ANTOLOGIJA KRATKE PRIČE JAPANA

Priredio Kazuo Tanaka

Prevod Mirna P. Endrighetti

Bagdala, 1991.

bojana888
 UZ ANTOLOGIJU JAPANSKE PRIPOVETKE

Još je Ivo Andrić rekao da je prevođenje vrlo nezahvalan posao. Uistinu je tako.
Gotovo je beznadan poduhvat prevesti književno djelo naroda s potpuno različitom
tradicijom i kulturom — naravno, djelo koje najbolje održava duh toga naroda — na i
strukturalno posve drugačiji jezik. Kada, međutim, prevodioci ne bi obavljali taj
nezahvalan posao, mi nikada ne bismo mogli zaviriti ni u djelić života drugih naroda, već
bismo bili prisiljeni zauvijek ostati u neznanju o svijetu oko nas. Razmišljajući na taj
način, želio bih prije svega zahvaliti prevodiocu ove antologije.

Kad me je urednik Izdavačke kuće Bagdala, pjesnik Ljubiša Đidić zamolio da

sastavim antologiju japanske pripovijetke, nisam to odmah prihvatio. Nisam to učinio
stoga što i sastavljanje antologije, također, smatram jednim od nezahvalnih poslova.
Vjerujem da će se svaki razborit čitalac odmah složiti sa mnom. Poput svih umjetnika, i
književnici su vrlo svojeglava bića naglašene individualnosti i kao takvi rijetko odustaju
od vlastitih kriterija vrijednosti. Prema tome, živući pisac bi zacijelo prigovorio
sastavljaču antologije što i njega nije uvrstio; a da je, recimo, to i učinio, neko drugi bi mu
opet prigovorio da je mogao odabrati i nešto bolje. Smatram, naime, da je sastavljanje
antologije uistinu mukotrpan zadatak, koji se još uvijek ne cijeni onoliko koliko to
zaslužuje.

Međutim, ako se niko ne prihvati te nezahvalne dužnosti, sretna mogućnost da se

jedna zemlja upozna s kulturnom baštinom druge, pa makar samo i fragmentarno, bit će
propuštena i odložena za kasnija vremena.

Zbog toga sam odlučio da se ipak prihvatim tog posla.

Za odabiranje pripovijedaka služila su mi uglavnom tri kriterija. Kao prvo — birao

sam pisce koji su u Jugoslaviji još manje-više nepoznati. Kao drugo — stavio sam naglasak
na poslijeratno razdoblje, ali ne samo na „čistu” književnost, već sam odlučio predstaviti i
pisce tzv. popularne literature koja u Japanu ima veliku čitalačku publiku. I kao treće —
da bih barem malo olakšao posao prevodiocu, birao sam isključivo djela koja su već
prevođena na engleski. (Prevodilac, naravno, prevodi direktno s japanskog, ali budući da
još ne postoji japansko-srpskohrvatski rječnik, tokom prevođenja se javljaju mnogobrojne
poteškoće. I meni, također, engleski prijevodi uveliko pomažu kada prevodim
srpskohrvatsku literaturu na japanski jezik.)

S 1945. godinom kao granicom, odabrane autore možemo grubo podijeliti na

prijeratnu i poslijeratnu generaciju. Premda skromnog raspona, ovih petnaest
pripovijedaka omogućit će barem djelimičan uvid u japansku suvremenu književnost.

Satomi Ton (1888-1983)

Krajem razdoblja Meiđi (1868-1912) u japanskoj književnosti dominira

naturalizam. Satomi, međutim, zajedno sa svojim starijim kolegama iz tadašnjih elitnih
škola pokreće „Bijelu brezu”, časopis obojen humanizmom koji je u književne krugove tog
vremena unio dašak svježine. No u razdoblju Taišo (1912-1926) grupu uskoro napušta, da
bi se prepustio esteticizmu i hvalospjevu života takvog kakav jeste. Iz tog vremena
datiraju djela kao što su „Vrlina i zloba” i „Nepostojana Budina ljubav”. Posebno se
njegove kratke pripovijetke smatraju remek-djelima. Kao što je to očito u „Kameliji”, pravi
je majstor u opisivanju i najslabijih podrhtavanja ženskoga srca.

Hajama Jošiki (1894-1945)

Budući porijeklom iz radničke obitelji, sasvim je prirodno da je kao književnik

zastupao proletersku književnost. Poslije I svijetskog rata i Oktobarske revolucije ta je
književnost, naime, i u Japanu uhvatila korijen, a zahvaljujući velikom potresu koji je
1923, uništio Tokio i sveopćoj nesigurnosti što je nakon njega zavladala, proleterski je
smjer postao glavni i najjači pravac japanske moderne književnosti. Moglo bi se čak reći
da su u tome smislu, na ovaj ili onaj način povezani s proleterskom književnošću (bez
obzira na to da li su se s njom slagali, suprotstavljali joj se ili je negirali), radili i stvarali i
svi pisci iz slijedećeg razdoblja (Sova, 1926-1989). Hajama rano postaje član Komunističke
partije Japana, a djela u kojima kao građu koristi osobno proživljena iskustva, kao što su
npr. „Ljudi koji žive na moru”, pridonijela su utemeljenju proleterske književnosti.
Premda pripovijetka „Pismo pronađeno u bačvi s cementom” djeluje prilično
tendenciozno, ubraja se u njegova karakteristična djela.

Ozaki Širo (1898-1964)

Ozaki je također jedan od pisaca neobično sklonih socijalističkoj ideologiji. No

kako je u II svjetskom ratu, zbog uvjerenja da je za društvene promjene potreban i
politički utjecaj, dao nekoliko izjava u nacionalističkom duhu, poslije rata mu je neko
vrijeme ukazom američke okupacione vojske bilo zabranjeno pisati. Vječni zaljubljenik
književnosti koji, bez obzira na ljevičarska ili desničarska uvjerenja, uvijek nastoji
uskladiti svoje misli sa svojim ponašanjem. Napisao roman „Kazalište života”. Izvrstan je,
naravno, i u kratkim pričama sabranim pod naslovom „Svrakino gnijezdo”.

Edogava Ranpo (1894-1965)

Prvi japanski pisac koji je ozbiljno pristupio žanru kriminalističke novele. Edogava
Ranpo mu nije pravo ime već pseudonim, izveden iz ponešto karikiranog oblika imena
američkog pjesnika Edgara Allana Poea. Njegov golem književni opus sabran je u dvadeset
pet svezaka i još uvijek se rado čita. Najznačajnije djelo su mu „Životinje u sjeni”. Zbog
obilja jeze i nejzvjesnosti njegove su knjige vrlo popularne među omladinom.

Šimaki Kensaku (1903-1945)

U početku sudjelovao u radničkom pokretu, kasnije član Komunističke partije.

Zbog toga dospijeva u zatvor, gdje obolijeva od tuberkuloze i napušta komunističku
ideologiju. Nakon izlaska iz zatvora najozbiljnije se hvata u koštac s problemom
ideološkog preobraćaja — problemom koji je mučio gotovo svakog prijeratnog pisca u
razdoblju Sova, pozabavivši se njime u svojim romanima i privukavši na se pažnju.
Najznačajnije djelo mu je „Istraživanje života”. Pripovijetka „Crvena žaba” — jedno od
njegovih najpoznatijih radova — objavljena je posthumno, a uvrštena je inače i u mnoge
školske priručnike.

Dazai Osamu (1909-1948)

I Dazai se ubraja u književnike koji su za života patili zbog ideološkog preobraćaja.

Tri puta pokušao samoubojstvo ali bez uspjeha, dok je četvrti put zajedno s voljenom
ženom skočio u rijeku i tako okončao život. „Žao mi je što sam se rodio” — kao što govore
te njegove riječi bio je izrazito destruktivan tip književnika, ali je kao takav u kaotičnom
poslijeratnom Japanu privukao velike simpatije. Taj pisac originalnog pripovjedačkog stila,
koji s podsmijehom opisuje svijet odraslih, postao je i ostao vječiti idol mlade čitalačke
generacije. Jedan od njegovih značajnih romana, „Zalazeće sunce” preveden je i kod nas.
Pripovijetka „Sjećanja” je iz „Poznih godina”, jednog od Dazaievih najranijih djela.

Macumoto Seičo (1909)

Počeo je pisati kasno, nakon što se već okušao u raznoraznim poslovima, no

utoliko mu je tematika bogatija i danas se on ubraja u jednog od najčitanijih živućih
japanskih pisaca. Posebno je čuven po tajanstvenim novelama u kojima suosjeća s ljudima
iz najnižih društvenih slojeva. Njegovo najznačajnije djelo „Crte i točke” poznato je i
izvan Japana, a mnogi su mu romani i ekranizirani.

Minakami Cutomu (1919)

Čovjek osebujne biografije. Od osme godine poslužitelj u zen budističkom hramu u

Kiotu iz kojega bježi nakon nekoliko godina, da bi zarađujući za život najslabije plaćenim
poslovima uspio završiti fakultet. U potrazi za poslom bio i u Mandžuriji. Poslije rata
okušao se u pisanju. U literarnim krugovima priznat nakon objavljivanja djela „Hram
divljih gusaka”, u kojemu je opisao svoja iskustva iz dječačkih dana. Dosad objavio mnogo
knjiga od kojih je svaka dobila visoku ocjenu. Izvanredan u opisivanju žalosnih ženskih
sudbina, zločina kojima uzrok leži u društvenim proturječnostima, kao i novelama tipa
legende protkane budizmom.

Endo Šusaku (1923 )

Po vjerskom opredjeljenju katolik, Endo je neobična pojava u japanskoj

književnosti. Dobitnik mnogih međunarodnih priznanja. Studirao francusku književnost,
nakon čega je dobio stipendiju za Lion i tamo specijalizirao suvremenu katoličku
književnost. Počeo kao književni kritičar, ali romanom „Bijeli ljudi”, za koji je ideja
nastala još u Lionu, predstavlja se javnosti i kao romanopisac. Da li Japanci — uključivši i
njega samoga — uistinu mogu shvatiti pojam Boga i da li su u stanju apsolutno vjerovati u
Krista? Ta ga je tematika zaokupljala cijeloga života. Njegovo najznačajnije djelo, „Šutnja”,
bavi se problemom vjerskog posrnuća u razdoblju Edo (1603-1867), kada je u Japanu
kršćanstvo bilo zabranjeno.

Kono Taeko (1926)

Njezino literarno buđenje dogodilo se zahvaljujući „Orkanskim visovima” Emily

Bronte, što ih je u II svjetskom ratu čitala u neprekidnom strahu od zračnih
bombardiranja. Utoliko su njezina djela bogatije obojena snagom vizije i strastvenom
željom za životom. Za poslijeratnu japansku književnost karakteristična je pojava velikog
broja spisateljica, pa tako i Kono Taeko, jedne od rijetkih žena koje su se bavile i
književnom kritikom. Najznačajnije djelo joj je roman „Iznenadan glas”.
 Kaiko Takeši (1930)

Neobična pojava u japanskoj književnosti, pripada grupi koja zastupa biheviorizam

i internacionalizam. Nakon požara što ga je doživio kao dječak iskusio mukotrpno
preživljavanje zahvaljujući crnoj burzi, pa utoliko više razmišlja o siromašnim ljudima i
lutalicama. Za vrijeme vijetnamskog rata tri je puta letio na samo bojište, a jednom samo
za dlaku izbjegao smrti. Jedar stil i nihilistička atmosfera u njegovim djelima vjerojatno su
posljedica takvih osobnih iskustava. U „Blještavoj tami”, svom najznačajnijem djelu iznosi
iskustva iz vijetnamskog rata. Proputovao uzduž i Ameriku, o kojoj je napisao vrlo
zanimljive putopise popraćene fotografijama.

Cucui Jasutaka (1934)

Već kao mladog pisca zapazio ga je Edogava Ranpo. Počeo sa znanstvenom

fantastikom ali, zahvaljujući svojoj darovitosti, okušao se u raznoraznim žanrovima.
Pisanje mu se odlikuje „nonsense” stilom i crnim humorom. Najznačajnije djelo
„Izmišljeni ljudi”.

Kurahaši Jumiko (1935)

Još u studentskim danima napisala djelo „Partei”, kojim je njezin talent otkriven
književnim krugovima. U njemu opisuje proces zbližavanja i zatim udaljavanja od
voljenog čovjeka i Komunističke partije. Djela su joj, međutim, uglavnom metafizičke
prirode. Napisala brojna ontološki tendenciozna djela, eksperimentalistički tretirajući
problematiku incesta i afektivnog odnosa među istim spolovima.

Nacuki Šizuko (1938)

Još kao student pisala scenarije za TV detektivski program „To samo ja znam”, što
se pokazalo izvrsnom podlogom za pisanje detektivskih novela. Najznačajnije djelo
„Nestanak”. Prevođena na nekoliko stranih jezika. Nedavno dobija književnu nagradu u
Francuskoj.

Nakagami Kenđi (1946)

Nakon završene srednje škole odlazi živjeti u Tokio, gdje se bavi pisanjem i
zarađuje za život kao fizički radnik. Objavio nekoliko izvrsnih romana u kojima opisuje
jedinstvene pejsaže svojeg rodnog kraja Kumano (pokrajina Vakajama) i složene odnose
koji vladaju u njegovoj obitelji. Najznačajnije djelo „Karekinada”.

Kazuo TANAKA
 Satomi Ton

KAMELIJA

S uzglavljem u blizini niše i pod lampom s purpurnim, dubokim sjenilom, djevojka

kojoj je bilo preko trideset godina čitala je neku srcedrapateljnu priču u časopisu. Noć je
bila hladna i bez vjetra. Premda je mislila da još nije otkucalo dvanaest, koraci prolaznika
s ulice sasvim su utihnuli, a iznenada stvoren muk zapara joj uši svom svojom žestinom.

Okrećući stranicu bacila je pogled na dvadesetogodišnju nećakinju udaljenu od nje

samo dva pedlja. Djevojka je ležala licem prema njoj, na desnom boku. Od baršunastog
ovratnika za spavanje jasno joj se ocrtavao samo gornji dio lica do nosa; spavala je mirno i
izgledala neobično lijepa. Njezina tetka se zagledala u nju kao da je prvi put vidi.

— Kako smo ozbiljni! — kazala je zadirkujući je, raspoložena za razgovor i smijeh,

ali djevojka je bila poput isklesane figure; čak joj je i disanje bilo nečujno. Ona se tiho
nasmije a nov tatami,1 postavljen prije njihovog useljenja, zaškripi pod njom dok se
premještala u postelji iz koje joj val toploga zraka zapljusne bradu i obraze.

Neko vrijeme zatim nije mislila ni o čemu drugome nego o priči koju je čitala. Na
nesreću, to je nije činilo nimalo pospanijom.

Negdje iz daljine začuo se kratak pisak parne lokomotive. A zatim opet muk, koji
ju je već počeo smetati. Nikada noć nije bila tako tiha. Da probudi služavku da im postelje
premjesti na prvi kat, samo za ovu noć, i da sve tri spavaju zajedno? Ali nije joj se dalo ni
ustati pa je, kao i prije, nastavila čitati.

U međuvremenu je stigla do vrlo osjetljivog mjesta između glavnih likova,

1 Hasure od rižine slame, kojima se oblaže pod u japanskim kućama.

muškarca i žene, ali ništa se nije dogodilo. Nije bilo čak nijednog muškog lika koji bi joj
kasnije mogao ostati u sjećanju. Nastavila je čitati tek tako, ne misleći ni o čemu...

Odjednom začuje neki zvuk u blizini svog jastuka. Ništa ni prije ni poslije, samo taj
jedan zvuk, kao da je nešto palo. Sigurno je nešto palo na pod, ali što? Nije joj se, ipak,
dizalo glavu da pogleda. Časopis što ga je držala u lijevoj ruci nježno je odložila na
pokrivač, uvukla prste poda nj i na grudima ih spojila s prstima desne ruke. Učinivši to,
osjeti kako joj se desnim dlanom razlijeva kamena hladnoća...

Njezina nećakinja je zurila u nju suženim očima.

Stresla se.

— Što ti je? Što ti je, Setsuko? — upita, spremna da ustane.

— Ne! — Skočivši zajedno s posteljinom, Setsuko zarije lice u njezina koljena.

— Što je bilo, Setsuko? Reci mi!

— Ne znam! — odgovori joj nećakinja malo podigavši lice.

Odgurnuvši teret sa svojih koljena, ona baci odlučan pogled na okolinu uzglavlja.
Na tatamiju u blizini niše, otprilike pola metra dalje no što je pretpostavljala ležao je
otpali, krupni cvijet jarkocrvene kamelije, klonule kao da ju je netko pritisnuo
poklopcem. Kada su odlazile, u vrtu kuće gdje su prije stanovale kamelije su upravo bile u
punom cvatu. Zamolile su posrednika i on im je dozvolio da naberu veliki buket, koji su
stigavši kući aranžirale u glaziranoj porcelanskoj vazi u niši. Bilo je to prije četiri ili možda
pet dana...

— Saberi se, Setsuko! — kazala je smirenim tonom, na što se djevojka uspravila u

postelji.

— Što?

— To ja tebe pitam!

— Ali ti...

— Ja nisam ništa uradila.

 — Zar nisi malo prije vrisnula?

— Jesam, ali zato što si u mene zurila onim napola zatvorenim očima.

— Da, ali ti si se prva prestrašila, pustila knjigu i stisnula ruke pod pokrivačem.
Nemoj mi reći da nije bilo tako!

— Vidjela si me?

— Pomislila sam da je u kući lopov.

— Koješta. Ali šta te je probudilo?

— Pa ti si me zvala!

— Nisam. A i zašto bih te zvala?

— Nisi? Uistinu?

— Nemam pojma o čemu govoriš!

— Onda sam to ja možda sanjala.

— Nisi, čula si kako je pao cvijet kamelije.

— Neee! — Djevojka se čvrsto privine uz tetku. — Ne, nemoj me plašiti!

— Molim te, Setsuko... Iznenađuješ me!

— Ali zašto govoriš takve stvari?

— Sigurno ne zato da bih te plašila. Pogledaj i sama, tamo.

— Ne, ne, neee!

— Ne budi glupa. S jedne od kamelija što smo ih stavile u nišu otpao je cvijet, i to
te je probudilo.

— Stvarno?

Napokon je djevojka odmaknula lice i preko tetkinih ramena plaho zavirila u

pravcu niše. — Joj, usprkos tome što je tako crvena...

— To nema veze. Crvena ili bijela, mora otpasti kad za to dođe vrijeme. A što ako
je crvena?

— Jeziva je.

— Uzmi je onda i baci.

— Ne mogu. Ti to učini, molim te!

— Može, ali ostavimo to za poslije.

— Iz nje kao da kaplje krv...

Hoćeš li već jednom prestati! — ozbiljno je prekori tetka, a lijepe joj se obrve
uzdignu u namrgođenom luku. — Ne znam o tome ništa. Spava mi se.

Odgurnuvši nećakinju koja je sjedila na njenom pokrivaču, ona se ispruži, okrene

na drugu stranu i hitro navuče posteljinu preko lica, sve do čela.

— Ti me varaš, čini mi se!

Ostavši na mjestu kamo je dospjela nakon što ju je tetka odgurnula, djevojka se

također uvukla pod pokrivač i umotala od glave do pete, te pritajila dah i osluškivala.

Sve je bilo tiho.

Nakon nekog vremena postalo joj je teško zadržavati dah, pa je polako promolila
lice i pogledala k susjednoj postelji. Njezina tetka je, licem prema njoj i čvrsto obavijenih
ramena kao i obično, mirno spavala. Baš je neprijazna, pomisli nećakinja i okrene se na
lijevu stranu. Kroz crveno sjenilo lampe razlijevalo se svjetlo i u tamne kutove sobe,
stvarajući ljubičasta zasjenjenja boje glicinije i dajući posmrtnu masku toliko puta
viđenom licu ljepotice iz sedamnaestog stoljeća na paravanu...

— Kako jezivo! — promrmlja i nehotice, ponovo se okrenuvši u postelji.

Njezina tetka pred njom, ne mogavši više izdržati, odjednom prsne u smijeh. Nije
bila nalik samoj sebi, jer se ona inače tako rijetko smijala, pa hitro navuče posteljinu od
šarenog muslina preko nosa; zatvorenih očiju, cijelim se tijelom tresla od silnoga smijeha.
Djevojka je u prvi mah bila malo zbunjena. Ali uskoro taj smijeh zarazi i nju, kao zrcalo
koje je uhvatilo odraz, i ona mu se potpuno prepusti. Smijala se i smijala, ništa ne
govoreći, samo se valjala od smijeha... A kako je bilo gluho doba noći kada je sve tiho i svi
spavaju, nije se mogla glasno smijati, što ju je još više tjeralo na smijeh. Da, bilo je to tako
smiješno, i što je više mislila na to sve smješnije, i ona tu nije mogla ništa učiniti no i dalje
se smijati...
 Hajama Jošiki

PISMO PRONAĐENO U BAČVI S CEMENTOM

Macudo Jošizo je praznio bačvu s cementom. Ostali dijelovi tijela na njemu i nisu
bili toliko uočljivi, no kosa i područje uz nos bijehu prekriveni cementnim sivilom. Želio
je pročačkati nos i odstraniti iz njega naslagu očvrslu poput betona, što je dlačice u
nosnicama činila posve krutim, no kako je betonska mješalica izbacivala sadržaj po deset
puta u minuti, jednostavno nije imao vremena da prstom posegne do nosa.

I tako je, neprekidno misleći o svom nosu koji nije uspijevao pročačkati, proveo
jedanaest radnih sati. Imao je, doduše, dvije pauze — onu za ručak i poslijepodnevnu u tri
sata, ali dok je u prvoj bio suviše gladan, u drugoj je bio zaokupljen pranjem mješalice,
tako da u oba slučaja ruka nikako nije stizala do nosa. Potkraj dana nosnice su mu bile
stvrdnute poput gipsa.

Pri samom završetku posla, kad je već istresao cement rukama otežalim od umora,
iz bačve ispadne mala drvena kutija.

— Što bi to moglo biti? — pomisli on malo se začudivši, ali sad nije mogao o tome
razmišljati. Nakon što je lopatom napunio mjerni okvir, istresao ga je u mješalicu i potom
opet nastavio prazniti bačvu.

— Čekaj malo! — reče sam sebi. — Otkud kutija u bačvi s cementom?

On podigne kutiju i ubaci je u džep na radnoj pregači. Bila je lagana.

— U tako laganoj kutiji ne može biti novac...

No nemajući vremena za razmišljanje, otvorio je slijedeću bačvu i počeo puniti

slijedeći mjerni okvir.

Nakon nekog vremena bubanj mješalice vrtio se prazan. Jošizov radni dan
završavao je čišćenjem mješalice.

Vodom iz gumene cijevi prebačene preko mješalice najprije je oprao ruke i lice.
Potom prebaci oko vrata kutiju od ručka i krene natrag u baraku, razmišljajući kako će se
dobro najesti i napiti. Postavljali su električne stupove; ostala je još samo petina posla do
završetka radova. Planina Keira uzdizala se u sutonu prekrivena bijelom snježnom kapom.
Sav znojan, odjednom oćutje hladnoću kao da se smrzava. Kraj njega je, bijelo se
pjenušajući, tekla rijeka Kiso uz romor nalik psećem lavežu.

— Dobijesa! To je ipak previše... Opet joj raste trbuh! — Kad se sjetio čopora djece
kod kuće, djeteta koje je tek trebalo doći na svijet po ovoj hladnoći, te svoje žene koja je,
čini se, rađala kako joj padne na pamet, zapao je u pravi očaj.

— Plaćaju me jedan jen i devedeset sena dnevno — promrmljao je — a od toga

trebamo pedeset sena za dvije mjerice riže, i devedeset sena za stanovanje i odjeću...
Dovraga! I što mi uopće ostane za piće?!

Iznenada se, međutim, sjeti kutijice u džepu, izvadi je i obrisa cement s nje o
stražnji dio hlača.

Ma kutiji nije ništa pisalo. Ipak, bila je čvrsto zaključana.

— Čemu zaključati ovakvu kutiju? Radi tajnovitosti, šta li?

On tresne kutijom o kamen. No kutija se ne razbije, na što ga uhvati želja da je

smrvi, te je bijesno izgazi nogama.

Iz razbijene kutije izviri komad papira obavijen nekakvom krpicom. On ga

podigne i počne čitati:

Zaposlena sam u tvornici tvrtke cementom N; šijem vreće. Imala sam momka čiji
je posao bio ubacivanje kamenja u drobilicu. Sedmog studenog ujutro, kada je htio staviti
jedan poveliki kamen, pao je u drobilicu zajedno s njim.
 Drugovi s posla pokušali su ga izvući, ali on je tonuo sve dublje pod kamenje, baš
kao davljenik u vodu. A onda se kamenje s njegovim tijelom zdrobilo i palo na pokretnu
traku u obliku crvenih kamenčića. Traka je vodila u mlin za usitnjavanje. Tamo su, uz
strahovitu buku nalik glasnoj kletvi, potpuno smrvljeni čeličnim klipom. Dobiveni prah
je, nakon pečenja, postao odličan cement.

Njegove kosti, meso, njegov duh, sve je pretvoreno u prah. Moj je momak završio
kao cement. Od njega mi je ostalo samo nekoliko krpica njegove radne odjeće. Sada
upravo šijem vreću za njega.

Moj momak postao je cement. Slijedećeg dana poslije nesreće napisala sam ovo
pismo i kradomice ga stavila u bačvu.

Jesi li ti radnik? Ako jesi, sažali se nada mnom i odgovori mi.

Željela bih znati čemu će poslužiti cement iz ove bačve.

Koliko ima tog cementa, i kako će se upotrijebiti — odjednom ili na više mjesta?
Da li si radnik štukaturom ili građevinar?

Ne bih mogla gledati svog momka kao hodnik u kazalištu ili zid oko kakve
luksuzne vile. Ali kako bih ja to mogla spriječiti? Ukoliko si radnik, molim te da ovaj
cement ne ugradiš na takvim mjestima...

Ili ne — možda je, ipak, svejedno gdje će se ugraditi. Jer gdjegod ga ugradili bit će
to sigurno dobar posao, mjesto nema veze. Moj je momak bio čvrstog karaktera, a to će
zacijelo utjecati da se svagdje pokaže kao doličan.

Bio je tako nježan i dobar, no ujedno muževan i čvrst. I još mlad, tek dvadeset i
šest godina. Nisam bila ni svijesna koliko me je zapravo volio. A ja, umjesto da ga
prekrijem mrtvačkom plahtom, stavljam ga u cementnu vreću! I, umjesto u lijes, u
ciglarsku peć!

Kako da ga ispratim kada on može otići i na istok i na zapad, ostati u blizini i otići
daleko?

Ako si radnik odgovorit ćeš mi, zar ne? Ja ću ti, zauzvrat, dati komad tkanine od
njegovog radnog odijela — da, iste u koju je umotano ovo pismo. Ta je tkanina natopljena
prašinom i njegovim znojem. Kako li me je samo snažno znao grliti u tom svom radnom
odijelu!

Učinit ćeš mi to, zar ne? Ako ti time ne zadajem suviše posla, javi mi datum, adresu
i detaljan opis mjesta ugradnje ovog cementa, kao i svoje ime. Čuvaj se na poslu! Zdravo.

Oko Macuda Jošiza ponovo je galamio čopor djece.

Pročitavši ime i adresu na kraju pisma, on u jednom gutljaju ispije sake što ga je bio
ulio u šalicu za čaj.

— Napit ću se do besvijesti! I strgati sve što mi dopadne šaka! — proderao se.

— Da, ti ćeš se napiti, a djeca? Na njih ne misliš? — kazala mu je žena.

Na to se on zagleda u njezin veliki trbuh u kojemu je nosila sedmo dijete.

4. 12. 1925.
 Ozaki Širo

PASTIRIČlNO GNIJEZDO

Pastirica je napravila gnijezdo u sjeni povećeg kamena uz cestu. Nije se trebalo

istezati da bi ga se doseglo, dovoljno je bilo samo ispružiti ruku; ali čini se da ga dosada
nitko nije zapazio. To je Minasatu, posjetivši ga jedne večeri, ispričao Segava. Segavino
svratište bilo je oko deset čoa udaljeno od Minasatovog; ležalo je na istoj cesti, pa je Segava
prolazio kraj gnijezda svaki put kad bi se uputio Minasatu. Gnijezdo se nalazilo nedaleko
od Segavinog svratišta, u blizini malog, kamenog kipa Điza. 2 Taj dio ceste bio je mračan;
kroz tamu šumarka niže od ceste probijao se, nalik očajničkom jaukanju, huk planinske
bujice. Ali stijena je, malo ispod Điza, tekla paralelno s cestom i neočekivano skretala u
spuštajućem luku; s tog mjesta već su se vidjela svjetla Segavinog svratišta. Pastiričino
gnijezdo nalazilo se upravo na tom zaokretu. A na zaokretima ljudi ne zapažaju ono što im
je pred očima, već se obično zagledaju u promjenu krajolika u daljini. Stoga, u jednakoj
mjeri koliko se može reći da je prevelika odvažnost bila sagraditi gnijezdo na stijeni uz
prometnu cestu, toliko je to ujedno bio i mudar potez. Štaviše, mjesto u blizini ceste
idealno je da se izbjegnu zmije, kojih se pastirice boje više negoli čovjeka.

Dok je to pričao, Segava je bio neobično uzbuđen. Brinulo ga je što je neka mlada
žena iz javne kuće na kraju grada vidjela kad je otkrio gnijezdo, bacivši pogled preko
njegovih ramena.

Slijedećeg dana Minasato izađe s namjerom da pogleda gnijezdo. Pomno je

razgledao površinu stijene, od kamenog kipa Điza nadalje, ali nije imao pojma gdje bi se
moglo nalaziti. Ne znajući što će sa sobom, zaustavio se i u dosadi kresnuo šibicom da

2 Budističko božanstvo, zaštitnik djece.

pripali cigaretu. Uto, vjerojatno preplašena zvukom šibice, iz male pukotine na stijeni tik
pred njegovim očima izleti, lepećući krilima, jedna pastirica. Minasato se hitro povuče, jer
je pri vrhu pukotine vidio gnjezdašce načinjeno od suhe trave i u njemu plahe pokrete
triju malih glavica. Osjeti na trenutak neki nejasan poriv. Bilo je jednostavno ukrasti
jednog od tih goluždravca; bilo je dovoljno samo ispružiti ruku. I to ne zato što bi
Minasato želio ptića, već što ga je uzbuđivao sam osjećaj da može nešto ukrasti a da nitko
nikada na njega ne posumnja. Kradomice se ogledao za sobom. U blizini nije bilo nikoga.
On hitro ispruži ruku. Srce mu zadrhta od uzbuđenja da bi skoro u istom trenutku, u
mekoj toplini što mu je prostrujala vršcima prstiju, osjetio djevičanstvo života. Nije imao
vremena razmisliti što je to upravo učinio, i zašto, dok je koračao kući s ptićem u desnoj
ruci gurnutom pod kimono. Kada je stigao do mosta, gdje je završavala stara i započinjala
nova cesta, osjeti kako se toplina malenog tijela postepeno gasi. Vjerojatno ga je suviše
čvrsto držao u njedrima. Polako rastvori dlan; ptić je bio mrtav. Bacio ga je u travu pored
rijeke. Poslijepodne istog dana posjetio ga je Segava. Minasato mu ispriča kako je tog jutra
otišao pogledati pastiričino gnijezdo. Ali kad je rekao da su u njemu bila samo dva
goluždravca, Segava odgovori da je to nemoguće. Tvrdio je da ih je on vidio tri, te dodao
namrštivši se:

— Ona žena iz Kuće vodopada 3 mi je nešto sumnjiva. Večeras ću još jednom

provjeriti, i ako ih ne bude tri, razgovarat ću s njom.

Uslijed osjećaja da je prevarom svalio krivicu na osobu koju čak ni ne poznaje,

Minasato oćutje neku radost u srcu. Osjetio se kao čovjek koji je upravo umakao
određenoj opasnosti. Sve je zapravo bilo kao i prije, osim što je on na trenutak zadovoljio
svoju želju. U tom njegovom razmišljanju nije bilo ni trunka nesigurnosti.

— Bilo kako bilo, ta žena je učinila nešto grozno. Kad sam danas prolazio pored
stijene, pastirica je neprekidno kružila nad gnijezdom.

Na te Segavine riječi Minasato je staloženo odgovorio:

— Pastirica je trebala načiniti gnijezdo na mjestu gdje ima malo više prolaznika.

3 Ime javne kuće.

Njezina greška je bila u tome što je vjerovala da se ljudi uvijek ponašaju bolje od zmija!

Predvečer, ispraćajući Segavu, Minasato je usput otišao do gnijezda. Sunce je

iščezlo iza oblaka, zrak je bio zasićen večernjom izmaglicom, a u zvuku vode osjećala se
jesen.

Kada su stigli nadomak gnijezda jedna pastirica, vjerojatno preplašena koracima,

uzleti na još viši dio stijene, odakle je njišući se poput loptice s nevjericom promatrala
došljake. Segava priđe k gnijezdu i zagleda se u nj, da bi odmah zatim uzbuđeno vrisnuo:

— Tu je samo jedan! Samo jedan — a sve do malo prije bila su sigurno dva...

Minasato je bio zaprepašten. Netko je, znači, poslije njega ukrao još jednog
goluždravca. Odjednom se osjeti nesigurnim. Možda ga je taj netko krišom promatrao kad
je uzimao ptića. „Ako ga ja i ne uzmem, uzet će ga netko drugi; onaj čovjek je već uzeo
jednoga, pa mogu i ja.” Tako je možda razmišljao neznanac, namjeravajući svu krivicu
svaliti na njega. Minasato je na trenutak bio odvučen u pravcu moralnih čuvstava, ali se
odmah svom snagom izvukao iz njih. „Nitko me nije vidio. Znam da me nitko nije vidio, i
ne smijem takvim tlapnjama dozvoliti da me zastraše.”

Osjećajući, međutim, za sobom žalostan pogled pastirice, Minasato se na zaokretu

rastao sa Segavom koji se vratio u svoje svratište i nastavio cestom nad kojom se spuštao
sumrak. Koračajući, razmišljao je o djevojci koju je upoznao otkad se doselila ovamo. Ta
djevojka, jedinica pokojnih roditelja, živjela je u starom hramu na glavnoj cesti — ne
suviše daleko od njega — s bakom i djedom. Djed i Minasato voljeli su igrati šah, pa je
Minasato posjećivao hram svake večeri. Premda, istini za volju, pravi cilj njegovih posjeta
nije bio šah nego djevojka. Ove godine navršit će petnaest, ali usprkos tome što joj je tijelo
bilo još djetinje, u dubini njenih zjenica počivala je koketerija zrele žene. Međutim, nije
prošlo ni mjesec dana otkako je Minasato počeo zalaziti u hram, a djevojčino tijelo se
naglo razvilo. I upravo kao što se za kišnog razdoblja može promatrati kako plodovi
mušmula svakim danom bivaju sve crveniji, tako je Minasato prema djevojci osjetio novu
želju. Dok bi sjedili oko ognjišta i čavrljali on bi kadikad, pod nejasnim svjetlom što ga je
bacalo sjenilo lampe, uhvatio na sebi djevojčin pogled pun straha. Taj pogled ga je zatim
proganjao cijele noći. Bio je na pravim mukama pri pomisli na njezino tijelo sa svim onim
finim detaljima. Ona čeka da joj ja priđem, mislio je. U mašti ju je vidio kao zrelo voće
koje visi nad njegovom glavom; ukoliko ga želi dohvatiti, ne mora se ni istegnuti,
dovoljno je samo ispružiti ruku. Već je to mogao učiniti nebrojeno puta, ali svaki put kad
bi mu se ukazala prilika on bi, iz neobjašnjivih razloga, ustuknuo. A djevojka je u
međuvremenu bivala sve ženstvenijom...

Nije zato nimalo čudno što je ta djevojka odjednom zaokupila Minasatove misli.
Njegova fantazija razvijala se neobičnom brzinom. Sada, u ovom trenutku — mislio je —
mogu učiniti sve što zaželim. Nema razloga zašto bi on, i samo on, osjećao moralnu
odgovornost prema djevojci. Jer ako on bude oklijevao da je uzme, taj zreli plod ubrat će
sigurno prvi prolaznik koji se zatekne pod njim. Takve su mu misli samo podgrijevale
apetit. „Tako je — bit ću to ja, večeras” — ponavljao je u sebi, kao da želi provjeriti
vlastitu odluku. Te je večeri, kao što je i naumio otišao k djevojci. I kad je jednostavno,
bez imalo poteškoća dotaknuo njezine usne, učini mu se da njezin život nije ništa više od
života onog pastiričinog ptića što ga je bio držao u ruci. Noć je, međutim, prošla i on se
rastao od djevojke i otišao u svoje svratište, no nad osjećaje mu se iznenada nadvije jedna
teška misao. Nacrta u svom duhu lice nepoznatog muškarca, njegov lik kako mrmlja: Što
ima loše u tome da i ja uzmem, kad je netko prije mene također uzeo? Tako je uostalom
Minasato pričao o tome Segavi. Učinilo mu se da je na taj način vrlo zorno prikazao
prijatelju onu suptilnu silu koja je upravljala djevojčinim životom.

Poslije nekoliko dana, nakon što je duboko u noć razgovarao sa Segavom, Minasato
izađe da ga isprati dio puta. Bijaše kasna noć; na nebu mjesec, zrak kristalno čist.
Koračajući uz prijatelja krivudavom gradskom cestom Minasato je, sve dok nisu izbili u
blizinu stijene gdje se nalazio kameni kip Điza, bio potpuno zaboravio na pastiričino
gnijezdo. Ali, ispred kipa, nešto strahovito ledeno oblije mu srce. Glavom mu prostruji
luda, zlosretna misao. A što ako u gnijezdu nema više nijednog ptića? Minasato se
prikrade zasjenjenoj strani stijene. Gnijezdo je bilo na istom mjestu kao i prije. U njemu
je, raširenih krila, čučala samo jedna pastirica.

— Ova dva-tri dana, svaki put kad sam prolazio pored gnijezda ona je u njemu
sedjela. Vjerojatno se boji da bi joj tkogod mogao ukrasti ptića, pa je na oprezu...

Kad je to Segava rekao, zavirivši u gnijezdo preko Minasatovog ramena, pastirica se

iznenada vine u zrak, kao nečim zaplašena, preleti preko ceste i iščezne u tamnim
krošnjama.

Pred Minasatovim očima, osvijetljeno slabom mjesečinom, ukaže se prazno

gnijezdo. Suha trava od koje je gnijezdo bilo načinjeno raspadala se u jednom kutu; prazno
gnijezdo djelovalo je pusto poput napuštene kuće. Minasato u njemu nije mogao vidjeti
nijednu ptičju glavicu.

— Čudno, zar ne? — Nema više nijednog ptića!

Uslijed odraza mjesečine, Segavine oči djelovale su pomalo sablasno. Minasato

oćutje kako su mu se mišići na obrazima ukrutili. Jedna je scena hitro proletjela njegovom
glavom; maleno ognjište, nasuprot njemu djed, a sa strane baka i djevojka, njihova unuka.
— I kad je, pod nejasnom svjetlošću lampe, potražio i našao djevojčine tužne oči kako
izgaraju od želje, odjednom se osjeti nesigurnim.

U nedalekoj budućnosti, djevojku će sasvim sigurno privući neki drugi muškarac i

ona će pobjeći iz hrama. — Ta ga je slutnja duboko pogodila.

U mislima je već vidio kuhinju starog hrama, sumornu i pustu nakon djevojčinog
odlaska.
 Edogava Ranpo

PAKAO OGLEDALA

Kad smo već kod neobičnih priča, što velite na ovu? — upita prijatelje K. nakon što
su se svi, njih pet ili šest, već bili izredali u pripovijedanju jezovitih ili misterioznih priča.
Da li je ta priča bila istinita ili ju je K. izmislio, ne znam jer ga poslije nisam o tome pitao.
Vrijeme tog kasnoproljetnog dana bilo je, međutim, neugodno tmurno a zrak težak i
nepomičan kao voda uz morsko dno, pa su i pripovjedač i slušaoci bili u nekom čudnom
raspoloženju s one strane uma. Da, možda je to bilo i stoga, no priča me se neobično
dojmila.

Imao sam jednog zlosretnog prijatelja. Ostavimo ga zasad samo s ličnom

zamjenicom jednine, bez imena. Ne sjećam se točno kada ga je spopala ta i u svijetu
neobična boljka. Možda ju je naslijedio od nekog od svojih predaka. U svakom slučaju nije
se pojavila samo tako, odjednom. Njegov djed i pradjed bijahu se odmetnuli u kršćane; na
dnu pletenog kovčega ležala je hrpa starinskih knjiga s vodoravnim redovima, kipići
Majke Božje i samoljepljive sličice s likom Krista, a zajedno s njima i dalekozor iz prošlog
stoljeća kakav je opisan u djelu „Igagoe-sugoroku”, magneti čudnog oblika i predmeti od
lijepog stakla koje se u to doba nazivalo dijamantom ili portugalskim nazivom „vidro”. Sve
se to nalazilo u istom pletenom kovčegu i on se od malih nogu često time igrao.

Kad malo bolje promislim, čini mi se da je već tada imao neobičan ukus za stakla,
leće i ogledala, dakle sve što je hvatalo odraz predmeta. Da je tome tako, potvrdit će
činjenica da su mu igračke bile isključivo stvari poput magične lampe, dalekozora,
povećala, kaleidoskopa i najraznovrsnijih prizmi, od onih kroz koje je lik izgledao tanak i
izdužen pa do onih koje su ga prikazivale sasvim ravnim.
 Sjećam se jednog događaja još iz školskih dana. Kad sam ga jednog dana posjetio u
njegovoj sobi za učenje, držao je u ruci starinsko metalno ogledalo — na stolu je ležala
stara drvena kutija, iz koje ga je vjerojatno izvadio — i hvatao njime sunčevu svjetlost
trudeći se da odbljesak padne na tamniji zid.

— Nije li ovo zanimljivo? Pogledaj, posve ravno ogledalo, a u njegovom odbljesku

na zidu vidi se čudan znak.

I zaista, ono što sam ugledao na zidu zapanjilo me; u sredini svijetlog kruga pisalo
je Čestitamo. Znak je doduše bio ponešto iskrivljena oblika, ali je blistao blještavo
srebrnom bojom.

— Uistinu neobično. Ali kako je to moguće? — upitao sam jer mi se, kao djetetu,
učinilo da to mora imati neke veze s bogom, toliko je bilo čudesno i zastrašujuće u isti
mah.

— Ne znam. Ali pokušajmo odgonetnuti. Ako nađemo rješenje, stvar će postati

više nego jednostavna. Evo, pogledaj ovo ovdje! Na poleđini zrcala je, vidiš, izrezbaren
znak Čestitamo, a svjetlost s površine dopire i do njega.

Zaista je bilo tako. Na poleđini zrcala boje zelenkastog bakra vidjela se krasna
rezbarija. Ali kako se ona mogla na onakav način reflektirati s površine zrcala? Sama
površina, s koje god se strane zagledao u nju, bila je glatka i ravna; odraz lica u njoj nije
bio nimalo iskrivljen, pa ipak je svjetlosni odraz zrcala, i samo on, bio čudesan. Bio sam
gotovo spreman povjerovati u čaroliju.

— Nije to nikakva čarolija — kazao je vidjevši sumnju na mojemu licu i počeo mi

objašnjavati.

— Pitao sam o tome oca. Zrcala od metala, kazao mi je, razlikuju se od staklenih,
jer ako ih povremeno ne laštimo, postanu mutna i neupotrebljiva. Ovo ogledalo već se
dugo vremena prenosi s koljena na koljeno u našoj porodici i prošlo je kroz bezbrojna
laštenja. Pri svakom laštenju, međutim, rezbarije na poleđini i ostalih, tanjih dijelova
zrcala dogodi se da slojevi skinutog metala nisu u potpunosti isti, premda je golim okom ta
razlika nevidljiva. To je zbog toga što je na debljim dijelovima zrcala efekt laštenja veći
nego na tanjim. A upravo ta, oku nevidljiva razlika u debljini skinutog sloja zastrašujuća
je, jer zbog nje svjetlosni odraz onako izgleda. Jesi li razumio?

Saslušavši objašnjenje, uglavnom sam shvatio o čemu se radi. Ali misteriozna

činjenica da je ogledalo bilo glatko i nije nimalo iskrivljavalo lice, dok je u svjetlosnom
odrazu ta iskrivljenost bila očita, podsjetila me na onaj čudesan osjećaj uz mikroskop kad
promatramo posve sićušne stvari, i ja sam se stresao od jeze.

lako je to bio samo jedan u mnoštvu sličnih primjera, taj događaj s ogledalom
naročito dobro pamtim upravo zbog njegove neobičnosti; sve igre mog prijatelja tijekom
osnovne škole bile su gotovo isključivo te vrste. I mene je, začudo, uspio time zaraziti, pa
je moje zanimanje za leće i dan-danas dvostruko snažnije nego u ostalih ljudi.

Ipak, dok je bio osnovac to još i nije bilo tako jako izraženo, ali u višim razredima
srednje škole, kada se počinje učiti fizika — a u fizici, kao što znate, i optika, dakle leće,
ogledala i slično, on je potpuno izgubio glavu. Od tog vremena postao je lud za lećama u
tolikoj mjeri da se to moglo nazvati bolešću. U vezi s tim sjećam se jednog događaja u
razredu kad smo učili o konkavnim ogledalima. Mali uzorak jednog takvog ogledala
kružio je klupama; svi smo se htjeli pogledati u njemu i vidjeti kako izgledamo. Ja sam u to
vrijeme imao lice puno prišteva, a kako mi se činilo da su oni u nekakvoj uzročnoj vezi s
mojim seksualnim željama, stidio sam ih se. Ipak sam nehajno zavirio u ogledalo, i
nehotice uzviknuvši od iznenađenja; bubuljice na mom licu izgledale su strahovito velike,
a samo lice bilo je nalik površini Mjeseca promatranoj teleskopom.

Bubuljice su izgledale kao brežuljci s vrhovima poput rascvalih mogranja odakle se

obilno razlijevala tamna krv, podsjećajući na dramske plakate sa scenama ubojstva.
Vjerojatno su i one bile razlog da sam svoje lice u konkavnom zrcalu doživio kao
zastrašujuće i sablasno. Poslije, kad god bih ugledao konkavno zrcalo — kao na primjer na
kakvoj izložbi ili u zabavnim centrima, gdje se mogu često vidjeti — toliko bih se uplašio
da bih odmah pobjegao od njega.

Ali. kad se moj prijatelj tada zagledao u zrcalo, on ne samo da se nije uplašio kao ja
već naprotiv, ono ga je toliko privuklo da je vrisnuo od udivljenja, a u glasu koji je
odjeknuo cijelom učionicom bilo je toliko ludila da smo svi prasnuli u smijeh. Tog dana
rodila se njegova strast prema konkavnim ogledalima. Kupio je ogledala raznih veličina i
uz pomoć žice i ljepenke napravio složen mehanizam, uz koji se sam sa sobom smijuljio.
Vidjelo se da voli ono što radi; bio je u stanju izmisliti čudne naprave kakve nekom
drugom ne bi ni pale na pamet, a svu potrebnu literaturu, uključivši i onu o magiji,
naručivao je posebno iz inozemstva. Još se ni danas ne mogu oteti dojmu onog čudnog
iznenađenja kad sam jednog dana ušao u njegovu sobu. Radilo se o mehanizmu s
čarobnim novčanicama.

Preda mnom se nalazila kartonska kutija u obliku kocke brida sedamdesetak

centimetara. Na prednjoj strani kutije bio je napravljen otvor nalik ulazu u zgradu a u
njemu, poput razglednica u stalku, bijaše utisnuto pet-šest novčanica od jednog jena.

— Pokušaj uzeti jednu! — kazao je i stavio kutiju tik ispred mene, glumeći
nevinašce.

Posegnuo sam rukom za novčanicom, kao što mi je rekao, ali — gle čuda! — iako
sam je potpuno jasno vidio, ona bi iščezla poput dima i pretvorila se u ništa čim bih joj se
približio rukom. Nikad me ništa nije toliko zapanjilo.

— Ufff.

Vidjevši moje zaprepaštenje on mi, smijući se s očiglednim uživanjem, objasnio o

čemu se radi. Trik je bio djelo jednog engleskog fizičara, a njegova je tajna ležala u
konkavnim zrcalima. No sjećam se doduše svih pojedinosti, ali znam da su prave
novčanice bile smještene postranično, ispod kutije; nad njima je u kosom položaju stajalo
konkavno zrcalo, dok se izvor svjetlosti nalazio u unutrašnjosti kutije. Kad bi zrake svjetla
pale na novčanice, one bi se (ako je teoretski proračun dobar: kolika je udaljenost između
žarišta konkavnog zrcala i predmeta, te pod kojim kutom i na kojem mjestu treba nastati
njegova imaginarna slika) vješto pojavile na ulazu u kutiju. S običnim ogledalom to je
potpuno neizvedivo, ali konkavno čini čuda i daje imaginarnu sliku. I to sliku tako
uvjerljivu kao da se predmet stvarno tamo nalazi.

Na taj je način njegova neobična ljubav prema zrcalima, lećama i sličnim

predmetima samo sve više i više rasla. Kad je završio obavezno devetogodišnje školovanje,
nije pokazivao želju da ide dalje. Jedan od razloga bio je taj što su ga roditelji previše
razmazili i ispunjavali mu gotovo svaki prohtjev. Stoga je izašao iz škole s uvjerenjem da je
već netko i nešto, sagradio u slobodnom dijelu vrta mali laboratorij i u njemu se posvetio
svom neobičnom hobiju.

Dotada, imajući obaveze prema školi imao je i ograničeno vrijeme za sebe, a time i
za svoj hobi. Ali kad je cijele dane, od jutra do večeri počeo provoditi zatvoren u
laboratoriju, njegovo se stanje naglo, zastrašujuće ubrzanim tempom počelo pogoršavati.
Njegov svijet, u kojemu je i prije bilo malo prijatelja, poslije mature bio je sveden
isključivo na unutrašnjost uskog laboratorija. Nikamo nije izlazio, a među malobrojnim
osobama koje su ga posjećivale bio sam, osim članova njegove porodice, samo ja.

Premda ga nisam posjećivao često, svaki put kad bih došao bio sam svjedokom sve
goreg stanja koje je već bilo blizu pravog ludila, i svaki put bi se u meni krv sledila od jeze.
Tim bolesnim navikama naročito je pridonijela, na nesreću, smrt njegovih roditelja, koje
je jedne godine pokosila pošast gripe. Sada više nije morao ni prema kome biti obziran, a
naslijedio je štoviše i popriličan imetak, pa je mogao provoditi svoje čudne eksperimente
bez ikakvih ograničenja. K tome se u njemu — ta navršio je već dvadesetu — javilo i
zanimanje za žene. No u osobe s tako nastranim hobijem nastrani su i seksualni porivi, a
kod njega su se oni nadovezali na njegovu ludu strast za optikom. Svaka od te dvije strasti
potpomagala je brži razvoj one druge, dok to naposljetku nije izazvalo strahovitu
katastrofu, događaj koji je zapravo glavna tema mog pripovijedanja. No prije no što
počnem o tome želio bih ispričati još dva-tri primjera iz kojih se vidi koliko je ozbiljna
postala njegova bolest.

Njegova se kuća nalazila na jednoj uzvisini u Gornjem gradu, a laboratorij što ga je

sagradio bio je smješten u samom kutu prostranog vrta, na položaju odakle su se mogli
vidjeti krovovi kuća. Prve preinake što ih je tu učinio bile su da laboratorijski krov
pretvori u oblik krova zvjezdarnice i tamo postavi ogroman teleskop, sladostrasno se
prepustivši svijetu zvijezda. U to je vrijeme bio samouk, pa je o astronomiji stekao
općenito znanje. Ipak, on ne bi bio on kad bi ga tako obično zadovoljstvo moglo usrećiti.
Zato je svoj jaki teleskop postavio na rub prozora i, mijenjajući mu nagib, zavirivao u kuće
pod sobom i u unutrašnjost otvorenih soba. Bijaše to bludno, tajno uživanje.

Pomno je promatrao sve ono što se potajno događalo po dvorištima, susrete u

vrtovima iza kuća kad ljudi nisu željeli da ih itko vidi, a još manje slutili da ih s udaljenog
brda netko promatra. A on ih je vidio jasno kao da ih gleda pred sobom.

— Neću se zaustaviti samo na tome — ponavljao je sam sebi.

Promatranje teleskopom i prozora bio mu je najveći užitak, a to su nesumnjivo bile

interesantne vragolije. Jednom sam to i ja kod njega učinio, ali kad mi se neočekivano
pred očima ukazao nevjerojatan prizor, nisam mogao a da se ne zacrvenim od srama.

Napravio je osim toga i periskop kakav se koristi u podmornicama za promatranje

stanja nad morskom površinom. Pomoću njega je iz svoje sobe promatrao poslugu, a
naročito mlade služavke u njihovim privatnim odajama, a da one toga uopće nisu bile
svijesne. Zatim je uz pomoć povećala i mikroskopa promatrao život sitnih stvorenja, no
ono što je u svemu tome bilo novo, bilo je da je uzgajao neke vrste buha koje je zatim, pod
povećalom i jakim mikroskopom gledao kako gmižu, kako mu sišu krv, te kako se dvije
jedinke iste vrste i istog spola svađaju, a one suprotnog spola dobro slažu. Jedan od tih
prizora upravo mi se smučio. Buha, insekt koji sam dotad smatrao posve bezazlenim,
odjednom mi je na čudan način izgledala zastrašujuće; bio je to jako uvećan prizor napola
zgnječene buhe koja se mučenički koprcala. Uvećanje je, čini mi se, bilo jedan prema
pedeset pa je promatraču zauzimala čitav vidokrug, a svaki detalj njezina tijela — od
čeljusti preko vrškova nogu, sve do najsitnije dlačice — vidio se sasvim jasno. Netko će
možda smatrati čudnom usporedbom ako kažem da je izgledala jezivo velika, nalik divljoj
svinji. Plivala je u tamnom moru krvi (a to je zapravo bila samo kapljica krvi) napola
zgnječenih leđa, dok se nogama koprcala po zraku ispruživši čeljust što je mogla više u
jezivoj agoniji smrti. Učinilo mi se čak i da čujem užasne, žalobne jauke.

Detaljnom nabrajanju svega što se događalo u njegovom laboratoriju ne bi bilo

granica pa mnogo toga preskačem, no od dana kada je sagrađen takvi su užici, što je
vrijeme više odmicalo, postajali sve intezivniji. Evo još jednog primjera. Kad sam jednog
dana, ništa ne misleći, otvorio vrata ulazeći k njemu u laboratorij koji je bio zamračen —
roletne na prozorima bijahu spuštene, ugledao sam kako nešto nejasno gmiže preko cijele
površine zida preda mnom. Pomislih da mi se to samo pričinilo pa protrljah oči, no nešto
se još uvijek micalo na zidu. Nepomično stojeći na ulazu, pritajenog daha zurio sam u
monstruozan lik. Slika se malo-pomalo razbistrila; pod žbunjem crne trave nalik
zasađenim iglama živo su svjetlucale oči veličine lavora neobično jasne unatoč izvjesnoj
zamagljenosti, poput fotografija koje nisu oštro fokusirane; vidjele su se čak i krvne žlice
koje su od smeđkaste šarenice tekle kroz bjeločnicu. Zatim nosne šupljine u vidu dviju
pećina, iz kojih su dlačice rasle nalik konopljanim palmama, pa neugodno crvene usne
koje su izgledale kao dva jastuka za sjedenje složena jedan na drugi, i upravo u toj veličini;
iz njih su provirivali blistavo bijeli zubi nalik pločicama na krovu. Cijela je soba, naime,
bila ispunjena ljudskim licem, koje je bilo živo i micalo se. To očigledno nije bila filmska
projekcija, jer su se pokreti odvijali u tišini a boje lica bile sasvim prirodne. No umjesto
jeze ili straha pomislih da sam poludio, i nehotice uzviknuvši od zaprepaštenja.

— Iznenadio si se, je li? To sam ja! — zaskočio me njegov glas iz posve drugog
pravca. I zaista; upravo prema tim riječima pomicale su se čudovišne usne i jezik na zidu,
dok su se oči veličine lavora podrugljivo cerekale.

— Hahahahaha... Kako ti se sviđa ova moja ideja?

Laboratorij se iznenada osvijetli i njegov lik izroni iz mračnog podruma. Mislim da

je nepotrebno reći da je istovremeno iščeznuo i čudovišni lik sa zida. Kao što ste svi,
vjerojatno i pogodili, bila je to projekcija njega samoga uz pomoć jake svjetlosti leća i
ogledala, projekcija stvarnog lika, kakvu susrećemo i kod dječjih igračaka. Aparaturu koja
je projecirala jako uvećane slike izradio je sam, zahvaljujući samo njemu svojstvenom
trudu; upravo mi je pokazao svoje lice. Objašnjenje je bilo jednostavno, iako je efekt bio
itekako zapanjujući. Takvim se stvarima, eto, on bavio.

Nešto slično, no još neobičnije bilo je kad soba nije bila specijalno zamračena već
mu se moglo vidjeti i lice. Usred prostorije postavio je čudan mehanizam raznovrsnih
ogledala pomoću kojega bi se iznenada našle preda mnom u zraku, na primjer, njegove
oči, i ovaj put veličine lavora. Kad mi se to prvi put dogodilo, ukočio sam se misleći da
sanjam i ostao gotovo bez daha. Međutim, kad sam to pokušao odgonetnuti, sve se
sastojalo samo u povećavanju imaginarne slike mnoštvom konkavnih leća, jednako kao i u
slučaju čudesnih novčanica. Ipak, to što je racionalno bilo moguće provesti, u stvarnosti je
bilo vrlo skupo i zahtijevalo jako mnogo vremena, pa se dotad još nitko nije pokušao
baviti takvim budalaštinama; drugim riječima, on je bio prvi, i dok mi je uvijek nanovo
pokazivao ovo ili ono, počeo sam čak o njemu misliti kao o nekom jezovitom demonu.

Dva-tri mjeseca nakon tih događaja pregradio je bio-laboratoriju u sobicu i sve

zidove, pod i strop prekrio joj ogledalima; bila je to, pučki rečeno, soba ogledala. Sve je u
njoj bilo od ogledala, uključivši i vrata. Tamo bi on, ponijevši tek jednu svijeću, sam
samcat boravio dugo vremena. Nitko nije znao zbog čega to radi. Ali može se uglavnom
pretpostaviti što je tamo gledao. Stojeći u samoj sredini potpuno ozrcaljene sobe, svaki dio
njegova tijela ne samo da se odražava u svakom ogledalu, već su se ti odrazi uslijed
međusobne refleksije zacijelo umnažali u beskonačnost. Pogled na nepregledan niz ljudi
jednakih njemu mora da je sličan pogledu na mnoštvo koje se bezglavo gura. Mene hvata
jeza i pri samoj pomisli na to, premda ja sam odmalena bio osoba koja se beznadežno voli
pokazivati pred drugima te kao ekscentrik koji uživa u formi iskusio sam sobu s
ogledalima. Koliko sam se samo plašio čak i njene tako izražene nesavršenosti. I upravo
zato, kad me je jednom pozivao da uđem, ja sam ga tvrdoglavo odbijao i nisam ušao.

U međuvremenu sam saznao da on nije jedini koji ulazi u sobu ogledala. Ta druga
osoba bila je služavka koja mu se sviđala i, istovremeno, njegova jedina ljubavnica, lijepa
djevojka od osamnaest godina.

— Jedina vrijednost te djevojke je u njenim bezbrojnim tijelima i neobično

izražajnim, toplim sjenama — običavao je govoriti. — Iako joj je put sjajna, koža topla a
tijelo zategnuto i puno kao u morskih sisavaca, njezina je najveća ljepota u izražajnosti
sjena.

I tako bi zajedno s djevojkom uživao u zemlji ogledala. Kako se ozrcaljena soba

nalazila unutar zatvorenog laboratorija nitko ih izvana nije mogao promatrati, no od
posluge sam čuo da su nekad tamo ostajali i više od sat vremena. Često se, naravno,
zatvarao i sam. Jednom je tamo ostao tako dugo — a iz sobe se, k tome, nije čuo ama baš
nikakav šum, da se sluga zabrinuo i pokucao na vrata. Na to su se vrata iznenada otvorila i
on se pojavio gol golcat, da bi se isto tako naglo i povukao, ne prozborivši ni riječi. No bilo
je, dakako, osim ovoga i drugih čudnih primjera.

Nekako u to vrijeme njegovo se zdravlje, koje ni prije nije bilo baš naročito, počelo
dan za danom očevidno pogoršavati. Nasuprot tijelu koje je slabilo, njegova je čudna strast
postajala sve intenzivnija. Počeo je prikupljati ogledala raznoraznih oblika potrošivši na
njih golemu svotu novca: ravna, konveksna, konkavna, u obliku cijevi, valovita. Čudio
sam se gdje je samo uspio pronaći te nesvakidašnje oblike. Prostrani laboratorij bio je
vjerojatno zatrpan čudnim ogledalima što su se svakodnevno tamo unosila. Ali to nije bilo
sve. Ono što me zapanjilo bila je mala tvornica stakla koju je dao sagraditi u sredini
velikog vrta. Bila je napravljena prema njegovom osobnom nacrtu i radi specijalnih
proizvoda, kojima po ljepoti u cijelom Japanu nije bilo premca. Što se tiče stručnjaka i
radnika koji su radili u tvornici bio je i više nego izbirljiv, zagrijan u tolikoj mjeri da ne bi
zažalio kad bi morao potrošiti i posljednju paru od preostalog dijela imetka.

Na nesreću, nije imao nikoga od rodbine da mu pomogne kakvim pametnim

savjetom. Bilo je, doduše, i među poslugom ljudi kojima je to bilo teško gledati i koji bi mu
o tome rekli svoje mišljenje, no takve bi odmah isplatio i otpustio, pa je preostala samo
tužna družina ljudi kojima je glavni cilj bio izvanredno visoka plaća. On je, zapravo, pod
cijelom nebeskom kapom imao samo jednog jedinog prijatelja, mene; osjećao sam se
obaveznim da ga nekako smirim i obuzdam njegove bezobzirne postupke. Naravno da sam
to u više navrata i pokušao, ali čovjek tako jednostrano lud kao on nije me slušao. K tome,
on zapravo i nije radio ništa loše, i kad se još uzme u obzir da čovjek može svojim
imetkom raspolagati kako ga je volja, ništa mu se razumno više nije moglo prigovoriti. I
tako mi nije preostalo drugo no da s ogorčenjem promatram kako mu se imetak i život
gase dan za danom.

Zbog navedenih razloga u to sam vrijeme sve češće svraćao k njemu. Želio sam
imati nadzor barem nad njegovim ponašanjem. Zato, premda sam se trudio da ne gledam,
nisam mogao a da ne vidim magične transformacije od kojih mi se vrtjelo u glavi. Bio je to
uistinu iznenađujuće čudesan, fantastičan svijet. Njegova se neobična nadarenost, čini se,
razvila u punoj mjeri istovremeno kad mu je bolesni hobi dosegao svoj vrhunac. Ne znam
postoje li uopće riječi kojima bih opisao one prizore, i jezovite i lijepe u isti mah, kojima
sam prisustvovao a koji nijednim djelićem nisu pripadali ovom svijetu, i koji su se
smjenjivali poput sličica na rotirajućem lampionu.

Ogledala koja nije mogao nabaviti, bilo zbog količine koju je trebao bilo zbog
neobičnosti oblika, izrađivala su se u maloj tvornici; njegova se fantazija postepeno
pretvarala u stvarnost. Ponekad bi se u zraku vidio samo vrat kako lebdi, ili samo trup, ili
pak noge. Nepotrebno je i reći da je to bio stari mađioničarski trik. Golemo ravno ogledalo
postavio je ukoso preko cijele sobe; na jednom dijelu ogledala bio je izrezan otvor kroz
koji bi gurnuo glavu, ruku ili nogu. Samo što to nije radio mađioničar već moj bolesni,
smrtno ozbiljan prijatelj, pa ja nisam mogao a da to ne doživim kao nešto nenormalno.
Jednom je čitava soba bila preplavljena ogledalima svih vrsta: konkavnim, konveksnim,
valovitim, cjevastim. U sredini je luckasto pocupkivala njegova prilika — čas ogromna, čas
sitna, čas izdužena i tanka, čas kratka i debela, čas izvijena, a zatim bi se ukazao samo
trup, pa niz vratova jedan na drugom, lice sa četiri oka, usne koje su se bez ograničenja
širile, ili pak sasvim skupljale; ili bi se lik umnožio a umnoženi likovi međusobno ukrstili.
Zbrka je bila totalna, nalik fantaziranju luđaka ili orgijama u paklu.

Jedanput je, opet, preko cijele sobe postavio kaleidoskop, trobridno cjevasto
ogledalo duže od šest metara. Ispraznivši prethodno jednu cvjećarnicu napunio ga je
raznobojnim cvijećem, a cijev spojio s mehanizmom za okretanje. Kada se cijev uz škripu
okretala obična mala latica postajala je, kao u opijumskom snu, veliku poput tatamija, i to
ne u svim bojama već samo u pet osnovnih boja duge, ili se pretvarala u polarnu svjetlost
koja bi ispunila promatračev svijet. A usred svega toga mahnito je pocupkivalo golo,
divovsko tijelo mog prijatelja, kojemu je koža zbog strahovito uvećanih pora izgleda la
poput površine Mjeseca.

Bilo je još mnogo takvih doživljaja, čak i čudnijih, no nikako ne i običnijih od

opisanih. Bijaše to jeziva magija, toliko jaka da su zbog nje ljudi gubili svijest ili ostajali
slijepi, ali ja nisam sposoban da vam vjerno dočaram ljepotu tog svijeta. Ili da to kojim
slučajem sada i pokušam, ne znam da li biste mi uopće vjerovali.

Tako se njegovo ludilo nastavljalo i, na kraju, dovelo do žalosne katastrofe. Moj

najbolji prijatelj je, naposljetku, uistinu potpuno skrenuo s uma. Ni dotada se, doduše
njegovo ponašanje ni u kojem slučaju nije moglo smatrati normalnim. Međutim, premda
je glumio ludilo, on je mnogo sati u danu provodio kao običan čovjek. Čitao je knjige i
nadzirao rad u tvornici stakla, upravljajući svojim slabim i mršavim tijelom; a kad bismo
se sastali, ništa mu nije smetalo da mi ne iznese svoja neobična razmišljanja o estetici, baš
kao i nekada. Tko je mogao pretpostaviti da će mu kraj biti tako tragičan? Vjerojatno je to
bilo djelo demonskih sila nastanjenih u njegovom tijelu, ili pak božji gnjev zbog prevelike
odanosti ljepoti svijeta demona.

Jednog jutra probudio me uzbuđenim kucanjem glasnik iz njegove kuće.

— Dogodilo se nešto strašno. Gospođa je rekla da odmah dođete!

— Strašno? Šta se dogodilo?

— Ne znam. Ali, zaboga, požurite!

I glasnik i ja problijedismo. Nakon što sam mu još jednom u žurbi postavio ista
pitanja a iz njegovih odgovora ništa više razumio, smjesta sam potrčao k prijateljevoj kući.
Mjesto događanja je, naravno, bio laboratorij. Kad sam uletio unutra zatekao sam tamo,
zajedno s ljubljenom mu služavkom koju su zvali gospođom, i nekolicinu njegove posluge
kako stoji kao ukopana i zabezeknuto zuri u neki čudan predmet.

Bila je to kugla, dosta veća od one po kojoj artisti hodaju u cirkusu; preko vanjske
joj je površine bilo nategnuto platno. Kugla se sred pospremljenog, prostranog laboratorija
kotrljala čas lijevo čas desno, poput živoga stvorenja. No još jeziviji bio je zvuk koji je po
svemu sudeći dolazio iz njezine unutrašnjosti, šuman odjek vike nalik hihotanju, koji nije
pripadao ni životinji a ni čovjeku.

— Što se, zapravo, dogodilo? — upitao sam, zgrabivši njegovu djevojku. Od nečega
sam morao početi.
 — Nemam pojma. Pretpostavljam da je on unutra, ali iznenadila me ta velika
kugla... Kada ju je napravio? Željela bih mu pomoći, a jezivo je... Od malo prije ga već
nekoliko puta dozivam, no iz unutrašnjosti dopire samo čudno hihotanje.

Saslušavši njezin odgovor, naglo sam se približio kugli u želji da pronađem mjesto
odakle dolazi glas. I zaista, vrlo jednostavno sam otkrio dvije ili tri rupe koje su zacijelo
služile za dovod zraka. Prislonivši oko na jednu od njih sa strahom sam zavirio u
unutrašnjost kugle, u kojoj je jako, blještavo svjetlo upravo peklo oči. Učini mi se da vidim
i lik u pokretu, a čuo sam i sablasno, suludo hihotanje, no osim toga ništa drugo nisam
mogao razabrati. S istog sam ga mjesta dva-tri puta zazvao i imenom. Nikakve reakcije,
međutim, po kojoj bih mogao znati je li unutra čovjek ili neko drugo biće, nije bilo.

Ali dok sam tako neko vrijeme promatrao kuglu koja se kotrljala, iznenada
primijetih na jednom mjestu čudan kvadratni rez. Čini se da su to bila vrata kroz koja se
ulazilo u kuglu. No premda su na pritisak škripala, nisu se mogla otvoriti jer nije bilo
kvake. Pomnije razgledavanje otkrilo mi je metalnu rupu na mjestu gdje se kvaka trebala
nalaziti. Ona je vjerojatno otpala kada je čovjek ušao u kuglu, pa se sada vrata nisu mogla
otvoriti ni izvana ni iznutra. Čovjek je, prema tome, cijelu noć ostao zatvoren u kugli.
Ogledao sam se oko sebe, ne bih li u blizini pronašao otpalu kvaku. Kao što sam i
pretpostavljao, okrugla metalna kvaka ležala je u jednom kutu sobe, i kad sam je pokušao
staviti u metalnu rupu na vratima savršeno je odgovarala. No bila je, na žalost, polomljena
pa je bilo prekasno namještati je, jer nije bilo izgleda da će se vrata otvoriti.

Unatoč tome, čudno je bilo i to što čovjek zatočen u kugli nije dozivao u pomoć,
već se samo grohotom smijao.

— A što ako... — padne mi na um jedna misao, i ja i nehotice problijedih. Nije više

bilo vremena za razmišljanje. Preostalo je još samo jedno, razbiti kuglu i spasiti čovjeka
koji se nalazio u njoj.

Hitro sam otrčao do njegove tvornice stakla, uzeo čekić i vratio se u laboratorij, te
svom snagom udario u kuglu. Na moje iznenađenje, kugla je bila napravljena od debelog
stakla koje se uz strahovit tresak razbilo u mnoštvo komadića.
 Čovjek koji se iskobeljao iz tih krhotina bio je bez sumnje moj prijatelj. Bijah ono
pomislio: „A što ako...”, a uistinu je bilo tako. Usprkos tome, da li je moguće da se nečije
lice — u samo jednom danu — toliko promijeni? Do jučer je to lice, doduše izgledalo
slabunjavo no odražavalo je i unutarnju napetost, dok je pomniji pogled otkrivao na
njemu i nešto zastrašujuće. Sada je to, međutim, bilo lice mrtvaca; svi mišići olabavljeni,
kosa razbarušena, čudno prazan pogled iako mu je žilama kolala krv, a širom razjapljena
usta grohotom su se smijala. Prizor je bio šokantan u tolikoj mjeri da je i djevojka koja je
bila onako intimna s njim ustuknula od straha.

Nepotrebno je i reći da je on sasvim poludio. Ali zbog čega? Nije izgledao poput
čovjeka koji bi sišao s uma samo zato što je bio zatvoren u kugli. Ponajprije, čemu je uopće
služila ta čudna kugla i zašto je u nju ušao? Budući da za nju nitko nije znao, vjerojatno ju
je potajno dao napraviti u svojoj tvornici. Ali što je namjeravao raditi s tako velikom
staklenom kuglom?

Unezvjereno hodajući laboratorijem on se i dalje grohotom smijao, dok se djevojka

s teškom mukom pribrala i kroz suze ga uhvatila za rukav. Na taj neobično uzbudljiv
prizor slučajno je, poslom, naletio inžinjer iz tvornice stakla. Ne obazirući se na njegovu
zaprepaštenost, uhvatio sam ga i počeo bombardirati pitanjima. Ono što mi je, zbunjen,
odgovorio bilo je ukratko slijedeće:

Još mnogo prije naređeno mu je da napravi praznu staklenu kuglu promjera

devedeset centimetra i debljine devet milimetra. Rečeno mu je da požure s radovima dok
još nitko za to ne zna, i kugla je jučer kasno uvečer bila gotova. Nitko od stručnog osoblja,
naravno, nije ni trebao znati njezinu namjenu. Površina kugle bila je premazana živom,
tako da joj je unutrašnjost predstavljala jedno veliko ogledalo. Unutra je na nekoliko
mjesta trebalo postaviti male, jake žarulje, a na kugli napraviti vrata kroz koja može ući
čovjek.

Sve je učinjeno prema tim neobičnim uputstvima. Kada je kugla bila gotova, u
ponoć su je prenijeli u laboratorij. Nakon toga su se, spojivši žarulje i predavši kuglu gazdi,
razišli kućama. Čovjek nije znao gotovo ništa o onome što se poslije zbilo.
 Poslao sam ga kući, a poslugu zamolio da se pobrinu o mom ludom prijatelju.
Zatim sam počeo razgledavati komadiće stakla neobične kugle što su se bili razletjeli
uokolo, trudeći se da odgonetnem taj čudan događaj. Dugo sam vremena samo zurio u
njih. No uskoro mi sine da je on vjerojatno, nakon što je isprobao i nauživao se svih
mogućih kombinacija ogledala u granicama svoje inteligencije, na kraju došao na ideju o
staklenoj kugli. Sam je u nju ušao, u želji da vidi koliko se čudnovato lik odražava u kugli!

Ipak, zašto je morao poludjeti? Ili — što je još vjerojatnije — da nije u

unutrašnjosti kugle nešto ugledao? I što je to moglo biti?

Pri pomisli na to osjetih nešto nalik ubodu ledene igle u kičmu, užas pred
nepoznatim svijetom koji je kao val hladnoće prodirao u moje srce. Da li je on poludio
odmah kad je pri sjajnom svjetlu žarulja ugledao svoj lik u kugli, ili zato što je pokušao iz
nje pobjeći, a kvaka mu se greškom slomila pa nije mogao izaći već je u tijesnoj kugli
proživljavao agoniju smrti sve dok naposljetku nije poludio? Jedno od te dvije mogućnosti
je bila; ali što ga je moglo toliko prestraviti da je skrenuo s uma?

Vjerojatno se radilo o nečemu što ljudska mašta nije bila u stanju ni zamisliti.
Nitko prije njega nikada nije bio zatvoren u ozrcaljenoj kugli. Čak ni fizičari ne mogu
točno utvrditi kako se likovi odražavaju na njenim stijenkama. Možda je to nešto
nedostupno našim vizijama, nešto izvan granice ljudskog poimanja straha i jeze. Ili je to
možda bio zastrašujući svijet demona? U tom slučaju u ogledalu se nije odrazio njegov lik
već nešto sasvim drugo, obličje nedostupno svijetu naše mašte ali takva izgleda da je
čovjek morao izgubiti razum, a ono mu je zaklanjalo čitav njegov vidokrug i svemir.

Jedino što mi možemo jeste da stravičnu refleksiju u konkavnom ogledalu, koje je

samo dio ozrcaljene kugle, pokušamo zamisliti unutar kugle. Zacijelo vam je poznat jezivi
odraz u konkavnom ogledalu i onaj demonski osjećaj kao da samog sebe promatrate pod
mikroskopom; kugla je, međutim, beskonačno ponavljanje takvih ogledala koja vas cijelog
obavijaju. Već samo utoliko se jeza odraza u kugli višestruko umnogostručuje. Nije li već i
sama pomisao na to dovoljna da se naježimo? Radi se naime o prostoru, malom svemiru
okruženom konkavnim ogledalima. Nečemu bitno drugačijem nego što je naš svijet. A taj
potpuno različit svijet bio je, možda, svijet luđaka.

Opsjednut lećama i ogledalima, moj zlosretni prijatelj pokušao je istražiti

nepoznato, područja u koja je bilo zabranjeno dirati, čime je navukao na sebe gnjev
bogova ili podlegao vabljenju demona, i što je na kraju morao platiti vlastitim životom.

Kada je poslije poremećaja uma otišao s ovog svijeta nije više bilo načina da ikako
saznam što se uistinu zbilo. Ni do danas međutim, barem što se mene tiče, ne mogu
odbaciti ideju da je izgubio život samo zbog svog avanturizma u ozrcaljenoj kugli.
 Šimaki Kensaku

CRVENA ŽABA

Malo prije no što me je bolest prikovala za postelju otišao sam u Šuzenđi. Zdravlje
mi je u to vrijeme bilo već prilično narušeno, iako ja tada još nisam tako mislio. Vjerovao
sam da mi je potrebno samo malo odmora nakon kojega ću se odmah oporaviti. A budući
da bi toplice samo pogodovale razvoju moje pasivne bolesti, želio sam jedino neko mirno
mjesto gdje ću moći biti sam sa sobom. U Šuzenđiju sam prije toga prenoćio svega
jedanput. Nisam ga smatrao nekim naročitim mjestom, ali kako sam iz ostalih svratišta
dobio odgovor da su popunjena, nisam imao izbora.

Još istog dana kad sam stigao bio sam potpuno razočaran, žaleći što sam uopće i
došao. Odveli su me u jednu uistinu ružnu sobu na drugom katu, smještenu na samom
kraju hodnika. U nju ni danju uopće nije prodiralo sunce; a i u najsvjetlije doba dana,
poslije podneva, s mukom sam čitao džepna izdanja što sam ih ponio sa sobom, a i to samo
ako bih zatvorio vrata. Iako je bila tek sredina jeseni, hladnoća planinskog zraka uvlačila
se u kosti. Imao sam, čini mi se, i malu vrućicu, jer bih zadrhtao svaki put kad bih ledeni
zrak osjetio na koži uz izrez vrata. K tome je s tim zrakom u sobu ulazio nepodnošljiv
zadah iz nužnika. Ne znam kako je drugim ljudima ali ja, što sam bivao slabiji, postajao
sam sve netrpeljiviji prema mirisima — čak i prema ugodnima, a o smradu da i ne
govorim. Zbog toga sam morao zatvarati vrata, provodeći po cijeli dan u polutami između
četiri zida.

Ponekad bih ustao i, otvorivši vrata, sa zavišću promatrao sobe na drugoj strani
obasjane suncem, svaki njihov detalj. Prostrane verande, gosti ispruženi na ležaljkama.
Nije mi izgledalo da ih ima mnogo. A ja nisam bio gost koji je neočekivano upao, već sam
došao tek pošto sam prethodno rezervirao mjesto. Pozvao sam sobaricu i pokušao
pregovarati s njom radi promjene sobe, ali nisam ništa postigao.

Samac poput mene u ovakvim je svratištima najmanje omiljen tip gosta. Koliko god
praznih, lijepih soba imali, one se čuvaju za goste koji dolaze ovamo provesti noć u
društvu žene. Sjetio sam se što mi se dogodilo proljetos, kad sam u vezi neke radio-emisije
putovao po selima Fukušime. Žitelji tog kraja preporučili su mi jedne toplice. Ali tamo,
tek što sam skinuo cipele i ušao, kad su vidjeli da dolazim sam rekli su mi odmah da nema
praznih soba, izbacivši me kao što se metlom otklanja smeće. Posvuda je međutim bilo
ljudi obogaćenih u ratu, a takvima zacijelo ne bi smetao netko tko želi samo čitati u miru i
odmoriti pozlijeđeni duh i tijelo. S druge strane, opet, postojao je Poslovni časopis
Udruženja toplica: „Mi, zaposleni u toplicama, svijesni odgovornosti za nacionalno
zdravlje, prilagođavamo joj se novom organizacijom...”, pisalo je u tom časopisu koji je
stizao čak i u ovo mjesto.

Moja slaba strana bilo je uzbuđivanje zbog sitnica, pa sam se sam sebi zarekao da
ću prestati s tim jer sam u posljednje vrijeme sve više shvaćao da ništa tako ne narušava
čovjekovo zdravlje kao nepotrebna nervoza. Usprkos tome, bio sam nemoćan pred
ljutnjom koja bi me obuzela prvom prilikom, čemu je pridonosila i moja bolest. Kad bih se
sjetio ovog s mukom zadobivenog slobodnog vremena koje sam namjeravao posvetiti
svom užitku, već i sam pogled na knjige što sam ih ponio ozlovoljio bi me. A iza tog
neraspoloženja rojile su se misli za koje bi se lako moglo reći da su otrovne. Tako uopće
nisam imao apetit. Kada je bilo vrijeme obrocima, u sobu bi šutke ušla nedruželjubiva
žena bezizražajnog lica s listom raznoraznih jela. Šutke također, i gotovo i ne pročitavši
listu, ja bih vrhom prsta pokazao na ovo ili ono jelo.

Nisam imao čak ni toliko snage da potražim neko drugo svratište. Ali isto tako
nedostajala mi je i ona odlučnost da odmah otputujem kući.

Prirodno, sve sam više vremena — osim onog određenog za obroke — provodio
vani. Išao sam na mjesta kao što su brežuljak s Norijorijevim grobom, park ili šljivik, gdje
bih ne misleći ni na šta prosjedio grijući se na suncu.
 Jednog dana šetao sam uzvodno uz rijeku (Kacura). Nakon što sam prilično dugo
hodao vratio sam se umoran, tražeći pogledom mjesto gdje bih mogao sjesti i predahnuti.
Uz rub staze primijetih povelik kamen što se pružao prema rijeci, veličine pola tatamija i k
tome potpuno ravan. Sjeo sam i obrisao znoj sa čela. Bijaše svijetlo jesenje poslijepodne;
oko mene ni žive duše. S osjećajem praznine, kao da sam imao lagani napadaj anemije,
odsutno sam gledao u rijeku. U potpuno jednakoj udaljenosti od obje obale nalazio se
pješčani sprud, nevelik i dužinom i širinom, nakon kojega se rijeka ponovo spajala i tekla
kao i prije. S moje strane rijeka je bila dublja; bilo je i nekoliko većih kamenova koji su
stvarali male virove, te je protjecala pjenušavo i zahuktalo. Dno se nije vidjelo. Druga
strana rijeke bila je pak plitka, s dnom glatkim poput ploče, po kojemu je voda klizila brzo
i bešumno.

I dok sam tako zurio u rijeku, nenadano opazih na sprudu živo stvorenje. Doduše,
u početku to nisam smatrao čak ni grudom zemlje, ali mi je privuklo pažnju kad se počelo
lijeno kretati. To stvorenje, kad sam ga bolje pogledao, bila je crvena žaba. Za jedinku
svoje vrste bila je prilično velika, poput omanje krastače. Vjerojatno je sušila leđa na
jesenjem suncu. Njezina crvenkastosmeđa boja bila je vrlo jasna, kao da je mokra.
Uzdigavši teški zadak, kretala se vrlo polako prema onoj drugoj riječnoj struji. Kad je stigla
do ivice spruda, zaustavila se. Upravo sam bio pomislio da se odmara, kad ona bućne u
brzu rijeku.

Za taj skok moglo se uistinu reći samo da je bućnula. Dugačkim, jakim stražnjim
nogama odbila se sa zemlje kroz zrak brzinom koju je bilo nemoguće pratiti, istegnuvši se
sva u duljinu, da bi već slijedećeg časa nestala u riječnoj struji. Bilo je to nešto posve drugo
od onog maloprijašnjeg tromog stvorenja s otežalim zatkom. Učini mi se kao da se budim.
Kroz anemični umor od dugog hodanja, kao i kroz sumorno raspoloženje koje me je
pratilo već nekoliko dana, prostrujao je svjež povjetarac.

Crvena žaba je plivala. Trudila se da pod svaku cijenu dostigne drugu obalu. Rijeka
baš i nije bila suviše široka ali, kao što sam već prije spomenuo, bila je brza. Zagnjurivši
glavu, žaba je plivala u smjeru suprotnom od riječnog toka, no negdje u sredini, gdje je
struja bila najsnažnija, odbacila ju je i vratila natrag. Opirući se tom vraćanju
praćakanjem, žaba je odjednom iščezla iz mog vidokruga. Progutali je valovi. Zabezeknuto
sam iskolačio oči. No, ubrzo, žaba iznenada ispliva na posve neočekivanom mjestu. Držala
se jedva jedvice na samom rubu spruda koji se gubio pod vodom.

Uspentravši se na nj, kratko je predahnula. Po valovitom dizanju i spuštanju

velikog trbuha vidjelo se da se bori za dah. Zatim se pokrenula. I kada je stigla do mjesta
gdje sam je prvi put vidio, zaustavila se.

Dugo sam je netremice promatrao, kao da nešto očekujem. Nakon tog vremena
koje mi se činilo dugim, iako vjerojatno nije prošlo više od pet minuta, žaba se ponovo
pokrenula. I, kao i maločas, također prema rijeci. Zatim skok, isti kao i prije. Plivala je iz
sve snage, bila odbačena strujom, iščezla u vodi, prihvatila za ivicu spruda i uspela se, te
ponovo vratila na staro mjesto — radnja u svim detaljima ista kao ona maloprije. Učini mi
se da promatram nešto čudesno, i uistinu; crvena žaba pred mojim očima ponovo krene
prema rijeci.

Sjetio sam se da su joj crvenkastosmeđa leđa, kad sam je prvi put ugledao, blistala
kao mokra. Ja ovo, znači, nisam promatrao od početka. Žaba je već i prije, po tko zna koji
put, pokušala to izvesti.

— Glupe li životinje! — nasmijah se.

Žaba je željela prijeći na drugu stranu obale. Ali zato nije morala izabrati baš ovaj
dio riječnog toka koji je upravo pokušavala prijeći. Nije dno svagdje bilo glatko poput
ploče i nije svagdje voda tekla brzo; samo malo iznad tog mjesta tok je bio polagan i
miran. Kao da se tu voda na trenutak zaustavila i nakupila, pripremajući se da odmah
zatim poteče plitkim brzacima. Nad tim malim bazenom spuštalo je grane veliko stablo
vrbe; krajolik idealan za žabu. Zašto nije pokušala prijeći rijeku na tom mjestu?

Dok sam ja tako razmišljao, žaba se nakon još jednog neuspjelog pokušaja vratila na
prvobitno mjesto. Počeo sam se dosađivati. Pokupio sam nekoliko kamenčića s ceste i
bacio ih prema sprudu. Nisam namjeravao pogoditi žabu. Želio sam je samo iznenaditi i
skrenuti joj pažnju na okoliš. Nekoliko kamena palo je u blizinu žabe. Neki padoše u
riječnu struju, a neki i u mali bazen: Pljas! Pogledaj ovamo! — kao da je govorio svaki od
njih bućnuvši u vodu. No crvena žaba je samo zatečeno podizala glavu i malčice se
uspravljala, ali sve u svemu nije odustajala od svojega plana. Skok i plivanje i dalje su se
ponavljali.

Odustao sam od bacanja kamenčića i ponovo sjeo na stijenu.

Jesenje je sunce već bilo na izmaku. Sjenovita šumska i planinska mjesta obojiše se
svijetlozelenom bojom. Morao sam se vratiti prije nego što zahladi. Nisam se, međutim,
mogao odlučiti da ustanem.

Malo-pomalo obuzela me čudna ideja. Naime, zaključak se nametao sam od sebe:

crvena žaba točno zna što čini. A pokreće je volja, čvrsta i nepokolebljiva. Jer zar je bilo
vjerojatno da ta životinjica, obdarena suptilnim životnim instinktom, ne bi pogodila ono
jezerce, mjesto gdje joj je prijelaz bio lakši? Mogao sam samo pomisliti da je s određenom
namjerom, i voljom da to učini, prihvatila sukob s poteškoćama. Bio je to izazov zadatka
koji je nadmašivao njezine snage, i koji je upravo zato pokušavala svladati. No, možda je
na dnu jezerceta živjelo nešto što bi crvenu žabu, ukoliko bi se našla tamo, progutalo u
tren oka; možda je, u sjeni velike vrbe, bila skrivena zmija spremna da je odozgo zaskoči i
proguta. U tom trenutku, međutim, osjećao sam posve prirodnim da odbacim sve druge
mogućnosti osim one prve. Ona je najviše odgovarala mom stanju duha toga dana.

Crvena žaba je i dalje ponavljala istu kretnju. U početku mi je to bilo zanimljivo pa

sam brojao: ovo je šesti, ovo sedmi put, ali sam u međuvremenu odustao. Otprilike u
vrijeme kada je sunčev odsjaj na površini rijeke počeo blijediti, aktivnost crvene žabe ušla
je u očajničku fazu. Oni kratki odmori prije ponovnog skoka kao da su bivali sve kraći i
kraći. Jedanput joj je samo malo nedostajalo da dosegne suprotnu obalu, no struja ju je
opet vratila natrag. Možda je to bio maksimalni napor u koji je uložila svu svoju energiju.
Nakon toga se, vidljivo izmorena, prepustila riječnoj struji poput vozila kad se spušta
nizbrdicom. Snaga ju je sve više izdavala.

Puhao je vjetar i meni je postalo hladno. Odustao sam od promatranja i digao se da

krenem. Zelenoj bi žabi taj skok vjerojatno uspio, ali crvenoj... Otresao sam trunje s
odjeće. I još jednom, posljednji put, bacio pogled prema rijeci.
 I nehotice iskolačih oči. Za samo tih nekoliko trenutaka crvena žaba je nestala.
Čekao sam da se, kao i prije, pojavi na ivici spruda, ali vrijeme je prolazilo a nje nije bilo.
Nisam mogao vjerovati da joj je prijelaz na obalu napokon uspio. Pomalo razočaran, bacio
sam pogled na rijeku. Učinio sam to u više navrata. Naposljetku sam krenuo natrag.

No idući stazom nizvodno uz rijeku nisam prešao ni desetak metara kad, na posve
neočekivanom mjestu, spazih onu istu crvenu žabu.

Ovaj put bila je odmah poda mnom, u blizini obale. Tu je voda bila duboka, s
nizom kamenitih prepreka između kojih je zahuktala, pjenušava riječna struja stvarala
vrtloge ili se pak razbijala o njih. Crvena žaba bijaše šćućurena u udubini jedne takve
stijene. Bilo je potpuno jasno kako se to dogodilo. Svaki put kad bi je struja odbacila ona bi
se uhvatila za ivicu spruda, ali ovaj put više nije imala snage i prepustila joj se. Lijeva i
desna struja su se po završetku spruda ponovo spajale u širok i snažan tok, koji je zahvatio
crvenu žabu i odbacio je na moju stranu obale. Za samu žabu bio je to tragičan događaj.
Prepuštena na milost i nemilost valovima jedva se održavala na mjestu; a da joj je i za to
bio potreban očajnički napor, znao sam po tome što se tik do stijene nalazio vrtlog koji ju
je neprestano pokušavao povući za sobom. Ostalo joj je još samo jedno što je mogla učiniti.
Uspuzati se na stijenu. Ali stijena je bila gotovo uspravna, i uslijed naslage kamenca sjajna
i skliska. A u dugim stražnjim nogama više nije bilo snage za skok, već su se samo mlitavo
istezale i kvrčile u vodi. Prednjim nogama bi se, doduše, kadikad zakačila za malenu
udubinu u stijeni, ali bi se odmah prevrnula i zatim bespomoćno koprcala pokazujući žuti
trbuh sa crvenim mrljama. Želio sam joj pružiti kakav štap, ali u blizini nisam ništa našao.
I tako sam jednostavno samo pratio što će se zbiti.

Uskoro je crvena žaba učinila posljednji pokušaj, nešto nalik skoku k onoj udubini
u stijeni. Zatim se prevrnula i, sa žutim trbuhom prema gore, ne pokazujući ni najmanji
otpor — dapače, kao da želi otići mirno — iščezla u vrtlogu. Potrčao sam niz rijeku sitnim
koracima. Gledao sam neće li se crvena žaba možda ponovo pojaviti na površini. Ali to se
više nije dogodilo.

Iznenada oćutjeh tišinu, kao da je sve oko mene mrtvo. Uistinu se naglo mračilo.
Hodajući, nastavio sam razmišljati o onome što sam vidio. Sudbina crvene žabe, koja se
ove jesenje večeri uhvatila u koštac s nerješivim zadatkom da bi na kraju, iscrpljena,
nestala u valovima, činila mi se više tragičnom nego zabavnom. Što li je bio pravi motiv
onoj ustrajnoj volji koja ju je pokretala? Nisam razumio. Niti je bilo vjerojatno da ću
razumjeti. Ali vjerovao sam da je to bilo nešto više od impulsa životnog instinkta. U
njezinoj radnji — nepokretna šćućurenost prije akcije, skok u riječnu struju, prihvat uz
ivicu spruda i zatim predah — bilo je izražajnosti, pa čak i duha. Osjetio sam to na isti
način kao što to osjećam i kod ljudi. Ali ne bih to osjetio da radnja nije izvirala iz jasno
izraženog cilja i volje. To pogotovo vrijedi za one posljednje trenutke prije iščeznuća u
valovima. Bila je poput ratnika s polomljenim mačem i potrošenim strelicama; borila se
dok je imala snage, da bi se na kraju mirno prepustila sudbini. Bilo je u njoj čak i neke
smirenosti, svojstvene samo takvim bićima. A to biće nije bila životinja navikla da živi
zajedno s čovjekom, kao konj, pas ili mačka. Bila je to žaba. Spoznaja da čak i žaba može
izazvati takav osjećaj duboko me potresla.

Biolozi bi to možda začuđujuće jednostavno objasnili. Priprostim objašnjenjem,

zasnovanim na životnim potrebama crvene žabe. Možda bi to objašnjenje nalikovalo
otkrivanju kakve tajne, dok bi se ljudi smijali mojoj glupoj ideji da borba s poteškoćama
koje nadilaze žablje snage može samoj sebi biti svrha. Ja i ne tvrdim da mora biti tako.
Neka ostane tumačenje biologa. Ali činjenicu da i životinjica poput žabe može ostaviti
tako snažan dojam — e, samu tu činjenicu zacijelo nijedna biološka teorija neće uspjeti
odgonetnuti.

Ćutio sam snažno misterij prirode oko sebe, onako kako to već dugo nisam osjetio.
Čak i ljudima poput mene rijetko se događa da uzdignu svoje misli do nebeskih tijela i
svemira, postavivši ih za mjerilo stvari. Možda je to neka vrsta bijega. Ali obično bi me u
takvim trenucima naglo obuzeo osjećaj kao da sam od nečega spasen. Sada sam se,
međutim, osjećao nekako drugačije. Zajedničko i jednom i drugom, ipak, bila je ona
napetost, svečano strahopoštovanje što ga osjećamo prema misteriju prirode i svijest o
postojanju neke ogromne, nevidljive volje u koju vjerujemo.

Vratio sam se u svratište potpuno drugačije raspoložen nego kad sam izašao. Sad mi
više ništa nije smetalo: ni hladna, tamna soba u kojoj je vonjalo, ni neljubazno osoblje. Bio
sam čak u stanju da kratko zaboravim na grubost i života i društva u kojemu znam.

Slijedećeg dana napustio sam svratište ne pročitavši nijednu od knjiga što sam ih
ponio sa sobom. Jedino mi se doživljaj s crvenom žabom duboko urezao u sjećanje.

I kad me je bolest dugotrajno vezala za postelju, video sam crvenu žabu u svojim
snovima. Skoro nikada ne sanjam u boji. Ali njen žuti trbuh s crvenim mrljama, prije no
što će je progutati voda, vidio sam neobično jasno.
 Dazai Osamu

SJEĆANJA

U suton, stajao sam s tetkom pred kapijom. Ona je vjerojatno nosila bebu na
leđima, jer je na sebi imala kaput što ga nose majke s djecom. Nikada neću zaboraviti mir
koji je u to doba vladao sumračnom ulicom. „Sin Neba se sakrio” podučila me je, i dodala:
„Bio je živi bog”. Živi bog, promrmljao sam ja zainteresirano, nakon čega sam vjerojatno
rekao nešto s premalo poštovanja jer me tetka blago ukorila da ne smijem tako govoriti:
„On se sakrio”. „A kamo se to sakrio?” — namjerno sam upitao iako sam znao odgovor, što
je — sjećam se — nasmijalo moju tetku.

Rođen sam u ljeto 1909. godine, pa sam prema tome — u vrijeme kada je preminuo
naš Car — imao tek nešto više od četiri godine. Događaj koji slijedi potječe zacijelo iz tog
doba. Tetka me je povela u selo oko osam kilometara udaljeno od našega, u posjet
rođacima. Nikada neću zaboraviti onaj vodopad u brdu blizu sela. Sa zelene stijene obrasle
mahovinom padao je širok, bijeli slap. Ja sam ga promatrao sjedeći na ramenima nekom
nepoznatom čovjeku. U blizini se nalazilo šintoističko svetilište; čovjek mi je pokazao
zavjetne slike crnih i bijelih konja, ali ja sam se osjećao sve usamljenijim. Naposljetku sam,
dozivajući tetku, zaplakao. Ona je u udaljenoj dolini sjedila na vunenoj prostirci i čavrljala
s rodbinom, ali kad je čula moj glas, naglo je ustala. Vjerojatno se spotakla o rub prostirke,
jer je zateturala tako jako kao da se nekome duboko klanja. To je zabavilo njeno društvo.
„Ona je pijana, pijana!” Gledajući to s prilične daljine, bio sam ogorčen i sve sam glasnije
cmizdrio. A onda sam jedne noći sanjao da me napušta i odlazi od kuće. Grudima je
potpuno zatvarala ulazna vrata; s velikih, rumeno nabreklih dojki tekle su krupne kapi
znoja. „Dosadio si mi, mali!” — grubo je gunđala. Prislonio sam obraz na njezine grudi i
bez prestanka plakao, moleći je da ne ode. Kad me je poslije tetka drmusajući probudila, ja
sam u postelji zario lice u njezine grudi dok su mi suze klizile niz obraze. I budan, još sam
dugo bio tužan i šmrcao. Ali o tom snu nisam pričao nikome, pa čak ni tetki.

Premda su moja sjećanja u vezi s tetkom brojna, ne mogu se nažalost prisjetiti

ničega iz tog razdoblja što bi bilo povezano s mojom majkom i ocem. No mada smo bili
velika porodica — praprabaka, prabaka, otac, majka, tri starija brata, četiri starije sestre,
jedan mlađi brat; te k tome moja tetka i njezine četiri kćerke — ne bih pogriješio ako
kažem da do svoje pete ili šeste godine nisam gotovo ništa znao o njima, osim naravno o
mojoj tetki. U prostranom vrtu iza kuće nekada je bilo pet ili šest velikih stabala jabuka.
Sjećam se jednog tmurnog, oblačnog dana kada se mnogo djevojčica penjalo na to drveće,
kao i lijehe krizantema u kutu tog istog vrta; jednom smo po kiši — također mnogo
djevojčica i ja, pod kišobranima — zajedno promatrali redove krizantema u punom cvatu.
lako se toga sjećam kao kroz maglu, te su djevojčice možda bile moje sestre i sestrične.

Iz šeste i sedme godine sjećanja su već sasvim jasna. Služavka imenom Take naučila
me čitati; zajedno smo čitali svakojake knjige. Take se potpuno posvetila mojem
obrazovanju. Kako sam bio bolećivo dijete, mnogo sam knjiga pročitao u postelji. Kad bi
mi ponestalo knjiga, Take bi posudila i donijela mi čitav pregršt dječjih knjiga iz mjesta
kao što je, na primjer, seoska Nedjeljna škola. Budući da sam naučio čitati u sebi, čitanje
me nimalo nije zamaralo. Take me je također podučavala i moralu. Vodila me je često u
hram i pokazivala mi i objašnjavala slike raja i pakla na visećim svitcima. Ljudi koji su na
leđima nosili košare pune crvenih plamičaka što se dizahu uvis bili su ljudi koji su
podmetnuli požar, dok su oni koji su imali priležnice stenjali od bola obavijeni plavom,
dvoglavom zmijom. A posvuda — u Jezeru krvi, na Planini igala i iz dubokog, bezdanog
otvora prozvanog Beskrajnim paklom, iz kojega se izvijao bjeličasti dim — posvuda su se
vidjela otvorena usta mršavih, blijedih prilika kako zapomažu. Ako budem lagao ići ću u
pakao, kazala je Take, gdje će mi iščupati jezik koji će uzeti demoni, baš kao i tim ljudima.
Na to sam se ja rasplakao od straha.

Na maloj uzvišici iza hrama nalazilo se groblje, na kojemu je uz živicu žutih

planinskih ruža izrastala čitava šuma nadgrobnih spomen ploča. Na svakoj od tih visokih
drvenih spomen-ploča bio je pričvršćen crni željezni točak veličine punog mjeseca. Kad bi
netko zavrtio točak, a on se uskoro zaustavio i ostao tako nepomično stajati, značilo je da
će čovjek otići u raj; no ako bi se samo na trenutak činilo da će se točak zaustaviti a on se
zatim uz škripu zavrtio u obrnutom smjeru, čovjek je išao u pakao. Tako mi je tumačila
Take. Kad bi ga ona zavrtjela, točak bi se uz ugodan zvuk okretao neko vrijeme ali bi se
svaki put tiho zaustavio, dok se meni nerijetko vrtio poslije u suprotnom smjeru. Sjećam
se jednog dana — mislim da je bila jesen — kada sam tamo otišao sam. No koliko god sam
puta zavrtio točak on bi se svaki put, kao po nekom prethodnom dogovoru, uz škripanje
vraćao u suprotnom smjeru. Svladavajući u sebi gnjev koji je prijetio erupcijom, uporno
sam i dalje vrtio točak više desetaka puta. Otišao sam s groblja kada se spustio sumrak, sav
očajan.

Roditelji su mi u to vrijeme živjeli u Tokiju, pa me je tetka odvela k njima. Iako

sam tamo, čini se, ostao prilično dugo, nekih sjećanja iz tog razdoblja gotovo da i nema.
Sve čega se sjećam jeste lik jedne stare žene koja nas je ponekad posjećivala. Nisam je
volio, plakao sam svaki put kad bi došla. Poklonila mi je crveni poštanski automobil-
igračku, ali nije mi se nimalo svidio.

Polazak u školu u mom rodnom mjestu, što se nedugo zatim dogodilo, potpuno je
izmijenio moja sjećanja. Take je odjednom iščezla. Otišla je kao nevjesta u neko ribarsko
selo. Vjerojatno u brizi da bih i ja želio poći s njom otišla je naglo, ne rekavši mi ni riječi.
Kad nam je — mislim da je to bilo slijedeće godine — za vrijeme Bon festivala došla u
posjetu, djelovala je pomalo suzdržano. Pitala me za ocjene u školi. Nisam joj odgovorio.
Čini mi se da je to umjesto mene učinio netko od ukućana. Na to je ona samo citirala
poslovicu da nema većeg neprijatelja od nemara, ne potrudivši se čak ni da me posebno
pohvali.

Nekako u to vrijeme okolnosti su dovele do toga da sam se morao razdvojiti od

tetke. Druga njezina kćerka se udala, treća umrla, a muž najstarije, zubar, uveden je u
porodicu kao usvojeni sin. Tetka je s najstarijom kćeri i njenim mužem, te najmlađom
kćerkom odlazila živjeti u udaljeno mjesto. I ja sam išao s njima. Kako je bila zima, sjedio
sam s tetkom zguren u kutu saonica. Prije no što smo krenuli, stariji brat me nekoliko
puta šutnuo u stražnjicu: „Mladoženja! Mladoženja!” — narugao mi se. Stisnuo sam zube i
otrpio uvredu. Mislio dam da me tetka vodi da živim s njima; međutim, kad je počela
škola, ponovo sam se morao vratiti u svoje selo.

Otkad sam pošao u školu prestao sam biti dijete. Jednog lijepog ljetnog dana, u
praznoj kući iza naše gdje je raslo svakojako rastinje, djevojka koja je čuvala mojeg mlađeg
brata pokazala mi je što to znači ostati bez daha. Meni je tada bilo osam, a ona vjerojatno
nije imala više od četrnaest ili petnaest godina. Ona bi mojeg tri godine mlađeg brata
poslala da traži djetelinu sa četiri lista (djetelinu u mom kraju inače zovu bokusa), a mene
zagrlila i zakotrljala se sa mnom po travi. I poslije smo se nastavili igrati zatvarajući se u
spremište ili u unutrašnjost ormara. Moj brat nam je jako smetao. Ostavljen ispred ormara
briznuo bi u plač, zbog čega nas je jednom otkrio moj drugi stariji brat. Saslušavši dječaka
otvorio je ormar, na što mu je djevojka nehajno rekla da traži novčić koji joj je upao
unutra.

I ja sam lagao sve u šesnaest. U drugom ili trećem razredu osnovne škole, na dan
Svečanosti lutaka4 kazao sam učitelju da su mi kod kuće rekli da se brzo vratim kako bih
im pomogao poslagati lutke, te zbrisao odmah s prvog sata, dok sam svojima objasnio da
zbog iste svečanosti nismo imali nastave, nepotrebno pomažući oko vađenja lutaka iz
kutija. Volio sam zatim ptičja jaja. Vrapčjih jaja mogao sam uvijek imati koliko sam htio,
dovoljno je bilo samo maknuti pločicu na krovu spremišta, ali jaja od javanskog vrapca ili
gavrana nisu se kotrljala mojim krovom. Ta jarkozelena ili smiješno pjegava jaja dobivao
sam u školi od učenika. Ja sam im zauzvrat davao po pet ili šest knjiga iz moje biblioteke.
Dobivena jaja omotavao sam pamučnom tkaninom i slagao u dupke punu ladicu pisaćega
stola. Nanjušivši nešto o tom tajnom poslovanju, moj drugi stariji brat zamolio me jedne
večeri da mu posudim zbirku zapadnjačkih bajki i još jednu knjigu, ne sjećam se više koju.
Mrzio sam njegovu zlobu. Budući da sam obje knjige bio založio za jaja, nisam ih imao. Ali
kad bih rekao da ih nemam on bi se sigurno raspitivao gdje su, pa sam mu odgovorio da tu
negdje moraju biti i da ću ih potražiti. Na to sam s lampom u ruci počeo obilaziti kuću,
uključivši naravno i svoju sobu. Brat je koračao za mnom smijuljeći se: Još ih nisi našao?

4 Svečanost lutaka ili Dan djevojčica, slavi se 3. ožujka.

 — Naći ću ih! — tvrdoglavo sam ja insistirao. U potrazi za knjigama uspentrao sam
se i na kuhinjski ormar. „Dobro, dosta je bilo” — rekao je napokon moj brat.

I sastavi što sam ih pisao u školi bili su uglavnom izmišljotine. Trudio sam se da se
prikažem dobrim i savjesnim đakom. To je uvijek nailazilo na odobravanje. Čak sam i krao
iz tuđih tekstova. „Sjenu mojega brata”, sastav koji su moji učitelji hvalili kao malo remek-
djelo, doslovce sam prepisao iz nekog dječjeg časopisa u kojem je bila objavljena kao
prvonagrađeni sastav. Nakon što sam tekst lijepo prepisao kičicom i tušem, učitelj ga je
uvrstio u izložbu literarnih radova. No kad je poslije jedan učenik koji je mnogo čitao
otkrio prevaru, žarko sam poželio njegovu smrt. Nekako u to vrijeme napisao sam i
„Jesenje veče”, skeč koji su takođe učitelji jako hvalili, a evo o čemu se radilo: Od silnog
učenja zabolela me glava, pa sam izašao na verandu i bacio pogled na vrt; bijaše noć
obasjana mjesečinom, a u malom ribnjaku plivali su šarani i praćakale se zlatne ribice.
Promatrao sam kao u transu tišinu tog prizora, kad iz susjedne sobe iznenada dopre do
mene smijeh moje majke i njezinog društva; i gle, odjednom je moja glavobolja prestala.
— Ali u svemu tome nije bilo ni trunka istine. Opis vrta prepisao sam doduše iz bilježnice
svoje starije sestre, ali — što je najvažnije — ne sjećam se da sam ikada učio toliko da bi
me od toga mogla zaboljeti glava. Mrzio sam školu i nikada nisam otvarao knjige da bih
učio. Čitao sam samo zabavnu literaturu. Mojim je ukućanima ionako bilo dovoljno da me
vide s knjigom, pa da misle da učim.

Kada sam, međutim, pokušavao pisati iskreno, rezultati su bili loši. U jednom
sastavu potužio sam se da me otac i majka ne vole, na što me razrednik pozvao u zbornicu
i ukorio me. Na temu „Kad bi izbio rat” napisao sam da se obično bojimo samo potresa,
groma, požara i roditelja,5 ali kad bi se dogodilo nešto još gore, rat, pobjegao bih i sakrio se
u planinu. Sa sobom bih poveo i učitelja, jer je i on čovjek kao i ja, što znači da se
podjednako bojimo rata. Ovoga puta pozvan sam na razgovor kod direktora i njegovog
zamjenika. Na pitanje što sam osjećao dok sam to pisao, slagao sam da sam to učinio
napola u šali. Zamjenik je u svoj notes zapisao: Radoznalost. Nakon toga se između njega i
mene razvila kratka rasprava. I učitelj je čovjek kao i ja, napisao sam, ali da li to znači da

5 Japanska poslovica, govori o redoslijedu stvari kojih se Japanac najviše boji.

smatram da su svi ljudi jednaki? — upitao me je. — Da, smatram — odgovorio sam
oklijevajući. I inače sam bio od onih koji malo govore. No kad me zatim upitao zašto
direktor i on, premda jednako ljudi, nemaju i jednaku plaću, neko sam vrijeme razmišljao.
— Zato — odgovorio sam mu — što vam se posao razlikuje. — Zamjenik duguljastog lica
s metalno uokvirenim naočalima odmah je to zapisao u svoj notes. Od toga časa osjetio
sam prema njemu naklonost. Postavio mi je zatim ovakvo pitanje: Da li smo tvoj otac i ja
jednako ljudi? Nisam znao što da mu odgovorim.

Kao vrlo zaposlen čovjek, moj otac gotovo nikada nije bio kod kuće. A kada je i
bio, nije bio s nama djecom. Ja sam ga se bojao. Imao je nalivpero koje sam žarko
priželjkivao ali nisam imao hrabrosti da mu to kažem, pa sam na kraju smislio ovo: Jedne
večeri legao sam i zatvorio oči kao da spavam, pretvarajući se da govorim u snu:
Nalivpero! Nalivpero! Moj tihi glas bio je upućen ocu koji je u susjednoj sobi razgovarao s
gostima — ali, naravno, nije mu dopro ni do uha a niti do srca. Kad smo se mlađi brat i ja
najljepše igrali u spremištu pretrpanom vrećama riže, na ulazu bi se pojavio otac: Dečki,
van! — grdio nas je. Svjetlo mu je dolazilo s leđa, pa je njegova ogromna prilika bila crna.
I sada me hvata nelagodan osjećaj pri pomisli na strah koji me tada bio obuzeo.

Ni majku nisam osjećao naročito bliskom. Othranjen na grudima dojilje i odrastao

u krilu tetke, sve do drugog ili trećeg razreda osnovne škole majku nisam ni poznavao.
Jedne večeri, u postelji do moje, majka je sumnjičavo promatrala pokrete mog pokrivača
(tome su me naučila dvojica naših slugu) i upitala me što to radim. U strahovitoj neprilici,
odgovorio sam da masiram bolno mjesto na kuku. Na to je ona pospano kazala da bi bilo
bolje da ga trljam nego samo lupkam po njemu. Ja sam to šutke prihvatio i neko vrijeme
gladio kuk. Moja sjećanja na majku najčešće su vezana uz osjećaj usamljenosti. Kad sam
jednom iz spremišta izvukao zapadnjačko odijelo mog starijeg brata, obukao sam ga i šetao
u njemu među cvjetnim lijehama u vrtu, pjevušeći sa suzama u očima tugaljivu pjesmicu
koju sam sâm skladao u tom trenutku. Tako odjeven poželio sam se igrati s kućnim
momkom koji je vodio obiteljske račune; poslao sam služavku da ga pozove, ali on nije
dolazio. Čekao sam ga stružući vrškom cipele po ogradi od bambusa, no naposljetku sam
izgubio strpljenje i s objema rukama u džepovima briznuo u plač. U takvom stanju zatekla
me majka i, tko zna zašto, strgnula s mene odjeću i dobro me isprašila po turu. Stid koji
sam tada oćutio bio je tako oštar da mi se činilo kao da me režu nožem.

Odmalena sam gajio naklonost prema odijevanju. Ako bi mi na rukavu košulje

nedostajao gumb, ja je ne bih oblačio. Volio sam košulje od bijelog flanela. I ovratnici na
potkošuljama morali su obavezno biti bijeli. Pomno sam pazio da se iz ovratnika košulje
nazire djelimično i bijeli ovratnik od potkošulje. Petnaestog kolovoza, na dan punog
žetvenog mjeseca svi su učenici dolazili u školu u svojoj najboljoj odjeći. Ja sam kao i
svake godine odjenuo pamučni kimono boje čaja s debelim prugama, u kojem sam uzanim
školskim hodnikom spretno koračao sitnim ženskim koracima. A da ipak ne bih bio
previše upadljiv, potajno sam to kod kuće vježbao. U obitelji su smatrali da sam od braće
ja najružniji; pa kad bi znali da takav momak toliko pazi na svoj izgled, smijali bi mi se.
Stoga sam se čak pravio kao da me odijevanje uopće ne zanima, u čemu sam u određenoj
mjeri i uspijevao. U očima drugih vjerojatno sam izgledao kao priglup i nespretan momak.
U vrijeme jela kad smo svi bili okupljeni za stolom, majka i baka bi ozbiljnim tonom
spomenule ružnoću mojeg lica, što me je dakako ozlojeđivalo. Vjerovao sam da sam
zgodan, čak sam i služavkama ulazio u sobe samo da ih pitam, koga od nas braće smatraju
najljepšim. „Tvoj najstariji brat, a zatim ti, Osamu” — glasio je obično njihov odgovor. Ali
ja unatoč tome nisam bio sasvim zadovoljan. Želio sam da mi kažu da sam ljepši i od
najstarijeg brata.

No majci i baki nije smetao samo moj izgled, već i moja nespretnost. Loše sam
držao štapiće za jelo i baka me svaki put za stolom opominjala; a kad sam se klanjao —
govorili su mi — bilo me je ružno vidjeti jer mi je stražnjica stršila uvis. Baka bi me
pravilno posjela pred sebe i tjerala me da po tko zna koji put ponovim naklon, ali nijedan
jedini put me nije pohvalila.

Ni meni nije bilo lako s njom. Kada je na otvorenje mjesnog kazališta doputovala iz
Tokija glumačka družina Šaku Sabura, išao sam na sve njihove predstave ne propustivši
nijednu. Kako je kazalište sagradio moj otac, mogao sam uvijek bez karte sjesti na najbolja
mjesta. Odmah po povratku iz škole obukao bih drugi, mekani kimono i objesio o pojas
tanak srebrni lančić na čijem je kraju bila pričvršćena mala olovka, te požurio u kazalište.
Bio je to moj prvi susret s kabukijem,6 pa sam bio uzbuđen; nekoliko sam puta zaplakao
čak i za vrijeme šaljive međuigre kjogen.7 Kada je glumačka družina otišla, okupio sam
mlađu braću i djecu svojih rođaka i s njima osnovao vlastitu glumačku trupu. I otprije sam
volio takvu vrstu zabave; okupio bih služavke i sluge i pripovijedao im priče, te pokazivao
dijapozitive i filmove. Ovaj put odlučio sam izvesti uzastopce tri kjogena: Jamanaku
Šikanosukea, Golublju kućicu i Kappore. Priču o Jamanaki Šikanosukeu, vlasniku čajane
na obali planinske rječice koji dobiva slugu imenom Hajakava Ajunosuke, uzeo sam iz
jednog dječjeg časopisa i preradio je u dramu. „Ne obraćajte na mene pažnju, ja sam
Jamanaku Šikanosuke” — bogme sam se svojski namučio dok sam tu dugu rečenicu
pretočio u sedamipetslogovnu metriku kabukija. „Golublja kućica” bio je roman koji nikad
nisam mogao čitati a da se nanovo ne rasplačem; iz njega sam uzeo posebno tužno mjesto i
od njega napravio igrokaz u dva čina. „Kappore” se zvao ples koji su na kraju svake
predstave obavezno izvodili skupno svi izvođači Šakuove glumačke družine, pa sam
odlučio da i kod mene bude tako. Nakon pet ili šest dana uvježbavanja osvanuo je i dan
predstave. Široki hodnik ispred biblioteke pretvorio sam u scenu i napravio malu zavjesu
koja se mogla povlačiti. Tim sam pripremama bio zaposlen još od podneva, kad moja baka
zapne bradom o željeznu šipku što je držala zavjesu. „Zar ste me time htjeli ubiti?” —
psovala nas je. „Prestanite već jednom imitirati siromašne obalske igrače!” Ipak sam te
večeri okupio desetak što služavki a što slugu i prikazao svoje igrokaze, no svaki put kad
bih se sjetio bakinih riječi osjetio bih težinu u grudima. Odigrao sam muške uloge u
Jamanaki Šikanosukeu i u Golubljoj kućici, otplesao sam i Kappore; ali sve to bez onog
pravog poleta, s osjećajem dosade i praznine. I poslije sam s vremena na vrijeme davao
igrokaze kao što su „Kradljivac stoke”, „Kuća tanjura” i „Šuntokumaru”, 8 no baka je svaki
put bila jednako namrgođena.

Nisam je volio, pa ipak, za vrijeme besanih noći bio sam joj zahvalan. Još od trećeg
ili četvrtog razreda osnovne škole patio sam od nesanice; nisam mogao zaspati ni do dva

6 Japanski nacionalni teatar (rođen krajem 16. stoljeća), poznat po svojoj ljepoti i vjernom prikazivanju
drevnih običaja.
7 Vrsta kratke komedije, nastale u drugoj polovici perioda Muromači (1392-1573). Obično se izvodi kao
predah između dvije no-drame.
8 Glavno lice no-drame „Joroboši”.
ili tri sata poslije ponoći i često sam u postelji plakao. Ukućani su mi davali raznorazne
savjete; da prije spavanja pojedem malo šećera, da brojim otkucaje sata, da osvježim noge
u hladnoj vodi, da ispod jastuka stavim kapokovo lišće... ali ništa od toga mi nije naročito
pomagalo. Po prirodi sklon brigama, stalno sam nanovo pretresao u mislima sve što me
moglo uznemiriti, a onda pogotovo nisam mogao zaspati. Kad sam ono potajno vrtio među
prstima očeve cvikere a staklo uz prasak puknulo, to me toliko mučilo da nekoliko noći
uzastopce nisam mogao spavati. U kući drugoj do naše nalazila se trgovina sitničarskom
robom u kojoj je bilo i nešto knjiga. Jednog dana promatrao sam tamo naslovne strane
ženskih časopisa, kad mi za oko zapne žuti akvarel koji je prikazivao morsku sirenu; želio
sam ga pošto-poto imati, pa sam nečujno istrgnuo tu stranicu. „Osamu!” — prekorio me
mladi gazda vidjevši što sam uradio. S treskom sam časopis bacio na pod i odjurio kući;
takve su pogreške također bile snažan uzrok mojoj nesanici. Osim toga me u postelji
bezrazložno mučio strah od požara. Čim bih pomislio na požar koji bi mogao zahvatiti
našu kuću, nisam više mogao zaspati. Jedne večeri, kad sam prije odlaska na počinak
krenuo u nužnik, ugledah kako iz sobe kućnog momka koji je sređivao obiteljske račune
— soba je do nužnika vodila zasebnim hodnikom — izbija svjetlo; on je to sam u mraku
prikazivao sebi filmove. Na kliznim vratima se treperavo odražavao, velik poput kutije
šibica, lik bijelog medvjeda kako s ledene sante skače u more. Vidjevši to, učini mi se da je
taj mladić zacijelo jako tužan. Legao sam, ali čim sam pomislio na film uzbudio sam se.
Razmišljao sam o kućnom momku i njegovom životu, te što mi je činiti ako se zapali film
u projektoru i požar zahvati cijelu kuću? To me je toliko brinulo da te noći sve do zore
nisam uspio zadrijemati. Za takvih sam noći, eto, ćutio zahvalnost što imam baku.

Oko osam sati navečer služavka bi me spremila u postelju. I sama napola

drijemajući, morala je ostati kraj mene sve dok ja ne bih zaspao. Ali meni ju je bilo žao, pa
bih se odmah napravio da spavam. Nakon što bih se uvjerio da se ona tiho iskrala iz sobe,
molio sam se iz sveg srca da mogu zaspati. Do deset sati prevrtao bih se u postelji, a onda
ustao i počeo plakati. U to su doba svi u kući već spavali, jedino je baka bila budna. Ona je
sjedila uz ognjište u kuhinji nasuprot starom noćnom kućepazitelju i čavrljala s njim. Ja
bih pokunjeno sjeo između njih u svom debelom noćnom ogrtaču i slušao o čemu
razgovaraju. A to su uvijek bila naklapanja o ovom ili onom mještanu. Jedne jesenje večeri
— bijaše već gluho doba noći — dok sam tako slušao njihove prigušene glasove, iz daljine
su se začuli sve glasniji udarci bubnjeva; nailazila je povorka povodom Svečanosti
protjerivanja insekata.9 Nikada neću zaboraviti ono snažno ohrabrenje koje sam osjetio u
tom času; i osim mene, dakle, ima mnogo ljudi koji su još budni!

Naviru sjećanja u vezi sa zvukovima. Moj najstariji brat u to je vrijeme studirao na

univerzitetu u Tokiju, i svaki put kada je preko ljetnih praznika dolazio kući, donosio je i
širio u provinciji nov ukus za muzička i literarna djela. Studirao je dramu. U nekom
pokrajinskom časopisu objavio je jednočinku „Otimačina”, koja je bila vrlo popularna
među seoskom omladinom. Kad ju je bio dovršio pročitao ju je nama, svojoj braći i
sestrama. Svi su je, međutim, slušali uz primjedbu da je ne razumiju; samo sam je ja
shvatio. Razumio sam čak i poeziju zbijenu u kratkoj rečenici na samom kraju čina: A bila
je mrkla noć... Budući da sam lično smatrao da bi toj jednočinki bolje pristajao naslov
Čičak nego Otimačina, to sam mu svoje mišljenje sitnim rukopisom dopisao u praznom
kutu papira. No moj brat to vjerovatno nije ni opazio, jer ju je objavio ne promjenivši
naslov. Imao je i lijepu zbirku ploča. Kada je naš otac priređivao kod kuće zabavu,
obavezno je izdaleka, iz velikih gradova pozivao i gejše; pamtim kako su me držale u
naručju kad mi je bilo pet ili šest-godina, i pamtim njihove pjesme i plesove: „Davno,
davno, u stara vremena” i „Bio je to mandarinski brod iz Kinokunija”. To je bio razlog što
mi je odmalena japanska narodna glazba bila bliža od one zapadnjačke na bratovljevim
pločama. Jedne noći, dok sam spavao, iz njegove sobe dopru do mene ugodni zvukovi.
Podigao sam glavu s jastuka i sav se pretvorio u uho. Slijedećeg dana ustao sam rano,
otišao u bratovljevu sobu i počeo kopati po njegovim pločama. Napokon sam je pronašao,
pronašao sam ploču koja me sinoć toliko uzbudila da nisam mogao spavati. Bila je to
balada Rančo.

Ipak, mnogo sam bliskiji bio s drugim bratom nego li s najstarijim. On je s

odličnim uspjehom završio trgovačku školu u Tokiju, nakon čega se vratio kući i zaposlio

9 Jedan od seoskih rituala koji se njeguje od davnine. Seljaci se okupljaju u velikom broju, te noseći
zapaljene baklje udaraju o zvona i bubnjeve u uvjerenju da time moraju insekte-štetočine s rižinih polja.
u našoj banci. I prema njemu su se ukućani odnosili prilično hladno. Čuo sam majku i
baku kako govore da sam od braće najružniji ja a zatim on, pa vjerujem da je i u njegovom
slučaju glavni uzrok nepopularnosti bio fizički izgled. Ostale su mi u sjećanju riječi koje je
promrmljao napola zadirkujući me: „Mi ionako nismo željeli ništa drugo no da se rodimo
časno kao muškarci — zar ne, Osamu?” Ali meni se njegovo lice nijedanput nije uistinu
učinilo ružnim. Vjerovao sam čak i da je od nas braće najpametniji. Ali gotovo
svakodnevno je pio i svađao se s bakom. U tim sam trenucima baku potajno mrzio.

Između trećeg starijeg brata i mene postojala je uzajamna netrpeljivost. On je od

mene izvukao mnoge tajne, pa sam se s njim u društvu uvijek osjećao nelagodno. K tome
su njega i mog mlađeg brata zbog sličnih ljepuškastih lica svi hvalili, tako da sam se
između njih dvojice osjećao neugodno stiješnjen. Kada je taj brat napokon otišao u srednju
školu u Tokiju, odahnuo sam. Mlađega su brata, pak, zbog nježnoga lica i kao posljednje
dijete otac i majka obasipali ljubavlju. Stalno sam na njega bio ljubomoran, pa bih ga
ponekad i istukao, a poslije bih bio ogorčen na majku koja bi me zbog toga izgrdila.
Jednom — bilo mi je tada deset ili jedanaest godina — ugledavši kako po šavovima moje
košulje i potkošulje gmižu buhe kao da si prosuo sezam, on se zacerekao. Na to sam ga ja
doslovce udarcem oborio na tlo. No poslije sam se ipak zabrinuo, pa sam mu ljekovitom
mašću namazao kvrge što su mu iskočile na glavi.

Sestre su me voljele. Sve su bile starije od mene; najstarija od njih je umrla, druga
se udala, dok su preostale dvije pohađale ženske škole u dva različita grada. Budući da
kroz naše selo nije prolazila željeznica, svaki su dan morale prevaliti po dvanaest
kilometara u oba smjera do mjesta gdje su se ukrcavale na vlak; ljeti kočijom, zimi
saonicama, a u proljeće kada se topio snijeg i u jesen kada su sipile kiše nije im preostajalo
drugo no pješačiti. K tome je mojim sestrama bilo slabo od vožnje saonicama, pa su i za
zimskih praznika dolazile kući pješice. Ja sam uvijek izlazio pred njih i čekao ih kod
gomile naslaganih drva na rubu sela. Premda bi sunce već potpuno bilo iščezlo, staza je
uslijed bjeline snijega bila svijetla. Kada bi uskoro iz tamne šume susjednog sela bljesnula
svjetlost njihovih lampiona, mahao bih im rukama i vikao iz sveg glasa: Heeej!

Mjesto u kojemu se nalazila škola starije sestre bilo je manje od onoga u koje je išla
mlađa sestra, pa su i pokloni što mi ih je ona donosila utoliko bili skromniji. Kad mi je
jednom, zacrvenjevši se što mi ništa bolje nije donijela, izvadila iz košare pet ili šest
svežnjeva mirisnih vatrometnih štapića, srce mi se steglo. Za nju su pak ukućani govorili
da je ružna kad se zacrveni.

Budući da je sve do polaska u srednju školu spavala u zasebnoj sobi zajedno s

prabakom, dugo sam čak mislio da joj je to kćerka. Prabaka mi je umrla otprilike u vrijeme
kad sam završavao nižu osnovnu; kad sam u lijesu ugledao njenu sitnu, ukočenu priliku
odjevenu u bijelo, zabrinuo sam se: a što ako mi se odsad pred očima ne ukaže više ništa
drugo osim tog prizora?

Nedugo zatim završio sam nižu osnovnu školu; moji su odlučili da me u višu
osnovnu, zbog slabašnog zdravlja, puste da idem samo godinu dana. A kad malo ojačam,
kazao je otac, upisat će me u srednju školu. Doduše ne u Tokio kao mog brata, jer moje
zdravlje to ne bi podnijelo, već u neku ovdje, u provinciji. Ne bih mogao reći da sam
naročito žudio ići dalje u školu. U sastavu sam, međutim, napisao da mi je jako žao što
zbog slabijeg zdravlja ne mogu nastaviti školovanje, čime sam pridobio simpatije svih
učitelja.

Nekako u to vrijeme i naše se selo počelo uređivati po ugledu na grad, pa je

zajedničkim sredstvima našega i još pet ili šest okolnih sela sagrađena viša osnovna škola;
nalazila se u borovoj šumici udaljenoj svega dva kilometra od našega sela. Ja sam zbog
bolesti stalno izostajao s nastave, no kako je u višoj osnovnoj bilo i mnogo odličnih đaka iz
susjednih sela, kao predstavnik svoje škole morao sam se prilično potruditi da i dalje
ostanem među najboljima. Ali, kao i obično, ni tamo nikada nisam učio. Moja umišljenost
u kojoj sam sebe već vidio kao srednjoškolca učinila mi je osnovnu školu prljavim i
neprijatnim mjestom. Za vrijeme nastave bavio sam se uglavnom crtanjem stripova u
nastavcima, koje sam tokom odmora tumačio učenicima odgovarajućom bojom glasa.
Nakupio sam četiri ili pet takvih bilježnica ispunjenih stripovima. Kadikad bih se zagledao
kroz prozor i nalakćen o klupu proveo tako čitav sat. Moje se mjesto nalazilo kraj prozora,
gdje je na staklu dugo vremena bila priljepljena jedna zgnječena muha; svaki put kad bi se
pojavila u samom kutu mog vidnog polja izgledala je velika poput planinskog goluba ili
fazana, i ja bih se uvijek nanovo iznenadio. S pet ili šest učenika koji su me voljeli bježao
sam s nastave. Odlazili bismo do močvare iza borove šumice i tamo se valjali po travi,
razgovarali o djevojčicama i zadizali skutove kimona da usporedimo stidne dlačice koje
tek što su nam se počele pomaljati.

Premda je naša škola bila mješovita, nikada nisam prišao nijednoj djevojčici. Želja
je u mene bila jaka pa sam je svom snagom potiskivao, a bio sam i velika kukavica kad se
radilo o ženskom spolu. Dotad su se već dvije-tri djevojčice bile zagledale u mene, ali ja
sam se uvijek pravio kao da to ne primjećujem. Skinuo bih s očeve police knjigu
odabranih reprodukcija sa Carske izložbe i užarenih obraza promatrao u njoj slike
prekrivene bijelim papirom. Imao sam i par zečeva; često sam ih tjerao da se pare, jer me
pogled na okrugla, nakostriješena leđa mužjaka uzbuđivao. To mi je, eto, pomagalo da
izdržim. Kako sam bio tašt, nikome nisam ništa rekao o masturbaciji. U knjizi sam
pročitao da je ona štetna i na raznorazne načine pokušao prestati s tim, ali bez uspjeha.
Zahvaljujući svakodnevnom pješačenju u novu, udaljenu školu, u međuvremenu sam se i
udebljao. Na čelu su mi izbile male bubuljice nalik mjehurićima vode. Stidio sam ih se.
Namazao sam čelo ljekovitom crvenom mašću. Te se godine najstariji brat oženio. Na dan
vjenčanja mlađi brat i ja krišom smo navečer ušli u sobu novopečene mladenke; ona je,
ulazu okrenuta leđima, sjedila i uređivala kosu. No čim sam u zrcalu ugledao njeno
nasmiješeno blijedo lice, povukao sam za sobom brata i pobjegao. „Nije ništa naročito!”
naglasio sam praveći se važan. Zbog svog crvenog čela osjećao sam se vrlo jadno, pa je
moja odbojnost bila utoliko izrazitija.

Približavala se zima, što je značilo da sam morao početi učiti za prijemni ispit za
upis u srednju školu. Preko oglasa u novinama naručio sam iz Tokija raznorazne knjige
koje su mi bile potrebne za učenje. Ali kad su stigle samo sam ih poredao jednu do druge,
nisam ih čitao. Srednja škola u koju su me namjeravali upisati nalazila se u najvećem
gradu u našoj pokrajini, pa je broj kandidata uvijek bio dva ili tri puta veći nego što ih je
škola mogla primiti. S vremena na vrijeme zabrinuo bih se da ću pasti; tada sam čak i ja
učio. Ali već nakon tjedan dana kontinuiranog učenja postao bih siguran da ću proći.
Kada sam učio, nisam lijegao sve do ponoći a jutrom sam obično ustajao u četiri sata. Za
vrijeme učenja sa mnom je bila služavka Tami, koja je održavala vatru i kuhala mi čajeve.
Ona mi je, bez obzira kako kasno sama legla, obavezno dolazila i budila me svako jutro u
četiri sata. I dok sam se ja mučio primijenjenim aritmetičkim problemom miša i njegovih
potomaka, Tami je kraj mene tiho čitala neki roman. Kasnije sam umjesto nje dobio staru,
debelu služavku. Saznao sam da je to bila majčina ideja, no pri pomisli na skriveni motiv
koji ju je u tome rukovodio nisam mogao a da ne iskrivim lice.

Slijedeće godine u proljeće, u doba kada je snijeg još ležao u debelim naslagama,
moj je otac u tokijskoj bolnici povratio krv i umro. Vijest o njegovoj smrti objavljena je u
izvanrednom broju lokalnih novina. Ta senzacija uzbudila me je više nego očeva smrt.
Među imenima članova obitelji pročitao sam u novinama i svoje. Očevo tijelo položeno je
u velik lijes i saonicama dopremljeno u naše mjesto. Zajedno s mnogobrojnim mještanima
izašao sam da ga dočekam sve do susjednog sela. Kada se uskoro iz tamne šume pojavio niz
natkrivenih saonica što su obasjane mjesečinom klizile snijegom, bio je to uistinu lijep
prizor.

Slijedećeg dana svi smo se okupili u sobi gdje je uz kućni oltar bio položen lijes s
očevim tijelom. Kada je s lijesa dignut poklopac, svi su glasno zaplakali. Otac je izgledao
kao da spava. Na licu mu se visoki nos isticao bljedoćom. Slušajući ostale kako plaču, i
meni su potekle suze.

Mjesec dana u našoj je kući vladala prava požarna strka. Uvučen u tu zbrku ja sam
potpuno zapustio učenje za prijemni ispit. Na završnom ispitu na kraju godine također
sam odgovarao zbrdazdola. To što su mi ocjene ipak bile na trećem mjestu, ili tako
nekako, očigledno je bio izraz učiteljevog poštovanja prema mojoj obitelji. Već sam u to
vrijeme počeo osjećati kako mi pamćenje slabi; ako se za ispit ne bih dobro pripremio,
nisam bio u stanju ništa napisati na testu. Tako nešto iskusio sam prvi put u životu.
 Macumoto Seičo

NEOBIČAN OPTUŽENIK

Slučaj je izgledao jednostavan. Jedne jesenje noći starog je lihvara u njegovoj kući
na smrt pretukao dvadesetosmogodišnji mladić. Ubojica je ukrao sef i pobjegao. Od
dvadeset dvije zadužbenice — koliko ih je bilo u sefu koji je putem obio — izvadio je i
poderao pet, a sef bacio u kanal za navodnjavanje i pobjegao.

Zapadni dio Tokija sve se više razvijao i izgrađivao, ali područje u kojem se nalazila
kuća šezdesetdvogodišnjeg lihvara još uvijek bilo napola prekriveno poljima.

Kada je mladom odvjetniku Harađimi Naomiju Udruženje odvjetnika povjerilo da

vodi taj slučaj, nije baš bio oduševljen i namjeravao ga je odbiti. Štaviše, budući da je već
ionako imao tri slučaja (doduše privatnih), bio je prilično zaposlen. To mu je moglo
poslužiti kao isprika da odbije slučaj, ali predsjednik Udruženja zamolio ga je da ga
preuzme ako to ikako može; oni su već bili našli odvjetnika ali taj se iznenada razbolio, a
suđenje je bilo zakazano uskoro i sud će biti u neprilici ostanu li bez odvjetnika. — A
slučaj je ionako jednostavan i nećeš imati mnogo posla! — dodao je predsjednik tišim
glasom.

Po članu 37 stavu 3 japanskog Ustava, država je dužna osigurati branitelja

optuženika koji nema svog privatnog branitelja; dok je članom 36 Zakona o krivičnom
postupku propisano da optuženiku, ukoliko ovaj zbog siromaštva ili iz bilo kojih drugih
razloga ne može platiti obranu, sud mora postaviti legalnog odvjetnika. Troškove obrane
snosi država.

A to znači da su oni neobično mali. Odvjetnici koji imaju mnogo posla nerado
preuzimaju takve slučajeve. Sud povjerava izbor Udruženju, a ono među svojim članovima
određuje branitelja po rotacionom principu, s tim da je svakome ostavljeno da slobodno
prihvati ili odbije. Međutim, zbog humanih razloga da se pomogne optuženiku, kao i zbog
toga što je tako propisano Ustavom, dužnost branitelja gotovo je nemoguće odbiti, već se
ona sama od sebe nameće vrlo mladim ili ne suviše zaposlenim odvjetnicima.

Zbog toga što su slabo plaćeni, državni branitelji na lošem su glasu i među
odvjetnicima i među optuženicima. Oko slabo plaćenih slučajeva nitko se naročito ne
trudi, i na taj način obrana postaje površna. Optuženici kritiziraju državne branitelje kao
neljubazne, rutinske vršioce dužnosti.

No u posljednje vrijeme, međutim, sistem je znatno poboljšan i državnom se

branitelju ponovo vraća njegov ugled.

Što se odvjetnika tiče, bez obzira radi li se o državnom slučaju ili ne, prihvatit će ga
sa žarom ukoliko je interesantan, pa makar samo za plaćeni ručak. Naime, bit će
motiviran zdravom željom za uspjehom, dok će prosječan slučaj predstavljati za njega
samo „jedan slučaj više”. Danas su, doduše, rijetka pojava odvjetnici koji nakon tko zna
kojeg državnog slučaja čitaju optužnicu tik prije suđenja, a optuženika prvi put sreću tek u
sudnici gdje promrmljaju kakvu-takvu obranu, no situacija se neće poraviti tako dugo dok
se državne takse ne povise.

Kada je Harađima preuzeo ulogu branitelja Uekija Toraa, osumnjičenog da je ubio

lihvara Jamagišija Đinbea, predsjednik Udruženja odvjetnika mu je napomenuo da je
slučaj jednostavan i da se ne mora mnogo truditi; u tim riječima bio je sadržan ustaljeni
smisao procedure državnih suđenja.

Pregledavajući dokumentaciju i istražni materijal u vezi s optužnicom, Harađima je

saznao slijedeće:

Jamagiši, žrtva, imao je u početku mnogo zemlje, ali ju je prodao agenciji za

nekretnine. S jednim dijelom dobivenog novca izgradio je sebi jednokatnu kuću za
stanovanje, dok se s ostatkom upustio u mali biznis posuđivanja. Bilo je to prije otprilike
deset godina. Kako nije imao djece a žena mu je bila pokojna već tri godine, živio je sam.
 Prvi kat Jamagiši je bio iznajmio mladom paru, učitelju i njegovoj ženi. Stanarina je
bila jeftina iako je Đinbe slovio kao pohlepan. Razlog tome ležao je u činjenici da je mladi
učitelj imao drugi dan10 u džudu; drugim riječima, Jamagiši je trebao tjelohranitelja.

Za starog čovjeka koji živi sam nema u tome ničega neobičnog, no posuđujući
novac uz visoke kamate Jamagiši je s ljudima postupao vrlo okrutno. Među njegovim
mušterijama bilo je mnogo vlasnika malih trgovina u novoizgrađenom području. Te
trgovine, premda smještene uz privatnu željezničku liniju, uslijed još uvijek malog broja
stanovnika nisu baš cvjetale. I, prirodno, posuđivale novac od Jamagišija bez obzira na
visoke kamate; neke su, ne mogavši otplatiti dug, i bankrotirale. Bilo je slučajeva da su
vremešni ljudi ulagali svu svoju otpremninu da otvore radnju, zaduživali se kod Jamagišija
s tom istom radnjom i zemljištem kao garancijom, da bi na kraju sve to prešlo u njegovo
vlasništvo. I u drugim područjima duž željezničke pruge bilo je mnogo dužnika koji su
zbog njega patili.

Nije samo predostrožnost od lopova, već i svijest o tome da je omražen među

ljudima primorala Đinbea da uzme na stan tjelohranitelja, učitelja vrsnog džudu i njegovu
ženu.

Međutim, učitelj je sa ženom petnaestog listopada otputovao u svoj rodni kraj, jer
je primio vijest da mu je majka u vrlo kritičnom stanju. Ubojstvo se zbilo osamnaestog.

Leš je devetnaestog ujutro otkrio susjed koji je Đinbeu došao nekim poslom. Kako
su ulazna vrata bila otvorena (ostali prozori i vrata bijahu zatvoreni iznutra) ušao je,
ugledavši Jamagišijevo ispruženo tijelo s licem prema dolje u sobi veličine osam tatamija
postrance od ulaza. Zazvao ga je, ali on mu nije odgovarao. Zatim je obavijestio policiju.

Uzrok smrti, kako je pokazala autopsija, bio je potres mozga i izljev krvi uslijed
snažnog udarca u glavu. Lubanja je na potiljku bila ulubljena u veličini čovječjeg dlana.
Ozljeda je bila smrtonosna. Budući da se srušio prema naprijed i umirao na trbuhu,
pretpostavlja se da je i nakon udarca zadobivenog u trenutku nepažnje puzao na rukama i
nogama još nekoliko časaka, dok nije izdahnuo.

10 Jedinica za određivanje postignutog stupnja (obično 110) u nekoj borilačkoj vještini.

 Prema sadržaju Jamagišijevog želuca zaključeno je da je smrt nastupila otprilike tri
sata nakon posljednjeg obroka. Jamagiši, koji je sam spremao svoje obroke, običavao je
večerati oko šest sati; prema tome, zločin je izvršen između devet i deset sati. Ta procjena
se poklapala s brojem sati proteklih od trenutka smrti, koje je ustanovio liječnik što je
vršio autopsiju.

Slijedeća okolnost bilo je stanje u sobi. Sve je u njoj bilo gotovo netaknuto.
Međutim, u nešto manjoj susjednoj sobi klizna vrata ormara bila su otvorena, a crni
metalni sef iz ormara nestao. U tom je sefu Đinbe držao sve zadužbenice i ostale
dokumente svojih mušterija u vezi posuđenog novca.

U toj, je sobi bila već prostrta i postelja, s napola otkrivenim pokrivačem. Plahta i
jastuk bili su doduše nabrani, ali ne i zgužvani. To je ukazivalo na činjenicu da je Đinbe
već bio legao, ali je zatim ustao i otišao u dnevni boravak. Obično je odlazio u postelju u
devet sati (iskaz bračnog para s prvog kata).

Bilo je sasvim očito da je Đinbea netko digao iz postelje jer su vrata, koja su se
inače zaglavljivala ukoso položenim hrastovim kolcem, bila iznutra otvorena a odmaknut
kolac stajao je sa strane u okomitom položaju. Jedino ga je Đinbe mogao odmaknuti i
otvoriti vrata.

Netko ga je, znači, posjetio a on ga je pustio u kuću, i to netko koga je Jamagiši

poznavao i tko je, također, dobro znao njega. Jer kako inače objasniti da bi čovjek oprezan
poput Jamagišija, k tome već i u postelji, u devet sati navečer ustao i uveo posjetioca u
kuću?

Nije bilo govorkanja o Jamagišijevoj muškosti. Premda još i nije bio tako star, tek
da li zbog njegove naravi, ili pak škrtosti — ni u mladosti ga žene nisu naročito zanimale.
Osoba koja ga je posjetila navečer u devet sati morala je, dakle, biti muškarac.

Prema iskazima susjeda, nitko te večeri pred njegovom kućom nije čuo nikakvo
kucanje ili dozivanje. K tome, s obzirom da se spavaća soba nalazila u stražnjem dijelu
kuće, trebao je to biti prilično jak glas ili buka da probudi usnulog Jamagišija, što bi susjedi
svakako čuli. Ostaje, prema tome, vjerojatnost da ga je netko probudio telefonom. Telefon
je stajao na stoliću u kutu njegove spavaće sobe.

Ubojica je najprije razgovarao s Jamagišijem telefonom i rekao mu da dolazi.

Jamagiši je nakon toga maknuo hrastov kolac s ulaza i čekao ga. Sudeći po tome bili su u
vrlo dobrim odnosima.

Trag koji je vodio do mogućeg ubojice jeste ukradeni sef. U njemu je Đinbe držao
zadužbenice na posuđeni novac, obnovljene zadužbenice s upisanim kamatama i ostale
papire. Ubojica je očito znao i što je u sefu i gdje se on nalazi. Naime, cilj njegove posjete
bio je ukrasti zadužbenice iz sefa. Istraga je pronašla više od sto pedeset tisuća jena ispod
kućnog oltara, ali ništa nije ukazivalo na to da je ubojica tražio novac.

Nagađanja o ubojici time su bila iscrpljena. Naposljetku je policija, samo dva dana
poslije zločina, uhapsila čovjeka imenom Ueki Torao. Jedan od istražitelja je, raspitujući
se, saznao da je te večeri oko devet sati i pet minuta viđen muškarac kako žuri prema
Jamagišijevoj kući; čovjek imenom Nakamura, koji je upravo bio u nužniku, s prozora je u
njemu prepoznao Uekija, vlasnika trgovine tjesteninom u blizini željezničke stanice R.

Ueki Torao otvorio je tu radnju prije tri godine. Prve godine kupio je nešto
susjedne zemlje i renovirao radnju, ne zato što mu je posao dobro išao već zbog
konkurencije, jer je u blizini otvorena još jedna takva radnja. Ako njegova bude veća i
ljepša — nadao se — i mušterije će doći, ali dogodilo se upravo suprotno; njihov broj se
smanjio. Za kupovinu zemljišta i proširenje radnje Ueki je od Jamagišija posudio novac uz
visoke kamate.

Od velikog duga i promašenih poslovnih nadanja Ueki je postao blijed u licu. Ali
još samo malo, mislio je; kad bude više kuća, bit će i više putnika koji prolaze stanicom...
Bilo kako bilo, lokacija uz stanicu je dobra. Vjerujući u to odlučio je izdržati, ali teret duga
s visokim kamatama bio je veći no što ga je on mogao podnijeti. A više nije mogao samo
sjediti u očekivanju boljeg sutra. Od osamnaeste do dvadeset pete godine radio je u
antikvarijatu knjigama u centru grada; posao kojim se sada bavio bio mu je potpuno nov.

Fatalna veza s Jamagišijem značila je za njega dvije godine neprekidne patnje.

Đinbe je bio bezobziran u utjerivanju duga, ništa nije opraštao. Zadužbenica je obnavljana
već u tko zna koliko navrata i kamate su sada iznosile četiri puta više od prvobitnog duga;
u vrijeme ubojstva dug je iznosio sedam milijuna i petsto tisuća jena. Jamagiši je osjećao
da, ukoliko dug i dalje bude rastao, Ueki neće biti u stanju vratiti ga, pa mu je rekao da će
kao nadoknadu uzeti njegovu zemlju i radnju koje su bile upisane kao garancija. To je
Uekija bacilo iz kolotečine. Mrzio je Jamagišija, često govoreći ljudima da će ubiti tog
starca.

Mnogi su Jamagišija mrzili jednako kao i Ueki, i mnogi su u tom smislu imali motiv
da ga ubiju. Ipak, da bi netko bio osumnjičen potrebne su slijedeće okolnosti:

Osoba koja za tu večer, za period između devet i deset sati nema alibi, koja je
poznavala žrtvu i koja je znala da je bračni par s prvog kata otputovao; osim toga, ta je
osoba dobro poznavala unutrašnjost kuće, a sudeći prema udarcu bila je i vrlo snažna.

Otisci prstiju ubojice nisu pronađeni. U kući je doduše bilo mnogo otisaka osim
Jamagišijevih, ali svi su bili prilično nejasni. Jasno su se mogli očitati jedino otisci bračnog
para s prvog kata, ali oni su imali čvrst alibi jer su se u vrijeme ubojstva nalazili u Kjušuu.
Nejasni otisci su vjerojatno pripadali mnogobrojnim ljudima koji su od Jamagišija dolazili
posuditi novac. Svi otisci bijahu stari.

Ubojica za sobom nije ostavio ništa slično predmetu kojim je ubio žrtvu. Nije bilo
ni sumnjivih tragova, što i nije čudno s obzirom na betonski pod u predvorju.
Pretpostavka da je žrtva ubijena kolcem za podupiranje ulaznih vrata otpala je, jer
debljina kolca nije odgovarala širini ploštimice uleknute ozljede na glavi. Na kolcu su,
osim toga, bili samo Đinbeovi otisci.

Kako rana nije krvarila a Đinbe bio gotovo sasvim ćelav, nije se moglo
pretpostaviti da će na predmetu kojim je ubijen biti krvi ili kose.

Pod nadstrešnicom u začelju kuće bile su poslagane borove cjepanice za loženje.

Plin u tom području još nije bio uveden pa su sva domaćinstva upotrebljavala plin u
bocama, no Jamagiši je — vjerojatno zbog toga što je nekada živio na selu — koristio peć
na drva. Cjepanice su bile ispiljene tako da im je presjek bio otprilike trokutast, širine oko
četiri centimetra. Nekoliko udaraca takvom cjepanicom po glavi vjerojatno bi izazvalo
onakvo ravno uleknuće.

Isljednici su pregledali gornjih desetak od otprilike trideset naslaganih cjepanica,

ali bilo je teško pronaći otiske na hrapavoj kori koja je lako otpadala. Tragova krvi i
zakačene kose nije bilo.

S tim informacijama o stanju leša i okolnostima pod kojima je izvršeno ubojstvo,

Harađima je pročitao izvještaj — priznanje uhapšenog Uekija Toraa:

— Već dvije godine, otkad sam od Jamagišija Đinbea posudio novac uz visoke
kamate, gnjavio me da mu vratim dug, a nedavno je rekao da će mi na dražbi prodati i
kuću i zemlju koji su bili pod hipotekom. A ja sam sav svoj ušteđeni novac bio uložio da
kupim tu zemlju i otvorim radnju tjesteninom. Kasnije sam posudio od Jamagišija novac
za proširenje radnje. Posao, međutim, nije išao onako kako sam mislio a Jamagiši je
nemilosrdno potraživao svoj dug, što me dovelo na rub očaja. Viže mi nema druge, mislio
sam, nego da ženu i djecu uzmem sa sobom i svi zajedno počinimo samoubojstvo. Ali prije
no što ubijem njih i sebe, odlučio sam, ubit ću mrskog Đinbea. Bit će to i za dobrobit
mnogih drugih koji isto kao i ja pate zbog njega.

Osamnaestog listopada oko sedam sati navečer bio sam u igračnici Manpaiso,
udaljenoj od stanice oko dvjesto metara. Tamo sam s prijateljima Nakadom, Maedom i
Nišikavom igrao mađan.11 U posljednje vrijeme nije bilo mnogo mušterija, pa bih navečer
često prepustio radnju ženi i otišao na partiju mađana ili neke druge igre. Za vrijeme igre
naišao je Šibata, čovjek koji je često zalazio u Manpaiso. Njegovo lice dok nas je promatrao
odavalo je želju za igranjem, pa sam mu rekao: Moram nešto obaviti kod kuće. Hoćeš li
me zamijeniti dok se vratim? — što je on radosno prihvatio. Iz Manpaisa sam izašao oko
devet sati.

11 Vrsta društvene igre kineskog porijekla (mahjongg), koja je u Japan prenesena 20-ih godina.
 Nisam otišao kući, već sam ušao u javnu govornicu na stanici i nazvao Đinbea. Kad
mi se nakon nekoliko trenutaka Đinbe javio, kazao sam mu da sam mu uspio skupiti dva
milijuna jena, zamolivši ga da me svakako primi jer bih želio s njim razgovarati o odgodi
dražbe moje imovine i o ostatku duga, a novac ću mu iz ovih stopa donijeti. On mi je
najprije odgovorio da je već u postelji, neka dođem sutra, ali nestrpljiv da vidi svežanj
novčanica dodao je zatim: — Dobro, dođite odmah, čekam vas.

Od stanice do Đinbeove kuće ima otprilike jedan kilometar. Kad prestanu kuće
nastavljaju se livade i polja i, osim dva rezervoara za navodnjavanje, cesta je zapravo
sasvim pusta. Putem nisam nikoga sreo. Đinbeova kuća nalazila se u zaseoku od dvanaest
ili trinaest čvrsto zbijenih kuća. Nisam imao pojma, međutim, da me kroz prozor nužnika
Nakamurine kuće netko opazio, jer je ta kuća smještena malo podalje od stanice.
Nakamura je često svraćao u moju radnju na porciju vruće tjestenine.

Kao što smo se dogovorili telefonom, Đinbe je otvorio ulazna vrata i čekao me.
Znao sam da je bračni par s prvog kata još prije tri ili četiri dana otputovao na Kjušu.
Učitelj mi je to sam rekao, budući da je i on često dolazio k meni na porciju tjestenine.

Najprije sam obišao kuću i pogledao začelje, te uzeo jednu cjepanicu s gomile drva
naslaganih ispod nadstrešnice. S tog mjesta pogledao sam prema prvom katu. Kroz
zatvorene prozore nije dopirao niti tračak svjetla; bila je, dakle, istina da je bračni par
otputovao na Kjušu.

Vrativši se na glavni ulaz koji me otvoren čekao, ušao sam. „Dobra večer!”
pozdravio sam, na što se Đinbe pojavio iz kuće. Cjepanicu u desnoj ruci držao sam
skrivenu za leđima. Budući da me je Đinbe očekivao, u sobi do ulaza gorjelo je svjetlo.

— Prilično kasno za posjete, zar ne? — rekao je zapiljivši mi se u lice, ali misleći
na novac nije bio loše raspoložen već me sa smješkom pozvao da uđem. No ja sam i dalje
stajao u predvorju. — Oprostite što sam vas digao iz postelje. Ali uspio sam nabaviti dva
milijuna jena, a toliku sumu ne bih se usudio držati kod kuće, zbog straha od lopova...
razvezao sam nastojeći dobiti na vremenu. — No dobro, uđite! — odvratio je Đinbe,
izvukavši iz kuta sobe dva jastuka za sjedenje. S cjepanicom u desnoj ruci bio sam u
neprilici, pa sam ušao skrivajući je za leđima; no čim sam sjeo na jastuk, hitro sam je stavio
iza sebe. Našao bih se u nevolji da je Đinbe vidi, pa sam odmah započeo razgovor. —
Novac je tu, samo mi napišite priznanicu! — rekao sam, pokazavši na novinski papir nalik
svežnju novčanica što mi je izvirivao iz džepa. — Idem po priznanicu! — kazao je na to
Đinbe, ustao i uputio se u drugu sobu. Sada! — pomislio sam, zgrabio cjepanicu, zaskočio
ga s leđa i oborio snažnim udarcem u ćelavi potiljak. Đinbe se uz hropac srušio na lice, a ja
sam ga još tri puta udario u isto mjesto. Ostao je ležati potrbuške, ne mičući se. Budući da
sam želio da se moj dolazak k njemu protumači kao provala a ne posjeta, vratio sam
jastuke za sjedenje u njihov prijašnji položaj do zida.

Otišao sam u susjednu sobu i potražio sef. Našao sam ga u napola otvorenom
ormaru. Želio sam poderati i baciti sve svoje zadužbenice zbog kojih sam toliko propatio,
ali nisam znao šifru kojom se sef otvara, pa sam ga uzeo sa sobom i pobjegao. Izlazeći,
ponovo sam obišao kuću i vratio cjepanicu na vrh gomile naslaganih drva u začelju. Ne
sjećam se točno mjesta gdje sam je stavio; bilo je mračno. Sve ovo odigralo se u otprilike
tridesetak minuta.

Sa sefom u ruci, skrenuo sam s puta u travu sa strane i pokušao ga otvoriti. Šifru
nisam znao, pa sam ga udario povećim kamenom što mi se našao pri ruci, razbio bravu i
otvorio ga. Na slabom svjetlu mjesečine potražio sam zadužbenice na ime Ueki Torao.
Izvadio sam ih, a s njima usput još pet ili šest drugih, u uvjerenju da ću tim ljudima
pomoći. To sam stavio u džep, dok sam razbijenom sefu ponovo namjestio poklopac i
bacio ga u rezervoar za navodnjavanje s moje desne strane. Zadužbenice sam spalio
šibicom stotinjak metara dalje, iza igrališta Osiguravajućeg zavoda. Pepeo sam smrvio
cipelom.

Bio sam nemalo iznenađen kada sam čuo da je policija izvukla iz rezervoara
blatnjavi sef u kojemu su se, među vlažnim zadužbenicama, našle i moje. Ispostavilo se da
je u Đinbeovom zapisniku s imenima dužnika bio čovjek s imenom sličnom mojemu:
Inoki Tomio, a kako u pronađenom sefu nije bilo njegovih zadužbenica, policija je
pretpostavila da sam se ja u polutami zabunio, pročitavši njegovo ime kao svoje. U tom
trenutku bio sam vrlo uzbuđen, pa sam takvu grešku lako mogao počiniti.
 Kada sam to obavio, vratio sam se u Manpaiso gdje su četiri prijatelja još uvijek
igrala mađan. Gledao sam ih otprilike desetak minuta; pobijedio je Nakada. Nakon toga se
Šibata povukao i ja sam ponovo ušao u igru. Nitko nije znao da sam upravo ubio čovjeka.
Bio sam vrlo miran, vjerojatno zato što nisam osjećao krivicu zbog ubojstva Đinbea.

Te sam noći dobro spavao. Zadužbenice su spaljene a Jamagiši nije imao

nasljednika, čime se moji dugovi automatski poništavaju. To me je činilo sretnim i čak
nekako ozarenim.

Vijest o ubojstvu lihvara Jamagišija uzburkala je slijedećeg dana njegovo

susjedstvo. Laknulo mi je kad sam vidio da ga nitko nije žalio; pravo mu budi, govorilo se,
dobio je što je zaslužio.

Dva dana kasnije, dok sam u svojoj radnji gledao poslijepodnevni televizijski
program, došla su dva policajca i zamolila me da pođem s njima u Istražni odjel gdje mi
žele postaviti nekoliko pitanja. Staloženo sam pristao, iako sam u sebi pomislio da sam
gotov. Međutim, ako ubojstvo Jamagišija i jeste zlodjelo, onda ga je on uistinu i zaslužio.
Zato sam, kad su me ispitivali, odlučio ispričati sve kako je bilo, ništa ne zatajivši. Ipak,
volio bih da sam to mogao učiniti a da ne ispadnem ja kriv.

Proučivši sve to, Harađima je uistinu stekao dojam da je slučaj jednostavan, i u tom
smislu nije budio interes u odvjetniku, bez obzira plaća li ga privatno lice ili država.
Najviše što bi on mogao učiniti jeste da pokuša ublažiti kaznu s obzirom na olakšavajuće
okolnosti.

Međutim, optuženik je u izjavi dalje tvrdio da je to priznanje za vrijeme istrage od

njega iznuđeno, izmijenivši početni dio priče; on nema ama baš nikakve veze s
Jamagišijevim ubojstvom, a njegovo priznanje tvrdio je — rezultat lukavo vođene istrage i
psihičke torture. Harađima je bio zatečen.

Ali optuženici se često tako ponašaju, pogotovo u slučaju ubojstva koje

podrazumijeva tešku kaznu, da bi sebi koliko-toliko olakšali situaciju.

Prema dojmu što ga je Harađima stekao čitajući izjavu Ueki Torao je nedvojbeno
bio kriv. Priznanje je djelovalo prirodno i neiznuđeno, a bilo je i elemenata kojima je
osumnjičeni samo potvrđivao svoju krivicu. To priznanje se, osim toga, poklapalo s
opisom scene i žrtve dobivenim nakon uviđaja. Nije djelovalo kao prisilom iznuđeno
priznanje, kao što je to tvrdio optuženik.

Ueki je, međutim, pred javnim tužiocem dao slijedeću izjavu.

„Osamnaestog listopada oko sedam navečer bio sam u Manpaisu i s prijateljima

Nakadom, Maedom i Nišikavom igrao mađan. Nakon dvije runde, oko devet sati
zamijenio me Šibata i ja sam, kao što sam i prije izjavio, izašao. Nazvao sam Jamagišija iz
javne govornice pred stanicom i rekao mu da bih htio s njim razgovarati u vezi hipoteke
na radnju, na što je on odgovorio da sam ga upravo digao iz postelje ali da mogu doći.
Nakon toga sam izašao iz govornice i uputio se k njemu. To je točno, ali ono što dalje
slijedi nije bilo onako kako je opisano u mom priznanju policiji.

U telefonskom razgovoru nisam rekao Jamagišiju da imam dva milijuna jena i da

mu ih upravo nosim. A i odakle mi toliki novac? No policija je insistirala da tako kažem
jer, po njima, Jamagiši inače ne bi ustao iz postelje već bi mi rekao da dođem sutra; ovako,
prevarivši ga da mu nosim dva milijuna jena, on mi je otvorio, a ja sam ušao sa
smotuljkom u džepu nalik svežnju novčanica. Uistinu, pomislio sam, sudeći po
Đinbeovom karakteru svatko će povjerovati da on ne bi ustao i primio me ukoliko ne
dolazim s novcem, pa sam se složio da su oni u pravu.

Telefonom sam, zapravo, rekao Đinbeu da pričeka s dražbom moje imovine.

Zamolio sam ga za malo obzira jer, ako izgubim radnju i zemlju, moja porodica neće imati
od čega živjeti. U vezi s tim predložio bih mu jedno rješenje; da li je voljan da me sad
odmah sasluša?

Na to je Đinbe odgovorio da njemu zapravo i nije stalo do moje imovine, već je to

poduzeo kao neizbježnu mjeru zbog toga što je mislio da nema nade da mu ikad vratim
dug; ali ako ja znam neko drugo povoljno rješenje, rado će me odmah saslušati. Neka
dođem, kazao mi je, ulazna vrata bit će otvorena.

Od samog početka nisam imao nikakvo rješenje, a od prevelike brige da sve ne

izgubim nisam mogao smisliti ništa bolje od molbe da mi produži rok plaćanja. Bio sam
već sasvim blizu njegove kuće, ali nisam ušao. O „rješenju” koje sam mu najavio
telefonom ne bih mu ništa mogao reći licem u lice, što bi ga samo još više razgnjevilo. I
tako sam, ne ušavši, tridesetak minuta tumarao okolicom, da bih naposljetku krenuo
natrag.

Ali nije mi se vraćalo u Manpaiso gdje je igra još trajala — u tom trenutku nisam
bio raspoložen za promatranje igre — nego sam, razmišljajući, još neko vrijeme lutao
okolicom igrališta uz Osiguravajući zavod. Išao sam seoskom cestom i bila je noć, pa
putem nisam nikoga sreo.

Eto kako se to uistinu zbilo, a sada još da objasnim kako je došlo do mog lažnog
priznanja.

Kad sam policiji odmah rekao da to nisam ja učinio, nisu me slušali. Isljednici su
jedan za drugim ulazili k meni u sobu. — Reci istinu, nemoj lagati, jer imamo dokaze.
Pronašli smo Đinbeo sef u jednom od rezervoara za navodnjavanje, sef koji si ti ukrao i
razbio mu bravu. U njemu su bile dvadeset dvije vlažne zadužbenice, među kojima i jedna
s tvojim imenom na dug od sedam i pol milijuna jena. Usporedili smo sadržaj sefa s
popisom u Jamagišijevoj knjizi dugova. Nedostajalo je pet zadužbenica, sve na ime Inoki
Tomio. — Činjenicu da su njegove nestale a moje ostale u sefu policija je tumačila time,
što sam pri slaboj mjesečini greškom zamijenio ta dva imena, koja se inače vrlo slično
pišu.

Upitali su me zatim da li poznajem Nakamuru Jošiju, čovjeka iz Jamagišijevog

susjedstva? Kako ne, odgovorio sam, on je moja česta mušterija. — Nakamure, znači,
dobro poznato vaše lice? — Naravno, glasio je moj odgovor. Na to se na isljednikovom
licu ukazao trijumfalni izraz. Rekao je da me one večeri u devet sati i pet minuta
Nakamura vidio s prozora svog nužnika kako žurim prema Jamagišijevoj kući. Ja
vjerojatno nisam toga bio svijestan, ali on me je jasno vidio i to je i svjedočio. Ne mogu se
više izvući. Dokaze imaju: sef, nepobitnu Nakamurinu izjavu, a tu je i motiv za ubojstvo
koji je policija sama provjerila, shvaćajući ga i suosjećajući sa mnom. Zašto ne priznam kao
pravi muškarac? Ako to učinim, oni će javnog tužioca zamoliti da me odmah pusti a slučaj
proglasi neriješenim. A zar ne želim, pitao je isljednik topeći se od ljubaznosti, što prije
izaći odavde i vratiti se svojoj obitelji i poslu?

Budući da je postojao svjedok koji me je vidio kako idem Jamagišijevoj kući, znao
sam da više nikakve rasprave ni objašnjenja neće pomoći. Zato sam, vjerujući u obećanje
da će slučaj ostaviti neriješenim, izmislio priču kakva im je odgovarala. — Priznajem, ja
sam ubio Jamagišija — rekao sam, smatrajući da ću tako bolje proći.

To je policiju toliko obradovalo, da su me ponudili cigaretama i naredili da mi se

donese jelo, zdjelica riže s prženom ribom. Nakon toga ne samo da sam prema
instrukcijama isljednika dao iskaz, nego sam slijedeći njihove upute nacrtao i plan
Đinbeove kuće.

Prvi problem bio mi je što odabrati za oruđe kojim sam ga ubio, na što mi je jedan
isljednik sugerirao da bi to mogao biti ogrjev za paljenje vatre. — Da, usmrtio sam ga
komadom ugljena — složio sam se. Isljednik me nazvao budalom; zar bih time mogao
ubiti čovjeka?

— Radi se o nečemu dužem, nečemu što dobivamo iz šuma; evo, otprilike ovako
dugačkom! — rekao je i pokazao mi dužinu rukama. Ah, borova cjepanica, sinulo mi je, i
kad sam to izustio, isljednik se složio i postavio mi slijedeće pitanje: — Tako je, udar io si
ga po glatkoj ćelavoj glavi cjepanicom. A sad mi reci gdje su kod njega naslagana drva? —
To nisam znao, pa sam odgovorio da ih vjerojatno drži u kuhinji u kutu. To je isljednika
razljutilo. — Nije točno! Nalaze se na mjestu dostupnom kiši, zapravo kapljicama kiše koja
na njih pada kap, kap, kap... — Kazao je to pjevušećim glasom nastojeći oponašati kišu. —
Pod nadstrešnicom u začelju! — dosjetih se. Odgovor je točan, odvratio je isljednik i
nasmijao se.

Ali u zapisniku sa saslušanja i izjavi koju sam potpisao to nije bilo zabilježeno. „Još
otprije sam znao da su u začelju Đinbeove kuće pod nadstrešnicom naslagana drva, pa sam
prvo otišao tamo i uzeo jednu cjepanicu. Potom sam se vratio pred kuću. Ulaz je bio
otvoren, pa sam zazvao Jamagišija i ušao — zapisali su, što stvara potpuno drugačiji utisak.
Ali kako je smisao rečenice u oba slučaja uglavnom isti, dogodilo se da „svojim potpisom,
nakon čitanja napisane izjave, potvrđujem da se ona u cijelosti podudara s mojim
usmenim iskazom.”

U vezi cjepanice kojom sam navodno ubio žrtvu isljednici su me, također, odveli
iza Đinbeove kuće, pokazali na gomilu naslaganih drva i upitali me kojim sam se
komadom poslužio. Budući da ga ja nisam ubio, nisam znao što da odgovorim. — A da to
nije ova, pogledaj je dobro! — rekao je jedan isljednik i uzeo cjepanicu iz drugog reda
odozgo. Bila je to jedna od većih i sve mi se čini da je on od samog početka bacio oko na
nju. — Može! — rekao sam, i tako je identificiran predmet kojim sam ubio Đinbea.
Primijetio sam, međutim, da na cjepanici nije bilo ni traga krvi ili kose. — Rana nije
krvarila. A glava mu je bila ćelava, pa je prirodno da na predmetu nema kose! — glasio je
odgovor. — A da je krvarenja i bilo, morali bismo nabaviti krv iste grupe kao što je bila
Đinbeova i staviti mrlju na cjepanicu — ismijali su me. Kad sam ja zatim rekao da na njoj
nema mojih otisaka, odgovorili su mi da je hrapava kora drveta slabo prijemčiva za otiske,
umotali cjepanicu u komad tkanine i uveli je kao dokazni materijal.

Slijedilo je pitanje u kojem smo položaju sjedili kad sam ga ubio. — S cjepanicom
skrivenom u desnoj ruci rekao sam odmah na ulazu da imam sa sobom dva milijuna jena,
na što me Đinbe pozvao da uđem. Ja sam, skinuvši cipele, čekao da se on okrene, pošao za
njim i iznenada ga tresnuo u potiljak — izjavio sam, nemajući drugog izlaza.

Isljednici su na to rekli da je to nemoguće. Budući da je očekivao posjetioca, Đinbe

mi je zacijelo ponudio jastuk za sjedenje, i kad sam mu ja kazao da otplaćujem dva
milijuna jena pošao je u susjednu sobu po priznanicu, a ja sam ga tada zaskočio s leđa. Nije
bilo vjerojatno da gostu ne bi izvadio jastuk za sjedenje, odnosno ponudio ga da sjedne.
Na mjestu zločina jastuke nismo našli, ali zato što si ih ti poslije pospremio na njihovo
mjesto uz zid, kako se ne bi pomislilo da je ubojica prethodno bio primljen kao gost —
objasnili su mi.
 — Da, tako je bilo — potvrdio sam, jer mi je sve to već bilo dosadilo. Ali njima se
moj kratak odgovor nije svidio, već su tražili da cijelu priču, istim redoslijedom, ispričam
vlastitim riječima. To sam, povremeno griješeći, i učinio.

Na pitanje koliko sam ga puta udario, odgovorio sam: jedanput. No isljednici

rekoše da ga jedan udarac nije mogao usmrtiti, pa su ponovili pitanje. — Dobro — kazao
sam — ne sjećam se točno, jedno šest ili sedam puta. — Isljednici su se namrgodili. — To
bi ipak bilo previše. Da si ga udario šest ili sedam puta, krvario bi. Recimo da je bilo tri
puta; ti se ionako točno ne sjećaš, dakle, tri puta — ponovio je za svaku sigurnost, kao da
govori djetetu. — Tri udarca cjepanicom mogu prouzrokovati ozljedu opisanu u izvještaju
s autopsije — promrmljao je isljednik za sebe.

Na kraju sam, također prema instrukcijama isljednika, ispričao kako sam ukrao sef
iz ormara u susjednoj sobi, razbio ga putem pomoću kamena i izvadio zadužbenice. Ideja o
zamjeni imena zabunom — Ueki Torao i Inoki Tomio — također je bila njihova.

Što se tiče rezervoara u koji je bačen sef, najprije sam bio rekao da je to onaj lijevo
od stanice. — Nije, razmisli malo bolje, sjeti se! — kazali su mi. A budući da postoje samo
dva rezervoara — Bio je, dakle, desni — ispravio sam se.

Da su se na sefu zadržali otisci prstiju pravog ubojice, ja bih bio spašen; ali nakon
ležanja u prljavoj vodi na njemu nije bilo nikakvih otisaka. Prema mojem iznuđenom
priznanju, međutim, proizlazi da sam ja namjerno bacio sef u vodu.

O pepelu izgorjelog papira, pronađenom u travi iza igrališta uz Osiguravajući

zavod, nisam ništa znao. Pretpostavljam da je policija tamo spalila sličnu vrstu papira kako
bi joj to poslužilo kao dokazni materijal. A s papira pretvorenog u pepeo ne mogu se više
uzeti ni otisci niti pročitati slova.

Bilo kako bilo, na policiji su mi rekli da će me ukoliko priznam krivicu odmah

pustiti kući, a tužioca zamoliti da slučaj ostavi neriješen. — Razumijemo tvoj motiv za
ubojstvo, kazali su — i nastojat ćemo ti pomoći koliko god možemo. — Povjerovao sam
im. Uslijed prevelike želje da se što prije vratim kući, upao sam u policijsku zamku.

Zbog toga sam relativno brzo premješten iz zatvora u pritvor.

 — Tužiocu ispričaj ono isto što si rekao nama. Ukoliko budeš govorio drugačije, ne
samo da tvoj slučaj neće ostaviti neriješenim, već će ga policija još jednom preispitati.
Pazi, stoga, na svoje ponašanje! — kazali su mi strogo. — Ukoliko na sudu izmijeniš svoj
iskaz, mi smo spremni zapeti iz petnih žila da dobiješ maksimalnu kaznu, ne zaboravi! —
zaprijetili su mi.

Zaplašen time, ispričao sam javnom tužiocu ono što je pisalo u mom lažnom
priznanju, ali kad sam shvatio da su puštanje na slobodu i obećanje o „neriješenom
slučaju” bili samo obmana, odlučio sam reći istinu.

Kad je pročitao taj novi iskaz Harađimi se, doduše, opis iznude priznanja učinio
ponešto pretjeranim, ali nipošto nemogućim. Nakon prvog priznanja stekao je dojam da je
ono bilo spontano i neiznuđeno, ali i novi je iskaz također imao svoju logiku. Ne može se
poreći da je policija još uvijek zadržala loše navike. Nije mogao sa sigurnošću odrediti koji
je od iskaza istinit, no njegova odvjetnička psiha priklanjala se radije onom potonjem.

U optužnici, međutim, tužilac nije uzeo u obzir novi iskaz, već je insistirao na
prvobitnom priznanju kao jedinom vjerodostojnom materijalu.

Prema članu 38 Krivičnog zakona, priznanje iznuđeno prisilom, mučenjem ili

prijetnjom, ili pak nakon suviše dugog zadržavanja u pritvoru ne može se smatrati
dokaznim materijalom protiv optuženika. Priznanja iznuđena na temelju kapricioznih
ispitivanja (kada je optuženi, na primjer, doveden u stanje da prizna djelo koje nije
počinio) ili priznanja izvedena prisilno, kao odgovor na lukavo vođena pitanja u korist
istrage, ne smiju se koristiti kao jedini dokaz za utvrđivanje krivičnog djela.

Da bi dokazali svoju nevinost, međutim, optuženici često tvrde da im je priznanje

bilo iznuđeno. U takvim su slučajevima za utvrđivanje krivice od velike važnosti dokazi
koji potkrepljuju priznanje. To mogu biti ili materijalni dokazi ili izjave trećeg lica, a po
karakteru se svrstavaju u neposredne i posredne dokaze; ovi potonji se još nazivaju i
dokazima okolnosti.

U Uekijevom slučaju, on ne samo što je imao veliku pozajmicu kod Jamagišija i bio
u nemogućnosti da mu je vrati, već je postojala bojazan da izgubi i ono što je bio stavio
kao zalog — radnju i zemljište. Motiv za ubojstvo je, prema tome, postojao. K tome, Ueki
nije imao alibi u vrijeme kad je izvršen zločin. Izašao je iz Manpaisa oko devet i vratio se
prije deset sati. To su izjavili njegovi drugovi u igri Nakada, Maeda, Nlšikava i Šibata, kao i
upravitelj i osoblje Manpaisa. A to je također bio indirektan dokaz na koji su upućivale
okolnosti.

Kao što je izjavio Nakamura Jošija, on je ugledao Uekija s prozora nužnika svoje
kuće, i to ubrzo nakon što je ovaj napustio Manpaiso. Ali on ga nije vidio kako ulazi u
Jamagišijevu kuću, ili kako ubija starca, već samo kako ide u tom smjeru. Stoga se ni
njegov iskaz ne može smatrati neposrednim, nego posrednim dokaznim materijalom.

Materijalni dokazi su u ovom slučaju cjepanica i sef izvađen iz rezervoara za

navodnjavanje. Kad je nakon pregleda Đinbeove kuće utvrđeno da je sef nestao, policija ga
je tražila i pronašla isušivši obližnji rezervoar. Ali ni na cjepanici ni na sefu nije bilo
Uekijevih otisaka. Već je prije spomenuto zašto ih na sefu nije bilo, a što se tiče cjepanice,
evo policijskog izvještaja s ispitivanja:

P: Kakvim ste predmetom udarili Jamagišija u potiljak?

O: Borovom cjepanicom. Onakvom kakva se upotrebljava za loženje u starinskim

pećima.

P: Koliko je otprilike bila duga ta cjepanica?

O: Oko trideset centimetara, čini mi se.

P: Gdje ste je našli?

O: Na gomili drva naslaganih ispod nadstrešnice u začelju Jamagišijeve kuće. Od

trenutka kad mi je pala na pamet ideja da ga ubijem mislio sam kako ću ga ubiti
cjepanicom.
 P: Hoćete reći da ste i prije znali da ćete tamo naći cjepanicu?

O: Upravo tako.

P: Što ste učinili s cjepanicom nakon što ste ga ubili?

O: Vratio sam je na njezino mjesto.

P: Kad bismo vas odveli do te gomile drva, da li biste prepoznali cjepanicu koju ste
bili uzeli?

O: Mislim da bih, ukoliko je nitko nije premjestio ili spalio.

P: Slijedećeg jutra, čim nam je javljeno da je otkriven leš, pobrinuli smo se da sve
ostane u stariju u kojem je i nađeno.

O: Onda bih je sigurno prepoznao.

Tako je glasio izvještaj. Ni traga onoj igri asocijacija i aluzija u ispitivanju o kojoj je
Ueki govorio u drugome iskazu.

Ništa se više nije moglo otkriti ni iz zapisa saslušanja vođenog na mjestu zločina:

„Kad smo optuženika odveli k istočnoj strani Jamagišijeve kuće on je, čim je
ugledao gomilu od trideset pet naslaganih borovih cjepanica ispod nadstrešnice, pokazao
na jednu u drugom redu odozgo:

— Evo je. Tu sam upotrijebio — rekao je odmah.

Navukavši rukavice isljednik je uzeo cjepanicu i pružio je optuženiku, koji je

također dobio rukavice, u desnu ruku. Optuženik je zamahnuo cjepanicom dva-tri puta
oko sebe, kao da je želi isprobati, a zatim još pet ili šest puta kao da po nečemu udara.

— Ta je, siguran sam. Kad ste neki predmet jednom držali u svojim rukama, u
njima ostane osjećaj, zar ne? — izjavio je, pokazavši potom na dio cjepanice na kome se
bila zadržala kora:

— Sjećam se i ove kvrge ovdje, zapazio sam je dok sam cjepanicu držao u ruci. — I
još je dodao:
 — Tu bi svakako moralo biti mojih otisaka, provjerite! Tada sam je prilično dugo i
čvrsto držao, pa vjerujem da su ostali otisci desne ruke.

Takvim i sličnim izjavama optuženik je pokazivao neobičnu volju da surađuje s

istragom, u tolikoj mjeri da je to čak djelovalo kao da se ulaguje policiji.

Iako pretrpan poslom, Harađima se uputio šefu Istražnog odjela da ga zamoli da

mu pokaže prve izvještaje o slučaju, koje još nije vidio. Ali, od trenutka kad je Nakamura
izjavio da je vidio Uekija s prozora svog nužnika, istraga se svodila samo na ispitivanje
Uekija. A kako je Ueki odmah po uhićenju priznao da je kriv, policija je mogla
jednostavno i brzo proslijediti stvar tužiocu.

— Čujte, optuženik želi svom priznanju dati drugi smisao, ali uistinu ne znam
zašto. — Shvativši da je Harađima Uekijev državni branitelj, šef Istražnog odjela govorio
je s ustručavanjem ali i s jasno izraženim ogorčenjem prema optuženom.

— Policija ne vrši istragu takvim prisilama. Nikad ne govorimo takve gluposti, kao
„Priznaj, pa ćemo te brzo pustiti kući”, ili „Zamolit ćemo tužioca da tvoj slučaj ostavi
neriješenim”, ili „Ukoliko se ne držiš potpisanog priznanja, potrudit ćemo se da dobiješ
najtežu kaznu”. Kada su Uekija doveli ovamo, jednostavno se srušio i razvezao o tome
kako je ubio Jamagišija, od ulaska u njegovu kuću, razgovora s njim, načina kojim ga je
ubio. Sve nam je to, služeći se kadikad i skicama, ispričao ovdje sam, u jednome dahu. A
što se tiče predmeta kojim ga je ubio, one cjepanice, sve je bilo onako kako piše u
izvještaju. „Ova je” — rekao je i sam uzeo jednu, provjerio je u ruci i pet šest puta
zamahnuo njome; „da, nema sumnje, i ove kvrge se dobro sjećam. Na ovome zacijelo ima
mojih otisaka; ne biste li to provjerili?” — kazao je prijateljski, iako ga nismo ništa pitali.
— Lično ne vjerujem da bi mogao sve to tako dobro opisati, da nije sam počinio zlodjelo.”

Šef Istražnog odjela upotrijebio je termin „prijateljski”. Optuženici često, u želji da

ih se što prije pošalje u zatvor, planski surađuju u istrazi odgovarajući na pitanja onako
kako bi to policija željela čuti, da bi kasnije poricali svoj iskaz tvrdeći da im je priznanje
bilo iznuđeno. Možda je i Ueki Torao jedan od njih. Ili je pak — kao što navodi u svom
drugom iskazu — samo odglumio želju da surađuje u istrazi (jer on je uistinu surađivao),
povjerovavši da će ga brzo pustiti kući i ostaviti slučaj neriješenim?

Približavao se dan suđenja. Izvukavši se nekako od svojih drugih slučajeva,

Harađima posjeti zatvor gdje se suočio s Uekijem.

Bio je to visok, vitak muškarac bjeloputog i nježnog lica kao u žene. Na uzanom
čelu obrve i kutovi očiju spuštahu se prema dolje, usne mu bijahu tanke. Pri susretu s
Harađimom bio je uglađen, izrazivši poštovanje i zahvalnost državnom odvjetniku koji će
ga braniti iako mu on nije ništa platio (po članu 181 stavu prvom i članu 500 Krivičnog
zakona, kad optuženik zbog siromaštva ne može sam platiti branitelja).

Harađimi se učini da tako nježan muškarac nikako ne bi mogao počiniti zlodjelo

kao što je umorstvo, no pomisli i da bi to djevojačko lice moglo biti maska za lukavost i
okrutnost. Iako je dosad vidio na stotine optuženičkih lice, Harađima nije bio u stanju
prosuditi da li je čovjek pred njim iskren ili nije.

— Preuzeo sam tvoj slučaj, Torao. Ali da bih te mogao pravilno braniti, moraš mi
ispričati sve kako je uistinu bilo — insistirao je Harađima za vrijeme posjete.

— Da li još uvijek ostaješ pri svom drugom iskazu, tvrdeći da je priznanje bilo
lažno?

— Da. Policija me je obmanula — odgovori Ueki glasom iz kojega je izbijala snaga,

uspravivši se.

— Da li je ispitivanje teklo onako kako si ga ti opisao u drugom iskazu?

— Da, upravo onako.

— Policija, međutim, tvrdi da si ti svojevoljno surađivao s njima, u tolikoj mjeri da

si im sam pružio dokazni materijal kao što je ona cjepanica.

— To nije istina. Kao što sam naveo u drugom iskazu, oni su mi tokom istrage
govorili što treba da kažem.

— Hoćeš li to tvrditi i na sudu?

— Naravno.
 — Dobro, onda na toj osnovi moramo smisliti obranu.

— Gospodine Harađima! — Ueki će nešto izmijenjenim tonom — Mogu vam

pružiti dokaz da je moje priznanje policiji bilo dato prisilno.

— Dokaz?

— Da.

Osmijeh obasja Uekijevo lice.

— Sinulo mi je noćas dok sam ležao. Zato javni tužilac još ništa o tome ne zna.
Siguran sam da je to stoga što ste vi prihvatili da me branite, pa mi je sam Bog pomogao da
se toga sjetim...

— Dobro, dobro. O čemu se radi?

— O tome kako sam ubio Đinbea. Čuo sam da je nađen mrtav licem prema podu, u
smjeru k susjednoj sobi. Zato sam naprije izmislio da sam ga ubio poslije kratkog
razgovora na ulazu, čim me je pozvao da uđem i okrenuo mi leđa. Ali policiji se moja
priča nije svidjela. Jamagiši ti je morao ponuditi da sjedneš, insistirali su, a ti si poslije
pospremio jastuke da bi prikrio svoj zločin i učinio da izgleda kao obična provala, zar ne?
Na kraju sam pristao da bude tako. Međutim, ljudima koji su dolazili posuditi novac
Jamagiši nikad nije ponudio jastuk da sjednu. U to sam se lično uvjerio bezbroj puta, a
vjerojatno je isto postupao i s drugima. Kako bi bilo da to provjerite?

— Za kakve posjetioce su mu, onda, služili oni jastuci u kutu?

— Oni su mu trebali uglavnom za izložbu. Mušteriji koja je dolazila po novac

Đinbe nikada nije ponudio da sjedne, jer bi se razgovor mogao otegnuti. A on se trudio da
bude što kraći, prisilivši nas svaki put da prihvatimo njegove uvjete. Jer kad bi se razgovor
odužio, postojala je opasnost da se upletu osjećaji. Jastuci su mu, pretpostavljam, trebali za
one posjetioce koji nisu dolazili zbog novca. Naravno, policija nije znala za taj Đinbeov
običaj.

— U redu. Ima li još nešto?

— Da, sef. Nisam znao gdje je pronađen, ali kad su mi rekli da je izvađen iz vode,
sjetio sam se rezervoara za navodnjavanje. Pokazao sam na lijevi, no kad su me nazvali
budalom, rekao sam desni, zatim, kao što sam naveo u drugom iskazu, nije li najbolji
dokaz da ga nisam ja ubio upravo to što su u sefu nađeni i moji papiri? Na policiji su mi
rekli da sam ja u tami zabunom pročitao ime Inoki Tomio kao Ueki Torao. Ali zar bi
netko uzeo zadužbenice ne provjerivši da su sigurno njegove, ako je prethodno zbog njih
ubio čovjeka? Policija veli da je bilo tamno, te da sam poslije tih pet papira spalio iza
igrališta, što znači da sam imao šibice. Zvuči nevjerojatno da nisam upalio šibicu kako bih
provjerio svoje ime na zadužbenicama. K tome, na sefu nisu našli moje otiske.

— Ima li još nešto?

— Da, nešto vrlo važno. Da li, naime, veličina ozljede na Jamagišijevom potiljku
odgovara udarcu cjepanicom kojom sam ga navodno ubio?

— Što time misliš reći?

— Vidio sam kopiju medicinskog izvještaja, u kojemu piše da je Jamagiši na

potiljku imao uleknuće veličine dlana. A cjepanica kojom sam ga navodno ja udario
trobridnog je oblika; širina svakog brida je otprilike četiri centimetra. U iskazu stoji da
sam ga tim predmetom udario po glavi tri puta. Međutim, ne izgleda mi moguće da je to
moglo prouzrokovati spomenuto uleknuće lubanje. Udarac predmetom širine četiri
centimetra može ostaviti tek ozljedu iste širine. U ovom slučaju, čini mi se, kao da se
radilo samo o jednom udarcu, i to malo većim predmetom. To je barem moje laičko
mišljenje; kako bi bilo da ga provjerite? — rekao je staloženo Ueki.

Odlazeći taksijem iz zatvora, Harađima nije mogao a da ne razmišlja o Uekijevim

riječima. Razmišljajući, shvatio je da su to vrlo bitne stvari, što ga je uzbudilo.

Kada se vratio u svoj ured, pročitao je ponovo izvještaj o cijelom slučaju. I zaista;
sve mu je sada izgledalo drugačije. S promjenom kuta gledanja potpuno se mijenjao i
cjelokupan dojam.

Uistinu je Ueki Torao od samog početka bio određen za krivca. Policija nije povela
istragu ni o kome drugome. A kad je nakon uhićenja Ueki sve odmah priznao, policiji je
toliko laknulo da je propustila provjeriti dokaze. Sretni zbog uspjeha, učinili su propust još
u prvim ispitivanjima.

Harađima je obišao i ispitao desetoricu Jamagišijevih dužnika. Nikoga od njih

Jamagiši nije nikada ponudio da sjedne. Mladi bračni par s prvog kata također je rekao da
je Đinbe srdačno dočekivao osobe koje nisu dolazile poslom. Uživao je sjediti i čavrljati s
njima. Harađima je i njih posjetio. Oni su također potvrdili Uekijeve riječi.

Policija je jednostavno smatrala normalnim da je Jamagiši ponudio mušteriji da

sjedne; ova je, zatim, pospremila jastuke u želji da stvar izgleda kao provala. Povezujući to
dvoje i zaključujući, nije se činilo nemogućim da su zahtijevali od optuženika da to prizna.

Harađima je uzeo liječnički izvještaj s autopsije i pokazao ga svom poznaniku,

vještaku za sudsku medicinu, upitavši ga za mišljenje. Vještak je izjavio da je uleknuće
veličine dlana na lubanji, kakvo je opisano u liječničkom izvještaju, vjerojatno izazvano
jednim jedinim udarcem, ali predmetom širokim barem osam centimetara. Doista je
neobično što je taj detalj policiji promakao, dodao je u nevjerici odmahujući glavom.

Policija, doduše, veću važnost pridaje intuiciji i iskustvu svojih detektiva negoli
naučnom izvještaju, koji smatra tek neophodnim materijialom. — Čak i detektivi iz prvih
redova gledaju na nas naučnike s omalovažavanjem — izjavio je Harađimi njegov prijatelj
gorko se osmjehujući.

Moguće je da su isljednici, zapazivši gomilu cjepanica u začelju kuće, u nedostatku

adekvatnog predmeta jednostavno odabrali borovu cjepanicu: time si je ubio, zar ne?
Uekijevo brzo priznanje moglo ih je učiniti drskim. U jednom teškom zločinu počinilac je
za sobom ostavio toliko predmeta, da je to istragu dovelo u ćorsokak i učinilo detektive
grubim. Nitko nije tako podložan greškama i sklon predrasudama kao detektiv pun
samopouzdanja u intuiciju stečenu iskustvom.
 Vrlo su brojni slučajevi u kojima policija, polazeći od apriornih zaključaka, ne
razmatra dovoljno činjenice koje bi odagnale krivicu optuženog i služi se neprimjerenim
metodama da bi iznudila priznanje. Vjerojatno svaki sudac s dužim iskustvom ima u svojoj
praksi jedan ili dva takva slučaja. I u literaturi koja se bavi kriminalom često se navode
takvi slučajevi. Osuđuje se, na primjer, postupak policije u Hausnerovom slučaju, koja je u
bezobzirnoj žurbi ignorirala činjenice koje su dokazivale njegovu nevinost. Također je
utvrđeno da priznanja data policiji (prema Lawsingu) sadrže mnogo netočnih činjenica (iz
materijala „utvrđivanje činjenica” Instituta za proučavanje administracije prava).

Sada je Harađima uistinu želio taj slučaj. Možda mu je, kao državnom odvjetniku,
bio blagoslov što ga je dobio. Na sud je kao svjedoka pozvao svog prijatelja vještaka sudske
medicine da dâ svoj iskaz o ozljedi. Pozvao je i nekoliko novih svjedoka koji su poznavali
Jamagišija.

Doveo je u sudnicu i četvoricu policajaca koji su ispitivati Uekija. Sva četvorica su

izjavila da je priznanje optuženog bilo dobrovoljno.

— Da li ste optuženome rekli: „Znamo da si ubio Jamagišija, nećeš se izvući. Ali

ako sve priznaš, odmah ćemo te pustiti kući, a suca zamoliti da tvoj slučaj ostavi
neriješenim”?

Svjedok A: — Ne, nisam to rekao.

— Jeste li za vrijeme ispitivanja, u želji da ubrzate priznanje, ponudili optuženog

cigaretama, a poslije priznanja donijeli mu čak tri puta hranu?

Svjedok B: — Uobičajeno je da optuženom ponudimo jednu ili dvije cigarete. No

nije istina da smo mu dozvolili da puši koliko je htio. Jelo — riža s prženom ribom —
doneseno mu je svega jedanput.

— Jeste li za vrijeme ispitivanja sugerirali optuženom da je jastuke za sjedenje

trebao vratiti na njihovo mjesto?

Svjedok C: — Ne, to je on sam svojevoljno izjavio.

— Jeste li optuženom sugerirali da je žrtvu ubio borovom cjepanicom (dokaz broj

jedan), odvevši ga do gomile drva u začelju i izabravši mu jedno, te navodeći ga da prizna
da je upravo tim predmetom udario Jamagišija tri puta po potiljku?

Svjedok D: — To je apsolutno netočno. Sve nam je to on sam izjavio. I cjepanicu

nam je sam pokazao. „Ta je, siguran sam!” — rekao je zamahnuvši njome. Djelovao je
neobično uvjerljivo.

Ueki je ovim unakrsnim ispitivanjem četvorice svjedoka bio jako ogorčen.

— Ispitivanje je teklo onako kako sam opisao. Zar i policija može tako drsko lagati?
Zar je u redu, zbog vlastitog obraza, uz pomoć izmišljotina prebaciti krivicu na nevinog
čovjeka? I zar vas zbog toga ne peče savjest? — napao ih je silovito.

I dok su, s jedne strane, četiri policajca poricala njegovu priču, s druge strane
djelovali su zbunjeno.

Presuda je donijeta nakon tri mjeseca od početka suđenja. Ueki je proglašen

nevinim uslijed nedostatka dokaza. Ključni momenti presude bili su slijedeći:

1. Borova cjepanica, dostavljena sudu kao predmet kojim je izvršeno umorstvo,

iznosila je na svom najširem dijelu svega četiri centimetra. Međutim, liječnički izvještaj
svjedoka G (uz onaj prvi izvještaj s autopsije), kao i njegovo svjedočenje na sudu u dva
navrata, potvrdili su da je uleknuće na lubanji žrtve mogao prouzrokovati samo predmet
širine barem ljudskog dlana, dakle osam ili devet centimetara. (S tim se podudaralo i
mišljenje liječnika S. profesora na Medicinskom fakultetu.) Iz toga, dakle, proizlazi da
borova cjepanica, ponuđena kao dokazni materijal, nije mogla biti ubojičino oruđe.

2. Ni na već spomenutoj cjepanici, kao ni na Đinbeovom sefu koji je ukrao (prema

vlastitom priznanju) i bacio u rezervoar za navodnjavanje, nije bilo Uekijevih otisaka.

3. Prema Uekijevom priznanju, u sefu je bilo dvadeset i tri zadužbenice, od kojih je

on uzeo pet i zapalio ih šibicom na travi iza igrališta Osiguravajućeg zavoda, otprilike
dvjesto metara od rezervoara za navodnjavanje. Ali u sefu, izvađenom iz vode s južne
strane ceste, nađene su i njegove zadužbenice. Pregledavši Đinbeovu knjigu dužnika,
policija je zaključila da nedostaje pet zadužbenica na ime Inoki Tomio, te da je vjerojatno
u polutami, zbog velike sličnosti u pisanju, optuženi zabunom pročitao to ime kao svoje.
To je uistinu moglo biti tako, ali i mišljenje koje je zastupala obrana djelovalo je uvjerljivo;
ako je, naime, istina da je Ueki ubojica, onda mu je cilj bio ukrasti svoje zadužbenice, ali
morao je biti siguran da je zaista uzeo svoje.

4. Nakon uvida u zapise o svim svjedočenjima i iskazima, ustanovljeno je da tokom

istrage i dugog pritvora, a u cilju iznuđivanja priznanja, nisu optuženom nanesene tjelesne
povrede. Međutim, ne može se izbjeći dojam da je ispitivanje izvršeno lukavo, uz pomoć
kapricioznih pitanja u korist istrage. Sva tri optuženikova iskaza istražnom sucu, kao i
njegova izjava na sudu odlučno su to tvrdili, premda to nije bilo dovoljno da stvori jasan
dojam o nevinosti optuženog. Posebice, u vrijeme kad je izvršeno ubojstvo optuženi je
napustio Manpaiso i bio odsutan oko jedan sat; ne postoje pouzdani dokazi o tome gdje je
bio i što je radio u tom periodu. K tome, Nakamura Jošija je izjavio da je s prozora svog
nužnika vidio Uekija kako ide cestom prema kući ubijenog, što je vrlo sumnjivo. Naime,
mora se prihvatiti i mogućnost da je ono prvo priznanje istražnom sucu bilo istina.

5. Za borovu cjepanicu, podnesenu sudu kao predmet kojim je izvršeno ubojstvo,

pokazalo se da s ubojstvom nema nikakve veze; osim optuženikovog priznanja ne postoje
nikakvi drugi dokazi na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je on ubojica. U priznanju,
doduše, ima nekoliko sumnjivih i nerazjašnjenih mjesta, ali nedovoljno da se utvrdi
konačna činjenica da je optuženi i ubojica (ukoliko se ne uključi sumnja koju nameće
logika). Pomno razmotrivši cijeli slučaj sud je, prema članu 363 Krivičnog zakona, zbog
pomanjkanja dokaza proglasio optuženog nevinim...

Prošlo je otad godinu dana.

Navečer, kad je imao vremena, Harađima je obično čitao pravnu literaturu. Jedne
večeri, listajući „Studije oslobađajućih presuda engleskog suca Jamesa Hinda, naletio je na
slijedeći odjeljak. Nakon otprilike trećine teksta uspravio se, a kad je pročitao više od
polovice srce mu je uzbuđeno počelo lupati.

„U jesen dvadeset i još neke godine ovog stoljeća Petar Cammerton, radnik u
željezariji u Manchesteru, Engleska, ubio je gospođu Ammersham i zatim zapalio njezinu
kuću, gdje je na uglu uhapšen i optužen za ubojstvo. U to je vrijeme Cammerton bio u
novčanoj oskudici, pa je skovao plan da ubije i opljačka imućnu udovicu.

Te je večeri otišao k njoj oko sedam sati i nekoliko je puta snažno udario po licu
željeznom šipkom, što ju je bio ponio sa sobom, duljine pedesetak centimetara. Potom je
još izvukao kožni remen iz svojih hlača i stegao joj vrat, te pobjegao s kutijom nakita i sto
pedeset funti gotovine.

Štaviše, odlučio je zapaliti i kuću kako bi uništio tragove zločina. Stoga je oko
devet sati ponovo ušao u kuću s kerozinskom lampom, upalio je i stavio nakoso, tako što je
s jedne strane podložio knjigu na ormar s odjećom. Prostor između poda i dna ormara
ispunio je papirom i odjećom kako bi vatra što prije buknula kad se lampa prevrne i padne
na pod, i kako bi što prije zahvatila cijelu kuću. Znao je da će za sat vremena, uslijed
drhtaja tla izazvanog teretnim vlakom što će projuriti iza kuće, loše postavljena lampa
pasti s ormara. Zemljište na kojemu je stajala kuća bilo je podatno, znao je to otprije, i
zatreslo bi se svaki put kad bi vlak prošao. Nakon tri sata cijela je kuća bila u plamenu.
Stigla su i vatrogasna kola, ali nisu uspjela ugasiti požar.

Nedugo nakon toga Peter Cammerton je uhapšen. Priznao je zločin (to je

priznanje, doduše, kasnije povukao), ali sud ga je unatoč njegovom priznanju proglasio
nevinim uslijed nedostatka dokaza.

Bit problema glasila je: da li je uistinu Peter Cammerton bio taj lopov, ubojica i
čovjek koji je zapalio kuću? Nije bilo ni otisaka prstiju, niti ikakvih drugih objektivnih
dokaza koji bi ga povezivali s tim zlodjelima. Čak je i vjerojatnost da mu se pripiše krivica
s obzirom na okolnost bila neznatna. Mnoštvo prikupljenih izjava njegovih prijatelja i
poznanika nije dalo naslutiti ništa neobično, bilo u njegovu govoru ili ponašanju, u
periodu između počinjenog zločina i uhićenja. I ne samo to; slijedećeg dana nakon
ubojstva otišao je na izlet u London, i premda je znao da će ga odmah po povratku u
Manchester policija ispitivati, željno se i svojevoljno vratio. To mu je čak išlo u prilog.

Na policiji je sve priznao, da bi kasnije to poricao; nije to učinio svojevoljno, tvrdio

je već je priznanje od njega iznuđeno silom. Ali sud se nije složio s tom tvrdnjom,
proglasivši njegovo priznanje punovažnim.

Kod podrobnijeg uspoređivanja optuženikovog priznanja s ostalim dokazima

iskrsle su, međutim, teže nedoumice. Cammerton je rekao da je gospođu Ammersham
udario željeznom šipkom. No u prvom priznanju stoji da je gospoda „otškrinula vrata i
provirila, a ja sam čekao da joj se cijelo lice pomoli i zatim je naglo udario”, da bi dva dana
kasnije dao drugačiju izjavu: „Gospođa me pozvala da uđem. Sjedili smo sučelice i
razgovarali, a ja sam vrebao trenutak kad nije bila na oprezu i udario je”.

U kriminalističkim slučajevima nije svejedno da li je ubojica udario žrtvu odmah

nakon što je provirila kroz vrata, ili je to učinio sjedeći s njom u sobi i razgovarajući.
Dozvoljene su greške u opisu detalja predmeta kojim je izvršeno ubojstvo, ali ne i gore
opisana zabuna. K tome, malo je suvislih razloga zbog kojih bi Cammerton dao lažnu
izjavu, jer ukoliko se njegovo priznanje prihvati kao punovažno bilo bi problema oko
razjašnjavanja promijenjene izjave.

I broj udaraca po licu je bio sporan. Najprije je izjavio da ju je udario samo

jedanput, dva dana kasnije da je to bilo dvaput, a nakon tjedan dana kazao je da ju je
„udarao svom snagom po sagnutoj glavi, četiri ili pet puta”. Liječnički izvještaj o stanju
kosti lica je, međutim, jasno ukazivao da se radilo o samo jednom udarcu.

Dakle, broj udaraca koji je Cammerton dao u svojoj drugoj i trećoj izjavi nisu se
slagali s brojem u prvom priznanju, što je pobudilo nemalu sumnju u njegovu istinitost; a
sudeći prema Cammertonovim izjavama, on nije bio rastresen i zaboravljiv čovjek. A opet,
ako je on uistinu ubojica, bilo bi nezamislivo da tvrdi kako je žrtvu udario više no sto je to
zaista učinio, kad mu to ne ide u prilog. To je bacilo još jednu sumnju na vjerodostojnost
njegovog priznanja.

Odmah nakon uhićenja, policija je Cammertonu pokazala železnu šipku i upitala

ga da li mu je poznata. On je odgovorio da mu se cini da jeste i da bi na njoj morali biti
njegovi otisci, ali da je bilo mnogo takvih šipki na mjestu odakle ju je uzeo. „Nisam sasvim
siguran, ali čini mi se da je ipak ta”, kazao je, stavio je pod desnu mišku, odmjerio i zatim
jasno izjavio: „Da, nema sumnje da je bila ta”.

Ali kad je vještak pregledao ozljedu na licu, ustanovio je da je tri puta veća od one
koju bi nanijela željezna šipka promjera tri i pol centimetra. Ponovno mjerenje šipke —
dokaznog materijala samo je potvrdilo da je vještak u pravu, što je značilo da je žrtva
ubijena nekim drugim predmetom. Zašto je, onda, Cammerton policiji izjavio da je ženu
ubio željeznom šipkom? Ukoliko je on uistinu ubojica, zar je moguće da mu je pamćenje
tako slabo da bi pogriješio u prepoznavanju predmeta kojim je ubio? I zašto bi on — ako je
znao da je upotrebljeni predmet tri puta širi od željezne šipke — dao izjavu, zapravo
tvrdnju da je to bila šipka, namjerice je odmjeravajući pod pazuhom? To je zvučalo
neprirodno, kao i činjenica da je upozoravao na otiske prstiju, a dojam koji je ostavljala
cjelokupna izjava bio je ili optuženikovo slabo pamćenje u vezi željezne šipke, ili pak
snažna sumnja da je on, znajući da ta šipka nema nikakve veze sa zločinom, hotimice dao
takvu izjavu u želji da se dodvori istrazi.

Ukoliko je ipak tako, moramo se upitati zbog čega je ubojica tako spremno
odgovarao na pitanja o predmetu kojim je izvršen zločin?

O tome kako je nastao požar, također, optuženik opisuje u spomenutoj izjavi, no

istraga nije našla uljnu svjetiljku pod ormarom iako se ona po riječima optuženog morala
tamo nalaziti. Za vrijeme uviđaja, čak i da nije bilo požara, uljna svjetiljka ispod ormara ne
bi promakla policiji. Ili takva svjetiljka uopće nije ni postojala? To je ponovo stavljalo pod
veliki znak pitanja vjerodostojnost optuženikove izjave.

Sudac je optuženog, unatoč brojnim sumnjama, uslijed nedostatka dokaza proglasio

nevinim.”

Kada je stigao do kraja, Harađima te riječi iz teksta oćutje kao snažnu pljusku u
lice.

Da li je ta podudarnost bila slučajna? Nemoguće, jer se radilo o prevelikoj sličnosti.

Ne, Ueki Torao je sasvim sigurno čitao tu knjigu, intuitivno osjeti Harađima.
 Od osamnaeste do dvadeset pete godine Ueki je radio kao prodavač knjiga u
antikvarijatu. Tek kasnije je, nakon što se oženio, otvorio radnju tjesteninom.

Harađima izvadi kopiju Uekijevog slučaja i, provjerivši ime antikvarijata, nazove

prijatelja koji je često posjećivao takva mjesta. Od njega je saznao da je antikvarijat koji ga
je zanimao bio specijaliziran za pravnu literaturu. Tamo su zacijelo imali i „Studije
oslobađajućih presuda” Jamesa Hinda. Knjiga je prevedena još prije rata. A na njoj je, dok
ju je čitao, Ueki sigurno ostavio otiske.

Kriminalcu nije lako umaći policiji. Što se on više trudi da prikrije svoje tragove, to
se lakše može odati nekim neopreznim detaljem. Koliko je samo kriminalaca unatoč
spretnim izmišljotinama osuđeno na smrtnu kaznu ili dugogodišnje tamnovanje! A
ukoliko im i uspije umaći, neizvjesnost i muke što ih nakon toga proživljavaju gori su od
onih u paklu.

Stoga je najbolje dostojanstveno dozvoliti policiji da te uhvati i zatim postići da te

proglase nevinim. Kada je Ueki Torao odlučio ubiti svog mučitelja Jamagišija, vjerojatno je
razmišljao na taj način, što mu je možda dozvalo u sjećanje sadržaj knjige što ju je
svojevremeno pročitao dok je radio u antikvarijatu.

U mančesterskom slučaju, Peter Cammerton je kao oruđe naveo željeznu šipku

pogrešne širine; povjerovavši mu, policija je imala pogrešan dokazni materijal. Ueki je to
isto učinio s borovom cjepanicom. Nakon uhićenja Cammerton je prepoznao željeznu
šipku koju su mu pokazali i, stavivši je ispod pazuha da je odmjeri, rekao da na njoj
sigurno moraju biti njegovi otisci. Ueki je, pak, prepoznao borovu cjepanicu, zamahnuo
njome tri-četiri puta da provjeri osjećaj što mu je ostao u sjećanju, te kazao: „Ova je,
siguran sam. Na njoj bi morali biti i moji otisci!” A to dvoje se slagalo kao par rukavica.
Oponašajući slučaj engleskog kriminalca, u Uekijevom priznanju su hotimice bile
činjenice nepovoljne po njega, da bi kasnije mogao stvoriti utisak da ih je policija iznudila
vodeći istragu u svoju korist.

Na mjestu zločina, shvatio je Harađima, nije uopće bilo Uekijevih otisaka. Nije ih
bilo ni na sefu. Vjerojatno je Ueki od samog početka nosio rukavice.
 Istraga je rekla da je Ueki od samog početka bio „prijateljski raspoložen” i spreman
na suradnju. To je policiju oraspoložilo i prevarilo, pa je propustila provjeriti do kaze. U
Cammertonovim izjavama broj udaraca koji je zadobila žrtva peo se s jedan na dva, te na
četiri i pet, dok je Ueki prvobitnih šest-sedam udaraca kasnije sveo na tri. A u oba slučaja
radilo se zapravo o jednom jedinom udarcu; koje li podudarnosti!

I detalj o jastucima za sjedenje koje mu je, navodno, Đinbe ponudio a on ih nakon

ubojstva pospremio, vjerojatno je on sam izmislio. Rekao je to poznavajući Đinbeov običaj
da mušteriji nikad ne dozvoli sjesti. A to što je u sefu ostavio svoje zadužbenice samo je
lukavo smišljen trik da uvjeri istragu kako to pravi ubojica ne bi nikada učinio. Jamagiši
Đinbe nije imao ni porodicu ni rodbine koja bi ga naslijedila, što znači da se nakon
njegove smrti dugovi jednostavno brišu.

Harađima pokuša zamisliti kako bi se oni u policiji osjećali da su znali istinu.

Unatoč tome, dok je za vrijeme unakrsnog ispitivanja na sudu tvrdio da je njegovo
priznanje bilo „iznuđeno u korist istrage” Ueki se vladao silovito, a napadnuti policajci
ostajali su zbunjeni; zašto? Možda su ustuknuli pred njegovim otvorenim bezobrazlukom i
time se uhvatili u vlastitu zamku. I Harađima je, uostalom, kad je vidio Uekijevo
dostojanstveno i hrabro držanje na sudu, povjerovao da njegovo priznanje nije bilo
dobrovoljno.

Ne mogavši se smiriti, Harađima se digao sa stolice i ushodao sobom. Da se nekako

ipak umiri, izvuče s police jednu tanku knjižicu i nesumice je otvori.

„... Nikad ne prosuđuj istinitost ili neistinitost optuženikova priznanja samo na

temelju uzbuđenja kojim govori o zločinu ili na temelju dostojanstvenog i hrabrog
vladanja koje prema policajcima svjedocima pokazuje u sudnici , već prema tome da li
sadržaj priznanja odgovara stvarnim činjenicama, prema naravi i karakteru optuženika, te
razmotrivši okolnosti, tj. postojanje motiva za priznanje. Međutim, ako se ni nakon
marljivog i svestranog proučavanja dokaznog materijala iz priznanja ne nađu nikakvi
tragovi, pogrešno je zatvoriti oči pred posebitošću njegove naravi i snishodljivim
karakterom sklonim izmišljotinama, te zbog toga proglasiti svojevoljno dato priznanje
nevažećim. (Posebni kriminalistički izvještaj Višeg suda u Nagoji od 6. ožujka 1944.,
kriminalistički odjel Kanazava)”

Gdje je sada Ueki Torao, nije znao. Nakon presude prodao je uz visoku cijenu svoje
zemljište nekoj agenciji za nekretnine i nestao. Nije čak ni posjetio Harađimu da mu se
zahvali. Ali ga je zato nazvao telefonom:

— Hvala vam što ste mi pomogli. Vi ste izvrstan odvjetnik. A ja sam vas dobio ne
plativši vam ni pare, što zaista nije u redu... — I to je bilo sve što je rekao.

Kad bi Ueki Torao kojim slučajem poginuo u saobraćajnoj nesreći, bila bi to samo
božja providnost ili pravedna kazna; ali, u zbilji, to se obično ne događa.
 Minakami Cutomu

DETE IZ DUDARE

Znaš li priču o detetu iz dudare koje je rođeno baš u dudari? To sigurno nije ništa
novo za pisca kakav si ti. U siromašnim selima na severu zemlje gde nema dovoljno
obradivog zemljišta ni pašnjaka, sa mnogo dece u porodicama, ljudima ne preostaje ništa
drugo nego da ih napuste, počev od trećeg ili četvrtog rođenog dečaka. To se zvalo
„proređivanje” i tolerisalo se negde do 1900. godine. Majke su silazile iz sela do policijske
stanice i same su se prijavljivale: „Bio je dečak pa sam smočila peškir, pokrila mu usta i
udavila ga. Ne budite prestrogi prema meni, molim vas.” Policajac se obično pravio da
ništa nije čuo i sve bi uredio tako da starešine nikada ništa ne saznaju. I u selu u kojem
sam se ja rodio, bilo je mnogo proređivanja.”

Tako je stari Tarokiči započeo svoju priču.

Svake godine, u drugom mesecu po starom kalendaru, u Oblasti Oi, u Provinciji

Vakasa, održavala se neobična svetkovina zvana „Šaka Šaka”.

Vakasa je uzak pojas duž obale Japanskog mora između Ečizena i Tambe. Visoke
planine na granici prefekture Šiga šalju čitav niz lanaca bregova nalik na zube češlja, dole
prema moru, gde se svaki od njih završava kao rt ili kao poluostrvo. Ovde obala liči na
testeru, tako i autoput od Curuge do Maizura iz jednog kratkog tunela ulazi u drugi i
toliko strogo, prati obalu da ga obasipaju talasi. Sela, koja su ugnjezdena u dolinama koje
se pružaju od mora ka planinama, izolovana su jedno od drugog brdima između njih.
Svako selo ima svoje vlastite običaje i svoj poseban dijalekt.

Oblast Oi, gde je Tarokiči rođen, nalazila se u jednoj od takvih dolina, a svetkovina
„Šaka, Šaka” preživela je samo u seocetu Okada, na samom kraju duboke doline. Bio je to
jedinstven običaj koji se nije mogao videti ni u jednom drugom selu.

„Reči jedinstven običaj možda zvuče pomalo pretenciozno”, dodao je Tarokiči. Evo
kako ga je opisao.

Posle ponoći, petnaestog dana u drugom mesecu, sva seoska deca između šest i
petnaest godina okupljala su se pred svetilištem Kanon duboko u šumi iza sela. Sa prvim
zracima praskozorja formirali bi povorku i kretali su kroz selo kucajući tiho na vrata svake
od šezdeset kuća koliko ih je bilo ukupno u selu. Podeljeni u grupe od po tri, četiri, pet i
šest dečaka, deca bi u zoru pokucala na vrata. Kako su hodali, stalno su uzvikivali „Šaka,
Šakaa”.

„Šaka, Šaka” se verovatno odnosi na Gospoda Šakjamunija — na Budu — a

Tarokiči je smatrao da ova svetkovina na tom području predstavlja ispoljavanje vere u
hramove. Bilo kako bilo, deca bi išla od vrata do vrata i kucala vičući „Šaka, Šaka”. U
svakoj kući neko bi ustao iz kreveta i odškrinuo vrata samo toliko da kroz otvor može da
prođe ruka.

„Ko je?” čuo se glas odraslog čoveka iznutra.

Deca bi tada izgovorila nasledno ime svoje porodice i svoje lično ime. U oblasti Oi,
većina porodičnih imena se završava sa „zaemon” ili „emon”, tako da se dete predstavljalo
vičući nešto poput „Ja sam taj i taj od Taroemonovih”. Onda bi taj odrastao čovek, krijući
se iza vrata, ispružio ruku kroz otvor i rekao: „Otvorite vaše vreće.”

Deca bi na to odvezala kanap na svojim platnenim vrećama, raširila ih i držala

blizu otškrinutih vrata. Iznutra bi se pojavila ruka i ubacivala slatkiše i prženo zrnevlje.

Dok bi obišla svih šezdeset kuća, deca su se jedva držala na nogama a vreće su im
bile nabrekle od svakojakih slatkiša i zrnevlja.

Sve se to događalo ujutro. Naveče, tog istog dana, muškarci i žene stariji od
šezdeset godina okupljali su se u svetilištu Kanon gdje je za tu priliku bila upaljena
zavjetna lampa. U dvorani je bilo i jedno ognjište u udubljenju poda, u kojem su ložili
korenje i velike grane četinara. Starci i starice su prostirali asure oko ovog ognjišta;
najstariji su se smestili tik uz vatru i svi bi se uz priču koja je trajala cele noći, molili
Amitabi. I deca su sedela sa njima.

Neki od ovih staraca su pevali „Šaka, Šakaa”, što očito govori o tome da je i ovo
okupljanje imalo veze sa Šakjamiinijem.

Tarokiči nije znao šta petnaesti dan drugog meseca označava u budizmu, ali je
rekao da mu se čini da je to dan Budine smrti i Nirvane, i da sve ovo što rade deca i starci
jeste u znaku sećanja na njegovu dušu.

Svako domaćinstvo, dok bi pripremalo slatkiše i prženo zrnevlje, odvajalo je i

stavljalo po šaku u vreću svakog deteta i tako su na svoj način izvodili ceremonijal poznat
pod imenom Segaki, odnosno „Hranjenje gladnih duhova”. A deca — koju često nazivaju
„gaki” ili „gladni duhovi” — prihvatala su darove u hrani tog dana, iz poštovanja prema
Gospodu Šakjamuniju. I starci i starice, kada bi se okupili u svetilištu Kanon, gde su palili
vatru i govorili molitve Amitabi, tešili su Šakjamunijevu dušu. U zemlji snega, paljenje
vatre je bilo najtoplije gostoprimstvo. Tako su se stari ljudi zabavljali oko vatre pričajući o
pokojnicima koji su otišli da bi se pridružili Budi.

Tarokiči se rodio u seocetu Okada, u kući Kacukičija. Kacukiči je bilo ime njegovog
dede koje je preuzeo i njegov otac. Tarokiči je napunio šestu te godine i po prvi put se
pridružio svetkovini „Šaka Šaka”.

Četrnaestog uveče Tarokiči nije mogao da zaspi. Sav srećan iščekivao je čas kada će
konačno moći da se pridruži ostaloj deci i da učestvuje u ovoj svetkovini. Dete od pet
godina nije moglo da im se pridruži, ali čim je ušao u šestu godinu života roditelji bi mu
rekli: „Sada možeš da ideš sa ostalima u Šaka Šaka povorci.” Zato su deca od svoje pete
godine — ili možda čak i od četvrte — jedna čekala da dođe njihov dan.

Tog petnaestog dana u drugom mesecu padao je sneg. U Vakasi najviše snega ima
upravo uvek u tom mesecu, dešavalo se da pada nedelju dana bez prestanka. Kuće su imale
strme krovove napravljene od slame u obliku trokuta tako da sneg s njih uvek sklizne
stvarajući visoke snežne zidine oko svake kuće. Seljani su pre zime sekli i sakupljali trsku i
širili je oko kuća da bi ublažili oštre nalete vetra. Zbog toga u kućama je bivalo još
mračnije.

Tarokiči nije oka sklopio i budan je dočekao jutro. Negde oko pet sati čuo je dečiji
glas na ulazu u kuću Kacukičija: „Šaka Šakaa”.

„Ko je?” pitala je Tarokičijeva majka.

„Jasuke od Kanzaemonovih”, čuo se glas izvana.

„U redu”, rekla je Tarokičijeva majka i odškrinula vrata.

Vetar je duvao kroz kuću noseći sa sobom beo, kao prah sitni sneg. Njegova majka,
umotana u kratki ogrtač, osetila je leden udarac po kolenima. Žaleći se na hladnoću,
zahvatila je pregršt prženog zrnevlja iz kofe koju je držala pored vrata. „Evo za Jasuka od
Kanaemonovih”, rekla je i dala zrnevlje detetu koje je sa raširenom vrećom u ruci čekalo u
snežnoj mećavi.

Jasuke od Kanzaemonovih je imao sedam godina. Dok je povlačio kanap da bi

zatvorio vreću sa prženim zrnevljem, doviknuo je: „Hej, Tarokiči. Tarokiči, gde si? Hoćeš
li da ideš sa mnom?”

Tarokiči je već bio na nogama i spreman da pođe čak i pre nego se umije. Kožni
remen je okačio o vrat a džakče ga je udaralo po grudima dok je svu pažnju usredsređivao
na vezanje gajtana na svojim širokim vrećastim gaćama od pamučnog materijala.

„Jasuke od Kanzaemonovih, hoćeš li da ga povedeš sa sobom?” pitala je

Tarokičijeva majka.

„Hoću”, oglasio je odgovor.

Čuvši to, Tarokiči se u jednom skoku našao kod vrata i izleteo u mećavu.

„Jasuke, povedi me sa sobom u Šaka Šaku.”

„U redu, hajde za mnom. Kada ja kažem: ’Šaka, Šaka’, reci i ti.”

Jasuke je bio godinu dana stariji od Tarokičija. Hodajući po snegu seoskim

putevima, on je uzvikivao „Šaka, Šakaa”. Za tren oka obojica su pobeleli od sitnog snega.
 Čudnovato, dete kome se neko pridružio na svoju prvu Šaku Šaku, uvek je tom
detetu postao blizak prijatelj. Tako je Tarokiči postao Jasukov drug. Da je Tarokiči nemo
čekao iza vrata kada je Jasuke uzviknuo njegovo ime, Jasuke bi morao da produži dalje
sam. Jasuke je pozvao Tarokičija sa prijateljskim namerama i Tarokiči je taj poziv
prihvatio, tako su njih dvojica zajedno nastavili put.

Za dva sata, Tarokiči i Jasuke su protrčali po snegom pokrivenom selu, puneći

svoje vreće. Kada je Šaka Šaka bio završen, zajedno su se igrali ceo dan i dogovorili se da
će te noći otići u svetilište Kanon.

Svetilište Kanon je bilo centar seoske zajednice. Crepom pokriven krov ih je

mogao da zaštiti od elementarnih nepogoda, zidovi su pali, stubovi i grede su počeli da se
klimataju i krive. Veliki kamen, na kojem su posetioci ostavljali svoju obuću, nalazio se
ispred ove građevine četvrtastog oblika. Unutra je bila samo jedna velika prostorija čiji je
pod bio obložen daskama. Nasuprot ulazu bio je smešten oltar koji se sastojao od malog
svetilišta nalik na kutiju. Vrata svetilišta su bila otvorena samo tog dana; u mraku
svetilišta bio je kip Bodisatve Kanona, figura visoka oko šezdeset centimetara, pokrivena
slojem prašine.

Na toj figuri nije bilo ničeg neobičnog sem zlatnog lista koji je otpao sa nje, otkrivši
tako golo drvo ispod sebe. Jedna ruka joj je visila negde do pupka, druga je bila savijena u
laktu, a palac i kažiprst su oblikovali krug. U svećnjaku, ispred ove figure, treperila je
sveća „od pola kilograma”. Asure su bile prostrte po daskama a na ognjištu je upravo
naložena vatra. Dim se dizao iz vlažnog drveta. Te godine se ovde okupilo trideset dvoje
muškaraca i žena starijih od šezdeset godina, iz šezdeset kuća ovog sela, ali njih nekoliko,
koji su već prevalili devedesetu, nisu mogli savladati snegom pokrivenu stazu do svetilišta.
Oni koji su mogli da se kreću pomoću štapa, pridružili su se ovom skupu. Ali kada su stigli
Tarokiči i Jasuke još je bilo rano, zatekli su samo starog Šozu iz Kamumira.

„Šoza” je bilo skraćeno ime od Šozaemona, imena njegove kuće. Kada su Tarokiči i
Jasuke provirili unutra videli su starog Šozu kako sedi pored ognjišta i duva u drvo koje se
dimi.
 „Je li počelo da gori?” pitali su ga čim su kročili unutra.

Ovaj starac je bio omiljen među seoskom dečurlijom. Deca su volela neke od
seoskih staraca. Šoza je bio jedan od njihovih miljenika. Često im je pričao neke čudne
priče.

„Ko je to? A? Tarokiči od Kacukičijevih i Jasuke od Kanzaemonovih.”

Trljajući svoje zamagljene oči, gledao je u pravcu dečaka. Bilo mu je preko

sedamdeset godina i slabo je čuo.

„Da, Tarokiči i Jasuke”, odgovorio je Jasuke.

Dvojica dečaka su sela kraj ognjišta. Šoza ih je posmatrao.

„Dečak iz dudare od Kanzaemonovih”, rekao je iznenada.

Jasuke je bio zbunjen. „Kakvo dete iz dudare? Šta je to dud?” pitao je.

Tarokiči je takođe naćulio uši. Kakvu smešnu stvar reče ovaj Šoza, pomislio je.

„Ne znate šta je to dete iz dudare, Jasuke? Ni ti Tarokiči? Ti si dete iz jedne dudare,
Jasuke. Rodio si se u jednoj rupi u dudari.”

Stari Šoza se široko zacerio, pokazala su se njegova dva-tri preostala zuba, žuta i
prljava, kao i ružičaste desni. Iz svojih upalih očiju uperio je pogled u Jasuku. Tarokiči nije
mogao starog Šozu direktno pogledati u lice. Bio je preplašen. Mada nije znao šta je starac
hteo da kaže, mislio je da Šoza vređa njegovog novog prijatelja Jasuka, nazivajući ga
detetom iz dudare.

„Nisam se rodio u rupi u dudari. Mene je rodila moja majka”, vikao je Jasuke, i
zamalo zaplakao.

„Jasuke, ne znaš”, pokušavao je Šoza da mu objasni. „Ti si dete iz dudare.

Razumećeš kad odrasteš. Tebe je rodila dudara.”

Jasuke je bio na ivici plača, ali je ipak savladao suze. Nije želeo da ga mali Tarokiči
vidi kako plače i nije bio spreman da tako lako popusti pred starim Šozom koji je toliko
ružnih stvari rekao o njemu. Stoički je stisnuo zube.
 Starci su počeli da se okupljaju pred svetilištem. Poskidali su svoju drvenu obuću i
čizme, stresli sneg sa kapa i ćebadi u koje su bili obmotani, i ušli su unutra. Videvši starog
Šozu kako raspiruje vatru, govorili su: „Srećan ti rad, Šozo. Dakle ove godine je na tebe
došao red da ložiš vatru. Hvala ti.”

Približavajući se oltaru, svako od njih je iz rukava izvlačio mirišljave štapiće koje je

poneo sa sobom, prinosili su vrh štapića sveći i palili, zatim gurali ih u vlažan pepeo
kandila. Onda su sklapali ruke i počinjali da pevaju molitvu Amitabi.

Nan Amida Butsu, Namu Amida Butsu,12

Namu Amidaa Butsu, Namu Amida Butsu.

Monotono pevanje staraca i starica zajedno sa dimom se kovitlalo prema niskoj

tavanici prostorije. Tarokiči i Jasuke, opijeni teškim mirisom ulja za kosu i znoja, ubrzo su
izašli napolje.

Sneg je i dalje padao. Iz kuće su dopirali glasovi staraca u molitvi Amitabi. Tarokiči
je išao napred. Iza njega, Jasuke je tiho progovorio: „Dete dudare...”

Tarokiči se okrenuo i pogledao ga; Jasuke mu je besno uzvratio pogled. Tarokiči je

primetio prezir na njegovom licu. Osećajući da nadolazi talas besa, Tarokiči je potrčao,
šutirajući sneg pri svakom koraku.

Zašto se Jasuke promenio toliko pošto ga je stari Šoza nazvao detetom dudare?
Tarokiči je to shvatio tek kada je odrastao.

Njih dvojica su postali prijatelji idući u Šaka Šaku, ali od tog dana Jasuke nije
nikada dolazio da se igra sa njim. Čudno.

„Tek nedavno sam shvatio zašto je Jasuke bio toliko potišten i ljut”, nastavio je
Tarokiči svoju priču.

12 Molitva kojom se zaziva Buda tzv. „nenbucu”.

 „Jasuke je bio treći sin Kanaemonovih. Bili su siromašni. To može da zvuči kao da
je moja porodica bila bogata, ali i mi smo živeli u nemaštini. Razlika je bila samo u tome
što je Jasukova porodica imala puno dece. Ko ima mnogo dece ima i više troškova, zato su
oni bili toliko siromašniji od nas. Jasukov otac, Kanzaemon, i njegova majka — zvala se
Okane — bili su veliki radnici. Jasuke je rođen u poznu jesen 1899. godine. Jedne večeri,
Okane je brala pasulj na najudaljenijoj njivi u Tanidi, kada joj je došlo vreme i dobila prve
trudove. Žene sa sela su obično radile sve do porođaja — one nisu mogle da odu u bolnicu
i da se tamo porode uz pomoć bolničarke ili babice, kako je to danas običaj. Kada je Okane
osetila bolove, uhvatila se za stomak i uputila se kući u Okadu. Kuća je bila prazna —
Kanzaemon je bio tesar i verovatno je otišao da pomogne kod nekih građevinskih radova.
Na putu ka kući, Okane je, i dalje se držeći za stomak, srela Šozaemona.

Videvši Okanu kako mu se približava sva u znoju i sa ispupčenim venama, upitao

je: „Je li to beba, Okane? Je li se to beba pokreće?” Okane je bez reči pala na kolena kraj
puta. Bolovi su postali jaki.

„Okane, šta ćeš sa toliko dece?” pitao je Šozaemon. „Već imaš dva sina. Ovo će biti
treće dete. Kako misliš da ga podižeš? Hoćeš li da ti pomognem? Daj da ovo dete bude iz
dudare. Neka bude dete iz dudare i moli se za njegovu sreću na onom svetu.”

Te večeri nije bilo prolaznika na planinskom putu. Okane je u Šozaemonu

verovatno videla samog Budu dok joj je pomagao da ustane.

„Šozo, molim te pomagaj! Čini ono što misliš da je najbolje.” Okane je jecala od
bolova dok je ovo govorila.

Šozaemon je klimnuo glavom i rekao: „U redu!” Pomogao joj je da legne na travu

kraj puta, razvezao joj pojas i počeo je da joj trlja stomak. Beba je ubrzo stigla. Glasno je
zaplakala. Okane, koja je čvrsto bila zgrabila nekakvo korenje kraj puta, iscrpla je svu
svoju snagu i pala u nesvest. Kada se, mnogo kasnije, prosvestila, Šoza i njegova žena su je
stavili, u krevet kod kuće. Novorođenčeta nigde nije bilo. Kada je video da je Okane
otvorila oči, Šoza je progovorio:

„Ono je sada dete iz dudare. Ostavio sam ga u dudari. Ako sutra ne bude živo,
sahraniću ga. Ne brini, Okane, ja ću se pobrinuti za tebe.”

Ne znam kada je nastao ovaj običaj. U to doba, mnoge porodice su gajile svilene
bube zbog mogućeg dodatnog prihoda, i dudovi su rasli na svakoj njivi na kraju sela.
Sećam se iz detinjstva, kada bi drveće olistalo, njive su bile zelene, a kada bi lišće opalo,
njive sa dudom ličile su na šiljatu planinu u paklu. Okane je Jasuka rodila u poznu jesen
kada su krupni listovi duda plovili po vetru kao talasi okeana. Često sam odlazio u ta polja.
Kada bi crveni plodovi sazreli — bilo je to u maju, zar ne? — najeo bih se duda. Seoska
deca su lutala po poljima od jutra do mraka tragajući za najukusnijim plodovima. Jednom
prilikom sam naišao na neku rupu od koje sam se uplašio. Koliko se sećam, rupa je bila u
sred poljane, na najudaljenijoj tački od svih okolnih pešačkih staza. Po obliku ličila je na
urnu, ivice su joj bile nabijene maljem. Na prvi pogled ličila je u stvari na zakopanu urnu.
Rupa je bila široka oko trideset centimetara i prilično duboka — morao sam da legnem na
zemlju i da se nagnem iznad otvora da bih joj video dno. Mogao sam da razaznam dole
nešto nalik na kanap, nešto blještavo i klizavo. Najverovatnije da su lasice i pacovi silazili
dole da bi se napili vode koja se tu skupljala od kiše, i tu bi i crkli jer nisu mogli da se
ispenju uz čvrsto nabijene zidove rupe. Tu se širio neki čudan vonj — da, smrad od
crkotine pasa ili mačaka. Deca su se plašila takvih rupa. Ako bi naišla na takvo mesto,
vikala bi: „Rupa točinampina i bežali. Točinampin je na našem dijalektu naziv za veliku
leteću vevericu. Kada sam video rupu u dudari, pitao sam svoje roditelje: „Čemu služi ta
rupa?” „To je rupa točinampina”, odgovorili su mi. „Točinampin tu skuplja uginule miševe
i mačke i čuva ih za zimu. Ne prilazi takvoj rupi. Ako slučajno upadneš, nećeš nikada iz
nje izaći. Poješće te točinampin.”

Sva deca iz sela su jela dud i sva su pitala svoje roditelje o tim zastrašujućim
rupama. A oni su im uvek odgovarali da su to rupe točinampina.

Tužna istina glasi da je Okane, uz Šozaemonovu pomoć, svog trećeg sina ostavila
napolju u dudari. Drugim rečima, dete je bilo ostavljeno u jednoj takvoj točinampinovoj
rupi.”

Ali to još nije kraj priče. Kao što sam rekao, „Dete dudare” je dete rođeno iz
dudare. Upravo je tako: to je dete koje je izmilelo iz rupe u kojoj su ga ostavili. Dan nakon
što bi novorođenče bilo ostavljeno u rupi, neko od članova porodice bi otišao da proveri
da li je mrtvo. Videli bi da je poneko dete bilo dovoljno jako, izmigoljilo iz rupe i nađeno
je kako plače ispod rosom pokrivenog dudovog lišća. To je moralo da bude jako i žilavo
dete. Ako bi sledećeg jutra neko dete zatečeno živo, odneli bi ga kući i podizali ga. Mislim
da su ljudi shvatili da će jedno takvo snažno dete sigurno izrasti u dobrog radnika koji će
pomagati u svim poslovima porodice.

Jasuke Kanaemonovih je rođen kraj puta i stari Šoza ga je ostavio u dudari, ali kada
se sutradan vratio da bi video da li je dete živo, ono je mirno spavalo pod dudovim lišćem.
To je bilo čudo. Odrasli su govorili da je Jasuke čudo od deteta, prvo „dete dudare” u ovom
selu koje su zapanjeno posmatrali.

Te noći, šeste godine mog života, petnaestog dana u drugom mesecu, kraj ognjišta
u svetilištu Kanon — kada je stari Šoza Jasuka nazvao detetom dudare, nije ga uopšte
vređao. On je Jasuku zapravo rekao: „Ti si najjači dečak u selu. Hajde da razmislimo malo
o tome — rano jednog jutra, desetak dana nakon toga što sam se prvi put pridružio
svetkovini Šaka Šaka, pre nego što je sneg počeo da se topi i kada je u selu danonoćno
besnela mećava, stari Šozaemon je iznenada umro.

Reči ovog starca mi još uvek odzvanjaju u ušima — „dete dudare”. Ali Jasuke, to
„dete dudare” umrlo je od kolere u svojoj trinaestoj godini. Teško je zaboraviti prvog
druga iz detinjstva. Jasuke je bio viši i jači od mene, njegov prćast nos bi se uvek podizao u
vis kad gođ bi viknuo „Šaka, Šakaa”, i vodio me kroz mećavu držeći za ruku, hodajući po
seoskim putevima da bismo dobili slatkiše. I sada ga tako vidim.”
 Endo Šusaku

DAN PRIJE

Već neko vrijeme želio sam imati tu fumie.13 Ili, ako je već ne mogu imati, onda
barem vidjeti. Slika je bila vlasništvo Fukae Tokuđira iz sela Daimjo u Sonogiju,
prefektura Nagasaki; bakrorez s drvenim okvirom širine dvadeset i duljine trideset
centimetara prikazivao je raspetog Krista.

Bila je to jedna od slika upotrebljenih za vrijeme četvrte opsade Urakamija,

posljednjeg progona kršćana u Japanu. Upotreba fumie je, doduše, trebala prestati
američko-japanskim ugovorom 1858. godine, ali fumie se ipak koristila i u ovom gušenju
koje je uslijedilo poslije spomenutog ugovora.

Moja želja da imam tu fumie javila se nakon čitanja brošure o Togoru, seljaku iz
Takašime u Sonogiju koji je izdao katoličku vjeru za vrijeme četvrte opsade Urakamija.
Autor teksta, dakako, nije stavljao naglasak na Togora već je samo iznosio povijesne
činjenice, no mene je prilikom čitanja jedino on zanimao.

Otac N. kojega sam poznavao još iz studentskih dana upravo je boravio u

Nagasakiju, pa sam mu poslao pismo o svojim utiscima o Togoru. On mi je u odgovoru
pisao o spomenutoj fumie. Selo Daimjo pripadalo je njegovoj župi, i mještanin Fukae
uistinu je imao tu sliku; jedan od Fukaeovih predaka je, naime, bio među službenicima
koji su sudjelovali u progonu kršćana.

Dan prije no što sam trebao biti po treći put operiran, na moju veliku sreću

13 Drvorez ili bakrorez s likom djevice Marije ili s raspetim Kristom koji je u razdoblju Edo (1600-1867), za
vrijeme progona kršćana (1628-1857) služio njihovu „otkrivanju”, na sliku je trebalo stati nogom (odatle
naziv „fumie”, od „fumu” gaziti i „e” slika), što osoba koja je vjerovala u Krista nije bila u stanju učiti i to
bi je odalo.
namjestili su mi priliku da vidim tu fumie. Odlučeno je da ju moj prijatelj, otac Inoue,
donese sa sobom na povratku iz Nagasakija. Dakako da to nije bilo samo zbog mene; nosio
ju je da je pohrani u katolički arhiv sveučilišta u Jocuji. To me je razočaralo, ali shvaćao
sam potrebu čuvanja takvih dragocjenosti. Otac Inoue je telefonom javio mojoj ženi da će
mi, prije no što je preda u arhiv, dopustiti da je nakratko pogledam.

U očekivanju njegove posjete konačno sam u bolničkoj sobi i zadrijemao. Iz sobe

nada mnom čulo se upjevavanje zbora učenica srednje medicinske škole; bližio se Božić.
Kadikad bih malo otvorio oči i slušao njihove glasove iz daljine, a zatim opet sklopio
vjeđe.

Tada začuh kako se vrata sobe tiho otvaraju. Pomislih da mi je došla žena, ali ona
je bila zaposlena trčanjem i pripremama za moju sutrašnju veliku operaciju; ne, nju je još
bilo prerano.

— Tko je?

Na vratima pomoli lice sredovječan muškarac u jakni i s planinarskim šeširom na

glavi. Nisam ga poznavao. Pogled mi je najprije skliznuo s njegovog prljavog šešira na
krznenu jaknu, a zatim na velike čizme. Vjerojatno ga je poslao otac Inoue, pomislih.

— Dolazite iz crkve?

— Molim?

— Nije li vas poslao otac Inoue? — nasmiješio sam se, no muškarčeve se oči suze i
na licu mu se ukaže čudan izraz.

— Ne. Raspitao sam se u odjeljenju, pa su rekli da ćete vi možda htjeti kupiti...

— Kupiti? A što?

— Četiri komada za šesto jena. Imam i knjige. Ali nisam ih danas ponio sa sobom.

Ne čekajući moj odgovor, savio se u kukovima i iz džepa na hlačama izvadio malu

kovertu. U njoj su bile četiri fotografije s požutjelim rubovima.

Vjerojatno zbog lošeg razvijanja, obrisi malenih figura na njima bijahu također
žuti; tamna tijela muškarca i žene zagrljena u sjeni. Pokraj kreveta u nekoj od otužnih
hotelskih soba u predgrađu stajala je samo jedna drvena stolica.

— Ali, mene sutra čeka operacija!

— Upravo zato — rekao je muškarac bez posebne sućuti u glasu, češući se slikama
po dlanu. — Zato što je operacija tek pred tobom, treba ovo kupiti za sreću. I operacija će
sigurno uspjeti. Onda — hoćemo li, druškane?

— Da li često dolazite ovako u bolnicu?

— Naravno. To je moje područje.

Nisam znao da li se to samo šalio ili je to mislio ozbiljno, ali čovjek u planinarskom
šeširu rekao je uvjerljivo poput liječnika: ovo je moje područje. Štaviše, govorio je tonom
kojim se liječnik obraća svom pacijentu. Osjetih prema njemu naklonost.

— Ne, ne bih. Ne sviđaju mi se te slike.

— Ne...? — Lice mu je postalo potišteno. — No ako vam se ne sviđaju ove, kakve

biste onda voljeli, šefe?

Pripalio je jednu cigaretu iz kutije kojom sam ga ponudio i počeo pričati.

Nigdje čovjeku nije toliko dosadno i nigdje toliko ne poželi gledati slike i knjige te
vrste kao u bolnici. Ona je najpogodnije mjesto za to, u kojemu osim toga nema bojazni od
policije. I tako on i kolege, podijelivši teritorij, obilaze gradske bolnice. Pacijent pred
operacijom, koji kupi nešto od njih, imat će sreće. Moja je bolnica, tvrdio je, bila njegovo
područje.

— Nedavno je neki starčić koji je ležao u sobi E i trebao biti operiran, vidjevši
moje slike uzdahnuo: Sad mogu mirno umrijeti...

Nasmijao sam se. Bio je mnogo ugodniji posjetilac od rođaka koji su se s bolnim
izrazima na licu tiho pojavljivali na vratima sobe. Kada je popušio cigaretu, zataknuo je još
jednu za uho i izašao.

Nakon njegovog odlaska obuzelo me dobro raspoloženje. Umjesto oca Inoue

posjetio me, eto, taj frajer koji mi je umjesto slike raspetog Krista donio erotske sličice.
Današnji dan bio je za mene dan koji me je naveo da o koječemu razmislim, a vjerojatno
me je trebao navesti i da stavim stvari na njihovo pravo mjesto. Moja sutrašnja operacija
neće biti nalik prvim dvjema; postojao je rizik i očekivalo se veliko krvarenje zbog
sraštene porebrice, u tolikoj mjeri da su liječnici meni prepustili odluku hoću li se podvrći
operaciji ili ne. Stoga sam danas namjeravao navući na lice još bljeđu celofansku masku,
no maloprijašnja posjeta prekinula je to u korijenu. A one tamne sličice s požutjelim
rubovima bijahu samo dokaz više da Bog uistinu postoji.

U vrijeme napada pokrajinske feudalne policije na selo Takašima mještani su

upravo bili pri večernjoj molitvi. Naravno da su imali i postavljenu stražu, ali kad je ona
zazvonila na uzbunu, policajci već bijahu prodrli u kuću seljaka koja im je služila kao
kapela.

Te noći je po mjesečini odmah odvedeno u Urakami deset muškaraca, uključivši i

dvojicu vođa Udruženja seljaka. Srećom ili nesrećom, među njima se našao i Togoro.
Ostali su se od početka osjećali nesigurno predmnijevajući da bi se on mogao odmetnuti.
Njegova egzistencija dovodila je u nepriliku selo sastavljeno od strastvenih vjernika.
Togoro je, usprkos krupnoj figuri, bio kukavica.

Nekada su momci iz susjednog sela znali Togora uvući u tučnjave u kojima je,
premda tjelesno razvijen kao dva prosječna mladića, obično bivao sravnjen sa zemljom;
kući se vraćao razderane odjeće, samo u svitnjaku. Ono što ga je priječilo da u takvim
trenucima pruži ikakav otpor bio je strah od protivnika, a ne kršćanska odvažnost da
„podmetne i lijevi obraz, ukoliko ga udare po desnom”. Seljani Takašime počeli su ga
prezirati. Stoga je jedini u selu, iako mu je bilo već trideset godina, ostao neoženjen. Živio
je s majkom.

Među desetoricom uhićenika glavni je bio Kašiči, čovjek ugledan u selu i dosljedan
principima. Večer prije no što je trebalo početi preslušavanje u Urakamiju on je posebice
hrabrio Togora. „Bog i Majka Božja dat će ti hrabrosti i snage”, uvjeravao ga je. „Ljude koji
pate na ovom svijetu čeka mjesto na nebu.” Togoro je gledao u drugove prestrašenim
pogledom izgubljenog psa, ali na njihov zahtjev pridružio im se u molitvama Credo i Oče
naš.

Rano ujutro slijedećeg dana započelo je utvrđivanje krivice u lokalnoj sudnici

Urakamija. Uhićenike su jednog po jednog, svezane, dovlačili u hladnu izbu posipanu
šljunkom; službenici su se još uvijek koristili metodom fumie. Onoga tko ne bi dao riječ
da će se preobratiti očekivali su žestoki udarci bičem. Ali Togoro, još prije no što se bič i
podigao, spremno spusti svoju prljavu nogu na Kristovo lice. Gledao je pogledom žalosne
životinje u svoje drugove, koji stajahu razbarušene kose i uprskani krvlju, dok ga je
službenik izvodio iz sudnice puštajući ga na slobodu.

— Moram vas obrijati i izvaditi vam krv.

Ovaj put u sobu je ušla medicinska sestra noseći metalni poslužavnik i injekciju.
Trebala je obrijati predio određen za sutrašnju operaciju i provjeriti moju krvnu grupu
radi transfuzije.

Skinuvši gornji dio pidžame, osjetio sam na koži svježinu zraka. Digao sam lijevu
ruku, s mukom susprežući smijeh zbog golicavih pokreta britve po mom pazuhu.

— To škaklja!

— Kad se budete kupali, dobro operite ovo mjesto. Svo je crveno!

— Ne dolazi u obzir. Poslije druge operacije postalo je preosjetljivo da bih ga

mogao trljati!

Na mojim leđima, ukoso od lijevog ramena poput redovničke stole, nalazio se

veliki ožiljak. Zbog ponovljenog zahvata mjesto je bilo otečeno; Sutra će hladni skalpel još
jednom proći tim dijelom. A ja ću ležati sav u krvi.

Kako su preostala devetorica, nakon Togora, tvrdoglavo odbijala da se odreknu

svoje vjere, strpani su u zatvor u Nagasakiju. Slijedeće godine, 1868. ukrcali su ih na
brodicu i poslali u Cujamu, mjesto blizu Onomičija. Bila je večer i kišilo je, brodica nije
bila natkrivena a zatvorenici, samo u odjeći, branili su se od hladnoće stiščući se jedan uz
drugoga. Kada su isplovljavali iz Nagasakija Bunđi, jedan od zatvorenika, primijeti na ivici
pristaništa čovjeka u radničkoj odjeći.

— Gledajte, nije li ono Togoro?

Togoro ih je iz daljine promatrao onim jednako zaklinjućim, žalosnim očima kao

onda kada se odmetnuo. Svi u isti mah odvratiše pogled kao da su ugledali nešto prljavo, i
nitko više ne prozbori ni riječi.

Njihov zatvor se nalazio u planini, deset rija udaljen od Cujame. Iz njega se vidjela
kuća za službenike i malen ribnjak. U početku su službenici bili velikodušni prema njima,
gotovo da i nije bilo preslušavanja. A i hrana — dvaput na dan — značila je za te
siromašne seljake nešto poput blagoslova. Službenici su im, ljubazno se smješkajući,
govorili da bi uvijek mogli tako dobro jesti i toplo se oblačiti kad bi odbacili svoju
pogansku vjeru.

U jesen te godine iznenada je prispjelo četrnaest ili petnaest novih zatvorenika.

Bijahu to djeca iz njihovog rodnog sela Takašime. Svi su se iznenadili nad tim neobičnim
službenim potezom, ali i obradovali što nakon toliko vremena ponovo vide nekoga od
svoje rodbine. Uskoro su, međutim, bili prisiljeni shvatiti da je ta mjera zapravo
psihološka tortura, poznata pod imenom „zloupotreba djece”.

Iz susjedne zatvorske barake bi se, s vremena na vrijeme, čulo dječje plakanje.

Jednog dana poslijepodne, prislonivši lice uz prozorčić njihove barake, zatvorenik
imenom Fuđifusa ugleda dvoje omršavjele djece kako love libele i trpaju ih u usta. Tada je
shvatio da djeca ne dobivaju gotovo nikakvu hranu. Kad je taj prizor ispričao svojim
drugovima, oni su plakali.

Zamolili su službenike da od svojih dobrih obroka barem polovicu mogu dati djeci,
ali molba im je odbijena. Međutim, ukoliko bi se odrekli svoje pogane vjere — rečeno im
je — i djeca i oni lijepo će se oporaviti i zaokrugliti, te biti vraćeni kući u rodno selo.

— Gotovo je — rekla je medicinska sestra izvukavši iglu, i dok sam ja trljao mjesto
uboda ona podigne napunjenu epruvetu prema svjetlu, u visinu očiju.

— Kako vam je tamna krv!

 — Zar ne valja ako je tamna?

— To nisam rekla. Samo velim da je tamna.

Odlazeći, mimoišla se na vratima s meni nepoznatim liječnikom u bijelome.

Htjedoh ustati u krevetu.

— Ne, ne, samo ostanite ležati. Ja sam Okujama s Odjela anestezije.

Na sutrašnjoj operaciji trebao je biti prisutan liječnik-anestetičar. Rekao je da je to

on. Rutinskom kretnjom prislonivši stetoskop na moje grudi, upitao me:

— U prijašnjim operacijama, da li ste se brzo budili iz anestezije?

U posljednjoj operaciji rez je zahvaćao pet rebara. Anestetik je prestao djelovati

istovremeno kad je završena operacija, pa sam osjećao bol kao da su mi zabodene škare u
grudima. To sam mu ispričao.

— Ovaj put me uspavajte barem još pola dana. Bile su to užasne boli.

— Onda ćemo se potruditi — reče mladi liječnik široko se osmjehnuvši.

Kada je postalo jasno da se, usprkos svemu, devetorica ne namjeravaju preobratiti,

započelo je mučenje. Razdvojili su ih i, svakog zasebno, stavili u omanje kutije u kojima je
bio moguć jedino sjedeći položaj, a ni on nije dozvoljavao nikakvu dodatnu kretnju. Za
disanje je postojao jedan jedini otvor u visini lica. Osim u slučaju nužde izlaz iz kutije nije
bio dozvoljen.

Bližila se zima. Od iscrpljenosti i hladnoće tijela zatvorenika sve su više slabila. S

druge strane, međutim, iz obližnje barake zazvonio bi kadikad dječji smijeh. Zatvorski
službenici, i sami roditelji, ipak su počeli hraniti djecu. Zatvorenici su šutke, svaki u svojoj
kutiji, osluškivali dječje glasove i smijeh.

Krajem studenog umro je Kumekiči, najstariji zatvorenik podlegavši hladnoći i

iscrpljenosti. Kašiči je volio i cijenio Kumekičija. Kad bi se u njihovom zatvorskom životu
nešto dogodilo najprije je njega pitao za savjet, pa ga je njegova smrt tim više pogodila. S
licem u izbušenom otvoru, Kašiči je razmišljao o tome kako mu je volja oslabila. I po prvi
put pomisli s mržnjom na izdajnika Togora.

Ponovo su se tiho otškrinula vrata. Otac Inoue? Nije. Bio je to opet onaj čovjek u
jakni i planinarkom šeširu.

— Šefe!

— Što je? A, vi ste!

— Uistinu... imam nešto za vas, za sreću.

— Nisam li vam rekao da to ne želim kupiti?

— Ne radi se o slikama. Ovo vam činim besplatno. Za uzvrat, ukoliko operacija

uspije, vi ćete od mene kupiti one slike i knjige.

Zatim mu se glas pretvorio u šapat.

— Čuj, mogu ti namjestiti žensku. U ovom odjelu posjete su zabranjene. Možete se

zaključati. Krevet imate. I nitko neće znati.

— Dobro, razumio sam.

Ostavivši na mom krevetu predmet koji je držao u ruci, čovjek izađe. Bila je to
malena lutka prevučena tankim slojem prljavštine vjerojatno od prašine i znoja dok ju je
držao u ruci.

Kada je došla zima izvadili su ih iz kutija, ali jutrom i večeri i dalje im je bilo
hladno. S one druge, svježije planinske strane čulo se nekakvo pucketanje. To su se grane
lomile od hladnoće. Neveliki ribnjak između zatvora i kuće u kojoj su bili smješteni
službenici prevukao se tankim slojem leda.

Jednog dana u predvečerje službenici su od preostale osmorice izveli Seičija i

Tacugora i bacili ih u zaleđeni ribnjak. A zatim, čim bi im se glava pojavila na površini,
motkom bi ih ponovo gurali pod vodu. Bilo je to užasno mučenje. Službenici su ih
onesviješćene na rukama odnijeli natrag u zatvor. Preostali zatvorenici su se pridružili
Kašičiju u Zdravo Mariji, ali pri kraju molitve „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas
griješnike, danas i na dan smrti naše...” mnogo ih je jecalo.
 U tom trenutku kroz zatvorsko okno Kašiči opazi mršavog, visokog muškarca,
naizgled prosjaka, koji je unezvjereno gledao oko sebe. Kad se taj čovjek okrenuo — a
poput svih skitnica imao je dugu kosu i bradu, Kašiči i nehotice uzvikne.

— Togoro!

Jedan od službenika prišao mu je da ga izvede van, ali Togoro je odmahnuo glavom

gorljivo ga nešto zaklinjući. Uskoro službenik pozove još jednoga kolegu te su se neko
vrijeme dogovarali, a onda isprate i smjeste Togora u jedinu praznu ćeliju u zatvoru.

— Evo vam druga!

Na licima službenika ocrtavala se zbunjenost, no čim su oni otišli, osam

zatvorenika u tišini je osluškivalo pokrete Togorovog tijela.

— Zašto si došao? — upita Kašiči u ime svih i razbije šutnju.

To je pitanje svima ležalo na duši, a i sam je Kašiči ćutio neku neodređenu

nesigurnost. Da nisu Togora, planski, ubacili k njima službenici? A ako i nisu, čovjek
poput njega samo je opasnost više za već ionako oslabljen duh ostalih. Kašiči je od
pokojnog Kumekičija čuo da se službenici znaju služiti takvim lukavštinama.

Togorov odgovor na Kašičijevo pitanje iznenadio ih je. Tihim glasom kazao je da se

svojevoljno prijavio.

— Ti?

Kad su se zatvorenici prezrivo nasmijali, Togoro je zamuckujući pokušao nešto reći

u svoju odbranu. No Kašiči prekine njihov smijeh i podsjeti Togora na torture koje ga
čekaju, rekavši mu da je bolje da se vrati ukoliko će svima zadati još više nevolja. Togoro
je šutio.

— Zar se ne bojiš?

— Bojim se... — promrmlja Togoro.

Nego, kad su mu rekli da se vrati ukoliko se boji mučenja, Togoro je izjavio nešto
čudno. Došao je k njima jer mu je to glas rekao, bio je siguran da je čuo glas koji mu je
savjetovao da još jednom bude zajedno s drugovima. „Idi u Cujamu da ih vidiš, barem
jednom; a ako se budeš bojao mučenja, uvijek možeš pobjeći i vratiti se”, kazao mu je
žalosnomolećiv glas nalik plaču.

Dok je noćnu tišinu u planini razbijalo samo povremeno pucketanje smrznutih

grana, zatvorenici su kao skamenjeni slušali Togorovu priču.

— Dobro smišljena priča za Togora, zar ne? — promrmlja jedan, koji je smatrao da
je zgodu izmislio sam Togoro u želji da pred njima i ostalim seljanima opravda svoju
izdaju od prije dvije godine. „Ako se budeš bojao muka, možeš pobjeći i vratiti se” — što
znači da vjeruje da će se i ovaj put bez poteškoća izvući. Kašiči je, međutim, bio napola
spreman povjerovati, dok je ona druga njegova polovica to odbijala. Ne mogavši zaspati te
noći, razmišljao je u tami o Togoru slušajući ga kako se meškolji u postelji.

Slijedećeg dana službenici su odveli Togora i gurnuli ga u ribnjak. Slušajući ga kako

vrišti poput djeteta svi zatvorenici, počev od Kašičija, molili su Credo, molili Boga da tom
slabiću podari snage da izdrži, ali glas koji su na kraju čuli uvjerio ih je u suprotno. Togoro
je izjavio da se odriče vjere i bio izvađen iz ribnjaka.

Ipak, Kašiči je te večeri odahnuo što se njegova sumnja od prošle noći — da je

Togoro ubačeni špijun — pokazala netočnom. „Dobro je, sve je u redu”, mislio je. Togoro
je odmah pušten na slobodu. Nitko ne zna što se poslije toga s njim dogodilo. Ostala
osmorica oslobođena su 1871. godine odlukom nove vlade.

Stigao je otac Inoue. Kao i čovjek koji mi je maloprije htio prodati erotske sličice,
ušao je tiho otvorivši vrata. Vani mora da je bilo hladno, jer mu je nezdravo crveno lice
bilo orošeno znojem. Bili smo prijatelji iz studentskih dana i zajedno smo se ukrcali na
teretno-putnički brod za Francusku, spavajući u potpalublju između nadničara i vojnika.

— Moram ti se ispričati.

— Neću moći vidjeti fumie?

— Tako je.

Netko viši u crkvenoj hijerarhiji naredio je drugom svećeniku da fumie iz

Nagasakija odnese u katolički arhiv sveučilišta J. Inoue je na čelu imao malu
crvenkastocrnu mrlju. Bio je kapelan u maloj crkvi u Sitamačiju. Rukavi kaputa bijahu mu
izlizani, koljena na crnim hlačama iznošena. Kao što sam i pretpostavljao, imao je nekakve
sličnosti s čovjekom u planinarskom šeširu. Ali nisam mu to rekao.

On sam, kazao je, vidio je sliku. Taj bakrorez s Kristovim likom prekriven zelenom
patinom i s drvenim okvirom u stanju raspadanja izradio je, po svemu sudeći, neki seoski
zanatlija iz Urakamija. Kristovo lice bilo je izgaženo a oči i nos jedva su se razabirali, nalik
kakvom dječjem črčkanju. Slika je ležala zapuštena u skladištu obitelji Fukae u selu
Daimjo.

Zapalili smo cigarete i promijenili temu razgovora. Upitao sam oca Inoue što misli
o sceni Posljednje večere u Evanđelju po Ivanu, koja mi već duže vrijeme nije davala mira.
Bile su to Kristove riječi koje je uputio izdajniku Judi dok mu je pružao komad kruha:

Namočio je kruh i dao ga Judi Iskariotu, sinu Simonovom...

I rekao mu je: Ono što moraš učiniti, učini brzo...

Ono što moraš učiniti, učini brzo. Te riječi su se besumnje odnosile na Judin
izdajnički čin prodaje Krista. Zašto ga Krist nije u tome spriječio? Da li ga je uistinu pustio
tako hladnokrvno, kao što je izgledalo? O tome sam želio razgovarati. Otac Inoue mi je
odgovorio da upravo te riječi prikazuju Kristovu ljudsku stranu. Krist je volio Judu, ali nije
mogao a da ne osjeti mržnju sjedeći za istim stolom s čovjekom koji ga je izdao. Otac
Inoue je smatrao da je taj osjećaj sličan ambivalentnom čuvstvu ljubavi i mržnje što ga
osjeća čovjek prema voljenoj ženi koja ga je prevarila. Ali ja sam se tome usprotivio.

— Krist to nije izrekao kao naređenje. Možda se tumačenje izvornog teksta malo
pomalo iskrivilo... Ti ćeš to ionako učiniti. Ne mogu te u tome spriječiti, i zato, učini što
moraš. Nije li baš na to mislio Krist kad je rekao da zbog toga i postoji njegov križ, križ
koji će on morati nositi? Dobro je poznavao onaj dio ljudske prirode koji izmiče našoj
kontroli.

Zborsko pjevanje koje se sve do malo prije čulo iz sobe nada mnom prestalo je, i u
bolnicu se vratila poslijepodnevna tišina. Ustrajavši u svom pomalo heretičkom stavu
usprkos primjedbama oca Inoue, sjetio sam se fumie koju nisam uspio vidjeti. Želio sam je
vidjeti prije operacije ali nije išlo, i šta se tu može. Otac Inoue opisao ju je kao izlizani
bakrorez Kristovog lika oivičen dotrajalim drvenim okvirom. Ljudi koji su gazili po njoj
unakazili su i malo pomalo izbrisali Kristovo lice. Nije, međutim, bio oštećen samo Krist
na bakrorezu. Mogu zamisliti koliko su bol morale ćutjeti Togorove noge dok su ga gazile.
Ta se patnja onda prenosila na Krista koji bi, ne mogavši to podnijeti, puno sućuti
prišapnuo: „Ono što moraš učiniti, učini brzo.” Na taj su način vlasnik lica koje gaze i onaj
koji po njemu gazi ostali sve do danas u istoj vezi i u istom položaju.

U mojoj svijesti su se, premda nejasno, zadržale pomisli na sličice s požutjelim

rubovima što mi ih je maločas pokazao čovjek u planinarskom šeširu. Upravo kao što se na
skrovitom mjestu tamna tijela muškarca i žene uzdišući grle, tako i Kristovo lice na
bakrorezu na isti način dolazi u dodir s čovjekovim mesom; između to dvoje postoji
čudesna sličnost, gotovo istovjetnost. Ta veza je spomenuta negdje u katekizmu, iz kojega
opatice nedjeljom poslijepodne podučavaju djecu u vrtu iza crkve gdje mirišu po
ukuhavanju džemova. Ja sam se dugo vremena podrugivao katekizmu; a ipak, nakon
trideset godina, mogu reći da je to jedina stvar koju sam naučio.

Kada je otac Inoue otišao, uronio sam u krevet i čekao da mi dođe žena. Kroz sive
oblake povremeno bi u sobu zasjalo slabašno sunce. Iz metalnog čajnika na električnom
grijalu dizala se para. Nešto se uz lagan zvuk skotrljalo na pod. Otvorio sam oči. Na podu
je ležala lutkica koju mi je za sreću poklonio čovjek u planinarskom šeširu. Dražesna
drvena lutkica, prljava kao i sam život.
 Kono Taeko

ŽELJEZNA RIBA

Nas dvije smo posljednje napustile sobu i uputile se stepenicama, zaustavljajući se

povremeno pred izlošcima na zidovima. Za nama je ubrzo sišla i čuvarica.

U predvorju više nije bilo posjetilaca. Pojavila se druga čuvarica i preokrenula

natpis na ulaznim vratima.

— Već zatvarate? — upita čovjek koji je upravo ušao. — Htio bih malo razgledati...

— Zatvaramo u četiri — odgovori čuvarica.

Kazaljke okruglog sata na visokom zidu nisu još pokazivale četiri. Štoviše, na ulazu
bi se kadikad pojavio još pokoji posjetilac koji nije znao vrijeme zatvaranja, pa se
predvorje nije praznilo.

No uskoro dođu obje čuvarice da zatvore ulazna vrata. Zaključale su ih, međutim,
samo napola, svukle sa sebe službenu odjeću i otišle.

— Već zatvaraju! — začula se primjedba izvana.

Ipak, posjetioci preostali u polumraku nastalom zatvaranjem vratnih krila počeše

se jedan za drugim razilaziti. I mi krenusmo prema izlazu.

— Ispričaj me na trenutak, hoćeš li? — rekla je iznenada.

— Daj mi to da ti pridržim! — kazala sam joj.

Poput većine žena, željela sam joj u tom trenutku uštedjeti trud nošenja suvišnih
stvari. Ona se malo zbunila, a zatim pogledala kišobran u svojoj ruci.
 — Uistinu, ne pada više, zar ne? — promrmljala je, pružajući mi kišobran. — Ti
samo idi! — požurivala me je. — Ja ću već doći za tobom.

Nakon toga se vratila putem kojim smo upravo došle.

Napustila sam zgradu nastojeći da se ne okrenem za prijateljicom. Učinilo mi se da

znam razlog zbog kojeg se željela vratiti; nije uopće bilo potrebno da joj pridržim
kišobran. Ostale smo, zapravo, do samog zatvaranja upravo zato što ona nije pokazivala ni
najmanje želje da odemo, a ja sam znala da to nije bilo bez razloga. A upravo je u
predvorju, izgleda, bilo nešto što nije mogla a da ponovo ne pogleda. Vjerojatno je sada
željela tamo biti sama i na miru preispitati svoje osjećaje.

Kiša je bila gotovo prestala još kad smo dolazili; nebo nad drvećem bilo je u daljini
prošarano jesenje smirenim bojama sutona.

Spustila sam se niz kamenjem popločen prilaz za vozila i nastavila polako,

zabrinuto koračati po sitnom šljunku u vrtu pred zgradom, sveudilj se ne okrećući za
prijateljicom. Vrt je bio uzan i graničio je s pješačkom stazom. Skrenula sam na stazu i
zaustavila se pred natpisom sa strelicom u smjeru zgrade iz koje sam izašla. U očekivanju
prijateljice objesila sam oba kišobrana o tablu s natpisom, složila ih i zatvorila.

Tlo je bilo prekriveno otpalim lišćem. Pročeprkala sam po njemu kišobranima,

prisjetivši se da je među grubim, tragičnim izlošcima poginulih muškaraca bilo i sprešanog
cvijeća i lišća, za koje mi se na trenutak učinilo kao da pripadaju nekom drugom mjestu.
Boje tog lišća i cvijeća bijahu izblijedjele, jednako kao i boja papira na kojemu su bili
pričvršćeni. Pred tim izloškom nalazilo se nekoliko fotografija mladih djevojaka, još
gotovo djece. Vjerojatno je jedna od tih djevojaka koje su umrle neobičnom smrću
spresala cvijeće i lišće. Ne jednolično izrezane trake papira kojima su bile pričvršćene
peteljke i listovi — u to vrijeme selotejpa još nije bilo — govorile su o djevojčinom
nespretnom rukovanju škarama. Među listovima je bilo i dva-tri jasno crvena, tko zna
odakle dolepršala lista. I ja sam kao djevojčica stavljala lijepo lišće među listove knjige. I ja
sam također izrezivala trake od papira. Ti moji radovi isčezli su u velikom, nevjerojatnom
požaru dirigiranom daljinskim upravljačem. Međutim, između mene i tih djevojaka
postoji mala razlika u vremenu i uvjetima rođenja, zbog čega sam ja izbjegla njihovu
tragičnu smrt. A smrt im je bila neobična također zbog daljinskog upravljanja, pa čak i
prvenstveno zbog nje.

Uto začuh korake, pa sam se okrenula. No kraj mene prođe starija žena u radnoj
odjeći. Po prvi put sam se malo vratila i zagledala u zgradu s pročelja. I drugo krilo
izlaznih vrata bilo je već zatvoreno; dvije ručke, zapravo dva podeblja kruga stajala su sada
jedan do drugoga. Ja se međutim nisam još naročito brinula. Vjerovala sam da će se svakog
časa, sa zbunjenim smješkom i maramicom natopljenom suzama, pojaviti iza kakvog
drveta ili kamenog kipa. Vraćajući se tako i razgledavajući oko sebe, skrenula sam zatim i
uz bočnu stranu zgrade. Tamo su se nalazila mala, jednokrilna željezna vrata. Pokušala
sam ih otvoriti, ali bila su zaključana. Po nepopustljivosti ručke koja se više nije dala
okrenuti zaključila sam da jednako mora biti i s ulaznim vratima na pročelju, što me
iznenada ispunilo tjeskobom.

Shvatila sam da su dvije okrugle ručke na ulaznim vratima služile samo kao ukras;
ispod njih nalazile su se sasvim obične kvake sa po dvije vertikalne ključaonice. Vrata se
nisu dala otvoriti. Otišla sam zatim provjeriti onu drugu bočnu stranu zgrade gdje još
nisam bila, te se vratila na glavni ulaz i svom snagom pritisnula kvaku.

— Prilično rano zatvaraju, zar ne? I mi smo mislili da je još otvoreno...

Okrenula sam se i, spustivši ruku, ugledala na stepenicama vremešan bračni par.

Vidjevši me očajnu, željeli su pokazati da i oni osjećaju isto. A ja sam im, hineći
ravnodušnost, odsutno odgovorila:

— Rano, uistinu...

Praveći se da razgledavam zgradu čekala sam zapravo da se to dvoje udalji, a zatim

sam se ponovo približila vratima. U nadi da više nitko neće naići pokušala sam okrenuti
nepomičnu ručku, a onda zabubnjah pesnicama po debelim željeznim vratima. Pokušala
sam i ovo: desnu stranu vrata vukla sam prema sebi a lijevu drugom rukom odgurivala,
kako bih dobila ma i neznatnu pukotinu kroz koju bi se mogao čuti glas. Uto primijetih da
je niža ključaonica bila od onih starinskih, oblika gljive, koje su veće od ključaonica
novijeg tipa.

Zabrinuta, istrgnula sam iz bloka komad papira. Na njemu sam napisala samo svoje
i njezino ime, zgužvala ga i stavila u ključaonicu, gurnuvši ga na drugu stranu šibicom.
Čula sam kad je pao, no u isti mah postadoh svijesna da ne mogu biti sigurna je li ga ona
uzela ili nije. Zato napravih još jedan takav papirić, no ovaj put nisam ga čitavog progurala
kroz ključaonicu.

Bila sam sigurna da će bijeli vršak papira iščeznuti u ključaonicu, ali kad se to
uistinu dogodilo, učinilo mi se da promatram najčudesniju pojavu na svijetu. Sagnula sam
glavu i priljubila oko uz ključaonicu. Unutra je bilo tamno, a iz te tame javio se glas koji
kao da je govorio mom oku.

— Sve je u redu, ništa ne brini. Idi kući!

— Kako to misliš, idi?

— Vrati se kući!

— I što da učinim kad se vratim?

Odgovora nije bilo. Nestrpljivo sam udarila šakom po spoju dvokrilnih vrata.

— Pusti me da učinim ono što želim, molim te. Ti o ovome ne znaš ništa, važi?
Ukoliko tako ne postupiš, nemaš pojma koliko ću ti to zamjeriti...

Najprije sam se uplašila da joj se nije štogod dogodilo. Ali sada sam u njezinom
ponašanju otkrila nešto nalik ponašanju kriminalca, što me je još više prestrašilo.

— Zašto to činiš...? — usudila sam se upitati, ni sama ne znajući da li time samo

provjeravam kako joj je, ili pak izražavam sumnju u ispravnost onoga što čini.

— Jednog dana ćeš me razumjeti.

— Jednog dana... baš krasno! — ispalila sam.

— Tako je. Ako ti o tome budem mogla govoriti, kazat ću ti. Nemoj samo uraditi
ništa što ćuti kasnije zamjeriti... Pusti me da učinim ono što želim, molim te!

Zadrhtala sam. „Kazat ću ti ako budem mogla govoriti” — u tim riječima kao da se
prenosila poruka da te prilike više neće biti, a duboko u mojim ušima to je zazvučalo na
isti način kao što posljednji zvuk gonga odzvanja u uhu redovnika prije neke posebno
naporne vježbe. I kad sam shvatila da mi kasnije uistinu neće moći odgovoriti, svi izloženi
predmeti — i goli mačevi izvađeni iz svojih korica, i već smeđkasti krugovi na tkaninama
poprskanim krvlju, i mnogobrojne riječi iz pisama koja su ti ljudi napisali prije smrti —
sve je to odjednom zaplesalo pred mojim očima.

Sunčeve zrake su oslabile. Bio je to kukavičluk, jer sam to opazila uglavnom zbog
sebe. Netremice sam zurila u velika zaključana vrata i mislila na ružičasti telefon koji sam
vidjela negdje u zgradi, a bila sam uvjerena da imaju i crni.

Kada smo danas odlazile ovamo ona je putem nekoga nazvala, izvadivši notes s
adresama; znači da ga i sada ima, a vjerojatno je u njemu zapisan i moj broj koji je jučer
okrenula kad me je nazvala sa stanice. Možda i danas, bilo iz očaja bilo iz malodušnosti,
posegne za telefonom; ja u tom slučaju svakako moram biti kod kuće. — Shvativši to,
odlučno okrenuh leđa velikim vratima.

Cijele noći proganjao me njezin lik u tri vizije: u viziji redovnika koji se trudi da
dostigne ono najviše, zatim u viziji lopova, a također — budući da nisam mogla isključiti
ni mogućnost da joj se nešto dogodilo — i u viziji žrtve. Prisjećajući se onog stravičnog
sumraka pred velikim vratima ćutjela sam olakšanje što sada nisam tamo. Osjećala sam
napetost podjednaku onoj što su je osjećali ljudi koji su se pripremali da ponovo dignu
zvono hrama Dođođi; bila je toliko stvarna da me želudac uistinu počeo boljeti. Ta ona
nije provalila unutra — grozničavo sam razmišljala — ukoliko je samo tamo ostala i nije
ništa učinila, to nije zločin. No ukoliko je uzela neki od izložaka koji je pošto-poto željela
imati, moram joj reći kako se ne mora brinuti da ću je ja prijaviti, osim što ću njoj izravno
kazati da me je učinila suučesnikom. Razmišljajući tako, odlučila sam da se ipak moram
barem malo odmoriti — od sutra me čekaju vrlo naporni dani, no uspjelo mi je jedino da u
više navrata ostanem u vodoravnom položaju.

Bilo je to prije četiri godine. A kako je ona provela tu noć? Evo priče koju mi j e
ona o tome kasnije ispričala, i koju sam ja uz pomoć mašte malo dotjerala.
 ***

Izmijenivši posljednji pozdrav sa svojim drugovima — nije znala ni gdje ni kada —

njezin prvi muž ušao je u utrobu željezne ribe koja je zaronila u more. Kad je željezna riba
udarila o trup druge, divovske ribe čija je gornja polovica izvirivala iz mora poput
željeznog otoka, on je zajedno s njom bio raznesen u komadiće. Njegovo tijelo se na dnu
mora razletjelo na sve strane i ubrzo možda privuklo prave ribe.

Ona je čula da joj je muž, vjerojatno, među mnogobrojnim momcima koji su

poginuli — a bilo je i nekoliko djevojaka — na tako neobičan način, iako stupanj
neobičnosti nije kod svih bio jednak.

Nikada nije posjetila mjesto posvećeno mužu i njegovim drugovima. Bili su u

braku manje od godinu dana kad ga je prvi put ispratila. Nakon toga je samo još dva puta
došao kući, ne rekavši odakle dolazi, već bi prespavao jednu noć i opet otišao. Sto šezdeset
drugog dana od njegovog zadnjeg dolaska saznala je da više nije među živima. Izračunala
je da je sto dvadeset jedan ili dva dana živjela ne znajući da je mrtav. U braku, brojeći od
samog vjenčanja, nije provela ni pune dvije godine.

Ni kada je uskoro sa sigurnošću znala da joj je muž počasno sahranjen, nije se

požurila da ga posjeti. I to ne zato što bi je mučilo pitanje smisla njegovog počasnog
sahranjivanja, već što joj se jednostavno nije išlo na tako sumorna mjesta. A kad bi je ljudi
pitali zašto, što ne ideš, morala bi otići i slično, odgovarala im je da će to već učiniti
jednoga dana. A osjećala je, zapravo, nešto potpuno drugačije. Taj osjećaj, kad bi se izrazio
riječima, mogao bi biti samo „Dovraga s tim!”, riječi koje ona nikad u životu nije
izgovorila.

Ali pretpostavka da je to mjesto sumorno bila je samo jedan od razloga zbog kojega
je oklijevala otići. Glavni razlog bio je njezin osjećaj da još nije vrijeme za to. Željela je
osjetiti muževljevu smrt potpuno sama, kao sasvim privatnu stvar. To joj međutim nije
uspijevalo. Možda je tome bilo krivo javno mnijenje, no čak i kad je ono gotovo sasvim
zamrlo, ona još nekoliko godina nije bila u stanju osjetiti muževljevu smrt kao nešto posve
osobno.

Neko vrijeme nakon što je to zatim uistinu osjetila, njena vizija mjesta gdje on
počiva bila je još sumornija. Dok joj se prije nije išlo, sada pak nije vidjela smisla u posjeti
tako turobnom mjestu. Doduše, bila je svijesna da će uskoro spontano povezivati
sumornost s tim mjestom i da će ga kad-tad željeti posjetiti da provjeri je li bila u pravu.

U međuvremenu je ipak, kad god bi mislila o tome, osjećala da na takvom mjestu

neće moći biti sama i ostati koliko se to njoj prohtije. A svoja čuvstva prema poginulom
mužu mogla je srediti jedino tamo, i to ako bude sama i ostane koliko želi na tom mjestu
koje, barem tada, mora jasno osjetiti isključivo svojim.

U takvom emotivnom stanju ponovo se udala. Bilo joj je dvadeset sedam godina
kad je ostala udovica, a otada je prošlo sedam godina. No činilo joj se kao da je to bilo
jučer i kao da još uvijek ima dvadeset sedam godina. Ne samo da je osjećala da se udala i
izgubila muža suviše brzo, već je to isto osjećala i za svoj drugi brak. Poslije ponovne udaje
počela je poginulog muža i u sebi oslovljavati „moj prvi muž”.

Razlog što ni kasnije, dugo vremena, nijednom nije posjetila posljednje muževljevo
prebivalište nije bio samo poštovanje prema drugom mužu. Tješila se donekle svojom
odlukom da jednog dana ionako mora vidjeti to sumorno mjesto, no niti je iz poštovanja
prema sadašnjem mužu bila nemarna prema prvome, niti je iz poštovanja prema prvom
zanemarivala drugog, trudeći se da pošto-poto ode. Poslije udaje otišla je živjeti u drugi
kraj zemlje, pa je to njezino opravdanje postalo još prirodnije. Kad je na proputovanju
iznenada osjetila želju da posjeti mjesto gdje joj muž počiva, pozvavši me da joj pravim
društvo, od njegove smrti proteklo je četvrt stoljeća.

***

Taj jesenji. dan je, nažalost, bio kišovit. Usprkos tome mjesto je bilo neobično
svijetlo i vedro, što ju je iznenadilo. Ona je uvijek mislila da je sumorno.

Široke pošljunčane staze, nizovi visokih, snažnih stabala, prostori uređeni kao mali
parkovi, i mjesta zasađena mladim drvećem, pošljunčana također, koliko ti srce želi.
Svijetla vedrina ispunjavala je i najtamnije kutove tog prostora, ispunjavala njegove čistine
i visine, a jesenja kiša i lišće koje je otpadalo samo su još pojačavali taj svjetlosni ugođaj.

— Lijepoga li mjesta! — pomislila je u više navrata. Da je uistinu bilo onako

sumorno kakvim ga je uvijek zamišljala, osjećala bi se dvostruko krivom; prema prvom
mužu zato što ga dosad nikad nije posjetila, a prema sadašnjem zato što je prvoga išla
posjetiti tek sada.

Pomislila je čak da možda uopće i nije trebala dolaziti. Ali nije sve bilo baš tako.
Mogla je, zapravo, misliti što god je htjela.

Mjesto gdje je počivao njen muž, mnogobrojni momci i nekoliko djevojaka bila je
struktura od drveta, prirodnih stijena i metala. No zacijelo je bilo mnogo drugih mjesta na
koja bi radije otišao, pomislila je. A i pitanje je da li je za života uopće vidio to mjesto?
Vjerojatno je ipak, čim je ušao u željeznu ribu, znao da će tu biti sahranjen. Ovako vedro
mjesto sigurno mu se sviđa i njegov ga duh vjerojatno kadikad i posjećuje. Premda to ne
mora biti baš danas...

Natpisi koje je jedan za drugim razabirala pred ulazom bili su u vezi sa značenjem
mjesta. Na drvenim pločicama što su visile na grani pisalo je „Poziv duši”, na što ona
pomisli da njega ne moraju zvati, on će već doći kada zaželi, dok su se na pločicama
obješenim o drugu granu vidjele riječi „Počivaj u miru”. Ali mnogo ljudi koji su ga
poznavali, počev od nje, još su među živima, pa je teško mogla povjerovati da će mu
počinak biti miran.

Biješe još nekoliko dodatnih zdanja na tom povelikom terenu, i u jedno od njih
bila je ušla i zatvorila se.
 ***

Kada je prekinula razgovor i prestala odgovarati na moje pozive, otišla je najprije

do željezne ribe i položila dlanove na njezinu površinu. Površina je bila zarđala, i dok ju je
gladila rukama činilo joj se kao da prelazi po ribljim ljuskama od repa naviše. Zakoračila je
zatim ispod drvenog postolja. Sada joj je riblje tjelo bilo još bliže, pa ga je pokušala obgrliti
objema rukama. To joj međutim nije uspjelo; izgledala je kao zakačena za nj. No cijelim
svojim bićem osjećala je i pravo i dužnost da čini to što upravo čini.

Više od stotinjak željeznih riba bile su jedna za drugom porinute u more, i sve su u
komadiće raznijete po morskome dnu. Kasnije je na dnu mora pronađena jedna posve
neoštećenog trupla, izvučena i ovdje izložena.

Kada je danas prvi put ugledala to duguljasto, okruglo tijelo u sredini predvorja
nasuprot vratima, nije znala što je to. Shvatila je tek kad je pročitala objašnjenje na tabli.
„Time li si, dakle, otišao?’” — rekla je sama sebi. Opazivši u sredini gornjeg dijela okrugli
otvor kojemu se poklopac bio izgubio, ona ispruži ruku da ga dotakne. „Ovuda si ušao, zar
ne?” — ponovo je rekla naglas. Potom se opet vratila do table s objašnjenjem, iznenadivši
se. „Duga četrnaest metara?” Dijametralno valjak nije iznosio više od metra, u što se mogla
uvjeriti vlastitim očima. O tome kako je teško moralo biti njenom mužu zatočenom u tako
malo prostora iz kojega više nije izašao, nije izustila ni riječi. Izloženo valjkasto tijelo bilo
je na jednoj strani otvoreno kružnim presjekom, pa je svjetlost što je dopirala kroz
rastvorena ulazna vrata obasjavala tjeskobnu unutrašnjost valjka negdje do polovice, a
dalje je opet bilo mračno. Mogla je zamisliti svog muža kako se s mukom borio za dah
kada se nad njim zatvorio poklopac.

A onda je na to zaboravila, iako ne zbog toga što bi je više zaokupio neki od

izloženih predmeta što ih je razgledavala na katu. Kada se drugi put udavala, razdijelila je
stvari koje su pripadale prvom mužu nekolicini njegovih dobrih prijatelja. Kod sebe je
zadržala samo njegove slike i kolekciju značaka, za koju je znala da se nalazi na
baršunastom dnu kutije u kojoj je držala nakit. Izloženi predmeti što ih je upravo
razgledavala bijahu joj nezanimljivi u tolikoj mjeri, da je čak pomislila kako uopće ni ne bi
trebali biti izloženi.

Njezina pratilja se nenadano odmakla od rukopisa koji je završavao riječima: „Za

sobom ne ostavljam ni dugove, ni bilo koju ženu, niti osjećaj krivice” — te, vjerojatno iz
obzira prema njoj, hitro obrisala suze okrenuvši joj leđa. I ona je, doduše, proživjela ratno
razdoblje, ali svoje iskustvo nije platila nekim velikim gubitkom. Suprotno očekivanju
takve osobe su, pomislila je, sklone intenzivnijim reakcijama. Zbog velikog zanimanja
njene pratilje zadržavale su se dugo pred svakim izloškom.

Vratile su se u predvorje i ona se ponovo našla u blizini okruglog tijela željezne

ribe; opet joj onaj osjećaj zagušljivosti i tjeskobe u tom prostoru nakon što se zatvori
poklopac nije davao mira. Kad su se ulazna vrata napola zatvorila i u predvorju nastao
polumrak, taj je osjećaj postao još intenzivniji. No kad je ono rekla pratilji da ide, a ona će
ubrzo za njom doći, uistinu je tako i mislila. Željela se samo u onom polumraku na
trenutak uvući u unutrašnjost ribe. Ulazna vrata još su bila tek napola zatvorena. Ukoliko
samo uhvati trenutak kada u predvorju nema nikoga, ući će u ribu da vidi kako se čovjek
u njoj osjeća. Ali do četiri sata preostalo je još dvije minute, kada se vrata zatvaraju. Učini
joj se da se zatvaraju upravo zbog toga da bi njezinog muža zatočile u ovom zagušljivom
prostoru. A to će se dogoditi za dvije minute. Ukoliko želi, može ući unutra i zatvoriti se
upravo kao što je i on učinio. Pri pomisli da je u tome gotovo i uspjela uzbuđenje joj
preplavi grudi.

I posljednji je posjetilac izašao, a ona je ostala stajati u polumračnom predvorju. Na

početku stepeništa nalazio se metalni zasun, što su ga maločas čuvarice bile spustile i
zaključale nakon što su njih dvije sišle u predvorje. Čekajući da ostane potpuno sama,
ponašala se kao posjetilac koji je došao neposredno pred zatvaranje i koji je stoga sa
žaljenjem odlučio da će pogledati svega nekoliko izloženih predmeta, oklijevajući pred
svakim od njih prije no što se uputi k slijedećem. Usput je provjerila vrata od dvije
susjedne sobe; bijahu zaključana. U dnu predvorja nalazila su se vrata u vidu staklenog
zida, a iza zida mala soba za sastanke s drvenim stolovima i stolicama bez naslona.
Svjetlost što je dopirala kroz to staklo iščezla je točno u četiri sata. Primijetivši poslije
postariju ženu u radnoj uniformi kako tamo zaključava vrata, ona se povukla da je ne
opazi.

Kada je žena zatvorila ulazna vrata i zaključala ih izvana, zatočivši je, unutra se još
nije sasvim smračilo. Ona mala soba bila je i nadsvođena staklom, pa je nešto svjetla
dopiralo kroz stakleni zid i u predvorje. Mora da je postojao prozor i na odmorištu
stepenica, jer je slaba svjetlost probijala i podno metalnog zasuna.

***

Sada je izgledalo kao da je željezna riba prilično duboko pod vodom. Ona opazi
prigušenu svjetlost koja je dolazila s morskog dna.

Dio ribljeg tijela počivao je na pravokutno izrezanom drvenom postolju posipanom

sitnim, bijelim oblucima. Svjetlost s morskog dna dolazila je od njihove bjeline u tami. To
što su se oni vidjeli značilo je, premda je postajalo sve tamnije, da još nije nastupio potpuni
mrak. Iako više nisu ni onako slabašno svjetlucali, dovoljno je bilo slijediti znak koji je
ukazivao na mjesta gdje leže.

Duboko na dnu mora sitni, tvrdi, bijeli obluci. Pogladila ih je, uzela u ruku,
zahvatila pregršt objema rukama. Danas je jedno dijete na tom mjestu učinilo upravo to
što ona sada čini. Držeći oblutke u ruci, sve je više bila uvjerena da tijelo njenog muža
razneseno po morskome dnu nije postalo hrana pravim ribama, i to zato što je raznijeto i
raspršeno zajedno s tako lijepim oblucima.

Iako mlad, bio je čovjek kojemu je bilo teško udovoljiti. Možda je razlog tome bila i
njezina mladost. A možda je takav bio zbog svoje nezrelosti i nespretnosti — dok ona, još
nezrelija i nespretnija od njega, nije čak ni pomislila da bi mu trebala pomoći da se opusti.

„Moramo žurno ići dalje” bila mu je jedina uzrečica koje se mogla sjetiti. Nema
sumnje da ga je razdoblje u kojemu je živio naučilo toj frazi, no čini se da ju je
upotrebljavao i kao izraz kojim je želio reći da njih dvoje moraju postati još prisniji i
otvoreniji jedan prema drugome, a također i u smislu da su — unatoč velikoj mladosti —
oboje u braku pa se prema tome trebaju i ponašati kao zreli ljudi. Jednom je to rekao i u
bračnoj postelji. Ona je tek kasnije shvatila komičnost riječi upotrebljenih na takvom
mjestu; u ono vrijeme slušala ga je s ozbiljnošću kojom đak prati predavanja. — Da, sjetila
se još jednog izraza koji je često upotrebljavao. „Želio bih da učiniš to ili to...” „Želio bih
da me prethodno pitaš za savjet”. „Želio bih da to ne učiniš.” „Ako igra film koji bi htjela
gledati, želio bih da mi to kažeš.” — Da li se i u tim izjavama skrivao onaj njegov duh
žurbe?

— Što je to bilo što si želio da učinim? Reci mi! — upitala je, osmjehujući se kroz
suze što su joj navirale te prekrivši usta rukama.

— I što bi sada želio da učinim? — Obuzme je čuvstvo nježnosti kojemu se nije

mogla oduprijeti. — Želio bih da se suzdržiš od suvišnih riječi — učini joj se da bi joj on
odgovorio.

Ispitavši zaobljeno dno željezne ribe ispruženim rukama, čučnula je i uvukla se

unutra pridržavajući se za drvene lukove s obje strane. No kad se uskoro pokušala
uspraviti, zasmetao joj je luk na svodu. Sagnuvši se malo, pomisli kako je tek zguren
morao biti njezin muž, koji je rastom bio viši od nje. Istraživala je unutrašnjost koračajući
u tom položaju. Zaboravila sam još spomenuti da su u pravilnim razmacima bili
postavljeni metalni obruči, promjera tri do četiri centimetra, s kojih je visila zakrivljena
ploča, pa se utoliko morala još više sagnuti. O tom je položaju ostala neko vrijeme.

— Ima li išta što bih mogla učiniti za tebe, a šta si ti tada zaželio? — upitala je,
čučnuvši i prašavši rukom po dnu ribljeg tijela u svojoj blizini. Osjeti pod prstima sitne,
tvrde, oštre komadiće ljudskog mesa. To je podsjeti na dijete koje je na istom mjestu činilo
isto što i ona sada.

Nije li još jednom poželio vidjeti svjetlost sunca, udisati miris zraka i do mile volje
pružati ruke k nebu? Što god to bilo, on joj više neće moći odgovoriti. I u tome — muž
koji ne zna odgovor i žena koja mu ne zna pomoći da odgovori — kao da se između njih
ništa nije izmijenilo! Njen prvi muž je, uistinu, bio vrlo teške naravi.

***

S obzirom da joj je prvi brak trajao vrlo kratko, nije trebalo proći mnogo godina od
njezine ponovne udaje pa da vrijeme što ga je provela s drugim mužem bude i nekoliko
puta duže od onoga s prvim. Kad bi je, međutim, nakon već uistinu dugog bračnog života
nešto navelo da misli o prvom mužu, osjećala bi da je njima dvojici njezin život jako
nepravedno podijeljen. Činilo joj se kao da je ona sama kriva takvoj nepravednoj podjeli,
iako nije mogla razumjeti zašto tako osjeća.

Da li zbog rumenilom obojenih oblaka, ili zbog mjeseca i zvijezda na nebu — tek,
stakleni svod u sobi za sastanke nije bio potpuno taman. Ipak, premda je bilo moguće
nazrijeti visinu svoda, tlo je bilo mračno. U mraku je napipala i uzela jednu drvenu
stolicu, odnijela je do željezne ribe i sjela tako da se mogla nasloniti o ivicu drvenog
postolja.

Iako je u novi brak ušla osam godina poslije muževljeve smrti, činilo joj se to
prebrzim; mada zbog toga što je drugi muž bio svega dvije godine stariji od prvoga. A
možda je tako osjećala i zato jer je to sama željela, i jer je možda vj erovala da joj taj način
daje više slobode u njenom odnosu prema sadašnjem mužu. A možda je, jednostavno,
samo željela tako misliti.

Njezin drugi muž nije volio pričati o svojoj bivšoj ženi, niti je pak spominjao
njenog prvog muža. Kada je ovaj spontano bio spomenut u nekom razgovoru, kazao je:
„Bilo je to zato što je otišao na front”. Na to su se njoj velikim slovima ukazale pred očima
riječi „odlazak” i „rat”, pojmovi na koje je već odavno bila navikla, no izraz „čovjek koji
odlazi na front” učinio je da je svog prvog muža mogla prizvati u sjećanje dvostruko
intenzivnije nego obično. To se međutim dogodilo svega jedanput. Ipak, ne bi se moglo
reći da je on hotimice, iz straha od neželjenih reakcija izbjegavao tu temu. „Vjerojatno si u
prošlom životu učinila mnogo dobroga, kad te je uzeo tako dobar čovjek poput mene i
ponovo se oženio tobom. Iako, što se mene tiče, nisam baš siguran da sam uzeo ono
najbolje...” — govorio bi u šali, dajući joj velikodušno do znanja da ono što je prošlo ne
smije suviše uzimati k srcu. To je za nju bilo najljepše što joj je uopće mogao reći. Činilo
joj se da se upravo zbog ljepote tih riječi, što ih je izrekao jednom na početku njihovog
braka, njihova veza održala sve do danas. Često se, doduše, događalo da se osjećala
prevarena tim riječima, no svaki put bi nanovo pomislila kako treba još jedanput
provjeriti je li uistinu tako ili nije.

Pokušala je otkriti kakav je osjećaj privrženosti i kakav gubitak iluzija osjećao

prema njoj njen prvi muž zatočen u željeznoj ribi. Nešto posebno u stilu njegove teške
naravi? Vjerojatno. Zbog njega samog bilo joj je žao što brak s njim nije zauzeo više mjesta
u njezinom životu.

Dok je tako sjedila u tami naslonjena o drveno postolje, shvatila je da je način

kojim sada razmišlja o prvom mužu izniknuo iz njenog života s drugim, kao i da nikad ne
bi mogla onako jasno osjetiti zahvalnost za riječi svog sadašnjeg supruga izrečene
neposredno nakon udaje, da nije prije bila u braku. Učini joj se da čuje glas kako joj to
govori. Ali tko joj je to govorio? To bi — vjerovala je — mogla saznati, ako samo ponovo
ugleda svjetlost sunca.
 Kaiko Takeši

ZGUŽVANA KUGLICA

Kad sam se kasno jednog jutra probudio u glavnom gradu jedne zemlje — nisam se
preko noći pretvorio u velikog smeđeg žohara, niti sam odjednom bio pijan od sreće —
jednostavno sam osjetio da sam spreman vratiti se kući. Otprilike jedan sat nemirno sam
se pod plahtom vrtio zadubljen u tu misao, razmatrajući je sa svih strana, no kad sam
shvatio da neću promijeniti odluku izvukao sam se iz postelje. Izašao sam i krenuo ulicom
ispunjenom svjetlucavim izlozima i jakim mirisom svježe pečenog kruha, ušao u prvu
avionsku agenciju na koju sam naišao i rezervirao let za Tokio južnom rutom. Morala je
svakako biti južna ruta, jer sam želio dan ili dva provesti u Hong Kongu. Kad sam izvršio
rezervaciju, gurnuo staklena vrata i izašao na ulicu, učini mi se kao da je stavljena točka
na kraju dugačkog teksta pisanog u jednom dahu. Vrijeme je za nov odlomak i nastavak
priče, ali što će se u njoj dalje zbivati, nisam mogao znati. To nepoznato me, međutim, nije
ushićivalo. Kad sam napuštao Japan, neizvjesnost je svijetlila sjajem poput praznog bijelog
papira koji čeka da bude ispisan, a nepoznato mi se prikazivalo u živim odbljescima; no
povratak kući značio je samo stavljanje točke na kraju rečenice i otvaranje novog
odlomka, pa premda je iza toga ležala također neizvjesnost, ona nije izazivala ni strah ni
blistava nadanja. Još donedavno sam ćutio uzbuđenje — doduše blijedo i ne znajući zašto
— pri svakom novoispisanom retku, no godine su učinile svoje i ja više ništa nisam
osjećao. I dok sam prije između svakog retka ćutio nešto zagonetno, nalik protoku svježe
vode, sada je na tim mjestima bilo samo isušeno, izblijeđeno riječno korito. Vratio sam se
u hotel i počeo se pakirati, kad sa sigurnošću osjetih da iz mene, iz mojih leđa ili bočno,
izbija plijesan. Sišao sam liftom i sredio račun na recepciji, te krenuo noseći putnu torbu i
ukrcao se s njom u autobus koji je vozio na aerodrom; ukratko, iako sam se trudio da što
više budem u pokretu, plijesan se dalje širila mojim tijelom. Prekrila mi je ramena, grudi,
trbuh i noge i nastavila s osvajanjem, a da pri tome nimalo nije narušila moj vanjski izgled.
Što sam se više približavao Tokiju, plijesan se po meni sve više širila, što me malo pomalo
učinilo apatičnim i malodušnim. Zatvoren u ogromnom aluminijskom cilindru koji se
ubrzano kretao morem od pamučnih oblaka, dozvao sam u sjećanje posljednjih nekoliko
mjeseci lutanja. Učini mi se — premda se sve završilo jučer odnosno prekjučer — kao da
je otad prošlo gotovo deset godina, a to me ispunilo nostalgijom. Moje je odredište bilo
mjesto koje sam tako dobro poznavao da sam ga prezirao; u tom sam pravcu poletio i tamo
sam se dakle, bestidno morao vratiti. Vraćao sam se malodušno, poput vojnika kome je
četa razbijena još prije same bitke. Kolo besmislenih postupaka bez prestanka se nanovo
okretalo, i ovo je samo bio jedan krug više. Zaokupljen takvim mislima sjedio sam
ukočeno kao da su mi ruke i noge svezane uz usko sjedalo. Vjerojatno će me carinski
pregled na aerodromu Haneda malo rastresti i pomoći mi da zaboravim na taj osjećaj, ali
kad gurnem staklena vrata i nađem se van aerodroma, plijesan mi ponovo neće dati mira.
Nakon mjesec ili dva bit ću nalik snjegoviću prekrivenom pahuljičastom plijesni zelene ili
sive boje. Bio sam toga svijestan, pa ipak sam se vraćao; drugog izbora nisam imao, jer
nisam našao nijedno mjesto koje bi mi više odgovaralo. Bio sam odbačen natrag k mjestu
odakle sam došao, i to jednostavno zato što mi nije uspjelo iščeznuti.

Kad sam stigao u mali hotel na poluotoku Kowloon, potražio sam u starom, već
pohabanom notesu telefonski broj Čang Lijena i nazvao ga. Kad ga ne bih zatekao kod
kuće rekao bih mu samo svoje ime i ime hotela, budući da se moje znanje kineskog
svodilo samo na čitanje jelovnika u restoranima. Slijedećeg bih ga jutra između devet i
deset ponovo nazvao, a iz slušalice bi mi u uho potekao njegov sredovječan, no energičan i
prštav glas kako tečno govori japanski. Dogovorili bismo se da se za nekoliko sati nađemo
na uglu ulice Nathan ili na molu Star Ferryja, a ponekad i na misterioznom ulazu parka
Tiger Balm. Čang je bio mršav, suh muškarac, srednjih godina koji je uvijek koračao
spuštene glave, da bi je iznenada podigao i na licu bi mu se tada odjednom otkrile oči i
zubi. Kada se smijao, činilo se ponekad da mu se usne razvlače sve do ušiju, a pogled na
njegove iscerene, od nikotina požutjele zube izazivao je u meni toplinu. Ujedno, ti isti
prljavožuti zubi činili su da zaboravim na vrijeme i protekle godine. Čim je počeo čavrljati
na japanskom mijenjajući izraz lica, ja sam osjetio kako se najezda plijesni malo povukla.
Ona doduše nikoliko nije iščezla već samo vrebala trenutak moje slabosti da opet prione,
da me obavije i cijeloga proždere; za vrijeme susreta s Čangom, međutim, čekala je mirno
poput odana psa. Koračajući ulicom rame uz rame, pripovijedao sam Čangu o ratovima
koje sam upravo vidio u Africi, Srednjem i Bliskom Istoku te jugoistočnoj Aziji. Čangov
hod bio je nalik poskakivanju, i dok me je pažljivo slušao naizmjence je pucketao jezikom
i ispuštao uzvike. Kad sam završio, izvijestio me o trenutnoj situaciji u Kini i o
komentarima u ljevičarskoj odnosno desničarskoj štampi, često citirajući Lu Hsuna. S
Čangom me je prije nekoliko godina upoznao jedan japanski novinar; ručali smo zajedno.
Taj novinar se već odavno vratio u Tokio, a meni je prešlo u naviku da svaki put kad
dođem u Hong Kong vidim Čanga, da šetamo i jedemo zajedno. Ipak, premda mu znam
broj telefona, nikada me nije pozvao u svoju kuću, niti znam išta — ili sasvim malo o
njegovom dosadašnjem životu i poslu kojim se bavi. Budući da je diplomirao na
univerzitetu u Japanu, japanski mu je bio besprijekoran a i znanje iz japanske književnosti
zavidno. Radio je u maloj trgovini i ponekad pisao eseje i objavljivao ih u raznoraznim
novinama, zarađujući tako za džeparac. I to je sve što sam znao o njemu. Vodio bi me
ulicom Nathan prepunom trgovina; „Oznaka morskog kralja”, glasio je natpis za švicarske
satove, na što bi mi on objasnio da to znači „Omega, gospodar mora”. Ili bi se zaustavio
pred malom knjižarom i uzeo u ruke pamflet s nespretnim ilustracijama zapletenih tijela
uz popratni tekst „Izložiti se pravo naprijed”, objasnivši mi da te rijeci znače prirodan
položaj. Rekao mi je također da se hotel na kineskom piše kao „prodavaonica vina” a
restoran kao „kuća vina”, iako nitko ne zna kako je do toga došlo.

U posljednjih nekoliko godina pri svakom smo susretu obavezno načinjali jednu te
istu temu, koju međutim nismo mogli riješiti. U Tokiju bi se tome nasmijali kao šal i ili
glupariji, ali ovdje je to predstavljalo problem oštroumnosti. Ako bi morao izabrati između
crnog i bijelog, desnog i lijevog, između sve ili ništa — uz rizik da ćeš biti ubijen ako ne
izabereš, koju bi stranu odabrao? Šutnja također ne dolazi u obzir, pa kad bi se morao
odlučiti za jednu od dvije strane kako bi se izvukao? U sobi su dvije stolice i ponude ti da
sjedneš na jednu od njih. Možeš odabrati koju hoćeš, samo ne smiješ ostati stajati između
njih. K tome, premda su ti obje ponuđene, znaš da se od samog početka očekuje da sjedneš
na točno određenu stranu, i ako odabereš pogrešnu, uslijedit će uzvik: Ubij! Pucaj! Sruši!
U takvim okolnostima treba, ne odabravši nijednu stranu, smisliti odgovor koji će
zadovoljiti barem u tom trenutku, ali što bi to bilo? Nije li sličnih primjera već bilo u
povijesti? Nije li u kineskoj višetisućljetnoj prošlosti, prepunoj prevrata i smirivanja,
uspona i padova svakako morala doći do izražaja i mudrost, koja je na rubu agonije bila
prisiljena izmišljati takve odgovore? Zar se u toj prošlosti ne bi mogao naći neki sličan
primjer, ili možda nečiji čuveni odgovor na to pitanje?

Razgovor o tome prvi sam ja započeo, i to kad smo jeli šumai14 u nekoj maloj
gostionici u jednoj od sporednih ulica. Ispričao sam to doduše pomalo nehajno, tonom
kojim se postavljaju zagonetke, ali Čangu su zadrhtala ramena i sjenka patnje pojavila mu
se u očima. Iako je upravo počeo jesti, sklonio je svoj tanjur u stranu i izvadio jednu
cigaretu, te je kao nešto dragocjeno dva-tri puta pogladio prstima mršavim poput pilećih
kostiju. Zatim ju je pažljivo zapalio, duboko povukao dim i, polagano ga ispuštajući,
promrmljao:

— Ni konj a ni tigar, kako bismo mi rekli. U drevnoj Kini postojao je pozdrav Ma-
ma-fu-fu; bio je napisan znakovima Konj-konj-tigar-tigar. Bio je to mudro smišljen izraz,
a prihvaćanje takvog stava nazivalo se mafuizmom. Ali za takav odgovor u tom bih slučaju
vjerojatno bio ubijen. Jer odgovor jeste neodređen, no upravo se time jasno daje do znanja
ambivalentnost vlastitih čuvstava. Ne valja. Nikako ne valja... Ali kako bi onda trebalo
odgovoriti?... Postavio si mi teško pitanje, znaš li?

Na rastanku sam ga zamolio da razmisli o tome do našeg sljedećeg susreta, na što je

on postao zamišljen a njegove kretnje usporene, dok mu je lice izgledalo kao da je primio
snažan udarac. Podsjetio sam ga na jelo koje je odložio u stranu. On se usiljeno osmehnuo
i napisao mi na komadić papira nešto što je, kako reče, važno znati za vrijeme jela: „Mo
t’an kuo shih”, u prijevodu otprilike „Izbjegavaj razgovor o politici”. U više navrata

14 Kinesko narodno jelo.

zamolio sam ga da mi oprosti zbog moje nesmotrenosti.

Poslije, u razmacima od jedne, dvije a ponekad i tri godine, pri svakom posjetu
Hong Kongu javio bih se Čangu. Izašli bismo u šetnju i zajedno jeli u restoranima, nakon
čega bih mu — pazeći da to bude tek poslije završenog jela — postavljao uvijek isto
pitanje. No on bi mi samo, zamišljeno stresavši glavom ili pak kiselo se osmjehnuvši,
odgovorio neka još malo pričekam. Što se mene tiče, bez dovoljno mudrosti da
odgonetnem pitanje, ja sam ga samo postavljao; i tako je zagonetka godinama ostajala
zagonetka, nejasno pokazujući svoje okrutno lice. Kad bi uistinu postojalo neko pametno
rješenje svi bi se njime koristili, no kako bi ponavljanje iste ili slične situacije zahtijevalo i
isti odgovor, on bi ubrzo izgubio svoju prvobitnu oštroumnost. Zato je, možda, za
zagonetku i jedino moguće da ostane — zagonetka. Ponekad mi se, međutim — kao kad
mi je pričao o Lao Sheu — činilo da sam vrlo blizu rješenja. Prije mnogo godina, Lao She
je kao vođa grupe književnika posjetio Japan; na povratku u Kinu zaustavio se u Hong
Kongu. Redakcija nekih novina zamolila je Čanga da ga intervjuira i on ga je potražio u
hotelu gdje je odsjeo. No premda ga je, doduše, Lao She ljubazno primio, nije rekao ništa
od čega bi se mogao napisati članak. Unatoč tome što ga je Čang neprestano salijetao
pitanjem o životu inteligencije u postrevolucionarnoj Kini, Lao She bi svaki put vješto
izbjegao odgovor. Činio je to tako često, da je Čang već počeo misliti kako je Lao Sheova
književna energija u opadanju. No Lao She je u međuvremenu razvezao o seoskoj kuhinji,
o kojoj je tečno i bez zastajkivanja govorio puna tri sata. Opisivao mi je seosku gostionicu
u nekom starom mjestancu u Čunkingu ili Čungtuu, ili gdje već, u kojoj se pod divovskim
željeznim kotlom vatra nije gasila stoljećima. Velški luk, kineski kupus, krumpir, goveđa
glava, praseće nožice — sve se to jedno za drugim, i još mnogo štošta, ubacivalo u kotao i
zatim tamo krčkalo. Gosti su sjedili oko kotla, te grabili iz njega i punili svoje zdjelice;
plaćanje se vršilo prema broju ispražnjenih zdjelica pored svake osobe. I to je bilo sve —
što se kuhalo, kako je izgledala pjena u kotlu, kakvog je okusa bila juha, koliko je porcija
mogla pojesti jedna osoba — o čemu je Lao She tako temeljito, detaljno i živopisno
govorio tri sata, a kad je završio, nestao je u svojoj sobi.

— ... Napustio me tako iznenada da mu nisam stigao ništa reći. Bio je upravo
veličanstven. Od njegovih djela više cijenom „Dječaka s rikšom” od „Četiri generacije pod
jednim krovom”, a dok sam ga slušao, učinilo mi se kao da sam nakon mnogo godina
ponovo pročitao „Dječaka s rikšom”. Ona ista britkost, dar zapažanja i duhovitost!
Osjetivši se potpuno ispunjenim, ganuto sam napustio hotel. Kad sam se vratio kući pio
sam sake,15 i to onaj jači, u strahu da ću ako zaspem sve zaboraviti...

— Nisi napisao članak?

— Jesam, naravno da sam napisao, ali to su bile samo slasne riječi poredane jedna
do druge. Nisam sasvim siguran, ali čini mi se da je Lao She imao povjerenja u mene kad
mi je to ispričao. A priča mu je uistinu bila preukusna za novine.

Osmijeh je naborao Čangovo mršavo lice. Osjećao sam se pogođen kao da sam
ugledao bljesak mača jer je iz njega jasno izbijalo nešto što nije bila ni sjeta, ni bol, ni
ogorčenje, a to nešto držalo me je oborene glave. Bilo je očito da je rješenje problema dvije
stolice postojalo, postojao je put, ali strmina tog puta oduzimala jedan. Nemaju li Englezi
za takvu situaciju izraz „Between devils and deep blue sea”?...

Ovo je tsao t’ang, kupatilo. Ali u njemu ne samo da ćeš se okupati u toploj vodi
već će ti, ako želiš, skinuti i svu prljavštinu s kože, izmasirati te, sastrugati debelu kožu na
tabanima i podrezati nokte. Sve što ti trebaš uraditi jeste da se potpuno svučeš i mirno
ležiš. Ako ti se bude spavalo, možeš spavati do mile volje. Postoje raznovrsna kupatila,
bolja ili lošija, ali ovo je čuveno po istančanoj kvaliteti usluga što ih pruža. Na odlasku ti
za uspomenu poklanjaju kuglicu prljavštine što su je s tebe skinuli. Kako bi bilo da i ti to
isprobaš? Služe se trima vrstama tkanine — grubom, srednje grubom i sasvim mekanom, a
tkaninu omotaju oko ruke i trljaju te naizmjence jednom, drugom i trećom. Iznenadit će
te koliko će prljavštine, odnosno mrtve kože skinuti s tvog tijela, dovoljno da se od svega
zajedno načini kuglica. Zanimljivo je, vidjet ćeš!

Dan prije mog odlaska u Tokio, dok sam kasno poslijepodne šetao s Čangom, on se
s tim riječima zaustavio pred kućom s natpisom „Nebesko kupatilo”. Kimnuo sam glavom
u znak pristanka, na što on gurne staklena vrata. Ušavši, rekao je nešto čovjeku na

15 Japansko nacionalno piće, dobiva se fermentiranjem riže.

recepciji koji je odložio novine i saslušao ga, pogledao me osmjehnuvši se i pokretom ruke
pozvao k sebi. Čang je kazao da ima nekog posla i otišao, uz napomenu da će sutra doći na
aerodrom da me isprati.

Kada je čovjek za pultom ustao, primijetio sam da je to visok momak snažno

razvijenih ramena i kukova. Idući za njim polumračnim hodnikom otrcanih zidova našao
sam se u sobičku s dva jednostavna kreveta. Jedan je već bio zauzet; na njemu je potrbuške
ležao klijent omotan bijelim ručnikom, dok mu je pediker držao jednu nogu i obrezivao
kožu na tabanu u tako debelom sloju kao da obrezuje konjsko kopito za potkivanje.
Čovjek koji me je doveo objasni mi mimikom i gestama da odložim vrijedne stvari, pa sam
iz džepa jedno za drugim izvadio novčarku, pasoš i sat i predao mu ih, a on ih je pohranio
u ladicu stola sa strane. Ladicu je zaključao starinskim, solidnim nankinškim ključem koji
je uzicom bio pričvršćen o remen nad njegovim bedrima. Budite bez brige, govorilo je
njegovo nasmiješeno lice prije no što me je ostavio, dva-tri puta lagano pljesnuvši po
kukovima. Kad sam se sasvim razodjenuo, uniđe dražestan dječarac u bijelome s kosom
šarmantno skupljenom na potiljku. Jedan ručnik mi je hitro omotao s leđa oko kukova,
dok mi je drugi prebacio preko ramena. Ponovo gestom pozvan da ga slijedim, navukao
sam sandale i krenuo polumračnim hodnikom. Drugi je dječak čekao u sobici ispred
kupatila, hitro skinuvši ručnik s mojega tijela prije no što je gurnuo staklena vrata koja su
vodila u kupatilo s grubo betoniranim podom. Iz velikih, zarđalih tuševa na zidu štrcala je
vruća voda. Okupao sam se.

Kada je bila velika, masivna, od pravokutnog mramora ruba širine jedan metar.
Neki je čovjek upravo izašao iz vode i izvalio se poput tuljana na ručniku prostrtom na
rubu kade. Goli pomoćnik trljao mu je butine tkaninom omotanom oko ruke. Plaho sam
ušao u vodu; nije bila ni vruća, ni hladna, već prihvatljiva i meka od kupanja
mnogobrojnih muškaraca. Nije bilo, kao u japanskim kupatilima, one žestoke vrućine koja
prodire do kostiju. Zagrijana se voda, ljepljiva i gusta, njihala teškim pokretima. Dva
pomoćnika, jedan kršan a drugi sitan, stajali su goli pored zida i čekali me da izađem, s
rukama omotanim tkaninom. Ona stvar u kršnog je momka izgledala poput zmijice, dok je
u mršavoga bila dugačka, upadljivo debela i ljubičasta uslijed silnog razvrata. Visila je
mlitavo, nalik potištenu sposobnu čovjeku, tjerajući me da razmišljam koliko je stotina, ili
koliko tisuća laštenja morala proći da bi postala takva kakva je sada. Bio je to izvanredan
primjerak koji je i nehotice izazivao prije divljenje negoli zavist. A taj je primjerak visio
na sitnom muškarcu, žgoljavom i mršavom kao da se upravo pojavio iz budističkog pakla
izgladnjelih. No na njegovom licu nije bilo ni ponosa ni umišljenosti, već samo odsutan
izraz čovjeka koji nešto čeka, u ovom slučaju mene da izađem iz vode. Izašao sam pokrivši
se objema rukama, na što je on brzo raširio ručnik i dao mi znak da legnem.

Kao što je Čang rekao, bilo je tri vrste tkanine za trljanje. Grubim tkanjem od
konoplje trljali su ruke, leđa, stražnjicu i noge. Mekša, pamučna tkanina upotrebljavala se
za trljanje tijela sa strane i ispod pazuha, a najmekša je tkanina bila nešto poput gaze i
služila za trljanje nježnih i osjetljivih područja kao što su tabani, slabine i slično. Mijenjao
je te tri vrste tkanine ovisno o mjestu koje je trljao, svaki put omotavši tkaninu oko ruke
čvrsto poput zavoja. Čas je to bila ruka a čas noga, da bi me zatim s trbuha preokrenuo na
leđa svojim iskusnim i pomalo grubim, ali u biti uvijek nježnim i obzirnim dodirom.
Nakon nekog vremena učini mi se da je uzdahnuo i začuh ga kako mrmlja: „Aija...”
Napola otvorivši oči, ugledah kako su mi ramena, trbuh, cijelo cjelcato tijelo prekriveni
svim nijansama sive boje, nalik prljavštini na školskoj gumici. Kao da je osjetio nov polet,
čovjek se još snažnije prihvatio trljanja. To zapravo i nije bilo trljanje, već prije mukotrpan
posao odstranjivanja prljavog sloja kože bez pomoći kirurgije. Promrmljavši ponekad
„Hohoo!” ili „Aijaa!” radio je s užitkom, pokretima prema mojoj glavi ili put mojih nogu,
marljivo i savjesno obavljajući svoj posao. Nekako u to vrijeme nestao je i stid koji sam
dotad osjećao, pa sam odmaknuo ruke sprijeda i povjerio mu cijelo tijelo na raspolaganje;
ako mu je trebala desna ruka uzeo bi desnu, kad mu je trebala lijeva, lijevu. Čim sam mu
se tako čitav prepustio oćutjeh tijelo slobodnim i lakim, kao da se valjam u mulju.
Nasapunavši se zatim i dobro ispravši vrućom vodom, ponovo sam čitav uronio u kadu.
Kad sam izašao, momak me još dva-tri puta polio preko glave, da bi me nakon toga cijelog
obrisao samo ručnikom vrućim poput žeravice.

— Eto, gotovi ste! — rekao je smiješeći se i stavio mi na dlan kuglicu prljavog sloja
moje kože. Pepeljastosive boje, bila je nalik sloju koji ostaje prilikom pravljenja tofu.16
Kuglica je bila sasvim vlažna ali čvrsto i tvrdo zbijena, veličine omanjeg prepeličjeg jajeta.
S tako mnogo odstranjenih mrtvih stanica koža mi je postala meka, prozirna i svježa kao u
novorođenčeta, a sve stanice ispunjene novom plazmom kao da su vrištale i poskakivale
od radosti.

Vratili su me u sobičak i polegli na krevet, a dražesni dječarac donio mi je

jasminov čaj. Dok sam ga ležeći malo pomalo ispijao, osjećao sam kako pri svakom gutljaju
iz mene izbija znoj. Dječak je donio nov ručnik i lagano me obrisao. Nakon njega ušao je
čovjek koji mi je obrezao nokte na nogama i rukama, te debelu kožu na petama i kurje oči.
Mijenjajući instrumente jedan za drugim, završio je svoj posao i bez riječi izašao. Čim je
on otišao, ušao je maser i šutke se latio posla. Snažnim, senzibilnim dlanovima i prstima
gmizao mi je po čitavom tijelu opipavajući začetke kvržica u mesu i već formirane
nakupine, te ih zatim razbijajući pritiskom, glađenjem, štipanjem i udarcima. Svi
zaposleni ovdje bili su marljivi i savjesni, obavljajući precizno i u potpunosti povjeren im
posao. Radili su predano ne štedeći svoju energiju ni vrijeme, a način kojim su pridavali
važnost i najmanjim sitnicama bio je bez premca. Njihovo umijeće; imalo je neke sličnosti
sa šampionom teške kategorije koji skače preko konopca kao da je od perja. Iz žilavih
prstiju masera tekla je u mene hladna magla. Moja težina se rasplinula i ja sam utonula u
sladak san.

***

— Moja košulja.

— ............?

— Košulja koju sam nosio sve do jučer.

— .............

16 Vrsta prehrambenog proizvoda, izgledom nalik kockama svježeg sira; dobiva se zgrušavanjem bjelančevina
iz graha.
 Tako sam Čangu, kad me je slijedećeg dana posjetio u hotelskoj sobi, rekao
pokazavši na prljavu kuglicu što je pred njim ležala na stolu, no njemu su se usne samo
iskrivile u osmijeh. Izvukao je iz džepa i dao mi paketić čaja; najboljeg u cijelom Hong
Kongu, kazao je, i neka u njemu uživam kad stignem u Tokio. Zatim je ponovo zašutio,
odsutna pogleda. Ispričao sam mu o pomoćniku, o čovjeku koji mi je rezao nokte, o
maseru i dječaku, o čaju i spavanju — sve sam mu u tančine ispripovijedao, ništa ne
izostavivši, pun hvale za te ljude koji tako dobro poznaju ljudsko tijelo da mu se potpuno
posvećuju. Za njih bi se čak, napomenuo sam, moglo reći da su anarhisti bez bombe u
ruci. No Čang je na sve što bih rekao samo mahinalno klimao glavom i osmjehivao se, da
bi mu nakon toga oči ponovo postale sumorne i odsutno gledale u zid. To je postalo tako
očigledno da sam zašutio i počeo pakirati stvari u svoju putnu torbu. U onom sobičku u
javnom kupatilu bio sam se potpuno rasplinuo; kad sam ponovo zadobio svoj oblik,
obukao se i izašao, sve je na meni bilo malo preveliko: košulja, hlače, cipele, odijelo.
Uslijed tog viška prostora bilo mi je čak i hladno, i činilo mi se da ću zateturati na svaki
zvuk, miris ili dašak povjetarca u gradu. Nakon jedne prospavane noći, međutim, mišići i
kosti zauzeli su opet svoj prvobitni položaj, a na mjestu kože stvorila se tanka ali
neprozirna opna koja je zbrisala nesigurnost posvemašnje golotinje. Osušena i smežurana,
kuglica prljavštine djelovala je kao da će se već i na najmanji dodir raspasti, pa sam je
pažljivo i pomno omotao u više slojeva mekanog papira i stavio u džep.

Otišli smo na aerodrom, gdje sam obavio sve potrebne formalnosti. Kada je ostalo
samo da se još rukujemo i pozdravimo Čang se, prekinuvši dotadašnju šutnju, iznenada
raspričao. Prijatelj koji je radio u novinskoj agenciji javio mu je da je sinoć u Pekingu
umro Lao She. Prema nekima, opkolila ga je i na smrt pretukla grupa djece Crvene garde.
Drugi su tvrdili da je počinio samoubojstvo skočivši iz svog stana na prvom katu. Treći su
pak tvrdili da se bacio u rijeku. O okolnostima koje su dovele do njegove smrti zapravo se
ništa ne zna, ali jedno je sigurno, a to je da je umro neprirodnom smrću. Jedino je to b ilo
sasvim pouzdano.

— Zbog čega?

— Ne znam.
 — Što je učinio da su ga morali osuditi?

— Ne znam.

— Kakva je djela pisao u posljednje vrijeme?

— Nisam ih čitao. Ne znam.

— ........

Zadrhtao sam i pogledao u Čanga. Jedva je zadržavao suze, a mršava ramena bijahu
mu ukočena. Ona njegova prisebnost, vedrina i smisao za šalu — sve je to potpuno iščezlo,
ali u njemu isto tako nije bilo ni ljutnje ni želje za kletvom, već samo nesigurnost i očaj,
uslijed kojih se smanjio poput djeteta. Taj čovjek koji je već zakoračio na prag starosti i
prema tome prošao kroz mnoga gorka iskustva, sada je u mnoštvu na aerodromu stajao
crvenih očiju i spuštene glave, poput izgubljenog djeteta.

— Vrijeme je da kreneš.

— ...........

— Dođi opet.

— ...........

— Čuvaj se.

Rekavši to; Čang mi plaho pruži ruku i lagano stisne moju a zatim se okrene i,
klonule glave, sporim koracima iščezne u gomili.

Kad sam ušao u avion, pronašao svoje mjesto i pričvrstio sigurnosni pojas, iznenada
mi u sjećanju iskrsne da sam jednom, davno, posjetio Lao Shea u njegovoj kući u Pekingu.
Mogao sam vidjeti starog pisca, mršavog ali žilave građe, kako se iznenada uzdiže iz
mnoštva zasađenih krizantema i gleda u mene bez riječi, prodornim pogledom. Samo
njegove oči i obilje krizantema vidjeli su se jasno u daljini. Kad sam ne misleći ništa
izvadio iz džepa papirnati smotuljak i rastvorio ga, pepeljasto siva, potpuno sasušena
kuglica raspala se u prah.
 Cucui Jasutaka

DOBROTVORNA DRUŽINA

Kao i obično, kad su ujutro u osam sati njezin muž i sin izašli, Kamei Akiko je
ostala sama u apartmanu 2DK.

Nakon što je pospremila stol, otvorila je ormar s odjećom.

— Što da obučem...?

Nije više imala što obući. Tu je, doduše, bio onaj Yves St. Laurent kostim koji je,
daleko iznad svojih mogućnosti, dršćući kupila pretprošle godine, ali tako ga je često
nosila da će svatko, ako je u njemu ugleda, pomisliti: Zar opet? Mrzila je muževljevu
mršavu plaću i visoku školarinu svog sina. Mrzila je inflaciju, a posebno odnedavno naglo
povišene cijene hrani i prvorazrednoj odjeći. Zavidjela je ženama trgovaca kojima je išlo
dobro unatoč nedostatku obrazovanja, i koje nisu osjećale potrebu za novcem.

Obukavši tamni, skupocjen kostim što ga je prije tri mjeseca kupila u robnoj kući,
Akiko u deset sati izađe iz stana. Do stanice joj je pješke trebalo trideset pet minuta. U
gotovo svim trgovinama u blizini stanice bilo je izloženo svega nekoliko artikala.
Pokušavaju sakriti bogatstvo koje nagomilavaju, pomisli Akiko.

Kada je stigla u kavanu „Dig”, tako su već u zasebnom kutu sjedile i čavrljale tri
žene. Sve su to bile žene iz naselja u kojemu je živjela i Akiko, žene činovnika s niskim
plaćama. Najmlađa od njih — gospođa Kataoka — imala je dvadeset osam, dok je
najstarijoj, gospođi Ise, bilo trideset pet godina; sve su bile u razdoblju kada je
nezadovoljstvo zbog neispunjenih prohtjeva, u ma kojem smislu, najsnažnije. Kao grupa
bijahu i lijepe; način govora i ponašanje bili su im relativno uglađeni a odjeća, ako je i bila
jeftina, odavala je dobar ukus, tako da su izgledom mogle biti i žene bogataša.

— To je vrlo nepravedno — govorila je gospođa Suruga. — Žene s fakultetom,

poput nas, ne mogu svojoj djeci priuštiti dobre privatne škole ili medicinski fakultet zbog
visokih školarina. A djeca trgovaca, koji jedva da su završili i srednju školu, masovno se
upisuju na fakultete zahvaljujući brojnim financijskim prilozima.

— I meni to smeta — nadoveže se gospođa Ise. — Na medicinski fakultet mogu se,

zapravo, upisati samo djeca liječnika. Uzalud ne znam kako dobre ocjene i želja za
medicinom, kad nisi dovoljno bogat da se to i ostvari.

— Naravno, liječnici dobro zarađuju — dodala je gospođa Kataoka. — Kad platim

samo za najobičniji pregled, to je svota od koje porodicu hranim četiri ili pet dana. To je
strašno. A da sam tek stvarno bolesna, ne bih ni mogla doktoru...

Dok su tako razgovarale i čekale, stigle su gospođa Sakata i Vatanabe. Gospođa

Sakata je bila blijeda u licu.

— Moj muž će možda dobiti otkaz — kazala je. — Poduzeće smanjuje broj
radnika.

— Ali — iznenadila se Akiko — pa tvoj muž je diplomirao na Tokijskom

univerzitetu!

— On veli da je to zato što nije ništa dao šefovima odjela. U posljednje vrijeme, a
to je žalosno, u poduzeću ostaju samo ljudi iz imućnih porodica.

— Brine me budućnost naše djece — uzdahnula je gospođa Vatanabe. — Što

vrijedi truditi se da upišu i završe dobar fakultet, kad to ionako neće značiti ništa.

I dok su, svijesne da tako više ne ide, bespomoćno negodovale, stigle su i posljednje
dvije gospođe, Urabe i Usui.

— Sada smo sve na broju — kazala je Akiko i ustala. — Onda, krenimo!

Sve gospođe, osim posljednje dvije, stave na stol po sto trideset jena za kavu. Ni taj
račun za njih nije baš bio sitnica. Gospođa Urabe i gospođa Usui, one posljednje, nisu
voljele kavu a ni nepotrebno trošenje novca, pa su namjerno svaki put dolazile točno
dvadeset minuta kasnije od ugovorenog vremena. Ostale članice su to šutke prihvatile.

Osam gospođa napustilo je kavanu „Dig” i na stanici se ukrcalo na vlak. Vrijeme

odlaska s posla već je prošlo. Lijeno se vukući, gotovo prazna mala prigradska željeznica
krenula je iz centra provincijskog gradića prema predgrađu punom vila i zelenila.
Nedavno sagrađeno naselje sastojalo se od redova kućica s dražesnim crvenim i plavim
krovovima. Žene su kroz prozor vlaka zurile u te kućice s neobjašnjivim izrazom na licu,
znajući da je gradnja takve kuće potpuno izvan njihovih mogućnosti.

Sišle su na četvrtoj stanici, prošle ulicom u kojoj je bilo nekoliko trgovina i kad su
zatim prešle preko autoputa koji je tekao paralelno s tračnicama, pred njima se ukazao
puteljak na laganoj uzbrdici koji je vodio u bogataško naselje; nizovi luksuznih vila.
Nakon desetak minuta hoda uzbrdicom zaustavile su se pred drvenom kapijom s
umetnutim postraničnim ulazom; bijaše to prostrana vila ograđena zidovima. Na jednom
od crnih kamenih stupova kapije bila je ugrađena pločica s imenom Toba.

— Tu smo! — rekla je Akiko.

— Pa ovo je pravi dvorac! — uzdahne gospođa Kataoka.

Odmah ispod pločice s imenom nalazio se interfon. Kada je Akiko pritisnula

dugme, mladi ženski, neuglađeni glas upita:

— Da, tko je?

Vjerojatno služavka, pomisli Akiko. Dok je odgovarala na interfon, mislila je s

gorčinom kako čak i služavke u ovako velikoj kući postanu drske na riječima.

— Oprostite što ovako iznenada dolazimo. Mi smo predstavnice udruženja PTA iz

Osnovne škole Kinrei. — Kinrei je bila škola koju su pohađala djeca iz porodice Toba;
slovila je kao jedna od najboljih privatnih škola u tom kraju. — Da li je gospođa Toba kod
kuće? Ovdje nas je osam predstavnica iz Udruženja...

— Razumjela sam. Pričekajte časak! — Profinjenost Akikinog, govora izazvala je

naglu promjenu u služavkinu glasu. — Gospođa će vas primiti. Samo trenutak, molim! —
javio je glas s interfona nakon dvije-tri minute.

Kad čak osmoro ljudi dođe zbog nečega u vezi škole naše djece, ne bi bio red vratiti
ih odakle su došli. Dapače, prirodno je primiti ih.

Dok su čekale, gospođe su u tišini pomno promatrale izgled prostranih vila u

susjedstvu. Prostor između kapije i samog ulaza u kuću bio je kod svake zasađen visokim
drvećem, tako da se izvana nije moglo vidjeti što se događa unutra. Bila je, doduše, jedna
kuća s travnjakom i sva u staklu sprijeda, neobično slobodnog stila, no ta se nalazila
nekoliko metara niže i iz blizine vile Toba vidio joj se jedino velik tamnozelen krov. Dok
su gospođe stajale i čekale pred kapijom, nitko nije prošao cestom. Sve je bilo mirno, samo
bi s udaljenog podnožja brežuljka kadikad bezbrižno odjeknuo zvuk automobilske trube.

— Valjda nemaju psa? — upitala je tihim glasom gospođa Ise, koja je mrzila pse.

— Ne brinite, nemaju — razuvjeri je Akiko.

Uto se otvori postranični ulaz na kojemu se pojavi služavka odjevena u živopisnu

jednodjelnu haljinu. Bila je srednjoškolskih godina i imala tamnoputo lice.

— Izvolite ući. Oprostite što ste morali čekati.

To je Chanel, odmah zaključi Akiko bacivši pogled na služavkinu haljinu. Kroj joj
je bio već pomalo zastario, pa Akiko pomisli da ju je zacijelo gospođa Toba poklonila
služavci nakon što ju je sama iznosila.

Slijedeći služavku ušle su u prostran vrt pred kućom. Tu je raslo mnoštvo crnih
borova među kojima je bilo razbacano ukrasno kamenje, a u blizini zida i umjetni
brežuljci, potpuno u japanskom stilu. Kuća je međutim bila zapadnjačka, s velikom
verandom pred ulazom. Automobila nije bilo. Predvorje je u visinu bilo povezano s prvim
katom, a na zavoju stepeništa bila je obješena velika slika ždrala izrađena od drveta
mirisne masline. Skupocjen svijećnjak visio je sa stropa. Akiko i njene gospođe uvedene su
u sobu za primanje tik do predvorja. Bijaše to ogromna prostorija od preko tridesetak
kvadratnih metara; donji dio zida imao je drvenu oplatu, sredina je bila bijela, dok je pak
gornji dio bio ukrašen drvenim rezbarijama. Na podu je ležao perzijski ćilim crvenkaste
boje. Tu su još bila i dva kompleta namještaja za dnevni boravak u crnoj koži, koncertni
klavir i velik bar za piće, po svemu sudeći talijanski. I dok su žene zurile u te lijepe stvari
oko sebe, pojavila se gospođa Toba.

— Ja sam Toba. Oprostite što ste me morali čekati, i hvala vam što ste došle. Nije to
lak posao, pretpostavljam.

Govoreći, spustila se na jastuk za sjedenje s naslonom za ruke dok joj je za leđa

poslužio mramorni okvir od kamena. Bila je bjeloputa i lijepa, u dobi od trideset dvije ili
tri godine, inteligentnih očiju. No premda u njezinom govoru i ponašanju nije bilo
uznositosti, štoviše zračili su srdačnošću, u njima se ipak ćutjela ona dostojanstvenost
svojstvena ženama iz dobrih obitelji. Na ruci joj je blistao dvokaratni dijamantni prsten.

Impresionirane njezinom pojavom, žene su neko vrijeme šutjele.

— O čemu se, dakle, radi? — upitala je gospođa Toba.

— Oprostite, lagale smo vam — odgovori Akiko u ime grupe.

— Mi uopće nismo predstavnice udruženja PTA iz škole Kinrei.

— Niste? — Na to gospođa Toba izvije obrve. — Ali zašto ste onda...

— Saznali smo da vaše dvoje djece pohađaju tu školu. Mislili smo, stoga, da ćete
nas najlakše primiti ako vam se tako predstavimo.

— Pri tome se Akiko duboko nakloni. — Oprostite nam, molim vas!

— To je uistinu iznenađenje. — Začuđenim očima gospođa Toba je polako

promatrala jedno lice za drugim, da bi zatim sumnjičavo zavrtjela glavom: — A zbog čega
ste, onda, došle? Da možda ne skupljate kakve dobrovoljne priloge? U tom slučaju, ovisno
o čemu se radi, možemo razgovarati...

Profinjenost Akikonog izražavanja i jednostavna ali ukusna odjeća, te kulturan

izgled tih žena učinili su da je gospođa Toba potpuno zaboravila na oprez.

— Teško je to izreći — Akiko će malo zamuckujući — ali, zapravo, mi smo lopovi.

Lakat gospođe Toba beživotno klizne s naslona.

 — Šta velite? To... to je šala...

— Ne, to nije šala. Uistinu je tako.

Na Akikin znak, gospođa Sakata i gospođa Vatanabe ustanu i priđu gospođi Tobi s
obje strane, uhvate je za ramena i blago joj zavrnu ruke. Gospođa Urabe i gospođa Usui
izvade iz svojih torbi bijelo uže od konoplje.

— Oprostite nam za ovo — rekla je gospođa Urabe gospođi Tobi, koja od šoka nije
mogla govoriti. — Moramo vam svezati noge i ruke, ali učinit ćemo to tako da vas što
manje boli. Nećete nam zamjeriti, zar ne?

— Ali vi... vi... to je nemoguće! To mora da je šala. I jeste šala, zar ne? — hvatajući
dah izusti gospođa Toba, glasom koji je još uvijek odavao nevjericu. — Jer zašto bi tako
elegantne, tako fine dame poput vas činile tako nešto...

— Mi smo sasvim ozbiljne, ne šalimo se. Žao nam je samo što smo vas toliko
iznenadile — ispričavala se gospođa Usui dok joj je vezivala ruke. — Iako mi nije drago
ovo što sada radim. Uistinu, nimalo!

Gospođa Urabe svezala joj je noge, da bi je zatim gospođe Sakata i Vatanabe cijelu
— na sebi je imala kostim marke Jean Patou — privezale uz njezinu stolicu.

— Dođite za mnom — pozove Akiko tri gospođe iz grupe, nakon što je nadzor
povjerila gospođi Sakati i ostalima. Izašavši iz sobe za primanje, prva im je briga bila
svezati mladu služavku. Ona je zacijelo bila u kuhinji pripremajući gošćama čaj. Četiri
dame mačjim su se korakom šuljale dugačkim hodnikom koji je iz predvorja vodio u
unutrašnjost kuće. S obje strane hodnika bila su vrata; lijevo spavaća soba, desno
biblioteka. Kuhinja se nalazila ulijevo od završetka hodnika.

Služavka, koja je upravo točila indijski čaj, iznenađeno se okrenula kad je začula
korake.

— Gle, što ćete vi ovdje? — upitala je strogo, dok joj se na licu ocrtavao oprez.

Djevojka ne samo što je mlada već i loše odgojena, pomisli Akiko, te ako bi
nasrnula na njih bilo bi je teško zaustaviti. Stoga joj se Akiko približi nasmiješena lica.
 — Žao nam je što smo vam zadali više posla. Da vam pomognemo?

— Ne, nije potrebno — odvrati služavka stavivši čajnik s vrelom vodom na stol.

Ne prepustivši tu priliku, tri gospođe — Akiko, Kataoka i Ise prisiliše djevojku da

sjedne, dok joj je gospođa Suruga već pripremljenim konopcem svezala ruke iza naslona
stolice.

— Što to radite?! — Kao što su i očekivale, počela je lamatati nogama i derati se.
— Tko ste vi, do vraga? Pustite me!

— Glas i pol, nema šta! — kazala je gospođa Suruga, još jedanput omotavši
konopac oko stolice i zavezavši ga.

— Budi mirna. Slušaj, nema ti smisla odupirati se. Time samo otkrivaš ono što ti je
ispod suknje.

Međutim, nimalo ne hajući za tu primjedbu, služavka zamahne nogama i okrene

se, sve više divljajući. — Lopovi! Što to radite?! Vi jeste lopovi, zar ne? Pustite me!
Odvežite me!

— Slušaj, budi dobra djevojka i šuti! — reče joj Akiko, ali uzalud.

— I to mi kaže lopov? Lopovi! Lopoviii!

— Bučne li djevojke! — uzdahne gospođa Kataoka. — Nije li bolje za nas da je

odmah ušutkamo?

— Istina je — uzdahne i gospođa Ise — nemamo izbora.

I njih dvije, napravivši od užeta omču, pokušaše joj je nataknuti oko vrata.

Ostavši bez daha, služavka je unezvjereno gledala oko sebe. Kad je shvatila što se to
s njom događa počela je naglo, divlje trzati vratom kako bi se oslobodila omče.

— Dddosta, prestanite! — Glas joj je od straha postajao sve promukliji. — Nemojte

me ubiti! Nećete valjda...

— Odmah će biti gotovo — kazala je suosjećajno gospođa Suruga, držeći je za

noge. — Dok trepneš okom. Samo hrabro!
 — Ali ja ne želim umrijeti! Neću da umrem! — zavapila je ponavljajući naizust
služavka. — Ne želim!

Otpor mlade djevojke da prihvati svoju sudbinu izazvao je kisele osmijehe na licu
Akiko i ostalih gospođa.

Kad su joj uže omotali oko vrata, služavka je razjapila velika usta koja su otkrivala
pokvarene kutnjake i glasno zaplakala. — Bojim se, tako se bojim...

— Nije to ništa — tješila ju je gospođa Kataoka, koja je bila član velike budističke
sekte. — Budina boginja milosrđa dočekat će te u naručje...

— Na takvo mjesto ne želim ići! Ne želim! Još sam mlada...

— Služavka je nastavila jecati. — Poslije smrti nema više ničega.

Njezino uplakano lice bilo je tako ružno da Akiko odvrati pogled i upozori je: —
Čuj, ionako moraš umrijeti. Stoga se kao žena pokušaj barem dolično ponašati.

— Želim živjeti! — cmizdrila je služavka promuklim glasom. Lice joj je bilo

umrljano suzama. — Želim još živjeti!

— Ne može se pomiriti sa sudbinom. — I Akiko, nemajući izbora, namigne

gospođi Kataoki i Ise. — Možete, moje dame!

Njih dvije svom snagom povuku svaka svoj kraj užeta. Uslijed navale krvi
djevojčino se lice napuhne poput crno-crvenog balona, a vene na čelu i postrance od
mesnatoga nosa vidljivo nabreknu. Iznenađujuće odebljao ružičast jezik ispadne joj iz
usta, dok joj širom izbuljene oči samo što nisu iskočile iz svojih duplji. Nagnula se unatrag.
Dvije dame i dalje su natezale uže. Služavka ispusti glasan vjetar, nakon čega se pod njom
uz neugodan zvuk stvori hrpa izmeta.

Kad joj je glava potpuno klonula, četiri dame odmah započnu s pretraživanjem.

— Pogledajte, gospođo Kamei, koliko samo ovdje ima mesa! — kazala je gospođa
Kataoka vadeći meso iz hladnjaka, dok su joj oči živo svjetlucale. — Kako je lijepo
protkano! Prvoklasna govedina!
 Sve su se zagledale u meso.

Teži sigurno pola kilograma.

— A sto grama košta oko tisuću dvjesta jena, znate li?

— Ipak, podijeljeno na osam, to baš i nije mnogo.

— Osim toga, smrznuto je. Ako ga u pećnici ne odmrznemo, ne možemo ga ni

razdijeliti.

— Što se mene tiče, odustajem od mesa. Radije bih ovo! — izjavi gospođa Ise
zavirivši u hladnjak i izvadivši škampe.

— Kako veliki škampi!

— Čak šest komada!

— I ja ću radije škampe.

— Ja ću govedinu — reče Akiko. — Vrijeme je da pozovem i ostale. — Vrativši se

hodnikom u sobu za primanje, obrati se četvoročlanoj grupi koja je pazila na gospođu
Toba:

— Ja ću ostati ovdje, a vi idite u kuhinju. Upravo dijelimo meso i škampe.

— Rekla si meso?

— Divno!

I četiri dame hitrim korakom otrče u kuhinju.

— Zašto to radite? — upita gospođa Toba žalosno pogledavši u Akiko. — Ne

razumijem...

— Možda to zvuči grubo, no mislim da ne biste razumjeli ni kad bih vam rekla,
uzdahne Akiko. — Vi živite tako luksuznim životom. Kako vam zavidim!

— Jeste li imali neki poseban razlog što ste odabrali baš moju kuću? — sa sumnjom
na licu upita gospođa Toba.

— Nismo — odmahne Akiko glavom. — Slučajno smo saznali da vam je muž

poznati kirurg i šef bolnice, da imate dvoje djece upisanih u osnovnu školu Kinrei, te da
ste do dva i pol poslijepodne vi i služavka sami u kući. Nakon kratkog vijećanja odlučile
smo vas posjetiti. I to bi bila cijela priča. Zvučat će čudno ako kažem da nismo imali zle
namjere, ali mislim time reći da nismo imali ništa lično protiv vas. — Akiko priđe bliže
gospođi Toba i zagleda se u njezino lijepo lice. Zapahne je blag miris parfema Joy. —
Nego, želimo gotovinu, to je zapravo sve po što smo došli. Novac u kešu!

— Razumijem — jednostavno će gospođa Toba i pouči je:

— Ima nešto novaca u spavaćoj sobi, u ladici nad trostrukim ogledalom. A također,
ako ga želite još... u mojoj crnoj Hermes torbici u dnevnom boravku.

— Baš vam hvala — duboko sagne glavu Akiko. — Neobično ste ljubazni, to
uistinu i mislim, ne laskam vam. Jer mi osim gotovog novca možemo uzeti samo neke
sitnice. Kao što je hrana, na primjer.

U kuhinji je sedam supruga otvaralo ormariće i ladice i uzimalo konzerviranu

hranu i povrće.

— Koliko konzervi!

— Ja bih na vašem mjestu ostavila tunjevinu. Zbog trovanja živom.

— To je točno. Odustajemo, dakle, od tunjevine. Ionako ima mnogo toga. Goveđa

šunka u konzervi, račići...

— Ja bih ovu konzervu s asparagusom.

— Divota! — usklikne gospođa Suruga otvorivši ladicu s jedaćim priborom. —

Žlice, vilice, noževi — sve od srebra! Čitav kompet od čistoga srebra!

— Takve stvari ne uzimamo — upozori je gospođa Usui.

Gospođa Suruga se s tugom ugrize za usnu.

— Uistinu. Dogovorile smo se da nećemo uzimati stvari koje bi mogle privući

nečiju pažnju ili pak trajno ostati kod nas. Ali je stvarno šteta!

— Kako mnogo luka!

 — Doista! Znate li da je to posebna vrsta, vrlo slatka i ukusna? Nalaze se još u
paketu, pa pretpostavljam da su stigli direktno s mjesta gdje ih uzgajaju.

— Ne smijemo zaboraviti i na udio gospođe Kamei.

Poslagavši hranu na kuhinjski stol, počele su je dijeliti u osam dijelova veselo

čavrljajući.

— Fuj, što ovdje nešto smrdi! — javi se gospođa Sakata uzmičući nosnicama.

— To je služavka maloprije isprljala pod — sa smješkom ce gospođa Kataoka.

Svijet je, čini se, pun kukavičluka.

Cerekajući se, žene prezrivo pogledaju u služavkin leš.

Gospođa Urabe ode u sobu za primanje. — Gospođo Kamei! Hranu smo uzeli i
razdijelili, a sad bismo rado pogledali donje rublje od gospodina i djece.

— Hoćete li biti tako ljubazni pa nam reći gdje držite muževljevo i dječje rublje?
— upita Akiko gospođu Toba.

— Nove stvari su poslagane u komodi u praonici — odgovori ona. — A moje

rublje, ukoliko ga želite, nalazi se u ormaru u spavaćoj sobi. Mada mi je i neugodno, jer
nije ništa naročito...

— Vrlo ste ljubazni. Gospođo Urabe! Zamijenite me ovdje na trenutak, hoćete li?

— Naravno, kako da ne.

Ostavivši gospođu Urabe da pazi na gospođu Toba, Akiko ode u kuhinju. — Čujte,
moje dame! Uzet ćemo donje rublje. Dođite za mnom!

Popločena prostorija za pranje rublja bila je ujedno i svlačionica uz kupaonicu,

veličine blizu dvadeset kvadratnih metara, i nalazila se na samom kraju hodnika. Sjativši
se ispred ormarića za rublje, gospođe su jedno za drugim vadile sve same nove stvari.

— Ovo mora da je jako toplo. Pletenina!

— Moj muž je podeblji čovjek. Pitam se da li bi ovo mogao obući.

 — Njezin sin ide u peti razred, zar ne? Ovo bi onda odgovaralo mom dječaku...

— Pogledajte, rublje od mohera! Čini se da joj je muž vrlo zimogrozan.

— Ako nitko drugi neće, to bih ja uzela. Iako mlad, moj muž je jako osjetljiv na
hladnoću.

— Slušajte me! — rekla je Akiko. — Nemojte uzimati čarape s upadljivim

uzorkom. Moglo bi biti suviše uočljivo.

— Uistinu, moglo bi! — slože se sve smijuljeći se.

Nakon što su razdijelile rublje a usput i deterdžent i toaletni papir, nagrnuše u

spavaću sobu. Bila je to elegantna prostorija od preko dvanaest kvadratnih metara, sva u
zelenim nijansama. Suprugama iz 2DK i 3K apartmana, koje su obično spavale s mužem u
istoj sobi s njegovim roditeljima ili pak djecom, ote se uzdah zavisti.

Akiko priđe trostranom ogledalu i uzme novac iz ladice. — Sto dvadeset tisuća
jena — reče.

— Ali... očekivale smo da će biti više. — One se međusobno pogledaju. — Kad to

podijelimo na osam, svaka će dobiti samo petnaest tisuća.

— Pričekajte časak! — reče Akiko i izađe iz spavaće sobe.

Žene su iz ormara izvadile rublje gospođe Roba.

— Ah, što je lijepo!

— Ovo je iz Pariza. I ovo! Sve, zapravo!

— Ove gaćice sigurno koštaju dvadeset tisuća jena.

— Pogledajte ove stvari od čipke i svile u ladici, sve uvozno, iz Švicarske!

— Što mislite, moje dame, da li bi mi dobro pristajao ovaj kombine?

— Kako ne, odlično vam pristaje.

— Koje li štete, da ne možemo uzeti ovo... — izusti gospođa Ise plačnim glasom
zavirivši u kutiju s draguljima.
 — To je ubitačno za oči. Ne smijete ni gledati!

— Uistinu. Pogledajte u ovaj ormar s odjećom... Bolje bi bilo da ga nisam ni

otvorila!

Sve pritrče ugrađenom ormaru. No kad su u njemu ugledale redove skupocjene

odjeće složene kao u trgovini, iznenađeno uskliknu.

— Gle, krznena bunda!

— I još jedna od leoparda!

Akiko ode u dnevnu sobu i vrati se s torbicom gospođe Toba.

— Ovdje ima još šezdeset tisuća jena. Ostalo su kreditne kartice i čekovi, što je za
nas bez vijednosti. Osim toga, u služavkinoj torbi za kupovinu našla sam u novčarci
dvadeset pet tisuća jena.

— Zar služavke hodaju s toliko novaca sa sobom? Zaboga!

— Evo nečeg zgodnog za nas! — usklikne gospođa Vatanabe, izvadivši s dna

ormara mnoštvo papirnatih torbica s nazivima ekskluzivnih trgovina odjećom. — U to
ćemo staviti stvari koje smo uzele.

— Nemojte, ipak, izabrati torbicu sa suviše upadljivim dizajnom, za svaku

sigurnost napomene Akiko.

Nakon što je svaka od njih potrpala plijen u dvije torbice — u jednu što ju je
donijela sa sobom i u onu drugu, papirnatu — sve se zajedno, punih ruku, vratiše u sobu
za primanje.

— Oprostite što smo vam smetale — u ime grupe ispriča se uljudno Akiko. — Ali
sad smo uzele sve što smo namjeravale uzeti.

— Da li to često činite? — iskreno zapanjena upita gospođa Toba, zagledavši se u te

fine dame koje, premda izgledom nimalo nalik lopovima, bijahu tako vične tom poslu.

Malo iznenađena, Akiko se netremice zagleda u njezino lice na kojemu se čitala

odsutnost briga i nevolja.

— Nećete mi valjda reći, da žena koja živi u ovako prostranoj vili ne čita novine?
Javnost u posljednje vrijeme uznemiruju neki čudni pljačkaši. A to smo, eto, mi.

— A, onda znam... — No u istom trenutku lice gospođe Toba potpuno izmijeni

boju. — Ali... nije to valjda istina? Zar je moguće da ste vi ti lopovi koji okrutno ubijaju
ljude za samo nekoliko sitnica i gotovinu što se nađe u kući...?

— Drago mi je da ste to sami kazali — reče Akiko odahnuvši što neće morati
objašnjavati da joj je kucnuo čas. — Baš sam razmišljala kako da vam to saopćim... —
Spustivši torbe na ćilim, Akiko iz džepa izvadi britvu što ju je časak prije uzela iz
kupaonice.

— Zaista je vrlo teško tražiti od vas da nam poklonite i život, nakon što ste nam
dali tako mnogo stvari...

Lice gospođe Toba bijaše bijelo poput papira.

— Znači da... mmmoram... umrijeti? Sada?

— Od srca žalim što moram oduzeti život tako lijepoj ženi poput vas — reče Akiko
s naizgled iskrenim žaljenjem. — Ali ne smijemo nikome dozvoliti da sazna za našu
grupu. Zauzvrat, ubit ću vas pažljivo, da ne unakazim vaše lijepo lice. A bol će trajati samo
sekundu!

— Zar samo zbog malo više od sto tisuća jena i nešto hrane i odjeće? — zajeca
gospođa Toba. — I zbog toga ćete me ubiti? Pa to je okrutno! Bezumno... — jecala je.

— Gospođo Toba, gospođo Toba! Molim vas, pokušajte se kontrolirati. Ne budite

poput vaše služavke koju smo maloprije zadavili u kuhinji, već umrite hrabro, kako vam i
dolikuje.

Na te je riječi gospođa Toba odmah prestala plakati.

— Ona je, znači, već mrtva? I, pretpostavljam, u vrlo nepristojnom stanju?

— Pogodili ste.
 Gospođa Toba se iznenada glasno zacereka, a zatim neočekivano počne iz sveg
glasa pjevati:

Prostranog li neba nad morskom pučinom.

Sledivši se, družina ustukne za jedan korak, no gospođa Toba odmah se smiri i
ozbiljno klimne glavom.

— Oprostite na nedoličnom držanju od maločas. Sada sam spremna. Ali čini mi se

da sam se od straha upravo pomokrila...

Uz bedra naviše širila joj se odjećom bijela tekućina.

— Nije ni čudo — puna sućuti će Akiko.

— Zamolila bih vas nešto. Kad umrem, hoćete li biti tako ljubazni da mi
promijenite gaćice?

Riječi su joj bile tako smirene, da su od udivljenja sve žene tiho uskliknule.

— Naravno. Ja ću se lično za to pobrinuti — odgovori Akiko.

— Vidi se da ste dama iz fine porodice. Onda, hoćemo li...?

I Akiko joj bez oklijevanja priđe s desne strane, zgrabi lijevom rukom za meku
crnu kosu i snažno je povuče unatrag.

— Namu Amida Bucu...

Na bijelom, podatnom grlu što je jedva čujno izgovaralo molitvu Akiko učini
britvom jedan okomiti rez. Iz njega, šumno poput tuša, šikne mlaz svježe krvi, no nakon
desetak sekundi se zaustavi.

— Divno si to izvela!

— Postaješ sve bolja i bolja! — čestitale su žene Akiko na njezinoj vještini.

— Da — reče ona lako porumenjevši — no zasluga je i vaša. U posljednje vrijeme

uspijeva mi obaviti posao bez ijedne kapi krvi na odjeći.

— Gospođa Toba je uistinu bila prava dama, zar ne?

 — Da. Ali i pomalo čudna.

— Ne slažem se. Ipak je bila prava dama!

Kako ne bi privukle pažnju, supruge su napustile vilu u dvočlanim i tročlanim

grupama. Akiko, koja je ostala posljednja, sklopi gospođi Toba širom rastvorene oči i
promijeni joj gaćice, te pogledom dobro pretraži sobu da provjeri nisu li možda ostavile
nešto što bi ih moglo odati. Zatim se netremice zagleda u dvokaratni dijamantni prsten na
mrtvačevoj ruci.

Njezin muž, koji je kao i ona potjecao iz činovničke obitelji a k tomu i sam bio
činovnik s niskim primanjima, nikad joj nije kupio nikakav drugi nakit osim vjenčanog
prstena. Akiko, međutim, uzdahne i istovremeno odmahne glavom, odvrativši pogled s
dijamanta. Uzela je torbe i napustila vilu. Noćas, u postelji s mužem, izgarat će od strasti.
Na dane poput današnjih uvijek je bivalo tako. Opljačkanih dvadeset tisuća jena, nešto
malo hrane i odjeće i još nestišano uzbuđenje zbog umorstva; kako ne bi bila zadovoljna!
A to je, eto, blues lopovluku sklonih supruga.
 Kurakaši Jumiko

SAMOSTAN

Očeva i moja ranojutarnja šetnja kamenjem popločanom stazom jutros je bila

prekinuta neočekivanim dolaskom K-a. Staza je uzbrdicom zavijala od zdanja do zdanja;
kamene su ploče blještale na još pospanom suncu ljetnoga jutra, kad se uzanim puteljkom
kojim smo se namjeravali spustiti, s posebnim žarom i neuobičajenom lakoćom pojavio
pred nama putnik K. Imao je preporuku od nekog univerziteta koju je pokazao mojemu
ocu. Nisam u stanju analizirati njegovu ljepotu koja je djelovala i prazno uslijed opojne,
prirođene naravi da stalno sanja, niti bih mogla reći s kojeg je planeta došao taj putnik.
Prema njegovoj vlastitoj tvrdnji — koju je dakako nemoguće dokazati — on je upravo
dobio mjesto povjesničara umjetnosti na nekoj obrazovnoj ustanovi, a bio je također i
pjesnik; to je zvučalo još sumnjivije, ali zbog proturječnosti i nejasnoće sadržane u samom
pojmu. Usprkos tome, ili upravo zbog toga, moj otac mu se obratio prisnošću koja je
graničila s neprijateljstvom. Grubim no živopisnim rječnikom koji je osvajao,
upotrebljavajući začudno vulgarne izraze neprimjerene redovniku naše sekte, pozvao ga je
da bude naš gost. Pružila sam mu ruku u znak dobrodošlice; ruka koja mi je uzvratila
stisak drhtala je od nekakvog žara i hladnog uzbuđenja. U tome času, Kov bezobrazan
pogled zapalio je u mojim očima plamen nalik prolaznoj ljubavi. Vidjevši to zahvaljujući
pronicljivosti svojstvenoj starijim osobama, otac mi je prišao i kao u šali nešto promrmljao.
Bilo je to ime — tvoje ime, moj zaručniče. Ali nisam mogla odrediti da li je omamljenost
što sam je osjetila u tom trenutku bila izazvana iznosenom familijarnošću tvog imena, ili
plamsajem strasti što sam je otkrila u K-u.

K. će ostati u hramu H. neko vrijeme.

 ***

Obećala sam K-u da ćemo se ponovo vidjeti unatoč složenom osjećaju da to nisam
smjela učiniti, postavši tako njegov veseli, intimni vodič. I danas smo s entuzijazmom
tumarali samostanom od zdanja do zdanja, od relikvarijske pagode zavojitim hodnicima
— verandama sve do drevnog drvenog spremišta. Odvučeni hirom i nekom zavodničkom
silom nepoznata uzroka, odjednom smo se našli iza starog napuštenog zvonika; staza koja
je tamo skretala vodila je u šumu i nije mi više bila poznata. Slijedeći je, činilo nam se kao
da putujemo spiralom vremena koja se sve dublje i dublje zarezivala u naša srca. Premda
je u šumi postajalo sve toplije, drveće je u krošnjama zadržalo zelenu svježinu. Lutali smo
šumom izbjegavajući sunce koje je s neba pržilo poput starinskog bakrenog tanjura. Kad
smo uskoro iz gustiša, gdje su se grane bukve i javora ispreplitale nad busenjem gloga i nad
andromedama, izbili u šumarak cedrova koji se uzdizahu prema nebu geometrijski
vertikalno, sunce nas je kroz krošnje gađalo bezbrojnim paralelnim strelicama. Skinula
sam cipele i prepustila noge hladnom milovanju mahovine, te usprkos K-ovom prosvjedu
u kojemu je šuplje odzvanjala nekakva zlokobna slutnja, kliznula sam poput zmije po travi
između cedrova. Čas smo bili vrlo blizu, a čas smo jedan drugog gubili iz vida; tu
ekscentričnu igru skrivača nastavili smo sve dok se klupko nije suviše zamrsilo, kad se
iznenada pred nama stvore dva bistra izvora, zavodljive zamke što nam ih je postavila
zemlja. Odmah smo zagazili u ta dva plava otvorena oka; svaki u svojem izvoru, osjećali
smo kako nam se pod bosim nogama osipa rastresiti šljunak i strpljivo podnosili ledenu
hladnoću koja se u njih uvlačila. U jednom trenutku, nakon prilično dugo vremena, K. i ja
smo iznenada napadno, u činu otmice ispružili jedan drugome ruke i isprepleli ih; od časa,
kad je stvorena ta biljna zajednica, oboje smo se iz petnih žila dovijali umijeću da dodirom
ruku uvučemo partnera u posudu vlastite strasti, dok su nam vršci prstiju bili vrući od
stida.
 ***

Poslijepodne sam potražila utočište od žestoke, opasne podnevne vrućine i

ispružila se bosih nogu u debeloj hladovini na podu starog paviljona. Prepustila sam se
omamljujućoj čari poslijepodnevnog drijemeža u koji sam sve dublje tonula oživjevši,
obrnuto proporcionalnom preciznošću karakterističnom za snove, jučerašnje milovanje s
K-om. Ono je bilo potpuno duhovne prirode, jer dodiri naših ruku nisu bili ništa drugo
doli neminovno zatvaranje kruga; na jagodicama sam još osjećala svježe utisnute tragove
njegovih zagrljaja i ispreplitanja.

U istoj mjeri kao što mi je teško zamisliti tvoje tijelo, nisam u stanju vjerno opisati
ni K-v. fizički izgled. Znam samo da je tvoja impozantna, konveksna figura solidnija od
bilo kojeg zdanja u ovom samostanu, kao i to da će mi ona biti oslonac u životu; dok je K-
ova konkavna, gotovo izazovno mršava prilika bila upravo stvorena da privlači nesreću, i
kao takva ona je negacija vlastite egzistencije, otvor u praznini ništavila.

***

Dotad sam bila samo neiskusna i nevina djevojka u svom velikom kraljevstvu,
samostanskom posjedu. Sve je bilo moje: veliki hram, velike i male dvorane u njemu i
hodnici koji su ih povezivali; nekoliko desetaka zdanja i zemljane ograde, kapije, drveno
spremište, te šuma koja je skrivala bezbroj izvora i riječnih tokova. Ali, da li sam ja to
ikada uistinu vidjela? Ovih nekoliko dana šetnje s K-om pokazali su mi da nisam. Sada
sam sve u samostanu promatrala K-ovim očima, naučivši od njega kako da svako pojedino
mjesto doživim kao nešto svoje. Dijeleći s njim podjednake osjećaje uživala sam poput
putnika na hodočašću u stranoj zemlji. Ali ta je potajna radost bila veoma nalik varljivom
osjećaju solidarnosti u izdajnika.
 ***

Usprkos poslijepodnevnom suncu koje je nemilosrdno pržilo, uputila sam se k

izvoru u dubini šume da bih sudjelovala u planu koji mi je K. suzdržano predložio prije
nekoliko dana. On je već bio tamo; stajao je nepomičan pored izvora, blijed i nalik duhu
pod slapom alegorijskog danjeg svjetla. Ali čim sam se ja pojavila on je, kao i obično,
postao jasan i počeo se obilato znojiti. Rukovali smo se; njegova je ruka bila vruća poput
snopa infracrvenih zraka. (Taj uobičajeni dodir značio je K-u nesreću, dok je meni bio
nešto poput tajnog rituala; ne vjerujem da bih ti mogla objasniti išta više od toga.) Nakon
toga smo se svukli iza stijene obrasle mahovinom. Požurivani istom željom koju smo
jedno drugome pročitali u očima, krenuli smo u ekspediciju planiranu otprije nekoliko
dana, u avanturu istraživanja jedne jame. Zakoraknuvši hrabro poput pastuha, slijedili
smo tok vode što je otjecala iz izvora i s nosnicama punim opojnog mirisa ljetne trave od
kojega se teško disalo napredovali brzo, da bismo se ponovo uvjerili u postojanje onog
ljevkastog udubljenja koje smo otkrili prije nekoliko dana a gdje je tok ponirao u zemlju.
Voda što je tekla od izvora na tom je mjestu tiho oplakivala stijenu i nestajala u utrobi
zemlje.

Stojeći na rubu jame vidjela sam K-a kako se uz neopisivo šokantan vrisak
okliznuo u tamnu unutrašnjost, a za njim sam se i ja, onako gola, spustila po stijeni
hladnijoj od kože gmizavaca. Neizvjesnost zbog prelaženja praga u carstvo nepoznatog
nadjačala je bol na trbuhu izazvana struganjem kože o grubo kamenje. Unutrašnjost jame
bijaše ispunjena hladnim svjetlom drugoga svijeta. Provlačili smo se uzanim hodnikom što
su ga tvorili stalagmiti i kamenite izbočine na stijenkama. Neprestano se čuo šum vode
koja kaplje; ta se voda također, u manjim ili većim pritocima slijevala i obogaćivala glavni
podzemni tok, koji je tekao lijeno poput vene. Da bismo razbili neizvjesnost tame koja
čovjeka pritišće neobjašnjivom težinom, neprestano smo se dozivali; no naši reski glasovi,
nalik lepetu krila šišmiša u letu, pretvarali su se u krikove što su odjekivali bolom i činili
još ranjivijom krhku membranu naše duše. U trenutku kad su užas i obmana bili
najsnažniji, a mi se s mukom borili za dah, jama se odjednom ispunila nejasnom
svjetlošću. Shvatili smo da voda, koja se pod ogromnim svodom u obliku kupole odjednom
obojila svim nijansama plavozelene boje, tvori zapravo malo tajanstveno jezero. Svjetlost
je prodirala kroz usku pukotinu u svodu, režući površinu vode u dva dijela ravnom,
dugačkom srebrnom crtom. Ali zadivljujuće je bilo to da je plavetnilo vode, vlastitom
svjetlošću, obojilo čak i zrak u pećini veličanstvenom plavozelenom bojom. U tren oka i
mi smo postali zeleni poput biljaka i u hladnoj ekstazi sami obgrlili svoje golo tijelo.
Odjednom, bez ikakva upozorenja, K. poput ribe bućne i uroni u plavu vodu. Tišina je
time okrutno bila razbijena a voda se raspala u bezbroj svjetlucavih minerala odsjaj kojih
je, ovisno o gibanju K-ova tijela, obasjavao unutrašnjost pećine plavičastom svjetlošću.
Zbog hladnoće vode od koje mi je tijelo obuzela ugodna drhtavica i nehotice sam se
snažno ugrizla za usne. Uto me K. pozove razotkrivši snježnobijele zube, te uhvati u vodi
moje tijelo nalik ribljem i zagrli me snažno, gotovo izazovno. Prameni moje kose lelujali
su na površini vode nalik algama — K. ih je neprekidno milovao, dok smo plivali u susret
otvoru kroz koji je prodiralo svjetlo vanjskoga svijeta.

Svjetlost je bila tako jaka da nam se na trenutak činilo da ćemo oslijepiti, a i prizor
koji smo ugledali bio je zastrašujući. Voda što se pomalo nakupljala u pećini izlazila je iz
nje u vidu uzanog slapa koji se spuštao okomito niz stijenu, dok su u daljini pod nama
kamenite litice i gole udoline tvorile predio nalik nečitko uklesanim hijeroglifima. Ali taj
pust, neobičan svijet sastavljen od nakupina kamenja sasvim sigurno nije bio moj.
Ispreplela sam prste s K-ovim, obuzeta osjećajem kojemu se nisam mogla oduprijeti; da
odavde moram pobjeći. Ali kada je njegovo bijelo tijelo prirodno, poput zmije kliznulo u
pravcu tog svijeta kamenja i jarkog sunca, predjela u koji je meni pristup bio zabranjen,
izgubila sam svijest; i u tih nekoliko nesretnih trenutaka naglim sam se, luđački
vratolomnim pokretima našla u tamnoj pećini i već grabila natrag u okrilje samostana.
 ***

Bolesna sam. Ali vrijeme preostalo do tvog skorog dolaska odagnat će tu moju
bolest. Naposljetku, sa sve bližim danom sigurnog oporavka zatvarala su se i ona tajna
vrata u meni i ja ću opet, kao i prije, živjeti uhodanim životom samostanske kćeri. Ne
pada mi ni na pamet da odbacim stvari svjetovnog karaktera u mom kraljevstvu koje mi
po naslijeđenom pravu pripadaju, uključivši tu i tebe. Brine me jedino što će i K., ta
lutalica slobodna poput ptice, završiti nesretno zatočen ovdje.

***

Tvoj dolazak koji si prethodno obazrivo najavio — a možda je potrebno reći i da

sam te željno iščekivala, strahovito je pozlijedio čuvstva nagomilana u K-u. Vaš prvi
suparnički susret zbio se rano ujutro kod središnje kapije kao po nekom detaljnom,
nesvijesno osmišljenom planu. Kako još nije bilo posjetilaca, K. i ja smo stajali na hodniku
verandi i zabavljali se lupkajući dlanovima o drvene potpornje. Tada si se ispod masivne
kapije pojavio ti, u blistavo crnoj redovničkoj odori i s kožnatom, običnom putnom
torbom punom raznovrsnih plodova s puta kamo si otišao umjesto mog oca. Koračao si
bučno kamenitom stazom i prilazio nam brzo, poput konja u kasu. Usprkos tome što je
dovoljno bio upozoren o tvom povratku, to iznenadno sučeljavanje zbunilo je K-a i on je
nedolično udario čelom o ceremonijalno staklo koje vas je dijelilo; staklo je prsnulo i u
svjetlucavim komadićima prosulo se po podu, a ni on sam nije prošao bez ozljede. Ja sam
tada, poput sestre koja se trudi da izgladi grešku mlađega brata, osjetila neodoljivu želju da
ga lagano i nestašno udarim, zbog čega sam od stida buknula crvenilom u obrazima dok
sam pružala ruku da od tebe prihvatim tešku torbu.

Okrutna, vedra melodija mog glasa kojim sam te zatim predstavila K-u bila je za
njega vjerojatno neugodnija od ne znam kako pretjerane kletve. I ako se on uistinu tako
osjećao... onda mi je to drago zbog tebe, moj zaručniče punašnih ušiju što vise kao na
kipovima Bude, tebe koji si kao redovnik obdaren sposobnošću ostvarivanja osmotičkog
jedinstva između duhovnosti i ega, i koji ćeš poslije vjenčanja naslijediti mojeg oca kao
glavni redovnik i živjeti u zdanju Q. najvećem hramu ovog samostana. Dok sam te
predstavljala K-u takav si, eto, stajao pred njim i zaklanjao ga, zaklanjao personifikaciju
bitka stvarnoga svijeta u koji se nije moglo sumnjati, što je sve više slabilo čvrstinu
njegove već ionako poljuljane egzistencije. K tome, ja sam pred tobom svega nekoliko
puta bacila pogled na K-a, i to kao na običnog putnika ili krhkog umjetnika koji je možda
varalica. A on je samo vrebao priliku i svojim bolesnim, užarenim pogledom gutao moj
vrat, kosu i, naročito, moje oči. Ti to nisi primijetio, a znam i zašto; u plodovima
udivljenja što ih K. meni podastire neću uživati ja, nego ti.

***

Bilo kako bilo, K. ti je dužan iskazati naklonost i poštovanje kao mom zaručniku.
Ti i on ste poput dva planeta koji se, privučeni meni svojstvenom magičnom silom, kreću
u posve suprotnim smjerovima.

***

K. ne razmišlja o odlasku iz hrama. Dan za danom, baš kao da traži mjesto za neki
neizmjerno strašan zločin, uporno nastavlja s istraživanjem ogromnog samostanskog
posjeda koje, čini se, nikada neće završiti; pregledao je svaki kutak natrule drvene
konstrukcije, sva zdanja, refektorij i bijele zidove kupaonice, te svaki puteljak i sve izvore
u šumi. Nisam više njegov vodič; one šetnje nalik hodočašću, na koje smo ljetos tako često
išli, sada je zbog njegove otuđenosti i odbijanja bilo nemoguće obnoviti. Razlog njegovom
takvom držanju vjerojatno je bila dobronamjerna ljubomora što ju je prema tebi osjećao.
Otvorenih očiju koje su sve upijale išao je golemim carstvom u kojemu su vladale tri
dimenzije; djelo ljudskih ruku, priroda i moć, s potajnom željom da uzme za sebe što od
toga uzmogne; gorljivo se trudio, a možda mu je to čak i uspijevalo. Odlučio je da se više
ne vrati na obrazovnu ustanovu gdje ga je čekalo mjesto. Tako da on sada nije nitko i
ništa. Već sam spomenula da ne znam objasniti s kojeg je to svijeta on k nama upao, niti
kakav će biti kraj tog došljaka tako neobično nalik djetetu... Jedino ti to znaš, zar ne? Ti
koji si tako plemenit da sve razumiješ i koji uvijek možeš predvidjeti zamršene puteve
karme.

***

Ljeto je sve više jenjavalo a sunce na nebu otklanjalo svoju kupu svjetlosti. Nije li
K-ov boravak među nama, premda u vrlo neznatnoj mjeri, omogućio rast opasnoj
malignoj tvorevini unutar naše spokojne svakodnevice? Budući da sam više od svega
željela odagnati svoj otpor prema upravo toj mogućnosti, shvatila sam da je sudbina koja
se ovdje začela već zatrovana prokletstvom sadržanim u njoj samoj, prokletstvom koje ju
truje dalje i sporim raspadanjem vodi do konačne katastrofe.

***

Bila sam opijena blistavim kraljevskim položajem što sam ga između tebe i K-a
uživala kao žena. Kad ste srebrnim glasovima no uz neprijateljske poglede razgovarali o
meni, ja sam vodila vaš dijalog kontrapunktom kraljevskog dostojanstva i djevojačke
koketerije. Zašto ti, međutim, ne želiš priznati simpatiju koja se rađa između mene i K-a
koja je van domašaja svake slutnje, našu vezu koja se prelijeva u duginim bojama?
 ***

Morao bi me jednom poljubiti pred K-om. To je i njegova velika želja.

***

Jesenje sunce dana koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih iščezavalo je.
Uslijed dugotrajne suše gotovo su presahnuli svi izvori u šumi, jedino je rječica što smo je
K. i ja istraživali onog ljetnog dana oplakivala dno tajne podzemne pećine tankim mlazom
vode. Sunce je zlatom obasjavalo prašinu uzdignutu oko posjetilaca uz kompleks
samostanskih drvenih zdanja i, ostavljajući na jesenjem nebu veličanstven, pomalo
melankoličan žuti trag, završavalo svoju dnevnu putanju.

***

K. je otišao ih hrama. Doduše nakratko, koliko nam je po prešutnom sporazumu

bilo potrebno da smislimo kakav obostrano zadovoljavajući plan. On će se sigurno vratiti
— poput putnika koji, privučen zlokobnom zvonjavom velikoga sata, upada u klopku što
mu ju je namjestila sudbina.

***

Kako se jesen neminovno i naglo približavala kraju i ja sam nezaustavljivo padala u

depresiju, koja je svakim danom bivala sve dublja. K-ova neobično okrutna odsutnost
poklapala se s prazninom koju sam nosila u sebi. I ti si to zapazio, zar ne? — kad se gledam
u ogledalu iznenađuju me sumorni, sivi kolutovi ispod mojih očiju.

***

Ti i moj otac odlučili ste da naše vjenčanje pomaknete pet mjeseci ranije. Mislim
da će me spasiti ta promjena u planu i dani ispunjeni pripremama za vjenčanje koje se
naglo bližilo.

***

Samostan se vodi kao jedinstvena administrativna cjelina; ti ćeš biti taj koji će
njime upravljati, a ja ću biti tvoja žena. Ali ti me nikada nećeš čitavu imati; u najboljem
slučaju samo onu moju polovicu koja se već počela ukrućivati. Unatoč tome ja sam poput
solidne, vedre i nadasve prozirne posude; ona sada ne sadržava ništa, ali nije namijenjena
za patnje i boli. Sada mi je potrebna tvoja istinska briga i ljubav — a nitko ne zna bolje od
mene koliko me ti voliš — i tvoje neprekidno maženje.

***

Vjenčanje bez K-a... Krenula sam danas da se žrtvujem poput djevojke osuđene da
se druži s kipovima u velikoj dvorani koji tamo stoje i grickaju ostatke vremena već više
od tisuću godina. Bio je to tajni sporazum koji smo ti i ja sklopili za dobrobit ovog
samostana.
 ***

Vjenčanje i obred tjelesnog sjedinjavanja koje je zatim uslijedilo nisu kod mene
donijeli nikakvih promjena. Ona praznina u meni bila je već suviše velika i zazivala još
jednog, lažnog partnera, muža iz mojih maštanja.

Danas se, iscrpljen od umora, vratio K. sa zagonetnog kružnog putovanja. Nije li se

uhvatio u klopku vlastite strasti? Uz tvoj blagoslov, nas troje bismo mogli živjeti u
odnosima emotivno tako bogatim da se nitko od nas nikada ne bi osjetio uskraćenim. Iako
to nije ono što bi K. želio.

Ne znam kako glumiti nevjestu u tom žalobnom ruhu.

***

U mojim očima — rekao je K. — zrcale se njegov lik zla kob koja ga prati.

***

Ti i K. ste razgovarali o smrti poput djece koja se obijesno dobacuju loptom. No

dok su za tebe te beskonačne rasprave — radilo se, naravno, o smrti od vlastite ruke —
predstavljale zdrave i bezazlene dijaloge, za K-a su one značile fatalnu igru. Svaki put kad
bi od tebe primio ležeran udarac K. je izgledao kao da ga šiljci nevidljive smrti bodu po
čitavome tijelu, baš kao da je zagrlio kaktus. I danas je, prije no što si ti s pravom pobio
njegovo mišljenje, gorljivo pričao o smrti. Ja sam zadrhtala od neke slatke neizvjesnosti.
 ***

Neodlučno čeprkajući po žaru jučerašnjeg ekscentričnog razgovora o estetici

samoubojstva ti i K. ste, rame uz rame poput blizanaca u najboljim odnosima, marljivo
spremali stvari pohranjene u spremištu; stare knjige, maske za ples gigaku koje su se
neočekivano tu zatekle, vrčeve za vodu u obliku zmijskih glava, mačeve. Ja sam stavila na
lice jednu neobično glomaznu masku zlog demona i stala između tebe i K-a, uronivši ruku
u prašinu. Tamo sam napipala senzibilnu vilicu od mesa, ali nisam mogla odrediti čiji su to
bili prsti... U tom se trenutku K. uspravio stiščući u ruci jednostavan no dragocjen mač, i
divljom te hladnokrvnošću upitao da mu ga posudiš, kako bi se osjećao sigurnijim na
slijedećem putovanju; bijaše to molba koju mu je bilo teško uskratiti.

***

Ti to dobro razumiješ, zar ne; da ja ne želim pustiti K-a da ode. Njegova

egzistencija u meni u vidu mnoštva vlagom ispunjenih šupljina predstavlja snagu više koja
osigurava ravnotežu za moju vezu s tobom. U želji da ga stalno zadržim u blizini,
zamišljam da mi je mlađi brat ili da ga oženim nekom od svojih dobrih prijateljica, i
uživam u tim apsurdnim maštanjima ispijajući ih do posljednje kapi.

Ti ćeš mi, vjerujem, velikodušno oprostiti čak i te budalaste prevare. No pratio si

me budno nadasve prezirnim očima i pomno pazio da mi nikad ne spomeneš K-a, dajući
mi time do znanja da znaš za njega; a tvoje neumorno izbjegavanje bilo kakve ironične
primjedbe zatvaralo me u zagušljiv prostor, u kojemu sam ostajala bez zraka.
 ***

Danas ti je moj otac naredio da mu se pridružiš u mističnom obredu okajanja

svjetovnih grijehova. Kao i obično u takvim prilikama ti i K. ste — prema meni kao osi
simetrije — zauzimali simetrična mjesta. Ti se nikada nisi glasno potužio na tako
nepravedan K-ov položaj, a ja sam se pravila da to ne primjećujem. Ili si mi možda htio
dati do znanja da je za tvoju i moju vezu čak poželjno da K. bude između nas? — K. ti je
čestitao na propovijedi uz neznatnu primjesu ironije uobičajenu za promatrača izvana, na
što si mu ti uputio savršeno prijateljski pogled i zahvalio mu se, poput redovnika koji
predstavlja oličenje svijeta i njegovih zakona. Žalosno uvučen u oklop varljivog
prijateljstva, K. ti je iskazivao okrutno poštovanje. Ako je kada izračio iz mene gotovo
neprijateljski cinizam, nije bio usmjeren prema tebi. Jer ti si imao sva prava da mu kroz
osmijeh, uglađeno, otkriješ suparničke zube.

***

Napokon sam K-u izrekla presudu: da njegove posjete hramu, odnosno naši susreti
moraju zauvijek prestati, uz krajnje nejasno objašnjenje o potrebi da se rastanemo... K. je
slušao presudu podigavši svoje umorno, izmučeno žuto lice, dok su mu se među zubima
vidjele zaostale mrvice neprožvakanog očaja. Nakon toga me zasuo grubom, nesuvislom
paljbom riječi. Služeći se nekom finom podlošću i lukavošću kriminalca, usmjerio je niz
otrovno lijepih fraza pohvale tvojoj sjajnoj režiji i mojoj izvanrednoj glumi, pohvale koju
je uporno ponavljao. Za vrijeme dok mu je jezik oštro radio ja sam zabacila glavu unazad,
ispijajući poput smrtonosne doze otrova na sceni K-ovu kritiku da smo ja i ti, moj sadašnji
muž, u tajnoj zavjeri protiv njega.
 ***

K. ni danas nije došao.

Ti sudjeluješ u obredu okajanja, pa tako ni tebe danas ne mogu vidjeti.

***

Iako je vani još bilo snijega, sunce je grijalo gotovo neprirodno obilnom toplin om
za mjesec veljaču dok sam točno u podne odlazila u refektorij da vas promatram za
ručkom. Jedanaest asketskih prilika zauzelo je mjesta, i od trenutka kad se začulo zvono i
redovnik u bijeloj odori počeo dijeliti male, asketske porcije hrane pa sve do molitve
poslije jela, u blagovaonici u koju je kroz staklo prodirala mliječnobijela sunčeva svjetlost
vladala je svečana tišina. Među prisutnim redovnicima tvoj lik s naočalima bio je
najzgodniji i najsvježiji lik, no nešto u odsjaju tih naočala uznemirilo me; u tom sam
trenutku, naime, ugledala vani K-ovu nepomičnu priliku.

***

U predvečerje, velika dvorana boginje milosrđa Kannon bila je načičkana

posjetiocima u nevjerojatno velikom broju, uključivši i ljude iz drugih krajeva. U
očekivanju da počne Festival vatre, ja sam stajala ispod verande gusto poduprte okruglim,
visokim drvenim potpornjima, na mjestu gdje su mi varnice lako mogle spržiti kosu ili
upasti u oko. U skladu s tom magičnom vjerskom predstavom koja se uvijek nanovo
odigravala već tisuću godina, vani su polagano počele padati teške pahulje snijega. U tom
trenutku redovnici su ispustili nezemaljski krik, krik u kojemu je odjeknulo svo vrijeme
od davnine preko srednjega vijeka (među redovnicima sam nejasno zamijetila i nekoliko
mladih, sramežljivih dječačkih prilika), nakon čega su bučno protutnjali uz stepenice što
vode u dvoranu. Na ramenima su nosili buktinje u kojima je gorjelo suho cedrovo lišće.
Jedan za drugim isturali su ih nad ogradom verande, pa su se čunjasti plamenovi i svjetlost
jedanaest buktinja našli nad mojom glavom, pomičući se tamo-amo kao u nekom divljem,
suludom plesu duhova. Buktinje su se zatim ispreplele u veličanstven vatreni prsten koji
je žestinom sjaja spalio tamno nebo, ocrtavši se na njemu poput nedovršenog kruga.
Otvorenih ustiju puštala sam da sve svijesno izađe iz mene i upijala varnice što su padale
poput kiše. Dogodilo se u tom trenutku. Nečija ruka me poput naelektrizirane kuke
odostrag zgrabila za vrat — odmah sam, po nekom iracionalnom komešanju u mojoj
svijesti znala da je to K. — i kad sam se okrenula, pritisnula sam svoje usne na njegove
koje su bile slankasta okusa i izgledale poput primamljivog ugriza blistavog od krvi. Za to
su vrijeme oko nas gusto padale pahulje snijega i varnice; jedne su mi palile kosu a druge
hladile lice, i kao da su htjele omesti dvije nestvarne duše u njihovoj ceremoniji raskida
nepostojećih zaruka i otuđivanja bez prethodnog sjedinjenja. Nisam mu vidjela lice.
Uslijed nagle navale tjelesnih sokova bradavice su mi strastveno narasle, dok je razmjena
otrovnih tekućina izazvala u meni snažno zadovoljstvo blisko osjećaju smrti, od kojeg sam
se sva navlažila. To je bio početak, i ujedno kraj svega.

***

Ti si sve vidio, zar ne? Naš sinoćnji poljubac, ono fino tkanje od sline što je ostalo
na mojim usnama, tajnu sponu koja nam je vezala usne. U očekivanju finala širom sam
otvorila usta.
 ***

A kad se crni veo noći počeo nadvijati nad samostanom a iz izvora i rječica počela
se uzdizati siva izmaglica, iznenada se pojavio K-ov glasnik, redovnik — početnik iz
hrama H. i predao ti cedulju s porukom. Ti si me svečano pogledao. Tvoja pomalo
komična uznositost svojom je bogatom smirenošću djelovala poput sedativa na moja usta
što su htjele vrisnuti i moje oči koje samo što nisu iskočile. A poruka napisana na listiću
papira... bila je to, opazila sam, obavijest o K-ovom polasku na sudbonosno putovanje. Ali
ti si cedulju bezosjećajno iskidao u komadiće i, glasom dubljim od zvona, kazao mi da
donesem onaj mač i predam ga glasniku. Te su riječi porušile obrambeni zid oko mojega
uma. Okrenuo si se glasniku i kazao mu uz okrutan smiješak — u kojemu doduše nije bilo
nikakve skrivene namjere — da prenese K-u tvoje iskrene želje za njegovu sigurnost na
putu. Na mom je dlanu starinski mač žestoko podrhtavao metalnim zvukom u tri
neznatno različite nijanse, a zubi su mi cvokotali kao kamenčići kad lupaju jedni o druge,
na što si se ti u nevjerici okrenuo. Uz nečovječan napor zaustavila sam cvokotanje i šutke,
prema tvom hladnokrvnom zahtjevu, predala glasniku zlosretno oružje.

— Ti si baš sve jasno vidio, zar ne? — moje lice nateklo kao da će puknuti od
obilnih suza i jecanja, moje oči upale duboko u oštrom razrezu mesa... Iznenada sam
odvratila lice takvom silinom da me od toga zabolio vrat i tiho zajauknula, te ostavivši za
sobom kapljicu neobično zgusnutih emocija, kap očaja iscijeđenu kroz stisnute čeljusti,
nisam se mogla suzdržati a da ne odjurim i baci se licem na krevet okružen teškim
nabranim zavjesama i modernim zidovima spavaće sobe, tijela presavijena u struku. Nisam
plakala, iako bi slatke suze samoutjehe bile pravi melem za moju dušu koja je sve više
nalikovala velikom, crnom zgarištu; ne, samo sam se bila ukočila uslijed magične,
bezbolne sile K-ove zle kobi u koju je počeo uranjati kao u eter. A u mojoj osjetljivoj
lubanji vrijeme je odzvanjalo zagonetnim, zastrašujućim koracima koji su čas odlazili a čas
se ponovo vraćali, vodeći me malo-pomalo k potpunom gubitku svijesti.
 ***

U drhtavici i opčinjenosti sanjala sam K-a kako prozirnim, ledenim mačem para
sebi utrobu. Pružajući mi svoje usne s još svježim tragom našeg bogohulnog poljupca,
rukom je rasparao bijelo trbušno meso u namjeri da raskine sa sviješću koja je plamtjela
poput krvi obojene crvenilom ruže. Uto sam jasno začula dug, otegnut krik, nakon čega je
uslijedio tužan tremolo duše koja odlazi s ovoga svijeta.

Uskoro je glavni redovnik hrama H., vođen neoprostivim krikom koji je odjeknuo
zemaljskom kuglom a zacijelo i pronašavši K-ovo tijelo, došao da ti javi za nesreću; lice
mu je bilo deformirano od snažnog šoka. Ja sam problijedjela zbog tvoje hladnoće i
skljokala se pred tobom na tlo; na licu mi se, ipak, ukazao blijedi osmijeh zadovoljstva
zbog tog udarca tako sličnog osveti.

Odjurila sam u hram H., gdje sam našla K-a kako leži u lokvi. krvi. Ničija ga
spasonosno ispružena ruka nije više mogla zadržati. Njegovo pepeljastosivo lice bijaše
prevučeno maskom u kojoj više nije bilo ni iskrice duha. A pod teškim, debelim slojem
ništavila koje ga je pritiskalo njegova je svijest u tim zadnjim trenucima tražila svoj
posljednji izlaz, isparavajući se u vidu crvene, čunjaste izmaglice nad ranom u njegovom
grlu i ispuštajući žaloban zvuk nalik zvuku flaute, tužniji od same okarine.

Odjednom začuh glas kako moli, na koji sam se sva ukočila. To si bio ti. Uslijed
nesreće koja ti se zbila stajao si nepomično poput kipa od stvrdnute soli i zvonkim, jasnim
glasom recitirao sutre.

***

Pripreme za pogreb brzo su bile gotove; obred je bio tek nešto malo bolji nego za
kakvog griješnog, naprasno preminulog stranca.
 Dok su prema očevim uputama prali K-ove ostatke, i ja sam se kupala u slanim
suzama. Bezbrojne rane na njegovom bijelom tijelu bile su za mene zavodljivije od
okolnog jedrog mesa, i ja sam ih u mislima bez prestanka prekrivala poljupcima. Nosači s
lijesom prošli su kroz smrznutu šumu boje bijelih kostiju te izašli na stražnji izlaz; u
povorci koja se udaljavala nije bilo nijednog redovnika, nijednog pokojnikovog prijatelja,
samo nekolicina grobara i profesionalnih naricatelja čije su se izdužene sjene lijeno za
njima vukle. Na samom kraju povorke sunce je, pulsirajući posljednjim grčevitim trzajima,
krvlju obojilo večernju sumaglicu. Poput isprekidanog rječnog toka povorka je uskoro
iščezla u daljini, na valovitom i pustom obzorju sazdanom od kamenja i pijeska boje
prašine.
 Nakagami Kenđi

BESMRTNA

Probijati se kroz guštaru planine Kumano, razmičući u stranu grane grmlja kojemu
je lišće pod sunčevim zrakama bilo prozirno i sjajno poput plamičaka, za vrlog isposnika
nije bilo ništa neobično. Tako je uostalom, uvijek dalje i dalje, i dosad išao. Ako ga bog
Amida gleda s vrha planine, vjerojatno mu se čini da se to na zemlji ispod sparušene trave
svija i previja kakav crv, putujući u krugu; ali nije ga briga. „Hodanje mi odgovara”
izazivao je sam sebe idući dalje i dalje. Sve dalje i dalje, preko planinskog vrha gdje je s
druge strane neočekivano znao naići na naselje. Kad bi tako dugo hodao planinom zaželio
bi pojesti nešto što se kuhalo na vatri i osjetiti zagrljaj toplog ženskog tijela, te je
odjednom sam sebe zatekao kako traga za bambusovim šumarkom — jer tamo, gdje raste
bambus, sigurno žive i ljudi. Ta spoznaja je, ne sjeća se više kada, prodrla do same srži
njegovog bića. Šum bambusova lišća na vjetru isposnik je čuo kao zvuk iz vlastitog grla,
zvuk života koji se dizao iz svih njegovih pora.

Uspon je bio sasvim blag, pa mu je disanje bilo ravnomjerno. Slijedio je gotovo

neprimjetan trag koji su u travi ugazili ljudi i životinje, usnama oponašajući šum što je
nastajao pri dodiru njegove odore s travom: đaara, đaara. Bradu nije brijao ima već desetak
dana, lice mu je bilo preplanulo i grubo; a i odora, čista kad ju je obukao, sada je bila puna
prašine i prljavštine. Sveudilj pjevušeći „đaara, đaara, đaara”, događaji otprije desetak dana
iskrsnu pred njim kao da sanja i on naglo zašuti. Iznenada se nad krajolikom stušte oblaci i
krajolik izblijedi; i blaga uzbrdica koja se sve do maločas gotovo topila pod sunčevim
zrakama, i šumarak cedrova koji su se uzdizali s druge strane nalik raširenim rukama, i
gole litice u daljini nalik ljubičastim plamičcima — sve je to sada izgledalo kao da si im
izbrisao boje. Isposnik oćutje kako ga svega obuzima neka težina; podigao je oči i glasno
pljunuo, a zatim ponovo počeo oponašati šum trave „đaara, đaara, đaara...”, baš kao da
recitira sveti tekst sutre.

Postio je često, odričući se i jela i pila, i premda se učenju nije posvetio ni više ni
manje od drugih, osoba koju je poštivao kao svog učitelja hvalila ga je zbog brzine kojom
je pamtio sutre. Ali možda zbog toga što je od samog početka učio sutre kao dijete
brežuljaka ili dijete doline, ili pak kao dijete što ga je vlasnik majmuna odbacio u korist
majmuna, sveti tekstovi sutri uvijek bi se u njegovom grlu pretvarali u sladostrasan zvuk
„đaara, đaara, đaara”.

Došavši do kraja blage planinske uzbrdice ušao je u šumarak visokih cedrova, da bi

nakon nekog vremena izbio na sam vrh gusto obrasao visokim drvećem širokoga lišća.
Koračao je pognuto, kako se odora što mu je pokrivala krupno tijelo ne bi zakačila za
granu, kad u gomili otpalog, natrulog lišća na tlu ugleda zmiju. Bila je velika poput
njegove ruke i uz šušketav zvuk se pokušavala sakriti. Uto sa svih strana začuje zvuk kao
da pada kiša; nešto je tik iza njegovih leđa zatreslo lišće. Iznenađen, okrenuo se i ugledao
gnijezdo šumskih pijavica. Htjede se povući, ali kad je pokušao otkloniti granu ispred
sebe, na glavu mu se sruči ledena kiša šumskih pijavica, od kojih mu se kroz izrez na vratu
mnoge od njih otkotrljaju i pod odoru. Vrisnuvši, on se nagne unazad ali pijavice, sitne
poput šumskih plodova, prilijepile se uz kožu i ne odvajaju se. To mu se često događalo na
putovanjima kroz planinu. I svaki put kad bi mu se to dogodilo, čudio se sam sebi što i
dalje ide sve dublje i dublje u planinu usprkos takvim nevoljama, kad za to uistinu nema
nikakvog razloga.

Iz šumarka cedrova izbio je na strmu liticu. Nabujali vodopad koji je s nje ugledao
kao da je rezao stijene, a vidio je i planinsku rijeku. Voda je na suncu blještala poput bijele
svile; njezina mu je ljepota usprkos daljini gotovo oduzela dah. Očajnički je zaželio
zahvatiti je dlanovima i napiti se, te potraži put kojim bi se mogao spustiti niz liticu.
Nakon otprilike jednog sata našao se u podnožju litice i najprije, kao da se to samo po sebi
razumije, namjestio lice direktno pod slap i počeo piti, podbočivši se rukama o stijenu
obraslu mahovinom na koju je slap padao. Gutao je takvom silinom, da je sve što se moglo
naći u riječnoj vodi završavalo u njegovom želucu. Zatim je oprao lice i glavu — a onda,
kao da se nečemu dosjetio, onako odjeven ušao u brzu riječnu struju, sve prskajući. Stojeći
u vodu do kukova, oprao je tragove pijavica na slabinama, vratu i leđima. Bio je zaustavio
krvarenje prahom od smrvljene trave, no kraste su se u vodi razmekšale i oljuštile. Iz rana
je potekla krv koja se, činilo se, odmah rastapala u vodi. To malo krvi nije ga uplašilo.
Vjerojatno zato što je desetak dana proveo u selu, bio je puniji nego obično.

Idući kroz vodu krenuo je put vodopada koji je zračio sjajem bijele svile i kad se
našao pod njim, pomisli kako bi mu bilo pametnije pod tim velom svile stajati gol nego
obučen, pa počne svlačiti mokru odoru. Uto začuje neki zvuk i okrene se. Na trenutak nije
mogao vjerovati vlastitim očima.

Odvojena stijenom od mjesta gdje je on stajao, neka žena je bambusovom

grabilicom zahvatala vodu i punila vjedro. Pitao se odakle se ona stvorila ovdje gdje nema
ni traga kakvom naselju, ali nije je htio uplašiti pa je pritajio čak i dah, promatrajući njene
slabašne ruke. Napunila bi grabilicu do polovice, ali i to kao da je bilo preteško za nju jer
bi joj se voda prolijevala; zatim bi ponovo zahvatila vodu. Vidio je kako grabilica klonulo
pluta na vodi, ali tek kad je žena vrisnula i potrčala niz riječnu struju, shvatio je da joj je
grabilicu odnijela brza voda.

Nošena strujom grabilica je doplovila do njegovih nogu; kad je žena opazila

neznanog redovnika kako se kupa pod malim vodopadom što je utjecao u rijeku, okrenula
je glavu. On je razumio osjećaje žene koja je stajala pred njim. Na odvraćenom joj se licu
živopisno ocrtavao strah što je, duboko u planini, naletjela na muškarca, isposnika koji je
pod slapom vode nastojao očistiti svoje tijelo.

On digne grabilicu i popravi mokru odoru, te krene kroz vodu prema ženi koja je
sva drhtala. Kosa joj je bila pričvršćena na potiljku, dok su joj ispod skutova kimona
provirivali vitki, bijeli nožni članci. Već i to je bilo dovoljno da iz njegovog grla izmami
ono „đaara, đaara, đaara”, šum ustalasane trave ili krošanja što se ljube na vjetru.
Mrmljajući u sebi da bi čak i redovnik kojemu je obećan visok položaj u glavnome hramu
prekršio zavjet kad bi ovako sreo ženu samu u planini, polako se zaustavio pred njom.
 Žena podigne glavu i pogleda ga, no lice joj nije odavalo ni molećivost ni strah.
Preko njezina bijela lica preletio je slabašan osmijeh kad se zagledao u njene oči u kojima
se odražavao njegov lik i kada je, zahvalivši se, ispružila ruku da od njega uzme grabilicu.
Ruke su joj bile neproporcionalno male prema tijelu, nalik djetinjim. Zagledala se u
isposnikovo lice kao da se željela uvjeriti da mu se požuda stišala, zatim uzela grabilicu i s
riječima „Ovo morate zaboraviti!” krenula uzbrdicom put šipražja, ostavivši napola
napunjeno vjedro.

Isposnik je časak zabezeknuto stajao, ali kad je ženin lik nestao u šipražju,
iznenada pomisli da ona možda ne pripada ovom svijetu. Ako je uistinu žena od krvi i
mesa, mogao bi je obljubiti; a ako je inkarnacija boginje Kannon, mogao bi naći spas ako
dodirne njene mekane, djetinje ruke, spas egzistenciji isposnika koji nije sposoban živjeti
ni u zajednici s ljudima, ni posvetiti se učenju. Razmišljajući tako požuri za njom u
šipražje, a zatim osluhne; iz daljine se čulo kako uzlijeću ptice. U onako mokroj odori, on
krene u smjeru tog šuma.

Kada je prošao šipražje, ugledao je ženu kako kleči pored ravne ograde od šiblja,
pritrčao i stao iza nje. „Pustite me na miru!” — kazala je molećivo glasom tankim poput
konca, kao da je prozrela uzbuđenje koje ga je obuzimalo. Duboko u planini gdje su se
nalazili, mogla je pobjeći da je samo htjela. Isposnik je onako u klečećem položaju pogrli i
podigne, ali usprkos tome što je zatvorila oči i bespomoćno mu se podala, imao je osjećaj
da je obmanut.

Razodjenuvši je, nije na njezinom tijelu — osim djetinjih ruku — zapazio nijedan
drugi detalj koji bi ukazivao da je ona nešto više od ljudskog bića, zbog čega se u isti mah i
razočarao i odahnuo.

Nakon što je zadovoljio svoju strast, upitao ju je zašto ide sama po vodu u planini;
zar ne živi s mužem? — ali žena je samo bezglasno plakala. Pomogao joj je da ustane, na
što je ona popravila rastvoreni kimono. „Ostavite me ovako ovdje, molim vas!” — kazala
je. Isposnik tada pomisli da ona možda živi sama zbog svojih prirođeno malih ruku, kako
bi izbjegla radoznalim pogledima.
 Nije je namjeravao pustiti. Trava na kojoj je sjedila bila je mekana i nježna i, činilo
mu se, kao stvorena za njezina bijela bedra. Privučen njihovom bjelinom on ih dotakne,
no žena ga odgurne rukom uzmaknuvši tijelom unatrag. „Ostavite me na miru!” — reče
mu.

Sunce je još uvijek bilo na nebu ali je već postajalo crveno. Približio se ženi i
pokušao je obljubiti, na što mu ona čvrsto rukama obgrli leđa. On pomisli kako ženi
vjerojatno izgleda poput neopisivo divljeg muškarca, te zarije lice u njezine grudi, a zatim
prisloni usne na bradavicu i lagano je ugrize. Ženu je to vjerojatno zaboljelo, jer je
priljubila svoje usne na njegove i njegov jezik uvukla sebi u usta. U tom se trenutku sa
svih strana začuju duboki glasovi. Isposnik htjede podići glavu da bolje oslušne, ali žena
mu je rukom čvrsto držala vrat. „To prolaze divlje svinje” — kazala je. No kad on,
nezadovoljan odgovorom, podigne lice u smjeru glasova, ona se čvrsto pripije uza nj i
ispreplete noge s njegovima. „To se glasaju divlje svinje i jeleni u trku na vrh litice.”

Glasovi su uistinu bili nalik životinjskima, no duboko u planini nad kojom se naglo
spuštala noć isposnik oćutje opasnost koja se približavala. Učini mu se da netko stoji iza
njegovih leđa te se pokuša okrenuti, no žena ga u tome spriječi snažnim stiskom kojim mu
je zadržala glavu. „To su bića plemićkoga roda”, reče. On se oslobodi njezinih ruku, ustane
i pogleda pred sebe.

Još od maločas svijetlo nebo bivalo je sve tamnije; planina se pretvorila tek u zbir
raznovrsnih sjena pa je bilo nemoguće razabrati fizionomije tih bića, no sudeći po
šušketanju nalik šumu povjetarca kroz šikaru sjedili su pred njim u dvočlanim i tročlanim
grupama. Na trenutak mu se učini da im je vidio lica, oćutjevši kako mu šiljak straha para
utrobu; bijehu to nedvojbeno jaše, demoni noći. Drhtureći cijelim tijelom on pusti ženu,
zadigne skutove kimona i htjede pobjeći, ali žena ga hitro uhvati za ruku — odakle joj
samo tolika snaga? — svojim djetinjim rukama i stane pred njega. „Ne bojte se!” — reče
mu. „Nitko ne misli da ste grubijan poput Iseno Gora.” On nije imao pojma što je time
željela reći, ali kad se zatim privinula uz njega, viknuo je u pravcu družine što se skrivala
u tami; „Ja nisam poput njega!” — želeći im zapravo poručiti da je on samo ubogi asket
koji se na proputovanju slučajno zatekao ovdje.
 — Neću vam smetati. Nisam vam čak vidio ni lica!

Na te njegove riječi iz mraka se začuje podrugljivo cerekanje.

— Ja ništa nisam vidio! Ništa ne znam!

Vikao je, no uto jasno začuje ljudski smijeh; zar je rekao nešto smiješno?
Odjednom primijeti kako se trese čitavim tijelom. Zbog čega ja tu stojim uplašen do ludila
— pomisli — pokušavajući naći opravdanje za svoje ponašanje? Po prvi put sagleda svoj
goli, dršćući lik koji nije bio u stanju osloboditi se ni stiska ženinih djetinjih ruku. Njegov
život, smatrao je, nije bio ništa vredniji od života bilo kojeg insekta. Za vrijeme boravka
po selima, izjavljujući da ima dugogodišnje asketsko iskustvo, liječio je dječje kolike,
istjerivao zle duhove a bavio se i proricanjem sudbine, a jednom je čak i ukrao pregršt
riže, posljednju koja se našla u kući. Jednom je, pak, izašao iz sela i nastavio put, kad ga na
nekoj uzvisini zatekne pljusak; vrućica ga je obuzela prije nego se uspio spustiti u
podnožje, pa se jednostavno srušio ispod nekog drveta i ležao tamo sve dok se nije
povukla, razmišljajući kako mu život ionako nije potreban. On, eto, koji je smatrao da ne
postoji nikakav poseban razlog zbog kojega bi morao živjeti, sada se tresao od straha da
mu jaše demoni noći ne oduzmu život. To mu se učini tako komičnim da se sam sebi
nasmijao.

— To su bića plemićkoga roda.

Rekavši to, žena uzme odoru iz njegovih ruku i odjene mu je. Kao da je samo na to
čekala, družina iz mraka krene uz šuštanje lišća i grmlja. Žena ga uhvati za ruku:
„Pođimo!” Dok su hodali, busenje trave oko njih se micalo a čuo je i mnogobrojne korake
kako stupaju po travi.

Nije znao kako dugo su tako išli. Učini mu se kao da su stigli brzo, ali i kao da su
hodali nekoliko sati. Usprkos tome što je dobro poznavao planinu isposnik je znao jedino
da su negdje duboko u unutrašnjosti, daleko od naselja raštrkanih na obalnoj strani; ni
strma uzbrdica, ni obris planine koji mu se ukazao na mjesečini kroz otvor među stablima
nisu mu bili poznati. Uto začuje šum vode. Shvatio je da se nalaze u blizini vodopada, jer
su mu ledene kapljice poprskale lice. „Još samo malo!” šapnula mu je žena u uho. Kao što
je i očekivao, kada je prestalo drveće i kada su izbili na ravnu čistinu obilato obasjanu
mjesečinom, ugledao je sa strane vodopad koji je svjetlucao srebrnom bojom i žuborio
zvukom nalik praporcima. Uz vodopad se nalazio dvorac iz kojega je dopirala tako nejasna
svjetlost, da se čovjek morao upitati je li uopće osvijetljen ili nije.

— Vodopad će postati crven, nalik krvi koja teče — kazala mu je upirući prstom u
vodopad koji se kupao na mjesečini.

U isto vrijeme on začuje kraj sebe tih, suzdržan glas: „Zar se nećemo osvetiti
izdajicama Tanabea?” „Hoćemo, hoćemo!” — jave se na to glasovi pristanka sa svih strana.
Iz dvorca tada izađe osoba niska rasta s dvije ptice u rukama. Ptice su glasno kriještale i
sudarale se lepećući krilima, a čovjek ih je posticao: Hajde, pokušajte još jedanput! — Pri
svakom sudaru, vjerojatno uplašene mrakom u kojemu nisu ništa vidjele, ptice su se
međusobno udarale nogama i lupale krilima.

Nakon tko zna koliko takvih sudara jednoj je od njih ponestalo snage da uzvrati
udarac.

Čini se da je u dvorcu stanovao netko plemićkoga roda, jer je čovječuljak podigao

ptice da ih pokaže. Na srebrnom svjetlu mjeseca, koji je u tom trenutku sjao točno iznad
njihovih glava, krv što je istjecala iz ptičjih tijela djelovala je crno.

Do isposnika zatim dopre iz dvorca glas žene koja plače. Mladu princezu su sasjekli
mačem — kazala je — a ona je bila prisiljena pobjeći s princom kojemu je obećano
prijestolje i sada živjeti ovako skrivajući se duboko u planini. Ti ljudi okupljeni pod
okriljem noći — koliko ih je samo bilo? — kao da su samo čekali znak da krenu u napad,
baš kao da se prijestolnica nalazi tik iza planine.

Puhao je topli povjetarac. A svaki njegov dašak kroz krošnje ili grmlje zvučao je
poput dvorske orkestralne glazbe. Kao da ih je primamio glas žene iz dvorca koja je
plakala, ljudi se počeše okupljati razmičući granje kroz koje su strujali zvukovi nalik
dvorskoj glazbi. Isposnik se iznenada zagleda u lice žene pored sebe. U očima su joj
blistale suze. Zatim se okrene i pod srebrnim mjesečevim svjetlom ponovo pogleda
okupljene ljude. Zadrhtao je od jeze. Konture su im bile nejasne i u mraku ih je teško bilo
razlikovati od trave ili krošnje, koji su također bili samo sjene; ali kad je malo više
napregnuo oči, vidje majmune i divlje svinje. Ali svi su u potpunosti imali ljudsko obličje,
nimalo različito od njega samoga. Ipak, bilo je i spodoba s ljudskim licem a psećim rukama
i nogama. Da li zato što su dugo živjeli u planini, ili su pak plemići iz dvorca okupili hordu
noćnih demona jaša — tek, svi su jednako plakali na riječi žene iz dvorca; i dok su neki
čučali sklopljenih ruku, drugi su stajali prekrivši lice rukama-papcima. Gledajući ih kako
plaču, on pomisli kako upravo zbog ovakvih stvari što se zbivaju u planinama Kumana
hodočasnici koji tumaraju od pokrajine do pokrajine — isposnici hiđiri i isposnice bikuni
— jednako žude za tim krajem koliko ga se i pribojavaju. On nije smatrao da su te čudne
spodobe bile priviđenja, niti je vjerovao da su to duše umrlih koji su bili poraženi te stoga
pobjegli iz prijestolnice ovoga svijeta. I dječak prijestolonasljednik sahranjen na dnu
oceana, i sasječena princeza čija je krv obojila vodopad u crveno — oboje su u ovom
trenutku bili prisutni ovdje.

Isposnik ustane u želji da pobjegne s tog mjesta, no žena djetinjih ruku podigne k
njemu uplakano lice. „Kamo ideš?” — upita ga. On u sebi pomisli kako od samog početka
cilj zapravo i ne postoji, ali treba uvijek dalje i dalje ići, to jedino zna; nije joj međutim
rekao ništa, već jednostavno krenuo. Osjetio je da je žena ustala i pošla za njim slabim,
nesigurnim koracima. „Ako nisi obično ljudsko biće, ostani tu i plači!” — mislio je. Nezreo
i nesavršen, on još nije vladao umijećima da bi se mogao ponašati kao Enno Gjođa,
izvodeći majstorije kao što je upravljanje demonima ili, letenje zrakom. Čak i da se
okupao pod slapom te postio odrekavši se svih pet zrna, ništa od toga ne bi bilo više od
pukog rituala.

Slušajući korake žene koja ga je slijedila, čuo je kako oko njega šumi: đaara, đaara...
Da li je taj zvuk dolazio od čudnih spodoba iza njegovih leđa, ili je to samo vjetar ćarlijao
krošnjama drveća?

Premda nije znao koji je tome razlog, bio je drugačiji od ove žene i čudnih
spodoba; no unatoč tome nije bio u stanju živjeti u zajednici s ljudima niti se u potpunosti
posvetiti isposništvu, pa mu je činjenica da ima obično ljudsko obličje postala nesnosna.
Nije se mogao priviknuti na život u naseljima i nije bio u stanju prihvatiti istinski
asketizam. Znao je da ga žena u stopu slijedi kako ga ne bi izgubila iz vida, te je s još
glasnijom melodijom „đaara, đaara” u svome srcu krčio put kroz šikaru kojom su bili došli.

Nad planinskim obrisima počelo se ukazivati svjetlo. Isposnik se zaustavi i okrene

prema ženi:

— Kamo ideš? — upita je.

— Ispratit ću te, a onda se vraćam onim plemićima — kazala je sa smiješkom na

licu.

— To je moj način života. — Bijahu upravo stigli do mjesta gdje je ogoljelo stijenje
formiralo liticu, pa isposnik sjedne. — Ni sama ne znam koliko već godina živim. I
plemkinja na taj način oplakuje svoju izgubljenu djecu — rekla je približivši mu se, a
zatim bacila pogled niz liticu. — Eno tamo! — pokazala mu je upirući prstom svoje
djetinje ruke. Dugačka joj je kosa lelujala na vjetru; njezino lice učini mu se
najdražesnijim koje je ikada vidio, i on kao očaran i nehotice pogleda u smjeru njezinog
prsta. Nije bilo nikakve sumnje; bilo je to ono mjesto gdje je zaželio piti vode, mjesto koje
je u njemu pobudilo hvale vrijednu želju da se okupa pod slapom. Počelo je izlaziti sunce i
obrisi planine zasvjetlucaše zlatnom bojom. Sa svih strana začuje se pjev ptica a do
njegovog uha dopre i šum vode, kao da se noć iznenada prometnula u podne.

Počeo se spuštati prema vodopadu, kad mu se drveće i grmlje odjednom učini

poznatim; ne zato što je tim istim putem noću bio išao sa ženom, već što su ga upravo na
tom mjestu bile napale šumske pijavice. Činilo im se čudnim što im se sada ništa neobično
nije dogodilo.

Dok je silazio kroz šikaru slušao je šum vode što je brujao prohladnim jutarnjim
zrakom i ženine korake, koji su se stopili s melodijom „đaara, đaara” što je ponovo
prostrujala njegovim tijelom pretvorivši se u grleni zvuk. Spustio se iz šikare prvi i
okrenuo da pomogne ženi koja je išla za njim. Prihvatio ju je u naručje i polegao pored
planinskog toka.

Pod zrakama jasnog jutarnjeg sunca ženino je nago tijelo odisalo bojom breskvina
cvijeta, dok su neznatno razasute malje na njezinoj koži sjale bojom zlata. Kao da se klanja
pred tom ljepotom, on klekne i poljubi joj tijelo, te stavi uho u udubinu među dojkama da
provjeri kako joj od uzbuđenja srce brzo kuca. Nakon toga svuče sa sebe odoru i legne
pored žene. Bilo mu je lijepo i da ne učini ništa više od toga. Bila mu je dovoljna i sama
blizina žene koja je, obasjana jutarnjom svjetlošću, disala pored njega, žene koja je imala
put boje breskve i dlačice po tijelu zlatnožute boje, rumene bradavice, pupak koji mu se
činio središtem ovozemaljskog svijeta i gusto obrasli; užaren intimni dio. Ne opirući se
dodiru njegovih usana, ona raširi noge čovjeku u klečećem položaju i pogladi ga po leđima
svojim djetinjim rukama. On joj uzme ruke, stavljajući jedan po jedan prst sebi u usta i
sišući ga. Ona uzdigne bedra da prihvati muškarčevu nabreklu stvar, usne im se spoje i on
sklizne i uroni u nju, baš kao da tim činom zadržava hagoromo-djevojku da ne navuče
svoju haljinu od perja i odleti natrag u nebo.

Žena se neprestano uzdizala prema njemu. Osjećajući njezine ruke na svojim

leđima, smatrao je da je prelijepa pod nemilosrdnim svjetlom jutarnjega sunca. Nije je
želio pustiti da ode. Kad bi ona uistinu bila hagoromo-djevojka, sakrio bi njenu odjeću od
perja da se ne može vinuti u nebo, već da zauvijek ostane ovdje i ovako s njim.

Kada je svršio u njoj i kada se vrtlog strasti u njemu stišao, stavio je ruku na njen
intimni dio i prstima zaustavio otjecanje nakupljenog sjemena. „Ostani uvijek ovako sa
mnom!” — rekao joj je. Ona je s osmijehom na usnama lagano zatresla glavom i ustala, te
kazala da se želi okupati i pošla prema rijeci. On je promatrao njezin lik s leđa obuzet
zlosretnom mišlju. Pjevušeći umjesto svetih tekstova „đaara, đaara”, riječi bez ikakva
smisla no sladostrasnog prizvuka, ugledao je pred očima jasnu sliku samoga sebe kako
tumara od sela do sela, iz planine u planinu poput prosjaka ili lopova, i pomislio: „A kako
bi bilo da... đaara, đaara... ubijem ovu ženu?” — poput isposnika u njegovom duhu koji je
to, izgubivši glavu, jednom već bio učinio. Vidio je kako joj njegovo sjeme klizi među
nogama i pada na tlo. Ništa ne znajući o tome da je on promatra s leđa i o njegovim lošim,
okrutnim mislima, žena skupi kosu prema gore i zakorači u hladnu vodu.

Učinilo mu se da će iščeznuti u rijeci, pa hitro ustane i pođe za njom. Promatrajući

ga kako joj prilazi uzdižući oko sebe kapljice vode, osmijehnula se i kazala: „Voda je
ledena” — te nestašno uronila u nju najprije glavu a zatim i nago tijelo. Gledajući je,
isposnik promrmlja: „Ona je poput svježine jutra čiji ti se duh upija u kožu.” Poprskao ju
je vodom kao što to čine djeca, no ona se samo osmjehnula, nije prihvatila igru. Njezino
trezveno držanje učini ga nesigurnim i on se uozbilji. „Da li bi živjela sa mnom, u selu ili
negdje drugdje?” upita je.

— Pusti one plemićkoga roda! Možemo živjeti na selu i uzgajati povrća ili rižu. Ja
znam liječiti dječje kolike, a mogao bih spravljati i prodavati i ljekove protiv oteklina i
duševnih oboljenja.

— Ja ne mogu živjeti u naseljima.

— Dobro, ako ti je mrsko selo, možemo živjeti i ovdje u planini. Mogao bih loviti
divlje svinje i jelene.

Rekavši to, on priđe ženi koja je ruke držala na grudima i zagrli je. Od ledene vode
koža joj je bila jako hladna. To mu se učinilo tako neizrecivo tužnim da mu na oči samo
što nisu navrle suze, i on je čvršće zagrli.

Bio je svijestan siline svog zahtjeva. Svako biće ima svoje razloge da boravi tamo
gdje boravi; osim toga, niti je on poznavao nju, a niti ona njega. Učini mu se da bi svaki
čas mogla nestati iz njegovog naručja pa je čvršće obujmi, pritisnuvši trbuh o mokru kožu
njezinog, te s usnama na njezinu vratu zajeca: Spasi me! Kleknuo je u vodi i ljubio joj
grudi između prstiju koje je na njima držala, na što ona podatno razmicala prste.

Sa ženom u naručju izašao je iz vode i krenuo prema mjestu gdje je ostavio odoru.
Vjerojatno zbog toga što je cijelu noć hodao, u ušima mu je šumio žubor vodopada koji
kao da se širio iza njega, a pjev ptica bivao je sve jasniji i glasniji što je jutarnje sunce više
obasjavalo planinu.

Ne mogavši svladati uzbuđenje koje ga je obuzelo — kao da je još nijedanput nije

ni zagrlio, isposnik položi ženu na stijenu pored rijeke i, ne davši joj čak ni vremena da
ugrije od vode ohlađeno tijelo, raširi njena napeta, ružičasta bedra i uđe u nju, ne
obazirući se na to što se ona svinula od boli. No bol ubrzo iščezne i ustupi mjesto
zadovoljstvu; ona otvori usta, potraži svojim jezikom njegov i uvuče ga. On isturi bedra
poput psa u doba parenja, na što je ona zatvorila oči nestašno se poigravajući jezikom, kao
da mu je željela reći da je ona ta koja pruža zadovoljstvo. Isposnik se sam sebi učini poput
životinje ispunjene isključivo požudom, i kao takav neizrecivo odvratnim.

Očiju sklopljenih u blagoj liniji, žena je pustila njegov jezik i uzdahnula od

zadovoljstva. Vidjevši to, on oćutje kako se u njemu rađa mržnja u podjednakoj mjeri kao i
ljubav što ju je prema njoj osjećao. Uz povike „Oj, oj!” uhvati je za ramena i počne je tresti,
i dalje uspaljen poput psa. No žena je samo uzdisala. On je bio svijestan svojih ruku na
njezinome vratu.

Stvarno je razmišljao o tome da je ubije. Njegove ruke snažnije stisnu vrat, na što
se njezino tijelo ukruti. Osjetivši kako joj se rodnica čvrsto stegnula on se, u želji da što
dublje prodre, popne još više na nju. Žena se svinula od boli. On skine ruke s njezinog
vrata pomislivši kako je sve to znao od samog početka, te se onako gol uspravi u sjedeći
položaj i zagleda u njezino tijelo; ona je za to vrijeme promatrala njegovo lice. I rijeka i
stijenje i ženino golo tijelo, sve je bilo podjednako zasljepljujuće pod zrakama jutarnjega
sunca. Grmlje što je raslo uz rijeku zatreperilo bi pod svakim naletom povjetarca, pa
premda nikakav šum nije do njega dopirao, činilo mu se da mu u ušima bruji „đaara,
đaara”. I mada žena sasvim sigurno nije ništa slično rekla, pričini mu se da joj čuje glas
slabašan poput konca: „Pustite me...! Poštedite me!” — Baš kao što je govorila žena koju je
ubio u onom selu. Ona je, iako je znala da između njega i lopova ili prosjaka nema
naročite razlike, svake noći ponavljala: „Velečasni!... Sveti čovječe!...” Kadgod bi mu se
tako obratila on bi osjetio da više neće moći izdržati, no svaki put bi ujedno i pomislio da
je on, bez obzira na to koliko nisko pao, još uvijek „hiđiri”, posvećeni redovnik; počeo je,
dapače, sam sebe uvjeravati da mu je ovo samo privremeno obličje, dok je on zapravo
svetac ništa manji od Kobo Daišija ili Ippen Šonina. Ali to je bila laž. — Ja sam manji od
trave i manji od divljeg psa; nisam u stanju živjeti s ljudima u naseljima, a ni ti dovoljno
pametan za učenog redovnika. Kad bi prislonila svoj obraz uz moj i ljubila me s
poštovanjem koje se protezalo sve do mojih nožnih prstiju, njezino je obožavanje izazivalo
u meni prave potrese i mučilo me kao da me netko steže oko vrata svilenim šalom. Žena je
u mraku neprekidno ponavljala: „Ah, pomognite mi! Darujte mi spas! Pokažite mi put!”
Govorila je to i jecala. Drhtala. Bacila se pred mene kao da sam ja oličenje svega
nehumanog i okrutnog i puzala preda mnom, moleći me za spas duše. Ponekad bi mi se
njezin glas učinio kao moj vlastiti; to ja sam sebe molim za spas i, istovremeno, izgovaram
te riječi ženi nečujno u svom srcu. „Ah, pokažite mi put! Darujte mi spas! Pokažite mi put
u čistu zemlju!” Tog sam dana od ranoga jutra kroz zatvorene kapke slušao u kući glasanje
kukavice: Kuku! Kuku! — dok sam se poigravao tamnim bradavicama žene koja je pored
mene spavala. Neko sam ih vrijeme vrtio među prstima — a onda sam ih, kao što sam to
činio nekoć u davnoj prošlosti, uvukao u usta. Ona je opet povikala: „Ah, sveti čovječe!”
Zbog spuštenih kapaka nisam joj mogao vidjeti lice. Kuku!... Kuku!... — odzvanjao je glas
kukavice. „Velečasni, sveti čovječe! Spasi me... ah, spasi me!” — Ženino sve glasnije
jecanje odzvanjalo mi je u ušima i moje se ruke, kao nadražene, ispruže prema njezinome
vratu. „Spasi me!” — govorio sam i ja zajedno s njom dok sam stezao ruke. „Spasi me!” Taj
glas je, i nakon što sam ispustio njezino mlitavo tijelo, zauvijek ostao u mojim ušima. —

Ženi o tome nije ništa rekao.

Ispražnjena tijela, isposnik se uspravio i krenuo da se odjene, dok mu je u ušima

šumio šum krošanja: đaara, đaara... No odjednom se predomisli i skrene prema vodi,
zakorači u nju i zaroni, a kad se uspravio, otrese rukama sa sebe kapljice vode i pođe
prema vodopadu.

Gledajući bijele slapove koji su blještali pod sunčevim zracima, učini mu se da je to

onaj vodopad u blizini plemićkog dvorca te pomisli kako bi se uskoro trebao obojiti
krvlju. No kad se okrenuo da o tome upita ženu djetinjih ruku, ugledao je ogromno jato
gavranova doletjelih tko zna odakle, koji kao da su je željeli sakriti od njega. Zaustavili su
se u blizini mjesta gdje je ostavio odjeću i lepršali nad čistinom uz rijeku. U strahu da ne
počnu kljucati ženino tijelo, isposnik dohvati kamen s riječnog dna i baci ga na njih. Nato
oni jedan za drugim uzlete, dozivajući se i kružeći nad njegovom glavom.

Kada je odjenuo odoru, isposnik se okrene da još posljednji put upita ženu ne bi li
ipak pristala živjeti s njim na selu. Ali iza njega nije bilo nikoga. Učini mu se da je i to,
također, znao od samoga početka.
 Nacuki Šizuko

VRISAK S GREBENA

Prvi put sam tu ženu sreo jednog poslijepodneva krajem kolovoza. Sunce kasnog
ljeta, još uvijek dosta jako, obasjavalo je čak i kutove male prostorije za primanje što se
nalazila uz redakciju. Ušavši, sjela je na stolicu najbližu zidu kako bi što manje bila
izložena suncu. Kad joj se pogled sreo s mojim htjela je ustati, ali se zatim predomislila
pričekavši da ja privučem stolicu i sjednem k njoj. Sitna, vitkoga tijela, na sebi je imala
odijelo od bijele, meke tkanine. Kosa joj je bila elegantno podrezana u visini ispod uha.

— Hvala vam što ste došli — rekao sam pruživši joj svoju posjetnicu.

— Da li uistinu imate primjerke časopisa „Umjetnost”...?

Taj je časopis već prestao izlaziti ali neki me arhitekt, u rubrici dnevnog izvještaja
„Vijesti zapadnog Japana” u kojima radim, upitao ne bih li mogao pronaći osobu koja
posjeduje komplet godišta 1958. i 1959. i koja bi bila voljna ustupiti mu ih.

Bacivši pogled na posjetnicu, žena me pogleda u oči.

— Da, imam ih. Mogu vam ih i pokloniti, ali teški su... a ja ne živim baš blizu...

Govorila je gledajući me bistrim očima. U njima nije bilo ni trunka senzualnosti,

ali ni previše hladnoće; iz zjenica joj izbijahu primjeren razbor i umjestan šarm.

— Možete nam ih poslati. Poštarinu, naravno, mi plaćamo... Dok sam ja govorio,

žena još jednom baci pogled na moju posjetnicu na stolu, da bi je trenutak zatim ponovo
uzela u ruke. Primijetio sam da joj se licem širi nekakav sjaj.

— Takita Šiniči, to je vaše ime? ... Da niste, možda, maturirali 1955. na srednjoj
školi Šuju u Fukuoki?

— Da, jesam.

— Nije valjda... — I obrazi joj se malo obojiše rumenilom. Izgledala je sretna.

— Onda se zacijelo sjećate Nišikave Sugia, bili ste u istom razredu...

Uskoro sam se jasno prisjetio njegovog lica. To je malo potrajalo, zbog toga što s
njim nisam bio u naročito prisnim odnosima. Međutim, kad sam ga jednom prizvao u
sjećanje, njegova mi je prilika jasno oživjela pred očima, vjerojatno zbog toga što pomalo
ekscentričan tip poput Nišikave nije mogao proći nezapaženo u jednoj od čuvenih škola u
pokrajini.

— Ne sjećate ga se? Moj muž, međutim, stalno priča o vama...

— Naprotiv, dobro ga pamtim. On je bio prvi iz naše škole koji je uspio upisati
kiparstvo na Akademiji za umjetnost u Tokiju. Sjećam se da je pisalo u novinama kada je
još kao student dobio nagradu. — Zacijelo se još uvijek bavi kiparstvom?

— Prije pet godina doživio je prometnu nezgodu u kojoj mu je oslabljen vid, nakon
čega smo ponovo doselili ovamo. Oštećenje, zapravo, i nije toliko ozbiljno da bi
predstavljalo istinsku zapreku njegovome radu, no psihički ga je posve dotuklo. U
posljednje vrijeme gotovo ništa ne radi. Ako ovako nastavi, može se jedino sasvim
upropastiti, a to je ono što me brine.

Nisam odmah našao riječi da joj odgovorim. I ona je nakon toga zašutjela, spustivši
pogled, pa se u zraku koji nas je dijelio iznenada osjetila neka težina i mučnina.

Osjetio sam, ni sam ne znam zašto, da moram promijeniti temu.

— Rekli ste da živite dosta daleko odavde...

— Da, imamo kućicu s ateljeom na samoj obali Kejano Oto. To je daleko od grada,
ali zato vrlo mirno mjesto s prekrasnim morem.

Malo pomalo, ton njezina glasa ponovo je postao svjetliji. Kejano Oto nalazi se na
sjeverozapadnom dijelu poluotoka što se pruža u more Genkai, otprilike trideset
kilometara zapadno od Fukuoke, i kao obala čuven je po svojim izrovanim stijenama.

— Moj muž vas s velikom simpatijom spominje u razgovorima. On nije od onih

koji su imali mnogo prijatelja pa ste mu, čini se, tim više vi ostali u sjećanju...

To me jako iznenadilo. U školi, s onim plemenitim crtama bljedolikog lica,

Nišikava kao da je davao do znanja kako je svijestan da pripada eliti i, uključivši i mene,
čini se da ni s kim nije bio u naročito prisnim odnosima. Poslije mature nismo se više
nijedanput sreli. Ja sam nakon završenog fakulteta dobio posao u „Vijestima zapadnog
Japana”, ali u Tokiju, a tek prije pet mjeseci premješten sam u glavnu redakciju koja se
nalazi ovdje u Fukuoki. I bilo mi je to prvi put da sam čuo nešto o nekom od svojih
drugova iz srednje škole.

U laganom treptaju ženina oka pojavi se iznenadan bljesak.

— Znam da zvuči isuviše naglo ako vas sad to zamolim... Ali, ne biste li naš
jednom posjetili?

— .........

— Možda bi, nakon susreta s vama, moj muž ponovo dobio volju za rad. A onda, tu
su i časopisi „Umjetnost”... Svakako navratite, hoćete li?

Dok je govorila, malo joj se zažariše obrazi, a ja se polako ali sigurno, a da ni sam
nisam znao zašto, oćutjeh zarobljenikom njezina pogleda.

Premda su mi riječi bile neodređene, naposljetku sam ipak izrekao pristanak.

Kada je ustala da ode, pozvao sam je na čaj. Ona spremno prihvati moj poziv.

Zaustavio sam taksi i odvezli smo se u jednu mirnu, hladovitu čajanu podosta
udaljenu od mog ureda. Ostali smo tamo prilično dugo. Žena više nije mnogo govorila.
Osjećao sam, međutim, kao da mi cijelo vrijeme njezine zjenice pričaju. O njezinom
životu, o tome koliko je nesretna, o traženju istinskoga smisla...

Na rastanku sam je, malo smeten svojom neobzirnošću, upitao:

— Oprostite, ali ne znam ni vaše ime...

 — Maiko.

Njezine usne, svijetlonarandžaste boje poput hibiskusa, skrivale su sitne zubiće.

Gledali smo se, i kao da smo oboje vidjeli nešto sudbinsko u očima onog drugoga. Tada,
međutim, još nismo znali pravo značenje te sudbine.

Prve subote u rujnu odvezao sam se svojim malim kolima u posjet Nišikavinima.

Nakon što sam sišao s autoputa i vozio neko vrijeme pustom planinskom cestom,
ugledao sam naposljetku ruševnu šintoističku kapelicu koja mi je trebala poslužiti kao
putokaz. U blizini se čuo šumor valova.

Čuvena obala koju su turističkim brodićima posjećivali ljudi da se kupaju ili pak
razgledaju morem izrovane pećine s prilazom bila je, kao što je rekla Maiko, oko jedan
kilometar udaljena od kapelice. U tom predjelu kao da i nije bilo kuća, a iz drvoreda
visokih borova čulo se šuštanje lišća.

Kad sam izašao iz auta, začuh kako me netko doziva. To mi se, gledajući odozdo
prema meni, smiješila Maiko. Na glavi je imala velik slamnati šešir a na nogama žute
gumene sandale; bijeli nožni prsti bijahu joj tako elegantni i krhki da su se nazirale plave
žilice.

Kada smo borove ostavili za sobom, pred nama se pojavilo more. Duboko ispod nas
razbijahu se bijeli valovi. Maiko je silazila stazom između stijenja i grmlja što se strmo
spuštala prema moru.

— Pogledajte tamo onaj visok greben. S tog mjesta vidik je prekrasan. Pokazat ću
vam poslije! — rekla je živahnim glasom, naglo se okrenuvši i pokazavši u smjeru svoje
desne ruke.

I nehotice sam ostao očaran prizorom. Bijaše to klisura toliko visoka da si je morao
gledati pogledom uperenim u nebo. Bila je od neke vrste bazalta rijetke u ovom dijelu
Japana, i premda su je u podnožju valovi neprestano podrivali, ona je stršila uvis prema
nebu poput kakvog veličanstvenog stupa.

Kuća Nišikavinih nalazila se gotovo na samom kraju staze kojom smo se spuštali,
na usamljenom mjestu blizu mora. Bijaše to starinska i vrlo mala kuća ali, za razliku od
ribarskih kućica, imala je bijele zidove i ravan krov što joj je davalo zapadnjački stil, pa
sam pomislio kako je to prije, vjerojatno, morala biti vila koju je izgradio neki hiroviti
bogataš.

Kad sam na ulazu ugledao lik Nišikave Sugia, nisam vjerovao svojim očima. Od
velike mature je, doduše, prošlo više od deset godina, ali zar je moguće da se toliko
izmijenio? Da li je to bila isrpljenost, ili su to bile godine? U svakom slučaju, izgledao je
desetak godina stariji nego što je uistinu bio. Već dosta prorijeđenu kosu začešljavao je
unatrag, a koža mu je bila prozirna. Njegov veliki nos, koji mu je nekad davao plemenit
izgled umjetnika, sada je samo još više isticao uvučene očne duplje i upale obraze. Najviše
me je, ipak, pogodilo što je umjesto one uznositosti, koja mu je nekad zračila na licu,
Nišikava preda mnom djelovao poput slabašne, uškopljene sjene.

No radost mu se ukaza na licu dok me je pozdravljao.

— Lijepo od tebe što si nam došao. Tako sam sretan što te vidim!

Rukovali smo se kao poznanici koji su se sreli nakon deset godina.

Iz predvorja se odmah ulazilo u prostranu sobu s iznošenim sagom, koja je služila i

kao dnevni boravak i kao atelje; u jednom kutu bijahu ugrađeni stol i sofa, dok je u dnu
sobe bila smještena pletena stolica. U polukrugu oko te stolice bilo je poredano više
različitih gruda ilovače, no nijedna od njih nije imala jasno određen oblik. Ali zato je
otrcani vuneni jastuk na stolici, koji kao da je srastao s njom i na kojemu se vidjelo
okruglo udubljenje oblika stražnjice, davao naslutiti koliko je vremena tamo provodio
Nišikava.

Smjestivši me na sofu, sjeo je u tu svoju stolicu na drugom kraju sobe.

I, kao što to čine prijatelji pri susretu nakon drugog vremena, svaki je ukratko
ispričao svoju biografiju. A time je i razgovor bio iscrpljen. Spomenuli smo imena dvojice
ili trojice naših kolega, ali ni Nišikava ni ja nismo o njima ništa znali. O čemu bismo,
nakon toga, mogli još pričati?
 Tišina je postajala mučna.

— Čuo sam da ste ozlijedili vid u prometnoj nesreći...? — upitah ga, iako to
prvobitno nisam namjeravao. No on se samo slabašno osmjehnuo.

— Nije baš tako strašno. Ponekad mi je mutno pred očima, i otprilike jednom u
desetak dana imam užasnu glavobolju...

U tom trenutku vratila se Maiko donoseći piće. Odahnuo sam.

— Moj muž se vašem dolasku veselio poput djeteta. No nije vješt riječima, pa vam
to zacijelo nije dao do znanja.

To je i meni bilo jasno. Vidio sam da Nišikava ne može suzbiti uzbuđenje te da

neprestano u prstima vrti lulu, a razgovarao je tonom kao da nekoga grdi. Takvo njegovo
držanje, međutim, učinilo je da se osjećam nelagodno.

— Da vam pokažem kuću? — upitala je Maiko.

Pitanje je zvučalo američki. U uobičajenim japanskim okolnostima bilo bi to

pomalo neugodno pitanje, no kad ga je izrekla Maiko zazvučalo je bezazleno. Odmah sam
ustao.

Iznenadilo me je da je odmah nasuprot ateljeu bila smještena kupaonica; malena

svlačionica i kada od plavih pločica, s velikim prozorom koji je gledao na more. Ispod
prozora nalazilo se stijenje, o koje se nekoliko metara niže razbijahu morski valovi.

Samo su atelje i kupaonica gledali prema moru. Kuća je osim toga imala još
spavaonicu i malu kuhinju.

U kuhinji mi je Maiko, ostavivši Nišikavu da sjedi u svom ateljeu, ponudila stolicu.

— Kod nas ćete, naravno, i prenoćiti? — Glas joj je zvučao mnogo prisnije nego
onog dana kad smo se prvi put sreli u mom uredu.

— Kao što vidite, nismo u gradu, i bojim se da vam ne možemo mnogo pružiti. Ali
imamo izvrsnu svježu ribu, kao i pogled na more...

Na trenutak mi se u svijesti ukazala težina trenutaka provedenih s Nišikavom, ali

kad sam tome pridodao njegovu ženu Maiko, atmosfera kao da se u potpunosti izmijenila.

Još jednom se osjetih nemoćnim da odbijem njezin poziv.

Nakon večere, kad je izašao mladi mjesec, Nišikava i ja sjeli smo sučelice u ateljeu,
svaki na svojoj strani.

Za vrijeme jela Nišikava se tu i tamo, pod vodstvom Maiko, još i umiješao u

razgovor, ali sada je potpuno ušutio. Uvaljen u svoju stolicu, sjedio je sklopljenih očiju. S
vremena na vrijeme, ipak, na licu bi mu se ukazao zadovoljan smiješak, što je bio dokaz da
ne spava.

I sam se nekako priviknuvši na šutnju, ja sam uživao u mjesečini što je obasjavala

more. Kadikad bi se začulo brujanje motornog čamca.

Ne znam koliko je vremena otad moglo proći, ali kad sam shvatio da iz kuhinje
više ne dopiru nikakvi zvuci, tiho sam ustao. Ukoliko Maiko iz taktičnosti nije željela
smetati razgovoru dvojice muškaraca, bila je potpuno u krivu.

U kuhinji je bilo tamno i tiho. Pokucao sam na vrata spavaće sobe, ali ni otud nije
bilo odgovora. Otškrinuo sam ih malčice, ali u tami sobe nije bilo ni traga Maiko.

I u kupaonici je bilo tiho, što znači da Maiko nije bila u kući.

Na mom ručnom satu bilo je već devet i trideset. To nije bilo vrijeme za
kupovinu...

Sa sumnjom u srcu vratio sam se u atelje. Nišikava je sjedio u istoj pozi kao i kad
sam ga ostavio. Lagano se ljuljajući u stolici, izgledao je kao da uživa u slasti svakog
pojedinog trenutka.

Bilo je tiho. Čuo se samo šum valova što se razbijahu o stijenje. Tišinu bi
povremeno razbio zvuk motornog čamca.

I onda, kad sam ponovo začuo kako se približava motorni čamac, on se u

popriličnoj blizini zaustavio. Poslije toga sve je opet bilo obavijeno istom tišinom kao i
maloprije.
 Ne znam koliko je vremena otad proteklo, kad sam začuo kako se tiho otvaraju
ulazna vrata. Nečujno sam ustao i otišao do vrata koja su atelje dijelila od predvorja, te ih
sasvim malo otškrinuo.

U predvorju je stajala Maiko. Ona nije bila svijesna da je gledam; vrlo oprezno, da
se ne čuje zvuk, zatvorila je ulazna vrata, skinula gumene sandale i na vršcima prstiju
nestala u pravcu spavaće sobe.

Ponekad se čovjek noću sjeti nečega što je zaboravio uraditi pa izađe da to obavi.
Ili ne može spavati, pa izađe u šetnju. No ja sam i prvo i drugo odbacio iz jednostavnog
razloga, što je Maiko bila mnogo upadljivije našminkana negoli danju. Bistre su joj oči bile
jasno potcrtane olovkom, a ruž na usnama nije više bio svijetlonarandžaste već jarko
grimizne boje; na nogama joj je, osim toga, bilo vlažnoga pijeska.

Zatvorio sam vrata i vratio se na sofu. U tom trenutku Nišikava je iznenada otvorio
oči.

— Mislim da ću se sada okupati. — A vi? Što se mene tiče, skočio bih u kadu u
svako vrijeme, kupanje mi je prava strast.

Gestom sam mu dao do znanja da mi nije do kupanja, na što se Nišikava nesuvislo

osmjehnuo i otišao u kupaonicu.

Da li je moguće da nije primijetio Maikinu odsutnost i njezin tajni povratak? Ne, to

je nemoguće. On je znao i šutio. Zaključio sam da je to bio najbolji stav koji je taj
uškopljeni muškarac mogao zauzeti.

***

U rano, sunčano poslijepodne slijedećeg dana Maiko me je, kao što je dan prije toga
bila obećala, odvela na bazaltni greben koji se uzdizao nad okolicom.

Dan je bio tih, gotovo bez daška povjetarca, no o podnožje grebena visokog
dvadesetak metara razbijahu se snažni valovi.

Takvo je, eto, bilo nemirno more Genkai. Na pučini, međutim, nije bilo valova već
je površina bila mirna i kobaltno plava, a po njoj je bilo razbacano nekoliko otočića s nešto
malo zelenila.

Dva ili tri sata poslije ručka Nišikava je pokušavao raditi, pa smo Maiko i ja bili
sami u šetnji.

Ona je na sebi imala narandžastu bluzu i bijele hlačice, i one iste žute gumene
sandale kao jučer. Tijelo joj je bilo minijaturno ali proporcionalno građeno, noge lijepe
kao u mlade srne. I dok joj je kratka kosa lepršala na vjetru, njena figura gledana odostrag
ostavljala je dojam bezazlene djevojčice zaljubljene u sportove. Izgledalo je nemoguće da
je to ista Maiko koja se prošle noći onako krišom ušuljala u kuću.

Kao i jučer poslijepodne kad me dočekala, Maiko je čavrljala veselim tonom.

Njezino veselje djelovalo je spontano.

Kazivala mi je imena otoka i poluotoka, jedno po jedno, a onda se nasmijala:

— Oprostite, sasvim sam zaboravila da ste vi rođeni ovdje...

— Jesam, ali zapravo se ničega i ne sjećam. Dugo sam živio u Tokiju...

— Tokio...

Njezine se oči iznenada zagledaju daleko na pučinu. Glas joj je bio ispunjen nekim
naročitim čuvstvom.

— Vi ste iz Tokija? — upitao sam.

— Da.

— Tamo, znači, imate roditelje?

— Oni su pokojni. Ali imam stariju sestru. Jako je volim. Nekada sam je često
posjećivala, ali sada...

Maiko sklopi vjeđe. U sadašnjim uvjetima možda to nije mogla podnijeti ni

psihički, a ni financijski. Htjedoh je upitati čime rastjerava toliku usamljenost, ali pitanje
mi je zastalo u grlu.

Skrenuvši pogledom, ugledao sam s grebena na kojemu smo stajali bijelu,

elegantnu, krasnu kuću u blizini uvale na suprotnoj strani od kuće Nišikavinih. To zdanje,
vjerojatno vila, bijaše djelomično skriveno zasađenim borovima i djelovalo je
osvježavajuće.

Na obali uz vilu bio je privezan motorni čamac; njegova svijetla boja ispunila je
moje vidno polje i jasno se u njemu zaustavila.

I te sam večeri prenoćio kod Nišikavinih. Istina je da se Maiko, kao i prethodnog

dana, trudila da me zadrži, kao što je istina i to da je ja ponovo nisam mogao odbiti, ali
postojao je i drugi razlog. Osim toga, ponedjeljkom sam mogao doći na posao sve do
jedanaest sati, a kako sam bio neženja, nije bilo nikoga tko bi mi prigovarao ukoliko noć
ne bih proveo kod kuće.

Rekavši da je danas umoran jer je nakon dugog vremena prvi put pošteno radio,
Nišikava se poslije večere rano povukao u spavaću sobu, iako se, zapravo, nije vidjelo što
je to i koliko napravio. Međutim, bilo kako bilo, moj boravak kod njih nesumnjivo ga je
veselio. Utonuo kao i obično u šutnju, zadovoljno bi se osmjehnuo svaki put kad bi me
pogledao.

Ostavši sam u ateljeu, rasklopio sam sofu na kojoj sam i sinoć bio spavao, i legao. I
večeras je mjesečina obasjavala more. U kuhinji je bilo tiho.

Uskoro se, ponovo, s mora začuje brujanje motornog čamca. Sklopio sam vjeđe i
osluškivao. Brujanje bi se do određene granice približilo i zatim udaljilo. Periodičnost tog
ritma počela me je pomalo živcirati.

Upravo sam pomislio da to više neću moći izdržati, kad motor nenadano utihne.
Ponovo nastala tišina bila je takva da mi se činilo kao da mi probija mozak.

Izašao sam van.

Bio je to, rekao bih, onaj motorni čamac što sam ga poslijepodne s grebena vidio
privezanog u blizini vile na drugoj strani obale. Otprilike toliku razdaljinu potvrđivalo je i
vrijeme koliko je trajalo brujanje motora.

Počeo sam se uspinjati strmim, kamenitim puteljkom. Mjesečina je sve oko mene
obasjavala blijedoplavičastom svjetlošću.

Kad sam bio negdje na sredini puta, začuh nad sobom zvuk motora sportskog
automobila. Zaustavio se na samom vrhu puteljka. Bijeli Volvo, čini mi se.

Iz kola su izašli muškarac i žena. Žena je, u to nema sumnje, bila Maiko. Muškarac
je bio vrlo visok.

Maiko se prva počela spuštati puteljkom. Kako je puteljak bio uzak nisu mogli
hodati rame uz rame, već ju je muškarac slijedio.

Kad bi Maikin hod bio imalo nesiguran, ispružio bi obje ruke k njoj da je pridrži.
Ali Maiko je tako dobro poznavala put da se spuštala mnogo spretnije i brže od muškarca.

Naglo sam se povukao. Uz puteljak nije bilo nijednog drveta iza kojeg bih se mogao
sakriti.

Upravo sam se šćućurio u sjeni povelikog kamena u blizini kućnog ulaza, kad je
Maiko već stigla do vrata gotovo trčećim korakom. Tijelom su mi prolazili ledeni žmarci,
no po svemu sudeći ona me nije primijetila.

Nakon nekoliko trenutaka pojavio se i muškarac. Na sebi je imao bijelu košulju s

uzdignutim ovratnikom. Lice mu je bilo u sjeni pa ga nisam uspio jasno vidjeti, ali bio je
visok i mršav.

Oborenih očiju, Maiko mu se okrenula. Muškarac je pomilova po kosi, a zatim mu

ruka sklizne niz njezina ramena, da bi se najzad ispreplela s njenim bijelim prstima. Ona
mu je to dozvoljavala dok je dodir bio lagan, ali prije no što je prešao u stisak hitro izvuče
ruku.

Kada je drugom rukom dodirnula kvaku na vratima, muškarac je više nije

dotaknuo. Maiko se okrenula prema njemu, kao i prije spuštena pogleda, a zatim se hitro
uvukla u kuću.
 Muškarac je časak postajao zureći u zatvorena vrata, a onda se okrenuo na peti i
sporim hodom otišao uzbrdicom natrag.

Nije bilo zagrljaja. Ni ljubavnih šaputanja. Ali ovako ili onako, meni je to
podjednako izgledalo. Želio sam okrenuti glavu od pravog razloga koji je naveo Maiko da
me pozove k njima „za dobrobit svojeg muža”, i zbog kojega me je tako usrdno nagovarala
da ostanem.

Pogledom ispraćajući muškarčevu priliku koja se udaljavala po mjesečini obuzeo

me osjećaj koji dotad nisam poznavao, niti sam ga, začudo, ćutio prema Nišikavi; bilo je to
hladno, žestoko čuvstvo, pomiješano s nekakvom tjeskobom i krivicom.

To je bila ljubomora.

***

Dvije sedmice kasnije, vraćajući se s ručka u redakciju, opazih u blizini parkiran

bijeli Volvo.

One noći nisam vidio izbliza kola kojima se dovezla Maiko. Nisam, prema tome, sa
sigurnošću mogao tvrditi da se radi o istom autu, no ovaj bijeli Volvo već me je počeo
živcirati.

Intuicija me nije prevarila. Iz trgovine oružja, dvije ili tri kuće ispred parkiranog
Volva, izašla je visoka muška prilika. Tamnozelene sunčane naočale i košulja bež boje s
uzdignutim ovratnikom. U lijevoj ruci nosio je uzdignutu lovačku pušku. Otvorio je
prtljažnik i nježno je tamo položio, a zatim sjeo za volan. Motor je zatreštao i kola su
priličnom brzinom otišla u rikverc, da bi se odmah nakon toga izgubila u prometnoj gužvi
velike ulice preko puta.

Pogledi nam se nijednom nisu sreli, iako sam stajao postrance svega nekoliko
metara udaljen od njega. A i da su nam se sreli, to ništa ne bi značilo. Ja sam, međutim,
bio siguran da je to bio čovjek koji je one večeri dovezao Maiko kući.
 Ušao sam u prodavaonicu oružja. Dočekala me tišina i ugodno rashlađen zrak.

Uz zidove je, poredano u nizu, ležalo uglačano oružje. Klizeći nad njim pogledom,
obratio sam se debeljuškastom gospodinu iza pulta na kojemu su bile izložene futrole,
vjerojatno vlasniku:

— Čovjek koji je upravo izašao moj je znanac. Da li često dolazio ovamo?

— Gospodin Kusaka, mislite? — Na zdravorumenom vlasnikovom licu ukaza se

dobrodušan smješak. Bio je propisno odjeven u sako, s leptir-mašnom oko vrata.

— Taj je uistinu lud za pištoljima. Moja je stalna mušterija otprilike šest mjeseci.

— Koliko znam, ima vilu u Kejano Otu.

— Tako je. Ali je rodom iz Tokija. Došao je ovamo zbog liječenja astme, ali mu se
toliko dopalo da sada više vremena provodi ovdje nego u Tokiju. — A kao drugorođeni sin
oca bankara, premda govori o liječenju, može zapravo živjeti kako je volja, kao pravi
gospodin! — Pri tome se prodavač nasmijao bezbrižnim glasom.

Kad sam se vratio u ured, djevojka mi je rekla da sam imao telefonski poziv od
žene imenom Nišikava. Maiko me je zvala i prije nekoliko dana, da svakako opet navratim
k njima. Od moje posjete, kazala je, Nišikava se izmijenio. Čini se da mu se vratila želja za
radom. Ona bi voljela da ih s vremena na vrijeme posjećujem i time stimuliram njezinoga
muža...

Preko telefona Maiko je ostavljala savršeni dojam žene iskreno zabrinute za svog
muža, koja istinski vjeruje da mu još može pomoći samo veza sa starim prijateljem. To me
je vrijeđalo.

Ipak, odlučio sam da ih tog dana ponovo posjetim. Imao sam i odličan izgovor —
isplatiti im časopise „Umjetnost”. Pa ako sam i trebao poslužiti nečemu, nisam se bunio.
Sve dok je svijestan svoje uloge, Pierrot zapravo i nije pravi Pierrot. — Ili točnije, ja sam
već potpuno odbacio i svoj ponos i svoju čast. Samo da mogu vidjeti Maiko!

Kako sam tog dana imao dosta posla, već je bilo prošlo osam kad sam pokucao na
vrata Nišikavinih.
 Maiko mi je odmah izašla u susret. Odjevena u tamnoplavoj haljini, djelovala je
potištena nego obično. Umalo ne padoh u napast da povjerujem neobuzdanoj radosti što
joj se pojavila u zjenicama kad me ugledala. Ukoliko ono što vidim u njenim očima nije
bio samo odraz mojih vlastitih osjećaja?!

U ateljeu nije bilo Nišikave.

— Otišao je na vožnju čamcem.

Rekla je to kao da gleda kroz natmureno nebo. Dolaskom ciklona pokvarilo se

lijepo vrijeme koje je tako dugo bilo trajalo. Magla nad morem kao da se kretala.

— Samo se po ovakvom vremenu zaželi vožnje čamcem. Biti sam na moru kada je
nemoguće išta vidjeti; kaže da ga to smiruje...

Ponudila me pićem.

Prosjedili smo dosta dugo u tišini, s čašom u rukama.

— Da li i dalje namjeravate živjeti ovakvim životom?

To pitanje je sasvim spontano prešlo preko mojih usana, ne zbog toga što bi mi
tišina bila nesnosna, već zato što sam osjetio neku uzajamnu bliskost. Njezine zjenice su
mi ponovo govorile. Upravo kao onog dana u čajani, kad sam je prvi put upoznao.

Zagledala se u pod kao da o nečemu duboko razmišlja.

— Vi se žrtvujete za muževljevo dobro.

— ..........

— To bi bilo u redu kad biste vi time bili uistinu zadovoljni... ali čini mi se da nije
tako.

Maiko me iznenađeno pogledala. U tom trenutku, u meni kao da se nešto srušilo i

popustilo.

— Vi ste se potpuno posvetili svome mužu. Tako izgleda, ali vi ga ustvari varate!

— Nije istina! — rekla je tužno, ali odlučno.

 — Ali ja sam vas vidio. Vas i onog momka, Kusaku...

— Između njega i mene nema ničega. Uistinu. Vjerujte mi, molim vas... Barem vi,
Takita!

Posljednje je riječi Maiko energično promrmljala, dok su joj usne snažno

podrhtavale.

Želio sam joj vjerovati. Ili točnije, zar sam uopće mogao a da joj ne vjerujem?

Uto se s mora začuo pucanj iz lovačke puške. A zatim još jedan...

Kao da ih je prolazak kroz maglu oslabio i prigušio, pucnjevi su jedva doprli do nas.

Odjednom mi duh zastre sjenka pomisli na nesreću. Da bih je odagnao, zaboravih

se i privukoh k sebi Maiko, koja podatno klone na mojim grudima. Tijelo joj je bilo tako
lagano da je čovjeka obuzimala tuga.

— Ako je to istina, onda pogotovo nemate razloga da nastavite živjeti ovako

beznadnim životom.

— Još samo neko vrijeme mom mužu treba ovakav život. Tome će, ionako, jednom
doći kraj.

— A onda?

— I ja ću se preporoditi. Postat ću potpuno drugačija osoba.

Svaka njezina riječ urezala mi se u pamćenje. Pucnjevi s mora nisu jenjavali.

— Vjerujte mi, molim vas! — kazala je tiho, kao da se stidi. Položio sam usne na
njezine. Poljubio sam je, a ona mi je uzvratila poljubac. Istovremeno, jedna velika suza
kliznula joj je iz kuta oka i kapnula na pod. Ja sam toj suzi vjerovao.

***

Slijedeći dan bio je vruć i sparan, olovno naoblačenog neba. Povremeno bi žestoki
naleti vjetra prijetili da će srušiti kućicu. Čuli smo da se polako približava mali tajfun.

Sinoć, nakon što je vrativši se s mora zatekao mene kod kuće, Nišikava je cijelo
vrijeme bio neobično dobre volje. Rekao bih čak da je bio malo i uzbuđen. Poslijepodne je
odmicalo a on nije pokazivao želju za radom, već je začudo postao pričljiv i, jednoga po
jednoga, počeo je kritizirati u javnosti priznate kipare. Maiko je bila rekla da želi da
dođem kako bih joj muža stimulirao na rad, ali nisam li, po svemu sudeći, postizao upravo
suprotno?

Tajfun se i dalje polako približavao. Kad se spustila noć, počelo je puhati bez
prestanka. More se snažno uzgibalo. Nebo je, zbog bijelih oblaka što su neprestano po
njemu plovili i išsezavali, izgledalo svjetlije nego obično.

— Lijepa noć! — rekao je Nišikava zureći u pučinu neobičnim, zažarenim

pogledom. — Ništa me tako ne smiruje kao olujne noći.

— Zar ćete i večeras na vožnju čamcem? — upitah u šali.

No on je već imao na sebi sivu košulju i kratke crne hlače koje je nosio i sinoć. Na
trenutak sam pomislio da ga ne bih trebao pustiti da ide. No možda more i nije bilo tako
uzburkano da se ne bi moglo veslati. Više od toga, međutim, brinuli su me oni zlokobni
pucnjevi što su sinoć prigušeno doprli iz magle.

Ali prije no što sam ja uspio išta reći, Nišikava se predomislio.

— Ne idem, kad imam gosta poput vas. Popijmo nešto u to ime!

Odmah sam se složio. Nisam doduše smatrao naročito zabavnim piti u njegovu
društvu, no to ga je barem spriječilo da ne ode. K tome, nadao sam se da večeras ni Maiko
neće izaći.

Moj proračun je bio suviše optimističan. Nakon što smo Nišikava i ja ispili otprilike
trećinu boce viskija što sam ga njemu donio kao poklon, osjetih kako je u kući neobično
tiho. Pod izgovorom da idem u nužnik, otišao sam do ulaza. Maikine gumene sandale
bijahu iščezle.

Bio sam osupnut. Oćutjeh kako čitav gorim od čuvstva nalik ogorčenosti, ili pak
gnjevu. Kada sam napokon došao malo k sebi, vratio sam se u atelje. Pokušao sam se
prisjetiti onih iskrenih očiju kojima mi je Maiko govorila: Vjerujte mi, molim vas... Barem
vi, Takita! — Nisam li joj povjerovao? U tom slučaju, ne treba ništa pitati već zatvoriti oči
pred svim. Ne znači li upravo to vjerovati?

Pio sam brže nego maloprije. Nišikava je, također, izgledao vičan alkoholu. Koliko
god je pio, na licu mu se nije pojavljivalo crvenilo, naprotiv; bio je sve bljeđi. Samo su mu
oči plamtjele nekim neobjašnjivim sjajem. S vremena na vrijeme bi nešto nesuvislo
izustio.

Kada je prošlo devet, on tromo ustane.

— Ako nemate ništa protiv, otišao bih se okupati. To će me malo otrijezniti, a

onda možemo piti dalje.

Kimnuo sam glavom, i Nišikava je otišao u kupaonicu.

Iznenada, nakon samo nekoliko minuta, začuje se s mora prodoran ženski vrisak.
„U pomoooć, ako me tko čujeee!” Slijedio je tugaljiv krik, a nakon njega zvuk vode u koju
je nešto bućnulo. Pomiješano sa šumom vjetra i hukom valova, sve je to doprlo do mene
isprekidano, kao momentalno čuvstvo. Ustao sam kao oparen. Možda mi se sve to samo
pričinilo? U tom trenutku, na vratima kupaonice pojavi se Nišikava. Mokro tijelo bilo mu
je oko pasa zaogrnuto ručnikom. Lice mu je bilo blijedo.

— Jeste li čuli, upravo sada, neki čudan glas?

Nije mi se, dakle, samo učinilo.

— Da, čuo sam. Kao da dolazi s mora...

— Ne, rekao bih da je došao iz pravca grebena. Nije valjda...

Glas mu je zapeo u grlu. I ja sam pomislio na isto što i on. Nije valjda Maiko...

— Idem vidjeti što je.

— Molim vas. Ja ću odmah za vama!

Izašavši iz kuće, najprije sam bacio pogled na more. Pod nebom zastrtim bijelim
oblacima sve je izgledalo prilično svijetlo, ali more se crnilo, a visoki valovi razbijahu se o
stijenje poda mnom.

Ničega nije bilo. Odnosno, ako i jeste, bilo je to nemoguće vidjeti sa stijene na kojoj
sam stajao.

Počeo sam se uspinjati puteljkom. Kao što je to rekao Nišikava, onaj glas je možda
došao s grebena. Žurio sam što sam više mogao. Čuo sam vlastito soptanje i puls kako mi
udara u ušima.

Stigao sam do kraja uzbrdice, ostavio za sobom borove i zatim trčao oko dvjesto
metara cestom što je vodila od šintoističke kapelice. Otuda sam se zasebnim uzanim
puteljkom trebao samo malo spustiti da bih se našao pod samim bazaltnim grebenom. Bio
je to onaj isti put koji mi je prošli put pokazala Maiko.

Putem nisam nikoga sreo. Ni na vrhu grebena nije bilo nikoga. Potrčao sam do
samoga ruba. Pogledavši u dubinu, i protiv svoje volje osjetih vrtoglavicu. Greben je bio
izdubljen prema unutrašnjoj strani i viši od dvadesetak metara.

Pogledao sam oko sebe. Tada opazih nešto bijelo na svega metar udaljenosti, od
ruba. Čim sam to uzeo u ruke, nešto mi je zastalo u grlu. Bila je to ženska, mala gumena
sandala sa žutim remenjem... Bio sam gotovo sasvim siguran da je upravo takve imala
Maiko.

Srce mi je divlje kucalo dok sam je još jednom pažljivo pregledavao. Na jednom
remenu ugledao sam malu mrlju. To nije bila prIjavština. Promatrana izbliza, izgledala je
kao mrlja od krvi.

— Maiko! — viknuo sam nekoliko puta prema moru. No moj glas je odmah bivao
zaglušen vjetrom i hukom valova.

Da skočim u more? Načas sam osjetio neodoljivu potrebu. Ali to bi bilo lakoumno
jer nisam imao iskustva u skakanju s tolike visine, niti sam imao pojma koliko je snažan
vjetar u podnožju grebena.

Stiščući u ruci gumenu sandalu vratio sam se putem kojim sam došao. Auto mi je
bio parkiran u blizini nevelikog ulaza u kapelicu.

Svratišta za goste obale Kejano Oto bila su smještena u pravcu suprotnom od

grebena, oko jedan kilometar vožnje autom, na pješčanoj obali s druge strane poluotoka
od one gdje se nalazila Nišikavina kuća.

Policajac srednjih godina u lokalnoj policijskoj stanici bio je vješt i snalažljiv.

Vjerojatno je bio navikao na nezgode na moru. Odmah je telefonom nazvao Udruženje
vlasnika svih svratišta i naredio im da svi raspoloživi motorni čamci budu u pripravnosti.
Nakon toga sjeo je k meni u auto i krenuli smo prema grebenu. Otprilike u to vrijeme
krupne kapi kiše zabubnjale su po prednjem staklu.

Na greben smo izbili skoro u isti mah kada se tamo u trku gotovo dokotrljao
Nišikava.

Sišao sam do obale, ali ništa nisam našao rekao je isprekidano, gledajući čas u
mene a čas u policajca.

Sva trojica požurismo do ivice grebena. Policajac upali džepnu svjetiljku, ali vidjelo
se samo crno uzvitlano more.

Ispričah Nišikavi što sam pronašao. No kad sam mu pokazao gumenu sandalu,
odjednom se slomio. Noge mu otkazaše te je pao na koljena, no poduprijevši se objema
rukama nekako je ipak uspio ustati. Bijela košulja i smeđe hlače, koje su obavijale njegovo
tijelo nalik ogoljelom drvetu, bijahu mokri od kiše i izloženi naletima vjetra.

Uskoro začuh tiho jecanje. Nišikava je grcao od bola. Stajao sam nepomično,
netremice ga promatrajući. Preda mnom je, eto, bio čovjek koji je osjećao snažniju bol
nego ja! — A to mi se činilo nevjerojatnim.

***

Nakon otprilike jednog sata pronađen je Maikin leš u priobalnim vodama

pedesetak metara zapadno od Nišikavine kuće. Bila je bosonoga, u onoj istoj plavoj haljini
koju je imala te večeri. S lijeve strane leđa joj je okrutno bio zabijen velik kuhinjski nož.

Rezultate autopsije saznali smo slijedeće večeri. Ubod s leđa, nakon čega je brzo
nastupila smrt. Kao dokaz da se ne radi o davljenju poslužila je činjenica da u njoj nisu
našli gotovo nimalo morske vode.

Desnu gumenu sandalu nađenu na grebenu Nišikava je prepoznao kao Maikinu.

Neznatna mrlja krvi na remenu sandale također je, po grupi, odgovarala Maikinoj krvi.

Prema ocjeni eksperta, smrt je vjerojatno nastupila između devet i deset i pol
navečer. Nišikava i ja čuli smo vrisak oko devet i petnaest.

Iz gore navedenog pretpostavljalo se da je Maiko na grebenu bila ubijena nožem, a

tek potom srušena u more. Nošen strujom i valovima, leš je otplutao do mjesta gdje je
kasnije pronađen.

Budući da je Nišikava cijeli dan, prazna pogleda, samo bezglavo tumarao kućom,
bilo je prirodno da umjesto njega pomognem policiji koliko mogu. Ja međutim, pogotovo
kad bi to postajalo važno, nisam znao mnogo o Maiko. Izuzev, naravno, njenih noćnih
izlazaka.

Sam Nišikava nije bio ni od kakve koristi prilikom istrage. Nisam mogao vjerovati
da on ništa nije znao o Maikinoj vezi s Kusakom, ali — naposljetku — nije je spomenuo ni
jednom jedinom riječju. Samo je jedanput s bolom izjavio, kako su on i njegova žena prije
pola godine uzajamno izvadili police životnog osiguranja na deset milijuna jena. To je
prvobitno bila njegova ideja, u želji da poslije smrti obezbjedi ženi život, no Maiko nije
htjela pristati ako to ne učine uzajamno. Dok je to pričao, Nišikava je grcao u suzama.

Policiji sam, kad Nišikava nije bio prisutan, rekao za Maiko i Kusaku. Zapravo, dao
sam im naslutiti za njih, kazavši da u vili preko puta grebena stanuje čovjek imenom
Kusaka, s kojim se po svemu sudeći Maiko sastajala. To je policiji nedvojbeno bio vrijedan
podatak. Nije bilo sumnje da se radi o ubojstvu, ali s premalo osoba na koje se moglo
sumnjati, što ih je ljutilo. Pretpostavljam da bi sumnjali i na Nišikavu i mene, da u vrijeme
kad se čuo vrisak nismo stajali u istoj prostoriji, sučelice jedan drugome; to je bila
nepobitna činjenica.

Uskoro sam, međutim, od istog policajca kojemu sam bio rekao za Kusaku saznao
da je on van svake sumnje. I on je, također imao alibi.

One večeri kad se odigrao zločin Kusaka uopće nije izlazio iz svoje vile. To su
potvrdili domaćica kuće i njegov kućni liječnik, koji ih je napustio tek nakon što su
zajedno večerali.

Oćutjeh snažan gnjev zbog olakog odbacivanja sumnje na Kusaku samo zbog tih
činjenica. Zar policija ne pomišlja na to da su i domaćica i liječnik lako mogli biti
potplaćeni?

Odlučio sam da, umjesto suradnje s policijom, poduzmem nešto na svoju ruku.

Nakon otprilike jedan sat čekanja ugledah bijeli „volvo” kako se uspinje
pošljunčanom stazom, oivičenom raslinjem i stoga tamnom kao unutrašnjost podruma. Ta
je staza povezivala Kusakinu vilu s cestom što je prolazila kraj kapelice; sada se čulo
brujanje slabog motora volva kako u jednom dahu pokušava svladati strminu. Prepriječio
sam mu put. Kola zaškripaše na šljunku zaustavivši se metar ispred mene.

Kao što sam i pretpostavljao, Kusaka je bio sam. I danas je na zadnjem sjedištu imao
lovačku pušku.

Kusaka me začuđeno gledao, no kako sam ja šutio, promoli glavu kroz prozor.

Probušena vam je guma, rekoh.

Guma? — izusti on sumnjičavim glasom. Lice mu je odavalo nevjericu.

Da, guma — ponovih pokazavši na lijevu prednju gumu, na što on otvori vrata i
izađe.

No kad je htio proći ispred auta da pogleda lijevu gumu, približih mu se i zgrabih
ga za zglob. Učini mi se da bih ga mogao smrskati.

— Moram razgovarati s vama. O Maiko.

Kusakino lice se iznenada ukoči. Prvi put sam ga promatrao iz tolike blizine. Bio je
mnogo stariji nego što sam mislio. Mora da je odavno prevalio tridesetu. Glatka i blijeda
put lica odavala je nemoćnog bolesnika. Oči mu bijahu velike i posebno izražene, kao u
Bazedovljeve bolesti, ali nekako mutne i pune malodušja. Nos velik, usne ljubičaste. Pa
čak i onaj vitki mačji stas bio je, zapravo, samo krhkost.

Prvi put oćutjeh prema tom čovjeku simpatiju.

— Razgovarat ćemo na grebenu.

Pokušao se osloboditi mog stiska. Uslijed snažne panike velike su mu oči bile širom
razrogačene.

— Nemamo o čemu razgovarati.

— Ali ja s vama imam. Znam sve o vašoj vezi s Maiko.

Postalo je gusto. Iza leđa bi se kadikad začuo zvuk automobila, no mjesto gdje smo
se nalazili bilo je okruženo drvećem, zaklonjeno od pogleda sa ceste.

Bez oklijevanja zavrnuh mu ruku. On iskrivi lice i odustane od otpora.

— Ako mi imate što reći, recite ovdje.

— Ne. Greben je bolje mjesto za razgovor.

Kusaka se ponovo ukočio. Svaki put kad bih spomenuo greben, sjenka užasa
preletjela bi mu licem. To je učvrstilo moje uvjerenje.

— Ne morate se bojati, želim samo razgovarati s vama.

Oćutjeh kako mi glas neznatno podrhtava. Grozničavo sam susprezao ljutinu,

gnjev i mržnju koji su me obuzimali.

S mojim rukama kao omčom oko vrata, Kusaka je krenuo.

Zahvaljujući uzanom puteljku što je vodio direktno na greben, kraj ceste nismo
morali niti proći. Na moru je već vladao sumrak. S pučine koja se ljeskala poput pagarovih
ljusaka ćarlijao je svjež povjetarac.

Upravo kad smo s puteljka trebali izbiti na vrh grebena, Kusaka se zaustavi kao
ukopan.

— Evo, može ovdje — reče zamuckujući, očajnoga pogleda. Da nije ćutio užas što
ponovo stoji na mjestu zločina?

— Recite mi nešto više o vašoj vezi s Maiko.

— To uopće i nije bila neka veza.

— Koješta!

— Kad vam kažem. Upoznao sam je prije pola godine ispred kapelice; ona je prva
započela razgovor. Poslije smo kadikad izlazili autom, a za ljetnih večeri vozili smo se u
motornom čamcu. Ali ona gotovo nikad nije ništa govorila. Nisam je čak ni držao za ruku.
Kako da vam to objasnim? Nije mi ostavljala prostora za to...

— Razumijem. Ali zato ste je onda ubili?

— Nisam! — viknuo je pogledavši me u oči.

— Lažete! — Vas dvoje — ili ne, vjerojatno ste vi željeli ukloniti Nišikavu te
nagovarali Maiko da to učini. Ali Maiko to nije htjela učiniti, a vi ste tog čovjeka sve više
osjećali kao teret. I dok ste se te večeri svađali na grebenu, planuli ste, proboli je s leđa
nožem i gurnuli u more.

— Nije istina! ... To je glupost, tttako nešto...

Kusaka je i dalje nešto govorio, ali bilo je to samo micanje usana, riječi se nisu
razumjele.

— Da li biste se mogli pretvarati i tamo, na samoj ivici grebena? Tamo, gdje možda
prebiva njezin duh?

Ponovo sam ga uhvatio za ruku.

— Prestanite! — zajaukao je poput žene. Bio je blijed, a na čelu su mu izbile graške

znoja. Lice mu se zgrčilo od prestravljenosti.

— Ne mogu podnijeti visine. Umro bih, kad bih se samo približio rubu...
 No ja sam ga i dalje vukao. Što se on više opirao, to je žestina u meni sve više rasla.

Naposljetku stigosmo do ruba. Kusaka je okrenuo glavu, očajnički se trudeći da ne

gleda dolje. Uhvativši ga za ovratnik, prisilio sam ga da pogleda ka moru.

— Ovo je mjesto gdje ste ubili Maiko, zar ne?

Kusaka nije odgovorio. Osjetivši iznenada na rukama težinu, shvatio sam da gubi
svijest.

Odgurnuo sam ga od sebe. Pao je na stražnjici i, teško dišući, neodređeno zurio u

zrak.

Još uvijek sam prema njemu osjećao onu gotovo instinktivnu mržnju, ali morao
sam barem priznati da ovo nije bila gluma.

Da li je čovjek, toliko nezreo da nije mogao biti bez sportskih kola i lovačke puške
sa sobom, uopće bio u stanju onako odvažno ubiti Maiko?

Svijestan da sam negdje grdno pogriješio, oćutjeh kako mi u srcu počinje bubriti
nesigurnost.

U Tokiju je već uveliko vladala jesen. Jednog lijepog popodneva u drugoj polovici
avgusta posjetio sam Minegiši Jošiko, Maikinu stariju sestru koja je stanovala u mirnom
predjelu kvarta Meguro, u blizini hrama Jutenđi.

Muž joj je bio odsutan, na službenom putu u Evropi, a ona je tek nedavno rodila
tako da od Maikine smrti nisu bili u Fukuoki. Meni je, naravno, to bio prvi susret s njom.

Odmah sam pronašao kuću po opisu preko telefona. Bijaše to svijetla, moderna
kuća u zapadnjačkom stilu; kroz bijelu, rešetkastu metalnu ogradu postranično od ulaza
nazirala se tamnozelena tratina i ljuljačka za dvoje.

Pozvonio sam. Otvorila mi je debeljuškasta sredovječna žena, odjevena u atraktivni

svileni kimono. Bila je to Jošiko. Nedavni porođaj još se nazirao u boji njezina lica, no
bistre oči i linija što su je tvorili obrazi s bradom podjećala me na Maiko.
 Uvela me u dnevni boravak, gdje sam nakon uobičajenih učtivosti prešao na stvar.

— Nije mi lako da vas to pitam, ali... da li je Maiko, osim s Nišikavom, imala vezu s
nekim drugim muškarcem?

Jošiko na to odlučno odmahne glavom.

— To isto su me pitali i na policiji. Ja međutim ne znam da je imala. Ali ako jeste, i

da joj je ta veza bila toliko važna da joj je mogla promijeniti sudbinu, ja bih to sigurno
znala.

— U posljednje se vrijeme niste viđali?

— To je istina. Ali mi je često pisala.

— Vi, znači, vjerujete da je Maiko uistinu bila zadovoljna svojim životom s

Nišikavom?

— Zadovoljna... Tačnije, pokušavala je barem vjerovati u to. Zavjetovala se, naime

da će učiniti sve, podnijeti bilo kakav život ukoliko je to za dobrobit njezinog muža.

Govorila je vrlo polagano. Kad je zašutjela, zagledala se netremice u vrhove svojih

prstiju. Potekao je čudan muk. Čekao sam da nastavi.

— Ona se time iskupljivala — izusti napokon, oborena pogleda.

— Iskupljivala? — Ali kome, i zbog čega?

— Nišikavi, naravno.

— Zašto?

— Zar ne znate da je on doživio automobilsku nesreću u kojoj mu je oštećen vid, i

koja ga je duševno potpuno slomila?

— Da, čuo sam. Ali...

— Vozila je Maiko. Auto ispred njih naglo ja zakočio i došlo je do sudara... Ona je,
začudo, prošla samo s nekoliko ogrebotina...

— To nisam znao...
 — Za Nišikavu je to bio golem šok. Ta vid umjetniku znači ujedno i život.
Međutim, ja mislim da je u toj nesreći najviše stradala Maiko. Dotad je bila uvijek vedre
naravi i laka koraka, poput kakve vile. Bila je vična svim vrstama sportova, a u srednjoj
školi i šampion u plivanju...

Jošiko je govorila netremice zureći u nepomično raslinje u vrtu. Gotovo s bolom

oćutjeh da ona tamo vidi Maiko kao da je živa.

— Nedugo nakon nesreće, prije no što su napustili Tokio, Maiko se došla

pozdraviti i rekla mi da će cijeli život posvetiti mužu, bez obzira koliko zbog toga morala
pretrpjeti. Na taj će način okajavati svoju krivicu, kazala je i gorko zaplakala. Ali zašto je
plakala? Ako ga je uistinu voljela, bilo bi prirodno da je tako osjećala i bez obzira na
ispaštanje; to ju je, štaviše, trebalo činiti sretnom, zar ne?

— Osjetila sam da ga više ne voli, iako ona tada nije toga bila svijesna. Miješala je
pojam ljubavi sa čuvstvom ispaštanja krivice. — Nadala sam se da će se, možda, jednog
dana pojaviti muškarac koji će ispraviti tu njezinu zabludu. Čekala sam da se tako nešto
dogodi, radi nje same...

Po prvi put se Jošiko zagledala u mene. Zjenice joj bijahu vlažne i ispunjene nekim
sjetnim sjajem koji nije bio ni tuga ni ravnodušnost, slične Maikinima. Ipak, osjetih se
nekako zatečen.

— Spomenuli ste da je Maiko bila izvrstan plivač? — upitah nakon nekoliko

trenutaka.

— Tako je. I izvrstan ronilac. Njezino umijeće sastojalo se u kombinaciji neobične

odvažnosti i elegancije.

— Ronilac...

Ponavljao sam u sebi tu riječ.

 ***

Tog dana pučinu mora Genkai natkrivali su gusti oblaci. More je bilo poput
nazubljenog crnila, a greben se uzdizao put nebeskog sivila još oštrije nego obično.
Premda to nisam želio, sjetio sam se dana kad se dogodila nesreća.

Naglo sam otvorio vrata i ušao. Nišikava Sugio sjedio je u svojoj pletenoj stolici i
gledao prema moru.

— A, to si ti... — rekao je polako okrenuvši glavu, kao da se obraća nekome tko je

tek maločas izašao iz sobe i sada se vratio. Oči mu bijahu gotovo bez sjaja, a lice mrtvo.

Ništa ne govoreći, stajao sam iza njegovih leđa.

— Kad si ti ovako sa mnom, čini mi se da je Maiko još ovdje u kući... — prostenjao

je. Meni takva riječi nisu bile dozvoljene.

— U redu — rekoh. — Ispričaj mi zašto, i kako si ubio Maiko. Sve mi je uglavnom

već poznato, ali želim to čuti iz tvojih ustiju.

Nišikava ponovo sporo zavrti glavom. Zatim pogleda u mene kao u jarku svjetlost.

— Što to govoriš? Kada je ubijena Maiko, odnosno kad smo čuli vrisak, ti i ja bili
smo ovdje zajedno.

— Uistinu, kada se čuo vrisak, bili smo zajedno. Ali Maiko nije ubijena u istom
trenutku kada se čuo taj vrisak.

Nišikava je zurio u mene odsutnim pogledom, kao da ne razumije o čemu ja to

govorim.

— Da čujem kako je bilo. Zašto ti je, od trenutka kada se začuo vrisak, trebalo
toliko vremena da se uspneš na greben? I zašto si k tome, usprkos svemu, uspio
promijeniti čak i odijelo?

— .......
 — Kada se začuo krik, ti si bio u kupaonici. Zato sam ja otišao da vidim što se
dogodilo. Ali da si se ti uistinu zabrinuo za Maiko, na brzinu bi se obrisao, navukao na
golo tijelo onu tamnu košulju i kratke hlače i odjurio da vidiš što je; ne bi li to bilo
prirodno? Rekao si tada da si sišao i pregledao obalu. Taj silazak je, međutim, suviše dugo
trajao. Jer budući da si, kao prvo, od početka mislio da je krik došao s grebena, ako si
pretpostavimo i sišao do obale, bilo bi prirodno da se odmah vratiš. Ali ti si se vratio tek
nakon što sam ja prevalio put do policijske stanice na obali i natrag, nakon pola sata. I
preobukao si se, bijela košulja i smeđe hlače. Zašto?

Dok sam to govorio, Nišikava je potpuno klonuo. Ruke mu kliznuše sa stolice, a po

njegovu držanju nije se moglo razabrati da li me čak uopće sluša.

U meni se nanovo uskovitlao bijes. Ali ne onako snažno čuvstvo kao što sam ga
osjetio prema Kusaki, već nešto mnogo hladnije, mržnja koja je izvirala iz dubine duše.

Podigavši mu bradu, prisilio sam ga da gleda u mene. Ostao je u tom položaju,

zureći u me praznim pogledom.

— Prije pola godine, ti i Maiko ste ispunili police životnog osiguranja na deset
milijuna jena. Prije pola godine, također, Maiko je upoznala Kusaku. Otprilike u to
vrijeme ti si skovao plan da je ubiješ. Pri tome smo ti Kusaka i ja poslužili za sporedne
uloge.

— Nije istina! — po prvi put se jasno izrazio Nišikava. — Nisam je namjeravao

ubiti, ne do onoga dana.

I, kao da je otpor u njemu iznenada iščeznuo, on počne pričati:

— Život u ovoj kući postao mi je nepodnošljiv. Svaki dan isti pogled na ovo isto
more — to ne samo da čovjeka ne smiruje, nego ga dovodi do ludila. Želio sam se vratiti u
Tokio, gdje bih okružen svojim kolegama dobio poticaj za rad i bacio se na posao. Jer ako
nastavim ovako kao dosad, definitivno sam propao... Za to, međutim, nisam imao
dovoljno novaca. Ova kuća, naravno, nije naše vlasništvo, i kad bismo je napustili ne samo
da više ne bismo imali gdje stanovati već bih se osjećao i jadno, a za selidbu nismo imali
dovoljno novaca.
 — I onda si se, zar ne, dosjetio polici životnog osiguranja?

— Maiko je govorila da bi za mene sve učinila. Za mene, odnosno za našu

zajedničku budućnost...

— Zar je rekla da je u to ime možeš i ubiti?

— Slušaj, nisam je namjeravao ubiti. Trebalo je samo izgledati kao da je ubijena. Za

slučaj samoubojstva koje se dogodi u periodu kraćem od godinu dana od osnutka police,
ne dobiva se ništa. Međutim, iznenadno ubojstvo supruge koja nije imala nikakvu
vanbračnu vezu bilo bi neprirodno, pa smo odlučili uvesti u igru Kusaku. Naravno da
nismo namjeravali na njega svaliti krivicu. Bit će im nakratko sumnjiv, mislili smo, ali
zbog nedostatka dokaza morat će ga pustiti. Željeli smo samo stvoriti atmosferu žene čije
je ubojstvo bilo neizbježno.

— A ja sam vam trebao kao svjedok za tvoj alibi?

— Da. Tako je trebalo biti.

Glas mu je zvučao potišteno.

— Ali, otkad te je srela, Maiko se malo pomalo počela mijenjati sam to primijetio,
ali da si u tolikoj mjeri osvojio njezino srce, to nisam mislio...

— Ispričaj mi što se točno dogodilo onog presudnog dana.

— Kad sam se večer prije toga vratio s vožnje čamcem, ti si bio ovdje. Nadolazio je
tajfun, pa je more bilo uzburkano. Maiko je rekla da ćemo sutradan provesti svoj naum. —
Prvobitni plan bio je da Maiko po olujnoj noći ode sama na greben i, skinuvši sandale na
koje bi kapnula koju mrlju krvi, uz vrisak skoči u more. Ja bih u to vrijeme bio u kadi, pa
bih tebe zamolio da prvi odeš pogledati što je. U međuvremenu bi Maiko doplivala od
podnožja grebena dovde. Za nju, koja je nekad osvajala nagrade na ronilačkim
natjecanjima, skok s one visine nije predstavljao ništa izuzetno. A bila je i izvrsna
plivačica. Čak i po nemirnu moru, udaljenost od nešto više od stotinjak metara svakako je
bila u stanju preplivati. Ovdje bi se presvukla, i zatim nestala pod okriljem noći. Otišla bi
u Tokio. Tako velik grad jednostavno bi je progutao. I dok joj se ja ne bih pridružio,
živjela bi sama i radila bilo što, kao konobarica, na primjer. Ja bih se, dakako, čim dobijem
novac od osiguranja preselio u Tokio. To bi doduše potrajalo, ali pretpostavljali smo da bi
policija zaključila da leš nije pronađen zbog nemirnog mora. A Maiko bi promijenila ime,
no i dalje ostala mojom ženom, i nas dvoje bismo započeli nov život...

U glasu mu je titrao prizvuk boli, kao da pokušava povratiti ono što je izgubio.

— Međutim, večer prije onog presudnog dana iznenadila me izjavom da želi

rastavu. Neka sve ostane prema našem planu, kazala je. Novac od osiguranja ti poklanjam,
neka ti posluži za nov početak. A mene i naš zajednički život zaboravi. Ja krećem
vlastitom životnom stazom... To mi je, eto, rekla.

Iznenada me pogledao ravno u oči.

— Nisam mogao vjerovati. Onako vjerna žena, koja je uvijek pripadala samo
meni...! One večeri kad smo čuli vrisak i kad si ti izašao, otišao sam do mora. Pomislio sam
da je Maiko, možda, sakrila negdje svoju odjeću i da se više neće vratiti. No kad se pojavila
među stijenama, pokušao sam je još jednom nagovoriti da ostane. Ponestalo mi je riječi pa
sam je počeo moliti. Ali njezino srce nije mi moglo uzvratiti, jer je u njemu već prebivao
drugi muškarac. Kad sam to shvatio, kao u transu izvukao sam nož što mi je bio skriven u
džepu. Da Maiko pripadne ikome drugome osim meni, to nisam mogao dopustiti!

— Zato si se i presvukao, jer si bio umrljan krvlju.

No kao da moje riječi nije uopće čuo, Nišikava me proždirao usplamtjelim

pogledom. Po prvi put u ovih nekoliko susreta oćutjeh nešto od onog elitnog, uznositog
Nišikave Sugia iz srednjoškolskih dana. — Ali taj izraz se naglo izgubio.

— Učinio sam veliku grešku. Nisam dozvolio da Maiko pripadne drugome, no

zaboravio sam nešto još važnije, a to je da ja nisam u stanju podnijeti život bez nje.

Nasmijao se šupljim glasom. Zatim je ustao, ispružio ruku do police na zidu i

dohvatio četvrtastu bocu viskija iz koje smo pili one večeri.

— Umoran sam. Dozvoli mi da malo popijem.

Rukom što je podrhtavala ulije viski u čašu. Ali, samo trenutak prije no što je rub
čaše dotaknuo njegove usne, uhvatih ga za ručni zglob. Primijetio sam da se u smeđoj
tekućini širi nekakav bijeli prašak.

No otpor je bio neočekivano snažan. Nišikava je čvrsto držao čašu u ruci, te obojica
padosmo na pod. Krhotina razbijene čaše zabila mi se u rame.

— Pusti me da umrem!

Ruka mu je zaplivala po podu. Stiskom sam je zaustavio dok sam ga drugom rukom
uhvatio za vrat. Nisam mu nikako smio dozvoliti da se ubije, već ga u ovakvom stanju
odvući na policiju. Vjerovao sam da će tek tada Maikin duh umaći od opčinjenosti
Nišikavom i naći vječni spokoj u mojemu srcu.
 NA KRAJU KNJIGE

Ovo je samo par napomena, pa ću biti kratak...

Kao sastavljaču ove Antologije namjera mi je bila da kroz (kratku) pripovijetku

prikažem vašem narodu, makar i djelimično, kakvu literaturu čita i voli savremeni Japan.
I, naravno, da s nama Japancima podijele taj užitak i jugoslavenski čitaoci.

Štaviše, odabirao sam djela koja pripadaju različitim žanrovima, od tzv. čiste
književnosti do kriminalističke pripovijetke. Prosječan čitalac bi vjerojatno više volio žanr
zabavne pripovijetke ali uvid u to literarno područje zasad je još uvijek vrlo zapostavljen.
Nadam se da će ova antologija barem malo pridonijeti upoznavanju raznolikosti japanske
pripovijetke.

Prošlo je već pet ili šest godina otkako me je urednik Bagdale Ljubiša Đidić
zamolio da sastavim antologiju savremene japanske pripovijetke, u sklopu edicije
Antologija suvremene svjetske pripovijetke. Dva su razloga ovolikom zakašnjenju; jedan je
bio lijenost sastavljača, a drugi nemogućnost da se nađe adekvatni prevodilac s japanskog.
Prošle godine je, naposljetku, urednik izgubio strpljenje i sam počeo tragati za
prevodiocem. Dogodilo se da je, slučajno, naišao na osobu koju i ja poznajem, pa je stvar
krenula i knjiga je, napokon, ugledala svjetlost dana.

Kao sastavljač antologije, htio bih se još jednom ispričati i zahvaliti uredniku
Bagdale, a prevodiocu zaželjeti da nas i dalje, u što većoj mjeri, daruje ovako dobrim
prijevodima, služeći kao most između dvije kulture.

Tokio, 28. 3. 1990.

Kazuo Tanaka