Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Kolegij: Jezik i različiti diskursi

Paula Brnada

MEDICINSKI DISKURS: LINGVISTIČKA ANALIZA

Seminarski rad

Mentorica: izv. prof. dr. sc. Anita Runjić-Stoilova

Split, listopad 2019.

 SADRŽAJ

1. UVOD 2

2. MEDICINSKI DISKURS I FUNKCIONALNI STILOVI 3

2.1. Znanstveni funkcionalni stil 3

2.2. Publicistički funkcionalni stil 4

2.3. Razgovorni funkcionalni stil 5

3. UPORABA INTERNACIONALIZAMA 6

4. UTJECAJ ENGLESKOG JEZIKA NA MEDICINSKI JEZIK 8

5. UPORABA KRATICA, EPONIMA I SINONIMA 10

6. ZAKLJUČAK 13

7. LITERATURA 14

1
1. UVOD

Jezik struke ili stručni jezik specifičan je po odabiru jezičnih sredstava, a pripada
pojedinom užem ili širem znanstveno-stručnom području. Jedan od tih jezika je i medicinski
jezik, koji je kao i ostali, podložan utjecajima izvana, odnosno brojnim promjenama i
inovacijama na svim jezičnim razinama. Naravno, velik je i utjecaj stranih jezika na sve jezike
struke pa tako i na medicinski, koji je i izgrađen na klasičnim jezicima, točnije latinskom i
grčkom, a sve se više osjeća i utjecaj engleskog jezika na medicinsko nazivlje. Tako se,
primjerice, može primijetiti kako se engleski medicinski nazivi uklapaju u fonološki i
morfološki sustav hrvatskog jezika. Vezano uz to, osnovna područja izučavanja stručnih
jezika su na grafološkoj, leksičkoj, morfološkoj i sintaktičkoj razini, a posebna pažnja se
posvećuje samom prevođenju koje doprinosi razvoju stručnih jezika.

Medicinskim se jezikom služe liječnici i ostali zdravstveni radnici pri svakodnevnom

obavljanju posla, a primjenjuje se i u medicinskoj publicistici. Stoga ne čudi da se ovaj
diskurs može povezati s različitim funkcionalnim stilovima, a najviše ga se povezuje sa
znanstvenim, publicističkim i razgovornim funkcionalnim stilom. Od svakog stila preuzima
neke osobitosti i to ovisno govorimo li o objavi znanstvenog rada, propisivanju lijekova i
uputnica ili svakodnevnoj komunikaciji liječnika i pacijenata. Tako, ako se prisjetimo,
liječnici uvijek propisuju neke lijekove i uputnice koje uključuju razno medicinsko nazivlje
koje često ne možemo uopće razumjeti ili ih sami pojednostavljujemo na neki naš način. Osim
toga, znanstveni funkcionalni stil, medicinsko nazivlje i publicistički funkcionalni stil koriste
se za pisanje i objavljivanje znanstvenih djela, a razgovorni najčešće primjećujemo u
komunikaciji između liječnika i pacijenata jer liječnici uglavnom pokušavaju jezik prilagoditi
pacijentima kako bi što bolje razumjeli važne informacije vezane uz svoje zdravlje.

U ovome će se radu detaljnije objasniti lingvistička obilježja medicinskog diskursa, s

naglaskom na uključenost različitih funkcionalnih stilova, uporabu internacionalizama, utjecaj
engleskog jezika te uporabu kratica, eponima i sinonima.

2
2. MEDICINSKI DISKURS I FUNKCIONALNI STILOVI

Pod jezikom struke podrazumijeva se jezik namijenjen zadovoljenju određenih

stručnih potreba (Štambuk, 2005), a po češkoj i ruskoj lingvistici čak se poklapa s pojmom
funkcionalni stil (Vojvoda, 1979), u smislu da se određuje kao jezični podsistem koji
raspolaže posebnim jezičnim obilježjima u leksiku, frazeologiji, sintaksi i fonetici, a
determiniran je specifičnim uvjetima općenja u raznim sferama ljudske djelatnosti. Jedan
takav jezik je i medicinski jezik, koji je ponajviše nastao kao rezultat komunikacijskih potreba
ljudi koji se njime služe unutar medicinske struke. Osim toga, taj je jezik dinamičan sustav,
kojeg studenti medicine uče i savladavaju tijekom dugotrajnog studija (Petrovečki, 2004).
Obilježen je medicinskim nazivljem, koje je osnovni instrument prenošenja informacija
između zdravstvenih djelatnika i bolesnika, ali i između zdravstvenih djelatnika unutar same
struke (Gjuran-Coha, 2011). „Taj jezik ima svoje određene značajke koje su vezane uz
materiju kojom se liječnik bavi, a uvjetovane su i posebnim, specifičnim odnosom koji postoji
između liječnika i pacijenta“ (Gjuran-Coha i Bosnar-Valković, 2013: 108).

Općenito, jezik se ostvaruje kroz funkcionalne stilove, a obično se nabraja pet

funkcionalnih stilova hrvatskog jezika. To su književnoumjetnički, razgovorni, publicistički,
administrativni i znanstveni funkcionalni stil. Svaki od njih karakterističan je po nekim
značajkama i zakonitostima. Mihaljević (2002) se tako pita je li značajka pojedinoga
funkcionalnog stila značajka pojedinoga funkcionalnog stila zato što se u njemu često
pojavljuje ili zato što bi se u njemu trebala pojavljivati, to jest pristupamo li opisu
funkcionalnog stila kakav on trenutačno jest (deskriptivan pristup) ili propisujemo
funkcionalni stil standardnog jezika kakav bi on trebao biti (normativan pristup). U svakom
slučaju, medicinski tekstovi pripadaju uglavnom znanstvenom funkcionalnom stilu ili
publicističkom funkcionalnom stilu, a ako se radi o usmenoj komunikaciji između liječnika i
pacijenata ili između samih liječnika, onda je riječ o razgovornom funkcionalnom stilu
(Gjuran-Coha i Bosnar-Valković, 2013).

2.1. Znanstveni funkcionalni stil

Znanstveni funkcionalni stil obilježavaju objektivnost, racionalnost, strogost,

ekonomičnost, točnost, jednoznačnost, jasnoća, preciznost, nedvosmislenost i terminološka
ujednačenost (Blažević, 2009). Ako svako nazivlje pripada znanstvenom funkcionalnom stilu,
onda se da zaključiti da to vrijedi i za medicinsko nazivlje. Isto tako, kao i svaka

3
terminologija, i ova medicinska teži standardizaciji koja podrazumijeva usklađivanje po
načelu jednoznačnosti, sustavnosti te uklopljenosti u hrvatski jezični sustav (Gjuran-Coha,
2011). Medicinski jezik obuhvaća brojne sustave imenovanja dijelova ljudskog tijela, organa i
tkiva, sve do razine dijelova stanice pa i dublje, nazive funkcija i specifičnih postupaka koji se
u tim sustavima ostvaruju te imena svih promijenjenih funkcija i stanja koja se razlikuju od
uobičajenih (Petrovečki, 2004). Osim toga, zbog razvoja interdisciplinarnosti znanosti, u
medicinskom jeziku značajno su zastupljeni pojmovi iz područja fizike, kemije, biologije,
informatike, matematike, statistike, etike i sociologije.

Pri izradi znanstvenog djela, znanstvenik se mora pobrinuti o tome da je njegovo djelo
prilagođeno primatelju. Zato su znanstvena djela uglavnom objektivna, osim u iznimnim
situacijama kada se koriste subjektivna sredstva, primjerice, u popularnim časopisima koji su
namijenjeni širem čitateljstvu. U znanstvenom stilu radi se o apstraktnoj komunikaciji koja je
neosobna, a važnu ulogu ima poruka, to jest predmet govora. Zato se i prema Blažević (2009),
znanstveni stil očituje apstraktnijim predstavnicima glagolskih kategorija, a to su infinitiv,
izvanvremenski prezent, izvanvremenski futur i nesvršeni glagolski oblici. Kategorije lica
koje se koriste su treće lice jednine, prvo lice jednine i množine i drugo lice jednine uopćena
značenja.

2.2. Publicistički funkcionalni stil

Jedan od najsloženijih funkcionalnih stilova hrvatskog jezika je publicistički

funkcionalni stil, koji se ostvaruje u govornome i pisanome mediju, a njime se služe novinari i
publicisti pišući tekstove za dnevne novine, časopise i ostale tiskovine. Uključuje i područje
gledane i slušane informacije, odnosno radio i televiziju. „On je najživlji funkcionalni stil, stil
u kojem se najbolje pokazuje živost i aktualnost pojedinih jedinica, stil koji normu najbolje
ovjerava i najlakše razara“ (Gojević, 2009: 23). Ako govorimo o novinarstvu, osnovna
funkcija je oduvijek ista – informirati ljude o aktualnim događanjima. Međutim, Silić (2006)
nabraja i ostale funkcije novinarskih medija, a to su propagandna, popularizatorska,
prosvjetiteljska, agitativna, pedagoška i zabavna. Osim toga, novinarski jezik treba biti
neutralan, razumljiv, jednostavan, precizan i objektivan u iznošenju činjenica. Kao što je već
navedeno, medicinski jezik pripada, osim znanstvenom, i publicističkom funkcionalnom stilu,
a subjektivna sredstva se u tom jeziku koriste onda kada je u pitanju objava u nekom
popularnom časopisu namijenjenom širem čitateljstvu.

4
 U ovom stilu javljaju se ustaljeni izrazi koji ga obilježavaju, a to su razni žurnalizmi u
različitim područjima. Ono što obilježava publicistički funkcionalni stil pa samim time i
medicinski jezik, su brojni internacionalizmi i strane riječi. Treba li ih koristiti uvijek je
aktualno pitanje, a načelni odgovor je: koristiti, no umjereno (Gjuran-Coha i Bosnar-
Valković, 2013). Važno je naglasiti da se novinski članci razlikuju ovisno o profilu novina u
kojima su objavljeni. Dakle, nije svejedno jesu li u pitanju zdravstveni prilozi u dnevnim
novinama, popularni zdravstveni tjednici ili narodni zdravstveni listovi namijenjeni široj
populaciji. U dnevnim novinama tako će članci uglavnom biti pisani jednostavnim i
razumljivim jezikom s prevladavajućim domaćim nazivima, a u tjednicima će se uglavnom
objavljivati članci preuzeti iz stranog tiska te se u njima stoga pojavljuje velik broj stranih
riječi, za koje u hrvatskom jeziku još nemamo ekvivalent (Gjuran-Coha i Bosnar-Valković,
2013).

2.3. Razgovorni funkcionalni stil

U medicinskoj znanosti razgovorni se funkcionalni stil ostvaruje u komunikaciji

između zdravstvenih djelatnika i pacijenata, ali i između samih zdravstvenih djelatnika.
Osnovne karakteristike ovog stila kao stila svakodnevne komunikacije su jednostavnost,
nepripremljenost, spontanost, neslužbenost i opuštenost. Najčešće se javlja u usmenim
oblicima, no pojavljuje se i u pisanim poput elektroničke pošte, bilješki, poruka, zapisa na
forumima i društvenim mrežama i ostalo (Bijelić, 2009). Ovaj stil počeo se detaljnije
proučavati tek kada se povećalo zanimanje za dijalog, s obzirom da je dijalog u njemu
dominantna forma. U pravilu se realizira u neformalnim situacijama, a zahtijeva brzu reakciju,
smjenu govornika koji izmjenjuju replike, prekidaju iskaze, upadaju u riječ jedni drugima i
slično (Katnić-Bakaršić, 1999).

Općenito, komunikacija pretpostavlja korištenje istog ili prilagođenog koda. Da se

zaključiti da je u komunikaciji između liječnika i pacijenta, pacijent u inferiornom položaju s
obzirom na jezični kod kojeg koristi. Zbog lakšeg razumijevanja, liječnici u razgovoru s
pacijentima uglavnom odustaju od jezika struke, ne služe se kodovima, već se služe riječima
iz općeg jezika kako bi ostvarili komunikaciju (Gjuran-Coha, 2011). Isto tako, često se
bolesnici nastoje služiti poznatim medicinskim riječima, ali zbog nedovoljnog poznavanja
struke njihov je jezik često pogrešan i nepouzdan. U komunikaciji između liječnika i
bolesnika ponekad dolazi do nesporazuma, prije svega zbog nepreciznosti upotrijebljenih

5
naziva ili nepreciznosti njihove uporabe te zbog nedostatka povjerenja prema novim nazivima
(Gjuran-Coha i Bosnar-Valković, 2013).

Kako hrvatski pacijenti vide komunikaciju s liječnikom najbolje možemo uvidjeti iz

sljedećeg citata, koji je preuzet iz pisma koje gospođa Karla K. 2010. godine uputila autoru
Štifaniću (2013: 294): „Liječnik i pacijent ne govore istim jezikom. Ne razumiju se. Malo je
pacijenata koji su dovoljno medicinski obrazovani da bi iz šturih rečenica, punih
nerazumljivih pojmova, skraćenica, latinskih naziva shvatili što im liječnik želi reći. Između
liječnika i pacijenta komunikacija je loša.“

3. UPORABA INTERNACIONALIZAMA

Svaka struka teži izgradnji što preciznijeg vlastitog jezika kao svoga metajezika, u
kojem će se što više izbjegavati jednoznačnost i neodređenost termina, a uz termine tom su
cilju usmjereni i različiti stručni kodovi kao, primjerice, neverbalna sredstva (kemijski
simboli, matematički znakovi…). Oni s jedne strane tu nauku ili struku odvajaju od drugih
područja ljudskog znanja, a s druge strane je internacionaliziraju budući da vrijede jednako u
svim naučnim sredinama ili bar indoeuropskim (Katnić-Bakaršić, 1999). Da se zaključiti da je
medicinski diskurs zato prepun internacionalizama, riječi koje su po svom karakteru i
rasprostranjenosti internacionalne. One ne pripadaju nekom određenom jeziku, već nadilaze
granice svakoga pojedinog jezika i nalaze svoje mjesto u leksičkim sustavima većeg broja
jezika (Ivir, 1996).

Kao što je već spomenuto, medicinski jezik je izgrađen na klasičnim jezicima, točnije
na grčkom i latinskom. Isto tako, medicina je jedna od struka u kojoj se latinski jezik najdulje
zadržao i to ne samo u obliku posuđenica, već i u pisanju dijagnoza. Neki tvrde da se
pisanjem dijagnoza na latinskom jeziku postiže veća preciznost jer je medicinsko nazivlje
latinizirano, a neki smatraju da hrvatski nazivi trebaju zamijeniti latinske kako bi se očuvao
hrvatski jezik i olakšala komunikacija s pacijentima. Osim toga, postoje i oni koji tvrde da
latinska dijagnoza često djeluje blaže od hrvatske u teškim slučajevima (Gjuran-Coha i
Bosnar-Valković, 2013). Konačan odgovor donijelo je Vijeće za normu hrvatskoga
standardnog jezika, koje je kao stručno jezikoslovno tijelo podržalo modificirani prijedlog da

6
se uz latinsku dijagnozu piše i hrvatska s obzirom na pravo pacijenta na obavijest, a i radi
njegovanja hrvatskoga nazivlja u medicini.1

Internacionalizmi su se, zbog purističkih težnji 90-tih godina prošloga stoljeća

nastojali zamijeniti domaćim riječima pa tako autorice Gjuran-Coha i Bosnar-Valković (2013)
primjerice navode da je centar postao središte, sustav je postao sistem i slično. Isto tako,
umjesto centralni nervni sistem uveo se središnji živčani sustav pa je umjesto kratice CNS
koja je uvriježena u većini jezika, kod nas uvedena kratica CŽS. Kardiovaskularni tako
postaje krvožilni, cirkulacija postaje optok, mikroskop postaje sitnozor, modificiran postaje
preinačen, sintagma genetski modificirana hrana postaje genetski preinačena grana (no
zadržava se kratica GMO), implantat postaje ugnježđenje i slično. Naravno, postoje riječi ili
izrazi koji su se zadržali u latinskom obliku i tako se često koriste u medicinskom diskursu.
Primjerice, ante mortem što znači prije smrti, biceps što bi se moglo prevesti kao dvoglavi
mišić, celula (lat. cellula) što znači mala stanica, vena cava inferior što znači donja šuplja
vena i brojni ostali izrazi (Tanay, 2003). Čak su i čitave rečenice nekad neprevedive i ne
sadržavaju ni jednu hrvatsku riječ pa tako Glesinger (1965) spominje sljedeću rečenicu koju je
pronašao u časopisu: „Intravitalna dijagnoza rupture disecirajuće aneurizme torakalne aorte“.

Latinizme i grecizme primjećujemo u nazivima organa, simptoma, dijagnoza,

terapijskih postupaka i slično. No, u istima primjećujemo i odstupanja od norme. U navedenoj
tablici (Gjuran-Coha i Bosnar-Valković, 2013: 112) navedena su ta odstupanja i način na koji
bi bilo bolje koristiti te riječi:

BOLJE NEGO ENGLESKI NAZIV

incidencija incidenca incidence

magnetska rezonancija rezonanca magnetic resonance

sekvencija gena sekvenca sequence

srčana frekvencija frekvenca frequency

postvirusni postviralni postviral

supstancija supstanca substance

1
Zapisnici i zaključci sjednica Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (2005.-2012.) na linku:
http://pravopis.hr/uploads/vijece-za-normu.pdf.

7
 reagencija reagens resistance

Autor Glesinger (1965) na zanimljiv način govori i o nekim anomalijama našega

medicinskog jezika pri čemu navodi primjere nelogičnosti i apsurdnosti u medicinskom
jeziku, koje često možemo čuti u našim zdravstvenim ustanovama i pri bolesničkoj postelji, a
ponekad ih možemo naći i na stranicama medicinske štampe. Tako navodi termin feces. Feces
je nominativ množine latinske riječi faex, faecis što znači talog, ostatak suhih tvari. Ta je riječ
u hrvatski jezik došla preko njemačkog u kojem nominativ množine faeces označava
izmetine, odnosno fekalije. Međutim, Nijemci uvijek imaju na umu da je riječ feces množina i
govore: „Die Faeces sind schwarz.“ To bi u prijevodu značilo: „Fekalije su crne.“ Glesinger
(1965) tvrdi da je u nekim medicinskim publikacijama pronašao nemoguću jezičnu
konstrukciju: „Feces je crn“. Isti autor tvrdi kako će se oni koji imaju imalo osjećaja za
latinski jezik nad tom rečenicom zgražati i kako bi trebalo reći: „Feces su crni.“ Ili možda još
bolje: „Fekalije su crne.“ Osim tog primjera, navodi i da je jedan od najstrašnijih izraza što ga
je otkrio u bolničkom jeziku glagol temperirati u smislu „imati temperaturu“. Pronašao ih je u
kontekstima poput „bolesnica temperira“ ili „rodilja je nakon poroda temperirala“. Autor
ukazuje da je takav izraz izuzetno nelogičan i nelijep. Treba ukazati i na nelogičnost
konstatacije da neki bolesnik „ima temperaturu“, jer svako živo biće ima svoju temperaturu
koja može biti normalna, snižena ili povišena. Zato treba govoriti da bolesnik ima povišenu
temperaturu ili da je febrilan (supfebrilan).

4. UTJECAJ ENGLESKOG JEZIKA NA MEDICINSKI JEZIK

Hrvatski stručni nazivi nažalost ne prevladavaju u svakodnevnom govoru i pismu ni u

medicini niti u drugim strukama (Grubić Kezele, 2013). Leksik je sve podložniji stranim
utjecajima, a sve veći broj riječi engleskog podrijetla rezultat su ne samo popunjavanja
praznih mjesta u sustavu, već i pomodnosti korištenja svega što je strano, posebice američko
(Gjuran-Coha i Bosnar-Valković, 2013). Naravno, u zamjenjivanju engleskih riječi
hrvatskima često dolazi do problema kojih su svjesni svi lingvisti. Primjerice, strane riječi ne
mogu se mehanički zamjenjivati i ponekad jednu stranu riječ zamjenjuje više domaćih riječi.

Ako govorimo o uklopljenosti engleskih medicinskih naziva u fonološki i morfološki

sustav hrvatskog jezika, da se primijetiti kako nazivi često nisu usklađeni s jezičnim sustavom

8
hrvatskoga standardnog jezika. Primjerice, riječ bajpas (premosnica, premoštenje), riječ
pejsmejker (elektrosimulator srca), fejs lifting (zatezanje kože lica), lyonizacija (inaktivacija x
kromosoma) i slično (Tanay, 2003). Suglasničke skupine -js, -jp, -jk i -ld ne uklapaju se u
hrvatski fonološki sustav, a -y se ne uklapa u pravopisni.

Vezano uz morfološku adaptaciju engleskih riječi, najvažnije je spomenuti da se

pokušavaju prilagoditi sustavu hrvatskog jezika te da se sklanjaju kao hrvatske riječi i
podliježu svim morfološkim pravilima tvorbe množine, padeža i ostalo. Autorice Gjuran-
Coha i Bosnar-Valković (2013: 114) tako navode sljedeće primjere, koji su pronađeni
uglavnom u časopisima i na mrežnim stranicama:

Kućni peelinzi znatno su slabije koncentracije od onih koji se primjenjuju u dermatološkim

ordinacijama.

Svaka četvrta osoba žrtva je mobbinga.

Potrebno je izbaciti triggere, izbjegavati stresove i provoditi ujednačen ritam života i

prehrane.

U posljednje se vrijeme u svijetu sve više piše o takozvanom sindromu burnout-a ili
psihičkog izgorijevanja medicinskog osoblja.

Glagolske riječi u medicinskom nazivlju se iz stranih jezika manje preuzimaju nego

imenske i pridjevne riječi, a one koje se preuzimaju prilagođavaju se sustavu hrvatskoga
jezika s pomoću infinitivnih formanata -ati i -irati. Autorice Gjuran-Coha i Bosnar-Valković
(2013: 115) tako navode sljedeće primjere glagola: od engleskog block nastao je glagol
blokirati, od detect glagol detektirati, od implant glagol implantirati, od clone glagol
klonirati, od scan glagol skenirati i slično.

Neki se utjecaji engleskog jezika mogu primijetiti i na sintaktičkom planu

medicinskog diskursa. Primjerice, autorice Gjuran-Coha i Bosnar-Valković (2013) navode

9
sljedeći primjer: „…određivanje prostata specifičnog antigena u krvi u široj je primjeni tek
15-ak godina.“ Engleski model prostate specific antigene prevodi se doslovno, no u
hrvatskom jeziku se imenica u pridjevskoj funkciji ne uklapa u rečeničnu strukturu. Bolja bi
bila preoblika tvorbenim obrascem pridjev + imenica ili imenica + imenica u genitivu
(specifični prostatični antigen ili specifični antigen prostate). Tako se po uzoru na engleski
jezik koristi i laser akupunktura (od engleskog laser acupuncture) umjesto laserska
akupunktura te stres fraktura (od engleskog stress fracture) za što bi prihvatljivije rješenje
bilo prijelom prouzročen stresom jer se ne može prevesti stresna fraktura zbog toga što
stresan znači imati karakteristike psihičke napetosti, a ovdje se radi o prijelomu koji je
izazvan padom, uganućem ili udarcem. Slični primjeri su kolor dopler (obojeni dopler),
behavior terapija (terapija ponašanja), marker-gen (označiteljski gen), balon-kateter
(balonski kateter)…

5. UPORABA KRATICA, EPONIMA I SINONIMA

Među brojnim značajkama medicinskog jezika valja spomenuti i kratice. One se

koriste radi uštede vremena uz istodobno ostvarenje komunikacije (Gjuran-Coha, 2011).
Nastaju kraćenjem jedne ili više riječi, pišu se malim početnim slovom i uglavnom se ne
sklanjaju. Iznimno sadržavaju i veliko slovo (na primjer pH) i u pravilu završavaju točkom. 2
Ono što je zanimljivo je to da i engleske kratice ulaze u hrvatski jezik u velikom broju.
Nerijetko bilježimo i uporabu engleske kratice uz hrvatski naziv, primjerice indeks tjelesne
mase (BMI od engleskog body mass indeks). Veliki priljev kratica može prouzročiti smetnje u
komunikaciji, a osnovni nedostatak je nerazumljivost njihova sadržaja (Gjuran-Coha i
Bosnar-Valković, 2013).

Glesinger (1965) piše o jednoj od najpopularnijih kratica u medicinskom jeziku koja je

svoj izraz mijenjala kroz godine. U vrijeme kad je tuberkuloza još bila neizlječiva liječnici su
nastojali bolesnicima zatajiti pravi karakter bolesti pa su je zapisivali samo kao tbc, kasnije je
poprimila oblik T.B.C., u kojem se već na prvi pogled da primijetiti kako je točka postavljena
nakon svakog slova što se svakako ne slaže s pravilom da se točka piše na kraju kratice.

2
Hrvatski pravopis na linku: http://pravopis.hr/pravilo/kratice/49/.

10
 Najučestalije kratice u medicinskom diskursu su one koje su nastale po uzorku
početnih slova engleskih riječi, a to su recimo: ACT (activated clotting time), ADD (attention
deficit disorder), ADCC (antibody dependent cell-mediated cytotoxicity, BMI (body mass
index), HIV (human immunodeficiency virus), OCD (obsessive-compulsive disturbance)…
Dakako, ima i onih koje su nastale od početnih slova hrvatskih riječi, recimo CŽS (centralni
živčani sustav), DKS (diferencijalna krvna slika) ili JIL (jedinica intenzivnog liječenja). Osim
kratica koje su nastale od početnih slova riječi, autorice Gjuran-Coha i Bosnar-Valković
(2008) navode i one koje se sastoje od početnih i krajnjih slogova ili početnih i krajnjih
dijelova engleskih riječi. Primjerice WELLNESS, što je nastalo od wellbeing i fitness.

Zanimljivo je da u žargonu ili u razgovornom stilu možemo primijetiti kratice koje su

nastale kraćenjem drugih riječi pa ćemo tako od studenata medicine moći čuti da uče za ispit
iz patofize (patofiziologije), otorine (otorinolaringologija) ili pak farme (farmakologije).

Ako govorimo o osnovnim značajkama medicinskog jezika onda svakako valja

spomenuti eponime, imenice izvedene iz vlastitih imena, koji su iznimno česti u jeziku ove
struke. Ono što je zanimljivo je to da su eponimi u medicinskom nazivlju uglavnom nazvani
po jednom imenodavatelju iako je uglavnom riječ o otkriću koje je posljedica brojnih
istraživanja provedenih tijekom duljega razdoblja (Kereković, 2019). „Tako su nastali nazivi
Addisonova bolest, Basedowljeva bolest, Behterevljeva bolest, Wassermannova reakcija,
reakcija po Gruber-Windalu, operacija po Wertheimu“ (Glesinger, 1965: 1131). Zanimljiv je
primjer i Papa test, koji je dobio ime po grčkom liječniku Papanicolaou koji je živio i radio u
Americi (Gjuran-Coha i Bosnar-Valković, 2013).

Glesinger (1965) upozorava na neke nepravilnosti u pogledu osobnih imena u

medicini. Uočio je brojne pogreške u pisanju imena i prezimena slavnih liječnika i
znanstvenika, u pisanju naglasaka na prezimenima i slično. Ono na što posebno obraća
pozornost je da ako se držimo općenitog principa da se vlastita imena pišu u originalnoj
formi, onda treba pisati Eustacchijeva cijev (Bartolommeo Eustacchi), a ne Eustahijeva cijev.
Postoji i ime Eustachius, koje možemo prevesti Eustahije, ali ako se radi o prezimenu kao u
ovom primjeru onda takav postupak nije dopušten.

Ono što još karakterizira medicinski diskurs su brojni sinonimi i sinonimski nizovi,
čije postojanje u terminologiji nije dobro. Trebalo bi se odlučiti za neki pojam i njemu dati
prednost pred drugima. Tako se, recimo, za face lifting koriste sljedeći istoznačni nazivi:
operacija zatezanja lica, zatezanje kože lica, zatezanje, pomlađivanje lica, učvršćivanje kože i

11
mišića lica, liceglačanje, peglanje bora, ravnanje lica, zatezanje kože na licu, pomlađivanje…
Autorice Gjuran-Coha i Bosnar-Valković (2013) došle su do zaključka da bi najprimjereniji
oblik bio zatezanje lica, jer slijedi tvorbeni obrazac imenica + imenica u genitivu. Za peeling
spominju se sinonimi poput: dubinsko čišćenje kože, ljuštenje kože, struganje kože,
kozmetičko čišćenje lica, abrazija… Autorice su zaključile da je najprihvatljiviji oblik
struganje kože, jer prati tvorbeni obrazac imenica + imenica u genitivu. Za wellness centar
spominju se istoznačnice kao što su: centar za psihofizičko zdravlje, centar za zdrav život,
centar za zdravlje, centar za očuvanje zdravlja… S mobbingom se povezuju: maltretiranje na
poslu, zlostavljanje na radnom mjestu, psihološko zlostavljanje na poslu, psihološko
maltretiranje na radnom mjestu, psihofizički pritisak na poslu…

12
6. ZAKLJUČAK

Na samom kraju, da se primijetiti kako je medicinski diskurs iznimno raznovrstan, što

se podudara s činjenicom da se povezuje sa znanstvenim, publicističkim i razgovornim stilom.
Za značajke koje su obrađene u ovom radu, poput uporabe internacionalizama, utjecaja
engleskog jezika, uporabe kratica, eponima i sinonima, mogli bi se dati još brojni primjeri.
Međutim, čini se da ih je i samo nekoliko dovoljno da se prikažu po nekima pozitivne, a po
nekima negativne strane medicinskog diskursa u Hrvatskoj. Kao što je spomenuto, temelj
medicinskog jezika čine latinski i grčki jezik te iz tog razloga ne bi trebalo čuditi postojanje
velikog broja internacionalizama.

Svakako, ovaj je diskurs iznimno bitan za sve, jer se s njim često susrećemo u svom
životu, ili iz pozicije zdravstvenog djelatnika ili iz pozicije pacijenta. On ima određene
osobine koje su vezane uz materiju kojom se liječnik bavi, a uvjetovane su i posebnim,
specifičnim odnosom koji postoji između liječnika i bolesnika. Razlikuje se od
svakodnevnoga govora i od jezika drugih struka. Važno je naglasiti kako bi se na
medicinskom diskursu, kao i na svakom ostalom, trebalo neprestano raditi. Trebale bi se
izbaciti iz upotrebe sve pogrešne riječi, neispravne forme i nelogične konstrukcije koje
nagrđuju naš medicinski jezik i time bacaju loše svjetlo na našu medicinsku kulturu.

13
7. LITERATURA

Bijelić, A. (2009). Razgovorni stil. Hrvatistika: studentski jezikoslovni časopis, 3 (3), 57-66.

Blažević, V. (2009). Znanstveni stil. Hrvatistika: studentski jezikoslovni časopis, 3 (3), 7-14.

Gjuran-Coha, A. (2011). Terminologizacija jezika medicinske struke. Medicina Fluminensis,

47 (1), 4-14.

Gjuran-Coha, A. i Bosnar-Valković, B. (2008). Uporaba kratica u jeziku medicinske struke.

Filologija, 50, 1-12.

Gjuran-Coha, A. i Bosnar-Valković, B. (2013). Lingvistička analiza medicinskoga diskursa.

JAHR: Europski časopis za bioetiku, 4 (1), 107-128.

Glesinger, L. (1965). O nekim anomalijama našega medicinskog jezika. Liječnički vjesnik, 10,
1127-1133.

Gojević, M. (2009). Publicistički stil. Hrvatistika: studentski jezikoslovni časopis, 3 (3), 23-
30.

Grubić Kezele, T. (2013). Hrvatsko nazivlje u medicini. Medix: specijalizirani medicinski

dvomjesečnik, 19 (107-108), 229-231.

Ivir, V. (1996). Semantička neodređenost internacionalizama i njene posljedice za prevođenje.

Suvremena lingvistika, 41-42 (1-2), 245-254.

Katnić-Bakaršić, M. (1999). Lingvistička stilistika. Budimpešta: Open Society Institute.

Kereković, S. (2019). Eponimi u jeziku prirodnih i tehničkih znanosti. Rasprave: Časopis

Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 45 (1), 135-155.

Mihaljević, M. (2002). Funkcionalni stilovi hrvatskoga (standardnog) jezika (S posebnim

obzirom na znanstveno-popularni i personalni podstil). Rasprave: Časopis instituta za
hrvatski jezik i jezikoslovlje, 28 (1), 325-343.

Petrovečki, M. (2004). Problematika sustava medicinskih klasifikacija i sustava šifriranja u

nastavi medicinske informatike. Rijeka: Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci.

Silić, J. (2006). Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.

14
Štambuk, A. (2005). Jezik struke i spoznaja. Split: Književni krug.

Štifanić, M. (2013). Loša komunikacija i druge liječničke pogreške. JAHR: Europski časopis
za bioetiku, 4 (1), 293-327.

Tanay, V. (2003). Hrvatsko-engleski rječnik medicinskoga nazivlja i englesko-hrvatski

rječnik medicinskoga nazivlja s izgovorom. Zagreb: Medicinska naklada.

Vojvoda, S. (1979). Stručni jezik kao predmet jezikoslovnog izučavanja. Journal of

Information and Organizational Sciences, 2-3, 441-466.

Internetski izvori:

 Hrvatski pravopis (kratice) na linku: http://pravopis.hr/pravilo/kratice/49/

(24.10.2019.)
 Zapisnici i zaključci sjednica Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (2005.-
2012.) na linku: http://pravopis.hr/uploads/vijece-za-normu.pdf (23.10.2019.)

15