Professional Documents
Culture Documents
Hrišćanstvo I Politika
Hrišćanstvo I Politika
Hrišćanstvo I Politika
Tokom istorije hrišćanstvo se nalazilo pred dva, podjednako opasna, iskušenja: bekstvo od sveta
i potčinjavanje svetu. Treći put je poznata antinomija: biti u svetu, a ne biti od sveta. U
modernom sekularnom, postmodernom svetu i "društvu rizika" biti hrišćanin skoro da znači ne
baviti se politikom. Relativizam istine i etike i utemeljenje društvenog poretka na temeljima koji
nisu verski su ključ u za razumevanje savremene Evrope. Sve do kraja 16. veka mistični temelj
autoriteta svake vlasti (crkvene i svetovne) bio je Bog. Moderna je, suprotstavljajući se
hrišćanstvu, umesto Boga kao osnovu društvenog poretka postavila ljudsku prirodu. Iz toga je
nastao sistem prirodnog prava (danas ljudska prava), prirodnog morala, prirodne vlasti (teorija
društvenog ugovora), pa čak i prirodna religija. Savremena sekularna društva isključuju Boga
kao subjekta društvenih i političkih procesa. Vera se potiskuje u "privatnu" sferu ljudskih
osećanja. Javni (sekularni, politički) život podrazumeva "emancipaciju" politike, ekonomije,
prava, obrazovanja, umetnosti od uticaja Crkve. Vera se suprotstavlja razumu, a duhovno
materijalnom. Laičnost, sekularnost mnogi tumače čak i kao borbu protiv Crkve i religije uopšte
ili pak kao njihovo proterivanje na margine društva. Crkvi se odriče svako pravo na političko
delovanje. Danas i veliki broj hrišćana smatra da je to normalno jer je, zaboga, politika "prljava"
stvar i ne predstavlja ništa drugo do pohlepu za vlašću i novcem. Hrišćanska etika i politika,
navodno, ne mogu zajedno.
U prvoj deceniji trećeg milenija u Evropi se sve više govori o tzv. "deprivatizaciji religije" i obnovi
hrišćanskih vrednosti u društvu. Načelo odvojenosti Crkve i države (svetovnost politike) sve
manje podrazumeva borbu protiv Crkve i religije. Izuzetak su društva u tranziciji. Politika je
"svetovna" (ima svoju "autonomiju") zato što se bavi problemima ovoga sveta, a ne zato što je
nereligiozna ili anticrkvena. Hrišćani-laici koji se danas bave politikom i učestvuju aktivno u
političkom životu ne znači da stvaraju "hrišćansku" ili "teokratsku državu". To znači da oni
zajedno sa drugima nastoje da izgrađuju državu utemeljenu na pravdi i pravu, državu koja štiti
ljudsko dostojanstvo i slobode, socijalnu pravdu, uzajamnu brigu, solidarnost i odgovornost.
Hrišćanski sekularizam
Dosadašnji modeli: državna Crkva, država protiv Crkve, političko delovanje Crkve preko tzv.
hrišćanskih političkih partija i pokreta, izgledaju potrošeni i anahroni. Izgleda da nastupa vreme
kada treba tragati za novim modelima Crkve i politike. Sada se nadziru tri nova modela. Prvi
sociolozi nazivaju fundamentalistički model ("antimoderna modernizacija") isprepletenosti
Crkve i politike, a drugi političko delovanje Crkve preko civilnog društva. Treći pravnici nazivaju
model kooperativne odvojenosti. U prvom slučaju Crkva kao svoje saveznike na planu
društvenog i političkog delovanja nalazi u desničarskim i konzervativnim strankama,
nacionalističkim, pijetističkim i moralističkim pokretima čija je osnovna karakteristika panično
negiranje svega što je moderno i savremeno i idolatrijski odnos prema prošlosti. Taj model je
danas veoma izražen. On je za Crkvu veoma rizičan, jer u startu odbija sve one koji imaju
drugačija politička uverenja, posebno mlade ljude koji žele da budu "in" i "u trendu". Opravdana
borba Crkve protiv mnogih društvenih anomalija savremenog sveta ne znači da treba stvarati
"koaliciju" sa tim društvenim grupacijama. Od nje se očekuje da odgovara na izazove i probleme
savremenog čoveka. Crkva treba da bude kritična prema svim jednostranostima i društvenoj
patologiji levice i desnice. Ona je iznad "konzervativizma" i "progresivizma", "tradicionalizma" i
"modernizma", "globalizma" i "antiglobalizma", ali istovremeno sa beskrajnom brigom i
ljubavlju prema svakom čoveku, bez obzira na njegova politička ubeđenja. Crkva je "savremena"
samo kada funkcioniše na crkven način. Hrišćani su "moderni" kada žive autentičnim
hrišćanskim stilom života. Crkva treba uvek da ima na umu opšte dobro i celinu sveta, da je
stalno prisutno-odsutna u svetu. Hrišćanstvo treba da bude svojevrsna "opozicija" svakoj državi
i političkom poretku, jer je ono tako i izvršilo najkorenitije političke promene u istoriji.