UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA

SARAJEVO

HADIS HARČEVIĆ

ODGOJ DUŠE
(Et-terbijetu’r-ruhijje)
IMANSKI I ISLAMSKI ŠARTI
I NJIHOVO ODGOJNO DJELOVANJE NA ČOVJEKA

DIPLOMSKI RAD

Sarajevo, 2005.

1
 UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA
SARAJEVO

HADIS HARČEVIĆ

ODGOJ DUŠE
(Et-terbijetu’r-ruhijje)
IMANSKI I ISLAMSKI ŠARTI
I NJIHOVO ODGOJNO DJELOVANJE NA ČOVJEKA

DIPLOMSKI RAD

Mentor: Prof. dr. Džemaludin Latić

Apsolvent: Hadis Harčević

Matični broj: 350

Sarajevo, februar 2005.

2
 SADRŽAJ

UVOD...................................................................................................................4
1. POTREBA I VAŽNOST ODGOJA DUŠE.................................................................6
2. ODGOJ DUŠE..................................................................................................13
2.1. ODGOJNO DJELOVANJE IMANSKIH I ISLAMSKIH ŠARTA..............................14
2.1.1. Imanski šarti........................................................................................14
2.1.1.1. Vjerovanje u Boga..........................................................................15
2.1.1.2. Vjerovanje u meleke.......................................................................18
2.1.1.3. Vjerovanje u Božije Knjige...............................................................20
2.1.1.4. Vjerovanje u Božije poslanike..........................................................22
2.1.1.5. Vjerovanje u Sudnji dan..................................................................25
2.1.1.6. Vjerovanje u Božije određenje.........................................................29
2.1.2. Odgojno djelovanje islamskih šarta.......................................................30
2.1.2.1. Izgovaranje Kelime'i-šehadeta.........................................................32
2.1.2.2. Namaz...........................................................................................33
2.1.2.3. Post...............................................................................................37
2.1.2.4. Zekat.............................................................................................40
2.1.2.5. Hadždž..........................................................................................42
2.1.2.5.1. Kurban........................................................................................44
2.2. EFIKASNOST IMANSKIH I ISLAMSKIH ŠARTA U ODGOJU ČOVJEKA..............46
ZAKLJUČAK.........................................................................................................48
LITERATURA.......................................................................................................50

3
 UVOD

Zahvala pripada Allahu, dž.š., Gospodaru svjetova; salavat i selam na

posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, a.s., na njegovu porodicu, na njegove
uzorne ashabe i sve ljude koji žive za Istinu.

Budući da sam nastavnik vjeronauke i da je moj životni poziv pozivanje ljudi

na pravi put, shvatio sam da bi i tema mog diplomskog rada trebala biti u smislu
pedagoškog i andragoškog naukovanja.

Za ovu temu sam podstaknut od strane objavljenog eseja u Novom mu'allimu

od profesora Džemaludina Latića pod naslovom „Osnovi kur'anske pedagogije“ koji
tretira odgojni utjecaj Kur'ana na čovjeka. Kada sam pitao profesora Latića za temu
diplomskog rada na spomenutu problematiku, on mi je predložio da obradim samo
jedan, ali temeljni aspekt a koji, naime, govori o tome kako Kur'an odgaja dušu
čovjeka i ujedno mi sugerisao naslov teme.

Poznato nam je koliko moderni sekularistički odgoj civilizacije Zapada kod nas
ima upliva i koliko se odražava na cjelokupni društveni ali i na život i ponašanje
individue. U svojoj koncepciji spomenuta civilizacija je razvila teoriju o demokratskom
i sekularističkom životu čovjeka u državi. Demokratija je čovjeka oslobodila okova
zabrane slobodnog mišljenja i djelovanja a sekularizam od praznovjerja i religijskog
mnijenja. Savremena civilizacija je čovjeka oslobodila od straha koji je imao prema
prirodi i probudila mu osjećaj za što lagodniji život na račun iskorištavanja prirode i
njenih bogatstava. Čovjek Zapada se trgnuo iz višestoljetnog sna i krenuo u
osvajanje zemaljskih i nebeskih prostranstava. Za vrlo kratko vrijeme uspio je da
razvije nauku a uz njenu pomoć i tehnologiju koja mu je priskrbila raskošan i
konforan život. Ali, u međuvremenu pojavilo se nešto što će zapadnjaka omesti u
njegovu uživanju. Pojavilo se nešto što će ga proganjati i što mu neće dati miran
san. Pojaviše se razne društvene bolesti, a i bolesti jedinki, koje počeše razarati sve

4
ono što je zapadnjak jedno stoljeće pravio i osmišljavao. Pojavila se narkomanija,
prostitucija, alkoholizam, abortus, zločin, suicid, genocid, rasizam, nacizam,
terorizam, svjetski rat. Sada se zapadnjak počeo bojati samog sebe i svoga
slobodnog mišljenja, jer ga je zadesila kriza morala i etičkih vrijednosti. Zapao je u
jednu vrstu ništavila i duhovne praznine. Izgubio je istinsko zadovoljstvo, sreću,
spokoj, duševni mir. Opkolila ga je neizvjesnost i besmisao života. Umjesto
otvorenosti i slobode duha koju je očekivao usljed konfora tehnologije dobio je
tminu, zatvorenost i bezizlaz duševnog osjećaja. Kako se spasiti od tog zla koje
uništava sve pred sobom? Kako spasiti civilizaciju od propasti? Kako iznaći rješenje
koje će spasiti zapadnjaka od siromaštva duha i duševnog zadovoljstva? Sve su to
pitanja za koja zapadnjak želi naći rješenje i uspješno se izvući iz mračnih
prostranstava besmisla.

Nakana ovog diplomskog rada je, zapravo, izložiti islamski koncept odgajanja
čovjeka koji bi savremenu civilizaciju mogao izvući iz spomenutog zla. U njemu se
nalazi pregled kur'anskih pravila koja imaju odgojni utjecaj na ljude što svojim
djelovanjem podižu čovjekovu ličnost na nivo kojeg je čovjek dostojan i koja mu
priskrbuju duševno zadovoljstvo i mir. Pridržavanjem tih pravila neutrališu se
spomenuti štetni uplivi sekularističke pedagogije koja sve više i više prodire na naše
prostore i, šta je najgore u našem slučaju, u biće muslimana Bošnjaka.

Rad se sastoji od uvoda, dva poglavlja i zaključka. Prvo poglavlje govori o

potrebi i važnosti kur'anske pedagogije koja odgaja dušu čovjeka ističući slabosti
savremene pedagogije s čime smo se već dotakli u uvodu. Drugo poglavlje je i glavni
dio ovog rada a bavi se obradom imanskih i islamskih šarta sa aspekta odgajanja
čovjeka.

5
 PRVO POGLAVLJE

1. POTREBA I VAŽNOST ODGOJA DUŠE

Od davnina ljudi su tragali za smislom života na Zemlji pokušavajući objasniti

svrhu radi koje postoje. Htjeli su saznati kako je sve počelo postojati, da li je sve
ikada počelo postojati, i, ako je počelo postojati, da li je to neko prouzrokovao i ko,
kako i kada; koju ulogu čovjek ima u svemu tome i šta je on ustvari, i td. i td. Neki
su pokušavajući odgovoriti na sva ova pitanja lutali i završili u dubokoj zabludi, a neki
su pronašli rješenje i dokučili pravu istinu. Kao primjer onih koji su zalutali navest
ćemo grčku filozofiju i filozofiju koja je nastala na osnovu nje tj. zapadnjačku misao
srednjeg, novog i savremenog vijeka. Grčka filozofija je pokušala na osnovu čistog
ratia doći do rješenja problema bića i Bitka ali je ostala samo na nivou sumnje,
pretpostavke i neizvjesnosti. Srednji vijek je prošao u znaku racionalizacije religije pa
je opet došlo do nesigurnih zaključaka koji se nisu odmakli od spekulativnog
mišljenja. Ista je sudbina u pogledu spomenutog problema zadesila i novi i
savremeni vijek ljudske misli. Možda se zabluda u ovom slučaju još više izrazila
samom pojavom egzistencijalističkih, pozitivističkih i materijalističkih teorija o svijetu i
čovjeku. Ove su teorije sačinile savremenu civilizaciju Zapada koja je na osnovu
spomenutih teorija zapala u bezizlazni tjesnac sumnje u sve postojeće i proizvela
razna destruktivna učenja koja su dovela do moralnog pada Zapada. 1

Moralni pad Zapada je posljedica sekularističkog pogleda na svijet, pogleda

koji je nastao na osnovu već spomenutih filozofskih mišljenja u periodu novog i
savremenog vijeka. Sva ova mišljenja su se svodila na to da u kosmosu vladaju
zakoni fizike i mehanike i da ne postoji ništa duhovno, metafizičko što bi imalo
participacije u tim procesima. Na tom osnovu razvija se i nauka koja smijera da
proučava prirodu kao fizički fenomen čije se proučavanje može raspodijeliti na više
različitih nezavisnih naučnih disciplina kako bi se priroda što racinalnije iskoristila za
potrebe čovjeka.

1
Šire o ovome v. El-Attas, S. M. N., Islam i sekularizam, Bosančica-print, Sarajevo, 2003. i Nasr, S.H.,
Susret čovjeka i prirode, El-Kalem, Sarajevo, 2001.

6
 Ovakvo se stanje ne zadržava samo u nauci već i u drugim životnim oblastima
kao što su religija, međuljudski odnosi, odnosi prema prirodi, društvenohistorijska
kretanja, odgoj i obrazovanje i td.

Čim je u Evropi zavladao racionalizam, kršćanstvo ne samo što se nije

suprotstavilo nadolazećem valu obezduhovljenja svijeta već se zdušno priključilo
savremenim procesima. Crkva se raspala na mnogobrojne pravce što je dovelo do
različitog interpretiranja Svetog teksta. Deviza „Solo scriptura“, (što znači da se
Biblija ima samostalno tumačiti svako za sebe bez posredovanja autoriteta) otvorila
je mogućnost nekontrolisanog i slobodnog interpretiranja što se kasnije i odrazilo na
cjelokupan religijski život zapadnjačkog čovjeka. Ovakvo stanje nije zadesilo islam jer
je to religija koja u sebi sadrži duboko urezanu autentičnu duhovnu komponentu koja
kroz sva vremena i na svakom prostoru odražava jaku vezu sa Bogom. 2

Opće teološko i filozofsko shvatanje toga vremena odražava se i na moral i

ponašanje čovjeka. Čovjek je sada ne više duhovno-materijalno nego samo
materijalno biće koje se u ovaj svijet uklapa kao jedna karika u raspodjeli poslova
opće ljudske životne organizacije. Ne nalazeći nikakav uzvišen i vrhovni cilj svoga
življenja, osim dobre zarade i uživanja, čovjek se gubi, spopada ga otuđenost i
besmisao što dovodi do iščeznuća svakog moralno-etičkog osjećanja usađenog u
ljudskom biću. Dok se jedni zadovoljavaju samo s tim da ne budu zlostavljani, drugi
daju sve napore da budu nad slabijim od sebe i da ih potcjenjuju. Iz svijesti potonjih
rađa se čežnja za vladanjem po svaku cijenu, a posljedica toga je kolonijalizam,
despotizam, rasizam, svjetski ratovi, genocidi, terorizam i druge društvene patologije
savremene epohe čovječanstva.

U takvom okruženju ne štedi se ni priroda ni njeno bogatstvo kako bi se

ispunili vlastiti ciljevi. Resursi prirode su se iscrpili a njena bogatstva kontaminirala do
te mjere da je svijet došao na rub ekološke katastrofe. Savremena tehnologija koja
je sačinila atomsku bombu proizvod je sekularizirane nauke na osnovama razuma
obezduhovljenog i bez strahopoštovanja prema Bogu. U jednom svom eseju profesor
Enes Karić piše:

2
El-Attas, S.M.N., cit. dj., str. 33-47.

7
 “Školovanje je prestalo biti odgajanje. Posljedice ne samo da su bile kobne,
već i neizbježne. Ovome ne treba mnogo dokaza. Plinske komore holokausta stvorili
su vrhunski obrazovani, ali neodgojeni, akademici. Etnička čišćenja posljedica su
projekata mišljenja vrhunski obrazovanih, ali neodgojenih, profesora. O ovome se
danas isuviše mnogo piše, kao i o ekološkoj katastrofi planetarnih razmeđa. Drevne
civilizacije zakorijenile su se oko rijeka i morskih zatona. Savremeno obrazovanje i
armija na njemu obrazovanog, ali neodgojenog ljudstva, zatrovali su te rijeke i
zatone. Niko uman ne može poreći činjenicu da savremeno obrazovanje iz koga je
izlučena komponenta odgoja dresiralo armije naučnika koji, ne samo da se ne stide
pred prirodom, već ni ne pomišljaju na mogućnost da se, recimo fizika ili hemija,
moraju pozabaviti činjenicom naučnikova stida pred prirodom, njenom gracioznošću i
djevičanskom netaknutošću!... Ratovi koji su izbili tokom nama najbližih stoljeća,
unatoč činjenici da čovječanstvo nije bilo nikada obrazovanije kao tokom XIX i XX
stoljeća, pokazuju da baš ovakvim obrazovanjem obrazovano ljudstvo nije imalo
snage othrvati se ne samo davnom zovu pećine, vatre i pljačke, zovu lova i grabeži,
nego je, štaviše, ljudstvo sada u tome zovu opasnije jer je u zlu efikasnije. Najmanje
nekoliko desetina velikih svjetskih gradova spaljeno je rukama obrazovanog, ali ne i
odgojenog čovječanstva ratovima u XX stoljeću i na Zapadu i na Istoku... Dželaluddin
Rumi govorio je da obrazovanu, ali neodgojenu, čovjeku um služi baš kakono i
lopovu svijeća u vrijeme dok krade!... Redom bismo mogli dopisivati imena današnjih
nauka i uvijek izreći kategorički sud da njihovi udžbenici ne sadrže ni spomena bilo
koje odgojne ili ćudoredne konstante, a kamoli da su koncipirani po tim
konstantama. Štaviše, ruglu su izvrgnuti oni glasovi danas u svijetu koji insistiraju na
uvođenju ćudorednih sadržaja u udžbenike... Iz tih udžbenika prognane su i teme
kao što su gracioznost, divota, ljepota, beskraj... svijeta i prirode.” 3

Dakako da ovakav utjecaj ne zaobilazi ni odgoj i obrazovanje. Čovjeku se ne

prilazi kao biću sastavljenom od duše i tijela. Sada je u čovjeka potrebno ugraditi
odgoj ratia i tome još dodati tjelesni odgoj a samo ponašanje ili je urođeno ili se
usmjerava normama zakona kojeg je čovjek donio. Budući da su ljudski zakoni
podložni promjeni i da nemaju u sebi ništa što bi imalo trajni karakter, tako i ljudsko
ponašanje na osnovu tih zakona je promjenljivo bez čvrstog korijena poput
3
Karić, E., Odgajati i obrazovati, Novi muallim, god. I, broj 1, str. 11-13.

8
iščupanog drveta kojem iznad zemlje nema života. Korisno je spomenuti zapažanje
profesora Muje Slatina:

“Normalna je ona država koja je zajednica vrijednosti. To je ona država u

kojoj se njeguju objektivno važeće vrijednosti (Pravda, Istina, Dobrota, Ljepota,
Svetost)... Da bi ljudi bili pravedni, njihovu svijest moraju ispunjavati sadržaji
univerzalno važećih vrednota, a ne siromašni sadržaj sekularizma... Prema tome,
pravda je moralna srž državne zajednice a ne sekularizam... Ako sekularizam nije
moralna srž države, pogotovo ne može biti moralna srž teorije odgoja i
obrazovanja... Iako odgoj nije identičan sa moralom i religijom, on u krajnjoj instanci
teži biti moral i vjera”4

Dakle, obrazovanje koje imamo danas nema pravi odgovor na razne društvene
probleme koji su izraz nemoralnih ljudskih ponašanja. Uzrok tome je upravo
nepostojanje duhovne komponente u odgojno-obrazovnom procesu a što je temelj
svakom podučavanju i usmjeravanju ljudskog ponašanja. Ova komponenta duboko
utiče na dušu čovjeka, budi njegovu iskonsku prirodu, fitru, koja je uspostavljena još
kada su sve duše izvedene iz kičme Ademove a kada tijela još nisu ni postojala i koja
se sastoji u priznavanju Božijeg Gospodstva i Jedinosti, izgrađuje čovjeku karakter i
uspostavlja kod njega najljepša svojstva koja čovjeka podižu od usađene mu
animalne, životinjske duše do autentičnog intelektualnog i duhovnog dostojanstva.
Ovu duhovnu komponentu odgoja i obrazovanja posjeduje samo vječni Božiji zakon
pretočen u objavi Kur'ana i postupcima i životu zadnjeg Poslanika Muhammeda, a.s.,
hadisu i sunnetu. Da bismo bolje razumjeli islamski pojam odgoja i obrazovanja
moramo se upoznati sa islamskim učenjem o čovjeku.

Islam uči da je čovjek stvoren i da ima svog Stvoritelja koji nije „nešto
nepoznato”, ili „neka neobjašnjiva sila”, ili, pak, „ništa” kako bi to rekli neki
zapadnjački filozofi. U islamu je kristalno jasno da je to Bog, jer bi bilo koja druga
konstatacija bila besmislena, nelogična i naučno neutemeljena s obzirom na principe
koje nauka koristi. Kao primjer te besmislenosti može poslužiti mehanicistička teorija

4
Slatina, M., Odgoj/obrazovanje između sekularizma i interkulturalizma , Novi muallim, god. I, broj 1,
str. 15-16.

9
materijalizma o nastanku svijeta i života po kojoj se tvrdi da su živa bića na zemlji
rezultat fizičko-hemijskih i mehaničkih procesa i da ne postoji nikakav upliv
nadnaravnih duhovnih sila koje bi sudjelovale u nastanku života. Prigovor kojim se
pokazuje slabost i besmislenost ove teorije je da u samom fenomenu života postoje
dva procesa, reprodukcija i samoodržavanje, koji su potpuno van dosega naučne
objašnjivosti ili, drugim riječima, u živim bićima vlada sila koja se ne može objasniti
ni sa kakvim naučnim dokazima i tvrdnjama.5 Ovo je i dokaz zašto su mnogi veliki
učenjaci bili religiozni i zašto su vjerovali da postoji viša sila koja je stvorila čovjeka i
sva živa bića na zemlji. Ova kao i evolucionistička teorija nastanka svijeta su
paradoksalne i same sa sobom kontradiktorne budući da za svoj temelj dokazivanja
uzimaju razum i racionalne dokaze, a u isto vrijeme tvrde kako je sve na Zemlji i u
svemiru nastalo samo od sebe, tako da Prvi uzrok ne postoji i da je svijet oduvijek,
što se kosi racionalnom shvatanju. Budući da se nepostojanje Boga ne može
dokazati, a suprotno su tvrdili svi veliki mislioci u ljudskoj historiji, niko ne može a da
ne povjeruje u postojanje Boga i njegovu svestvoriteljsku i svevladarsku ulogu u
odnosu na čovjeka i svijet. Muslimani po načelima svoje vjere ne traže dokaze
postojanja Boga naučnim metodima ili raznim naučnim i filozofskim polemikama,
nego, jednostavno, u Njegovo postojanje vjeruju i konstataciju da je On Stvoritelj i
Gospodar svega prihvataju kao svoj životni stav i uvjerenje. Naučni dokazi mogu i
trebaju da posluže samo za dokazivanje onoga što se već vjeruje i prihvata.

Već smo spomenuli da čovjek nije samo materijalno biće koje razmišlja i
osjeća na način fizičko-hemijskih procesa u njegovoj glavi, već da je biće koje u sebi
nosi duhovne komponente. Predstavićemo kako islam objašnjava duševnu strukturu
čovjeka čije je poznavanje vrlo važno za zauzimanje stava u realizaciji njegova
odgoja. Uzvišeni Bog u Kur'anu kaže:

„I kad Gospodar tvoj reče melekima: 'Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od

blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite!“ 6

5
Iqbal, M., Obnova vjerske misli u islamu, , Starješinstvo IZ u SR Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1979.,
str. 40-41. (autor ističe tu tezu uz navođenje izjave prof. J.S. Haldane)
6
Kur'an, XV/28-29. (Za sve citate iz Kur'ana u ovom radu korišten je prijevod Besima Korkuta)

10
 U ovom ajetu, u arapskom tekstu stoji rečenica we nefakhtu fīhi min rūhī što
doslovno znači “...i udahnem u njega od Svoga duha...”, što jasno daje kur'ansku
koncepciju bića čovjeka, a to je da čovjek u sebi posjeduje dio Božijeg duha kojeg
nosi u sebi pored ostalih komponenata od kojih se sastoji tj. psihe i tijela, a koji,
kako smo vidjeli, označava krunisanje čovjekova stvaranja i, po tome, koji predstavlja
osnovu čovjekova bitisanja. Taj elemenat čovjekova bića uspostavlja vezu čovjeka sa
Bogom, čovjekovih djela sa Božijom, apsolutnom i vječnom istinom, pravdom,
ljepotom, ljubavi i milosti.

Kur'an govori i o čovjekovoj duši koja je sklopila Ugovor sa Bogom svjedočeći

Njegovo gospodarenje:

„I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i

zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: 'Zar ja nisam Gospodar vaš?' – oni su
odgovarali: 'Jesi, mi svjedočimo' – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: 'Mi o
ovome nismo ništa znali', ili da ne reknete: 'Naši su preci prije nas druge Allahu
ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su
lažljivci činili?“7

Stoga, ovaj čovjek u formi materije jeste biće koje je davno stvoreno kao duša
i koje je dalo zavjet Bogu na pokornost, samo što je duša usljed svog spoja sa
materijom zaboravila na svoj primordijalni ugovor. Ovakva kur'anska koncepcija uči
da se svaki čovjek rađa u svome prirodnom stanju bića nazvanom fitra,8 pravoj
prirodnoj vjeri, vjeri u Jednog Boga. Ovo stanje upućuje i na svrhu čovjekova
postojanja na Zemlji.

Sada kada znamo čovjeka kao tjelesno, psihičko i duhovno biće, drugačije
pristupamo njegovu odgojno-obrazovnom procesu koji mora predstavljati fundament
svestranom razvoju njegove ličnosti, odnosno procesu koji mora povećavati ne samo
tjelesne i psihičke već i duhovne sposobnosti čovjeka koje se očituju u vezi čovjeka i

7
Ibid., VII/172-173.
8
Arapska riječ koja označava: stvaranje; priroda, narav, ćud, karakter, urođeno svojstvo, nagon,
instinkt; stvaralačka moć; mudrost; vjera itd. (prema Muftić, T., Arapsko-srpskohrvatski rječnik,
Starješinstvo IZ u SR Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, 1984.)

11
Boga, a koja je uvjet za izgrađivanje moralnih i etičkih vrijednosti u čovjekovom
ponašanju, životu i radu.

Dakle, kao što se da zapaziti iz ovog kratkog izlaganja, odgoj duše je više
nego i potreban u današnjem svijetu nemorala, kriminala, ubojstava, ratova, krađe,
alkoholizma, pohlepe na materijalno bogatstvo, silovanja, bluda, prostitucije,
abortusa, droge i drugih velikih poroka koje ne može spriječiti ni jèdna svjetska
državna sila već samo njihovim ukidanjem u korijenu a čiji je metod sadržan u vjeri i
vjerskim normama, kako ćemo to iznijeti u slijedećem poglavlju.

12
 DRUGO POGLAVLJE

2. ODGOJ DUŠE

Prethodno je izloženo da je duhovni odgoj prijeko potreban čovječanstvu kako

bi se ono sačuvalo baš u vrijeme kada mu prijeti opasnost samouništenja, što zbog
ekološke krize, što zbog nemoralnih i kriminalnih ponašanja jedinki u sklopu
cjelokupne ljudske zajednice. Kako realizovati odgajanje osnovne komponente
čovjeka i kako ju podići iz stanja pospanosti u stanje budnosti, iz pasivnosti u
aktivnost i kako uopće probuditi osjećaj čovjeka za osnovnim i univerzalnim,
moralnoetičkim vrednotama? Odgovor nalazimo u uputstvu Onoga koji je stvorio
čovjeka i koji najbolje poznaje njegovu prirodu, tj. u Božijoj objavi, Kur'anu, koja je
poslana cijelom čovječanstvu kao vodič ljudima kako da žive i opstanu sve do dana
kada je određeno da svi dođu pred Sud apsolutne Pravde i kada će svi, ponaosob,
odgovarati za ono što su činili. Kur'an je donio ljudima načela koja, ako ih se bude
pridržavao, ljude podiže iznad stepena životinje, na viši stepen života, stepen kojeg
je on dostojan. Ta načela su, zapravo, uvjeti čovjekove pripadnosti vjeri ili, poznatije,
kao imanski i islamski šarti,9 bez kojih čovjek ne može biti vjernik. Tu spadaju i
kazivanja o vjerovjesnicima i prošlim narodima kao i kazivanja o prirodnim i
kosmičkim pojavama i procesima u Kur'anu a koja imaju jak odgojni uticaj na dušu
čovjeka a, s tim, kao što smo rekli, i na njegov moral i sveukupno ponašanje i život. 10
Međutim, predmet našeg proučavanja je koncentrisan na odgojno djelovanje
imanskih i islamskih šarta pa se stoga na drugim kur'anskim odgojnim dimenzijama
nećemo zadržavati.

9
Šart, arapska riječ koja označava: uslovljavanje; uvjet, uslov; klauzula; preduvjet; odredba, obaveza;
ugovoritd. (prema Muftić, T., cit. djelo)
10
Latić, Dž., Osnove kur’anske pedagogije , Novi muallim, god. II, broj 5, str. 6-10.

13
 2.1. ODGOJNO DJELOVANJE IMANSKIH I ISLAMSKIH ŠARTA

U jednoj predaji Božijeg Poslanika, Muhammeda, a.s., 11 stoji da se osnovne

vjerske obaveze kategorišu u tri grupe:

- el-iman12 ili obaveza vjerovanja u Božije postojanje, postojanje meleka, u

Božije Objave, Njegove vjerovjesnike, u dolazak kraja svijeta i nastupa vječnosti kad
će se polagati računi za učinjena djela u konačnom svijetu i u Božije predodređenje.

- el-islam13 ili obaveza vjerskog djelovanja u vidu izvršavanja vjerskih strogih

obaveza kao što su javno svjedočiti Božije postojanje i poslanstvo Muhammeda, a.s.,
svakodnevna molitva, godišnji post u mjesecu ramazanu, materijalno davanje
određenog dijela imovine, zekata i islamsko hodočašće Božijeg hrama u Mekki, Kabe.

- el-ihsan14 ili obaveza lijepog i uzornog ponašanja ugodnog i korisnog kako za

pojednica tako i za društvo.

Sve tri ove obaveze su međusobno povezane i zajedno čine jednu cjelinu
pripadnosti vjeri islamu. Prva bez druge i treće ne može se održati a druga bez prve
i treće nema smisla kao što se ni treća ne može ostvariti bez prve i druge.

2.1.1. Imanski šarti

U Kur'anu Uzvišeni Bog kaže:

„O vjernici, vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Poslaniku

Svome objavljuje, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u
Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet
– daleko je zalutao.“15

Na sličan način se te obaveze navode i u predaji Božijeg Poslanika, a.s.:

11
Nevevi, Sahihu-Muslim bi šerhi'n-Nevevi, Darul-fikr, Kairo, 1981., sv. I, str. 107.
12
Arapska riječ koja označava vjeru, vjerovanje (Muftić, T., cit. djelo)
13
Infinitiv od glagola esleme - juslimu – biti pokoran, pokoravati se, služiti (Muftić, T., cit. djelo)
14
U prijevodu doslovno „dobročinstvo“ (Muftić, T., cit. djelo)
15
Kur'an, IV/136

14
 El-imanu en tu'mine billahi we melaiketihi we kutubihi we rusulihi we'l-jewmi'l-
akhiri we tu'mine bi'l-qaderi khajrihi we šerrihi .

„Iman je da vjeruješ u Boga, i Njegove meleke, i Njegove knjige, i Njegove

poslanike, i u Sudnji dan i da vjeruješ u Božije određenje, qader, bez obzira bilo
dobro ili loše“ 16

Imanskih šarta ili uvjeta koji se odnose na vjerovanje kao što se to iznosi u
već prikazanom ajetu i hadisu ima šest, a to su: vjerovanje u Boga, vjerovanje u
Božije meleke i druga duhovna bića, vjerovanje u Božije Objave oličene u svetim
knjigama, vjerovanje u Božije poslanike ili odabrane ljude preko kojih je Bog slao
Svoje objave, vjerovanje u Sudnji dan ili Smak svijeta i izlazak ljudi pred Božiji sud i
vjerovanje u Božije određenje.

2.1.1.1. Vjerovanje u Boga

Prvi uvjet islamskog vjerovanja jeste vjerovati u Boga onako kako to Kur'an
izlaže:

„On je Allah - nema drugog boga osim Njega -, On je poznavalac nevidljivog i

vidljivog svijeta, On je Milostiv, Samilosni! On je Allah - nema drugog boga osim
Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostatka, Onaj koji svakog obezbjeđuje, Onaj
koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi, Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad
onih koje smatraju Njemu ravnim! On je Allah, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara,
Onaj koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena. Njega hvale oni na nebesima i
na Zemlji, On je Silni i Mudri.“17

Mnogo ajeta u Kur'anu govore o Biću i Savršenstvu Božijem, zapravo, čitav

Kur'an je prožet vjerom u Jednog Boga (tewhid). Kur'an Boga opisuje Njegovim
svojstvima koja su islamski učenjaci naučno sistematizirali i kategorisali što ne spada
u domen našeg proučavanja. Ovdje ćemo se zadržati na nekim savkama vjerovanja u
Boga koja su bitna za naše proučavanje a ona su slijedeća:

16
Nevevi, cit. dj., I/107
17
Kur'an, LIX/22-24

15
 vjerovati u postojanje Boga, Allaha, dž.š., 18čvrsto i bez bilo kakve sumnje,
vjerovati u Njegovu jedinost: da je On Jedan, Jedini, da ne postoji više
bogova,19
vjerovati u Njegovu vječnost: da je On oduvijek, jer Njegovo postojanje
nema početka; da je zauvijek, jer Njegovo postojanje neće prestati, 20
vjerovati u Njegovo savršenstvo: da On posjeduje moć koja nema granica;
da On sve može; da sve zna kako na nivou univerzalija tako i partikularija; da
posjeduje apsolutna, savršena svojstva; da je apsolutno pravedan, 21
vjerovati u Njegovo Gospodstvo: da je on Stvaralac sva tri prirodna svijeta,
mineralnog, biljnog i animalnog, i cijelog kosmičkog i metakosmičkog poretka; da je
Vladar svega postojećeg22 i da mu se sve pokorava.23

Ovo su osnovne postavke vjerovanja u Boga. Svaki čovjek mora imati čvrsto
uvjerenje gore navedenog da bi se osjećao kao vjernik. Inače, vjera čovjeka je
unutarnja i osobna stvar pa se razina vjere u Boga kod čovjeka ne može mjeriti
nikakvim posebnim mjerilima. Od stepena umutarnjeg osjećanja Božije prisutnosti
zavisi i efikasnost ovoga šarta u odgajanju čovjeka. Pretpostavimo da je taj stepen
vrlo visok i da je čovjek u svakom momentu svjestan Božije blizine na način kako se
to u Kur'anu iznosi:

„Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene,
a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara
svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju.
Oni su, zbilja, pravi vjernici, - njih počāsti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara
njihova čekaju“24

Dakle, takvo vjerovanje koje ispunjava srce čovjeku stvara osjećaj stalne
kontrole nad njim tako da je u svakom času svjestan da ga Uzvišeni posmatra i da
bilo šta što uradi nije skriveno od Sveznajućeg.

18
Ibid., III/84
19
Ibid., II/255
20
Ibid., CXII/3; XXV/58
21
Ibid., II/255
22
Ibid., I/1
23
Ibid., III/83
24
Ibid., VIII/2-4

16
 „Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji! Pokazivali vi ono što je
u dušama vašim ili to krili, Allah će vas za to pitati“ 25

„Tvoja opomena će koristiti samo onome koji Kur'an slijedi i Milostivoga se

boji, iako ga ne vidi.“26

Božiji poslanik, Muhammed, a.s., je u vezi sa tim rekao: “Ihsan (metod

cjelokupnog čovjekova života i rada, dobročinstvo) je da se pokoravaš Bogu kao da
Ga vidiš, jer iako ti Njega ne vidiš On tebe vidi.” 27 Samo onaj koji je svjestan da je
konstantno promatran neće dozvoliti da mu se dešavaju svjesne greške i radnje koje
se mogu okarakterisati kao grijeh. Zato se pravi vjernik pokaje i nakon svakog
grijeha zamoli Boga da mu oprosti dotični grijeh: „...i za one koji se, kada grijeh
počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole –
a ko će oprostiti ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka
nagrada – oprost od Gospodara njihova...“28, i što je važno ne ustraje u tome djelu.

Vjera u Boga jača čovjekovo samopouzdanje, poboljšava njegov karakter,

usmjerava ga u odlukama i drži ga u ustrajnosti. U većini slučajeva ljudi odustaju od
određenih ideja smatrajući da su to u nemogućnosti uraditi jer nemaju povjerenja u
one oko sebe a u više sile ne vjeruju. Vjernik sa sobom nosi uvjerenje da će mu doći
sigurna pomoć od Onog od koga je traži: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, ja
sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad me zamoli...“ 29, nakon što uloži
trud koji je u njegovoj mogućnosti. U vezi sa oslanjanjem na Boga ( tewekkulom)
Seyyid Qutb u svome tefsiru piše:

„Oslanjanje samo na Allaha ne sprječava ni uzimanje u obzir uzroka. Vjernik

uzima uzroke preko vjerovanja u Allaha i pokaravanja Njemu u svemu onome što mu
je naređeno da prihvati. Međutim, vjernik ne smatra da uzroci daju rezultate niti se
oslanja na te uzroke. Rezultate daje, kao što daje i uzroke, moć Allahova. Nema
nikakve veze između uzroka i rezultata u osjećaju vjernika. Prihvatanje uzroka jeste
klanjanje u vidu pokornosti, a ostvarenje rezultata je odredba Allahova nezavisno od
25
Ibid., II/284
26
Ibid., XXXVI/11
27
Nevevi, cit. dj., I/107
28
Kur'an, III/135-136
29
Ibid., II/186

17
uzroka koje određuje samo Allah. Time se svijest vjernika oslobađa robovanja
uzrocima i vezivanja za njih, ali istovremeno, on ih prihvata koliko je u stanju da bi
postigao sevab pokoravanja Allahu i izvršavanju tog pokoravanja.“ 30

Osjećaj Božije blizine, Njegova Gospodstva i Svemoći važno je i u slučaju kada

čovjek dođe u poziciju da vlada i kada se osjeća da može upravljati životima drugih
ljudi. Tada je čovjek svjestan da je samo jedno od Božijih stvorenja, tako sićušan u
svemiru i bespomoćan u odnosu na Svemoć Božiju i da je jedina vlast samo u Boga.
Tako vjera u Boga liječi čovjeka i od oholosti i samohvale, jer zna da je nesavršeno
biće i puno nedostataka koje je samo dio Božijeg svekozmičkog stvaranja i
upravljanja.

Činjenje dobrih djela usljed vjerovanja u Boga nije samo iz straha prema
Njemu nego i iz težnje i ljubavi za savršenstvom i vječnom Ljepotom, Istinom i
Pravdom čije je dostizanje zagarantovano samo ukoliko se upotpuni ćudoređe, moral
i nastojanje da se čine samo dobra djela. Pa zar nije svakom čovjeku cilj u životu da
postigne najviši nivo moralnog, kreposnog i lijepog ponašanja, a pogotovo u odnosu
prema drugim ljudima?

2.1.1.2. Vjerovanje u meleke

Drugi uvjet vjere islama jeste vjerovanje u postojanje meleka.

„Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici

– svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove...“ 31

Ovdje se nećemo zadržavati na dubljoj teološkoj razradi prirode ovih bića već
ćemo samo naglasiti ono što je vezano za odgojni utjecaj vjerovanja u meleke na
dušu čovjeka. Meleki jesu bića koja su nematerijalne, duhovne i za nas ljude
nevidljive prirode. U predaji Božijeg Poslanika, s.a.v.s., stoji da su meleki stvoreni od
svjetlosti.32Kao duhovna bića nisu podložni osnovnim materijalnim životnim
potrebama kao čovjek. U odnosu na Boga oni su pokorna stvorenja koja su zadužena

30
Qutb, S., U okrilju Kur'ana, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 1998., sv. IX, str. 256.
31
Kur'an, II/285
32
El-‘Asqalani, Fethul-bari, VI/232

18
da slušaju i izvršavaju naredbe koje im Bog zapovijedi te u tome nemaju mogućnost
da griješe.33U vezi njihove povezanosti sa svijetom u Kur'anu se kaže: „I tako mi
meleka, koji uređuju sve stvari“.34 Dakle, meleki imaju više različitih zaduženja tako
da su oni, svaki od njih zaduženi za svoju funkciju. U odnosu prema čovjeku oni ga
stalno prate i pišu njegova djela te ga bodre na pokornost Bogu, da čini dobra i da se
kloni loših djela. Oni mole Boga da se smiluje vjernicima riječima kako Kur'an navodi:

„Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem; zato oprosti onima koji
su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri! Gospodaru naš, uvedi
ih u edenske vrtove, koje si im obećao, i pretke njihove i žene njihove, i potomstvo
njihovo, - one koji su bili dobri; Ti si, uistinu, silan i mudar. I poštedi ih kazne zbog
ružnih djela, jer koga ti toga dana poštediš kazne zbog ružnih djela – Ti si mu se
smilovao, a to će, zaista, veliki uspjeh biti.“ 35

Čvrstim uvjerenjem da postoje bića koja su stalno uz čovjeka, bića koja nisu
materijalna i koja su nevidljiva, ali su ipak prisutna i koja, kao takva, stalno pomažu
čovjeku, bodre ga na dobra djela, mole se za njega, čovjek ne može a da ne osjeća
sigurnost koja smiruje čovjeka u kriznim momentima, koja se ne odražava samo na
njegov život i ponašanje već i na one sa kojima se on odnosi, živi i radi. Njega ne
prati samo sigurnost i smirenost već i volja i ustrajnost za činjenjem djela kojima će
biti zadovoljni oni koji ga bodre na njih i koji mu pomažu u njihovoj realizaciji.

Stalni osjećaj društva koje je uzvišeno i plemenito čovjeka ni u jednom

trenutku ne čini usamljenim pa čak ni onda kada ga od ljudi oni u koje je imao
povjerenje napuste i okrenu mu leđa. Sa jednim takvim osjećajem kojeg su imali
ashabi Muhammeda, s.a.v.s., u vrijeme Bitke na Bedru kada su, uz pomoć meleka
koje im je Allah, dž.š., tada poslao, pobijedili triput brojnijeg neprijatelja, 36 ljudi su u
stanju da učine i ono što je, po sposobnosti čovjeka, nemoguće učiniti.

Kada se čovjek navikne na društvo meleka, odnosno kada mu taj osjećaj zaživi
te u svakom momentu osjeća njihovo prisustvo, on se trudi da njegov karakter i

33
Kur'an, XXI/26-28; XVI/50; LXVI/6
34
Ibid., LXXIX/4
35
Ibid., XL/7-9
36
Ibid., III/123-126

19
ponašanje poistovijeti sa njihovom pokornošću prema Bogu i čistom nevinom
prirodom meleka koja je za čovjeka gotovo nedostižna budući da čovjek ima slobodu
izbora koja ga često navraća da uradi ono što nije dobro. Međutim, takvo jedno
stanje čovjeka ne stavlja u gori položaj od meleka. Naprotiv! Allah, dž.š., kada je
stvorio čovjeka na Zemlji naređuje melekima da mu se poklone, a upravo zbog toga
što čovjek nosi vrlo težak teret odgovornosti koji je sadržan u primordijalnom
ugovoru (mīsāq) i slobodi izbora koju čovjek posjeduje.

Ovdje bismo mogli spomenuti i vjerovanje u postojanje šejtana, bića koja se

razlikuju od meleka ali za ljude jesu nevidljiva i nematerijalna kao i meleki. I njihovo
vjerovanje isto tako ima odgojni utjecaj na čovjeka. Sve nematerijalno ili duhovno je
zapravo apstraktno diskurzivnom mišljenju i potreban je veliki intelektualni napor da
bi se takve stvari konkretizirale i kao takve unijele u ljudski život i na svoj način
utjecale na njega. Pravi način konkretizacije je personifikacija suptilnih, duhovnih
stvarnosti koje su dio kosmičkog Bitka. Tako personifikacija zla je šejtan kojeg i
Uzvišeni Bog u Kur'anu spominje kao osobnost koja odbija poslušnost Bogu. 37
Predstavljanjem zlih destruktivnih sila u obliku zlih persona koje stalno čovjeka
okružuju i navode ga na zlo uspijeva se predočiti rivalitet čovjeka kao dobra i šejtana
kao zla i tako se stvoriti mogućnost pobjede dobra nad zlom koja se ne bi mogla
predosjetiti na neki drugi način. Tako čovjek uspijeva savladati svoju strast i
negativni nagon borbom protiv šejtana za čiji uspjeh postoji tačno određeni metod
kojeg je sam Bog propisao.

2.1.1.3. Vjerovanje u Božije Knjige

Treći uvjet islamskog vjerovanja jeste imati čvrsto uvjerenje da se Uzvišeni

Bog objavljivao ljudima putem Svojih objava koje su dolazile ljudima u obliku listova
(suhufa) ili velikih objavljenih Knjiga. Uzvišeni Bog u Kur'anu kaže:

“Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose

radosne vijesti opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi
ljudima u onome u čemu se ne bi oni slagali.”38

37
Ibid., II/34
38
Ibid., II/213

20
 “Zar on nije obaviješten o onome šta se nalazi u listovima Musaovim i
Ibrahimovim: - koji je obaveze potpuno ispunjavao – da nijedan griješnik tuđe
grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sam uradi, i da će se trud njegov
sigurno iskazati, i da će prema njemu u potpunosti nagrađen ili kažnjen biti, i da će
se Gospodaru tvome ponovo vratiti.”39

Objave koje je Bog slao ljudima u obliku knjiga i zakonika su Objave koje sa
sobom nose obznanu Božijeg postojanja i način ljudskog življenja. Ove dvije stvari
daju božanski ali i društveno pravni karakter objavljenim knjigama.

U Kur'anu se spominju četiri Velike Objave:

1. Tevrat (Torah), koji je objavljen Izraelskom narodu preko Božijeg poslanika

Musa, a.s., i njegova brata Haruna, a.s.,40

2. Zebur (Psalmi), isto objavljen Izraelićanima preko poslanika Davuda, a.s., 41

3. Indžil (Evanđelje), poslana, opet, narodu Izraela42

4. Kur'an, poslan preko Muhammeda, a.s., cijelom čovječanstvu 43

Pored Velikih Objava postojale su i male Objave od Boga u vidu listova

(suhufa)44Kur'an nas obavještava da svaku objavu moramo priznavati kao objavu a
slijediti upute one zadnje koja je poslana cijelom čovječanstvu. To je normalno, jer je
svaka Objava koja je slijedila dopunjavala i derogirala prethodnu. Međutim, Bog ni na
jednom mjestu u Kur'anu ne poziva na netrpeljivost i mržnju prema istinskim
sljedbenicima drugih objavljenih knjiga, već, naprotiv, na međusobno dogovaranje,
toleriranje i suživot:

39
Ibid., LIII/36-42
40
Ibid., V/44
41
Ibid., XVII/55
42
Ibid., V/46
43
Ibid., V/48
44
Ibid., LIII/36-42

21
 „Reci: 'O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i
vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim
ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!“ 45

Jasno je da ovakav kur'anski stav odgaja čovjeka u jednom vrlo pozitivnom

smislu. Prihvatanjem činjenice da je Bog slao svoje Objave ljudima odgajanik saznaje
da je u historiji postojala i da još postoji zajednica ljudi koji su se priklonili okrilju tih
Knjiga i da se on kao član te zajednice ne razlikuje od ostalih bez obzira na rasu,
boju ili naciju. Poznato je da sam Kur'an kao Knjiga koja je poslana cijelom
čovječanstvu ne poznaje nikakve rasne, nacionalne ili po boji podjele među ljudima.
Neko bi dodao da Kur'an dijeli ljude po vjeroispovijesti. Tačno je da se u Kur'anu
spominju ljudi određenih vjeroispovijesti ali po jednoj dubljoj analizi Kur'ana svaki
čovjek bi se uvjerio da Bog razlikuje ljude samo po jednoj jedinoj osnovici, a to je
bogobojaznost:

“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i

plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se
najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” 46

2.1.1.4. Vjerovanje u Božije poslanike

Četvrti stub islamskog vjerovanja jeste vjerovati da su tokom historije postojali

ljudi koji su među ostalima od Boga bili odabrani i koji su prenosili i objašnjavali
Njegove objave ljudima. U Kur'anu se kaže:

„I prije tebe smo poslanike slali; o nekima od njih smo ti kazivali, a o nekima ti
nismo kazivali.“47

„A nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao.“ 48

„Svaki narod je imao poslanika.“49.

45
Ibid., III/64
46
Ibid., XLIX/13
47
Ibid., XL/78
48
Ibid., XXXV/24
49
Ibid., X/47

22
 Musliman mora vjerovati i prihvatati činjenicu da su postojali Božiji poslanici.
Oni su bili obični ljudi što se tiče tjelesne konstrukcije (jer je Bog u Kur'anu naglasio 50
da šalje čovjeka koji je jedan od onih kojima je poslan), ali su bili duhovno zreliji i
psihički sposobniji od ostalih ljudi zbog toga što su morali prenijeti informacije iz
duhovnog u materijalan svijet. Oni su tu informaciju morali dobro objasniti kako bi je
pretvorili u čvrsto uvjerenje u ljudskim srcima. Dakle, ne smije se vjerovati da su oni
imali božanske moći i da su imali božansku narav, već da su oni bili ljudi odabrani od
Boga za prenošenje Objave i da su kao takvi bili ljudska, a ne božanska bića. Ovo je
vrlo važno jer su kroz historiju ljudi obožavali pojedine osobe za koje su smatrali da
imaju božansku narav, a takva pojava je nerijetka i u savremenom dobu. Spomenuto
vjerovanje se vrlo negativno odražava na odgajanje čovjeka, jer se ovdje susrećemo
sa pojavom nepokornosti Bogu već nekome ili nečemu drugom. Onaj ko se klanja
Bogu nikome ne okreće leđa, a onaj ko se klanja čovjeku, ljudima mora okrenuti
leđa.51Zato vjerovanje u Božije poslanike kao posrednike između Boga i ljudi odgaja
čovjeka kao pravog vjernika koji se samo Bogu čvrsto pokorava i izvršava ono što je
On naredio.

Odgajanik ovim vjerovanjem sebi stvara osjećaj sigurnosti jer slijedi isto ono
što su slijedili Bogom odabrani ljudi i zbog toga što zna da će postići ono što su
postigli i oni u svojoj misiji:

“To su oni kojima smo Mi knjige i mudrost i vjerovjesništvo dali. Pa ako ovi u
to ne vjeruju, Mi smo time zadužili ljude koji će u to vjerovati. Njih je Allah uputio,
zato slijedi njihov pravi put.”52

“On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu, i ono što
objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru
ispovijedajte i u tome se nepodvajajte.”53

Kroz čitav Kur'an Bog se u drugome licu jednine obraća poslaniku

Muhammedu, a.s., što je za primatelja informacije vrlo važan odgojni faktor. Onaj ko

50
Ibid., IX/128
51
Slatina, M., Nastavom vjeronauke do svijesti o vrijednostima, Novi horizonti, god. 2., broj 13, str.
34.
52
Kur’an, VI/89-90
53
Ibid., XLII/13

23
čita Kur'an i stavlja se u poziciju tog drugog lica, zamišljajući sebe u tom dijalogu
čvrsto i sa uvjerenjem prima informaciju:

„Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara.“ 54

U takvom stanju niko ne može a da ne primi naredbu, savjet ili pouku od

svoga Gospodara. Vjerovanjem u sve Božije poslanike čovjek postaje tolerantan
prema drugim objavljenim vjerama, za razliku od drugih vjera koje ne priznaju
Poslanika islama i samim tim ni njen status objavljene vjere već izmišljene i vjere
koja ne bi trebala da postoji na Zemlji.

Jedan vrlo važan segment ovoga šarta jeste vjerovanje u Muhammeda, a.s.,
kao zadnjeg Božijeg poslanika poslanog cijelom čovječanstvu koji je donio zadnju
Božiju Objavu poslije koga neće doći nijedan Poslanik. Koliko je važno vjerovati i
priznavati njegovo poslanstvo govori nam i prvi islamski šart u prema kojem se mora
izgovarati i javno tvrditi njegovo vjerovjesništvo.

„Mi smo te poslali svim ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali
većina ljudi ne zna.“55

„Reci: 'O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik!“ 56

„Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur'an da bi svim svjetovima
bio opomena“57

Vjerovanje u njega nije vjerovanje kao u Boga, kao što je već objašnjeno, već
se ono izražava kao pokoravanje Bogu na način kao što se pokoravao Muhammed,
a.s., tj. slijedeći Poslanikovu praksu (sunnet) sadržanu u predaji Hadisu. Uzvišeni Bog
je naredio da se vjernici pokoravaju Muhammedu, a.s.: „Reci: 'Ako Allaha volite,
mene slijedite, i vas će Allah voljeti.“58 Sav njegov život, riječi i djela zapisana su i do
nas prenešena predajama (hadis) preko kojih saznajemo kako je on prenosio i
tumačio zadnju Božiju Objavu. Govor o odgojnom djelovanju uslijed slijeđenja prakse

54
Ibid., XCVI/1
55
Ibid., XXXIV/28
56
Ibid., VII/158
57
Ibid., XXV/1
58
Ibid., III/31

24
Muhammeda, a.s., je otvaranje jedne velike naučne oblasti koja nije predmet ovoga
rada.

2.1.1.5. Vjerovanje u Sudnji dan

Načelo koje se u Kur'anu često uz vjerovanje u Boga spominje jeste vjerovanje

u dolazak Smaka svijeta, Sudnjeg dana, na kojem će svi ljudi živi doći pred Boga i
odgovarati za svoja djela koja su činili u svom konačnom životu na Zemlji. Uz to
obaveza je vjerovati i u vječni život koji nastaje nakon Velikog ispita, odnosno u
boravak u raju ili paklu, Džennetu ili Džehennemu. U Kur'anu se kaže:

„One koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, doista, čeka
nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati.“ 59

„Čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet.“ 60

„Allahu se jedino klanjajte i činite ono za što ćete dobiti nagradu na onom
svijetu.“61

Opis nagrade i kazne za djela učinjena na konačnom svijetu nalazi se u

Kur'anu i Hadisu:

„0 vi koji vjerujete, sebe i obitelji svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i
kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im AIlah
zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.“ 62

„Na dan kada upitamo Džehennem: 'Jesi li se napunio?'- on će odgovoriti:

'Ima li još?“63

„A da li je bolja ta gozba ili drvo zekkum koje smo nevjernicima kao kaznu
odredili? To je drvo koje će usred Džehennema rasti, plod će mu poput glava

59
Ibid., II/62
60
Ibid., II/177
61
Ibid.,, XXIX/36
62
Ibid., LXVI/6
63
Ibid., L/30

25
šejtanskih biti. Oni će se njime hraniti; trbuhe će svoje njime puniti, zatim će to s
ključalom vodom izmiješati.“64

Božiji Poslanik, a.s., opisujući Džehennem, kaže: „Vaša vatra je samo jedan od
sedamdeset dijelova džehenemske vatre! Neko reče: 'O Allahov poslaniče, i ona je,
zaista, dovoljna! Poslanik, a.s., reče: 'Džehenemska vatra je žešća od ovodunjalučke
69 puta, svaki njen dio ravan je po temperaturi ovodunjalučkoj vatri.“ 65

Opisujući najblažu kaznu u Džehennemu, Božiji Poslanik, a.s., kaže:

„Najblažom kaznom u Džehennemu, na Kijametskom danu, će biti kažnjen čovjek
kome će se staviti žeravica ispod njegovih stopala, a od nje će mu mozak ključati.“ 66

„A oni koji su se Allaha bojali, oni će na sigurnu mjestu biti, usred bašča i
izvora, u dibu i kadifu obučeni, i jedni prema drugima okrenuti. Eto, tako će biti i mi
ćemo ih hurijama, krupnih očiju, ženiti; u njima će moći, bezbijedno, koju hoće vrstu
voća tražiti; u njima, poslije one prve smrti, smrt više neće okusiti! On će ih patnje u
ognju sačuvati; blagodat će to od Gospodara tvog biti; to će, zaista, biti uspjeh
veliki!“67

„A Džennet će biti primaknut čestitima, neće biti ni od jednog daleko. - Ovo je

ono što vam je obećano, svakome onom koji se kajao i čuvao, koji se Milostivoga
bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio. Uđite u nj, u miru, ovo je Dan
vječni! U njemu će imati što god zažele - a od Nas i više.“68

„A čestiti će biti u dženetskim baščama i blaženstvu, i u onom što im je

Gospodar njihov dao će uživati - njih će Gospodar njihov patnje u ognju sačuvati,
„jedite i pijte i neka vam je prijatno, to je za ono što ste radili!“ Bit će naslonjeni na
divanima poredanim, a vjenčat ćemo ih hurijama dženetskim. Onima koji su vjerovali
i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela, priključit ćemo djecu njihovu, a
djela njihova nećemo nimalo umanjiti - svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini
- i još ćemo ih darovati voćem i mesom kakvo budu željeli; jedni drugima će, u

64
Ibid., XXXVII/62-67
65
El-‘Asqalani, Fethul-bari, VI/256-257
66
El-‘Asqalani, Fethul-bari, XI/361
67
Kur'an, XLIV/51-57
68
Ibid., L/31-35

26
njemu, pune čaše dodavati - zbog njih neće biti praznih besjeda i pobuda na grijeh -
a služit će ih posuda njihova nalik na biser skriveni.“ 69

Božiji Poslanik, a.s., prenoseći od svog Gospodara, opisujući Džennet, veli: „Ja
sam pripremio svojim iskrenim robovima što oči nisu vidjele, niti uši čule, niti je
moglo na um pasti bilo kome od ljudi.“ Zatim reče: „Čitajte, ako hoćete: 'I niko ne
zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju”70

Po svojoj prirodi čovjek očekuje da se za svako njegovo djelo odgovarajuće

nagradi. S druge strane čovjek bježi od prijestupa najviše ako zna da će za to biti
kažnjen. Džennet i Džehennem ništa drugo nisu do li izraz nagrade i kazne na
vječnom za postupke na konačnom svijetu. Znajući da će ovome svijetu doći kraj i da
će doći drugi vječni svijet gdje će biti nagrađen ili kažnjen odgajanik će paziti na
svoja djela i nastojaće da svoje djelovanje uskladi samo sa Božijom voljom. Na taj
način kod odgajanika pojačava se osjećaj samokontrole što je vrlo važan segment u
usmjeravanju ka lijepom i pruhvatljivom ponašanju.

Ako bismo uporedili dva čovjeka: jednog, koji ne vjeruje u proživljenje poslije
smrti, niti u obračun za svoja djela i riječi i koji se ničim drugim ne rukovodi u svojim
djelima do ličnim interesom i sopstvenom koristi i drugog, koji vjeruje da će doći dan
kad će biti pitan za svoja djela i riječi pred najpravednijim sudijom, te će biti
nagrađen za dobro, a kažnjen za zlo, između njih dvojice bi evidentirali neuporedivu
razliku. Prvi je, svakako, van bilo kakve kontrole, osim svojih strasti i požuda i njegov
cilj je potpuno egoistički; opravdava bilo kakvo sredstvo i bilo kakvo ponašanje i
djelo, ma koliko ono bilo štetno. Drugi je omeđen granicama Istine i Dobra, a to su
stvari koje će imati svoju težinu i vrijednost kod Allaha, dž.š., tog Dana. 71

„Mjerenje toga dana bit će pravedno: oni čija dobra djela prevagnu, oni će šta
žele postići; a oni čija dobra djela budu lahka, oni će, zato što dokaze Naše nisu
priznavali, stradati.“72

69
Ibid., LII/17-24
70
El-‘Asqalani, Fethul-bari, VI/427; navedeni ajet: Kur'an, XXXII/17
71
Jasin, M.N., Iman – temelji, suština, negacija, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini,
Sarajevo, 1998., str. 64.
72
Kur’an, VII/8-9

27
 Kur'anski metod u odgajanju je veličanstven jer svojim uputstvima dira u srce
čovjeka i pokreće ga na što plemenitije ponašanje:

„Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i
koji da se nahrani siromah – ne podstiče.“73

„Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju.“ 74

“Oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, neće od tebe tražiti dozvolu da se ne
bore zalažući imetke svoje i živote svoje. – A Allah dobro zna one koji su pobožni. Od
tebe će tražiti dozvolu samo oni koji ne vjeruju u Allaha i u onaj svijet i čija se srca
kolebaju, pa sumnjaju i neodlučni su.”75

„To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje.“ 76

Metod opominjanja Sudnjim danom, Ahiretom, je vrlo čest u Kur'anu. Tako se

ljudi često opominju na ono što i često i lahko zaboravljaju i zanemarivaju, jer su
privrženi ovozemaljskom životu i njegovim užicima. „Zato vjerovanje u budući svijet
sa svim užicima i kaznama koje će biti u njemu ublažuje pretjerivanje u želji za
užicima na ovom svijetu; ljudi postaju svjesni da svi užici ovoga svijeta ne zaslužuju
bilo kakav trud i natjecanje zbog njih, jer ono što zaslužuje takmičenje jeste ono što
je Allah, dž.š., pripremio na onom svijetu:77

„O, vjernici! Što vam je kada vam se rekne: „Izađite u borbu na Allahovom
putu!“ Vi ostajete na mjestu, kao da ste za zemlju prikovani? Zar vam je draži život
na ovom svijetu od onoga svijeta? A uživanje na ovom svijetu, prema onom na onom
svijetu, nije ništa.“78

Škrtost i gramzivost, dvije velike duševne bolesti, upravo se liječe uvjerenjem

da će sve na Zemlji proći i da ništa neće ostati.

2.1.1.6. Vjerovanje u Božije određenje

73
Ibid., CVII/1-3
74
Ibid., IX/8
75
Ibid., IX/44-45
76
Ibid., LXV/2
77
Jasin, M.N., cit. djelo, str. 65.
78
Kur'an, IX/38

28
 Zadnji, ali ne i najmanje važan uvjet islamskog vjerovanja jeste vjerovati u
Božije predodređenje - qader. Svaki je musliman dužan vjerovati u Božiju odredbu i
da sve što se dešava, bilo ili dobro, prijatno ili gorko, biva s Njegovim određenjem.
Pod vjerovanjem u kader se podrazumijeva vjerovanje u Božije vječno znanje i
vjerovanje u Božiju volju koja se realizira i Njegovu potpunu moć. 79 O tome Uzvišeni
Bog u Kur'anu kaže:

"Zar ne znaš da je Allahu poznato sve što je na nebu i na Zemlji? To je sve u

Knjizi; to je, uistinu, Allahu, lahko!"80

"Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo,
zapisana u Knjizi, - to je Allahu, uistinu, lahko." 81

Vjerovanje u Božije predodređenje čovjeku pomaže da u nevolji i nesreći

shvati da se ništa nije moglo izbjeći ili da se u radosti i blagostanju ne prepusti
uživanju znajući da je to blagostanje dar od Boga a ne njegova lična sposobnost da
to postigne. U prvom slučaju čovjek nalazi utjehu i spas a u drugom svjesnost da je
ovosvjetska radost prolazna i relativna. Ovim vjerovanjem se ne smije zapasti u
fatalizam, tj. prepuštanje sudbini i pasivnost u odnosu na ovaj svijet. Svaki čovjek će
biti odgovoran za svoja djela i u tom smislu svako se mora potruditi za progres u
svijetu i uništavanje nepravde. Da, zaista, kur'anska koncepcija o predestinaciji i
slobodnoj volji podstiče dinamizam čovjeka dokaz je aktivnost prve generacije
muslimana koji su tu koncepciju izravno prihvatili od Božijeg miljenika, Muhammeda,
a.s., i sproveli je u praksu. Ta skupina ljudi je uspjela da izgradi čvrsti temelj islama i
islamske civilizacije. Oni su to izgradili vjerujući da svemu prethodi Božija odredba, ali
čvrsto ubjeđeni da su odgovorni za svako svoje djelo.

Iz ubjeđenja o Božijoj odredbi proističe jedno vrlo važno svojstvo duše, a to je

zadovoljstvo. „Zadovoljstvo Allahovom, dž.š., odredbom, strpljenje na iskušenju i
uvjerenje u pravednost Allahove, dž.š., odredbe najvažniji su temelji na kojima se
zasniva ljudsko zadovoljstvo. I oni su najjači motivi za pokretanje cjelokupne ljudske
snage ka radu na ovoj planeti, u skladu s Božijim odredbama. U tom slučaju, nema
79
Jasin, M.N., cit. djelo, str. 98.
80
Kur'an, XXII/70
81
Ibid., LVII/22

29
okretanja nazad, nema zastajanja radi žaljenja i pokajanja, niti da je bilo ovako i
ovako, bilo bi ovako, nego: Allah, dž.š., odredio je i uradio ono što je On htio.“ 82

„U ovom uvjerenju leži smirenost srca i odmor tijela, duše i nerava, nestanak
brige i tuge. Zato nema psihičkog sloma, niti nervne napetosti, abnormalnosti i
šizofrenije, nego vladaju zadovoljstvo, smirenost, sreća, odmor, smirenje, prijatnost
čvrstog ubjeđenja, istinsko zadovoljstvo, rasterećenost savjesti, širokogrudnost i
potpuna sigurnost u Allahovu, dž.š., milost i pravednost, Njegovo sveobuhvatno
znanje i mudrost...Ona društva koja su zapostavila ovo ubjeđenje i koja nemaju
imana u Allaha, dž.š., i Njegovo upravljanje svim što je vezano za život i živa bića,
ona će na Ahiretu biti u vječitoj vatri i žestokoj patnji, a na ovom svijetu izgubljene
sreće, rastrganih nerava, tegobnog i napetog života kako to Allah, dž.š., objašnjava u
sljedećem ajetu:83

"Onaj ko bude slijedio uputu Moju, neće zalutati i neće nesretan biti. A onaj ko
okrene glavu od knjige moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo
ga slijepa oživiti."84

Dakle, u ovom prethodnom izlaganju smo iznijeli imanske šarte i način kako
oni odgajaju čovjekovu ličnost. U narednim recima izložićemo odgojno djelovanje
islamskih šarta.

2.1.2. Odgojno djelovanje islamskih šarta

Prije bilo kakvog govora o islamskim šartima i njihovom odgojnom djelovanju

potrebno je osvrnuti se na jedan vrlo važan pojam, pojam ibadeta – robovanja,
pokornosti i služenja Božijoj volji. Duša se upravo najbolje odgaja ibadetom, zapravo
izvršavanjem onoga što je Bog strogo naredio, feraid, pa i onoga što nije strogo
naredio, newafil, ali je to preporučio putem Kur'ana ili Poslanikove, a.s., predaje,
Hadisa.

82
Jasin, M.N., cit. djelo, str. 108-109.
83
Ibid., str. 109.
84
Kur'an, XX/123-124

30
 Ibadet, kao robovanje i pokornost Bogu može biti dobrovoljan – 'ibadetun bi-l-
ikhtijar. Takav ibadet je namjenjen čovjeku i on za njega dobiva nagradu od Boga:

“Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se

klonite!’ I bilo je među njima onih kojima je Allah na pravi put ukazao, a i onih koji
su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni
koji su poslanike u laž utjerivali. Ma koliko ti želio da oni budu na pravom putu, Allah
neće ukazati na pravi put onome koga je u zabludi ostavio i njima niko neće
pomoći.”85

Postoji i ibadet koji nije dobrovoljan već je kao takav nametnut – 'ibadetun
bit-taskhir od strane Boga.86 To je pokoravanje čovjeka, životinja, biljaka i svega
postojećeg Bogu na način pokoravanja svega stvorenoga svome Tvorcu kao što se to
iznosi u Kur'anu:

“Allahu se pokorava sve što je na nebesima i na Zemlji, htjeli ili ne htjeli, a i

sjene njihove, ujutro i u sumrak.”

Prvi ibadet je samo za čovjeka jer je on jedino biće u kosmosu koje ima
slobodu izbora i slobodnu volju. Može izabrati put poslušnosti i izvršavanja Božijih
naloga i tako uspjeti na oba svijeta, a može krenuti stranputicom koja vodi nigdje
drugo do li u zabludu i propast. Kur'anska uputa jeste:

“A nije tako! Onoga ko se bude Allahu pokoravao i uz to dobra djela činio,

toga čeka nagrada kod Gospodara njegova, takvi se neće ničega bojati i ni za čim
neće tugovati.”

U ovom ajetu je glagol esleme riječ za pokoravanje koja se kao njen infinitiv
islam spominje u Hadisu Muhammeda, a.s., koji nabraja islamske dužnosti ili šarte:

El-islamu en tešhede en la ilahe illallah ve enne Muhammeden resulullah, we

tuqime's-salate, ve tu'ti'z-zekate, ve tesume ramadane, ve tehudždže'l-bejte in'i-
steta'te ilejhi sebila.

85
Ibid., XVI/36-37
86
Mahmud, A.A.,Terbijetu'n-nāši'i'l-muslimi, Kairo, 1994., str. 185.

31
 „Pokoravanje Bogu (islam) je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je
Muhammed Božiji Poslanik, i da klanjaš Namaz, daješ Zekat, postiš ramazan i Hadždž
obaviš ukoliko si u mogućnosti.“87

Stoga u pokoravanje Bogu spadaju pet islamskih dužnosti koje se u islamu

nazivaju kao uvjeti, šarti, vjere. To su:

1. javno očitovanje pripadnosti vjere izgovaranjem rečenice Kelime'i-šehadeta,

2. klanjanje Namaza ili obavljanje svakodnevne molitve,

3. post ili sustezanje od jela, pića, pušenja, seksualnog užitka i drugih tjelesnih
prohtjeva,

4. davanje Zekata ili obaveznog poreza siromašnima od onih koji ispunjavaju

određene uvjete i

5. obavljanje Hadždža ili hodočašća Kabi, hramu u Mekki.

2.1.2.1. Izgovaranje Kelime'i-šehadeta

A ako oni glave okrenu, ti reci: „Meni je dovoljan Allah, nema boga osim
Njega; samo se uzdam u Njega, On je Gospodar svemira veličanstvenoga!“ 88

Nije dovoljno biti musliman samo u srcu. To se mora vidjeti na njegovim

djelima i ponašanjima. On javno mora iskazati da je vjernik. Prvo sredstvo iskazivanja
vjernikova stanja jeste jezik kojim se izgovara inicijacijska rečenica koja uvodi u
islam, Kelime i šehadet: Ešhedu en la ilahe illallah, we ešhedu enne Muhammeden
'abduhu we resuluhu u svome prevodu doslovno znači: „Ja svjedočim da nema boga
osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik.“ Koliko je
ova rečenica važna za islam govori i vjersko pravilo da niko ko je prethodno bio
inovjerac ne može ući u islam bez javnog izgovaranja Kelime'i-šehadeta.

Izgovaranje jedne rečenice naizgled ne znači ništa ali kada malo bolje
razmotrimo njene odgojne uticaje vidjećemo da nije tako. Sama riječ svjedočim
87
Nevevi, cit. dj., I/107
88
Kur'an, IX/129

32
izražava javno iskazivanje vjerovanja i pripadnosti vjeri a to nije ništa drugo nego
razvijanje osjećaja za iskrenost i otvorenost u svome uvjerenju što odgajaniku razvija
karakter i njegovu ličnost i ujedno sigurnost u svome stavu. Za razliku od drugih
stavova koje čovjek isto može čvrsto držati a koji mogu biti pogrešni, nepravedni i
bazirani na neistini, ovaj je stav, zapravo, istina i pravda i kao takav uspostavlja red
ne samo u razmišljanju jedinke, nego i red u zajednici. U rečenici Kelime-i-šehadeta
nalazi se potvrđivanje Božijeg postojanja i Njegove jednoće na način da se spominje
prvo negacija la ilahe a poslije toga od negiranja izuzima se postojanje Boga
doslovno „nema boga osim Boga“. Ovakav vid potvrđivanja je najsigurniji jer se
odbaciva bilo kakav vid obožavanja osim Boga. Ovo potvrđivanje izgrađuje u srcu
čovjeka čvrstu osnovicu za dinamičnost i akciju. Naglasili smo da je u duševnom
sklopu ljudi najveći problem robovanje onome što je prolazno i što nema vrijednosti
te onome čime se duša prazni i postaje siromašna, slaba i isprazna trajnim
vrijednostima. Ako se u srcu ne potvrdi prisustvo viših duhovnih dimenzija i
vrijednosti čovjek pada na razinu životinje kada mu glavni vodič u ponašanju postaju
strasti i niske požude koje ga odvode neprimjerenom, lošem ponašanju i kriminalnim
i nemoralnim djelima.

2.1.2.2. Namaz

Nijedan musliman ne može upotpuniti svoju vjeru bez obavljanja svakodnevne

obaveze prema Bogu – molitve, namaza. Svaki dan u određeno vrijeme pet puta
dnevno na tačno određeni način obavlja se molitva koja je na razini stroge obaveze:

„Zaista je obavljanje namaza vjernicima propisano u određenom vremenu.“ 89

Božiji Poslanik, a.s., je kazao:

„Allah je robovima propisao pet namaza, pa ko ih obavi i ne zanemari od njih

ništa, potcjenjujući ono što im pripada, taj ima od Allaha obećanje da će ga uvesti u
Džennet. A onaj ko ih ne obavi, taj nema od Allaha nikakvo obećanje, ako hoće
kaznit će ga, a ako hoće, uvest će ga u Džennet.“ 90

89
Ibid., IV/103
90
Hadis bilježi Ebu Davud, Nesa'i, Ibn Madže i Ibn Hibban od Ubadeta ibn Samita, a Ibn 'Abdu'l-berr
smatra da je hadis vjerodostojan.

33
 Inače, izostavljanje namaza može dovesti do slabljenja vjere kod čovjeka pa
čak i do potpunog gubljenja vjerskog identiteta jer je „namaz stub vjere, pa ko ga
ostavi taj ruši vjeru“91

Naveli smo primjere po kojima vidimo važnost izvršavanja obaveze namaza. U

narednim recima objasnićemo ulogu namaza kao snažni odgojni faktor na dušu i
ponašanje čovjeka.

Allahov Poslanik, a.s., je kazao: „Zaista se grijesi čiste od namaza do namaza,

ako se kloni velikih grijeha.“92

Muslimani ne smiju stupiti na namaz bez prethodne pripreme koja uključuje

fizičku i duhovnu čistoću (taharet). Tu spada uzimanje abdesta (a u određenim
slučajevima potreban je gusul, vjersko kupanje, tejemmum, simbolično potiranje
tijela suhom zemljom u nedostatku vode i itd.). Za ovo ritualno čišćenje treba oprati
šake, usta, nos, lice, ruke, glavu, uši i stopala. Uzimanjem abdesta vjernik ne samo
da se čisti od fizičke prljavštine nego i od grijeha koja su činili dijelovi tijela koja se
sapiraju. Prilikom sapiranja svakog dijela tijela vjernik uči dove u kojima moli Boga da
ga očisti od grijeha koje je prethodno učinio. Sapiraju se glavni organi djelovanja:
šake napadaju, usta govore, nos miriše, lice ili pojava zloupotrebljava ugled i
ispoljava utjecaj, ruke drže, glava misli i spletkari, uši slušaju, stopala idu putem zla
itd.93 Ta duhovna komponenta čišćenja je važnija s obzirom da u se nedostatku vode
čišćenje nadomješta potiranje suhom zemljom – tejemmum.94 Čistoća duše je vrlo
važna za izgrađivanje zdravih svojstava kod čovjeka od kojih će proizaći lijepo i
ugodno ponašanje koje neće nikog uznemiravati. Zato je Muhammed, a.s., rekao da
je pravi musliman onaj od čijih ruku i jezika su mirni ostali muslimani. 95

Na prvi pogled namaz je obaveza koja puno traži od vjernika i trebalo bi

mnogo razloga koji bi opravdali takvu jednu dužnost.

91
Hadis koga bilježi Bejheki u svome djelu „Šu'bul iman“
92
Bilježi ga Imami Muslim od Ebu Hurejre .
93
Hamidullah, M., Uvod u islam, Starješinstvo Islamske zajednice, Sarajevo, 1989., str. 72.
94
Qutb, S., cit. djelo, sv. VI, str. 108.
95
El-‘Asqalani, Fethul-bari, I/54

34
 Podsjetimo se da je čovjek i materijalno i duhovno biće i kao takvo traži
zadovoljenje obe ove komponente. Čovjek u koga materijalni dio njega potiskuje
njegov duhovni gubi kontrolu u svojim djelima jer se gube trajne vrijednosti koje jesu
vodilja za ponašanje i djelovanje. Ako nema ništa sveto sve je
dopušteno.96Gubljenjem ravnoteže između materije i duha gubi se i sklad u shvatanju
i razumijevanju ovoga svijeta a što se odražava život i pojedinca i zajednice.

S druge strane čovjek ne može biti melek, jer je u svojoj prirodi i fizičko biće.
Islam ima u vidu tu realnost pa ne želi čovjeka odvojiti od njegove naravi. Najveći
čovjek i musliman svih vremena, Muhammed, a.s., je ostao biće i duše i tijela. 97

Namazom se spaja materija i duša, vrijeme i vječnost, Zemlja i Nebo. Fizički

dio namaza kao što je stajanje, pregibanje, padanje ničice na tlo, sjedenje i ostale
radnje predstavljaju materijalnu prirodu čovjeka, dok skrušenost, izgovaranje svetih
riječi iz Kur'ana i duhovna kontemplacija izražava čovjekovu duhovnu narav. Pokreti
u namazu govore čovjeku da je on biće koje je stvoreno od tijela, zemlje, materije i
da ne smije napustati i zapustati ono za što je čvrsto vezan. To je, zapravo, trud i
napor koji se ulaže na ovome svijetu i koji se ne smije zaboraviti. To je svaki posao
na ovome svijetu koji čovjek mora da obavlja kako bi se uklopio u ljudsku zajednicu i
izvršio svoju ljudsku zadaću na dunjaluku kao što je Uzvišeni Bog u Kur'anu rekao:

„...a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu ...“98

Duhovni napor, kontempliranje, duševni uspon u namazu čuva duhovni dio

čovjeka, razvija ga i oplemenjuje. Kao što je tijelu potrebna fizička hrana i redovno
pokretanje tako je duši potrebna duhovna hrana koja će je njegovati i držati čistom
od niske strasti i požude koju sa sobom nosi materija.

Obavljajući svakodnevnu molitvu održava se svakodnevna veza sa Bogom za

koju smo prethodno rekli da je neophodna da čovjek ima stalnu svijest da bude
kontroliran i da bilo šta što uradi nije skriveno.

96
Slatina, M., cit. članak u Novim horizontima, str. 32.
97
Đozo, H., Islam u vremenu, Izvršni odbor Udruženja ilmije za SR Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo,
1976., str. 53.
98
Kur'an, XXVIII/77

35
 Zato je Božiji poslanik, Muhammed, a.s., rekao: "Zaista je namaz propisan, i
naređen je hadž, objašnjeni su obredi radi uspostave spominjanja Allaha, dž.š., pa
ako u tvom srcu ne bude poštovanja i osjećaja veličine prema onome Ko je cilj toga
onda to tvoje spominjanje - zikr nema vrijednosti." 99

Ili u Kur'anu „...i obavljaj namaz da Me se sjećaš“100

Uvezi toga Seid Hawa u svome djelu Naš duhovni odgoj piše:

„Prvo ćemo primijetiti da su svi vidovi zikra, koje je Allah naredio, sadržani u
namazu. Zato je namaz najpotpunija forma izvršenja kur'anskih naredbi o zikru. On
je najpotpunija i najuzvišenija forma zikrullaha, pored toga što je on najuzvišeniji vid
praktičnog ibadeta. To se vidi iz sadržaja kijama, rukua i sedždi. Iz rečenog proizlazi
da je govoriti o namazu u sklopu govora o zikru dobar početak. Allah dž.š.,
muslimanu je naredio tesbih, tekbir, učenje Kur'ana, salavat i selam na Resulullaha,
hamd, istigfar, dovu - a sve je to zikr. Sve to ima utjecaja na nefs i njegovo čišćenje,
na njegovo upoznavanje Allaha, dž.š. Sve to se nalazi u namazu ili u zikrovima
vezanim za namaz. Zato je namaz potpuno i savršeno obavljanje zikra.“ 101

Dakle, namaz nije samo fizičko kretanje tijela i formalno izgovaranje svetih
rečenica, već i potpuna duhovna predanost čovjeka u kome on doživljava svoj vlastiti
uspon, mi'radž prema Bogu kao što ga je Božiji Poslanik, a.s., doživio kada je bio na
mi'radžu102 i razgovarao sa Bogom.

„Pogledajmo šta čini musliman za vrijeme svoga namaza. Prvo on stoji, diže
ruke i izjavljuje: „Bog je najveći“. Tako se čovjek odriče svakoga drugog osim Boga i
podvrgava se volji jedinog Gospodara. Nakon što je izrekao pohvale u slavu Go-
spodara, on se osjeća tako skroman pred Božjim veličanstvom, da se saginje i povija
glavu u znak poštovanja, izjavljujući: „Slava mome Gospodaru koji je jedini
veličanstven“. Zatim se on ispravlja i zahvaljuje Bogu što ga je vodio, on zatim
razmišlja, ushićen je veličinom Božijom do te mjere da osjeća potrebu da padne
ničice i stavi svoju glavu na tle, u svojoj poniznosti, i tom prilikom on govori: „Slava
99
Bilježe ga Ebu Davud i Tirmizi od A'iše, hadis je "hasenun - sahih", kao što kaže Tirmizi.
100
Kur’an, XX/14
101
Havva, S., Naš duhovni odgoj, Behram-begova medresa u Tuzli, Sarajevo, 2003., str. 364-365.
102
O mi'radžu v. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Bemust, Sarajevo, 1998., str. 76-80.

36
mome Gospodaru, koji je jedini uzvišen“. On ponavlja te čine kao da hoće da navikne
svoje tijelo na duhovnost, tako da i ono postepeno postane dostojnije da bude
prevedeno iz svijeta materije u više sfere u Božije prisustvo. Tu, on pozdravlja Boga,
i prima odgovor na svoj pozdrav. Naime, on se za tu izmjenu pozdrava služi istim
formulama koje se odnose na mi'radž, na uspon, na susret Muhammeda, a.s., sa
Bogom. „Pozdravi Bogu, blagoslovljeni i čisti – mir na tebe, o Poslaniče, i Božije
milosrđe i blagoslov – mir na nas i na one Njegove robove čije su duše čiste.“ 103

Ovakvo stanje odgajanika ne vodi ničemu drugom osim onome što je Kur'an
opisao: “Namaz zaista odvaraća od razvrata i svega što je ružno...” 104 i onome što je
Muhammed, a.s., rekao upoređujući namaz sa rijekom:

„Primjer pet namaza je poput čiste rijeke koja teče ispred vrata jednog od vas
u koju skoči svaki dan pet puta, šta mislite da li će ostati nečistoće na njemu?“
Rekoše: „Neće!“ Allahov Poslanik, a.s., reče: „Zaista pet namaza uklanja grijehe kao
što voda uklanja nečistoće.“105

Ovo su čvrsti razlozi za postojanje jedne obaveze za muslimane kao što je

namaz.

2.1.2.3. Post

Islam je ljudima donio sve ono što će im koristiti i ono što je u skladu sa
njihovom prirodom, a kako i ne bi kad je autor svih islamskih propis sām kreator
ljudskog bića, Bog. Zar nije logično da bi o stvorenoj stvari najbolje bio upućen njen
stvoritelj koji najbolje zna šta je sve potrebno za najefikasnije funkcionisanje te
kreacije. Tako je i treća islamska dužnost, post mjeseca ramazana dobra za čovjeka
kako za njegovu dušu tako i za tijelo.

Post je stroga islamska dužnost propisana svakom punoljetnom, pametnom i

zdravom muslimanu i muslimanki koja je sastoji u sustezanju od jela, pića, pušenja,
seksualnog i svakog drugog tjelesnog užitka. Post je upotpunjen tek kada se postač

103
Hamidullah, M., cit. djelo, str. 73.
104
Kur'an, XXIX/45
105
Bilježi ga Imami Muslim od Džabira.

37
suzdrži i od svakodnevnih poroka koji nastaju kao rezultat međuljudskih odnosa,
primjerice: ogovaranja, laži, psovke, vrijeđanja, prenošenja tuđih riječi, ali i sitnih
pohotnih stanja kao što su griješni pogledi i misli.

Ne zailazeći u zdravstveni smisao posta koji nam ovdje nije tema, a o čemu
bismo imali puno da govorimo, samo ćemo iznijeti odgojno djelovanje posta na dušu
čovjeka. Kako sam Kur'an naglašava:

“O, vjernici! Propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas, da
biste bili bogobojazni!”106, vidimo da je glavni cilj posta razvijanje bogobojaznosti kod
čovjeka. Pokoravanje i poslušnost Bogu je glavna karakteristika suzdržavanja od
tjelesnih i drugih požuda. Samo ako znamo da se postom uspijemo savladati od
velikih poroka, kao što je pijenje alkohola i pušenje duhana možemo zaključiti kakav
uticaj i odgojno djelovanje vrši post na čovjeka. To je, zapravo, uticaj koji čovjeka uči
ne samo da radi dobro kada ga drugi nadziru već i kada ga niko ne vidi, kada je
skriven od pogleda. On može da čitav dan sjedi pored bistre i pitke vode žedan kao i
pored lijepog i ukusnog jela gladan a da se ne omrsi. Potrebe tijela se stavljaju u
drugi plan a potrebama duše kao što je razmišljanje, kontemplacija i meditiranje daje
se prioritet. Post tako razvija i sposobnost strpljivosti koja je vrlo važna za život i
djelovanje čovjeka.

I ovdje možemo govoriti o odnosu materije i duše. „...moć animalne prirode

sprečava duhovno savršenstvo čovjeka. Da bi se tijelo podvrglo duhu, treba lomiti
snagu tijela, a povećavati snagu duha. U tom cilju ništa nije efikasnije od gladi, žeđi,
odricanja od tjelesnih užitaka, i kontrole jezika (govora), srca (misli) i drugih organa.
Jedan od vidova čovjekovog savršenstva jeste podvrgavanje životinjske prirode
razumu, duhu. ...Čovjeku su dakle potrebne surove vježbe, kao što je post, da bi
savladao životinjsko u sebi. Ako griješi, kajanje i mučenje postom ga tješi i čisti mu
dušu, a uz to jača njegovu odlučnost da više ne ponovi svoje grijehe i svoje
nedostatke. Takođe se ističe da odricanje od jela i pića obilježava meleksku prirodu.
Namećući sebi taj režim, čovjek postaje sličan melekima, a kako on to čini u namjeri

106
Kur'an, II/183

38
da se pokorava Bogu, on mu se približava i dobiva Njegov blagoslov, što i predstavlja
konačni cilj čovjeka.“107

Post djeluje i kada se on svede na običnu formu što nije rijedak slučaj.
Rahmetli profesor Husein Đozo u svojoj knjizi „Islam u vremenu“ primjećuje: „Bez
obzira što se post kod mase sveo na formu i što se obavlja više iz puke navike nego
iz nekog dubljeg uvjerenja i svijesti o njegovom mnogostrukom značaju, on ipak
ostavlja dubokog traga i vrši u vjerskom životu vrlo važnu ulogu. U održavanju islama
i jačanju vjerskog života u našim krajevima, mjesec Ramazan igra neobično značajnu
ulogu. On znači jedno veliko duhovno osvježenje. ...Ramazan, zaista, ima svoje čari,
ima posebnu mističnu moć i snažno psihološko djelovanje. Mnoge okolnosti mu daju
takvo obilježje. U njemu je jedna od najpribranijih mubarek noći — Lejleti Kadr, u
kojoj je Muhamed, a. s., počeo primati Objavu. Te noći otvorena je nova stranica
ljudske historije i nova epoha u razvoju ljudske misli. Zato je taj mjesec tako
blagotvoren. On još uvijek na svojstven način zrači istim onim svjetlom koje je
zasjalo u noći Lejlei Kadru prije četrnaest vijekova. Ne pogađa, možda, ista srca, ali
ih ipak zagrijava, okrepljuje, osvjetljava i usmjeruje prema Bogu. Ramazanska klima
je klima pobožnosti koja se na razne načine i u različitim vidovima manifestira. Neću
reći svi, ali mnogi dolaze tobe i bar za vrijeme Ramazana prestaju griješiti.
Akšamlučari prestaju piti, džamije su prepune, Kur'an se naveliko uči, drže vazovi,
pomaže sirotinja i daju prilozi za potrebe vjerskog života. Ljudi se međusobno
posjećuju, priređuju se iftari, obilaze bolesnici, čine se razni hajrati za svoje umrle,
vode se razne plemenite akcije itd.“108

2.1.2.4. Zekat

Zekat se na mnogo mjesta u Kur'anu spominje sa namazom.

„Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno s onima koji molitvu obavljaju i vi

obavljajte!“109

107
Hamidullah, M., cit. djelo, str. 77.
108
Đozo, H., cit. djelo, str. 82-83.
109
Kur'an, II/43

39
 „I molitvu obavljajte i zekat dajite, a za dobro koje za sebe pripremite naći
ćete nagradu kod Allaha, jer Allah dobro vidi ono što radite .“110

Ajeti iz Kur'ana kazuju da je ova obaveza na razini obaveze namaza, samo je

razlika u tome što namaz mora obavljati svaki vjernik bez obzira na imovinsko stanje
a zekat daju samo oni koji ispune uvjete posjedovanja određene količine imetka. I
jedna i druga obaveza imaju snažno odgojno djelovanje na čovjeka i njegovu dušu.

Zekat se sastoji od imovinskomaterijalnog davanja od strane imućnih osoba

koje posjeduju već određeno vrijeme određenu količinu imetka osobama koje su
siromašne ili institucijama od općedruštvenog značaja. 111

Iako je zekat dužnost materijalne i socijalne naravi ( 'ibadetun malijjetun we

idžtima'ijjetun), jer se njome materijalno pomažu siromašni, ona ima jakog uticaja i
na dušu čovjeka kao pojedinca. U Kur'anu se kaže:

„Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i

pomoli se za njih, molitva tvoja će ih zaista smiriti.“112

Riječ zekat je arapska riječ što znači čistoća, poštenje, neporočnost,

pravednost, oštroumnost, povećavanje, porast i td. Značenje čistoće u vršenju ove
obaveze je dvojako:

- čišćenje imovine od tuđeg prava kao što se u Kur'anu kaže: „ ...a u imecima
njihovim bio je udio i za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi“, 113jer uvijek postoji
mogućnost da se u imetak prikrade tuđe imovine na koju nemamo pravo, odnosno
na koju pravo ima neko drugi,

- čišćenje duše od grijeha i od loših i hrđavih svojstava.

Povećavanje se tumači kao porast imovine usljed njenog čuvanja uz Božiji

blagoslov od stalnih nesreća, ali i rast duhovne spoznaje kod čovjeka. Svako ovo
značenje ima duboki odgojni smisao.
110
Ibid., II/110
111
O šerijatskopravnim normama u vezi zekata v. Tuhmaz, A. M., Hanefijski fikh, Haris Grabus,
Sarajevo, 2002., sv. I, str. 437-470.
112
Kur'an, IX/103
113
Ibid., LI/19

40
 Imajući na umu da je sve na Zemlji u vlasništvu Boga, da je sve prolazno i da
će sve morati napustiti, odgajanik ulaže materijalna sredstva na ovome svijetu da bi
ih dobio na drugom vječnom boravištu u vidu višestruke nagrade kao što je uživanje i
trajno, savršeno zadovoljstvo. Nije mu teško odvojiti ono što će se sāmo oduzeti i
ono čime se neće sačuvati od krajnjeg časa u ovosvjetskom prebivalištu. Sa
zadovoljstvom učestvuje u pobjedi protiv strasti i požuda koje nastaju kao posljedica
sticanja imetka. Stalnim doticajem sa materijom i ovosvjetskim dobrima čovjek se
sve više spušta na razinu animalne duše i bez dobre kontrole i zaštite potpada pod
njen uticaj. Ako ne koristi metode koje su za to savršene umjesto da on dominira nad
materijom, da je iskorištava i upravlja njome, on će joj robovati i nemajući čiste
vidike duhovne spoznaje gubi moć moralnog rasuđivanja usljed čega nanosi
nepravdu sebi i drugima. Takva neravnoteža je kobna za ljudsku dušu i ako se ne
spriječi, posljedice su katastrofalne. Zato je musliman, koji daje zekat, čovjek koji se
uspješno bori protiv takvih pojava. On nije onaj koji bi za neznatnu vrijednost ovog
dunjaluka bio spreman oduzeti nekome život, niti onaj koji ne suosjeća sa
siromašnima i ne pomaže im, niti onaj kome je novac važniji od bilo čega drugog na
ovome svijetu.

Ovdje se ne smije shvatiti da islam prezire imetak i bogatstvo. Naprotiv, islam

se zalaže za sve ono što može ljudima koristiti, pa i imetak kojeg bi koristio vlasnik za
sebe ali njime pomagao i druge. Muhammed, a.s., je rekao: „Divan li je dobar imetak
u rukama dobrog čovjeka.“114

Izdvajanjem jednog dijela imovine odgajanik se rješava najtežih bolesti duše

poput pohlepe, gramzivosti, škrtosti, nezahvalnosti, oholosti, sebičnosti, a u sebi
razvija plemenite osobine kao što su zadovoljstvo sa svakim stanjem, darežljivost,
spremnost na žrtvu i td. Možemo istaći dimenziju ibadeta koja je zastupljena u ovoj
vjerskoj dužnosti jer je zekat vrsta pokornosti i poslušnosti prema Bogu. Svaki
postupak učinjen za Božije zadovoljstvo čisti čovjekovu dušu od nečiste materije i
uzdiže je ka čistim nebeskim sferama apsolutne Ljepote, Pravde i Istine.

2.1.2.5. Hadždž

114
Ibn Hanbel, Musned Ahmed ibn Henbel, IV/197

41
 Pored šehadeta, namaza, zekata, posta, stroga obaveza propisana
muslimanima je i hadždž. Svaki musliman koji je u mogućnost, tj. koji ispunjava
određene uvjete mora obaviti hadždž – hodočastiti Ka'bu, sveti hram u rodnom gradu
zadnjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. U Kur'anu se kaže:

„Hodočastiti hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti .“115

„Hadždž i umru radi Allaha izvršavajte.“116

Riječ hadždž doslovno znači kretanje i, istovremeno, napor da se savlada

nešto. Značenje kretanja odnosi se na put prema Gospodaru, a napor da se savlada
nešto trud u vjernikovom samosavlađivanju. I jedno i drugo značenje upućuju na
duhovni aspekt ove dužnosti.117

Hadždž u sebi sažima sve prethodne ibadete. On je i duhovni, i fizički i

imovinski ibadet.

On je vrhunac svijesti o Bogu, dž.š. Dolazak na mjesto koje slovi kao Božija
kuća (bejtullah) u cilju odazivanja Božijem pozivu: lebbejkellahumme lebbejk –
„odazivam ti se moj Bože, odazivam ti se“, vjernika duhovno približuje Bogu i uzdiže
ga u nebeske sfere. Takav osjećaj čovjeku daje savršeno zadovoljstvo koje uzrokuje
jaku volju i čvrst karakter. Svaki obred koji se inače obavlja, ako se obavi na svetim
mjestima zaslužuje kod Boga višestruku nagradu. Zato svaki momenat hodočašća
musliman nastoji iskoristiti u pobožnim djelima i vjerskim obredima. Vrijeme
hodočašća je zapravo vrijeme intenziviranog čišćenja i duhovnog odgajanja čovjeka.
Stajanje na Arefatu i obavljanje drugih obreda u bijeloj jednostavnoj odjeći koja se
zove ihram čovjeku uprizoruje neminovni događaj na Sudnjem danu kada će svi doći
pred Boga i odgovarati za svoja djela. Tako se prolaznost ovoga svijeta duboko usadi
u čovjekovo uvjerenje o smrti i budućem vječnom životu.

Arefat je mjesto gdje su se Adem i Hava našli nakon progona iz Dženneta. Na

tom su mjestu iz zahvalnosti i poštovanja prema Bogu zajedno zamolili svoga
Gopodara da im oprosti grijehe iz prošlosti i da pomoć i uputu za budućnost. Imajući
115
Kur'an, III/97
116
Ibid., II/196
117
Hamidullah, M., cit. djelo, str. 77.

42
na umu taj događaj hadžija iz dubine srca moli Boga za oprost svih grijeha sa
čvrstom odlukom da više nikada svjesno neće činiti grijeh, a šta je to do li izvrsna
čistoća duše onoga koji tako učini!118

Obilaženje oko Kabe nosi posebnu duhovnu i za dušu odgojnu vrijednost.

Fizički napor kojeg nije lahko uložiti u hodanju oko hrama dokazuje spremnost
vjernika na žrtvu za Boga a tako i njegovu pokornost, poslužnost, poniznost i
služenje Njemu. Osjećaj da su to radili i muslimani prije njega, a posebno Božiji
miljenici, Njegovi vjerovjesnici, izgrađuje osjećaj velike sigurnosti i čvrstoće u svome
životnom stavu. Prema jednom starom arapskom običaju, okretati se oko nekoga
znači pripremati se da se žrtvujemo za njega, zbog toga što je on predmet naše
privrženosti i ljubavi.119Tako i obilaženje oko Božijega hrama koji simbolički
predstavlja Božiju kuću na Zemlji označava potpunu odanost i pokornost Bogu.

Bacanje kamenčića na Mini je simbolično. Ibrahim, a.s., je tvrdio da ne voli

nikoga drugog kao Boga, pa ga je Bog stavio na kušnju tako što mu je naložio da
žrtvuje ono što mu je najdraže na svijetu – svoga sina. Ipak, on je čvrsto odlučio da
to uradi, ali mu je šejtan stajao na put i odvraćao ga od toga. To se upravo zbilo na
Mini kada je Ibrahim, a.s., bacao kamenje na šejtana da ga otjera od sebe. 120 Taj se
njegov gest simbolično ponavlja u znak odlučnosti protiv šejtanskih iskušenja u
životu.

Poznati događaj u historiji u vezi Ibrahimove, a.s., žene, Hadžere, i njenog

sina Ismaila, a.s.,121 svakog čovjeka natjera na razmišljanje o majčinskoj ljubavi i
Božijem milosrđu prema svojim robovima u momentima obavljanja sa'ja, sedam
krugova između dva brežuljka, Saffe i Merve.

Hadždž može obaviti samo onaj koji ima dovoljno finansijskih sredstava kojima
bi platio sve troškove puta i boravka za vrijeme hodočašća. To su velika materijalna
izdvajanja a sve radi Božijeg zadovoljstva. Budući da svako materijalno trošenje u

118
Ibid., str. 78.
119
Ibid., str. 79.
120
Ibn Kesir, Kazivanja o vjerovjesnicima, Organizacija AIO, Zenica, 1999., str. 177.
121
Ibid., str. 173.

43
ime Boga čisti čovjekovu dušu od škrtosti i pohlepe tako i ovaj ibadet čuva
moralnoetičke vrijednosti odgajanika i duhovno ga otrježnjuje.

Ni u jednom se ibadetu tako snažno ne potvrđiva osjećaj jednakosti svih ljudi i

brišu rasne, staleške, nacionalne i druge razlike među ljudima kao u ovom. Svi oblače
ista odijela i svi su isti pred Bogom. Ne ističe se ni bogataš, ni predsjednik, ni vrsni
učenjak, ni poznata medijska ličnost. Razliku vidi samo Bog i to po jačini takvaluka,
bogobojaznosti.

Sam prizor ogromne mase na malom prostoru čiji članovi čine jedne te iste
radnje daje osjećaj harmonije i sklada u svijetu kojeg je sve manje. Taj osjećaj hrani
čovjekovu dušu posebnim zadovoljstvom koje se očituje u radosti i veselju
odgajanika. To je osjećaj bratstva među svim muslimanima svijeta.

Uz hadždž vezana je jedna obaveza koja sa sobom nosi duboki odgojni utjecaj
na čovjeka koji je čini. To je prinošenje žrtve Bogu, kurban.

2.1.2.5.1. Kurban

U Kur'anu se kaže:

„Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban
kolji...“122

Na osnovu ovog ajeta zaključuje se da je to jedna od obaveza za svakog

imućnog muslimana. Ova se obaveza sastoji u tome da se zakolje životinja koja je
određena za kurban i da se njenim mesom pomognu siromašni muslimani. Odmah se
primjećuje da se ističe socijalna dimenzija kurbana kao što se u Kur'anu iznosi: „... a
kada padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi; a i onoga koji
prosi...“123 a sami čin brige i pažnje prema ljudima, bez obzira bili oni siromašni ili ne
kod odgajanika budi svojstvo otvorenosti, iskrenosti, susretljivosti, osjećajnosti
prema drugima i druga plemenita svojstva. Ako se ima u vidu odricanje nečega što

122
Kur'an, CVIII/1-2
123
Ibid., XXII/36

44
ima materijalnu vrijednost u korist pomaganja drugima sigurno je da se razvija i
osjećaj darežljivosti.

Kurban ima još jednu razinu svoga smisla i značenja a to je duhovni nivo
davanja žrtve. Naime, Uzvišeni Bog kaže:

„Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno
učinjena dobra djela vaša; tako vam ih je potčinio da biste Allaha veličali zato što vas
je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine!“124

Kao što je rečeno do Boga ne dopire meso, materija koja je sredstvo

pokoravanja i služenja Bogu, nego samo pokoravanje i poslušnost koja je sadržana u
tome djelu. Preko ove obaveze čovjek se približava Bogu, čisti svoju dušu od naslaga
animalnih požuda, oplemenjuje je i uzdiže u više i profinjenije sfere gdje je njena
svjesnost o objektivnom, istinskom postojanju na razini čiste i jasne spoznaje ( ilmu-l-
jeqin). Samo sa takvom pročišćenom, oplemenjenom i profinjenom dušom očekuje
se čisto, moralno, ugodno i plemenito ponašanje čovjeka.

124
Ibid., XXII/37

45
 2.2. EFIKASNOST IMANSKIH I ISLAMSKIH ŠARTA U ODGOJU
ČOVJEKA

Izložene islamske obaveze pod nazivom imanski i islamski šarti kao što smo
utvrdili imaju jaku odgojnu funkciju za čovjeka i imaju snažan upliv u usmjeravanje
ljudskog ponašanja u pozitivnom smislu. Međutim, ono što se mora posebno istaći
jeste da se te sve obaveze mogu obavljati i na način da one ne djeluju na čovjeka,
da ga ne odgajaju, i da se njihovo izvršavanje ne osjeti na ponašanju onoga ko ih
obavlja. Ima onih koji vjeruju, ali to vjerovanje ne dokazuju dobrim i plemenitim
djelima; namaz obavljaju, ali ih namaz ne čuva od loših djela; poste, ali ih post ne
štiti od nemorala; zekat daju, ali su još uvijek škrti; hadždž su obavili, ali su im duše
pokvarene i licemjerne.

Ako se primijeti takvo stanje, tj. ne primijeti se nikakvo odgojno djelovanje na

dušu, treba se znati da se islamske obaveze ne izvršavaju kako treba. Vjerovati u
Boga, a ne osjećati Njegovu blizinu i stalni nadzor nad sobom znači imati slabu vjeru,
iman u Boga. Izvršavati namaz a ne znati zašto se klanja, pred kim se stoji, kome se
obraća, ne osjećati blizinu Neba, ne doživjeti duhovni uspon, ne osjetiti duševno
zadovoljstvo znači ne obaviti namaz kako treba. Muhammed, a.s., je rekao da namaz
koga ne odvrati od ružnih i pokuđenih djela on ga još više udaljava od Božije
milosti.125 Isti je slučaj i sa postom: gladovati a ne suzdržavati se od ružnog govora,
ružnog pogleda, ružnih misli znači biti gladan samo radi koristi tjelesnog zdravlja.
Zekat dati a ne osjetiti radost i zadovoljstvo tog davanja te duševni mir nije ništa
drugo do li prigovor na ono što je dadeno, a dati i prigovarati je mnogo gore za dušu
nego ne dati nikako. Ići u Mekku samo radi divljenja veličini građevina i umješnosti
onih koji su projektovali te građevine, ili radi nabavke rijetkih stvari, samo je
turističko putovanje koje se na dušu čovjeka odražava kao i na dušu turiste koji
posjećuje bilo koje turističko mjesto. Klanje kurbana samo radi toga da bi se porodica
opskrbila potrebnim namirnicama, ili, možda, iz običaja a ne iz pokornosti Bogu i
zahvalnosti na onome što nam je dao kao blagodat, ne može očistiti srce čovjeka niti
ga može podići iznad niskih požuda materije. Nije dovoljno zadovoljavati formu koju
Bilježi ga Alija Ibn Ma'bed od Hasana u poglavlju o poslušnosti i neposlušnosti, te Taberani i Ibn
125

Mardewijje

46
vjera traži. Vjerovanje nije samo formalno izvršavanje vjerskih obreda. Vjerovanje je
čvrsto uvjerenje, osjećanje, privrženost, skrušenost, poniznost, bogobojaznost.
Vjerovanje je ihsan – pokoravanje Bogu kao da Ga se vidi, jer iako se On ne može
vidjeti On sve vidi i posmatra. Vjerovanje je pravo samo ono koje odgoji čovjeka,
pokrene ga u akciju koja je ustrajna, iskrena i koja proizvodi pozitivne efekte na
okolinu u kojoj živi.

„Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su
oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji
od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-
namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju,
i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u
nemaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i
ružnih postupaka klone.“126

Zato nema velike koristi od formalnog izvršavanja vjerskih obreda jer je

njihova funkcija najviše duhovnog karaktera. Ako se obavljaju bez pravog uvida u
njihovu svrhu onda se lahko može desiti da takvi obredi postanu dosadni i suvišni i
tako isčezavaju iz redovne navike i prakse čovjeka. 127

126
Kur'an, II/177
127
Izetbegović, A. (pod inicijalima L.S.B.), Kur’an i šarti, Takvim god. 1977., str. 25-29.

47
 ZAKLJUČAK

Danas se čovjek suočava sa najvećim problemima u historiji čovječanstva,

zapravo problemima koji prijete ne samo uništenju jednog mjesta ili jednog naroda
već cijelog svijeta. Savremena civilizacija zapada je proizvela visokotehnološka
dostignuća da bi se što više olakšao život i rad na ovome svijetu. Međutim, to je
postignuto na račun iskorištavanja prirode i njenih bogatstava: oštećen je Zemljin
atmosferski omotač jer su se u njega pustile velike količine otrovnih plinova i gasova
koje potiskuju potrebni kisik za život; potoci, rijeke, jezera, mora i okeani su
zagađeni ispuštanjem u njih otrovnih otpadnih voda tako da onemogućavaju njihovu
upotrebu u životu čovjeka, životinja i biljaka; s ciljem da se poboljša i poveća
proizvodnja hrane čovjek je plodno tlo natopio raznim hemijskim preparatima i tako
kontaminirao zemlju i spriječio proizvodnju zdrave hrane. Dakle, svi resursi za zdrav
život na ovome svijetu, zemlja, voda i zrak, su zagađeni osim onog malo što je
preostalo i što se nastoji sačuvati.

Posljedica razvoja nauke i tehnologije je i jačanje vojne industrije koja je

proizvela oružje za masovno uništavanje i sredstva koja uništavaju kako čovjeka tako
i prirodu. Sve ovo dokazuje da nauke ima i da je intelektualni odgoj vrlo razvijen u
sadašnjem vremenu ali da moralni odgoj stagnirao i da su moralnoetiče vrijednosti
srozane na najniži nivo. Ako se poboljšava životni standard onda on mora biti na
svjetskom a ne na nivou jedne države ili jedne nacije pa da dok jedni leže na novcu
drugi umiru od gladi; ako se razvija tehnologija u oblasti proizvodnje onda treba da
se razvija i tehnologija koja će spriječiti uništavanje prirode i života u njoj; ako se
proizvodi oružje onda se treba razvijati i osjećaj za njegovu odbrambenu ulogu i za
njegovo što minimalnije korištenje; ako se razvija demokratija u društvu i
slobodoumlje onda se mora paziti da to ne prijeđe u anarhiju i u razvijanje
društvenih bolesti nastalih na osnovu alkoholizma, prostitucije, kocke i drugih poroka
koji su u savremenom sekularističkom okruženju dozvoljeni pa čak i legalizovani.

Kako se da zaključiti, čovjek je zaboravio sebe kao duhovno biće a okrenuo se

samo svojoj materijalnoj komponenti. Zapostavio je sve one duhovne, univerzalno i
vječno važeće vrednote na kojima se zasniva zdrav, prirodan i prihvatljiv život i za

48
pojednica i za zajednicu kao što su Istina, Dobrota, Ljepota, Pravda, Svetost. On je
razvio svoj ratio, ali je vjeru i duh potisnuo. Zapravo, potisnuo je ono što ga veže sa
njegovim izvorom, izvorom njegova postojanja koji mu daje svrhu i smisao na ovome
svijetu.

Čovjek je stvoren ne samo od materije, nego i od nevidljive supstance koju je

Uzvišeni Bog udahnuo u njega. To je čovjekova duša koja je suština njegove
egzistencije. Ona je ujedno i nosilac objektivno važećih vrijednosti gore navedenih.
Zato, da bi se taj dio čovjeka sačuvao i iskoristio u uspostavljanju reda na Zemlji
potrebno ga je dobro odgojiti i probuditi ga još u čovjekovom ranom periodu života.
Najbolji tretman takvog odgoja daje vjera jer upravo ona nosi duhovne sadržaje i
potrebne elemente za duhovni razvoj čovjeka.

Svaki čovjek koji postaje vjernik, musliman, prima se izvršavanja tačno

određenih obaveza koje se u islamu nazivaju šartima. U ovome smo radu iznijeli svih
šest imanskih šarta ili uvjeta koji se odnose na vjerovanje i pet islamskih koji se
odnose na praksu i obrede u islamu i detaljno opisali odgojni utjecaj na čovjeka i
njegovo ponašanje svakog od njih pojedinačno. Može se uočiti da pravilnim
ispunjavanjem tih obaveza čovjek se može spasiti od opasnosti gubitka moralnosti i
duhovne otuđenosti, tj. od dvije pojave koje vladaju u sekularizirajućem savremenom
svijetu. Tako će sačuvati i univerzalne općevažeće vrijednosti: Istinu, Pravdu,
Ljepotu, Dobrotu, Svetost, Ljubav itd.

49
 LITERATURA

KNJIGE:
1. El-Attas, S.M.N., Islam i sekularizam, Bosančica-print, Sarajevo, 2003.,
2. Nasr, S.H., Susret čovjeka i prirode, El-Kalem, Sarajevo, 2001.
3. Iqbal, M., Obnova vjerske misli u islamu, Starješinstvo IZ u SR Bosni i
Hercegovini, Sarajevo, 1979.
4. Nevevi, Sahihu-Muslim bi šerhi'n-Nevevi, Darul-fikr, Kairo, 1981.
5. El-‘Asqalani, Fethul-bari, bez godine izdanja
6. Qutb, S., U okrilju Kur'ana, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 1998.
7. Jasin, M. N., Iman – temelji, suština, negacija, Visoki saudijski komitet za pomoć
Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1998.
8. Mahmud, A.A., Terbijetu'n-nāši'i'l-muslimi, Kairo, 1994.
9. Hamidullah, M., Uvod u islam, Starješinstvo Islamske zajednice, Sarajevo, 1989.
10.Đozo, H., Islam u vremenu, Izvršni odbor Udruženja ilmije za SR Bosnu i
Hercegovinu, Sarajevo, 1976.
11.Havva, S., Naš duhovni odgoj, Behram-begova medresa u Tuzli, Sarajevo, 2003.
12.Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Bemust, Sarajevo, 1998.
13.Tuhmaz, A.M., Hanefijski fikh, Haris Grabus, Sarajevo, 2002.
14.Ibn Kesir, Kazivanja o vjerovjesnicima, Organizacija AIO, Zenica, 1999.
15.Hentig, H., Humana škola, Educa, Zagreb, 1997.
16.Legrand, L., Moralna izobrazba danas, Educa, Zagreb, 1995.
17.El-Gazali, Tajne namaza i posta, Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2000.
18.Behdžet, A., Allah – islamsko poimanje i vjerovanje, Starješinstvo Islamske
zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, 1987.
19.Smailagić, N., Uvod u Kur’an, Zagreb, 1975.
20.Sharif, M.M., Historija islamske filozofije, August Cesarec, Zagreb, 1988.

ČLANCI:
1. Karić, E., Odgajati i obrazovati, Novi muallim, god. I, broj 1, str. 10-13.
2. Slatina, M., Odgoj/obrazovanje između sekularizma i interkulturalizma , Novi
muallim, god. I, broj 1, str. 14-25.
3. Latić, Dž., Osnove kur’anske pedagogije, Novi muallim, god. II, broj 5, str. 4-24.
4. Slatina, M., Nastavom vjeronauke do svijesti o vrijednostima , Novi horizonti, god.
2., broj 13, str. 32-36.

50
5. Izetbegović, A. (pod inicijalima L.S.B.), Kur’an i šarti, Takvim, god. 1977., str. 25-
29.
6. Slatina, M., Izrada seminarskog i diplomskog rada u univerzitetskoj nastavi ,
Didaktički putokazi, god. IX., august 2003., str. 1-17.

PRIRUČNICI:
1. Muftić, T., Arapsko-srpskohrvatski rječnik, Starješinstvo IZ u SR Bosni i
Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, 1984.
2. Korkut, B., Prevod značenja Kur'ana, Starješinstvo IZ u SR Bosni i Hercegovini,
Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, 1984.
3. Mlivo, M., Index riječi Kur’ana, autor, Bugojno, 1997.
4. Halilović, S., Pravopis bosanskoga jezika, Kulturno društvo Bošnjaka “Preporod”,
Sarajevo, 1996.
5. Vujaklija, M., Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd, 1980.
6. Enciklopedijski leksikon – Mozaik znanja, Filozofija, Interpres, Beograd, 1973.

51