Professional Documents
Culture Documents
Smirenie: Ključni Pojam Pravoslavnog Moralnog Koncepta
Smirenie: Ključni Pojam Pravoslavnog Moralnog Koncepta
Kao što je već u prethodnom delu teksta rečeno, svaki amblem sadrži tri elementa:
piktogram – imago, odgovarajući naslov – inscriptio, kao i propratne stihove – subscriptio.
Amblem o kome je reč, nalazi se na 142 strani Itike Jeropolitike, nesumnjivo služeći kao
ilustracija teksta, koji nosi isti naslov kao i sam amblem: Smirenie. Etički pojam smirenie spada
u isti semantičku grupu termina kao što su ’poniznost’i ’pokornost’. Smirenie je prvenstveno
religijska (tačnije, ruska pravoslavna) emocija. Ona označava odsustvo ponosa i nečiju
spremnost da se pokori tuđoj volji. Tipično, vernik se pokorova dominantnoj muškoj figuri
zvanoj ’Bog’, mada i druge značajne figure, kao na primer ’zemljoradnička komuna’ mogu
izmamiti ovu emociju.
Smirenie (zajedno sa etimološki povezanim pojmovima) je generalno pozitivno
okarakterisano. Na primer, mnoge poslovice izražavaju odobravanje:
„Smirenie je udovoljavanje Bogu, prosvećenje za um, spasenje za dušu, blagoslov za dom
i uteha za narod“, „Bog spašava smirenie duhom“, „Bog se protivi gordosti, ali nagrađuje
smirenie “
U svojoj semantičkoj analizi ovog pojma, lingvista Anna Wierzbicka govori o
„spokojnom prihvatanju svoje sudbine, postignutu moralnim trudom, patnjom, i kroz saznanje o
potpunoj milosti Božjoj, saznanje koje rezultira ne samo stavom neopiranja Zlu, već i
apsolutnim mirom i ljubavnom naklonošću ka drugom ljuskom biću“. Zbog toga, iako smirenie
implicira na izvestan stepen psihičkog mira, ono se ipak ne može poistovetetiti sa pasivnošću ili
neradom. Ono se dostiže samo putem ogromnog unutrašnjeg napora, ili čak mučenja. Sa
psihoanalitičke tačke gledišta, odluka za patnjom takođe može biti samounižavajuća,
autodestruktivna, tj, može biti mazohistička u određenim situacijama, što je na neki način i
suština hrišćanske požrtvovanosti. Zanimljiva stvar u vezi smirenie jeste da onaj koji ga dostigne
je često njime ponosan, odnosno onaj koji se pokorava ipak nije unižen u sopstvenim očima.
Naprotiv, on se može smatrati uzvišenim. Međutim, jasno je da slovenska doktrina smirenie
predstavlja široko rasprostranjeno psihološko stanje u područjima delovanja hrišćanske
pravoslavne crkve.
U strukturi datog amblema, ovaj inscriptio ima ulogu da zajedno sa piktogramom
konstruiše jednu smislenu celinu, u ovom slučaju da prenese svojoj čitalačkoj publici
starozavetnu ideju o skromnosti. Dakle, smirenie ima gradivnu ulogu jer se njegovo značenje
prepliće sa značenjem piktograma, i bez njega, amblem bi dobio neki drugi smisao.
Sam res picta ima jednostavnu i simetričnu kompoziciju i oblik. Pravougaonog je oblika,
uokviren je vinjetom i vertikalno uspravljen. U njegovom centralnom delu nalazi se putir
postavljen na četvrtasto drveno postolje. U samom vrhu vide se nebesa koja se otvaraju i iz
njihovog središta izleće ptica feniks obasjana svetlošću, leteći, kako se čini, licem ka
posmatraču. Iako naizgled jednostavan, ovaj imago čini jednu kompleksnu sintezu nekih od
najnarativnijih simbola u hrišćanskoj kulturi. Svaki od ovih simbola je pažljivo ukomponovan u
datu celinu.
Putir ili gral, načinjen od zlata ili dragog kamenja se, kao takav, u hrišćanskoj legendi
uzima za čašu s tajne večere i čašu u koju je Josif iz Arimateje uhvatio krv Hrista na krstu. On
simbolizuje svetinju nad svetinjama; vaseljensko središte i izvorište života i besmrtnosti. U
starozavetnim legendama gral predstavlja sveto srce Hristovo, a njegov gubitak označava gubitak
zlatnog doba raja, čovekove praiskonske duhovnosti, čistote i nevinosti. U biblijskoj legendi je
dat Adamu, ali je u času pada u greh, gral ostao u raju. Nalazi se u središtu Raja i mora se
ponovo naći, pa otud izbavitelj vraća putir i ljudskom rodu vraća Raj. Potraga za gralom je
povratak u raj, u duhovno središte čoveka i svemira, i odvija se po simboličnom obrascu
inicijacije posredstvom kušnji, provera i susreta sa smrću u traganju za skrivenim značenjem i
misterijom života.
U hrišćanskoj novozavetnoj tradiciji, putir predstavlja krv Hristovu ili čašu spasa, čime
ukazuje na jednu od dve najsvetije hrišćanske tajne za koju se smatra da je ustanovio sam Isus na
tajnoj večeri – pričešće, odnosno evharistiju. Evharistija je jedan od suštinskih momenata
pravoslavne liturgije (i uopšte, srž same crkve), gde se vernici, uzimajući hleb i vino (odnosno
telo i krv Hristovu), pričešćuju božjim darovima za svoje spasenje. Evharistija vernicima daje
predukus budućeg veka, kada će Hristos doći i uspostaviti carstvo Božije na zemlji. Putir je
postao jedan od osnovnih i opšteprihvaćenih simbola, a posredstvom zapadnih uticaja prihvaćen
je i u pravoslavnoj veri gde igra snažnu ulogu u moralizatorskoj ikonografiji.
Na datom amblemu, putir je postavljen na drveno postolje koje simbolizuje oltar. Oltar,
pak, generalno predstavlja božansko prisustvo, žrtvu i ponovno sjedinjenje s Bogom pomoću
žrtvovanja. Njegova grobolikost simbolizuje prelazak iz smrti u život i iz vremena u večnost. On
predstavlja i grob i uskrsnuće, kao i žrtvu Hristovu u pričešću. Oltar je i simbol tajne večere,
čijom prilikom je ustanovljena evharistija. Drvena građa oltara upućuje na krst, ultimativni
simbol spasenja posredstvom Hristove žrtve; on je simbol iskupljenja i patnje. Oltar je takođe
univerzalni simbol vere.
Iznad putira se nalazi predstava ptice feniks koja leti u nebesima, gde i feniks i nebo
simbolizuju besmrtnost i beskonačnost. Nebesa su transcedentalno prebivalište Boga; ona
označavaju carstvo blaženosti, raj. Dok oblaci označavaju prisustvo Boga koji velom obavija
nebo, feniks simbolizuje Hrista, njegovo vaskrsnuće i trijumf nad smrću. On je takođe i simbol
plemenitosti, jedinstvenosti i blagosti.
Ispod pikte nalazi se subscriptio, u vidu stihova koji u suštini kazuju kako se prateći put
smirenia prati i put ka carstvu i vrtu nebeskom, i na taj način subscriptio tekstualno uobličava
celokupnu amblematsku pituru kao jednu jasnu didaktičko-etičku celinu koja ističe vrline kao
moralnu paradigmu vere.
Ovaj piktogram, u sklopu sa svojim naslovom smirenie i proratnim stihovima, čini
alegoriju vrline poniznosti kao jedinog puta do spasenja. U sve navedene elemente je, zbog
njihovog značenja, evidentno inkorporirana doktrina smirenia, što je posebno naglašeno,
prvenstveno, podelom piktograma na dve horizontalne zone, a i usmerenošću putira ka nebu.
Piktogram je podeljen ravnom linijom koja deli gornju – belu i veću zonu od donje – crne i
manje zone. Gornja zona obuhvata nebo i zdelasti deo putira, dok donja obuhvata oltar i postolje
putira. Jasno je da se ovim implicira na podelu ovozemaljskog od metafizičkog sveta, gde se sa
ovozemaljskog sveta u kojem se nalazi oltar kao simbol vere, crkve, pričešća i žrtve, ka
nebesima uzdiže putir, koji kao takav zapravo predstavlja biće koje sebe daje kao prinos nebu i
koje s neba dobija milost i obilje. Amblem sugeriše i na povoštovanje autoriteta crkve, jer je oltar
stavljen u funkciju mosta koji povezuje grešnost ovozemaljskog sveta i nebeskog carstva. Čitav
akcenat ovog amblema stavljen je na uspravljeni putir, koji je metafora Hristovih patnji na bregu
i njegovog uzdizanja na nebo, što je zapravo jedan od temelja pravoslavne duhovnosti. Putir ima
ulogu vizualizacije propovedi o vrlinama, sugerišući čitalačkoj publici da treba slediti lični
primer samog Isusa Hrista, jer je njegov primer - primer ljubavi i stradanja, nekoristoljublja,
čistote, apsolutne poslušnosti Bogu Ocu i drugih vrlina, i to je jedini pravi put ka žrtvi i spasenju.
U ovom amblematskom zborniku se nakon amblematske piture pojavljuju komentari, koji
po pravilu tumačili smisao amblema, a ne njegovo bukvalno značenje. Kao i ostali komentari u
Itici Jeropolitici, i ovaj tumači jedan, određeni amblem, i predstavlja samostalnu celinu. Njega
čini tekst, koji počinje obraćanjem putiru kao spasenju kroz smirenie. Ovaj tekst je, dakle,
povezan sa amblemom, ali nema funkciju doslovnog komentara amblema i u tom smislu
amblematska piktura i eksplikacija predstavljaju celine koje se idejno dopunjuju. Takva primena
amblema u svetlosti retorike može se shvatiti kao similitudo odnosno podobije, kako se ovaj
pojam prevodio u slovenskim retoričkim priručnicima. Amblem doprinosi razjašnjavanju i
oživljavanju osnovnog teksta, ali ga direktno ne tumači. Ovakva upotreba amblematike imala je
u baroku svestranu primenu u svim sredinama i skoro svim literarnim žanrovima.
III – Rezime:
Bibliografija
Internet izvori:
8 www.wikipedia.org
9 www.books.google.com
10 www.gigapedia.com