prikupiti sve dodatne vrste
podataka koji će nam biti relevantni i reprezentativni za izvođenje svih zaključaka koji vrijede
za nalazište u cijelosti.

- To se odnosi na vrstu i tip nalazišta, njegovu organizaciju sa svim objektima koji mu

pripadaju, materijale koji su korišteni, disperziju, aktivnosti (privredne i neprivredne), …

- To podrazumijeva prikupljanje primarne i sekundarne arheološke građe gdje bi se primarna

odnosila na artefakte, a sekundarna na bioarheološke nalaze (iako je sve jednako važno).

Kod vođenja sustavnog iskopavanja je bitno voditi se stratigrafskim načelima i potrebno je

primjenjivati različite metode koje će se međusobno kombinirati s ciljem da dobijemo
kvalitetnije i pouzdanije podatke.

Sustavno iskopavanje se provodi na način da na teren postavljamo i razvijamo kvadratnu

mrežu, s kvadratima koji su u pravilu 5 x 5 ili 4 x 4 m što je empirijska spoznaja o veličini
koja je najpraktičnija za vođenje iskopavanja, uključujući i sve vrste dokumentiranja.

- Ponekad će nam biti potrebni puno veći kvadrati, npr. 10 x 10, a razlog je taj kad samo
nalazište to traži od nas (kod istraživanja crkvi), ili pak suprotno, 1 x 1 m kod nekih
paleolitičkih i mezolitičkih nalazišta gdje će biti potrebno jako precizno istraživanje.

Sustavna iskopavanja se provode na lokalitetima:

-Sa višeslojnom stratigrafijom

-Kada lokalitet nudi mogućnost razumijevanja geneze

-Kada možemo dobiti model naselja

-Kada je lokalitet zaseban fenomen

 3) ZAŠTITNA ISKOPAVANJA

Poduzimaju se kako bi se zaštitile neke arheološke strukture, nalazišta ili dijelovi nalazišta
koji su iz bilo kojih razloga ugroženi. Također, provode se i na već poznatim nalazištima i na
nalazištima koja su slučajno otkrivena.

Imaju sustavni karakter, ali su prostorno ograničena (to je jedina razlika od sustavnih
iskopavanja). Također, za razliku od sustavnih, zaštitna iskopavanja imaju i problem
vremenskog ograničenja, tj. vrše se na ugovoru s investitorima, a zbog toga imaju određeni
rok u kojem moraju završiti.

Provode se u slučajevima kada je lokalitet već oštećen ili mu prijeti uništenje, ali bitno je da
se moraju poduzeti bez obzira na sve.

3 kategorije zaštitnog istraživanja:

Urbana – provode se u razvijenim urbanim sredinama koje leže na nekakvim arheološkim

strukturama, tj. gdje imamo arheološko nalazište, a gdje svaki zahvat podrazumijeva
otkrivanje i ugrožavanje tih struktura (npr. Salona i Siscia)

Spasilačka – provode se kad se otkrije novi lokalitet za kojeg se nije ni slutilo da se tu nalazi
pa se pretpostavlja da je jedan dio uništen i kreće se spasiti što se spasiti da
– provode se i kod poznatog lokaliteta koji su već gotovo uništeni pa se spašava

Preventivna zaštitna – poduzimaju se zbog velikih infrastrukturnih zahvata kao što je

gradnja autoceste ili plinovoda gdje još ništa nije uništeno te se unaprijed razvija iskopavanje
na zadanoj površini, a koje se vodi kao što bi se vodilo i u normalnim okolnostima

4) KONTROLNA ISKOPAVANJA

Obavljaju se na već istraženim lokalitetima radi kontroliranja, ispravljanja ili nadopune

podataka

- Razlozi provođenja kontrolnog iskopavanja mogu biti zbog:

- Nesustavno i nekvalitetno vođenog istraživanja

- Nepostojeće, zagubljene ili nepotpune dokumentacije

- Pomiješanih i neupotrebljivih arheoloških ostataka

- Kada se nije stiglo sve istražiti (npr. crkva je istražena, ali groblje nije)
- Sva prapovijesna nalazišta u kontrolnom smislu se mogu voditi samo na intaktnim
površinama (odnosi se i na dio ranosrednjovjekovnih lokaliteta)

PRIPREMA ISKOPAVANJA

Svi naši postupci moraju biti vođeni nekom racionalnom idejom, a ne stihijski, tj. ne smije biti
improvizacije, već treba imati jasan cilj.

Priprema iskopavanja se odvija kroz nekoliko koraka:

1. dio priprema

- Definiranje strategije (cilja) iskopavanja (i načina na koji ćemo taj cilj ostvariti)

- Utvrđivanje plana iskopavanja (što ćemo poduzimati i kojim redom kako bismo ispunili cilj)

- Izbor metode/a iskopavanja

- Pribavljanje opreme

- Formiranje ekipe

2. dio priprema

- Geofizička istraživanja (danas je to standard)

- Geodetsko snimanje (mora se svakako provesti)

- Razvijanje kvadratne mreže (temeljni zahtjev za metodološki korektno vođeno iskopavanje)

- Izrada situacijskog plana (trodimenzionalne slike s izohipsama i kvadratnom mrežom)

Naravno, nema nekih strogih pravila i paradigmi kod priprema jer je svaki lokalitet priča za
sebe pa je to uvijek neponovljiv čin u kojemu se treba prilagoditi okolnostima i
karakteristikama svakog pojedinačnog nalazišta.

Plan iskopavanja mora biti vezan za funkcije, veličinu lokaliteta, složenost stratigrafije,
probleme na terenu, funkcioniranje ekipe i niz drugih čimbenika.

- Posebna su priča lokaliteti gdje iskopavanja traju nekoliko desetljeća jer tamo su najveći
problem financije

- U pravilu prve godine istraživanja trebaju biti 'udarne' tj. da se otvori i istraži što veća
površinu kako bi utvrdili stratigrafske odnose
- U plan moramo uključiti i pauze kada nemamo financijsku potporu, a tada ćemo se
posvetiti radu na materijalu

pr. Guvnine (gradina)

Da li je odnos stratigrafije svugdje jednak kao i u pokusnoj sondi?

- Trebamo otvoriti još barem jednu površinu ili još bolje više njih na onim mjestima, ali u isto
vrijeme ćemo pokušati doći do podataka o postojanju objekata otvaranjem većih površina.

Da li je naselje bilo utvrđeno od samog početka ili u nekoj kasnijoj fazi?

- Ukoliko naselje nije fortificirano od samog početka depozit će biti ispod kasnije dograđenog

bedema na obje strane, a da li je to tako ćemo utvrditi presjekom bedema tamo gdje vidimo
na površini dijelove bedema.
- Otvorit ćemo površinu koja će obuhvatiti dio bez fortifikacije, da ide preko fortifikacije, ali i

da prelazi na onaj dio nalazišta gdje također nema fortifikacije.

- U tim profilima ćemo dobiti profil s obje strane u kojem će se vidjeti linija zdravice, tj.
prirodne površine na kojoj leži najniži dio bedema i ako nema između nikakvog kulturnog
sloja (depozita), onda znači da je naselje fortificirano od samog početka. Ali, ovdje je
fortifikacija utvrđena tek u brončanom dobu jer leži na depozitu iz razvijenog eneolitika.

Da li su istodobni svi dijelovi naselja ili tu postoje nekakve razlike?

- To će se utvrditi tako da se otvori još nekoliko površina pomoću kojih trebamo dobiti onu
stratigrafiju kakvu imamo u pokusnoj sondi, ali u ovoj situaciji ju nemamo na najvećem
dijelu središnjeg platoa, a to znači da tu nemamo naselje u pravom smislu riječi, već imamo
jedan manji broj nastambi koje su služile u jednom manjem vremenskom rasponu u
razvijenom eneolitiku.

Da li je naselje razvijeno odjednom ili postepeno?

- Tipološke i stilske karakteristike arheološke građe u otvorenim površinama pokazuju da je
naselje potpuno istodobno u svim svojim dijelovima, tj. da tu nema nikakvih vremenskih
razlika koje bi se morale vidjeti kroz razlike u tipologiji i ukrašavanju.
- To znači da je naseobinska cjelina definirana odmah na početku brončanog doba i da svi
dijelovi naselja egzistiraju u isto vrijeme.

Kako su izgledali objekti?

- Nije bilo dovoljno podataka za tvrdnju, ali je moguća hipoteza.
 Bedemi

pr. Lazaruša - sasvim drugačiji tip nalazišta

- Pokusna sonda na ulaznom dijelu pećine (jednostavnije, svjetlije i efikasnije tu istraživati),

postavljena je ukoso jer daje potpuni presjek - sloj je bio preko 2 m

- Cilj je istražiti što veću površinu i još jednom provjeriti stratigrafiju koju smo dobili u
pokusnoj sondi, a ako je moguće cijelu pećinu iskopati jer je zbog male površine to moguće
(duga oko 13 m, široka 6 i kulturni sloj 2.5 m)

- Također, cilj je i shvatiti da se vidi kako je ta zajednica funkcionirala, utvrdit prostorne

odnose i unutarnju organizaciju (gdje je bila vatra, gdje se spavalo i sl.)

- Otvorena je površina u obliku slova T jer se tako dobio potpuni presjek kroz tu pećinu i
depozit koji joj pripada, a tako će nam biti i jasno vidljivi odnosi i položaji depozita od jedne

do druge strane pećina, ali i od ulaza prema unutrašnjosti.

pr. Crno Vrilo

- O samoj Impresso kulturi se znalo dosta, ali o naseljima nije bilo previše podataka, stoga je
ideja vodilja ovog projekta bila istražiti naselje
 GEODETSKO SNIMANJE

Poduzima se u okviru priprema iskopavanja, ali i za vrijeme samog trajanja istraživanja.

Razlozi poduzimanja, tj. čemu služi:

- Omogućuje dokumentiranje topografije arheološkog nalazišta da znamo kako je to nalazište

izgledalo prije početka istraživanja (jer topografija se kasnije mijenja)

- Omogućuje vizualizaciju nalazišta i ambijenta u klasičnom obliku (sa izolinijama) ili u

obliku digitalnih modela

- Omogućuje precizna geodetska mjerenja neprekidno za vrijeme istraživanja (tj. omogućuje

kotiranje i međusobne usporedbe na različitim dijelovima, položaja i odnosa stratigrafskih
formacija)

- Omogućuje analiziranje općih promjena u topografiji nalazišta u klasičnom ili digitalnom

obliku (promjena radionice, veća aktivnost na drugom mjestu)

- Omogućuje analiziranje općih odnosa (generalni stratigrafski odnosi, neolitik – eneolitik) i

mikrotopografskih odnosa (na različitim mjestima na lokalitetu imamo različite aktivnosti
koje dovode do različitih brzina u akumuliranju depozita koji se međusobno razlikuje na
različitim mjestima), tj. npr. da li kuće ima ili nema u daljnjim slojevima.

- Depozit je nastao superpozicijom, mi to moramo dekomponirati, ići unazad od

najmlađeg prema najstarijem, a to se prikazuje na interfacijima razdoblja.
Ekvidistanca - udaljenost ili razmak između izohipsi koji nam pokazuje kojom brzinom, na
kakav način se taj prostor mijenja, prijelaz iz jedne visine u drugu

Izohipse - zamišljene linije koje na zemljopisnim kartama povezuju mjesta iste nadmorske
visine

- Što je mreža izohipsi gušća , znači da je u prirodi riječ o strmijem području

- Gotovo svi geodetski snimci arheoloških lokaliteta su u mjerilu 1:100, a visinske razlike
izohipsa su 1 m ili 0,5 m (ekvidistanca)

- Topografija arheoloških lokaliteta je fizički odraz svih procesa koji se odvijaju na nekom
lokalitetu za vrijeme njegova trajanja. Ona je uvijek posljedica artificijelnih ljudskih
djelatnosti u vremenu i prostoru.

- Geodetski snimak je u osnovi trodimenzionalni snimak nekog prostora, ali u dvije dimenzije,

dok je treća vidljiva kroz ekvidistance (odnosno udaljenost koja ilustrira pad terena)

Puni smisao izrade ovih snimaka krije se u sljedećoj činjenici:

Iskopavanje je istraživanje procesa koji su doveli do topografije i to ireverzibilno, ali mi

analiziramo u odnosu na realni, stvarni početak, osnovno polazište.

To što istražujemo rezultira stratigrafijom koja se ne može analizirati obrnutim redom, već
ima stvarne početke pa moramo imati polazište u odnosu na naše polazište jer ne znamo
prvotnu topografiju.

Istražujući stratigrafske jedinice istražujemo procese, djelatnosti i aktivnosti koje su dovele do

njih.

Stratigrafske jedinice analiziramo od početka do kraja, a prvotna površina je zadnje do čega

dolazimo pa moramo praviti usporedbe na temelju geodetskog snimka i kasnijeg snimka
istraživane površine.

Dakle postoji prvotna i aktualna topografija.

Analiza počinje od prvotne topografije koju moramo s nečim uspoređivati, a to možemo samo
s aktualnom topografijom.

- Znači, treba dočarati kako je naselje u svojim fazama izgledalo i koliki je depozit bio u
tim fazama
 Primjer geodetske snimke

KVADRATNA MREŽA

Razlozi postavljanja kvadratne mreže:

- Urednost i preciznost u razvijanju iskopavanja

- Bilježenje napredovanja i planiranje daljnjeg tijeka iskopavanja

- Preciznost u prostornom lociranju otkrivenih objekata

- Preciznost u mjerenjima horizontalnih i vertikalnih pozicija artefakata i objekata

- Preciznost u vođenju dokumentacije

Zahtjevi koji se moraju ispuniti pri postavljanju kvadratne mreže:

- Razvijenost za čitavo nalazište (tj. po čitavom nalazištu, ali ne mora biti fizički postavljena)

- Geometrijska pravilnost i preciznost

- Pravilnost u orijentaciji (prema stranama svijeta; S-J, I-Z), sa eventualnim manjim

odstupanjima, jer je tako lakše sve evidentirati u dokumentaciji i snalaziti se na terenu
- Trajnost (obnovljivost - kako bi se mogla ponovo postaviti nakon što se ukloni ili devastira)

Kako se mreža postavlja?

Postavlja se pomoću geodetskih instrumenata (teodolit, nivelir ili totalna stanica).

Razvija se za čitav lokalitet, bez obzira kada će neki dio lokaliteta biti istraživan.

Prvo moramo imati stajnu točku koja mora biti trajna, i nalazi se u sredini lokaliteta, ne na
periferiji. To je najčešće betonski ili kameni blok koji se mora fiksirati i učvrstiti kako bi bio
stalan, a koji ima urez u obliku slova X koji služi kao nulta točka iznad koje se postavlja
instrument, pa se viskom (klasičnim ili optičkim) traži centar X-a, i zatim se odredi njegova
pozicija prema stranama svijeta.

Tada na jednoj od strana svijeta (obično na S strani) se odredi pravac i zakoči instrument te se
na periferiji nalazišta postavlja prva fiksna točka tako da jedna osoba se pomiče sa metalnom
cijevi promjera oko 5 cm, sa drvenom jezgrom na vrhu u koju se zabije čavlić radi preciznosti
(jer sama cijev ne može označavati točku jer je preširoka).

- To se mora postaviti tako da približno odgovara končanici objektiva, a nakon toga se ta cijev

fiksira te se čavlić mora poklapati sa sredinom končanice objektiva (dozvoljena su jako mala

odstupanja).

Nakon što se to napravilo, zapravo se dobije jedna točka koordinatnog sustava koji je osnova
za razvijanje kvadratne mreže.

Zatim se objektiv instrumenta okrene za 180° (na J stranu) i na suprotnoj strani će se na isti
način postaviti druga točka, ali to mora biti u sekundu točno! Tako ćemo dobiti i prvu os
koordinatnog sustava.

Nakon toga se objektiv instrumenta okrene za 90° u sekundu (na Z ili I) i nakon što se postavi
treća točka, ponovo se objektiv instrumenta ravno okrene za 180° i tako se dobije četvrta
točka, ali i druga os koordinatnog sustava.

Nakon svega toga se podijelimo koordinatni sustav (lokalitet) sa mjernom trakom koja nam
omogućuje identični razmak u označavanju svakih 5 m (ovisno o veličini kvadrata koju
želimo) uz pomoć metalnih ili drvenih markera (bolje metalni jer je trajniji).

- To napravimo za obje osi koordinatnog sustava i tako se dobije čvrsta osnova za razvijanje
kvadrata u sva četiri dijela koordinatnog sustava koji su najčešće dimenzija 5x5 m ili 4x4 m
(kod paleolitičkih nalazišta su 0,5 x 0,5 m ili 1 x 1 m zbog prostorne distribucije artefakata)

Kada to napravimo, uzimamo instrument i postavljamo ga na prvu točku u bilo kojem dijelu
koordinatnog sustava te radimo isto ono što smo napravili iznad stajne točke, postavimo ga u
idealnu poziciju, tj. fiksiramo pomoću viska njegov položaj iznad te točke i tako smo dobili
preduvjet za daljnji rad.

- Zatim iz tog položaja naciljamo objektiv instrumenta prema fiksnoj točki i kad smo pročitali
vrijednost u stupnjevima, minutama i sekundama, onda okrenemo instrument za 90° i
ponovo zabilježimo vrijednost u stupnjevima, minutama i sekundama, te ga zatim okrećemo
za 180°

- Taj postupak ponavljamo u oba pravca i tako ćemo dobiti potpuno razvijenu mrežu

Kada je mreža postavljena onda se može početi i sa iskopavanjem, a treba biti obnovljiva jer
se iskopavanje može voditi više godina pa će se svaki put morati polaziti od stajne točke jer
tad (iduće godine) više neće biti te mreže.

Ovo je teže raditi s nivelirom jer on sve elemente ima u kućištu koje se može okretati samo u
vodoravnoj ravnini, a kod teodolita objektiv ima mogućnost okretanja i u okomitoj ravnini.

- Također, mreža se fizički postavlja samo na onom dijelu na kojem radimo

Kvadrati moraju biti obilježeni, a najlakše je to sa rimskim brojevima, dok se sa arapskim

brojevima moraju označiti svi kutovi svakog kvadrata jer će se u svakom kvadratu, ponajprije
kotirati točke u sjecištima, tj. na kutovima kvadrata, uz sva ostala kotiranja koja ćemo imati
unutar kvadrata.

- Takve točke nam služe zbog dokumentacije, za lakše snalaženje i za situacijske

planove

Samo stajnu točku možemo pomaknuti ako se ukaže potreba, ali s njom i dvije točke na
krajevima osi.
Postavljanje mreže bez klasičnih instrumenata

Postoje dva osnovna principa postavljanja same mreže kada nemamo instrumente na terenu.

Prvi je pomoću Pitagorinog poučka na način kako građevinci postavljaju, kada uzmu liniju od
10 m, na polovici pod pravim kutem postave liniju od 5 m, i povuku stranice istostraničnog
trokuta od 7,07 m.

Jedini trokut sa cijelim veličinama je onaj sa stranicama 3, 4 i 5 m, a naziva se zlatni trokut.

Povučemo mjernu traku u dužini 4 m koja stoji fiksno, onaj dio trake od 3 i 5 metara je labav i
mjernu traku samo zategnemo da obje stranice budu zategnute i time dobijemo pravi kut.

- To se obično prakticira kod pokusnih sondi

SITUACIJSKI PLAN

To spada u pomoćnu dokumentaciju koja služi za:

- Omogućuje prostorno praćenje iskopavanja, njegovo planiranje i razvijanje

- Omogućuje vođenje i upotrebu dokumentacije

- Omogućuje lako praćenje izlaganja u publikacijama

To je geodetski snimak na koji se aplicira kvadratna mreža koja je razvijena na terenu u istom
mjerilu

- Zapravo dobijemo trodimenzionalnu sliku s izohipsama i kvadratnom mrežom

Dakle, tu se unose podatci do kojih se dolazi iskopavanjem. Situacijski plan služi i za

planiranje daljnjih iskopavanja ovisno o prethodno istraženim sektorima.
Daje se jasna slika o dinamici, toku i rezultatima, te o prostornom rasporedu pojedinih
objekata i eventualne razlike u stratigrafiji na pojedinim dijelovima lokaliteta.
Oprema za iskopavanje
Krupna oprema:
Kolica, lopate, krampovi, škare, pile, sjekire, malj, čekić, kante, prskalice, ...

Sitna oprema:
Male krampe, male lopatice, mistrije, zubarski alat, pincete, drveni ili plastični alat za kosti,
trake za ograničavanje i označavanje, metle, četkice, skalpel, metar, ...

Oprema za postavljanje mreže, kotiranje

Instrument, nogari, trasirke, visak, letva, metri, kolci (markeri), čavlići, kompas, konopi, sprej
u boji, …

Oprema za dokumentaciju
Bilježnice za dnevnike, flomasteri, škare, ljepilo, registratori, košuljice, laptop/kompjuter,
cd-ovi, skener, printer, …

Oprema za tehničku dokumentaciju

Milimetarski papir, blanšete, štipalice za papir, šestar, trokuti, ravnalo, trobridni metar,
tehnička olovka, gumica, ...

Oprema za terenski inventar

Za PN-ove, formulari, pribor za crtanje, šubler, ...

Oprema za foto dokumentaciju

Aparat, stativ, mjerke, trasirka, pločice za sjever, …

Oprema za nalaze
Posude za prikupljanje, folija, plastične posude, vrećice, ljepilo, kreptrake, signature, kutije, ...

Oprema za bioarheološke nalaze

Sita, stroj za flotaciju, plastične posude, ...

Oprema ekipe
Kacige, rukavice, čeona lampa, prva pomoć, štitnici za koljena, laktove, podložak za koljena,
stolovi, stolice, suncobran, plinsko kuhalo, posuđe, tankovi za vodu, ...

Što bi svaki arheolog trebao imati?

Švicarac, arheološki kit (mistrija, zubarski, ...), pribor za jest, lampa, sklopive inox čaše, …
 PRIMJENA GEODEZIJE U ARHEOLOGIJI

1. Geodetska snimanja svih nalazišta (za prikaz topografije s visinskim odnosima)

- Zbog mogućnosti vizualizacije (izohipse > 1 m, one od 0,5 – 1 m se ne prikazuju)

2. Razvijanje i postavljanje kvadratne mreže

3. Kotiranje (očitavanje položaja i međusobnih visinskih odnosa stratigrafskih jedinica)

Geodetski instrumenti:

- Nivelir, Teodolit i Totalna stanica

Nivelir

Optički instrument za mjerenje visinskih razlika između 2 ili više točaka (tzv. relativne visine,
dok su apsolutne one u donosu na morsku razinu) na terenu pomoću vodoravne linije
objektiva (vodoravne vizure - končanice). Ako se nivelir postavi između točaka A i B gdje se
postave okomito dvije nivelirske letve, pa očita visina VA na letvi A i visina VB na letvi B,
visinska se razlika dobiva kao razlika očitavanja VA-VB (može se raditi i s jednom letvom!).

Ako (tj. kada) je razmak između točaka kojima treba izmjeriti visinsku razliku prevelik,
nivelir se premješta onoliko puta koliko je potrebno da se izmjeri cijela traka (nivelirski vlak),
a ukupna visinska razlika je zbroj visinskih razlika svih međutočaka u vlaku.

- Sve letve su visine 4 m, a 0 je na dnu!

U arheologiji se nivelir koristi za snimanje nalazišta (za prikaz topografskih karakteristika) i

za kotiranje.

Od čega se sastoji nivelir:

- Vijci za niveliranje instrumenta (x 3) – uvijek okrećemo 2 vijka suprotno jedan od drugoga

- Libela instrumenta

- Limb – kružna ploča koja ima podjelu na stupnjeve (min. i sec.), nije vidljiva, vidljivi su
samo stupnjevi

- Vijak za fino okretanje limba (za fino centriranje ciljnika na letvu)

- Ciljnik dalekozora (na vrhu)

- Vijak za izoštravanje dalekozora (za vidit letvu)

- Vijak za izoštravanje tražila (za vidit končanice)

Teodolit

Optički instrument za mjerenje vodoravnih i okomitih kutova na daljinu. Najčešće se

primjenjuje pri izmjeri zemljišta i u triangulaciji. U arheologiji se primjenjuje pri snimanju
nalazišta, kotiranju, a zbog konstrukcije je pogodniji za postavljanje kvadratne mreže (zbog
mogućnosti okretanja u 2 ravnine, i vodoravno i okomito).

- Autoredukcijski teodolit je zadnji u nizu modela

Od čega se sastoji teodolit:

- Vijak za učvršćivanje (da ga se učvrsti na nogare - to imaju svi instrumenti)

- Vijci za niveliranje

- 2 limba (kružna skala sa 360°, ima i min. i sec.); za 2 ravnine - vodoravnu i okomitu

- Dalekozor (uvijek mora biti u horizontalalnoj ravnini za očitavanje visinskih vrijednosti)

- Libela dalekozora

- Mikroskop (x 2) za očitavanje kružne skale (vrijednosti na limbu; minute i sekunde)

- Vijak (x 2) za fino okretanje limba

- Kočnica limba (x 2)

- Vijak za izoštravanje tražila

- Vijak za izoštravanje dalekozora

Precizniji je za npr. postavljanje mreže, jer se ne moramo pouzdat u nekoga tko drži letvu
ravno, s teodolitom snimamo direktno u vrh točke.

Totalna stanica

Totalna stanica, mjerna stanica ili tahimetar je računalna inačica elektroničkog teodolita.
Totalna stanica u sebi ima računalo, memoriju i elektronski daljinomjer. Omogućuje
jednostavno snimanje detalja, iskolčenja, te brže i preciznije izvođenje radova. Elektronski
daljinomjer je najveća prednost jer nam daje pozicije točaka spremljenih u memoriju, a koje
se onda primjenom odgovarajućih softvera mogu koristiti za dobivanje tlorisa, tj. presjeka.
Takvi daljinomjeri se sastoje od odašiljača koji emitira elektromagnetsko zračenje u
infracrvenom ili radio spektru. Elektronski daljinomjer zahtjeva reflektor na kraju mjerne
dužine koji reflektira odaslane elektromagnetske valove. Preciznost mu je 2 mm na 1 km.

Fizikalni princip električnog mjerenja dužine temelji se na mjerenju vremena koje je

elektromagnetskom valu potrebno za prijelaz mjerene dužine u oba smjera.
Podjela totalnih stanica

- Jednostavne totalne stanice

- Standardne totalne stanice

- Univerzalne totalne stanice

- Precizne totalne stanice

Građa totalne stanice

- Izvori energije

- Tipkovnica

- Sučelje / zaslon

- Mehanički i optički djelovi

- Mehanički - dijelovi kućišta, osovine, ležaji za osovine, stezaljke, fini pogon, motor

- Optički - leća, prizme, filteri i djelitelj svjetlosti

Geodetska osjetila (senzori) određuju sljedeće geodetske veličine

- Horizontalni kut

- Vertikalni kut

- Kosa duljina

Kada postavljamo mrežu pomoću totalne stanice, ne moramo premještati instrument!

 METODE ISKOPAVANJA

U otprilike 200 godina, koliko se razvija moderna arheologija, razvile su se različite metode
koje se razlikuju po dvije stvari:

1. Način pristupa lokalitetu

2. Način prolaženja kroz slojeve.

To je u vezi s dva osnovna razloga:

1. Nužnost prilagodbe metoda iskapanja karakteru lokaliteta

2. Cilj istraživanja.

Kao što smo već vidjeli različiti lokaliteti traže različite pristupe npr. metode iskopavanja
naselja i nekropole nisu iste, kao ni rudnika ili sakralnih objekata. Ni sva naselja nije moguće
jednako iskopavati, imamo npr. spiljska naselja, naselja na otvorenom, sojenička naselja, ...

Je li nam primarni cilj okomita ili horizontalna dimenzija nalazišta?

Okomita dimenzija je zapravo usmjerenost na stratigrafiju, broj i odnos zastupljenih slojeva,

utvrđivanje kulturnih i relativnokronoloških odnosa. No to ne isključuje drugu tj. horizontalnu
dimenziju, ali ta je mogućnost reducirana samo na konkretnu istraživanu površinu ili
istraživane površine i odnose između njih. Sve što dobijemo uz stratigrafiju je dobrodošlo, ali
je sekundarno s obzirom na primarni cilj.

- Okomita dimenzija nalazišta je depozit kao takav, sa svim njegovim okomitim vrijednostima

od viših prema nižim točkama, tj. od mlađih prema starijim (red kojim se iskopava).

Horizontalna dimenzija podrazumijeva otvaranje velikih površina. Tu je bitan prostorni

odnos svih vrsta artefakata i objekata, a stratigrafski cilj se postupno ostvaruje. Bitna je
veličina površine na kojoj će se utvrditi odnosi objekata i sl. Stratigrafija se dobiva postupno
kroz duži niz godina. Ona je bitna za uočavanje preklapanja slojeva iz različitih razdoblja.

S obzirom na ciljeve razvile su se različite metode. Danas se kod iskopavanja bez obzira na
cilj, ne koristi jedna metoda već se kombiniraju, a postoje i metode koje daju rezultate s
obzirom na oba cilja.
Metode:
Metoda presjeka (Trenching)

Metoda stepenastog presjeka (Step trenching)

Metoda izoliranog bloka

Metoda šahovskog polja

Metoda izoliranih kvadrata

Blok metoda

Wheelerova metoda (Wheeler Box Grid System) ili Wheeler-Kanyon metoda

Frontalni pristup s lica (Frontal face approach)

Metoda širokog otkopa (Open Area)

- Postoje velike razlike u veličini prostora koji se istražuje, ali i razlike s obzirom na rezultate
koji će biti izravna posljedica nekog od ovih pristupa.

- Svaka ova metoda ima svoje varijante. Ovo su načela, a svaki lokalitet je neponovljiv i traži
prilagodbu tj. stanovita odstupanja od načela.

- Ni jedna od ovih metoda se ne može primjeniti na tumul.

- Neke od ovih metoda su predodređene nepredvidljivim okolnostima, kao što je to metoda

Frontalnog pristupa s lica ili Metoda stepenastog presjeka.
 1. METODA PRESJEKA (trenching - tranšeja)

Rade se jedan ili dva niza kvadrata, paralelna ili okomita.

Ovo je metoda koja se često primjenjuje kod istraživanja naselja s osnovnim ciljem da se
dobije uvid u stratigrafiju.

Cilj je dobiti što cjelovitiji uvid kroz jednu od dimenzija nalazišta (to su duljina i širina).
Dobiva se znatno iscrpniji uvid od pokusnog iskopavanja, a koji će nam biti polazište za
razvijanje iskopavanja nekom drugom metodom. Tj., dobijemo uvid u debljinu depozita na
različitim djelovima lokaliteta (superpozicija u arheologiji često ne postoji, jer slojevi nisu
nastali prirodno, nego artificijelno pa ovise o aktivnostima koje su se tu odvijale).
Ova metoda nam olakšava praćenje slojeva za daljnje iskopavanje.

- Treba dobiti dugačke profile na kojima ćemo iščitati kako se pojedini dio sloja ponaša
(negdje je deblji, a negdje tanji; da li je pravilan ili nepravilan; negdje ga uopće nema)

Smisao tih dugačkih presjeka je dobiti informaciju o svim elementima stratifikacije i na

temelju tog izravnog vizualnog uvida razvijati iskopavanje na način gdje ćemo slijediti
prirodne položaje i međusobne odnose pojedinih elemenata stratifikacije, odnosno voditi
stratigrafsko iskopavanje.

Metoda je pogodna za velika nalazišta, naročito prapovijesna, a kod antičkih lokaliteta i ne

baš jer ona imaju čvrste strukture koje traže drugačije odnošenje prema njima. Posebno je
pogodna za lokalitete naseobinskog tipa koji imaju svoju prostornu organizaciju, dok se s
druge strane nikada s njom ne istražuje nekropola.

- Koristi se i u zaštitnim istraživanjima, npr. kod provedbe plinovoda, a kod pojedinih vrsta
objekata poput bedema, peći i utora za stupove, se koristi kao osnovna istraživačka tehnika.

Nema pravila kad se radi o broju tih presjeka, može biti jedan dugački, a uz njega i određeni
broj kraćih presjeka koji trebaju dati odgovor na neko specifično pitanje. To ovisi o samom
lokalitetu i našim potrebama.

Širina tranšeja ovisi o veličini lokaliteta i površini koja će kasnije biti sustavno istraživana. To
je promjenjiva veličina koja ne smije biti veća od 5 m niti manja od 1 m (kako se ne bi svela
na kanal). Obično treba biti širine koliko i mreža jer ćemo tako tu istraživanu površinu lako
svesti na mrežu i dokumentarno je povezati s ostalim dijelovima koji su trenutno neiskopani,
ali će se iskapati.

Npr. Bedemi

Cilj nam je istražiti kako je bedem građen, kako stoji u odnosu na depozit, kakva je
postupnost u njegovoj gradnji, ...

Ako želimo samo saznati njegov odnos naspram depozita (tj. ako želimo saznati u kojoj fazi
naselja je građen), onda je dovoljno s obje strane iskopati sondu.

Ako želimo saznati arhitekturu samog bedema, onda ga presjecamo, i to doslovno! Pri tomu
treba voditi računa da se prilikom njegova iskopavanja slijedi i njegova mikrokonfiguracija
(kao da gulimo jabuku, ne vodoravno, nego prateći njegov oblik prilikom čega vodimo računa
o razlikama u debljini osnovnih stratigrafskih jedinica).

Npr. Utori za stupove

Na mnogim nalazištima ćemo imati tzv. horizontalne interfacije elementa, odnosno obrise
nekih objekata koji su podignuti nekim određenim tehničkim postupkom koji uključuje
zabijanje okomitih stupova nosača.

O takvim stupovima nosačima treba voditi računa u smislu njihovog tlorisa jer nam njihov
raspored i međusobni odnosi ocrtavaju neke obrise građevina bilo koje vrste.

Treba nam i druga dimenzija, treba nam dubina i izvorni oblik onoga što je bilo zabijeno u
tada aktualnu površinu, tj. kako je izgledao taj stup, je li bio zaoštren, da li su postojali
dodatni elementi učvršćivanja (sve ono što ne možemo vidjeti u horizontalnom interfaciju
elementa, odnosno u obrisu koji imamo).

Utore za stupove najprije vidimo u njihovim obrisima, i to nam je samo jedna od tri dimenzije
koje su nam potrebne i koje dobijemo presjecima, a koje nam daju odgovor na pitanje kako je
nešto podignuto.

orizontalni interfaciji negativnog elementa) – svi ukopani elementi su negativni!! Horizontalni

interf. je obris nekog objekta, a stranice su okomiti)

Npr. Peć

Načelno znamo kako se one grade, ali jesu li baš sve peći rađene na nekom nalazištu
podignute na isti način ili nisu, provjerit ćemo presjekom nakon što smo ju dokumentirali.
Njime ćemo dobiti uvid i u obnavljanje peći.
 METODA STEPENASTOG PRESJEKA (Step trenching)

Radi se o specifičnoj metodi koja je razvijena za istraživanje sasvim određenih vrsta

arheoloških nalazišta ili za istraživanje arheoloških nalazišta na nekim neuobičajenim
položajima.

Primjenjuje se za istraživanje lokaliteta koji su položeni na izrazito kosom terenu i imaju jako
strme rubove. Ali, koristi se i za lokalitete s moćnom stratigrafijom, odnosno nalazišta tipa tell
(depozit koji ima više metara, a nekad i više od 10-ak metara) kod kojih osnovni stratumi ne
zauzimaju potpuno jednake površine, nego se njihovo rasprostiranje (računajući od periferije
prema unutrašnjosti) neprekidno smanjuje.

- Kod nalazišta tipa tell se osnovni stratumi, računajući od najstarijih prema najmlađim,
formiraju na sve manjoj površini i zbog toga se njihove periferije ne poklapaju.

- Pošto imaju moćnu stratigrafiju, njihovo istraživanje na uobičajeni način prolazeći okomito
kroz sve stratume je gotovo nemoguće izvesti.

To je metoda u kojoj se na različitim površinama iskopavaju različiti stratumi. Zapravo, radi

se o presjeku gdje je svaki stratum pomaknut u odnosu na onaj prethodni za njegovu vlastitu
periferiju.

- Gornji stratum je najmlađi te ćemo jedan dio površine koja mu pripada istražiti tako da
obuhvatimo dio njegove dubine, tj. dužine od periferije prema unutrašnjosti. Nakon
toga se iskopavanje “zaustavlja“ i kreće se iskopavati sljedeći stratum. Njega nećemo
iskopavati na istom mjestu unutar našega presjeka, već ćemo se pomaknuti na njegovu
periferiju, počevši od ruba periferije prethodnog stratuma, prilikom čega je bitno da
iskopavanje nižeg (starijeg) stratuma nikako ne podrazumijeva prolaženje kroz onaj
prethodni.
- Tako će se sukcesivno prolaziti kroz cijeli depozit, a zapravo će nam biti svi stratumi
istodobno vidljivi u stepenastom presjeku koji može biti u jednoj liniji, ali može se i
širiti na jednu ili drugu stranu, ili na obje istodobno
 .

Iskopavanje počinje postavljanjem širokog rova od središta lokaliteta prema periferiji, ali ne
istovremeno na cijelom tom prostoru. Površina se postupno širi tj. postupno se mijenja
neposredna istraživačka površina.

Svaka "stepenica" od vrha kulturnog sloja prema dnu je niža za jednu stratigrafsku jedinicu,
dakle, pomak iza periferije jedne mlađe cjeline.

Ova se metoda primjenjuje i na padinskim lokalitetima gdje je iz bilo kojih razloga došlo do
sukcesivnog pomicanja slojeva tj. njihova pomicanja u odnosu na primarni oblik.

Razlozi za ovakav način iskapanja su sljedeći:

1. Kod lokaliteta ovog tipa svi slojevi ne zauzimaju jednaku količinu tj. prostor lokaliteta.
Od zdravice prema gore ta prostornost je manja jer kulturni slojevi rastu, a ne mogu rasti
okomito već se prema krajevima stanjuju.

2. Kod istovremenog iskopavanja svih slojeva istovremeno bi prolazili kroz različite

stratigrafske cjeline, a nije moguće proći kroz tako bogatu stratigrafiju bilo kojom drugom
metodom jer su ti slojevi iznimno veliki.

Ova metoda osigurava:

Stratigrafsko iskopavanje (kretanje uvijek unutar iste stratigrafske cjeline)

Sagledavanje većih istraživačkih cjelina

 METODA IZOLIRANOG BLOKA

Metoda izoliranog bloka ima izrazito okomitu orijentaciju, ali ima velike prednosti u odnosu
na sve druge takve metode. Prvo napravimo dvije tranšeje paralelne cijelom dužinom, zatim
se na te tranšeje postavljaju dvije okomite pa se u međuprostoru dobije blok sa četiri profila.
Taj blok, koji može biti pravokutnog ili kvadratnog oblika, se istražuje kao jedna posve
izolirana istraživačka cjelina i neovisno o tomu što radimo na ostalim površinama, on se
istražuje potpuno samostalno.

Tako je moguće kopati minuciozno, milimetar po milimetar, u skladu s njegovim

mikroreljefom. Također, sama jedinica se može dalje dijeliti na još manje jedinice, tj. imati
vlastitu mikro kvadratnu mrežu.

Prednost ove metode je u tomu što su u svakom trenutku vidljivi svi profili bloka i može se
svaka od stratigrafska jedinica jasno pratiti

Ova se metoda najčešće primjenjuje zbog uzorčenja (sampling), tj. prikupljanja statističkih
podataka o odnosima unutar arheološke građe koji se onda mogu iskoristiti kao dostojan
podatak za izvođenje zaključaka o odnosima te iste arheološke građe na nalazišnoj cjelini.

- Prikupljaju se svi uzorci arheološke građe (svaki, i najmanji artefakt bez obzira na
vrste) te se vrši flotacija i prosijavanje svake stratigrafske cjeline kako bi se dobio
statistički uzorak koji je relevantan za nalazište u cjelosti.
Kod ovog iskopavanja se također primjenjuje metoda stratigrafskog pristupa i vode se svi
oblici dokumentacije (pisana, tehnička i foto), kako bi se na koncu ti podatci mogli iskoristiti
za povezivanje s istovrsnim podatcima na onom dijelu lokaliteta koji se iskopava drugom
metodom.

Ova metoda kombinira istraživanje po presjecima i između presjeka pa na takav način

dobivamo fini dugački profil koji omogućava detaljno proučavanje stratigrafije. Jedino ova
metoda pruža mogućnost sagledavanja profila na sve četiri strane i u tome leži njena iznimna
vrijednost.

Osim ovih presjeka u okviru pripreme ili vođenja istraživačkog iskopavanja objekata, metoda
presjeka može se primijeniti i pri istraživanju mikroobjekata, npr. peći ili ognjišta koje uvijek
u principu treba presjeći da bi se utvrdio način građenja i odnos prema podnici kojoj pripada.

Je li objekt podignut na isti način kada je došlo do obnavljanja podnice ili nema prijelaza pa je
peć izgrađena već kod nabijanja same podnice? Kako je građena ta podnica?

- Da bi imali egzaktne podatke podnicu možemo po jednoj ili drugoj osi presjeći (treba,
ali ne svaki put, samo ako je na površinskom dijelu dovoljno kvalitetna da nam
garantira rezultat). Uvijek postoji jedna ili više obnova koje se mogu utvrditi samo
presjekom, pa u njenom mikroprofilu treba prepoznati linije koje odgovaraju svakom
obnavljanju.

Nedostaci ove metode su:

- Sve horizontalne osnove koje dobijemo u jednom takvom bloku moramo povezati s
osnovama presjeka. Dakle mora se izvršiti pedantno kartiranje radi povezivanja svih
horizontalnih osnova.
Tako nailazimo na niz stratuma koje moramo kotirati radi kasnijeg spajanja svih
 horizontalnih osnova, i presjeka i samog bloka. Cilj je dobiti generalni plan istražene
cjeline tj. detaljna tehnička dokumentacija mora biti vrlo precizna kako bi se egzaktno
udružila u jednu cjelinu. To iziskuje puno vremena i dosta napora.

- Kod ove metode nemamo mogućnost vizualne percepcije svih konstrukcija u toku
iskopavanja.

METODA ŠAHOVSKOG POLJA

Ta metoda pokušava pomiriti vodoravni i okomiti koncept istraživanja lokaliteta, odnosno

otkloniti nedostatke jednoga pristupa i dopuniti ih s podatcima drugoga. Također, cilj je
obuhvatiti za isto vrijeme veću površinu nalazišta.

Ova metoda započinje otvaranjem rova tj. presjeka, ali se on ne iskopava u svim dijelovima
svoje površine već se naizmjenično otvaraju dijelovi te tranšeje (svaki drugi kvadrat u mreži).

Cilj je prije svega dobiti siguran uvid u stratigrafiju. Iskopavanje se bazira na sukcesivnom
otvaranju čitavog niza kvadrata tako da se zaista dobije šahovska ploča. Tako se dobije čitav
niz poprečnih i uzdužnih presjeka te je na taj način lako kontrolirati stratigrafiju. Sada ne
treba rekonstruirati presjek jer ga vidimo čas s jedne pa s druge strane.

Metoda je bila češća u prošlosti, Batović je iskopavao Smilčić ovom metodom.

Nedostaci ove metode su što ćemo vidjeti samo mali dio objekata. Kuća npr. može biti u više
kvadrata, a njih je teško povezati u suvisle cjeline jer je broj podataka horizontalne strukture
mali. Čitav niz detalja ostaje propušten.

Prednost je što se u istom vremenskom peridu istraži duplo veći prostor nalazišta, štedi se
novac i vrijeme. Nakon ovog iskopavanja se može ciljano otvoriti oko objekata, tj. nečega što
nam je interesantno, a nije dovoljno jasno i treba dodatno utvrditi.

I ovom i sljedećom, metodom izoliranih kvadrata, mogu se iskopavati nalazišta naseobinskog

karaktera, a ne mogu nekropole (ne možemo grob presjeći napola, a isto tako bi propustili
velik broj grobova).

Zbog ovih problema i izrazite orijentacije u okomitom pogledu, a nedostatak podataka u

horizontalnoj dimenziji, razvile su se metode koje ih pokušavaju pomiriti, no one imaju
određenu tendenciju ka horizontalnoj dimenziji. To su različite varijante blok metoda.

METODA IZOLIRANIH KVADRATA

U osnovi je to metoda slična Metodi šahovskih polja, ali za razliku od te metode u kojoj se
otvoreni kvadrati međusobno dodiruju i imaju fizički kontakt, ovdje metoda ne uključuje
nikakav međusobni dodir kvadrata koji se istražuju. Oni su postavljeni unutar kvadratne
mreže u pravilnim nizovima, ali kao potpuno samostalne istraživačke jedinice

Ovu metodu je inaugurirao Robert Breywood na lokalitetu Jarmo. Tu je vodio iskopavanje

koje je započeo Metodom stepenastog presjeka, ali s obzirom da se radi o lokalitetu koji
zauzima veliki prostor, ona nije bila dovoljno reprezentativna, tj. dala je stratigrafiju, ali nije
dala podatke o organizaciji, broju i odnosu objekata i njihovu enterijeru. Stoga je u namjeri da
otkloni te nedostatke “maloga prema velikom“ otvorio čitav niz pojedinačnih izoliranih
kvadrata (2 x 2 m) koji stoje u pravilnim odnosima. On se nadao da će na temelju toga bitno
povećati istraženu površinu, ali i relevantnost podataka koje je dobio.

- Na jednom je mjestu zapisao: „Saznao sam puno o malomu, a ništa o velikom“

- “Malo“ su svi podatci (kulturološki, stratigrafski i sl.) koji su dobiveni u malim

pojedinačno izoliranim kvadratima, a “veliko“ je nalazište kao takvo
- Ipak nije uspio dobiti dovoljno podataka o vodoravnoj dimenziji jer je i ova metoda pokušaj
pomirenja okomitog i vodoravnog pristupa, odnosno orijentacije prema vodoravnoj i prema
okomitoj dimenziji lokaliteta.

Ostaje pitanje koliko je moguće tako izolirane kvadrate povezati u suvisle cjeline i koliko je
moguće biti siguran u tvrdnji npr. da li se radi o jednom ili više objekata?

- Zbog toga ova metoda, iako se još ponekad primjenjuje, ipak ne daje dovoljno sigurnosti.

Ovu metodu je koristio i Andrew Moore u Pokrovniku gdje je otvorio više izoliranih kvadrata
(4 x 4 m) s ciljem da istraži proces neolitizacije, ali o samom naselju nije dobio nikakve
podatke.

Dakle, nedostaci ove metode su:

 Ovom metodom dobivamo čitav niz malih istraženih površina s podacima o objektima, ali
ne može nam dati sliku cijelog naselja pa čak ni pojedinih objekata (raspored i njihov
međusobni odnos). Dakle, u svim kvadratima dobijemo stratigrafske podatke, ali konačna
slika nije kompletna.

 Radi se o nizu poprečnih i podužnih presjeka. Te male površine 2x2 m na lokalitetima s

moćnim slojem (debelim kulturnim naslagama) ne pružaju mogućnost dosezanja zdravice.

 Metoda zahtijeva strašno puno vremena za iscrtavanje svih profila (koji je četiri) u svakom
kvadratu, a između svakog kvadrata postoji još jedan neistražen pa je povezivanje kvadrata u
jednu cjelinu vrlo hipotetično.

Ovo je zapravo metoda koja dopunjava druge.

 BLOK METODA

Ova metoda najpotpunije odgovara potrebama suvremene arheologije i danas se u različitim

varijacijama najviše primjenjuje, posebno u jugoistočnoj Europi.

Ona uključuje istodobno iskopavanje više fizički povezanih kvadrata koji tvore jedan blok.

Znači, imamo kvadratnu mrežu na kojoj su kvadrati koje ćemo iskopavati kao jednu
kompaktnu cjelinu i koje kopamo u isto vrijeme, s tim da takvo iskopavanje obično
podrazumjeva ostavljanje kontrolnih profila.

Takvi profili služe za olakšavanje i sigurnost vođenja iskopavanja na većoj površini, ali i da bi
se pratilo kretanje unutar istih stratigrafskih cjelina kvadrata. Čitanjem profila na svim
stranama kontroliramo da se u svakoj jedinici krećemo unutar istog stratigrafskog stratuma,
sloja i jedinice.

- Ti profili će biti uklanjani postupno kako se spuštamo, tj. nakon što ih dokumentiramo u
svakom obliku jer će oni tako gubiti svoju svrhu, ali i zato što čine zapreku u vizualnoj
percepciji onoga što mi istražujemo i zbog njih nemamo cjelovit pogled na lokalitet.

Ovo je iskopavanje unutar čvrsto definiranih veličina koje tvori skupina neposredno
povezanih kvadrata. Ti kvadrati mogu formirati bilo koji oblik (oblik slova L, slova T, oblik
pravokutnika, ...), ali to prije svega ovisi o lokalitetu i istraživaču.

Primjer ovakvog istraživanja su Obre gdje su kvadrati bili 5 x 5 m, a blokovi 10 x 10 m.

BLOK METODA SA KONTROLNIM STUPCIMA

Kontrolni stupci se ostavljaju u sjecištima mreže. Sada se može vizualno percipirati veličina,
ali sad bi stupci trebali zamijeniti profile, a njih bi trebalo iscrtati i međusobno povezati.
Kontrolni stupac je četvrtastog oblika, stranica od 1 m i u arheološkom se žargonu nazivaju
"baba". On se može širiti prema dnu (piramidalni oblik) pa se na kraju po broju "stepenica"
može prebrojati koliko smo otkopa izveli.

Pretpostavka je da će svi glavni slojevi biti prisutni i hoće, ali ne znamo kakvi su oni u
sredini. Taj se nedostatak može prevladati, ali mukotrpno, uz naše suvereno vladanje
stratigrafijom, uočavanje svih razlika, njihovo dokumentiranje u tlorisima i njihovo geodetsko
mjerenje. Tada se relativno točno može dobiti presjek. Presjeke treba kontrolirati u odnosu na
stupce pa se može dobiti relativno sigurna stratigrafija.

Nedostaci blok metoda pokušali su se prevladati Whellerovom metodom.

WHEELEROVA METODA (Wheeler-Kanyon metoda)

Ova metoda se zasniva na istraživanjima Mortimera Wheelera koji ju je razvio na

srednjovjekovnom lokalitetu u Engleskoj.

Ideja metode je da se dobiju istodobno obje dimenzije nalazišta, okomita i vodoravna, ali
dovoljno kvalitetne.

Riječ je o nizu kvadrata koji se i ne moraju nužno iskopavati istodobno te se ostavljaju

kontrolni profili sve do onog trenutka kad se i u zadnjem obuhvaćenom kvadratu ne dosegne
razina zdravice. Nakon toga se profili dokumentiraju i skidaju, ako se uopće i skidaju.

Kod ove metode se otvara jedna kompaktna površina sa kvadratima relativno male površine
(2 x 2 m) koji su posve samostalna istraživačka cjelina i vode se samostalno. Po svim linijama
mreže ostavljaju se kontrolni profili koje je moguće iscrtati u svim dijelovima mreže pa
stratigrafiju možemo minuciozno proučavati u svim njenim detaljima.

Ovu je metodu dopunila Katleen Mary Kanyon (ona je kopala po mreži).

Ova se metoda često zove i metoda iskopavanja po mreži što je pogrešno jer se sva
iskopavanja vode po mreži.

Nedostaci ove metode su:

 Svaki kvadrat je samostalna cjelina pa u svakom treba biti jedan arheolog, a to traži
kvadrate malih dimenzija, ali ne premalih (ne manje od 2 x 2 m).

 Traži se veliki broj crteža. Svaki profil se dokumentira, a po kvadratu postoje četiri profila
pa iskopavanje dugo traje jer se vrijeme troši na tehničku dokumentaciju.

 Sve te profile i horizontalne planove treba povezati u sigurne stratigrafske cjeline pa se

puno vremena troši i na to.

 Ni u jednom trenutku dok traje iskopavanje nema horizontalne percepcije lokaliteta.

 Veliki problem predstavlja činjenica da se radi o skupoj metodi

Prednost metode je velika provjera stratigrafije i obuhvaćanje velike površine.

FRONTALNI PRISTUP S LICA (Frontal face approach)

Ona se koristi kada se ne može primjeniti drugi istraživački pristup ili ako je zbog nekih
devastacija dio lokaliteta uništen.

Npr. u Ravlića pećini se otvorila urušavanjem jedna mala galerija u koju se nije moglo ući i
voditi normalno iskopavanje jer se nije moglo stajati gore. Stoga je postojala samo jedna
opcija, da se to iskopava frontalno, prema profilu koji tu postoji.

Skidaju se okomiti režnjevi, tj. manje prostorne veličine (od 0,5 do 1 m), ali pri tom vodeći
računa o stratigrafskom slijedu, tj. ide se od starijih ka mlađim stratigrafskim formacijama.
 METODA ŠIROKOG OTKOPA (Open Area)

Da bi se svi ovi nedostaci otklonili, od 1960-ih i 1970-ih počela se razvijati i upotrebljavati

metoda širokog otkopa, a ona je i danas jedna od metodološki najprihvatljivijih metoda koja
daje savršenu sliku vodoravne dimenzije lokaliteta.

To je istraživački pristup u kojem se istovremeno otvara velika površina, tj. čitav niz kvadrata,
a iskopavanje se na toj površini vrši istodobno, u smislu da se otvara površina tako da smo na
čitavom definiranom području uvijek u istoj stratigrafskoj jedinici, tj. unutar iste hodne
površine (hodna površina je horizont u kojem su svi objekti postojali u istom vremenu).

- Naravno da ne možemo sve kvadrate otvoriti u kratkom periodu, ali to znači da se niti u
jednom dijelu lokaliteta neće ići u iduću stratigrafsku jedinicu dok ju na čitavoj površini ne
dosegnemo, a samo iskopavanje se razvija sukcesivno od jednog do drugog kvadrata ili u
okomitim ili horizontalnim redovima
- U istom trenutku se vide svi dijelovi nalazišne cjeline, bez obzira kad su određeni dijelovi te
cjeline otvoreni (bez obzira da li na početku ili kraju kampanje) te imamo potpuni pregled
lokaliteta što je i najveća prednost ove metode.

Njeni nedostaci su:

 Traži veliku vještinu i iskustvo istraživača.

 Istraživač mora suvereno vladati stratigrafijom svih drugih metoda kako bi moguće
probleme mogao riješiti primjenom druge metode.

 Traži neprekidnu prisutnost voditelja iskopavanja i njegovu upućenost na svim dijelovima

lokaliteta.

 Metoda zahtijeva iznimno detaljnu horizontalnu dokumentaciju profila.

Nedostatak ove metode je i to što nema nikakvih profila, pa nema nikakvih pomagala za
kasnije kabinetsko studiranje stratigrafije. Ali, to se može riješiti kumulativnim presjekom
tj. profilom koji se sukcesivno iscrtava na jednoj liniji kvadrata.

Istraživač želi imati profil, ali ga ne ostavlja. On otvara pola lokaliteta, a zatim prije daljnjeg
otvaranja dokumentira postojeći profil i tek onda nastavlja iskopavanje pa profil nestaje.
U idućem horizontu ili stratumu ponovno se kopa do linije profila pa se radi dublji dio profila
te se nakon toga nastavlja i tako sve do kraja. Te profile u dokumentaciji treba povezati i zato
to mora biti savršeno iskopano i savršeno nacrtano i kotirano.

Na lokalitetima sa čvrstom arhitekturom nećemo praviti kumulativni presjek, tj. tada ne idemo
na rušenje. Druga je stvar s prapovijesnim lokalitetima gdje skidamo mlađe slojeve da bi došli
do starijih, a tu skidamo i ostatke arhitekture. Međutim, kad je riječ o lokalitetima sa čvrstom
arhitekturom, to ne dolazi u obzir. Ne dolazi u obzir uklanjanje kako bi se došlo do starijeg.

Ova činjenica zahtijeva istraživanje na većim površinama pa nećemo koristiti metode koje
otvaraju male površine. Nije nužno da to bude metoda širokog otkopa i obično se primjenjuje
neka od blok metoda.

Na jednoslojnim lokalitetima ovo je lako. Tu je cilj istražiti objekt. Van tog sloja nema drugih
pitanja i takav je lokalitet lako istraživati.

Kad je riječ o višeslojnim lokalitetima, pogotovo onima koji imaju svoju dinamiku i
evoluciju, cilj nam nije istražiti objekt po objekt, već je vrlo važna stratigrafija i to ne samo
odnosi tih slojeva već i odnos tih slojeva prema zidovima koji su također stratigrafske jedinice
(jedina razlika je što ove stratigrafske jedinice stoje okomito). Temeljno je pitanje odnos tih
stratigrafskih jedinica prema “horizontalnim” stratigrafskim jedinicama.
Uz ovo postoji i problem međusobnog odnosa svih “horizontalnih” jedinica.

Prednost ove metode je jako dobra dokumentacija, pogotovo zračna.

- Metoda širokog otkopa, a prethodno je bila primijenjena blok metoda na dvije površine

DOKUMENTIRANJE ISKOPAVANJA

Dokumentiranje je oslonac za analiziranje svih rezultata iskopavanja i materijal za tekstualni

oblik. Dokumentacija se vodi bez ikakvih interpretacija!

S obzirom na ogromni broj podataka i zato jer sve treba biti sistematizirano, postoji nekoliko
vrsta dokumentacije.

Vrste dokumentacije:

Dnevnici iskopavanja

- Glavni dnevnik iskopavanja

- Pojedinačni dnevnik iskopavanja (dnevnik sektora)

- Nivelirski dnevnik (očitane vrijednosti)

- Fotodnevnik

Tehnička dokumentacija

- Geodetski snimak nalazišta

- Situacijski plan

- Crteži profila i presjeka

- Crteži osnova

- Crteži detalja

- Fotodokumentacija

- Terenski inventar

GLAVNI DNEVNIK

On sadrži:

- Detaljan opis dinamike i tijeka iskopavanja

- Detaljan opis primjenjenih metoda (objašnjenje i razlozi)

- Detaljan opis općih stratigrafskih odnosa

- Opis općih prostornih odnosa otkrivenih objekata, cjelina, prostorne organizacije,

vrsta i tipova objekata, materijala i tehnika, arheološke građe, ...

- Zapažanja voditelja
Glavni dnevnik je temeljni dio dokumentacije s iskopavanja koji vodi voditelj iskopavanja te
ga vodi svaki dan, kao što se vode i ostali dnevnici. Voditelj će uvijek komunicirati sa
članovima ekipe, ali on ima svoju koncepciju i mora znati što hoće u svim pojedinostima.

Svi su dijelovi dokumentacije važni, no dnevnik je najiscrpniji i najdetaljniji opis tijeka i

rezultata iskopavanja. U njemu se sve prati, razlaže i detaljno opisuje, bez ikakvih
ograničenja. Ali, pri tom je bitno da osim što bi trebala biti što veća količina podataka, mora
se uzeti u obzir i njihova kvaliteta.

Dnevnik započinje s datumom, popisom radne snage, vremenom početka i završetka rada,
opisom vremenskih prilika, zapisuje se posjet kolega i dalje sve ostale informacije.

Dnevnik može biti tipkan i na računalu, ali mora biti pisan ručno jer dnevnik u pisanom
obliku je jedina trajna dokumentacija i to je original (dopušta skiciranje, crtanje, ...).

- Sve se to kasnije prenosi u računalni oblik, ali to su kopije kojima se kasnije manipulira.

POJEDINAČNI DNEVNIK

On sadrži:

- Detaljan opis iskopavanja i opis rezultata u pojedinom sektoru

(npr. opis karaktera otkopnog sloja – sloj žućkaste glinaste zemlje, ...)

- Detaljan opis otkrivenih konstrukcija

- Detaljan opis situacija (skinuli, očistili)

- Detaljan opis substrukcija

(ono na čemu neka konstrukcija stoji ili ono što je preostalo)

- Osnovne podatke o vrstama i distribuciji arheološke građe

Vodi ga član ekipe koji je zadužen za pojedini sektor (jedna osoba po jednom sektoru, tj.
jedan dnevnik po jednom sektoru). Oni traže iscrpne i detaljne opise samog toka iskopavanja,
rezultata iskopavanja u svakoj pojedinoj fazi, tj. otkopa jer u glavnom dnevniku se voditelj ne
može baviti detaljima sa svih istraživačkih cjelina.

Što više podataka (točnih, a ne proizvoljnih), što više opisa, odnosa i sl., to bolje.

- Trabalo bi se zapisati što se iskopava taj određeni dan, npr. započeto skidanje određene
stratigrafske jedinice (njezinu boju), treba zabilježiti pojavu nekakvih struktura i formacija te

njihovu pravilnost ili nepravilnost. Zatim se bilježi arheološka građa i opisuje kako je
distribuirana u toj stratigrafskoj jedinici, vrsta nalaza (keramika, kosti, ...), keramika je gruba

ili fina, da li prevladavaju kosti krupnih životinja ili sitnijih, gdje ti nalazi dominiraju, ...

U ovom dnevniku navodimo samo ono što se događa u jednom sektoru, stoga ne navodimo
ekipu i vrijeme nego gore navedene parametre.

Da bi dnevnik bio potpun, neke karakteristične (posebno tipične) pojave treba skicirati. Treba
skicirati i konkretne situacije u nekom otkopu (neki dio podnice, zid, ...). U dnevniku trebaju
biti točne mjere kao i podaci vezani uz foto, odnosno videodokumentaciju. Za određenu
arheološku situaciju, nakon slikanja treba zapisati film i broj negativa.

Dobro je i ovdje upisati kote, uključujući i reper.

Što više opisa i zapažanja imamo, to je kvalitetniji dnevnik, ali ono što ne treba biti u
dnevniku su pretpostavke i zaključci.

Dnevnik prethodnog dana se može dopunjavati, pa i izmijeniti ga, ako je to ispravljanje onoga
što je bilo činjenično, ali se činjenica promijenila. Bitno je naglasiti što se popravlja i zašto se
popravlja.

NIVELIRSKI DNEVNIK

Dnevnik očitavanja (mjerenja) stratigrafskih pozicija (ne visina i dubina) na pojedinim

točkama iskopavane površine geodetskim instrumentima.

On podrazumjeva datum, čitanje vrijednosti pojedinih točaka i čitanje vrijednosti repera.

Točke se najčešće uzimaju na sjecištima kvadratne mreže, ali i na drugim točkama na koje ne
možemo unaprijed računati (sjecište mreže prikazano je na situacijskom planu s oznakom, tj.
brojem).
 - Sve te točke nam se kod svakog sljedećeg stratuma mora ponovo pojaviti jer kako se
spuštamo u stratigrafiji one imaju osim svoje površinske vrijednosti, i vrijednost
nakon prve stratigrafske jedinice, nakon druge stratigrafske jedinice i tako redom.

Da bi vrijednosti bile točne moramo imati vrijednost repera

- U geodeziji reper označava apsolutnu visinu koju neka točka ima prema razini mora

- U arheologiji reper služi da bismo ispravili devijacije do kojih dolazi zbog promjene
visine objektiva (pokazuje grešku u poziciji objektiva) pa se tako ispravljena
vrijednost unosi u rubriku korekcija.

To se može raditi i u računalu sa posebno kreiranim obrascem u koji se unose vrijednosti, ali
je najbolje imati to sve zapisano zbog sigurnosti.

FOTODNEVNIK

Dnevnik foto (analognih i digitalnih) i video snimanja (crno-bijelih i kolor pozitiva i negativa)
sistematiziranih prema kronološkom načelu (datum čitanja) i klasificiranih prema prostornom
(istraživačka jedinica - blok, kvadrat, presjek-profil, … tj. prostorna pozicija) i stratigrafskom
načelu (otkopni sloj, stratigrafska jedinica)

Bilježi se datum, vrsta snimanog objekta, cjeline i detalja, pozicija snimanja (pogled sa S), …

TEHNIČKA DOKUMENTACIJA

Zbirka tehničkih crteža, svih otkrivenih objekata i konstrukcija (osnova, zidovi , substrukcija)
presjeka/profila i detalja klasificiranih prema kronološkom (godina istraživanja), prostornom
(istraživačka jedinica - blok, kvadrat, presjek/profil, sonda) i stratigrafskom načelu.

Sve je to posloženo u velike fascikle koji se pohranjuju u razne institucije. To je posloženo po

lokalitetima, ali i kronološki, tj. po godini istraživanja.

Konkretnu arheološku situaciju treba vjerno prenijeti na papir u određenom mjerilu, obično
1:20 ili 1:25, a kod nekih velikih cjelina moguće je raditi dokumentaciju i u mjerilu 1:50.
Ovo je osnovna dokumentacija. Uz ove crteže horizontalne situacije, rade se i crteži profila tj.
svih vertikalnih struktura. Profili su obično u mjerilu 1:10. Postoje i crteži detalja, obično
također u mjerilu 1:10, a mogu biti i u mjerilu 1:1.

Dokumentacija se ne može staviti na jedan papir pa se lokalitet radi na odvojenim listovima

koji se kasnije spajaju u jednu cjelinu. Ta dokumentacija mora biti vrlo točna i precizno
rađena i to se može raditi na dva načina

FOTODOKUMENTACIJA (fototeka)

To je zbirka svih zračnih, fotografskih i video zapisa (pozitiva i negativa) klasificiranih prema
kronološkom (datum i godina istraživanja), prostornom (stratigrafska jedinica, blok, kvadrat,
sonda, presjek-profil) i stratigrafskom načelu (otkopni sloj, SJ) na bilo kojem mediju.

- Koriste se kontakt kopije što je puno praktičnije nego tražiti po filmu ili po računalu što je
komplicirano, lakše je to pretraživati po kartonima koji su složeni po nekom redu i koji su
numerirani.
 CRTEŽI

Crtež profila - na crtežu se trokutićima (▼) označavaju mjesta koja su kotirana

Crtež tumula se uvijek radi iz ptičje perspective, a crtaju se i njegovi presjeci

Crteži jama - pad terena u jami se označava cik-cak linijom. Što je ona gušća, to je pad
strmiji

TERENSKI INVENTAR

To nisu crteži svih nalaza, već je to zbirka crteža posebno izdvojenih, tj. najznačajnijih i
najkarakterističnijih nalaza (PN-ova). Kvaliteta crteža mora biti zadovoljavajuća, do razine
lake prepoznatljivosti svakog pojedinog nalaza, ali ne baš kao što su to crteži za objavu.

Kriterij što je PN je varijabilan od lokaliteta do lokaliteta, npr. na neolitičkom lokalitetu će

možda import biti najbitniji.

PROGRAMSKI SUSTAVI ZA UNOŠENJE, OBRADU I

INTERPRETACIJU DIGITALNE ARHEOLOŠKE DOKUMENTACIJE

Nema standardnog sustava, tj. programa, vjerojatno ni u jednoj znanosti pa tako ni u

arheologiji, koji bi bio primjenjiv na sve. Razlog je zbog toga što se npr. paleolitičko nalazište
istražuje drugačije u odnosu na rimski vojni logor, ili npr. špilja se istražuje na drugačiji način
od tumula. Zbog toga se oni razvijaju pojedinačno za određene grane arheologije, a zatim i za
vrste lokaliteta i tip istraživanja kako bi odgovarali svim potrebama.
Programski paketi su koncipirani na modularnom sustavu koje čini veliki broj neovisnih i
poluovisnih modula koji međusobno komuniciraju i razmjenjuju podatke.

- Npr. jedna baza podataka se odnosi samo na kotiranje, druga baza na vrste nalaza,
treća na stratigrafske jedinice, a iako su one neovisne, ipak međusobno komuniciraju.

Preko takvih modula korisniku softvera nude se različite mogućnosti:

-Unos podataka u bazu

-Ažuriranje podataka u bazi

-Međusobno povezivanje unesenih podataka (sustavom "linkova", tj. veza)

-Različite obrade podataka iz baze

-Interaktivno grafičko prikazivanje statističkih i matematičkih analiza

-3D prikaz nalazišta i slojeva, kao i interaktivan rad na kreiranju i analizi istih

-Prikazivanje svih unesenih podataka baze (bez potrebe za specifičnim pretraživanjem)

-3D prikaz nalaza

Posebnosti primjene:

- Pojednostavljenje i ubrzanje rada na dokumentaciji

- Prikazivanje tijeka i rezultata iskopavanja

- 3D prikazivanje lokaliteta

Danas se tomu ozbiljnije pristupa, iako se još uvijek ne koristi masovno i nije standard u
vođenju dokumentacije, ali je to vjerojatno budućnost u arheologiji. Samo je bitno da
arheolozi zajedno s informatičarima kreiraju te sustave kako bi se postigla njihova šira
primjenjivost.

TEHNIČKA DOKUMENTACIJA – KLASIČNA

Obuhvaća i podrazumjeva: - Presjeke (profile)

- Tlocrte

- Poglede sa strukturom zidova

 - Presjeke s pogledima

- Kotiranje svih nacrta

PRESJECI (PROFILI)

Smisao crteža profila je u vjernom prenošenju stanja profila na papir, tj. sve ono što postoji na
profilu, odnosno linije razgraničenja ili interfacije i facije stratigrafskih elemenata koji stoje u
međusobnim odnosima kao posljedica stratifikacije.

Profili nikada nisu horizontalni međusobno ni u odnosu na zdravicu, a ni horizontala nije

pravilna ni na apsolutnu horizontalu. Da bi realno prenijeli situaciju, moramo postaviti fizički
barem jednu horizontalu. Kod manjih profila dovoljna je jedna, a kod većih dvije horizontale.

Kako se ona postavlja? Može i bez, ali ako smo ovladali nivelirom, s njim je jednostavnije. →

Postavimo letvu na jednu stranu profila i nakon što smo očitali vrijednost, na njeno dno
stavimo marker (zabodemo kolac). To se ne radi na dnu profila, tj. na zdravici (jer ona nije
apsolutna horizontala), nego negdje na sredini debljine profila, ali se obično cilja da se uzme
neka okrugla vrijednost (npr. 2 m). Istu stvar napravimo i na drugoj strani profila, znači
zabijemo marker koji je na identičnoj visini kao i onaj na drugoj strani.

Zatim konopom povežemo ta dva markera i tako dobijemo idealnu ravninu ili idealnu
horizontalu na koju ćemo morati prenijeti odnose slojeva koji ne stoje vodoravno i za koje ne
znamo kako stoje dok ih ne promatramo u odnosu na idealnu ravninu. Također, može se
napraviti na isti način i druga horizontala koja mora biti paralelna prvoj, a način njezinog
dobivanja je isti kao i kod prethodne, tj. povezivanjem dva markera koja se nalaze na
identičnoj visini točno iznad prethodna dva markera na obje strane profila.

Nakon toga ćemo po horizontalama postaviti mjernu traku dolje, ali i na vrhu profila tako da
one budu paralelne, bez obzira što vrh profila nije potpuno ravan i posve horizontalan. Te
trake služe za određivanje koordinata niza točaka koje se moraju odrediti i prenjeti na papir.

Ali, te mjerne trake nam neće biti dovoljne, pa ćemo zbog toga morati podjeliti profil
spuštajući okomice (vertikale) po nekom pravilnom ritmu koji ovisi o složenosti profila.
Da bi ta vertikalnost bila točna, konop okomica (sa viskom) se ne smije naslanjati na profil ili
dodirivati razinu na kojoj smo vodili iskopavanje.

Nakon svega toga treba odrediti čitav niz točaka koje ćemo prenositi na papir u
odgovarajućem mjerilu (obično 1:10), a koje će se prije ili kasnije međusobno povezati.
Na temelju toga će se prenositi i pojedini dijelovi tog profila kao što su karakteristične pojave
koje su vidljive na profilu.
Znači, uzimaju se karakteristične točke nekog dijela profila (npr. kamena), izmjerit ćemo
njegovu poziciju u odnosu na okomicu i u odnosu na horizontalu. Tako dobivene veličine će
se prenjeti u odgovarajućem mjerilu na papir i tako dobijemo te točke čijim će se
povezivanjem dobiti oblik kamena na papiru.

Postoji i jednostavniji način kod manjih profila i to tako da se aplicira mobilna kvadratna
mreža na njih (metalna mreža sa svojim kosturom za crtanje profila, grobova, ...).

Jedini problem je što je s njima teško manipulirati, teške su.

3 središnja tipa arheološkog presjeka:

1) Stojeći - nastaje u toku iskopavanja, kad odstranimo susjednu stratifikaciju

2) Slučajni - profili koji nisu nastali arheološkim iskopavanjima nego kod građevinskih
radova

3) Kumulativni - kopa se do unaprijed određene linije, a onda se nacrta presjek; zatim se

kopa s druge strane linije. Najčešće se koristi kod metode širokog otkopa
gdje nemamo mogućnost ostavljanja profila po sredini lokaliteta. On je
 virtualan, dokumentira se sloj po sloj na onom mjestu gdje odredimo i tako
dobijemo cijeli presjek na papiruiako on fizički ne postoji.

Profili se mogu prikazati:

grafikom (ispunama, šrafurama)

koloristički (uporabom boja po Mercelovoj skali)*

Načini izrade arheološkog presjeka

- Graham Webster je definirao tri postupka za izradu arheološkog presjeka:

1) Realistični presjek

2) Stilizirani presjek

3) Kompromisni presjek

Realistični presjek

To je realan prikaz svih slojeva bez linija interfacija, tj. ne prikazuju se razgraničenja (cezure)
i nema brojčanih oznaka stratigrafskih jedinica.

- Razlike među stratumima su prikazane promjenama u sjenčanju (šrafurama ili bojama)

- Odnosi se na prepoznavanje interfacija u arheološkoj stratigrafiji

- Interfaciji nisu materijalni objekti kao što su to slojevi, nisu vidljivi, te ih treba definirati
proučavanjem i razlučivanjem različitih stratuma

- Granice stratuma, obrisi njihovih granica u dubinu, duljinu i širinu su linije interfacija
Stilizirani presjek

- Prikazuje sve linije interfacija, odnosno slojeve, a stratigrafske jedinice su brojčano

označene redom prolaženja kroz njih

Kompromisni presjek

- To je realan prikaz slojeva s prikazanim linijama interfacija i šrafurama, ali bez brojčanih
oznaka stratuma
 TLORISI (TLOCRTI)

Topografska dimenzija nalazišta u određenoj točki u vremenu.

1) Obris granica

To je prikaz sačuvanih granica stratigrafske jedinice (npr. podnica kuće), a na tlorisu se

prikazuje debljom crtom. Te linije ili obrisi definiraju prostorni opseg sveke jedinice
stratifikacije u horizontalnoj i vertikalnoj dimenziji.

2) Obris površina

Prikaz reljefa s obzirom na topografiju (mikrotopografiju) stratigrafske jedinice. Dokumentira

se serijom visinskih mjerenja (kotiranjem), a prikazuje se izolinijama.

Može se napraviti milijun presjeka iz različitih kuteva (360x60x60=1 296 000), nama su
dovoljna samo dva, poprečni i uzdužni.

3) Tloris obrisa

Prikazuje reljef površine nalazišta u nekom razdoblju, a izrađen je na podlozi serije

dokumentiranih visinskih točaka (geodetska snimanja).

Reljef površine = hodna površina

4) Tloris pojedinačnog sloja

Osnovni tip tlorisa kojim se dokumentira postojanje svake stratigrafske jedinice na

individualnoj razini, ne zanima nas ništa drugo.

Taj tip tlorisa prikazuje prostornost stratigrafske jedinice, odnosno njezine dvije dimenzije
(dužinu i širinu), dok se treća dimenzija (debljina, tj. visina) prikazuje na presjeku (kotiranjem
s gornje i donje strane saznajemo koliko je debel sloj).

5) Kompozitni tloris

Tip tlorisa sastavljen od dvije ili više stratigrafskih jedinica, a prikazuje tloris faze ili interfacij
razdoblja (npr. tloris naselja sa kućama koje su vjerojatno sve nastale u različito vrijeme, ali
su sve barem neko vrijeme trajale zajedno, u istoj fazi).

Znači, dokumentira se površina sastavljena od više jedinica stratifikacija u jednu cjelinu.

Kompozitni tloris treba izraditi u trenutku kada je za vrijeme iskopavanja otkrivena hodna
površina (tj. razdoblje bez prekrivajućih slojeva, koji bi tvorili njezinu površinu).

6) Multipli tloris elemenata

Tip arheološkog tlorisa na kojem su prikazani svi interfaciji i elementi otkriveni na

iskopavanju, iako u tom obliku nisu nikada zajedno postojali.

Time se pokušava prikazati unutarnja dinamika u prostornom razvijanju nekog arheološkog

nalazišta, a to će se naznačiti različitim bojama.

IZRADA TLORISA

Cilj je kao i kod profila prenjeti realno stanje onoga što imamo na terenu, samo ne u okomitoj,
već u vodoravnoj dimenziji.

Za razliku od profila koji se obično rade u mjerilu 1:10, kod tlorisa se obično koristi mjerilo
1:20 ili 1:25, ali to ne znači da ponekad nemamo sitnije ili krupnije mjerilo.

- Npr. odlično sačuvana kuća iz željeznog doba se 1970-ih godina, kada fotografija nije
bila dobra kao i danas, se crtala u mjerilu 1:1.

Imamo mrežu (bez konopa jer smetaju), imamo markere, tj. vrhove sjecišta kvadratne mreže,
koji su polazište za određivanje koordinata (pozicije u kvadratu) pojedinih točaka koje se
moraju prenjeti u odgovarajućem mjerilu na papir, zatim ih treba međusobno povezati i tako
se dobije ravni i vjerni izgled.
Kod iscrtavanja je potrebno uzimati točne koordinate svih točaka unutar pojedinog kvadrata.
To se radi na dva načina, metodom ortogonalnog presjeka i metodom triangulacije.

A) Metoda triangulacije (metoda lučnog presjeka)

Treba odrediti poziciju svake točke iz dvije druge točke, odnosno iz dva vrha kvadrata koji
moraju biti na istoj strani. Znači, uzmemo neku točku i mjerimo

Iz jednog vrha kvadrata treba mjernu traku povući do točke tj. izmjeriti udaljenost od vrha do
točke samog kvadrata. Tu točku šestarom prenosimo na papir tako da napravimo mali luk.
Sada se ista točka izmjeri iz drugog vrha, ali sa iste stranice kvadrata. Ponovno šestarom
prenosimo na papir tako da napravimo drugi luk i tako dobijemo presjek s točnom točkom, ali
u smanjenom mjerilu.

Ako uzimamo po dijagonali dobivamo tangentu, a ne sjecište.

B) Metoda ortogonalnog presjeka

Imamo dvije osi, x i y, i u odnosu na njih određujemo koordinate točke, odnosno nalaza.
Postavi se po jednoj od osi mjerna traka tako da joj je nulta točka u sjecištu mreže. Na drugom
kraju treba biti odgovarajuća vrijednost u veličini kvadrata. Sada se metrom određuje
udaljenost točke od ove osi. Unesu se brojke i dobiju se koordinate. Ova metoda ima mali
problem jer neizbježno dolazi do malih odstupanja, no kako se to prenosi na veću dužinu ona
postaju veća.

Isti pristup se primjenjuje i kod dokumentacije grobova/nekropola (2 fiksirane točke otprilike

po sredini kostura se spoje mjernom trakom i u odnosu na tu traku se odrede koordinate).
Drugi način je to raditi pomoću prijenosne mreže, koja se nalazi u svom okviru i velićina
kvadrata joj je oko 10 cm, ali koristi se samo tamo gdje se mogu tolerirati manja odstupanja
(npr. na kaldrmi).

Dokumentiranje metodom prostornog skeniranja

Ovim se geodeti koriste. Potrebni su nam računalo, totalna stanica i skener sa laserom (i
naravno, treba poznavati geodeziju i instrumente). Dobijemo 3D plošni model,
foto-realistično vizualiziran 3D model i 3D poligonalni model.

Skener radi na principu lasera koji plohu objekta snimanja u računalu materijalizira skupom
točaka zadane gustoće (oblak točaka). Skener je mrežnom vezom povezan sa računalom
pomoću kojeg se upravlja njegovim radom kroz programski paket.

Digitalna kamera je sastavni dio skenera. Potrebno je višestruko premještanje skenera za

potpuni snimak.

Prednosti:

- Plošno snimanje

- Velika brzina prikupljanja podataka

- Točnost

- Detaljan prostorni model

...
 ISKOPAVANJA NEKROPOLA I GROBOVA

NEKROPOLE RAVNIH GROBOVA

Radi se o karakterističnoj vrsti arheoloških nalazišta koja nastaju u relativno kraćim

vremenskim relacijama i ne traju tako dugo kao što traju nalazišta naseobinskog tipa, iako i
ovdje imamo ono što se naziva stratigrafija, ali ona nije izražena na način kako je izražena na
drugim arheološkim nalazištima.

Znači, nekropole obuhvaćaju kraća razdoblja (kraća nego naselja) i sadržavaju zatvorene
cjeline, odnosno grobove koji su posebna zatvorena cjelina, kao što je to zapravo i nekropola.

Nekropole ravnih grobova se nazivaju tako jer iznad površine u koju su grobne jame ukopane
nema nikakve konstrukcije ili nasipa (ili oni jednostavno više ne postoje), ali to ne znači da
one nisu tu bile izvorno ili da je bilo nekakvo jednostavno obilježavanje.

- To je razlog zašto se i teško otkrivaju na terenskim pregledima

Nekropole mogu biti organizirane (na redove) ili neorganizirane (slobodno raspoređene).

Cilj iskopavanja nekropole je da se iskopa u cijelosti, tj. da se dobiju svi grobovi, prostornost
nekropole i odnosi grobova.

- Također, cilj je istražiti nekropolu u cijelosti sa svim aspektima vezanim uz grobne

konstrukcije i obrede (način pokapanja).

Dvije su osnovne metode iskapanja nekropola:

- Metoda širokog otkopa (tj. nešto što sliči na tu metodu)

- Klasična blok metoda

- Ostale metode ovdje ne možemo primjeniti jer bi to značilo da ćemo na našoj površini koju
smo definirali kao površinu za istraživanje, često naići na polovice grobnih konstrukcija pa
ćemo to morati širiti ili ostaviti (a to je nedopustivo).
- Uvijek se mora voditi računa da će se zbog određenog groba (njegovog dijela) možda morati

istraživačka površina pravilno proširiti, tj. otvorit ćemo još jedan kvadrat ili više njih.

Budući da su grobne jame manje-više uvijek vidljive, treba prvo skinuti jedan tanji sloj
(obično humus i subhumus) te ćemo tako dobiti površinu na kojoj će nam se iskazati ono što
nazivamo horizontalni interfacijes elementa, tj. konture grobnih jama.

- Te konture će biti veće ili manje, ovisno o tomu kojeg je uzrasta pokojnik u grobnoj jami

- Vidit ćemo fleke koje ocrtavaju oblik grobne jame zbog onog što je korišteno za njezino
zatrpavanje

Kod dubljih grobova od 1-2 m, blok metodom će se na definiranoj površini voditi

ravnomjerno iskopavanje dok se grobovi na počnu jasno ocrtavati (a uvijek će se horizontalni
interfacijes elementa ocrtavati na poliranoj površini), a obris groba može biti i deformiran,
razvučen radi kasnijih aktivnosti na tom području (najčešće poljoprivreda).

Iskopavanje treba slijediti grobnu jamu koja se treba otvarati sa one razine sa koje su te
grobne jame i ukopane. Pri tomu treba voditi računa o linijama ukapanja, ali više ne o
horizontalnom interfaciju elementa, već o okomitom interfaciju elementa, odnosno o stranama
same jame.

- Prije se dosta prakticiralo iskopavanje grobova na način da se kostur “ostavljao na podu“, ali

problem je što kod tako istraženih grobova ne znamo kako je izgledala grobna jama u kojoj
je pokojnik.

- Prostor oko grobne jame se ne dira (praksa ukopavanja okolnog prostora da bi kostur ostao
na banku se više ne primjenjuje jer ona znači poništavanje grobne jame, što se kosi sa
metodološkim načelima)

Nakon što se otvorila jama potrebno je očistiti kostur (ili njih više), ali treba paziti da ni jedna
kost ne bude dislocirana i da ostane na svom autentičnom položaju. Isto vrijedi i za sve ono
što je sadržaj te grobne jame, prije svega nalaze koji su dio opreme pokojnika (odjeća, kopče,
remenje, oružje za muškarce, kozmetički i ukrasni pribor za žene, ...).

- Ista stvar je i sa prilozima, tj. predmetima koji su položeni pokraj mrtvih i ne pripadaju
njihovoj standardnoj opremi, već su dio rituala koji je prakticiran u postupku pokapanja.

Obično se prvo dolazi do lubanje koja je najviši dio kostura bez obzira kako je postavljen
pokojnik, a kostur se čisti redom od lubanje, preko rebara pa prema nogama. To treba biti
dobro očišćeno iz više razloga, ne samo da bude dobro vidljivo nama na terenu, već i zato da
bi se dobro vidile na fotografiju i kako bi ih se moglo što bolje dokumentirati (nacrtati i sl.).

Na kraju se kosti nakon dokumentiranja i vađenja iz zatvorene cjeline nose na daljnju analizu
(DNA, antropološki tipovi).

Grobni ukopi mogu biti:

- Jednostavne jame bez konstrukcija

- Grobovi s prethodno priređenom konstrukcijom (kamen, drvo).

U odnosu na aktualnu površinu ukopi mogu biti:

- Dublji (primjenjuje se blok metoda)

- Plići (primjenjuje se metoda širokog otkopa).

Moguće su i višestruke grobnice, kosturnice, u kojima je najlakše po broju zubiju odrediti broj
pojedinaca. Također, može postojati i stratigrafija unutar samog groba gdje je jedan kostur
položen na drugi.
 DOKUMENTIRANJE ISKOPAVANJA NEKROPOLA I GROBOVA

Plan nekropole

Plan nekropole je vrlo važan i bez obzira na metodu iskopavanja potrebno je postaviti mrežu
unutar koje se krećemo.

Podrazumjeva prikaz međusobnih odnosa grobova, ali ne uključuje detaljne prikaze grobova,
već su oni shematizirani, vidi se samo orjentacija, položaj kostura, eventualno grobna
konstrukcija (samo skica), prilozi.

Stratigrafija nekropole

Stratigrafija nekropole, dakako, postoji, i to horizontalna i vertikalna. S obzirom da se

nekropola dugo razvijala postoji i preklapanje grobova što zapravo čini vertikalni aspekt
stratigrafije nekropole. Isto tako sigurno je da nekropola ima jezgru, početak od koje se širi
prema periferiji i to je horizontalni aspekt stratigrafije.

Pojedinačni crteži grobova (i fotografije cjelina i detalja)

a) Grobnih konstrukcija (njihov tloris i presjek)

b) Kostura sa nalazima i prilozima

Stavi se metar (mjerna traka) po dužoj osi kostura, po sredini te se u odnosu na nju pod
pravim kutom mjere pojedini dijelovi kostura i tako se prenose na papir (mogu se staviti i
dvije paralelne mjerne trake radi sigurnosti ili čak prijenosna kvadratna mreža).

Cilj je dobiti vjeran crtež onoga što imamo u grobnoj jami tako da sve bude prepoznatljivo, a
crta se obično u mjerilu 1:10. Također, grob se mora fotografirati sa svih strana.
Grobni zapisnici

To je formular koji nije univerzalan jer se struka nije dogovorila što bi on sve morao
sadržavati, ali postoji minimum podataka koji treba postojati u grobnom zapisniku

U grobnom zapisniku navodimo:

- Redni broj groba (grobovi se označavaju prema redu otkrivanja)

- Oblik i dimenzije (sve tri) grobne jame

- Opis grobne konstrukcije

- Način pokapanja

Drugi dio je vezan uz kostura:

- Orijentaciju (preciznu)

- Opis i položaj kostura

- Položaj i vrstu grobnih priloga i nalaza

- Označiti sačuvane ili nedostajuće dijelove kostura (zbog mogućeg sakaćenja) na

skici, ali navodi se jedno ili drugo, ne oboje

- Položaj glave, ruku, nogu

- Druge pojedinosti
 NEKROPOLE SA ŽARAMA

Nekropole sa žarama je još teže otkriti u ciljanom terenskom pregledu jer nema
mikrotopografskih podatkaka ili nekih razlika koje bi uputile na njihovo postojanje pa su zbog
toga najviše otkrivane pomoću informacija lokalnog stanovništva koje bi nailazilo na takve
primjere.

Žare mogu biti posebne, ili iz keramografskog repertoara neke kulture (keramičke, staklene,
kamene).

One su plitko ukopane u kalotastu, ovalnu jamu (najčešće) u koju se prilaže jedna ili više žara.

Kada kopamo žaru onda idemo po rubovima jame, a ako to nije moguće onda radimo male
presjeke kako bi utvrdili u profilu da li postoji jama ili ne.

Iskopavanje nekropola sa žarama se svodi na utvrđivanje međusobnog odnosa između žara,

ali i istraživanje samih jama sa žarama.

Nakit (i ostali prilozi) mogu biti izloženi visokoj temperaturi (tj. spaljen sa pokojnikom), a
može naknadno biti priložen u urnu. Postoje i one kamene, zapečaćene, oko njih su nalazi
(Relja, Bulevar). Rjeđe su to zidane male ciste u koje je položena žara.

Kod dokumentiranja se radi isto kao kod običnih grobova.

 TUMULI

Tumuli mogu biti:

- Zemljani

- Zemljani s kamenim plaštem

- Nasuti kombinacijom zemlje i kamenja

- Kameni

(To ovisi o ambijentalnim karakteristikama i okolnostima)

Grob u tumulu može biti:

- Jednostavno ukopan u tlo na koje je kasnije nasut tumul

- Postavljen na zemlju

- Postavljen na posebnu platformu od kamenih ploča, ali češće od amorfnog kamena

- Pokojnik u urni

Funkcionalno i karakterno mogu biti simbolični, kultni ili grobni tumuli

Cilj je istražiti sve grobove koji pripadaju nekom tumulu u kojem oni mogu biti raspoređeni
na različite načine. Tumul se mora istražiti do razine samog tla no to ne isključuje istraživanje
ispod površine, ako se pokaže da postoje primarni grobovi koji mogu, ali i ne moraju biti
ukopani u samu površinu. To ćemo vidjeti nakon potpune dokumentacije i uklanjanja kostura.

Dakle, tumuli se moraju kopati na sasvim određen način, pa su se razvile određene metode
koje su temelj za odgovor na pitanja koja se postavljaju tijekom istraživanja tumula.

Rani istraživači grobova imali su jednostavan pristup; što lakše i što brže doći do groba jer je
tu arheološki materijal. Obično je grob u sredini takve humke, ali ne mora biti. Sa vrha humke
se otvori površina veća od prosječnog groba te se kopa okomito i kad se dođe do groba
pokupe se predmeti i time je posao završen. To je metoda pljačkaša grobova.

Cilj našeg rada nije predmet. Mi se bavimo kulturno-povijesnim razlozima zbog kojih su ti
predmeti takvi kakvi jesu, i zbog kojih jesu tu gdje jesu. Predmeti su samo sredstvo
spoznavanja procesa.

Istraživanje tumula se ne vrši na način pljačkaša grobova jer u najboljem slučaju se može
pogoditi centar, a ako se i pogodi centar grob ne mora biti na sredini. Nakon što je humka
nasuta postoje procesi koji je deformiraju. Ako se tako kopa i naiđe se na recentnije grobove
to će tražiti proširivanje. Kada na taj način dođemo do dna, dalje (u širinu) ne trebamo ni
istraživati jer je sve uništeno. Može se propustiti niz grobova.

Iskopavanju tumula prethodi njegovo geodetsko snimanje, zatim njegova podjela po

koordinatnom sustavu na četiri segmenta (kvadranta) obilježenih u pravcu kazaljke na satu.
Na središte tumula se postavlja stajna točka te instrument kojeg usmjeravamo na jednu stranu
svijeta i tako dobijemo 4 točke i s time 4 režnja koja označavamo. Ono što je tu bitno da
koordinatni sustav mora biti postavljen prema stranama svijeta.

Prva faza je skidanje humusnog i subhumusnog sloja. Kod samog iskopavanja, nikad ne
kopamo sva 4 režnja istovremeno, nego 2 nasuprotna, tako da na ostalim stranicama vidimo
stratigrafiju u profilu. U toku iskopavanja svi se grobovi zadržavaju na svojim pozicijama, a
kad se iskopaju dva segmenta i dokumentira profil onda se i oni dižu. Uvijek idemo u smijeru
kazaljke na satu!

Primjeri iskopavanja tumula:

1) Ostavljanje kontrolnog križnog profila

Sa svake strane obje osi se ostavlja profil debljine 0,5 m (znači kontrolni profil je debel 1m), a
iskopavanje se vrši redom u sva četiri kvadranta (ili svi u isto vrijeme), s tim što ostaje profil
u obliku križa (kasnije se skida), tako da profili nisu zrcalni jedan drugome.

2) Varijanta sa dva V elementa

Profil se ostavlja samo u dva suprotna kvadranta i to samo sa jedne strane osi tako da će profil
dobiti oblik dva vrhovima spojena trokuta (V elementa). Znači, u dva kvadranta su dva profila

3) Kontrolni profil oblika slova T

Postoji i varijanta kada se iskopava u tri segmenta pa se ostavlja jedan dio profila po osi x i
cijeli profil po osi y. Tako dobijemo profil u obliku slova T. Ovdje je malo otežano
konstruiranje stratigrafije jer nemamo jedan profil pa se to radi iz tehničke dokumentacije.

4) Ostavljanje dva nasuprotna režnja bez kontrolnog profila

Profil koji dobijemo je čitav, ali su njegovi dijelovi u zrcalnom odnosu jer se gledaju iz dva
različita pravca.

Koji će se od ovih načina iskopavanja prakticirati ovisi o voditelju iskopavanja koji će to

odlučiti na temelju samog tumula.
Iskopavanje tumula se vodi isključivo prema načelima stratigrafskog istraživanja tj. nikako se
ne vodi u horizontalnim otkopima, već otkopi slijede "prirodni" reljef, slojevi se skidaju
prateći konfiguraciju, sloj po sloj (“ljuštenje” lokaliteta, a ne horizontalno). Tako se zapravo
osnova sa svakim otkopom povlači prema unutra. Sa svakim otkopom smanjuje se površina
segmenta jer je cilj doći do središta.

Ako se dogodi da grob ulazi u profil, on se ne ostavlja, nego se odmah istražuje.

Nekada, ali samo kada je situacija posve jasna, kada nema dvojbi da je riječ o jednom grobu
ili da će se ugroziti ostali grobovi (tj. kada smo sigurni da recentniji ukopi ne postoje), može
se primijeniti tzv. cilindrični sustav. Tada se otvara jedan segment, pa njemu nasuprotni, a
onda se iz praktičnih razloga iz središta (iz stajne točke) povuče krug tj. cilindar te se istraži
samo središnji prostor (Benac je tu metodu upotrijebio na Kupresu).

Dokumentiranje uključuje tloris tumula (u tlorisu svi grobovi moraju biti vidljivi bez obzira
na poziciju), presjek grobne konstrukcije, ali i cijelog tumula (u presjeku isto svi grobovi
moraju biti vidljivi). Profile naravno moramo sve nacrtati, u slučaju da se ima što crtati.

Ako je tumul nasut odjednom, on nema stratigrafiju!

* Kvadrant - jedan režanj tumula, kada je lokalitet podjeljen po ortogonalnom principu

* Kvadrat - manji segment kvadratne mreže

ISKOPAVANJE JAMA

Jame su zatvorene cjeline, a u užem smislu zatvorena cjelina je arheološka mikrocjelina koja
funkcionira samostalno (sama za sebe). Ona ima vlastitu povijest, a to u arheologiji znači da
ima terminus ante quem i terminus post quem tj. svoju stratigrafiju i svoj sadržaj te nije u
izravnoj vezi s arheološkim okolišem, a (obično) može korespondirati s neposrednim
arheološkim okolišem.

Jame su obično nepravilnog oblika i služe stambenim potrebama, a najčešće su vezane za

zdravicu. Zapravo ne znamo kako izgledaju, tj. ne znamo koliko je koji dio ukopan, da li su
stranice koso položene i sl.

Zatvorene cjeline se iskopavaju samostalno i stratigrafski jer imaju svoju unutarnju

stratigrafiju i svoj sadržaj koji ne mora biti podudaran sa sadržajem okolne cjeline jer su
znatno kratkotrajnije i imaju funkcionalno sasvim određen sadržaj koji nije podudaran sa
sadržajem samoga sloja u kojem se ta cjelina nalazi. Ovakve je objekte bitno istraživati
potpuno samostalno da bi se sadržaj zadržao intaktnim i da bi ga se tipološki i stilski moglo
staviti u periodizaciju samoga lokaliteta.

Velike jame se istražuju tako da se napravi linija (dva markera se povežu konopom) po dužoj
osi i istražuje samo jedna polovica. Na toj polovici nailazimo na stratigrafske odnose te je cilj
dobiti dubinu i međusobne odnose u slojevima. Kada se isprazni prva polovica, dokumentira
se profil te se nakon toga prazni ostatak jame, ali pri tome pazeći na stratigrafiju.

Jama se uvijek prazni od unutrašnjosti (od konopa) prema rubu jer ovaj način će se viditi
linija ukapanja koju samo treba pratiti, a ako se ide od periferije, mi ćemo dobiti krivu
periferiju.

Kod ukopanih objekata ponekad imamo višestruku upotrebu. Npr. jama se zapunila zemljom,
muljem, stoga ljudi rade novu jamu, na približno istom mjestu. Na kraju će taj cijeli prostor
biti zaslojem mlađim stratigrafskim jedinicama pa nailazimo na brojne interfacije. Nama je
cilj ustvrditi stratigrafske odnose. Tu imamo dvije skupine stratigrafskih jedinica, jednu
predstavlja sloj u kojem je jama ukopana, te sama jama.

Kod ovakvih objekata primarno je paziti na stratigrafiju. Kada bi istraživali, tj. iskopavali
arbitrarno, onda bi uništili jamu i došlo bi do mješanja materijala, što može dovesti do krive
interpretacije samog lokaliteta.

Nalazi iznad horizonta ukopavanja ne pripadaju jami i ako iskopavanje nije stratigrafski
korektno provedeno, mogu se iskriviti kronološki odnosi.

Npr.
Bunar koji ima dug proces korištenja, pa iz profila očitavamo događaje. Njegove dogradnje se
očituju u samom položaju kamenja, ali i u procesu zatrpavanja koji idu do samih rubova
kamenja.

Kod složenih objekata moramo postaviti manju mrežu (mikromrežu). Također moramo
ostaviti i kontrolni profil. To napravimo tako da veliki objekt podjelimo kvadratnom mrežom
i otkopavamo metodom šahovskog polja. Na taj način dobivamo najbolji uvid u stratigrafiju,
ali i konture jame.

Inverzna stratigrafija - može biti posljedica klizanja prilikom kojeg dolazi do poremećaja
slojeva, pa se mlađa stratigrafska jedinica nalazi dublje od starije (mogu biti pod utjecajem
erozije, ...)
 KOTIRANJE

Kotiranje je mjerenje stratigrafskih pozicija ("dubina, visina ili točaka") na istraživanoj

površini. Odnosno, to su mjerenja vrijednosti koje elementi stratifikacije zauzimaju u
arheološkom depozitu.

Za kotiranje se koristi jedan od instrumena poput nivelira, teodolita ili totalne stanice te letva.

Utvrđujemo koliko je depozita uklonjeno na nekom mjestu i kako se stratigrafske jedinice

odnose jedna prema drugoj.

3,13 m (dosegnuta razina) – 2,25 m (površina) = visina, tj. dubina

Također, utvrđujemo koju poziciju na dvije različite istraživačke površine zauzima ista
stratigrafska jedinica.
Npr. imamo razinu na koju smo se spustili te nakon toga slijedi naš sljedeći korak u
iskopavanju. Od prije smo imali razliku o odnosu na površinu, a sad imamo i razliku između
prvog i ovog novog čitanja.

Novo čitanje (npr. 1,35 m) – prethodno čitanje (npr. 1,25 m) = (“dubina“) 0,10 m

Neće se uspoređivati Točka 1 sa Točkom 2, nego Točka 1 sa Točkom 1, od početka do kraja

iskopavanja. Pri tomu će se voditi nivelirski dnevnik kako bi mogli sve uspoređivati.

Površina (čitanje na letvi) 1. otkopni sloj (čitanje na letvi)

Točka 1 125 Točka 1 135
Točka 2 135 Točka 2 145

Točka 1 Površina 125 dubina 0,00

Točka 1 1. otkopni sloj 135 dubina 0,10

Kroz istraživanje ćemo imati različita mjesta na kojima će stajati instrument što nam može
poremetiti očitanja, tj. odnose očitanja, pa ih moramo korigirati (preračunati).

Svako premještanje instrumenta na novu poziciju će dovesti do razlike.

Znači, da smo neku razliku u “dubini“ između dva različita otkopa pročitali sa istoga mjesta,
onda bi vrijednost prvog otkopa manje vrijednost drugog otkopa bila vrijednost stvarnog
iskopa.

Ali, ako se instrument premjesti na višu poziciju od prethodne dobit ćemo znatno višu
vrijednost očitanja, tj. ona pokazuje kao da smo iskopali više nego što zapravo jesmo (1).

U drugoj situaciji, ako se instrument premjesti na nižu poziciju od prethodne dobit ćemo nižu
vrijednost očitanja, tj. ona pokazuje kao da smo iskopali manje nego što zapravo jesmo (2).

Da bi smo te razlike kod točaka koje su dobivene mjerenjima u različitim danima međusobno
mogli uspoređivati, a kako bi smo otklonili devijacije do kojih dolazi zbog razlika u visini
objektiva, odnosno zbog premještanja instrumenta, koristi se fiksna točka čija se vrijednost
nikada ne mjenja
Reper (Rp)

Reper je fiksna točka čija se vrijednost nikada ne mijenja, a služi za otklanjanje devijacija u
čitanju vrijednosti na letvi do kojih dolazi zbog razlika u visini objektiva, odnosno zbog
premještanja instrumenta. U geodeziji se reperom zove svaka točka kojoj je utvrđena
apsolutna vrijednost, tj. nadmorska visina.

Tu fiksnu točku postavljamo mi i koristimo ju cijelo vrijeme dok traje iskopavanje zbog čega
ju moramo fiksirati.

Ona nam služi za utvrđivanje razlike u visini objektiva kojim se čitaju vrijednosti na
istraživačkoj površini.

Rp. pri mjerenju površine 100

Rp. pri mjerenju 1. otkopnog sloja 0,80 (instrument premješten na niže područje)

Čitanje na letvi Ispravljena vrijednost Kota (dubina)

T. 1 (površina) 135 135 (0,00) 135 T. 1 (površina) = 135

Rp. 100
T. 1 (1. otkopni sloj) 125 125 (+0,20) 145 T. 1 (1. otkopni sloj) = 145

Rp. 0,80

- Prvi dan smo očitali vrijednost repera pri mjerenju površine i ona je 100 cm. Nakon 10 dana
rada idemo ponovo očitati te vrijednosti i tada će vrijednost repera biti 80 cm (manja
vrijednost), ali to znači da smo naš instrument (objektiv) premjestili na niže područje jer čim

se manje čita to znači da se gleda s manje visine (moglo je biti i obrnuto).

- Ta razlika će se kasnije vidjeti i kod čitanja na letvi jer instrument neće samo registrirati
razliku u dubini koju smo dosegnuli, nego će u to uključiti i ovu devijaciju koja nastaje jer je

instrument (objektiv) niži (ili viši).

- Kod površine je naša vrijednost T. 1 bila npr. 135 cm (to smo očitali na letvi) i nakon što
smo skinuli 10 cm za 10 dana kopanja na terenu, pokazuje nam se vrijednost T. 1 (1. otkop)
od 125 cm. Vrijednost je sad manja i ispada sa smo zatrpavali, a ne iskopavali. Ali, reper je
različit, a to znači da je razlika od tih 20 cm ne samo poništila ono što smo se spustili, već je
i dodala 10 cm
- Sad, T. 1 (površina) od 135 cm se ne dira, to je početna vrijednost, ali kod T. 1 (1. otkop)
dobivenu vrijednost od 125 cm treba povećati za razliku repera (20 cm). Zbog toga se u
rubrici “Ispravljena vrijednost“ mora dodati ta razlika od 20 cm (+20), tj. mora se korigirati
razlika u čitanju repera sa različitih pozicija instrumenta.

- Kad to napravimo, kota (dubina) T.1 (1. otkop) će biti 145 cm (125 + 20), a to znači da smo
iskopali 10 cm, a ne zakopali.

- Tu vrijednost (145 cm) bi odmah dobili da smo ju čitali odmah nakon površine, dok je
instrument na identičnoj poziciji, ali to ovdje nije slučaj, ovdje smo pomaknuli instrument na

nižu poziciju..

Uvijek se točke (čitanja) preračunavaju u odnosu na prvo mjerenje repera (početnu vrijednost)
tj. u odnosu na čitanje na površini i reper koji je tada očitan (u ovom slučaju 100).

- Razlog je taj što ćemo imati puno mjerenja, tj. svaki put ćemo imati i razliku u visini
instrumenta, a to znači da ćemo imati razliku u odnosu na stvarno čitanje.
- To znači da ćemo svaki otkopni sloj (1., 2., 3., ...) uspoređivati sa površinom, tj.
početnom vrijednosti

Rp. pri mjerenju površine 100

Rp. pri mjerenju 1. otkopnog sloja 120 (instrument premješten na više područje)

Čitanje na letvi Ispravljena vrijednost Kota (dubina)

T. 1 (površina) 135 135 (0,00) 135 T. 1 (površina) = 135

Rp. 100
T. 1 (1. otkopni sloj) 165 165 (-0,20) 145 T. 1 (1. otkopni sloj) = 145

Rp. 120

- Ovdje smo stavili instrument na višu poziciju i nakon toga smo očitali 1. otkopni sloj čija je
vrijednost na letvi bila 165 cm pa se ispostavlja da smo skinuli 30 cm.

- Ali, razlika između izmjerenog repera sa dvije različite pozicije instrumenta koji je
postavljen više (+20 cm) u plusu, to znači da je osim stvarne dubine i ova razlika u visini
objektiva povećala tu vrijednost između površine i 1. otkopnog sloja kod čitanja.

- To sad treba iskorigirati (početna vrijednost od 135 cm se ne dira) tako da ćemo od dobivene

vrijednosti T. 1 (1. otkop) od 165 cm, oduzeti razliku između čitanja repera (-20 cm) i tako
ćemo dobiti ispravljenu vrijednost, tj. kotu (dubinu) od 145 cm.

- To znači da smo iskopali 10 cm (145 - 135).

Kada je razlika u reperu negativna (niža), na našu pročitanu vrijednost treba dodati razliku, a
kada je pozitivna (viša), onda treba tu razliku oduzeti.

Koreliranje čitanja na letvi

Površina 1. otkopni sloj 2. otkopni sloj

Rp. = 100 Rp. = 0,80 Rp. = 120
T. 1 = 135 T. 1 = 125 T. 1 = 175
0,00 = 135 +20 = 145 -20 = 155
Stratigrafska pozicija:

0,00 0,10 0,20

- Moraju se otkloniti sve devijacije i tako nam ostaju usporedive vrijednosti

STRATIGRAFIJA

Stratigrafija (opisivanje slojeva)

Grana geologije koja istražuje i proučava slojeve Zemljine kore, njihov postanak i kronološki
red radi rekonstrukcije promjena koje su se zbile na Zemlji tijekom geološke prošlosti.
U osnovi stratigrafija taj cilj ima i u arheologiji, ali prilagođen arheološkim potrebama.

Zakon superpozicije - nadslojavanje jednog depozita drugim depozitom (superponiranje)

Stratifikacija

Tip odlaganja zemlje i nastajanja slojeva (stratuma) koji je posljedica prirodnih procesa, a
najvećim dijelom procesa erozije i akumulacije. Oblikuju ga promjene u brzini i načinu
odlaganja, te naravi i količini odloženog materijala. Osnovne su karakteristike geoloških
slojeva horizontalnost (na koji utječe gravitacija) i superponiranje, a redosljed stratuma
izražava i njihove kronološke odnose prema načelu “dublji sloj je stariji“.

Debljina depozita ovisi o vremenskom trajanju, a na boju utječu klimatske okolnosti u kojima
su slojevi formirani i vrsti taložine (sastavu).
Ponekad i u arheologiji imamo jednostavnu stratigrafiju, tj. horizontalnost i superponiranje.

Arheološka stratifikacija je uzrokovana ljudskim faktorom, ne toliko prirodnim.

Superpozicija i horizontalnost nisu uvijek jednostavne i pravilne kao što su relativno u
geologiji. Ponekad imamo situaciju da niži sloj nije stariji (tj negativne stratigrafske jedinice)!

Drukčije se stratifikacija očitava, tj. stvara, na zatvorenim (npr. špilje) i otvorenim

lokalitetima uz vodu (npr. sejeničarska naselja).

Stratigrafija (Studiranje arheološke stratifikacije)

Podudara se sa sukcesivnošću i kronološkim odnosima slojeva i interfacija elemenata,

njihovim topografskim odlikama i pedološkim sastavom, artefaktima i drugim tipovima
ostataka koje sadržavaju, te interpretacijom njihova izvora i mjesta u ljudskoj povijesti.

Stratifikacija (u arheologiji)

Tip odlaganja zemlje koji je najvećim dijelom posljedica ljudskih aktivnosti. Odlikuju ga
promjene u naravi odloženog materijala i promjene u količini odlaganja. Sadržava
stratigrafske jedinice formirane odlaganjem i kopanjem, odnosno slojeve i jame.

FACIJES – INTERFACIJES

1) Facijes sloja

2) Interfacijes sloja

3) Interfacijes razdoblja

4) Interfacijes stojećeg sloja

5) Interfacijes elementa

6) Horizontalni interfacijes elementa

7) Vertikalni interfacijes elementa

8) Interfacijes uništenja

1) Facijes sloja

To je originalna ili gornja površina sloja (donja nema oznaku jer je ona gornja od drugog
sloja). Zaprvo je to završni sloj ili sloj površine na koju će biti formiran novi sloj.
2) Interfacijes sloja

To su površine slojeva koji su više-manje bili odloženi vodoravno, ili su to okomite površine
graničnih (ili stojećih) slojeva kakvi su npr. zidovi.

3) Interfacijes razdoblja (najveća stratigrafska jedinica na lokalitetu)

Više stratigrafskih jedinica koje tvore površinu razdoblja (npr. ranog eneolitika). Interfacijes
razdoblja je ekvivalent svim površinama koje su u istom trenutku tvorile hodnu površinu (to
je npr. faza I ili faza II na nekom lokalitetu).

- Interfacijes razdoblja može biti sastavljen od interfacija elemenata (npr. jame) i

površine slojeva tj. interfacija slojeva.

4) Interfacijes stojećeg sloja

To je lice, odnosno originalna površina stojećeg sloja. Pod ovim podrazumijevamo sve
stratigrafske jedinice na nekom zidu.

5) Interfacijes elementa

To je tip stratigrafske jedinice koja je posljedica uništavanja ranije postojeće stratigrafske

jedinice nastale odlaganjem (ali ne mora uvijek biti uništavanje prethodne stratigrafske
jedinice u arheološkom smislu, može biti i geološka formacija).

- On ima svoju horizontalnu i vertikalnu dimenziju

5 a) Horizontalni interfacijes elementa

To je obris (kontura) ukopanih objekata (jame, zemunice, rovovi) koji vidimo na površini u
kojoj je taj objekt ukopan (iskazuje se u obliku mrlja tamnije boje).

Povezan je sa stojećim (okomitim) slojevima i označava ravnine na kojima su dijelovi takvih

stratigrafskih jedinica bili uništeni (i linija razdvajanja sloja zida).

Pr. kula koja stoji - zidovi su interfacijes stojećeg sloja, ali ako je nadodan kasnije još jedan
kat, onda imamo horizontalni interfacijes elementa, na mjestu spajanja katova i na samom
vrhu (spaja ono što je starije i što je dograđeno).

5 b) Vertikalni interfacijes elementa

On nastaje kao posljedica ukopavanja, te ih nalazimo na većini nalazišta. To su negativni
elementi. Do njih dolazimo kada ispraznimo depozit iz npr. jame (to su stranice jame).

6) Interfacijes uništenja

To je apstraktni interfacijes koji na nalazištu označava područje određenog razdoblja

uništenog kasnijim aktivnostima.

Npr. u sloju imamo ukopanu jamu, ali taj sloj i jama su presječeni (uništeni) kasnijom
aktivnošću. To podrazumjeva povezivanje te jame povlačenjem apstraktnih (iscrtkanih) linija
jer je to najlakši način za prikazivanje tog apstraktnog interfacijesa uništenja.

*Negativne su sve one stratigrafske jedinice koje se iz jednog dijela sloja ukapaju u drugi i
prodiru u strukturu ranije formiranog sloja.

*Pozitivna (vertikalna) stratigrafska jedinica su ostaci zidova različitih objekata bez obzira na

karakter, funkcionalnost, namjenu i način izgradnje. Za razliku od negativnih stratigrafskih

jedinica, sve pozitivne idu u obrnutom pravcu.

Stratigrafsko iskopavanje

Skidanje jedne po jedne sratigrafske jedinice s njihovom konfiguracijom, obrnutim redom od

kojeg su nastale.

Podrazumjeva uklanjanje jedne stratigrafske jedinice u skladu s njezinim vlastitim

topografskim karakteristikama

Arbitrarno iskopavanje

Unaprijed određeno skidanje slojeva (npr. 10 cm), odnosno istodobno skidanje više
stratigrafskih jedinica koje nisu nastale u isto vrijeme.

Tako se poništava kronološki slijed.

Arbitrarno-stratigrafsko iskopavanje

Arbitriranje unutar jedne stratigrafske jedinice (ako je stratigrafska jedinica predebela da bi se

skinula u jednom otkopu).
Putanje depozita

Povezana je sa postojanjem stojećih elemenata u stratifikaciji, odnosno sa graničnim

slojevima (tj. zidovima) .

To se događa npr. kada je na nekom prostoru postavljen zid, tada je depozit ograničen samo
do tog zida (nema prirodnog stanjivanja depozita pri kraju). Kada zid prestaje s upotrebom (tj.
kada se sruši), tada depozit nastavlja svoju putanju i na drugu stranu zida.

Kod iskopavanja se najčešće oko zida ukopa da se dobije tlocrt, pa na taj način uništimo
kulturne slojeve koji bi nam pomogli da možemo zid sa sigurnošću vremenski odrediti.

Inverzna stratigrafija

To je obrnuta stratigrafija koja može nastati ako neka zajednica poduzima nekakve zahvate u
ranije formiranom dijelu depozita.

Npr. izrađuje se nasip tako da će sa neke površine iskopati zemlju. Pri tome će gornji dio
depozita sa površine iz koje se kopa zemlja premjestiti na novu poziciju (kao najniži dio tog
nasipa), a na vrh nasipa dolazi stariji dio depozita i tu će biti najstariji dio iskopanog depozita.
- To može biti i posljedica klizanja pa dolazi do poremećaja slojeva (pod utjecajima erozije).

HARRISOVA MATRICA

Nazvana je prema Edwardu Cecilu Harrisu (1973.g.), a radi se o dijagramu prikazivanja

stratigrafskih odnosa, a koja je poznata i kao Winchesterski dijagram serijacija, po mjestu
Harrisova boravka za vrijeme rada na ovoj metodi.

Ona se temelji na potrebi i namjeri arheologa da pri iskopavanju arheoloških nalazišta

zabilježe vremenske sekvence otkrivenih arheoloških cjelina, kao jedne od najvažnijih i
najznačajnijih informacija. Stoga matrica odražava relativnokronološku poziciju i
stratigrafski odnos otkrivenih stratigrafskih (arheoloških) jedinica (što je starije, što mlađe,
što istodobno), odnosno konteksta. Prikazuje odnos slojeva u okomitoj i vodoravnoj
dimenziji.

Jedan od postulata takvog načina označavanja je stratigrafsko iskopavanje svakoga

arheološkog nalazišta, bez primjene arbitrarnih mehaničkih otkopnih slojeva ili planiranja,
odnosno praćenjem i demonstriranjem depozita obrnutim slijedom od onog kojim je on nastao
tijekom ljudskih aktivnosti na tom prostoru.
Svi odnosi među pojedinim stratigrafskim elementima unutar depozita se danas prikazuju
kroz dijagram koji je razvio Edward Cecil Harris, a cilj tog dijagrama je pokazati na
jednostavan način odnose slojeva u okomitoj i vodoravnoj dimenziji.

To se označava redosljedom polja koje pripada nekoj stratigrafskoj jedinici, počevši od

jedinice (1) koja uvijek označava onaj prvi na koji smo naišli

Harrisova matrica se temelji na 4 osnovna zakona arheološke stratifikacije:

Zakon superpozicije

U seriji slojeva i površina koje se dodiruju, u redosljedu kojim su nastale, više su cjeline i
slojevi načelno mlađi, dok su dublje cjeline i slojevi načelno stariji jer je svaka od njih
deponirana ili nastala uklanjanjem postojeće mase arheološke stratifikacije (vrijedi samo za
slojeve).

Zakon originalne horizontalnosti

Svaki sloj koji je deponiran u nekonsolidiranoj (ne čvrstoj) formi vremenom će imati
tendenciju da kroz neko vrijeme zauzme vodoravnu (horizontalnu) poziciju. Stratumi čije su
površine otkrivene u nagnutim položajima izvorno su tako položeni ili leže u skladu s
konturama već postojeće (ranije formirane) površine deponiranja.

Zakon prvotne kontinuiranosti

Bilo koji arheološki depozit, otkriven "in situ", bit će ograničen prostorom na kojem se
deponira (formira) ili ukoliko to nije slučaj, rubovi će mu se stanjivati što se više udaljava od
središnjeg dijela depozicije.

Zbog toga, ukoliko je rub nekog sloja otkriven u okomitoj poziciji, to znači da je dio
originalnog opsega cjeline ili sloja uklonjen, bilo erozijom, bilo kopanjem. Kontinuiranost
(veza) se u tomu slučaju mora pronaći ili njezino nepostojanje objasniti.

Zakon stratigrafske sukcesije

Bilo koja jedinica arheološke stratifikacije zauzima određeno mjesto u stratigrafskoj sekvenci
nekog nalazišta u odnosu na najplići i najdublji dio stratigrafske sekvence. Ali, njezina se
relativna kronologija može izravno uspostaviti samo u odnosu na one cjeline u kojima djeli
fizički kontakt, dok su takvi odnosi s ostalim cjelinama nebitni.

Carverova matrica

-Martin Carver ju napravio na temelju Harrisove matrice (ima dijagram serijacija)

-Dizajnirana je tako da predstavlja vremenski razmak u upotrebi prepoznatljivih arheoloških

objekata kao što su etaže, jame, ...

Najstarija je zdravica (11) na kojoj leže dvije stratigrafske jedinice (9 i 10), a pošto su one
razdvojene u profilu, onda trebaju biti razdvojene i u dijagramu, tj. na njemu se prikazuju kao
dvije prostorno neovisne cjeline. Stratifikacija s jedne, odnosno s druge strane zida je
različita.
Na lijevoj strani imamo stratigrafsku jedinicu koja je izravno u okomitom odnosu sa brojem 9,
radi se o samoj jami (8) koja je ukopana u taj sloj (9) i ona kao takva je zasebna stratigrafska
jedinica. Jama ima svoj sadržaj (7) pa zato i između njih postoji stratigrafski odnos, a sve to je
zatvoreno sa brojem 1 iznad kojeg nema ništa.

Na desnoj strani iznad stratigrafske jedinice 10 leži izravno stratigrafska jedinica 4.

Zatim slijedi jama (5) koja je presjekla slojeve 1 i 4, a nakon nje imamo 12 pa zatim slijedi
broj 2, broj 3 i na koncu broj 6.