III RIZIK

POJAM RIZIKA .

Rizik je mnogoznačan, višedimenzionalan i kompleksan pojam. Prisutan je

svakodnevnim ljudskim životima. Potrebno je je da se da što sveobuhvatnija, a ipak
koncizna definicija rizika, uzimajući u obzir sva njegova značenja.

Međutim, da bi se ovaj fenomen u potpunosti shvatili potrebno je sagledati sve

funkcije koji ga uslovljavaju i određuju i objasniti njihovu korelaciju sa funkcijom rizika.
Potrebno je imatiuvidu da sam izraz rizik je španskog porijekla RISCO i označava opasnost
koja prijeti brodovima. U istoriji osiguranja, rizici mora su veoma značajni, jer se osiguranje
kao djelatnost razvijala upravo počev od pomorskih rizika.

Rizik je sastavni dio ljudskog postojanja. Istina je da su ljudi s uvijek bili suočeni sa
rizikom bilo zbog promjene okruženja, nepredviđenih okolnosti ili zbog prevara. Moglo bi se
zaključiti da svuda gdje postoji ljudska aktivnost koja je vezana za objekte, tehnologije,
mašine, proizvode, kretanje ili investiranje, prisutni su i rizici.

Sam pojam rizika uvijek je privlačio pažnju velikog broja istraživača i naučnika.
Uglavnom sa različitih aspekata, tako da ni danas nemamo jedinstvenu definiciju rizika. Nije
problem samo u razlici pristupa već i u pojavnoj prirodi rizika što je postalo fenomen, pa rizik
i nije moguće jednoznačno pojasniti. Pojam rizika je vrlo relatizovan, ali svim rizici imaju
zajedničke odrednice i to da moraju biti budući i neizvjesni događaji.

Riječ rizik je često u svakodnevnoj komunikaciji, procjenjivanju ili odlučivanju,

pojedinaca i kolektiva i zajednica ali uvijek prilikom analize izvjesnosti ostvarivanja
sadašnjih opredjeljenja pod uticajem budućih faktora djelovanja. To znači da riječ rizik
obuhvata sumnju pod uticajem budućih faktora djelovanja. Moglo bi se konstantovati da
riječ rizik obuhvata sumnju u budući ishod sudske odluke, odnosno nastupanje takvog štetnog
događaja koji za sobom povlači ekonomski ili neki drugi gubitak.

1|Page
 Ekonomski naučnici teoretičari rizika, statističari i aktuari, svi oni imaju svoj pogled
na rizik.U najširem smislu rizik označava moguću promjenljivost rezultata oko neke
očekivane vrijednosti. Samu očekivanu vrijednost treba posmatrati kao ishod – rezultat koji
se prosječno događa u slučaju kada se neka osoba ili poslovanje stalno izloženi istom tipu
rizika.1

2) DEFINICIJA RIZIKA

U modernoj teoriji rizika postoje mnoge definicije rizika koje zavise od primjene
ekonomskih, pravnih, organizacionih, tehničkih i drugih kriterijuma kao i oblasti primjene.
Jedna od često citiranih definicija u literaturi glasi: „Rizik je stanje u kojem postoji
mogućnost negativnog odstupanja od poželjenog ishoda koji očekujemo ili kojem se
nadamo“2

Sve definicije upućuju na to da je pojam rizika svojevrstan fenomen pa i važno

filozofsko pitanje. Zbog toga možemo reći da je rizik imaginacija sve do momenta njegove
egzekucije.

Iz svega naprijed iznijetog može se zaključiti da se u osnovi pojam rizika po neki put
koristi u specifičnom smislu da opiše promjenljivost oko očekivane vrijednosti, a drugi put da
opiše očekivane štete. Onog trenutka kada se na bilo koji način želi utvrditi mjera opasnosti
od štetnog događaja u nekom sistemu, moraju se utvrditi granice tog sistema, a takođe se
mora ograničiti vrijeme u kome se mjera opasnosti utvrđuje.

Djelatnost osiguranja je povezana sa velikim brojem različitih vrsta rizika koji su

konstatno prisutni i koji se mogu realizovati sa različitim intezitetetima. Osnovna djelatnost
osiguravajućih društava je pokriće takozvanog aktuarskog rizika tj. rizik ostvarenja određenog
štetnog događaja na predmet osiguranja i za čije pokriće osiguranik uplaćuje premiju
osiguranja. Stoga sa stanovišta osiguranja rizik se može definisati na sledeće načine: „Rizik
je osnovni činilac, osnovna predpostavka, bez čega osiguranje ne bi moglo

Prf.dr .Ratko Vujović : „Upravljanje rizicima i osiguranje „ Beograd 2009 str 17.
2

Ivo Andrijanić i Ksenija Klasić „Tehnika osguranja i reosiuranja Zagreb 2002 str4.

2|Page
postojati“.3

Rizik je opasnost od nastanka ekonomskog i društveno štetnog događaja koji

podrazumijeva osiguravaču obavezu da nadoknadi štetu, odnosno isplati osiguranu svotu u
skladu sa uslovima osiguranja.

„Rizik je mogućnost događanja slučajnog štetnog djelovanja osigurane opasnosti

na predmet osiguranja u nekom budućem razdoblju“.4

„Rizik je samo zamišljena opasnost od dešavanja štetnog događaja i kada se on

ostvari tada je već riječ o određenom osiguranom slučaju“.5

Kao pravni pojam rizik je u materiji osiguranja element pravnog odnosa osiguranja za
koje su vezane obaveze osiguravača i osiguranika. Pravni pojam rizika predstavlja mogućnost
nastupanja neizvjesnog događaja koji ne zavisi od isključive volje zaintersovanih lica i čije je
osiguranje dopušteno zakonom, javnim poretkom i moralom.

3 ) VEZE NEIZVJESNOSTI I RIZIKA

Izraz neizvjesnost često koristi u vezi sa rizikom, pa čak dolazi do miješanja ova dva
pojma te je potebno objasniti vezu između ova dva pojma.

Veliki problem predstavlja činjenica što nemamo tačno definisane pojmove i značenja
neizvjesnosti i rizika u smislu njihovog uticaja na ekonomske odluke. Ni dan danas nije
gotova rasprava o riziku naspram neizvjesnosti u našu mogućnost da predvidimo budući ishod
sadašnje akcije.

Pojam neizvjesnost suprotan je pojmu izvjesnosti koji označava sigurnost u pogledu

ishoda određene situacije. Podrazumijeva se da ne postoji nikakva sumnja. Neizvjesnost je
prema tome jednostavno psihološki odraz nedostatka saznanja o budućnosti. Ovaj termin

Boris Marović Nebojša ŽarkovićLeksikn osiguranja DDR Novi Sad 2002.

4

M.Bijelić :“Osguranje ireosiguranje Tectus Zagreb 2002

5

Boris Marovi Nebojša Žarković :“Leksikon osiguranja ,DDOR Novi sad 2002.

3|Page
opisuje stanje uma. Neizvjesnost nastaje kada neka osoba osjeti da njegovo znanje o ishodu
date situacije nije sigurno.

Pojam neizvjesnosti izjednačava sa ponekada sa pojmom rizika, premda je

neizvjesnost samo jedan od činilaca rizika. Neizvjestan je onaj događaj za koji se ne zna da li
će uopšte nastati ili recimo u pogledu smrti, ako i znamo da će se desiti ne znamo kada će to
biti. To je ne postojanje znanja o budućnosti, odnosno stanje svijesti koje je okarakterisano
sumnjom zato što ne postoji saznanje o tome da li će se nešto u budućnosti dogoditi ili se pak
neće dogoditi. Moglo bi se zaključiti da se neizvjesnost i rizik se međusobno odnose
proporcionalno, a izvjesnost i rizik obrnuto proporcionalno.Shodno tome što je stepen
neizvjesnosti manji i rizik će biti manji i obrnuto.

Prema pravnom tumačenju ono što je mogućno nije i samim tim i sigurno da će se
dogoditi. Stoga je neizvjesnost elemenat osiguranog rizika različit od mogućnosti.

Neizvjesnost je takođe element rizika utkan u samu bit osiguranja. Pokrivanje rizika
koji će sigurno nastupiti u određeno vrijeme značilo bi za osiguranika uklanjanje aleatornih
ugovora i vodilo bi zaključivanju posla suprotnom javnom poretku i moralu. Stoga se u svim
zakonodavstvima ugovoru o osiguranju smatra po pravilu ništavim ako se u času njegovog
zaključenja već bio desio događaj koji predstavlja osigurani slučaj ili ako je već tada bila
prestala mogućnost da se ona dogodi.

Sam pojam neizvjesnosti nije apsolutnog karaktera. Neizvjesnost može postojati u

pogledu toga da li će se neki slučaj dogoditi ili neće, kao i u pogledu toga kada će se neki
događaj odigrati.

Postojanje rizika–stanje ili splet okolnosti u kojima se može dogoditi neka šteta ili
gubitak–stvara neizvjesnost kod pojedinaca koji preuzimaju rizik. Ako se pod rizikom
podrazumijeva splet okolnosti pod kojima se može dogoditi neka šteta onda je neizvjesnost
psihološki odraz neznanja o budućnosti koja se stvara kod pojedinca koji prepoznaje rizik.6

4) OPASNOST

Prf dr Ratko Vujović :2Upravljanjem rizikom I osiguranje „ Beograd 2009 Str 22.

4|Page
 Opasnost se razlikuje od pojma rizika i definiše se kao potencijalni uzrok nastanka
štete i gubitka. Opasnost je nešto što može da izazove gubitak neke vrijednosti kada je ta
vrijednost izložena uticaju date opasnosti. Opasnosti mogu da djeluju samostalno ili
kumulativno sa drugom opasnosti. Osiguravajuća polisa obezbjeđuje finansijsku zaštitu od
šteta koje su izazvane raznim opasnostima, koje su obično navedene u polisi.

Opasnosti mogu da budu prirodne (ekstremni događaji u prirodi kao zemljotres

poplava i sl.), biološke (zarazna bolest, genetska modifikacija) i industrijske prirode (štetni
materijali iz proizvodnog procesa).

5 ) HAZARD

Pod terminom hazard podrazumijeva se okolnost koja stvara ili povećava opasnost i
rizik, odnosno vjerovatnoću da će doći do štetnog događaja i gubitka, odnosno da je okolnost
koja povećava bilo učestalost bilo ozbiljnost štete.7

Prema rječniku američkog engleskog jezika hazard označava nesrećan slučaj, šansu da
se bude povrijeđen ili oštećen, neočekivani slučajni događaj, izloženost neočekivanoj šteti,
gubitak ili povreda ili šteta. Moglo bi se reći da ovaj termin označava isto što i rizik. Ali
glavna razlika je u tome što je hazard osobina koja ne zavisi od frekvencije ili posljedice.
Može ih povećati, ali ne zavisi od njih, dok je rizik kvantitativni i kvalitativni izraz mogućeg
gubitka, izraz koji u sebi sadrži i vjerovatnoću i posljedice.

Kada identifikujemo hazard onda ne razmatramo mogućnost ili kredibilitet nesrećnog

slučaja, niti pak ni jedan način njegove prevencije ili ublažavanja. A rizici se za razliku od
hazarda mogu kontrolisati, umanjiti ili minimizirati. Hazard ili indirektna opasnost ili postoji
ili ne postoji, ona se ne može niti kontrolisati niti minimizirati. Postoje četiri glavna tipa
hazarda:

 Fizički,
 Moralni,
 Psihološki,
 Hazard zakonske odgovornosti.

Riskin an Indstrial Society Theory and Practice,October 2002.wwwbbc.co uk

5|Page
 Fizički hazard je fizički uslov koji je posljedica materijalnih karaktristika nekog
objekta, pri čemu te materijalne karakteristike povećavaju rizik, odnosno šansu da se neki
štetni događaj i dogodi.

Moralni hazard je povećanje vjerovatnoće nastanka štetnog događaja zbog

nepoštenih i nemoralnih namjera i postupka osiguranih osoba.

Psihološki hazard je nehat ili indiferentnost prema šteti zbog postojanja osiguranja.

Hazard zakonske odgovornosti , obuhvata pravni sistem ili propise koji mogu da
povećaju frekvenciju ili intezitet šteta.

6) NEPOSREDAN UZROK

Neposredan uzrok štete je veoma važan koncept u osiguranju imovine. U terminologiji

Osiguranja neposredan uzrok je prva opasnost u lancu događaja koja je izazvala šteta . 8 Opšte
pravilo u osiguranju imovine je da osiguranik, da bi naplatio osiguranje usljed štete koja je
posljedica neke opasnosti, mora da bude osiguran od te određene opasnosti. Ako je
neposredni uzrok izuzet iz polise osiguranja ne nadoknađuje datu štetu.9

PROCES UPRAVLJANJOM RIZIKOM

Polazeći od toga da se upravljanje rizikom istražuje respektujući kriterujume faze

„obrade rizika“, jer se time uspostavlja korelacija između uticaja pojedinih posljedica rizika i
vjerovatnoće njihovih pojavnih oblika, većina autora uglavnom razlikuju sljedeće faze
sistemskog procesa upravljanja rizikom:

 Identifikacija rizikom,
 Analiza rizika,
 Procjena rizika,
8

Mark S.Dorfman Risk Managmentand Insrance 6th edition.1998.str 6-7

9

Prof dr Ratko Vujović :“Upravljanje rizcima i osiguranje „ Beograd 2009 str 30.

6|Page
  Izbor metode i instrumenata za upravljanje rizikom.

1) Načela upravljajem rizikom

Upravljanjem rizikom primjenjuju se sva načela iz Zakona o obligacionim odnosima i

to:

 Načelo ravnopravnosti učesnika u obligacionim odnosima - Strane u obligacionim

odnosima su ravnopravne. Nije dozvoljeno ugovaranje prava na jednostrani raskid
ugovora u korist jedne od ugovornih strana, bez vremenskog ograničenja.
 Načelo savjesnosti i poštenja - U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava
i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i
poštenja.
 Zabrana zloupotrebe prava - Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa
protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
 Zabrana stvaranja i iskorištavanja monopolskog položaja - U zasnivanju
obligacionih odnosa učesnici ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo
koga od njih ili za drugog stvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu, kojim se
stiču materijalna ili druga preimućstva koja se ne zasnivaju na radu ili stvaranju
neravnopravnih odnosa u poslovanju ili narušavaju druge osnove društveno–
ekonomskih odnosa.
 Načelo jednake vrijednosti davanja - U zasnivanju dvostrukih ugovora učesnici
polaze od načela jednakih vrijednosti uzajamnog davanja. Zakonom se određuje u
kojim slučajevima narušavnje tog načela povlači pravne.

POJMOVI I DEFINICIJE VEZANE ZA UPRAVLJANJE RIZIKOM.

Rizik se može definisati kao postojeća vjerovatnoća nastanka nekog događaja koji će imati
negativne posljedice na ostvarenje ciljeva organizacije .
Razmišljanje zasnovano na riziku
Da bi bila usaglašena sa sa ovim zahtjevom međunarodnog stndarda potrebno je da
organizacija planira i primjenjuje mjerama koje se bave prilkama i rizicima.

7|Page
Prilke mogu da nastanu kao rezultat situacije koja je povoljna za ostvarenje predviđenih mjera
Rizik jeste efekat nesigurnosti i svaka takva nesigurnost može da ma pozitivne i negativne
efekte.
Od organizacije se traži da utvrdi rizike i mogućnosti koje treba da riješi kako bi obezbijedila
da mjere sistema menadžmenta kvalitetom postigne svoje namjeravane rezultate ,spriječi ili
smanji neželjene efekte i dostigne stalno poboljšanje.
Razmišljanje zasnovano na riziku omogućava organizaciji da :
 Utvrdi faktore koji bi mogli da utiču da njen proces ili njeni sistemi menadžmenta
odstupaju od planiranih rezultata
 Uspostavi preventivo upravljanje kako bi se negativni efekti sveli na najmanju mjeru
 Maksimalno iskoristile prilike kada se one pojave.
 Po izvršenoj procjeni rizika definiše i sprovede potrebne mjere da se rizici dovedu na
prihvatljive mjere.

Za upravljanje rizicima najčešće se koriste tehnike izbjegavanja rizika ,raspoređivanje rizika

na veći broj nosilaca,kontrola rizika koja ima zadatak sprečavanja rizika,prenos rizika na
drugu stranu i prihvatanje rizika kada je njegov uticaj manji od troškova upravljanja rizikom.
Upravljanje sa rizicima je najefikasnije kada je to posao svakog zaposlenog iz njegovog
domena u organizaciji i kada je ugrađeno u organizaciju i sve aktivnosti ,kako periodične
tako i one svakodnevne.
Jedan od glavnih ciljeva upravljanja rizikom je donijeti procjenu da li svaka organizaciona
jeinica može da se nosi sa rizikom.
Za svaki rizik potrebno je utvrditi nosioca rizika,odnosno lice koje je dgovorno za smanjenje
odnosno eliminisanje rizika .
Adekvatno upravljanje rizicima koji su satavni dio poslovanja doprinosi smanjenju ukupnih
troškova,efikasnijim i efektivnijem upravljanju i stvaranju dodatne vrijednosti za privredni
entitet i društvenu zajednicu.

POSLOVNI RIZICI
Poslovni rizici su rizici koji su vezani za poslovanje organizacije i uzrokovani su unutrašnjim
aktivnostima ili neaktivnostima ili nekim vanjskim faktorima koji direktno vrše uticaj na
efikasnost dijela poslovanja ili na ukupno poslovanje organizacije
U poslovne rizike spadaju :

8|Page
  Tehnički rizici a to su rizici koji se pojavljuju zbog dotrajalosti objekata,postrojenja ili
opreme,instalacije ,što je uzrokovano prestankom zanavljanja opreme ili postrojenja ili
nedovoljnog investicionog ili tekućeg održavanja.
 Ekonomski rizici koji nastaju kao posljedica neekonomičnog poslovanja usljed :
_ uticaja inflacije ,monetarne i fiskalne politke regulatornih postupaka organa vlasti
usljed
uticaja konkurenata kao posljedica agresivn
Ograničenje nabavke energenata ,materijala i rezervnih dijelova ili usljed porasta
- ukupnih troškova poslovanja
- Rizici u prodaji nastaju kao posljedica pogrešne procjene kupaca i njihove tražnje ili
kao posljedica gubitka dijela tržišta od strane konkurenta.
- Finansijski rizici,koji nastaju najčešće usljed povećanja nenaplaćenih potraživanja ili
preuzimanja kreditnih obaveza a koje neće moći biti vrćene iz pozitivnih efekata novih
ulaganja.
- Najzačajniji rizici

RIZIK UPRAVLJANJA postoji ako upravljački procesi organizacije nisu sklađeni sa

zakonskim zahtijevima i kada uprava organizacije ne može osigurati adekvatn nadzor nad
aktivnostima upravljanja .
RIZIK OVLAŠTENJA je rizik koji može da nastane ako rukovodioci na bilo kojem nivou i
zaposleni ne upravljaju odnosno ne obavljaju svoje poslove u skladu sa internim pravilima ali
i za očekivanjima koja važe za konkretno radno mjesto odnosno funkcje.
Ovaj rizik je vezan i za neposjedovanje potrebnih znanja i vještina i sposobnosti što
podrazumijeva i nepoznavanje tehnoloških promjena odnosno inovacija koje su bitne za
konkretnu djelatnost.Sve ovo može dovesti do donošenja pogrešnih odluka koje uzrokuju
negativne posljedice često i sa negativnim neekonomskim efektima.
RIZIK INTEGRITETA se pojavljuje kao vjerovatnost prevara od strane menadžmenta
,zaposlenih,posrednika ,rizik od ileganih i neautorizovanih aktivnosti što može dovesti do
gubitka imidža na tržištu ili do finansijskog gubitka.
FINANSIJSKI RIZIK smatra se posebno značajan s obzirom na vrijedost materijalnih
sredstava koja su povjerena organizaciji .
Ovaj rizikje svojstven za za svaki poslovni subjekat ,a ispoljava se kroz određenu
vjerovatnost da organizacija neće obezbijediti adekvatnost iiiiii likovidnost da isplati svoje

9|Page
obaveze i da isplati svoje obaveze ,i da ne uprvlja finansijskim rizicima na način koji je
koizistentan sa posebni ciljevima organizacije .
Finansiski rizik se identifikuje kroz :
 Rizik novčanih tokova
 Poreski rizik,
 Rizik kontrole i odobrenja cijene
 Valutni rizik
RIZIK Informacionih tehnologija je rizik da informacione tehnologije kao i računovodtvena
oprema ,tako i progrmska rješenja koritenja u poslovanju nisu adekvatni zahtjevima
poslovnog subjekta.Ako se ne postiže odgovarajuća efikasnost informacionog sistema sanjuju
se mogućnost da se na adekvatan način odgovara tekućim i budučim poslovnim potreba.Kako
se relativno često vrši osavremenjavanje aplakitivnih programskim rješenja,a i računarska
oprema je novijeg datuma.
OPERETAVNI ODNOSNO PROCESNI RIZIK
se veže za pojedine funkcije /poslovne jedinice koje se organizuju u skladu sa potrebama
privrednog subjekta i čije aktivnosti omogućvaju da organizacija odgovori svojim obavezama
i poslovne planove izvrši u realno mogućem obimu.
Ako se radni proces i odgovornosti svake pojedine radne jedinice ne definišu na adekvatn
način i ako se jasno postavljeni ciljevi i ne ostvaruju ,tada se govori da postoji povećani rizik
izvršenja osnovni zadatak radnog procesa i operacija koje se očekuju da će biti obavljene od
službe odjeljenja ,radne jedinice ,odsjeka.
RIZIK IZVEŠTAVANJA UKLJUČUJE OCJENU SLJEDEĆEG :
 Da li su finansijski izvještaju sačinjeni u skladu sa releveantnim zakonima i
računovodstvenim standardima i pravilima,kao eksternim aktima kao i u skladu sa
internim računovodstvenim politikama koje je usvojila uprava.
 Rizik postoji kada objelodanjeni finansijski izvještaj uključuju značajno netačne
tvrdnje,ili značajno izostavljene ili pogrešnu interpretaciju činjenice,što korisnike
finansijskih dovodi u zabludu.
Rizik finansijskog izvještavanja povećava se ako Uprava na adekvatan način odnosi
prema preporukama interne i eksterne revizije ,ako su poslovne informacije povezane
sa osnovnim poslovnim ciljevima rganizacije pogrešno prezentuju,izvještavaju ili na
drugi način iskrivljiju ,što direktno utiče i na povećanje rizika knjigovodstvenog
izvještavanja o poslovanju organizacije.
10 | P a g e
  Rizik zakonskog izvještavanja se javlja u slučaju kada su operativnih izvještaji i
fininasijske informacije organizacije tražene od regulatornih tijela nadležnog
ministarstva ili organa lokalne ajednice nekompletne ,netačne,ili su
neblagovremene,pa izlažu organizaciju kritikama,kaznama i sankcijama.

NEPOSLOVNI RIZICI
Neposlovni rizici koji se vezuju uz vanjke uticaje a često posmatraju kao posljedice više sile
na kje organizacija ne može uticati
U nepslovne rizike između ostalih ,spadaju :
 Fizički rizici su rizici koji nastaju usljed raznih nepogoda i vanrednih doađaju :
 Socijalni rizici su sadržani u mogućnosti da se okolina ,ali i radnici podstaknu
spoljnim uticajima ponašanja suprotno standardnim očekivanjima
 Neposlovni rizici su sadržani i u mogućnostima da nastane štetan događaj
krađe,nemara ili određenog nerada,
 Lični rizici su rizici koji nastaju usljed povrede radnika van radnog mjesta i obavljanja
rdnih zadataka ,bolesti ,promjene zdrstvenih grupa,smrti radnika i gubitka ključnog
osoblja,bilo da se radi o rukovodnom,stručnomspecijizovanom osobljuza djelatnosti
organizacije.
RIZICI OKRUŽENJA
Rizik okruženja se javlja kada vanjski faktori imaju uticaj na poslovanje organizacije u
odnos na izbor strategije ,operacija, odnosa sa kupcima i dobavljačima ,organizacione
strukture ili finansijskog stanja i neefikasnosti
U ovu kategoriju spadaju sljedeći rizici :
 Rizik konkurecije nastaje kada postojeći ili novi konkurenti preduzimaju na tržištu
akcije koje mogu uticati na konkurentsku moć organizacije,
 Rizik dostupnosti kapitala ovaj rizik nastaje kada organizacija nema efikasan pristup
kapitalu koji je potreban za relizaciju njegovih strateških planova i ostvarene novčanih
tokova za otplatu dugova po njihovom dospijeću.
 Regulatorni rizik koji se pojavljuje ili se može pojaviti zbog uticaja promjenama
zakonske regulative od strane državnih organa ili organa lokalne zajednice ,koje mogu
imati za posljedicu porast konkurentskog pritiska i mogu značajno uticati na
sposobnost oranizacije da efikasno posluje

11 | P a g e
  Pravni rizik nastaje ako organizacija ne može poslovne odnose sa partnerima
ugovorene aražmane i specifične aktivnosti uskladiti sa važećim zakonskim okvirom.
 Rizik tržišta može da nastane kada organizacija prestane da bude monoplista i da
poćne da posluje u tržišnim uslovima
 Rizik djelatnosti nastane kao posljedica mogućnosti da bi se nova djelatnost kojom se
bavi organizacija mogla izgubiti na atraktivnosti.
 Rizik elementarnih nepogoda ili katastrofalne štete može negativno utcati na
sposobnost organizacije da obavlja svoju djelatnost ili da se pokriju operativni
troškovi koji će nastati otklanjanjem nastalih šteta.
 Rizici katastrofalnih događaja(poplave,požari ,zemljotres i dr ) ako su nastale štete
takvih razmjera da se ne može nastaviti poslovni proces U ovaj rizik se može uvrstiti i
rizik od oružnih pljački ,kojem može biti izložen svaki segment organizacije.

STRTEGIJA RIZIKA
Utvrđivanjem strategije rizika koja se bazira na procjeni rizika postavklja se temelj za
upravljanje rizicima i za izradu planova u organizaciji.
Strategija rizika podrazumijeva pet osnovniheklemenata ito:
_ politika rizika (strateški postupci s rizikom,
Identifikacija rizika (vrjednovanje ocjenjivanje i prikazivanje rizika )
Upravljanje rizikom nadležnost i odgovornost menadžmenta
_ nadzor i kontrola rizika (nadležnost i odgovrnost menadžmenta
Izvještavanje o riziku.
Rizik se može definisati kao postojeća vjerovatnoća nastanka novog dgađaja ,koji će imati
posljedice na ostvarenja ciljeva ciljeva organizacije :

POLITIKA RIZIKA
Politika rizika podrzumijeva osnovne odredbe uprave o postupanju sa rizicima u
organizaciji.Stav uprave u vezi sa rizicima poslovanja čini bitan dio poslovne politike svakog
društva .te predstavlja vodilju sa rizicima .
Ponašanje ogrnizacije u odnosu na rizična područja poslovanja može se opisati kao sklonost
ka riziku ,neutralnost ka riziku ili kao strah od rizika.Politika rizika predstavlja način

12 | P a g e
upravljanja rizikomna način da se negativni efekti pojedinih rizika minimiziraju ili potpuno
neutrališu.

PROCJENA I KATEGORIZACIJA RIZIKA

Na osnovu vjerovatnoće nastanka rizika i njegovog značaja koji može imati na poslovanje
organizacije ,rizici se u praktičnom primjeru svrstavaju u tri kategorije i to :
V _ rizici visokog nivoa ,su rizici koji imaju jako veliki uticaj na poslovanje i veliku
vjerovatnoću da će se dogoditi (ocjenjuju se sa 9-10 )
S- rizici srednjeg nivoa –su oni rizici koji imaju značajan uticaj na poslovanje i vrlo malu
vjerovatnoću da če se dogoditi (ocjenjuje se sa 4-7 )i
N _ rizici niskog nivoa su oni rizici koji mogu imati značajan uticaj na poslovanje i vrlo malu
vjerovatnoću da će se dogoditi (ocjenjuju se sa (0-3 )

REGRES ILI SUBROGACIJA je jedan od vidova smanjenja šteta koje koriste

osiguravači u imovinskim osiguranjima .Kada osiguravač isplati naknadu štete osiguraniku
na njega prelaze i sve osiguranikove potražnje prema licu odgvornom za štetu i to u punoj
visini naknade
SMANJENJE FREKVENCIJE šTETE obuhvata aktivnosti koje se preduzimaju prije nastanka
štete .
Obuhvata pravljenje planova za ponašanje u kriznim situacijamašto zahtijeva pravljenje
planova za ponašanje u kriznim situacijama ,što zahtijeva pravljenje planova za ponšanje u
kriznm situacijama što zahtijeva da se identfikuju svaku situacije i da se naprave planovi za
svaku od njih.
PRENOS RIZIKA –znači da se finansijske posljedice rizika prenosu na neko drugo lice ili
organizaciju putem legalnog uovora ili osiguranja .
Onaj na koga je rizik prenesen prhvata rizika kga prenosilac želi da izbjegne.
Postoji četiri prenosa rizika i to su :
1 ) Ugovori o preuzimanje odgovornosti „hold harmless „ ugovori
2 ) Inkorporacija ,
3 ) Hedžig,
4 ) Osiguranje

13 | P a g e
1 ) Ugovor „hold-harmless „-ugovor o smatranju nekog odgovornim za nešto a koji se
zaključuje prije nastanka štete i kod kojih se jedna strana slaže da na sebe preuzme
odgovornost druge strane ukoliko se šteta dogodi.

INKORPARACIJA je način da lična sredstva vlasnika inkorporiranih u firmi ne budu

upotrebljena za naknadu šteta nastalih zbog neuspješnog poslovanja ,kao što je to slučaj kod
pojedinačnog vlasništa nad firmom ili kod partnerstva.Kroz dokument o inkorporaciji firma
prenosi na svoje poverioce rizik od nemoućnosti isplate šteta i drugih gubitaka.
HEDŽING se odnosi na prenos špekulativnog rizika .To je poslovna transakcija prema kojoj
rizik od fluktoacije cijena prenosi se na treću stranu koja preuzima cijenu rizika naajući se da
može da postigne dobit iz cjelokupne transakcije .
Na ovaj način špekulator preuzima rizik ,a prenosilac rizika je obično firma koja želi da rizik
cijene prenese na nekog drugog koji ima više mogućnosti da podnese ovaj rizik.
Hedžing se obično vrši putem kupovine derivata.To su izvedene hartije od vrijednosti koje se
kreiraju na neku drugu osnovnu aktivnost
FJUČERS predstavlja obavezu da se kupi ili proda određena roba ili finansijske aktiva
određenog dana po unaprijed određenoj cijeni Fjučers ugovor predstavlja sporzum između
dvije strane o kupovini ili prodaju aktive na određenoj cijeni koju će kupac platiti na dan
isporuke.
FORVARD ili terminski ugovor je prosta izvedena hartija od vriednosti ,odnosno ugovor o
kupoprodaji određene finansijske aktive po unaprijed definisanoj cijeni gdje će se isporuka
aktive i konačno plaćanje izvršiti određenog dana u budućnosti.
Opcija podrazumijeva pravo ali i ne obavezu da se kupi odnosno proda određena aktiva po
unaprijed ugovorenoj cijeni u okviru određenog vremenskog perioda.
SVOP je finansijski ugovor koji obavezuje jednu stranu da zamijeni skup isplata koje
posjeduje za drugi skup isplata koje posjedujedrua strana.
Svopovi mogu da smanje troškove upravljanja rizikom s obzirom na to da su jeftiniji od
preuređenja prtfolio strukture.

OSIGURANJE je najčešći oblk prenosa rizika ,jer osiguranje ne samo to obuhvata

jenostavno prenošenja rizika već takođe i njegovo smanjenje kroz povećanje sposobnosti
predviđanja koja se obezbjeđuje preko zakona o velikim brojevima .
Međutim da bi se koristilo osiguranje menadžer rizika mora da :

14 | P a g e
  Odabere ono što je potrebno pokriti osiguranjem
 Vodi pregovore sa osiguravačem
 Izvrši izbor najpovoljnijeg osiguravača
 Obavijesti sve zainteresovane u firmi o uslovima osiguranja
 Periodično dostavlja izvještaje o rezultatima osiguranja,i vrši provjeru osiguranja.

II UPRAVLJANJE RIZICIMA
Jedan od glavnih zqhtijeva u procesu upravljanja rizikom jeste potreba da se utvrdi da li su
poslovne jedinice ili pojedine funkcije organizacije adekvatno osposobljene da se nose sa
rizikom koji se locira na tu funkciju.Uz to je vrlo važno utvrditi procjenu ukupnog rizika koji
treba podnijeti ,te ispitati kako se ukupni rizik u konkretnom slučaju može računati ,odnosno
prikazati.
Upravljanje rizicima je proces koji se s jedne strane sastoji od od analiziranja
,procjenjivanjaaopštavanje rizika povezanih sa bilo kojom ktivnosti funkcijom ili procesom ,a
s druge strane se očekuje ,da tim prijetnjama koje rizici u poslovanju prouzrukuju organizacija
odgovori na davekatan način ,što podrazumijeva minimiziranje ili čak eliminisanje gubitka
Nakon što je izvršena identifikacija i vrjednovanje relevantnih rizika može se odlučiti treba li
uticati na te rizike i kojim mjerama .U praksi se na te faktore koji mogu uzrokovati da se
štetni gogađaj i negativna posljedca rizika ostvari ,može uticati kroz :
 Izbjegavanje rizika ,što podrazumijeva aktivnosti kojima se vrši potpuno otklanjanje
rizika ,postiže se na taj način da se svaka ativnost povezana rizikom prekine,
 Smnjenje rizika,što podrazumijeva upotrebu tehničkih,organizacione ili kadrovske
mjere kojim će se smanjiti vjerovatnoća njegovog nastanka ili da se smanji šteta koja
bi proizašla iz određenih rizika.Vrlo bitan element za smanjenje rizika je zajedničko
15 | P a g e
 djelovanja mjera koje su vezane za upravljanje rizikomi sistem internih kontrola
Adekvatan sistem internih kontrola treba dati bitan doprinos smanjenu rizika.
 Smanjenje rizika je specifičan metod upravljanja rizikom ,a sastoji se iz aktivnosti
kojima se rizik prenosi na treće osobe.Od bitne jevažnosti rizika koji ugrožavaju
postojanje prenijetih na reća lica.
 Vlstito podnošenje rizika odnosi se na one rizike koji se nemogu izbjeći ili prenijeti na
treće lice ,pa se kao takvi moraju snositi
Za uspješno upravljanje rizikom odgovorno je rukovodstvo organizacije na svim nivoima
rukovođenja U orgnizaciji proces upravljanja rizicima treba da se odvija u nekoliko faza :
 Faza izrada i usvajanje planova pslovanja organizacije,i donošenje strategije za
ostvarenje usvojenih postavljenih ciljeva.Za izradu cijeva poslovanja i utvrđivanje
strategije kojom će se ostvariti ti ciljevi ,odgovorna je uprava organizacije a usvaja ih
na prijedlog nadzornog odbora skupština organizacije .
 Faza efinisanje i procjena rizika Potrebno je utvrditi rizična pdručja poslovanja
organizacije i da na onovu utvrđenih rizičnih područja oranizacije i dana osnovu
utvrđenih rizičnih područa poslovanja izvrši prcjenu pojedinih rizika.
 Faza sagledavanja i ocjene internih kontrola :Za uspostavljanje i funkcionisanje
internih kontrola u organizaciji odgovorna je uprva orgnizaciji.
 Faza preduzimanje mjera.Uprava organizacija je odgovorna za preduzimanje mjera
radi stvarivanja postavljenih ciljeva i provođenje kontrolnih postupaka u organizaciji
kojima se smanjuje mogućnost nastanka rizičnih događaja ili se uticaj negativnih
umanjuje
 Faza praćenja i zvještavanja kako se ostvaruju postavljeni ciljevi.
Radi umanjenja vjerovatnosti nastanka rizičnih pojava ,kao i u cilju smanjenja posljedica
štetnih događaja,uprava može da realizuje na jedan od navedenih četiri slučaja ili jednom od
kombinacija četiri strategije.
Pod pojmom nadzora podrazumijeva se prikupljanje podataka o svim vrstama
stnja jednog ili više procesa u organizaciji.pomoću prikldnih sredstava promatranja.Kod
nadzora rizika treba se osigurati dastanje rizika u organizaciji bude na istom ili nižem nivou
od onog koji se procjenjuje u usvojenoj strategiji .Ako se desi da rizik pređe gornji
projektovani nivo ,neophodno je izvršiti promjenu planiranih aktivnosti sa ciljem da se
konkretni rizik svede na prihvatljivi nivo.

16 | P a g e
Kontinuirano se mora nadzirati efikasnost mjera koje su provedene sa ciljem smanjenja rizika
i njihov uticaj na njegovo kretanje.Svrsihdan nadzor rizika sastoji se od formiranih i
neformiranih postupaka,koje prema kategoriji rizika i specifičnim potrebama i odovornostima
može provesti rukovodstvo i lica odgovrna za procese.
Kontrola rizika podrazumijeva nadziranje i regulisanje procesa prema
zadanim smjernicama i normama.Kontrole mjere se naznačavaju kao interne kontrole ili
sistem internih kontrola .Sistem nadzora rizika satoji se iz identifikacije ipraćenja nivoa
prepoznatih rizika kontrolisanje rizičnih pojava ipojedinih funkcija.Ako se pokaže da nivo
rizika raste potrebno je pojačati interne kontrolne postupke i razmotriti promjenu strategije i
mjera poveznih sa konkretnim rizičnim područjima

CILJEVI RIZIKA

Da bi se postavili ciljevi upravljanja rizikom moraju se prvo sagledati odnosi cijene

rizika, odnosno troškovi koje neki rizik može da nanese datoj firmi i vrijednosti te firme na
tržištu.

CIJENA RIZIKA

Ako uzmemom u obzir dvoznačno tumačenje rizika, odnosno da je to promjenljivost

oko očekivane vrijednosti ili u drugom kontekstu, očekivane vrijednosti štete kada su sve
druge okolnosti jednake, onda oba konteksta rizika – promjenljivosti i očekivane vrijednosti –
imaju svoju cijenu, odnosno smanjenju vrijednost dobit u različitim aktivnosti. Stoga u
najširem smislu, cilj upravljanja rizikom je da ublaži ovo u smanjene vrijednosti i da na taj
način poveća dobit. Bez obzira na tip rizika troškovi, odnosno cijena rizika, obuhvataju pet
glavnih koponenti:10

1. Očekivane štete,
2. Troškovi kontrole štete,
3. Troškovi finasiranja rizika,
4. Troškovi smanjenja unutrašnjeg rizika,

10

S.Harrington and G.Niheus Rusk Managment and Insurance Mc.graw Hill International Edition,USA 2003.

17 | P a g e
 5. Troškovi preostale neizvjesnosti koja je ostala poslije primjene programa za
upravljanje rizikom.

Očekivane štete obuhvataju direktne i indirektne troškove. Troškovi kontrole štete

obuhvataju troškove povećanih mjera predustrožnosti i ograničenja rizičnih aktivnosti u cilju
aktivnosti, u cilju smanjenja frekvencije i intizetata štetnih događaja.

Troškovi finansiranja rizika odnose se na troškove samofinansiranja, premije i

osiguranja i slično. Troškovi smanjenja unutrašnjeg rizika obuhvataju ugovorno prenošenje
rizika putem hedžinga, troškova vezanih za diverzifikaciju rizika i upravljanjem
dizerfikovanih aktivnosti, troškova analize i dobijanje podataka i drugih tipova inormacije da
bi se dobila što tačnija predviđanja.

Troškovi preostale neizvjesnosti su posljedica činjenica da je neizvjesnost skupa za

osobe koje nisu naklonjene riziku i za investitore.

Vrijednost koju neka firma ima za njene aktivnosti u suštini zavise od očekivanog
obima, tajminga i rizika (promjenljivost) povezanih sa budućim novčanim aktivnosti, (ulaz
minus izlaz novca), kojim će akcionari raspolagati u vidu prihoda od njihovog ulaganja
(akcija).

Ulaz novca je uglavnom rezultat prodaje roba i usluga, a izlaz je povezan sa njihovom
proizvodnjom (nadnice, plate, troškovi sirovine, kamate na pozajmljena sredstva i štete zbog
odgovornosti).

Povećanje očekivanog obima novčanih tokova povećava vrijednost neke firme i

obrnuto. Tajming novčanih tokova takođe utiče na njenu vrijednost.

Budući da većina investitora ima averziju prema riziku, rizik novčanih troškova
smanjuje cijenu koju su oni spremni da plate za neke firme, pa samim tim i njenu vrijednost
na tržištu. Drugim riječima promjene u novčanim tokovima vode do toga da su investitori
spremni da plate manje za svoja prava nad budućim novčanim troškovima. Stoga je osnovni
princip procjene sadašnje vrijednosti neke firme u tome da rizik smanjuje njenu vrijednost, a
povećava očekivanu vrijednost prihoda koga zahtijevaju investitori.

18 | P a g e
 Stvarni prihod akcionara u bilo kom prihodu zaviseće od realizacije neto novčanih
tokova tokom datog perioda i novih informacija o očekovanom budućem riziku i o
očekivanim neto novčanim tokovima.

Ako neka firma definiše cijenu rizika, tako da ona obuhvata sve troškove povezane sa
rizikom sa stanovišta njenih akcionara, ova firma može da svoju vrijednost za akcionare
maksimizira tako što minimizira cijenu rizika odnosno:

CIJENA RIZIKA = VRIJEDNOST BEZ RIZIKA = VRIJEDNOST SA RIZIKOM

VRIJEDNOST SA RIZIKOM = VRIJEDNOST BEZ RIZIKA = CIJENA RIZIKA

Vrijednost firme bez rizika je hipotetički i apstraktni koncept, jer se on odnosi na

svijet u kome je neizvjesnost vezana za novčane tokove potpuno eliminisana. Stoga ova
jednakost podrazumijeva da se, ako neka firma teži da maksimira svoju vrijednost, onda to
uradi tako što minimizira cijenu rizika kroz:

 Identifikaciju rizika u organizaciji,

 Sprečavanje nastanka štete,
 Uvođenja programa kontrole,
 Sprovođenje obuke i treninga vezanih za bezbijednost,
 Planiranje i koordiniranje programa i dobrobiti za zaposlene,
 Odnose sa javnošću i pomoć zaposlenima,
 Marketinške aktivnosti i sl. 11

Za efikasno upravljanje rizikom potrebno je uraditi plan upravljanja rizikom koji prije
svega sadrži ciljeve upravljanja. Ovi ciljevi mogu biti razni u zavisnosti od aspekta
posmatranja, kao što je ekonomski, socijalni ili finansijski aspekt. Ciljevi upravljanja rizikom
klasfikuju se u dvije kateorije: 12

11

Dr Ratko Vujović :“Upravljanje rizicima i osiguranje „ Beograd 2009.str 84.Isti+o

12

19 | P a g e
  Ciljevi prema nastanku štete – gubitka:
 ekonomska spremnost firme za potencijalne štete,
 smanjenje zabrinutosti od posljedica štete,
 ispunjenje obaveze spoljnog faktora,
 Ciljevi poslije nastanka štete – gubitka:

 opstanak firme i njene poslovne aktivnosti,

 produžetak poslovne aktivosti,
 stabilnost zarade,
 kontinuirani rast firne,
 socijalna odgovonost.

Pod ekonomskom spremnošću firme za potencijalne štete, podrazumijeva se da se

firma na najekonomičniji mogući način pripremi za potencijalne štete. To znači da se rizik
menadžeri trebaju pozabaviti prvenstveno onim rizicima koji najviše prijete egzistenciji
preduzeća. U tom smislu potrebno je preduzeti adekvatne mjere zaštite uz optimalne troškove,
kao što su troškovi programa bezbijednosti, premija osiguranja i troškovi povezani sa
različitim metodama za kontrolu rizika i minimizacija šteta.

Pored obezbjeđenja od rizika koji mogu trenutno da ugroze egzistenciju preduzeća,

potrebno je predvidjeti rizike koji bi mogli imati posljedice u budućnosti i obezbijediti se od
tih rizika (odliv povjerljivih informacija).

Jedan od osnovnih ciljeva poslije nastale štete je stvaranje uslova za opstanak firme,
odnosno njenog oporavka. To podrazumijeva da poslije nastanka štete firma obnovi dio ili
cijelu proizvodnju u nekom optimalnom vremenu, ako tim menadžera donese takvu odluku.

Produžetak poslovne aktivnosti za određene firme koje vrše javni servis kao što su
javni prevoz, komunalne usluge, banke, je važan cilj. Naime njihova obaveza je da nastave sa
radom i poslije nastanka štete da i mogu da pružaju usluge građanstvu i da čuvaju svoje
pozicije na tržištu od uticaja konkurencije.

Produžetak poslovne aktivnosti poslije nastanka štete je važno i za ostvarenje cilja

stabilnosti zarade zaposlenih, koja se objektivno može održati jedino ako firma nastavi sa
radnim aktivnostima. Ostvarenje stabilnosti zarada zaposlenih u uskoj je vezi sa velikim

20 | P a g e
finansijskim ulaganjima kao što su rad na drugoj lokaciji i na drugoj opremi, što može dovesti
u pitanje ostvarenja ovog cilja, kako u pogledu nivoa zarade tako i u pogledu dinamike
njihovih isplata.

Takođe je veoma važno da se poslije nastanka štetnog događaja obezbijedi

kontinuirani rast firme koji se može ostvariti razvojem novih tehnologija proizvoda i tržišta ili
udruženjem sa drugim firmama. Vrlo je važno da risk menadžer i top menadžer izuče kakav
će uticaj nastala šteta imati na razvoj firme.

Posljedice nastalih šteta pored direktne materijalne štete, imaju često nesagledive
negativne uticaje na sve zaposlene, klijente, poslovne patrnere i na širu društvenu zajednicu.
Zato je jedna od važnih ciljeva socijalna odgovornost, koja ima zadatak da minimizira uticaj
štetnog događaja na pojedince i društvo. Ovo je posebno izraženo u manjim sredinama kada
zbog nastalih šteta dolazi do zatvaranja ili prestanka rada pogona, a time i gubitka radnih
mjesta što ugrožava egzistenciju stanovništva i stvara velike soijalne potrese.

Navedena je opšta klasifikacija ciljeva koji se mogu razlikovati od organizacije do

organizacije. Ciljevi upravljanja rizikom se međusobno ne isključuju već se često međusobno
preklapaju.

Ciljevi upravljanja rizikom često se uobličuju u dokument koji čini politiku

upravljanja rizikom, koji pored ciljeva sadrži i mjere za njihovu realizaciju. Nakon što
menadžment utvrdi ciljeve poslovne politike upravljanja rizikom, izradiće se program po
kome će se rizik što potpunije identifikovati i procijeniti.

Neophodno je objasniti i ciljeve strateškog upravljanjem rizikom koji teži da uzme u

obzir sve štete, odnosno, one koje su posljedica nesrećnih slučajeva i one koje su posljedica
nesrećnih odluka u poslovanju kao i da prigrabi sve mogućnosti za ostvarivanje dobitka kroz
inovacije i rast preduzeća.

Na ovaj način strateško upravljanje rizikom uzima u obzir sve rizike sa negativnim
trendom, čime smanjuje mogućnost dešavanja vjerovatnoće i obim (veličinu štete) i predviđa
nadoknadu štete, kao i rizike sa pozitivnim trendom, tragajući za mogućnostima da se što
potpunije, sigurnije i efikasnije postignu ciljevi datog preduzeća i razvijajući planove za
dejstvovanje kada se ovakve mogućnosti pojave u budućnosti.

21 | P a g e
ODNOS DRUGIH FUNKCIJA I FUNKCIJE UPRAVLJANJE RIZICIMA

Računovodstvena funkcija 13- Odnos ove funkcije prema funkciji upravljanja rizikom
ogleda se u:
 Procedura unutrašnje kontrole direktno uključuje knjigovodstveno upravljanje
rizikom;
 Ove procedure su usmjerene ka očuvanju sredstava kompanije tako što dokazuju i
provjeravaju ažurnost, tačnst i pouzdanost svih knjgovodstvenih informacija;
 Finacijska kontrola se ne sprovodi samo da bi se smanjili gubici u postojećim
sredstvima već takođe i da se kontrolišu buduća trošenja. Priprema i korišćenje
budžeta čini integralni dio ukupnog procesa finansijske kontrole;
 Trebovanje narudžbenica i revizija svih naloga za isplat, su način finansijske kontrole.
Prečišćavanje bilo kog sistema finansijskog planiranja u potpunosti zavisi od ukupnog
programa za upravljaje rizikom, jer bilo koja manja šteta ili katastrofalni događaj
mogu lako da poremete najbolje planove kontrole troškova ili projektovanje budućeg
dohotka;
 Menadžeru rizika su potrebni podaci o nabavnoj vrijednosti sredstava, njihovoj
lokaciji, upotrbi, kao i svim poboljšanjima i modifikacijama jer samo tako on može da
identifikuje i izmjeri moguću štetu, kao i da ustanovi visinu štete koju data kompanija
može da sanira bez većih problema;
 Kontrola troškova i kontrola finansijskih izvještaja omogućava da se identifikuju
moguće slabosti u poslovanjima firme. Analize finansijskih izvještaja su neophodne da
bi se odredio stepen do koga data firma može da izdrži ili rizik od odgovornosti koje
su posljedice nemarnog upravljanja vozilima koji su vlasništvo firme. Navažnije
pitanje koje treba da riješi je kolika je maksimalna šteta koju firma može da pretrpi
bez postojanje osiguranja;
 Knjigovodstvo obično ima podatke koji se odnose na osiguravajuće polise. Troškovi
koji se odnose na osiguranje su odraz troškova profesionalne zaštite tokom datog
knjigovodstvenog perioda. Obično, knjigovodstvo ima registar osiguranja u kom su
navedeni tipovi postojećih osiguranja, osigurana sredstva, osiguravači i premije koje
se odnose na svaku pojedinačnu polisu;
 Unutrašnja kontrola knjigovodstva može da smanji prevare, krađu gotovine.
13

Isto str 91.

22 | P a g e
 14
Funkcija upravljanja finansijama - Menadžer rizika može direktno da bude
odgovoran finasijskom direktoru koji planira osnovnu strukturu kapitala firme. Međutim,
nezavisno od toga, jedna od najvažnijih funkcija u upravljanju finasijama podrazumijeva i
osnovno planiranje očekivanih šteta u nekim ili svim poslovnim aktivnostima, pa je stoga
ovde potrebna tijesna saradnja sa službom za upravljanje rizikom. Adekvatni programi
osiguranja, zajedno sa drugim tipovima upravljanja rizikom, predstavljaju prvu liniju odbrane
od ovih šteta.
Jedno od uobičajnih rješenja je da se pored osiguranja ustanove i linije kreditiranja
koje mogu da se koriste za kratkoročne zajmove za nadoknadu mogućih šteta. Pored toga
izdavanje hipotekarnih osiguranih obveznica zahtijeva postojanje osiguranja na datoj
imovini, a isto važi i za sve lizing aražmane. Finansije mogu da obezbijede informacije koje
pokazuju kako štete mogu da drastično utiču na profit i novčane tokove i kakve efekte one
mogu imati na finasijske izvještaje firme.

Marketiška funkcija - Svaki kupac može da bude potencijalni podnosilac odštetnog

zahtjeva, zbog štete nastale kao posljedica neispravnih proizvoda ili nekvalitetno obavljenih
usluga. Odgovarajuće vođenje markentiške aktivnosti u cilju izbjegavanja ovakvih zahtjeva ili
štete je važan dio sveukupnog programa upravljanja rizikom.
Praksa modernog poslovanja podrazmijeva da, svaki kupoprodajni ugovor sadrži
klauzulu o tome da prodavac nije odgovoran ni za kakvu štetu koja može da proistekne iz
upotrebe njegove robe. Ovo je još jedan vid prenošenja rizika na druge. Reklamiranje nekog
proizvoda može da izazove štetne posljedice, ako se navede neka osobina koju data roba ne
ispunjava.

Odgovarajuća montaža i servisiranje svakog proizvoda je veoma važan proces i za

odjeljenje marketinga i za odjeljenje za upravljanje rizikom. Štete koje mogu da budu
posljedica neodgovarajuće montaže neke opreme mogu da budu veoma velike i zato
odjeljenje marketinga mora stalno da obavještava menadžera rizika o ovakvim štetama, jer
samo tako firma može da se pripremi ili zaštiti od ovakvih šteta.

14

Isto str 92.

23 | P a g e
 Markenting odjeljenje obično učestvuje u određivanju cijene za svaki proizvod ili
uslugu. Prilikom donošenja odluke o visini cijene potrebno je razmotriti troškove čistog rizika
koje treba da obuhvati ovakva odluka. Može se desiti da sam proces proizvodnje datog
proizvoda zahtijeva, da radnici koriste skupu zaštitnu opremu u cilju sopstvene zatite ili pak
da se javlja potreba za osiguranjem od odgovornosti, jer je, na primjer, ako je dati proizvod
neispravan on može da povrijedi kupca, što će značajno povećati njegovu cijenu.15

Personalna funkcija - Personalni direktor je između ostalog zadužen i za programe

koji obuhvataju dobrobiti zaposlenih. Tu spadaju penzioni planovi i zdravstvena i životna
osiguranja. Takođe personalno odjeljenje u saradnji sa inžinjerskim odjeljenjem i odjeljenjem
održavanja, ima odgovornost uspostavljanje i uvođenje odgovarajućih propisa u radu, koji
obezbjeđuju bezbijednost zaposlenih, kao i da fizičko okruženje bude takvo da se povrijede na
radu i profesionalna oboljenja svedu na najmaju moguću mjeru.

Proizvodna funkcija - Brzina na proizvodnoj liniji i zahtjevi da se postigne određeni

kapacitet proizvodnje mogu da budu u tijesnoj vezi sa brojem povreda na radu i oštećenjima
opreme.

Određivanje vremena potrebnog da se izvede neka operacija na proizvodnoj liniji, kao

i brzina kretanja linije, moraju da se utvrde tako da povrede radnika na toj liniji kao i
uništavanje opreme i imovine firme, svedu na najmanju moguću mjeru. Ventilacija,
osvjetljenje, grijanje i lociranje opreme, imaju veliki uticaj na nesrećne slučajeve koji za
posljedicu imaju izgubljeno radno rijeme.

Čak i lociranje objekata za odmor radnika i druge namjene, kao što su to česme za
vodu i bezbijedne aleje, mogu u velikoj mjeri uticati na brzinu i bezbijednost sa kojom se
izvodi neka operacija. Rukovanje materijalima, održavanje opreme i sveokupno održavanje
proizvodnog objekta može da ima slične uticaje na bezbijednost i moral radnika, kao i na
frekvenciju i ozbiljnost nesrećnih slučajeva. Standardi za kontrolu kvaliteta, kao i sama
kontrola gotovog proizvoda nameću dodatna ograničenja za radnike. Da bi proizvodne
operacije bile bezbijedne treba ustanoviti radne standarde za bezbijednost i odgovarajući
nadzor. Proizvodno odjeljenje mora da ima stalni kontakt sa odjeljenjem za bezbijednost i
15

Isto str 93.

24 | P a g e
održavanje pogona, a u pogledu lokacije protivpožarnih aparata i druge medicinske opreme i
opreme za prvu pomoć koja je potrebna u slučaju povrede ili štete. Adekvatno postavljanje
izlaza, korištenje sigurnosnih uređaja na vratima lifta i stepeništu, odgovarajuća sigurnosna
zaštita na mašinama i opremi i periodična kontrola postrojenja i procesa treba da bude dio
funkcije upravljanja rizikom.

Kontrola kvaliteta može da spriječi iznošenje defektne robe na tržište i samim tim i
sudske sporove po tom pitanju.16

Pravna funkcija - Ne samo da pravno odjeljenje treba da bude stalno uključeno u sva
pitanja koja se odnose na osiguranja u firmi, već treba da bude veoma svjesno svih rizika od
štete i odgovornosti koji mogu da budu rezultat aktivnosti date firme. Svi ugovori koji su u
toku pregovaranja i zaključivanja treba da se prekontrolišu u odnosu na osiguranje i na
ugovorne odgovornosti. Pravno odjeljenje treba takođe da vodi i rješava sva neslaganja koja
obuhvataju odgovornost osiguravača u odnosu na neku štetu i da se pobrine da svi ugovori o
narudžbini, iznajmljivanju zakupu i odgovornosti koje mogu da budu posljedica rada date
firme, budu pokriveni osiguranjem na pravi način ili pak nekim drugim načinom koji
obezbjeđuje zaštitu od rizika. Zato je potrebna tijesna saradnja menadžera rizika i pravnog
savjetnika, naročito tokom određivanja potrebne zaštite osiguranjem kod specifičnih rizika
kao i da bi se obezbijedilo da ugovori ispune minimum koji je potreban sa stanovišta zaštite
prava osiguranika.

Spoljašne usluge i konsultanti - Ako neka firma ne može da zaposli menadžera

rizika, čak ni sa skraćenim radnim vremenom, onda veći dio administrativnih poslova vezanih
sa upravljanje rizikom mora da obavi neko sa strane. Obično u vezi sa svim pitanjima
osiguranja to završavaju agenti ili brokeri osiguranja i potrebno je sa njima ostvariti tijesnu
saradnju da bi se obezbijedilo da se sve operacije i aktivnosti neke firme razmotre i uzmu u
obzir.

Čak i firme koje zapošljavaju menadžere rizika, bi trebalo da se konsultuju sa

osiguravajućim agentima ili brokerima da bi vidjeli da li je sve što treba pokriveno

16

Isto str 93.

25 | P a g e
osiguranjem. Ako se pak osiguranje mora zaključiti sa više osiguravača, može biti neophodan
kontakt sa više agenata ili brokera koji su specijalizovani za razne vrste rizika.

Obrada rizika i upravljanje njime rade rizik menadžeri, specijalisti za rizike, ali korak
dalje je učinjen stvaranjem specifičnih organizacija sa stručnjacima svih potrebnih profila koji
rade timski na obradi i upravljanje rizikom, a ne pojedinačno kao rizik menadžeri. Preduzeća
obično angažuju ove eksperte za procjenu cjelokupnog programa za upravljanje rizikom ili za
pojedine njegove dijelove. Pri tom u datom preduzeću može i da postoji lice zaduženo za
upravljanje rizikom, ali su analize ovih eksperata veoma korisne u cilju dobijanja paralelnog
mišljenja i eventualne kontrole sopstvenih odluka.17

III ODNOS FUNKCIJE MENADŽMENTA RIZIKA I OSIGURANJA

Menadžment rizika je mnogo širi pojam od osiguranja i u procesu upravljanja rizikom

naglasak je stavljen na identifikaciju i analizu izloženosti obično čistim rizicima, ali se u
posljednje vrijeme uključuje i sagledavanje svih rizika kojima je neko preduzeće izloženo.
Budući da ni svi čisti rizici nisu osigurljivi, rizik menadžment koristi i druge metode
upravljanja rizikom a ne samo osiguranjem. Upravljanje rizikom ima mnogo veći uticaj na
cijelo preduzeće nego samo osiguranje. Uspješan program upravljanja rizikom zahtijeva
saradnju velikog broja službi i pojedinaca u okviru nekog preduzeća, dok osiguranje uključuje
samo manji broj pojedinaca.

Osiguranje je samo metod kojim se može najadekvatnije upravljati rizicima u

slučajevima kada se radi o riziku koji ima relativno malu frekvenciju, ali je veliki po obimu.
Jedan od zadataka menadžera rizika je i da izvrši izbor osiguravajućeg pokrića i osiguravača,
da obrazloži ugovaranje uslova, da proslijedi inormacije o postojanju osiguravajućeg pokrića
unutar firme i da periodično izvještava o rezultatima osiguranja.

Prioritet za menažere rizika današnjice postali su rizici koji izlaze iz okvira osiguranja,
a to se naročito odnosi na nove „neopipljive“ rizike koji se teško mogu vrednovati i na čije se
smanjenje veoma teško može uticati.

17

Isto str 94.

26 | P a g e
 Međutim, budući da je osnovni cilj menadžera rizika da uveća vrijednost date
organizacije on treba da u tome cilju koristi sve raspoložive metode i tehnike, a to neizostavno
uključuje osiguranje. Stoga se upravljanje rizikom može posmatrati kao faktor tržišne borbe
protiv rasta premije osiguranja, pri čemu je i dalje njegov glavni instrument osiguranje. Ni
najveća pojedinačna šteta u istoriji, vezana za svjetski trgovinski centar nije ugrozila opstanak
osiguravajućih kuća. Smatra se da će visina kapitala koja je nadmašivala realno potreban nivo
za čak 30% usljed ovog događaja, biti smanjena na 10% iznad realnog nivoa.

Prema G. Rejdu18 ova faza obuhvata mukotrpnu analizu svih potencijalnih posljedica
rizika (šteta) od kojih su najvažniji sljedeće:

 Imovinske štete,
 Zgrade, postrojenja, druge konstrukcije,
 Namještaj, oprema, obrtna sredstva,
 Komjuteri, programi, podaci,
 Inventar,
 Efektivne naplate, hartije od vrijednosti i dosijea,
 Vozila, avioni, čamci, pokretna oprema.
.

Šteta od odgovornosti:

 Neispravni proizvodi,
 Zagađenje životne sredine (zemljište, voda, vazduh, buka),
 Seksualno uznemiravanje zaposlenih, diskriminaciono ponašnje prema
zaposlenim, nepravično odpuštanje,
 Opšta odgovornost i odgovornost vezana za poslovni prostor,
 Zloupotreba interneta i elektronske pošte, slanje pornografskih materijala,
 Odgovornost direktora i izvršnih službenika.

Šteta na dobit od poslovanja:

 Pokrivanje nastale štete,

18

G.Rejda,Principles.of Risk Managment ond Insurance 10 th Edition Addison Wesley Boston SaD2008.str 44.

27 | P a g e
  Produženi troškovi poslije nastale štete,
 Ekstra troškovi,
 Nepredviđene poslovne štete.

Štete na ljudskim resursima:

 Smrt ili invalidnosti ključnih ljudi,

 Penzionisanje ili nezaposlenost,
 Porede ili oboljenja vezana za posao.

Štete od kriminalnih radnji:

 Krađe, provale, napadi,

 Nečasnost i krađe zaposlenih,
 Prevare i pronevjere,
 Internet i komjuterski kriminal,
 Krađa intelektualnog prava.

Štete vezane za benificije zaposlenog osoblja:

 Neusklađenost sa zakonskom reguativom,

 Nepoštovanje povjerljivosti,
 Grupno životno i zdravstveno osiguranje i penzioni plan,
 Neispunjavanje obećanih benificija.

Štete vezane za ulaganje u inostranstvo:

 Terorizam,
 Kursevi stranih valuta,
 Kindapovanje ključnih osoblja,
 Politički rizik,
 Propusti vezani za usklađivanje sa zakonskim propisima.

28 | P a g e
Štete koje se odnose na reputaciju i imidž kompanije.

Zadaci koji su od suštinske važnosti da bi se identifikovali rizici su:

 Uočavanje rizika putem posjete, inervjua, spiskova pitanja i korištenja raznih

šematskih prikaza i utvrđivanja njihove prirode,
 Prikupljanje podataka o do sada realizovanih štetama,
 Obuhvatanje svih do sada realizovanih mjera za kontrolu rizika kao i procjenjivanje
njihove djelotvornosti i
 Obuhvatanje postojeće osiguravajuće zaštite kao i ostalih mjera finansiranja rizika.19

IV METODE ZA IDENTIFIKACIJU RIZIKA

Kao što je to naprijed napomenuto, ne postoje opšte prihvaćena i preporučena metoda

za identifikaciju rizika, a najviše zbog pomenute složenosti samog postupka kao i
specifičnosti analiziranog poslovnog sistema. U teoriji i praksi ima dosta razvijenih tehnika i
metoda za identifikaciju rizika, a od kojih će ovde biti navedene samo neke koje se koriste.

ČEK LISTA 20

Izbor oblasti rizika odnosno klasifikacija rizika specifična je za svako preduzeće i

zavisi od njegove organizacje i položaja. Ovo je proces pomoću koga organizacija treba da
sagleda u kojoj oblasti je ona izložena riziku, da identifikuje te rizike i treba da ih klasifikuje.

Jedan od alatki za formiranje oblasti rizika mora da bude i upitnik o izloženosti šteti-
ček lista, koja navodi različite potencijalne izvore šteta koje mogu biti posljedica fizičkog
razaranja i zakonske odgovornosti. Za svaku stavku u spisku postavlja se pitanje: “Da li je

19

Dr ;Ratko Vujović :“Upravljanjem rizicima osiuranja „Beograd 2009 str 102.

20

Isto,str 103.

29 | P a g e
ovo potencijalni izvor štete za datu firmu?“ Na ovaj način sistemskog korištenja spiska svih
mogućih izloženosti šteti, smanjuje vjerovatnoću da se previdi neki važni izvor rizika.

U praksi postoji više tipova ovih ček-lista. Jedan tip predstavljaju one ček-liste koje su
posebno načinjene za određene industrije, veleprodaju, obrazovne institucije i sl. One su često
načinjene tako da podsjete menedžera rizika o mogućim rizicima i štetama, da sakupe
informacije koje će opisati na koji način i u kojoj mjeri je određena firma izložena
potencijalnoj šteti, te da sumiraju postojeći program osiguranja uključujući i isplaćene premije
i štete koje su se dogodile. Ove liste obično najveću pažnju poklanjaju troškovima zamjene
oštećene imovine, gubitku prihoda, koje može da prati uništavanje osnovnih sredstava i
vjerovatne izvore zakonske odgovornosti.

Drugi tip fokusira se na moguće izvore rizika ili na određenu kategoriju rizika, kao
recimo na rizik od štete i odgovornosti kod motornih vozila, na određenoj imovini i sl.

Treći tip je da se identifikuju hazard, opasnosti i faktori rizika i moguće izloženosti

riziku. Ovaj pristup sagledava rizik kao posljedicu niza okolnosti: koji su hazardi faktori
rizika, koje opasnosti mogu da nastanu kao posljedica ovih hazarda i kakve su izloženosti
riziku. U poređenju sa drugim pristupima, ova metoda se mnogo više fokusira na samu
organizaciju nego na karakteristike njegovog okruženja.

ŠEMA TOKA OPERACIJA U ORGANIZACIJI 21

Ova šema je veoma pogodna jer omogućava identifikaciju izvora rizika u

proizvodnom procesu neke organizacije. Cjelokupni pregled izloženosti rizicima može da se
dobije samo ako se izvrši pažljivo ispitivanje cjelokupnog proizvodnog procesa.

POSJETA ORGANIZACIJI 22

Kvalitetno prepoznavanje rizika moguće je samo kada se raspolaže sa potpunim

informacijama, koje se u većini slučajeva mogu dobiti jedino posjetom preduzeću tj.
21

Trieschmann Gustavson,Risk Managment and Insurrance ,10th editin ,South-Western College Publisching ,1998 str 21.
22

Dr .Ratko vujović :Upravljanje rizicima i osiguranje „ Beograd 2009 str 110

30 | P a g e
neposrednim uvidom na licu mjesta i uz dodatnu pomoć i informacije zaposlenog osoblja.
Rizik menadžer se upoznaje sa stanjem objekata, tehnološke opreme i mašina, tokovima
materijala i informacija, te preduzetim mjerama u oblasti kontrole rizika kao što su:
protivpožarne mjere, mjere zaštite na radu i zaštite okoline, mjere snadbijevanja energijom.
Pri tome je značajno obratiti pažnju na prateću dokumentaciju i odgovoriti na niz važnih
pitanja kao što su:

 Koje štete su zamislive?

 Kakav značaj imaju te štete za poslovanje preduzeća?
 Koji su potencijalni uzroci koji mogu da izazovu štete?
 Koji objekti mogu biti pogođeni štetom?
 Da li su primijenjene mjere za kontrolu rizika zakonska regulativa i preporuke države?
 Kako se ocjenjuje efikasnost sprovedenih mjera kontrole rizika?

KORIŠTENJE PODATAK IZ ESTERNIH INFORMACIJA23

Tamo gdje je to moguće treba koristiti statističke podatke o štetama koje su se već
dogodile u sličnim preduzećima. Ovi podaci mogu da se dobiju iz raznih izvora kao što su
osiguravajuće društvo, tok sudske prakse, konkurenti iz branše itd.

Statistički podaci omogućavaju menadžeru rizika da procijeni trendove štete u datom

tipu organizacije i da ih uporedi sa postojećim iskustvom o štetama koje su se već dogodile u
toj firmi. Pored toga, ovi podaci omogućavaju menadžeru rizika da analizira pitanja kao što su
uzrok, vrijeme i lokacija nesrećnog slučaja i sve hazarde /opasnosti ili druge posebne fakture
koje utiču na prirodu nesrećnog slučaja.

Uobičajna šema niza okolnosti koja se često ponavlja ukazuje na činjenicu na koje je
potrebno obratiti posebnu pažnju.

Tamo gdje postoji značajan broj informacija o štetama, menadžer rizika može da ove
informacije iskoristi za predviđanje troškova eventualnih šteta.

23

Isto str 111

31 | P a g e
 Organizacija koja koristi sopstvene fondove za isplatu troškova povreda na radu ili za
program zdravstvene zaštite sopstvenih radnika, je veoma zainteresovana da ima procjenu
mogućih troškova.

KORIŠTENJE PODATAKA IZ INTERNIH INFORMACIJA

Ovo su informacije koje se dobijaju u samom preduzeću. Tu se akcenat stavlja na

planove proizvodnje, nabavke i prodaje kao i na računovodstvenu dokumentaciju koja se
odnosi na interne vrijednosti objekata, opreme i zaliha, promet i stanje prihoda preduzeća,
elemente financijskog poslovanja.

Kroz planove nabavke i prodaje sagledava se veza preduzeća sa nabavkama i

prodajnim tržištem, odnosno zavisnost od isporučilaca i kupaca. Iz planova proizvodnje na
osnovu opisa i skica objekata, razmještaja opreme, prikaza troškova materijala, šema sistema
snadbijevanja energijom (strujom, gasom, vazduhom pod pritiskom, parom, vrelim uljem i
sl,), šema instalacija za odvoz otpadnih materijala itd, treba procijeniti „ključna mjesta“ za
proizvodnju robe i pružanje usluga čijim bi otkazivanjem nastale teže posljedice i ekonomska
šteta.

Mnogi rizici mogu biti rezultat ugovorenih obaveza sa drugim osobama ili
organizacijama. Proučavanje ovih ugovora može otkriti oblasti u kojima je firma izložena
riziku koje nisu tako vidljive iz šeme tokova proizvodnje ili aktivnosti koje neka firma
obavlja. U nekim slučajevima, ugovorima se može prebaciti odgovornost na neko drugo lice
ili stranu.

Računovdstveni podaci su veoma važni za procjenu potencijalne štete na imovini,

odnosno u cilju sagledavanja troškova, zamjene oštećene imovine. Budući da troškovi
zamjene često nisu povezani sa knjigovodstvenom vrijednošću, menadžer rizika mora da ima
takođe i aktuelne tržišne cijene date imovine. Izračunavanje troškova zamjene može da bude
veliki problem kod one opreme koja mora da se pravi po narudžbi, a i troškovi ugovaranja
mogu vrlo brzo da se mijenjaju.

U inflatornoj ekonomiji, cijena zamjene fizičke opreme će vjerovatno biti veća od

njene nabavne cijene i menadžer rizika mora da pokuša da zaštiti ovu veću vrijednost. Tokom
brze inflacije neka obrtna sredstava mogu takođe da imaju značajnu veću cijenu nego što je to
32 | P a g e
bilo u momentu nabavke. Osiguravači nameću striktne uslove da bi spriječili da firma dobije
novac u gotovu, pa da onda nezamijeni svoju imovinu drugom, odgovarajućom imovinom.

Pored toga veoma je važno izvriti pregled i analizu ranijih šteta koje su se dogodile u
datoj firmi, mada se rijetko vode adekvatne statistike šteta ili se vode površno, pa su ostali
podaci, osim visine i uzroka štete, vrlo nepouzdani. Pri analizi šteta naročito je važno obratiti
pažnju na uzroke koji se ponavljaju, kao i uzroke koji se mogu izbjeći ili ublažiti mjerama za
smanjenje rizika. Korisno je imati inforacije o ostvarenim štetama.

Pored ovih informacija veoma korisno mogu da posluže i izvještaji o nesrećnim

slučajevima ili pak o nesrećnom sučaju koji je izbjegnut, a koji je mogao da se završi
povredom zbog nesrećnog slučaja koji je predstavljao ozbiljnu prijetnju.

Informacije o ovakvim događajima su korisne jer omogućavaju da se spriječi povreda

ili šteta ako se ove okolnosti ponove, ali samo onda kada je menadžer rizika svjestan
potencijalnog problema.

Sistem izvještavanja o nesrećama obično obuhvata neki formular gdje se unose/bilježe

važne informacije. Pored datuma, vremena, lokacije i identiteta učesnika u nesreći, u
formularu bi trebalo da bude predviđeno da se unesu informacije koje bi se kasnije mogle
pokazati korsnima za sprečavanje sličnih događaja ili za ublažavanje povrede ili štete ako se
ista ponovo dogodi. Prilikom uspostavljanja ovakvog formulara, menadžer rizika mora znati
da može proći mnogo vremena između momenata unošenja informacija i njihovu ugradnju u
program zaštite od ovreda

INTERVJU – LISTA PITANJA 24

Inervju se uglavnom vodi sa rukovodiocem funkcionalnih oblasti preduzeća, a njegov

kavalitet zavisi od kvaliteta pitanja koja se formiraju na osnovu saznanja o stanju rizika iz
predhodnih kontakata i svaki inervju zavisi od tipa, oblasti djelatnosti i načina rada same
firme. Ne postoji univerzalna lista pitanja, ali je uvijek korisno i preporučljivo na kraju
inervjua zamoliti sagovornika za stanje rizika iz nadležnih oblasti.

24

Isto str 113.

33 | P a g e
 Kontakti sa svim odjeljenjima u nekoj firmi može da obezbijedi dobar izvor
informacija o riziku. Ovaj kontakt može da se ostvari usmenim putem ili putem pismenih
izvještaja koga šalju različita odjeljenja kao odgovor na sistem izvještavanja koga u firmi
uspostavlja menadžer rizika. Ne treba potcijeniti važnost ovakve komunikacione mreže.
Svako odjeljenje u firmi konstantno stvara ili postaje svjesno o svim izloženostima rizika, od
kojih neke mogu da izmaknu pažnji menadžera rizika.

Svakako da uspjeh u identifikaciji rizika u velikoj mjeri zavisi od saradnje sa svim

odjeljenjima u nekoj firmi.

Iz svega što je naprijed iznijeto vidi se da, kod identifikacije rizika dosta elemenata
specifičnog karaktera zavisi od konkretne firme ali postoje i elementi koji mogu biti
zajednički za sve firme. U tom smislu u najopštijem sučaju, tehnike za identifikaciju
potencijalnih šteta i njihov uzrok mogu se sumirati pod četiri cjeline:

 Izrada organizacione šeme organizacije,

 Izrada šeme koja logički opisuje protoke snadbijevanja proizvodnje i marketinga,
 Proučavanje publikovanih izvještaja i ispitivanje sopstvenih finansijskih sredstava
pogonskog knjigovodstva i kontrole strukture,
 Fizička inspekcija različitih proizvodnih i skladišnih objekata.

Kod identifikacije rizika može se koristiti kombinovan pristup identifikacije koji

uzima u obzir sve raspoložive instrumente – tehnike za rješavanje problema (upitnici, analiza
rizika, kontrolne – čeking liste, popisi određenih procedura).

Kroz procedure identifikacije rizika može se doći do zaključka da određeni rizik nije
prihvatljiv za osiguranje i onda se ovakvi rizici moraju tretirati na neki drugi način. To su
prije svega rizici koji su izvjesni ili su djelimično ili potpuno već ostvareni.

2. ANALIZA RIZIKA

Druga faza upravljanja rizikom je najkomleksnija jer njeni izlazni parametri integrišu
zaključke sljedećih razmatranja:

34 | P a g e
  Utvrđivanje realnog stanja rizika analizom urbanističko –arhitetonskih komponenti,
 Karakteristike i kapaciteti infrastrukturnih, spoljašnih i unutrašnjih sistema,
 Karakteristike elektrotehničkih sistema,
 Karakteristike mašinskih sistema,
 Kvalitet organizacionih zaštitnih sistema,
 Kvalitet ugrađenih tehničkih sistema zaštite,
 Pouzdanost metodologije edukacije,
 Primjene mjera prevenvnog inženjeringa u cilju promjene utvrđenog stanja,
 Preciziranje finansijske konstrukcije preventivne zaštite.25

Analiza rizika podrazumjeva analizu svih mogućih uzroka rizika i njihov uticaj na
ostvarenje datog slučaja. To podrazumijeva razlaganje rizika na faktore rizika i utvrđivanje
značajnosti i međusobnih uticaja tih faktora. Sveobuhvatna i objektivna analiza je dobra
osnova za klasifikaciju rizika.

Tokom analize sam rizik se posmatra kao niz događaja počev od inicijalnog događaja,
a zatim kao niz međudogađaja zavisnih od uticajnih faktora, pa do mogućeg ostvarenja štete.
Ovaj princip ka identifikaciji rizika obuhvata proučavanje okolnosti koje mogu dovesti do
štete, iako se nesrećni slučaj nije još dogodio. Obično je ovaj pristup analitički i fokusira se na
opasne aktivnosti neke osobe ili na analizu mogućeg otkazivanja neke opreme ili objekta.
Ovakva analiza hazarda, se često zasniva na iskustvu drugih organizacija, osiguravača ili
uputstava koja daju vladine agencije.

Takođe, menadžer rizika može da sazna o novim opasnostima preko rezultata

objavljenih eksperimentalnih istraživanja čak i u slučaju kada se neka nesreća nije ni
dogodila. Hazard kod novih proizvoda kao što je to slučaj kod lijekova, otkriva se putem
ovakvog tipa kontrolisanih eksperimenata.

Analizu hazarda je obično moguće izvesti uz pomoć eksperimenta za datu oblast, bilo
da su to inženjerska pitanja ili pitanja vezana za ljudsko ponašanje koje vodi ka povredi.
Jedna od metoda koja se pokazala korisnom za analizu slučajeva nesreće je analiza slabe
greške. Ova metoda omogućava da se identifikuju predhodni uslovi koji vode do nesreće, pri
25

isto str 114.

35 | P a g e
čemu može da se sagleda da li su za događanje nesreće potrebni svi ili samo jedan od ovih
uslova. Analiza slabe greške često sugeriše načine na koje može da se spriječi da se neka
nesreća dogodi.

Druga metoda koja se često naziva lanac rizika, koji analizira odnose između hazarda i
štete. Ovaj pristup razmatra proces koji vodi ka šteti kao lanac događanja: Hazard, okruženje
međusobno dejstvo između hazarda i okruženja, ishod ovog međusobnog dejstva i posljedica.

3. PROCJENA RIZIKA

Pošto su rizici identifikovani i analizirani, potrebno ih je i izmjeriti, procijeniti njihovu

frekvanciju i intezitet. Mjerenje rizika procjenjuje važnost koji rizik ima za neku organizaciju
ili pojedinaca. Ova operacija ima kritičnu ulogu u sveukupnom procesu mjerenja rizika, jer je
to osnova za daljnju procjenu i odabir načina za kontrolu rizika.

U praksi se obično ne pravi velika razlika između identifikacije i mjerenja rizika, jer
da bi neki rizik privukao pažnju menadžera rizika on mora da pređe neki minimalni prag
važnosti. Međutim, čak i kada su svi identifikovani rizici nevažni, ipak se prije izrade plana
djelovanja, isti moraju rangirati prema nivoima važnosti. Formalne metode za mjerenje rizika
su veoma korisne, čak i kada samo pomažu da se uspostave smjernice za alokaciju resursa.

Mjerenje rizika zahtijeva od menadžera rizika da razvije aršin-mjeru za mjerenje

važnosti rizika za organizaciju i da ove mjere primijeni na rizike koji su identifikovani.
Međutim, ne postji jedna jedinstvena metoda koja može da se koristi za sve oblasti gdje
postoji rizik. Umjesto toga, metode mjerenja zavise od date oblasti gdje se one primjenjuju.

Cilj objektivne projene rizika je da se magloviti utisci zamijene činjeničnim

tvrđenjima i numeričkim podacima. Mogućnost postizanja ovog cilja ograničena je stepenom
kvaliteta informacija koje stoje na raspolaganju za pripremu date procjene. Skoro nikada na
raspolaganju nema dovoljno informacija na osnovu kojih može da se donese zaključak tipa:
„Sljedeće godine će se dogoditi tačno tri štete u visini od ukupno 50.000e“. U stvarnosti čak
se može tvrditi da uslovi koji vode ka ovako tačnim predviđanjima ne spadaju u domen
upravljanja rizikom.

36 | P a g e
 Sofsticirane statističke metode ne mogu da prevaziđu mali broj ili nedostatak
podataka. Kako i u svakoj oblasti upravljanja, dobro raspoložive informacije su bitne da bi
mogla da se obezbijede realna predviđanja i efikasno alociranje resursa.

Danas postoji više metoda za procjenu rizika, pri čemu se one najčešće namijenjene za
pojedine, posebne vrste tehničkih sistema ili pojedine, posebne vrste štetnih događaja. Na
osnovu podataka potrebnih za sprovođenje neke metode, one se mogu podijeliti na
kvalitativne i kvantitativne.

KVALITATITIVNE metode primjenjuju se u slučajevima kada se za procjenu rizika

raspolaže samo numeričkim podacima. Kod ove metode procjena se vrši opisno u verbalnim
kvalifikacijama („veliki rizik“, “manjeni rizik“). Za njih obično nisu potrebni podaci iz
predhodnog radnog vijeka, za one za koje nema podataka o ranijim štetnim događajima,
njihovim uzrocima i štetnim posljedicama. One se formiraju na bazi teorije, fazi skupova i
fazi logike, koja danas predstavlja nezamjenjivu tehniku u operisanju u neizvjesnostima.26
KVANTITATIVNE metode se zasnivaju na podacima iz predhodnog „vijeka“
posmatranog sistema, odnosno na statistički obrađenim podacima o radu posmatranog
objekta/tehničkog sistema, i o svim događajima koji su bili relevantni za pojavu određenih
štetnih događaja. Uz to postavlja i uslov potpisnog poznavanja dinamike nastanka štetnog
događaja, odnosno mogućnosti razvoja adekvatnog modela ovog procesa.

Međutim, primjena kvantitativnih metoda zahtijeva pouzdane podatke, što najčešće

nije moguće obezbijediti. U mnogim slučajevima raspoloživi statistički podaci o predhodnim
štetnim događajima su nepotpuni ili nisu dovoljno značajni sa statističkog gledišta. Ako je
bilo više približno istih štetnih događaja na posmatranom ili na drugim istim ili sličnim
sistemima svaki štetni događaj je, bar po nekim svojstvima, specifičan jer se razlikuju radna
opterećenja, uslovi okoline, vrijeme rada, način korišćenja i drugo. Zato je skup prvih
podataka najčešće statistički nehomogen, pa su i rezultati statističke analize a samim tim i
procijenjeni rizik nedovoljno tačan i pouzdan.

Adekvatna procjena rizika zahtijeva primjenu ekspertskog znanja iz oblasti relevantnih

za sagledavanje podataka i primjenu kvalitativnih i kvantitativnih metoda, koje karakteriše
posmatranje rizika. Na osnovu heurističkog znanja ekspert može, između ostalog da:

26

isto str 118.

37 | P a g e
  Prepozna na koji će način najbrže doći do rješenja,
 Odluči kada je pristup rješavanja nekog problema ispravan, kada pogrešan, a kada
samo vjerovatno dobar,
 Snalazi se u situacijama kada su podaci kojima raspolaže nekompletni ili nedovoljno
tačni.

Definisanje cilja i zadatka ekspertskog ocjenjivanja predstavlja osnovu i polaznu

etapu, jer od cilja i zadatka zavisi pouzdanost dobijenih rezultata i njihova praktična
vrijednost. Kod definisanja cilja i zadatka ekspertskog ocjenjivanja moraju se uzeti u obzir
sljedeća ograničenja:

 Pouzdanost i sadržaj postojećih polaznih informacija,

 Potreban oblik preuzimanja rezultata (kvalitativan ili kvantitativn),
 Moguće oblasti primjene dobijenih informacija,
 Rokovi prezentovanja rezultata,
 Stanje resursa (kadrova), mogućnosti učestovanja eksperata odgovarajućih
specijalnosti.27

Ekspertske ocjene se češće koriste za kvalitativnu nego za kvantitativnu ocjenu rizika.

Poznato je da su ekspertske ocjene podložne predrasudama, predubjeđenjima, pristrasnosti,
interesima i položaju eksperata. Neki eksperti su skloni da procjenjuju, a drugi da potcjenjuju.
Zato ekspertske ocjene nisu prihvaćene kao pouzdane, već kao nužan pristup u
kvantifikovanju, odnosno procjeni rizika.

Veliki broj problema u oblasti procjene rizika se svodi na analizu parcijalnih i

globalnih rizika. Imajući u vidu da se ovi rizici i njihove interpretacije opisuju različitim
kvantitetnim i kvalitetnim podacima, i da je često potrebno posmatrati dinamiku rizika
sistema u cjelini, može se zaključiti da je sistematska analiza najbolji metod za procjenu
rizika.

Naime, sistematska analiza se razlikuje od jednostavnih uzročno-posljedičnih metoda

istraživanja i njen osnovni akcent je na analizi sveobuhvatnih integrativnih svojstava objekata
27

Isto str 118.

38 | P a g e
pojave i procesa. Sistematski pristup se zasniva na pretpostavci da je cjelina više nego prost
zbir njenih dijelova. Na ovaj način se omogućava sjedinjavanje tradicionalno odvojenih
predmeta istraživanja iz različitih naučnih oblasti.

Drugi model upravljanja rizikom je procjena rizika, odnosno procjena njegovog

uticaja. Zadatak procjene rizika sastoji se u obezbjeđivanju potrebnih i pouzdanih podataka za
model kontrole rizika. Procjena rizika se vrši u pravcu određivanja visine štete (ineziteta) i
vjerovatnoće nastupanja (frekvencije). U slučaju da se radi o poznatim rizicima, gdje su
eventualno dostupni podaci iz statistike šteta, radi se o kvantitativnoj procjeni rizika. Ako se
radi o do sada nepoznatoj vrsti rizika kod događaja koji se rijetko realizuju ili nikada do sada
nisu nastupili, radi se o kvantitativnoj procjeni rizika, kod koga je veliki značaj iskustvo
procjenivača.

Praktično mjerenje rizika ili procjena budućih finansijskih troškova koji su posljedica
rizika je veoma teško zbog nedostatka praktičnog upustva koje pokriva pojedine različite
situacije. To je kompleksan proces koji zahtijeva stalnu provjeru sopstvenih predviđanja u
odnosu na stvarne rezultate. Zbog toga je najbolje da menadžer rizika uvijek ima na umu da
treba da:

 čuva tačne zablješke o tome kako su prikupljanji podaci, kopije svih procjena i podaci
o svim pretpostavkama,
 Upoređuje koliko je stvarni ishod štete veći od projektovanog ili predviđenog,
 Proučava razlike između očekivanja i rezultata i da pronađe uzroke ovih razlika i
 Odluči da li su potrebne bilo kakve promjene u metodu koji je korišćen za promjenu
rizika.28

Zadatak mjerenja rizika je da se nađe najvjerovatnija i moguća frekvencija događanja i

intezitet datog rizika i kao direktna šteta na osnovnim i obrtnim sredstvima i kao indirektna
šteta, odnosno kao gubitak zarade i svega onoga na što taj rizik utiče. Intezitet štete može da
bude moguć i vjerovatan. Frekventnost štete je kao što je to već naprijed rečeno, mjera koja
pkazuje koliko se prosječno često neka šteta događa.

28

Isto str 120.

39 | P a g e
 Čak i tamo gdje postoje podaci o frekvenciji i intezitetu procjene, su samo prosječne.
Pažljiva procjena rizika razmatra moguće odstupanje od ovih prosjeka.

Još prije 20 godina, Alan Fredlander je predložio metode za procjenu mogućeg

inteziteta štete od požara, tako što je razmatrao vjerovatno uticaj sistema za gašenje požara.
Tako on predlaže četiri mjere za intezitet koji se može procijeniti:

 Normalna očekivana šteta je šteta izražena u novčanim jedinicama koja se može

očekivati kada su u funkciji oba sistema za zaštitu od požara, i javni i onaj koji postoji
u datoj firmi (šprinkler sistem i protivpožarna brigada).
 Vjerovatna očekivana šteta je šteta izražena u novčanim jedinicama koja se može
očekivati kada nije u funkciji kritični dio protivpožarne zaštite u datom preduzeću,
odnosno kada šprikler sistem ne radi.
 Maksimalna predvidiva šteta je šteta izražena u novčanim jedinicama koja se može
očekivati kada ni jedna od protivpožarnih sistema u firmi ne radi. Tada će požar trajati
sve dok ne dođe gradska protivpožarna brigada.
 Maksimalna moguća šteta je šteta izražena u novčanim jedinicama koje se može
očekivati kada ni jedan sistem, ni javni, ni onaj koji postoji u fabrici ne funkcioniše.

Ova pomenuta metodologija može da se primjeni i prilikom razmatranja drugih štetnih

događaja. Sljedećih pet principa može da ponudi smjernice za određivanje važnosti rizika:

 Važnost rizika obično zavisi mnogo više od potencijalnog inteziteta štete nego od
frekvencije štete. Međutim, šteta velikog inteziteta nože da bude posljedica velikog
broja šteta ili pak jedne jedine velike štete. Onda se postavlja pitanje da li ishod može
da naruši kretanje organizacije prema svojim ciljevima.
 Prilikom određivanja mogućeg inteziteta neke štete mora se uzeti u obzir finansijski
uticaj svih šteta koje mogu da se dogode kao rezultat nekoga incidenta, jedan jedini
događaj može da izazove povrede kod više lica, štetu na objektu ili na opremi.
 Oluja i poplava mogu da oštete dvije administrativne zgrade koje su jedna od druge
locirane na udaljenosti od nekoliko blokova. Kod organizacije čiji su proizvodni
objekti integrisani, zastoj u jednom proizvodnom objektu može da izazove takve
efekte da i ostali objekti moraju da se zatvore.

40 | P a g e
  Krajnji finansijski uticaj nekog incidenta može da bude veći od sume direktnih i
indirektnih šteta koje su bile vidljive i prije nego što je došlo do incidenta. Dodatni
troškovi novog finansiranja pridodaju se šteti nastaloj kao posljedica oštećenja objekta
i gubitka poslova.
 Procjena inteziteta štete uzima u obzir vremensko događanje štete kao i njenu visinu.29

TEHNIKE KVALITATIVNOG PROCJENJIVANJE RIZIKA

Ove tehnike se obično koriste za rizike koji se rijetko događaju ili se nisu nikada
dogodili, kao što su rizici novih tehnika ili novih proizvoda, industrijske špijunž
,kompjuterskog sajber – kriminala. Za ovo područje koriste se mnoge metode, a krajnji
rezultat u svakom slučaju zavisi od subjektivnog pristupa ocjenjivača rizika. Analiza
posljedica prestanka rada nekog sistema ispituje ponašanje sistema prilikom ispadanja
njegovih pojedinačnih elemeata. Analizira se koje greške mogu da nastupe kod svake
komponente i sa kojom vjerovatnoćom se očekuje njihovo dešavanje, odnosno njihova
refleksija na cio svijet. Analiza stabla grešaka istražuje uzroke ometajućih događaja u sistemu.
Rezultat analize toka smetnji ispituju se svi neželjeni događaji koji imaju zajednički ometajući
uzrok.

U ovom slučaju uzimaju se u obzir uzročno posljednične veze između događaja na

pojedinačnim elementima i sistemu uopšte. Potrebno je istaći da je pri procjeni rizika
tehničkih sistema od samog početka uočen veliki značaj pouzdanosti tehničkih sistema i njen
uticaj na procjenu rizika.

Međutim, rijetko se događaju slučajevi izlaganja rizika za koji uopšte ne postoje

nikakvi podaci. Obično je problem u tome kako prevesti postojeće podatke u oblik koji se
može koristiti za mjerenje rizika. Pored toga većina rizika je mnogo kopleksnija nego što je
to jedna jedina opasnost i jedna jedina izloženost rizika.

Tačnost procjene štete – frekvencija i šteta – intezitet, može da zavisi i od toga da li su

razmatrani odnosi između opasnosti i predmeta koji su izloženi riziku. Ova razmatranja nas
vraćaju na pitanje vezana na količinu informacija vezanih za prirodu rizika a koje menadžer

29

Isto str 122

41 | P a g e
rizika ima na raspolaganju. Većina odluka o upravljanju rizikom donijeta je na osnovu onog
što menadžer rizika smatra razumnim podnizom pune informacije. Skoro svaka odluka može
da se poboljša dodatnim informacijama koje omogućavaju mnogo preciznije procjene
mogućeg ishoda i njihovu vjerovatnoću.

Procjena menadžera rizika mora da inegriše sve raspoložive informacije i da ih koristi

prilikom postavljanja procjene.

Što se tiče frekventnosti rizika, Rishard Prouty menadžer za rizike u velikim firmama,
je još prije 30 godina predložio da se umjesto numeričkih procjena vjerovatnoće klasifikuju
kao skoro jednake nuli, što znači da se prema mišljenju menadžera rizika ovaj događaj neće ni
desiti, „neznatne“, što znači da se jedan događaj iako je moguć nije dogodio ni do današnjeg
dana i da je malo vjerovatno da će se on dogoditi i u budućnosti, „umjerene“ što znači da se
dešavaju povremeno i da može da se očekuje da će se dogodi nekada u budućnosti i
„definitivne“ što znači da se stalno događaju i da se njihovo događanje može stalno očekivati i
u budućnosti.

Ova metoda ima prednost, jer zahtijeva postojanje puno informacija i rizika. Kako je
to već pomenuto, prilikom procjene mogućeg inteziteta, uloga funkcije date imovine ili osobe
koja je izložena riziku može biti ključno pitanje. Danas je razvijeno više kvalitativnih metoda
za analizu rizika.

TEHNIKA KVANTITATIVNOG PROCJENJIVANJA

Kvantitativne metode su potrebne za predviđanje visine troškova, naročito za one

programe gdje samo organizacija pokriva date troškove, što se u praksi naziva samopridržaj.
Takođe su ovakve procjene neophodne za prikazivanje dugoročnog uticaja tekućih odluka.
Naime u firmama se često donose odluke da se odštetni zahtjevi direktno isplate zaposlenima,
umjesto da se kupi osiguranje uz obrazloženje da se tako smanjuju troškovi firme. Međutim u
slučaju ozbiljnije povrede neki radnik može da ima pravo da u toku sljedećih 20 godina
naplaćuje ovu kompenzaciju od svoje firme. U ovakvim slučajevima je poželjno da postoji
procjena dugoročnih mogćih posljedica ovakve odluke.

42 | P a g e
 Najčešće primjenjivani metod u ovom slučaju je procjena rizika na osnovu statistike o
štetama .Korišćenje ove metode daje dobre rezultate ako su ispunjeni sljedeći uslovi:

 Mora da postoji veliki broj posmatranja,

 Između sadržaja obuhvaćenih statistikom i sadržaja rizika koji se procjenjuje, moraju
postojati u najmanju ruku slični odnosi,
 Uz reultate štete koji se mogu koristiti moraju se sačiniti i iskazi (predpostavke) o
vjerovatnoj maksimlnoj šteti.30

Na osnovu ovih statističkih podataka moguće je odrediti empirijsku raspodjelu

vjerovatnoće rizika. Naime, najprije se izračunava empirijska raspodjela učestalosti koja se
koristi za približavanje empirijski nepoznatoj funkciji vjerovatnoće slučajnih promjenljivih
visina šteta. Zatim se odgovarajućim hipotezama usvaja odgovarajuća teorijska raspodjela
vjerovatnoće. Osnovni cilj raspodjele vjerovatnoće je da se zna sa kojom vjerovatnoćom će
visina neke štete prekoračiti neku određenu vrijednost. Usljed nadostatka sopstvenih validnih
podatka preduzeća, mogu se koristiti podaci osiguravajućeg društva koje prati poslovanje tog
preduzeća, a u slučaju nedostataka podataka ove vrste procjena se usmjerava ka pravcu
kvalitativne analize. Kada se koriste statistički podaci važno je shvatiti sljedeće:

 Da je potrebno da se poznaju osnovne statistčke metode njihova upotreba i

ograničenja,
 Da mora da se razumije glavni problem rizika koji su procijenjene i da treba da se
razvije jednostavni konceptualni model,
 Da se ovaj konceptualni model koristi kao osnova za sakupljanje odgovarajućih
podataka i za procjenu troškova budućih mogućih i vjerovatnih rizičnih događaja,
 Da se stalno ima na umu da je ovaj konceptualni model apstrakcija i simplifikacija
stvarnog stanja,
 Da se bude svjestan promjenljivih faktora u svijetu koji mogu da utiču na to da i
model i statistički proračun bude netačni.31

30

Isto str 124.

31

Jim Bannister How to Manage Risk Second edition LLP London 1997.str 9.

43 | P a g e
 Međutim, ne treba se ni mnogo oslanjati na statističke podatke, niti je pak previše
potcjenjivati. Ako se statistički podaci ne pripreme na odgovarajući način, ako se pažljivo ne
razmotri njihova relevantnost i ako se ne obrati pažnja na sve uticajne faktore, onda statistika
može da dovede do pogrešnih zaključaka. Ako se pak, zato što se ponekada dobiju pogrešni
rezultati ne koristi statistika, onda se ne koriste ni prednosti jedne veoma dobre alatke za
procjene rizika.

Kada se koristi statistiku bitno je da se počne tako što se razmatra problem koji
zahtijeva njenu upotrebu. To može da bude pitanje pokušaja da se smanje štete u tom slučaju
treba uraditi sljedeće:

 Postaviti sebi pitanje: „Šta se zna o tim štetama ?Kako one nastaju?Šta su uzroci?Šta
se može preduzeti u vezi toga?“. Ako se ovo ne uradi postoji mogućnost da ispitivanja
statistike bude nekompletno, što može kasnije da zahtijeva dodatni rad.
 Razotkriti koje informacije mogu lako da se nabave, kako su one pripremljene, koliko
su relevatne, koliko su tačne i iznad svega ko ih je pripremio i zašto.
 Donijeti odluku o tome šta je potrebno da se zna i da se razmotri, ko će izvući i
sumirati te podatke.

Veoma je važno da sav taj rad obavi onaj ko i procjenjuje rizik, a ne neko drugi.
Takom izvlačenja potrebnih podataka, na primjer iz izvještaja o štetama u kojima postoji niz
dodatnih informacija, ove informacije mogu da omoguće menadžeru rizika da dobije mnogo
širi uvid u ono što se dešava i on može da na osnovu toga, otkrije neke faktore koji predhodno
nisu bili uzimani u obzir. Čak i kada se proučavaju podaci sa kompjutera, može biti važno da
se izvuče, pregleda i prouči veliki broj dokumenta o štetama.

Neki od faktora koji mogu biti relevantni za analizu uzroka štete mogu biti tipovi štete,
okolnosti u kojima se šteta dogodila, mjesto i vrijeme štete, priroda radne mogućnosti date
opreme itd. Prilikom analize pojedinačne štete, obično se vidi da postoji više uzroka i da su ti
uzroci imali dva efekta: neki su faktori koji su povezani sa samim događajem štete dok su
drugi oni koji utiču na njen intezitet.

Razlike u okolnostima između male i veoma velike štete su često marginalne. Kod
požara to može da bude prisustvo dobre opreme za gašenje požara i osoblja, ili prisustvo ili
odsustvo zapaljivih materija. Veoma velika šteta (ili njeno odsustvo) može da stvori neobično

44 | P a g e
visok (ili neobično nizak prosjek). Stoga bi ovaj problem trebalo riješiti tako što se velike
štete analiziraju i onda se predstavljaju odvojeno ili se na neki način podvlači da su to velike
štete.

Neki od problema koji se javljaju prilikom upotrebe statističkih podataka su:

 Sakupljanje relevantnih podataka može da bude teško ili nemoguće,

 Statistički podaci koji postoje na raspolagnju nisu relevantni,
 Osnova za pripremu statističkih podataka nisu poznate i iste mogu da budu
mijenjane tokom vremenskog perioda za koji postoje,
 Između faktora prikazanih u statističkim podacima ne mora da postoji uzročna
veza (tjodnosno može da bude potpuno slučajna),
 Projekcija predhodnog trenda (naročito u obliku prave linije) nije mnogo
vjerovatna,
 Procesi mogu da sakriju velike depresije,
 Procenti mogu da sugerišu trendove u pojedinim dijelovima koji nisu postojeći,
 Detalji mogu da ukazuju na tačnost koja ne postoji,
 Paralelna upotreba podataka koji su pripremljeni na sasvim različitim
osnovama.32

Prilikom donošenja odluke o tome koja metoda ili metode su najbolje za upravljanje
rizikom, može se koristiti matrica rizika gdje su ovi klasifikovani prema frekvenciji iintezitetu

Štete: 33

 Frekvencija rizika (niska),

 Intezitet rizika (nizak),
 Metoda (zadržavanje).

32

S.Popov _Karan D.Perić „Osiuranje kao metod rizika „svetski trendovi Časopis preventivnonženjerstvo ,broj 2.Beograd 2001.str 10.
33

George Rajda ,Principles of risk Management and Insurance Pearson Inernational Edition 10 th edition ,addison Wesley
USA 2008
45 | P a g e
  Frekvencija rizika (visoka),

 intezitet rizika (nizak),

 metoda (Zadržavanje preventiva,smanjenje)

 Frekvencija rizika (ska ) ,

 intezitet rizika (visok )

 metoda (Prenošenje /osiguranje)

 Frekvencija rizika (visok )

 Intezitet rizika (visok )
 metoda( Izbjegavanje, preventva,ako jemoguća i ili smanjenje )

UPRAVLJANJE RIZIKOM KROZ ZAKON O DRUŠTVIMA ZA

OSIGURANJE

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o društvima za osiguranje („Službeni

glasnik Republike Srpske „broj74/10“) članom 52a, propisano je da je društvo za osiguranje
dužno da obezbijedi da uvijek raspolaže sa adekvatnim kapitalom u pogledu obima i vrsta
poslova osiguranja koje obavlja i s obzirom na rizike kojima je izloženo u obavljanju tih
poslova (adekvatnost kapitala) i poslovati tako da je sposobno blagovremeno ispuniti dospjele
obaveze (načelo likvidnosti), te na način da je trajno sposobno ispunjavati sve svoje obaveze
(načelo solventnosti).

UPRAVLJANJE I TRANSFER RIZIKA

Upravljanje i transfer rizika obuhvata sljedeća područja:

 Upravljanje rizikom kod osiguranika,

46 | P a g e
  Prenos (transfer) rizika sa osiguranika na osiguravača,
 Prenos trnsferrizika sa osiguravača na reosiguravača.

Upravljanje rizika kod osiguranika - Cilj upravljanja rizikom sastoji se u detaljnom

pregldu i izradi izvještaja koje opasnosti su prisutne kod osiguranika i koliku materijalnu štetu
svaki od njih ili grupa opasnosti može prouzrokovati ili dovesti do drugih gubitaka u
njegovim poslovnim aktivnostima. Procjene mjerenje rizika treba da odgovore na pitanje
koliki je svemogući efekat ovih identifikovanjih rizika. Taj efekat se izražava kroz
potencijalno ocijenjene maksimalne štete. Kod procjene, tim se ne ograničava samo na rizike
koji se mogu osigurati već na sve rizike bez obzira na osigurljivost. Po osnovu osigurljivosti
sve rizike možemo podijeliti na tri grupe:

 Rizikekoji se upotpunosti mogu prenijeti na osiguravača,

 Rizike koji se djelimično mogu prenijeti na osiguravača,
 Rizike koji se uopšte ne mogu prenijeti na osiguravača.

U rizike koji se mogu potpuno prenijeti na osiguravača zaključivanjem ugovora o

osiguranju, su svrstani svi rizici od kojih se pruža ekonomska zaštita bez obzira ograničenja
visine pokrića od strane društva za osiguranje, putem vrste osiguranja koje su predmet
njihovg poslovanja.
U rizike koji se mogu samo djelimično prenijeti na osiguravače, spadaju rizici koji po
svojoj veličini ili svoti osiguranja prelaze ukupne kapacitete osiguravača i svih reosiguravača
pa jedan dio viška rizika ostaje nepokriven. Tu spadaju i katastrofalni rizici koji se često ne
mogu u potpunosti pokriti osiguranjem.

U treću grupu spadaju rizici koji se ne mogu prenijeti na osiguravača. U svom premetu
poslovanja te rizike ne provode osiguravajuća društva, odnosno nisu obuhvaćeni ni jednom
vrstom osiguranja.

Na osnovu izvještaja o upravljanju rizikom iz kojeg je vidljivo kojim rizicima je

osiguranik izložen on odlučuje koje rizike će eventualno zadržati za sebe, a koje će prenijeti
na osiguravača. Svojom odlukom osiguranik može a često to čini zadržati a neki rizike koje
može u potpunosti prenijeti na osiguravča. Rješenje za rizike koje osiguranik zadržava za sebe
to može učiniti prema D.B.Selby Bennttu birajući između 5 mogućnosti:

47 | P a g e
  Neosiguranje,
 Samoosiuranje,
 Konsolidovanjem,
 Putem franšie,
 Putem vlastitog osiguravajućeg društva.

PRISTUP KLASIFIKACIJE RIZIKA DRUŠTVA ZA OSIGURANJE

U vršenju poslova osiguranja društvo za osiguranje je obavezno da identifikuje,

procjeni i mjeri rizike kojima je izloženo u svom poslovanju. Također je obavezano i da
upravlje tim rizicima, na način kojim će se obezbijediti trajno održavanje stepena izloženosti
rizicima na nivou koji neće ugroziti imovinu i poslovanje društva.

Društvo za osiguranje će na taj način obezbijediti potpunu zaštitu interesa osiguranika,

odnosno korisnika osiguranja trećih ovlašćenih lica i drugih povjerilaca društva. Proces
upravljanja rizikom, drušvo treba da organizuje u skladu sa zakonom, propisima donešenim
na osnovu zakona, kao i vlastitim aktima kojima se ta pitanja uređuju, dobrim poslovnim
običajima i poslovnom etikom. Pod rizicima koje je društvo izloženo u svom poslovanju
podrazumijeva se vjerovatnoća nastanka negativnih efekata na poslovni i finasijski rezultat i
opšti položaj društva.

Pri analizi rizika u poslovanju društva za osiguranje potrebno je istaći i specifičnosti,

odnosno karakteristike usluga o osiguranju u odnosu na sve ostale vrste usluga. Te razlike
ispoljavaju fizičkim ili pravnim licima, zasniva se prije svega na povjerenju. Usluga
osiguranja predstavlja u trenutku prodaje prodato obećanje na papiru - ugovor o osiguranju ili
polisa, najčešće za ugovoreni predmet od godinu dana, a može se kupiti i za duži period
trajanja –višegodišnja osiguranja, pa i obaveza plaćanja postaje dugoročna

Bez obzira da li je namijenjena suštinska potvrda ukuzanog povjerenja je izvršenje

obaveze osiguravača po nastanku štetnog događaja tj. obeštećenje osiguranika, odnosno
isplati sume osiguranja, odnosno osigurane sume. U trenutku zaključenja ugovora o
osiguranju ili izdavanja polise osiguranja, štete su buduće, neizvjesne i neiočekivane, a
osiguravač raspolaže samo sa pretpostavljenom vjerovatnoćom i intentizetotom budućih šteta.

48 | P a g e
Prihvatanjem ponude za osiguranje, potpisanim ugovorom o osiguranju i izdavanjem polise
osiguranja, osiguravajauće društvo preuzima na sebe obavezu da nadoknadi sve buduće štete.

Usluge osiguranja su radno intezivne. Sastoje se od aktivnosti prije zaključivanja

ugovora, u toku trajanja ugovora i aktivnosti nakon isteka ugovora, pri čemu ni kapitalna
intezivnost nije zanemariva. Neke od usluga osiguranja, u skladu sa zakonskim propisima su
obavezne, dok je većina usluga na dobrovoljnoj bazi. Jedna od karakteristika ove vrste usluga
je fleksibilnost prodajnih kapaciteta, pri čemu se jednostavno i brzo mogu povećavati usluge u
zavisnosti od iskazanih potreba u određenoj vrsti osiguravajuće zaštite.

U literaturi i praksi postoje različiti pristupi i podjele rizika kojima je društvo za

osiguranje izloženo u svom poslovanju. Svako društvo za osiguranje je dužno da svojim
aktima propiše procedure, instrukcije, postupke i aktivnosti za upravljanje rizicima, koje će
omogućiti sveobuhvatno i preventivno identifikovanje rizika, kao i njihovo mjerenje i
procjenu. Još uvijek ne postoje jedinstvene klasifikacije rizika kojima su izložena
osiguravajuća društva. Međunarodno udruženje supervizora u osiguranju IAIS, sve rizike
kojima je izloženo društvo za osiguranje razvrstava u tri grupe i to tehničke, investicione i
netehničke rizike.

Pod TEHNIČKIM RIZIKOM podrazumijevaju se rizici koji su neposredno ili

posredno povezani sa tehničkim, odnosno aktuarskim obračunima premije, osiguranja i
tehničkih rezervisanja, odnosno sa rizicima koji su povezani sa prebrzim, nekontrolisanim,
porastom operativnih troškova.

 NETEHNIČKI rizici su svi oni drugi rizici koji se ne mogu razvrstati u navedene
grupe,
 INVESTICIONI RIZICI su rizici koji su neposredno i posredno povezani sa
upravljanjem imovine.

Društvo za osiguranje u svom poslovanju su izložena sljedećim rizicima:

 RIZIK OSIGURANJA
 TRŽIŠNI RIZIK
 OPERATIVNI RIZIK

49 | P a g e
  RIZIK ROČNE I STRUKTURNE NEUSKLAĐENOSTI IMOVINE SA
OBAVEZAMA
 RIZIK DEPONOVANJA I ULAGANJA SREDSTAVA DRUŠTVA
 PRAVNI RIZIK
 REPUTACIONI RIZIK
 DRUGI RIZICI KOJI ZAVISE OD PRIRODE ,OBIMA I SLOŽENOSTI
POSLOVANJA DRUŠTVOM34

Upraksi poslovanja osiguravajućih društva pažnja se često fokusira samo na preuzete

od osiguranika, dok se pažnja manje posvećuje ostalim prisutnim rizicima i međusobnoj
zavisnosti svih rizika kojima je izloženo jedno osiguravajuće društvo. Upravljanje rizicima
treba da obezbijedi trajno održavanje stepena izloženosti rizicima na nivou koji neće ugroziti
imovinu osiguravača i poslovanje i koje će obezbijediti zaštitu interesa samog osiguravača,
osiguranika, korisnika osiguranja, trećih osiguranih lica i drugih povjerilaca društva.

IV RIZICI OSIGURANJA

Rizici osiguranja su rizici koji proističu iz ugovora o osiguranju. Oni su povezani sa

opasnostima koje krije ugovor o osiguranju, kao i pratećim postupcima. Rizik osiguranja
proističe iz nemogućnosti društva da apsorbuje preuzete rizike svojstvene djelatnosti
osiguranja. To je dakle rizik od nastanka finasijskog gubitka kao rezultat ostvarenja
neželjenog događaja nad osiguranom imovinom ili licima. Ovaj rizik naročito obuhvata:

 Rizik neadekvatno utvrđene premije osiguranja – cijene osiguranja,

 Rizik neadekvatne procjene rizika koji se preuzima u osiguranju,
 Rizik neadekvatnog određivanja nivoa samopridražaja društva ili preuzimanja rizika u
osiguranje koji su veći od samopridržaja, odnosno prenošenja viška rizika iznad
samopridražaja u saosiguranju, odnosno resiguranje,

34

Odluka o sistemu internih kontrola i upravljanje rizicima poslovanju društva za osiuranje 2 Slglasnik RS“ broj 12 /007

50 | P a g e
  Rizik neusklađene, neprilagođene i ekonomski štetne tarifne politke društva u vezi sa
disperzijom (u vremenu i prostoru) rizika koji se pruzimaju u osiguranje, odnosno
neadekvatnim određivanjem strukture premije osiguranja,
 Rizik neodgovarajućeg utvrđivanja opštih, posebnih, dopunskih ili pojedinačnih
uslova osiguranja,
 Rizik neadekvatnog obezbjeđenja svih tehničkih rezervi društva,
 Ostali rizici osiguranja (profesionalni i tehnički )koji zavise od prirode obima i
složenosti poslovanja društva.

Preuzimanje rizika u osiguranje je jedna od najvažnijih funkcija društva za osiguranje.

Od njene efikasnosti u najvećoj mjeri zavisi i efikasnost svih ostalih funkcija. Predajom rizika
u osiguranje osiguranik kupuje sigurnost plaćanjem premije osiguranja i prenosi dio svojih
rizika na osiguravača. Osiguravač preuzima rizike osiguranika i formira premijski prihod iz
naplaćenih premija osiguranja koje treba da obezbijedi dovoljno sredstava za isplatu šteta,
tehničke rezerve dio troškova poslovanja i ostvarenje odgovarajućeg nivoa dobiti. U principu
mogu nastati dvije nepovoljne situacije:

 Zbog konkurentnosti na tržištu cijene osiguranja su neprimjerene rizicima

preuzetim u osiguranje, odnosno niže od stvarne cijene.
 Cijene osiguranja su previsoke,odnosno značajno premašuju cijene na tržištu
osiguranja.
 Niža cijena usluge osiguranja može biti jedan od načina da se ostvari
povoljnija tržišna pozicija i veće učešće na tržištu osiguranja.

Da bi predupredio ovakvu situaciju, osiguravač identifikuje uzroke i oblike štetnih

ispoljavanja, njihove posljedice i utvrđuje korektivne mjere, jednom riječju upravlja rizikom
neadekvatno određene premije osiguranja na način da:

 Premiju osiguranja utvrđuje provjerenim aktuarskim metodama uz uvažavanje

i tržišnih faktora i uz naglašenu odgovornost ovlašćenog aktuara,
 Vrši promjenu visine premije osiguranja samo na osnovu rezultata
argumentovane sistemske analize,

51 | P a g e
  Vrši preuzimanje rizika u osiguranju sa premijom osiguranja koja je primjena
rizika u procjenjenim opasnostima,
 Preuzima osiguranje nove rizike sa velikom pažnjom i oprezom, uz angažovnje
stručnih radnika koji raspolažu potrebnim znanjem i iskustvom,
 Primjenom aktuarskih - statističkih metoda obezbjeđuje konkurentnu ponudu
na tržište i cijenom osiguranja koja je optimalna i prihvatljiva obezbjeđuje
nove osiguranike i povećava portfelj osiguranja,
 Redovna provjerava, podobnosti dobavljača svojih usluga u cilju eliminisanja
efekata negativne selekcije,
 Za pojedine vrste osiguranja ili osiguranike uvode obavezne franšize,
 Ostvaruje kvalitetnu i permanentnu saradnju sa reosiguravačem.

1. Za funkcionisanje cijelog sistema osiguranja, od izuzetnog značaja je kvalitetna

procjena rizika osiguranja. Neadekvatna procjena rizika koji se preuzima u osiguranje su
jedan od ključnih rizika u osiguranju.
Samo objektivnim mjerenjem rizika moguće je da se za iste obračuna i naplati adekvatna
premija osiguranja, utvrdi optimalan nivo samopridržaja osiguravača za pojedine vrste
osiguranja i rizik preuzete u osiguranje i obezbijedi adekvatna raspodjela rizika.

2. Rizik neadekvatno utvrđivanja nivoa samopridržaja društva ili preuzimanje rizika

većih od iznosa samopridržaja, odnosno ne prenošenja viškova rizika u saosiguranje ili
reosiguranje, predstavlja jedno od najznačajnijih pitanja za stabilno poslovanje društva.
3. U prodaji osiguranja, jedan od veoma bitnih elemenata je premija osiguranja, jer je
ona za ugovorača osiguranja predstavlja trošak poslovanja. Premija osiguranja, kao cijena
rizika je zavisna funkcija od visine i inteziteta rizika.
4. Očigledno je da akti poslovne politike društva za osiguranje kojima se utvrđuje
tarifna politika društva, osnov za uspješno i stabilno poslovanje društva.

Funkcionalna premija, koju čine tehnička premija i doprinos za preventivu, je osnovni

dio premije koju uvijek treba da obezbijedi dovoljno sredstava za pokriće po zaključenim
ugovorima o osiguranju – naknadu štete i obrazovanje rezervi. Režijskim dodatakom
osiguravač obezbjeđuje sredstva neophodna za pokriće troškova sprovođenja osiguranja –
zarade zaposleni, provizije, poreze i doprinose, amortizaciju, materijalne troškove, troškove
marketinga.
52 | P a g e
 Sastavni dio ugovora o osiguranju su uslovi osiguranja i njima se uređuju prava i
obaveze između osiguranika i osiguravača.

Rizik neodgovarajućeg utvrđivanja opštih, posebnih, dopunskih ili pojedinih uslova

proističe iz nejasno napisanih određenih odredbi u uslovima ili ako uslovi nisu usaglašeni sa
tarifama osiguravača ,,zakonskim i podzakonskim aktima“, ako ne definišu precizno predmet
osiguranja osiguranje rizika i slično.

Osiguravajuća društva finansiraju svoje poslovanje i formiraju neophodne rezerve iz

uplata premija osiguranja i iz prihoda od plasmana sredstava 35

Nedovoljne tehničke rezerve znače da tuđi izvori podcijenjeni, a precijenjena

vlastita sredstva i imovina. Nedovoljna tehničke rezerve ugrožavaju likvidnost osiguravača s
obzirom na procijenjene obaveze ne obuhvataju stvarne, nego smanjene obaveze. S toga je
veoma značajno upravljanje ovim rizikom koje podrazumijeva:

 Izbor ovlašćenih aktuara prema stručnim i moralnim kvalitetima,

 Primjenu provjerenih aktuarskih metoda u procjeni tehničkih rezervi,
 Obezbjeđenje iznosa tehničkih rezervi prema rezultatima sistemskih aktuaraske
analize, trenutnu promjenu cijene osiguranja za vrste u kojima je dokazano da ne
obezbjeđuje dovoljno tehničke rezerve,
 Praćenje tablica smrtnosti kod životnih osiguranja sa ciljem blagovremenog
ažuriranja aktuarskih metoda,
 Kontinuirano praćenje prihoda od kamata na plasirana sredstva i prinosa na tržištu
kapitala,
 Modeliranje uticaja valutnih kurseva na visinu matematičke rezerve.

35

Ratko Vujović“Upravljanje rizicma i osiguranje „ Beograd 2009 str166.

53 | P a g e
TRŽIŠNI RIZIK

Tržišni rizik proističe iz nepovoljih promjena na tržištu i to prije svega na tržištu

osiguranja i finansijskom tržištu. Ovaj rizik naročito obuhvata:

 Rizik konkurencije,
 Rizik neadekvatnog prilagođavanja zahtjevima korisnika usluga osiguranja,
 Rizik promjene kamatnih stopa,
 Rizik promjene cijene hartija od vrijednosti,
 Rizik promjene cijene nepokretnosti,
 Devizni rizik,
 Ostale tržišne rizike koji zavise od prirode, obima, složenosti poslovanja društva. -36

OPERATIVNI RIZICI

Operativni rizik osiguravača predstavlja, u najkraćem, rizik gubitka zbog pogrešnih

internih procesa, ljudskih i sistemskih grešaka, eksternih događaja.

RIZIK ROČNE I STRUKTURNE NEUSKLAĐENOSTI IMOVINE I OBAVEZA

Ročna i strukturna neusklađenost imovine sa obavezom je direktna prijetnja izlaganju

osiguravača riziku likvidnosti. Integralnim upravljanjem rizikom kao poslovnim modelom,
osiguraajuća društva obezbjeđuju blagovremenu identifikaciju rizika na svim nivoima i u
svim segmentima svog poslovanja, cjelovitu analizu stvarnog stanja, identifikaciju propusta i
informacije koje bi omogućile rukovodstvu firme da donese odluke o svojim aktivnostima.

36

Odluka o sistemuinternih kontrola i upravljanju rizicima u poslovanju društva za osiguranje „Sl glasnik RS“ broj 12/2007-

54 | P a g e
RIZIK DEPONOVANJA I ULAGANJA

Funkcija ulaganja je od ekstremne važnosti u svim operacijama osiguravajućih

kompanija. Pošto se premija plaća unaprijed, one se mogu investirati sve do momenta kada je
potrebno izvršiti isplatu odštetnog zahtjeva i troškova.

PRAVNI RIZIK

Pravni rizik je mogućnost nastanka negativnih efekata na finansijski rezultat ili kapital
usljed kazni i sankcija proisteklih iz sudskih sporova po osnovu neispunjavanja ugovornih i
zakonskih obaveza kao i usljed kazni i sankcija izrečenih od strane regulatornog tijela.

REGULATORNI RIZIK

Regulatorni rizik je mogućnost nastanka negativnih efekata na finansijske rezultate i

kapital osiguravajućeg društva, usljed ostvarenja negativnih mišljenja javnosti koje utiču na
tržište pozicioniranja društva. U cilju očuvanja integriteta i profesionalne reputacije koju
osiguravajuće društvo ima u svom okruženju, organi društva i zaposleni treba da:

 Poštuju zakonske propise, procedure i standarde na tržištu na kojem posluju,

 Prihvate i poštuju zahtjeve poslovne politike.37

UPRAVLJANJE RIZIKOM OSIGURANJA

Jedan od glavnih zahtjeva u procesu upravljanja ruzikom jeste, da se utvrdi da li je

osiguravajuće društvo ili pojedine funkcije društva adekvatno osposobljene da se nose sa
rizikom koji se locira na tu funkciju. Uz to je vrlo važno utvrditi procjenu ukupnog rizika koji
treba podnijeti, te ispitati kako se ukupni rizik u konkretnom slučaju može izračunati, odnosno
prikazati. U praksi se na faktore koji mogu uzrokovati da se štetni događaj i negativna
posljedica rizika ostvari može uticati kroz:

37

Isto str 177

55 | P a g e
  Izbjegavanje rizika što podrazumijeva aktivnost kojima se vrši potpuno uklanjanje
rizika, a postiže se na taj način što se svaka aktivnost povezana sa rizikom prekine;
 Smanjenje rizik, što podrazumijeva upotrebu tehničkih oranizacionih i kadrovskih
mjera kojim će se smanjiti vjerovatnoća njegovog nastanka ili će se smanjiti šteta
proizašla iz određenih rizika, a može biti ostvarena:
 Izgradnjm dovoljno velikog i homogenog portfelja rizika,
 Osiguranjem više linija odnosno vrsta rizika,
 Primjene kontrole akumulativnosti kako bi se izbjegla pretjerana
izloženosti rizičnim faktorima koji utiču na više polisa,
 Kupovina reosiguravajućeg društva,
 Primjena alternativnih mehanizama transfera rizika.
 Vlastito podnošenje rizika odnosi se na one rizike koji se ne mogu izbjeći ili prenijeti
na treće osobe, pa se kao takvi moraju snositi, odnosi se na upravljanje rizikom
osiguranja zadržavanjem a odnosi se na pravilno osmišljavanje upravljanja rezervi
kroz omogućavanje očuvanja supstance u cilju isplate velikih šteta;
 Prenošenje rizika je specifičan metod upravljanja rizikom, a satoji se iz aktivnosti
kojima se rizik prenosi na treću osobu kroz – optimizovanje troškkova zadržavanja i
prenosa rizika osiguranja.

Prenos rizika znači da se finansijske posljedice rizika prenose na neko drugo lice ili
organizaciju putem legalnog ugovora iliosiguranja. Onaj na koga je rizik prenesen prihvata
rizik koga prenosilac želi da izbjegne. Postoje četri oblika prenošenja rizika i to su:38

 Ugovor o preuzimanju odgovornosti „hold – harmless“-ugovori

 Inkorporacija
 Hendžig
 Osigranje

1.) Ugovor o preuzimanju odgovornosti su uobičajni u transakcijama i one se

razlikuju u pogledu stepena do koga se rizik prenosi. Primjeri ovih ugovora su „hold –
harmelss“ (ugovor o smatranju nekoga neodgovornim za nešto) koji se zaključuju prije

38

Boris Marović Nebojša Živković Leksikon osiguranja DDOR Novi Sad 2002.str 425

56 | P a g e
nastanka štete i kod kojih se jedna strana slaže da na sebe preuzme odgovornosti druge strane
ukoliko se šteta dogodi. OvI ugovori obebjeđuju da neki ne predviđeni troškovi ili štete koje
su nastali u vezi sa nekim ugovorenim poslovima i koje pretrpi jedna strana u transakciji,
budu nadoknađeni od druge strane. U svim ovim situacijama se rizikom upravlja tako što se
finansijske posljedice štete prenose na druge.
2.) Inkorporacija je način da lična sredstva vlasnika inkorporiranih firmi ne budu
upotrijebljenja za nadoknadu štete nastala zbog neuspješnog poslovanja, kao što je to slučaj
kod pojedinačnog vlasništva nad firmom ili kod partnerstva. Kroz dokument o inkorporaciji
firma prenosi na svoje povjerioce rizik o nemogućnosti isplate šteta i drugih gubitaka.
3.) Hedžing se odnosi na prenos špekulativog rizika. To je poslovna transakcija prema
kojoj se rizik od fluktuacija cijena prenosi se na treću stranu (špekulator), koja preuzima
cijenu rizika nadajući se da može da postigne dobit iz cjelokupne transakcije.
Na ovaj način špekulator preuzima rizik, a prenosilac rizika je obično firma koja želi
da rizik cijene prenese na nekog drugog koji ima više mogućnosti i snage da podnese ovaj
rizik.
Hežing se obično vrši putem kupovine derivata. To su izvedene hartije od vrijednosti
koje se kreiraju na neku drugu osnovnu aktivu na primjer na robu, druge hartije od vrijednosti,
devize, kamatne stope.
Fjučers predstavlja obavezu da se kupi ili proda određena roba ili finansijska aktiva
određenog dana po unaprijed određenoj cijeni.
Forvord ili terminski ugovor je prosta izvedena hartija od vrijednosti, odnosno
ugovor o kupoprodaji određene finansijske aktive po unaprijed definisanoj cijeni gdje će se
isporuka aktive i konačno plaćanje izvršiti određenog dana u budućnosti. Opcija
podrazumijeva pravo, ali i neobavezu, da se kupi odnosno proda određena aktiva, po
unaprijed ugovorenoj cijeni u okviru određenog vremenskog perioda. Ova specifičnost opcije,
koja kupcu ostavlja mogućnost na realizaciju opcionog ugovora, svrstava je u kategoriju koja
označava pojam „uslovna prava“. Cijena opcije koja se plaća da bi se ovo pravo steklo, naziva
se premija.
4.)Osiguranje je najčešće oblik prenosa rizika, jer osiguranja ne samo što obuhvata
jednostavno prenošenja rizika već takođe i njegovo smanjene kroz povećanu sposobnost
predviđanja koja se obezbjeđuje preko zakona o velikim brojevima 39

39

M.S: Dorfman ,Risk Management and Insurance Sixth edition .Parentice Hall New .jerrsey 1988str 59.

57 | P a g e
 Primijenjene prakse upravljanja rizicima, nisu uspjele da identifikuju mogućnosti
ispoljavanja sistemskog rizika:

 Problem u poslovima garantovanja (inovativnim finansijskim transakcijama ) a ne u

poslovima osiguranja,
 Ograničenost isključivog oslanjanjje na kvantativne modele – ekspertiza menadžerom
rizika nije zamjenljiva,
 Nova regulativa se zasniva na principima solventnost II.

Solventnost II predstavlja priliku da se unaprijed regulacija solventnosti osiguravača

uvođenjem:
 Sistema bazirano na riziku,
 Integrisanog pristupa za rezerve osiguranja i zahtjeva u pogledu veličine kapitala,
 Sveobuhvatnog okvira za upravljanje rizikom,
 Kapitalnih zahtjeva definisanih standardnim pristupom ili razvojem internih modela,
 Priznavanjem i nagrađivanjem dizerfikacije.

Širi spektar ciljeva koji se nastoje ostvariti od solventnosti - Osim osnovnog cilja
obezbjeđenja veće zaštite osiguranika Solventnost II ima za cilj i da bude podsticajan i da se
nagradi osiguravajuća društva koja primjenjuju savremene prakse upravljanja rizikom, koje se
u saglasnosti sa njihovom veličinom i prirodom poslovanja. Osim ostvarenja ova dva osnovna
cilja Solventnost II nastoji da ostvari i sljedeće ciljeve:

 Stvaranje uslova za poštenu tržišnu utakmicu obezbjeđenjem uporedivosti,

transparentnosti i doslednosti,
 Izbjegavanje nepotrebne kompleksnosti,
 Reflektovanje tržišnih promjena,
 Uspostavljanja principa izbjegavanja prekomjernog propisivanja,
 Koliko je moguće veća usaglašenost sa uobičajnim računovodstvenim politikama i
 Izbjegavanja nametanja nepotrebnih troškova kapitala.

Ključna novina je baziranje kapitalnih zahtjeva na procjenama rizika koji su inhirentni

u poslovanju konkretnih osiguravajućih i reosiguravajućih društava. Inhirentni rizik je
povezan sa određenim karakteristikama neke aktivnosti mjeren u smislu uticaja i
58 | P a g e
vjerovatnoće. Inhirentni rizik je rizik kojem je poslovni entintet izložen u odsustvu kontrole,
odnosno bilo kojih radnji koje menadžment može preduzeti kako bi se izmijenila vjerovatnoća
nastanka rizika ili uticaja. Rezudualni rizik je rizik koji ostaje nakon što menadžment reaguje
na rizik, dnosno preduzme adekvatne kontrolne aktivnosti za ublažavanje rizika kako bi
izmijenio vjerovatnoću ili uticaj na rizik. Rezudualni rizik je rizik razlike između inhirentnog
i kontrolnog skora, odnosno on se dobije kada se inhirentni rizik umanji za kontrolni rezultat.

 Određivanje adekvatnosti kapitala na bazi svih rizika kojima osiguravajuće ili

reosiguravajuće društvo izloženo kao i njihovih međusobni zavisnosti,
 Potreba da se organi super vizije preorjentišu sa usmjerenosti na poznavanje pravila na
razumjevanje tržišta,
 Potreba da se osiguravači i reosiguravači preorjentišu sa udovoljavanja regulatornim
zahjevima ka uspostavljanju kulture upravljanja rizikom.

Iako je upravljanje rizikom oduvijek predstavljalo suštinu poslovanja osiguravača i

reosiguravača, fokus je bio isključivo na upravljanju rizicima osiguranja. Međutim,
poslovanje osiguravajućim društvima ugrožavaju brojni drugi rizici, kao što je rizik
finansijskog tržišta, kreditni operativni, rizik likvidnosti i reputacije. Sve više su izraženi
zahtjevi za integralnim upravljanjem svim rizicima od strane rejting agencija regulatornih
organa i vlasnika kapitala.

Vlasnici kapitala žele da osim informacija o očekivanom prinosu imaju informacije o

ukupnoj izloženosti rizika, jer oni žele da obezbijede adekatno upravljanje kompromisom na
relaciji rizik - prinos.

Osiguravajuća društva koja primjenjuju sveobuhvatni pristup upravljanjem rizikom

dobiće bolji rejting i niže regulatorne zahtjeve u pogledu potrebne veličine kapitala.
Sveobuhvatno upravljanje rizikom ne podrazumijeva samo sveobuhvatan pristup u
identifikovanju i procjeni rizika već i u primjeni oblika pristupanju riziku. Postupanje sa
rizicima obuhvata brojne metode kontrole rizika – izbjegavanje, prevencija redukcija i
finansiranje rizika – u koje spadaju zadržavanje i transferzika. Primjena različitih metoda u
svakom konkretnom slučaju zavisi od analize odnosa rizika i prinosa pojedinih alternativa u
koje spadaju:

 Diverzifikacija rizika,

59 | P a g e
  Transfer u reosiguranje,
 Formiranje rezervi,
 Primjena finansijskih derivata,
 Transfer rizika osiguranja na tržište kapitala,
 Promjena strukture kapitala,
 Prestanak bavljenja određenim vrstama osiguranja

DIVERZIFIKACIJA RIZIKA

Firme mogu da smanje rizik tako što svoje aktivnosti diverzifikuju, a pojedinac tako
što svoj novac investiraju u različite vrste akcija hartija od vrijednosti. Mogućnost smanjenja
rizika kroz diverzifikaciju portfelja je važan faktor koji utiče na odluku za osiGuranje i
hedžing. Diverzifikacija može da bude jednostavnim udruživanjem sredstava dvojice ljudi, a
sve do diverzifikacije između hiljade ljudi kroz finansijsko tržište i tržište osiguranja. Kako se
broj učesnika povećava, raspodjela vjerovatnoće za troškove pojedinca (prosječna šteta) sve
pravilniji i pravilniji oblik zvona, odnosno zakrivljenja su manja. Ovo znači da udruživanja
sredstava smanjuje obim slučajne štete za koju svaka osoba mora da plati, odnosno čini štetni
događaj predvidljivijim, jer udružena sredstva smanjuju standardnu devijaciju prosječne štete
za sve učesnike i samim tim i standardnu devijaciju u isplati svakog učesnika.

Kada broj ljudi sa udruženim sredstvima postane izuzetno veliki, standardna devijacija
se približava nuli i rizik postaje zanemarljivo mali za svakog od njih.

Kada su štete pozitivno povezane onda je stepen smanjenja rizika manji nego u slučaju
kada su štete nezavisne, odnosno nisu povezane. Kada su štete pozitivno povezane onda više
učesnika može da pretrpi slične štete nego kada su štete nezavisne jedna od druge. Pored
udruživanja sredstava koje se obično vrše kroz ugovore o osiguranju, tržište akcija obezbeđuje
mehanizme za podjelu rizika vezanog za nove poslovne poduhvate.

MODELIRANJE RIZIKA

Modeli omogućavaju razumijevanje odnosa između rizika i prinosa:

 Kvantifikovanjem rizika sa kojim se suočavaju osiguravajuća društva,

60 | P a g e
  Određivanjem nivoa kapitala koji je potreban za pokriće tih rizika,
 Kvantifikovanjem rizika prilagođenih prinosa.

Modeliranje uticaja rizika na osiguravajuće društvo se ostvaruje u četiri koraka:

 Identifikuju se faktori rizika,

 Izaberu se stohastički modeli za izabrane faktore rizika,
 Utvrđuje se kako se realizacija faktora rizika može odrazitina uspjeh
osiguravajućeg društva.

Proces upravljanja rizicima treba da se odvija u nekoliko faza:

 Faza izrade i usvajanja planova poslovanja osiguravjućeg društva i donošenje

strategije za ostvarenje usvojenih postavljenih ciljeva;
 Faza definisanja i procjena rizika. Utvrđuju se rizična područja poslovanja
društva za osiguranje i da se na osnovu utvrđenih rizičnih područja poslovanja,
izvši procjena rizika;
 Faza sagledavanja i ocjena sistema upravljanjem rizikom;
 Faza preduzimanje mjera. Preduzimanje mjera radi ostvarivanja postavljene
ciljeva i sprovođenja kontrolnih postupaka u društvu za osiguranje kojima se
smanjuje mogućnost nastanka rizičnih događaja ili se uticaj negativnih faktora
umanjuje;
 Faza praćenja i izvještavanja kako se ostvaruju postavljeni ciljevi.

Strategija rizika podrazumijeva pet elemenata i to:

1. Politika rizika strateški pristups rizikom,

2. Identifikacija rizika vrednovanje i ocjenjivanje iopis rizika,
3. Upravljanje rizikom (nadležnosti i odgovornosti menedžmenta),
4. Nadzor i kontrola,
5. Izvještavanje o rizicima.

61 | P a g e
 Na osnovu vjerovatnoće nastanka rizika i njegovog značaja koji ima na poslovanje
društva, rizici se mogu svrstati u tri kategorije:

 V- rizik visokog nivoa,vezuje se za rizik ostvarenja nekog poslovno događaja ili neke
druge pojave koja može imati veliki uticaj na poslovanje i ocjenjuje se sa (8-10);
 S- rizik srednjeg nivoa – vezuje se za moguće nastupanje neke pojave ili događaja koji
mogu imati značajan uticaj na poslovanje (ocjenjuje se sa 4-7);
 N –rizik niskg nivoa - vezuje se za mogućnost nastupanja neke pojave i događaja koji
ne mogu imati značajan uticaj na poslovanje (ocenjuje se sa 0-3).

Svaki od navedenih rizika može imati veliku ili srednju ili malu vjerovatnoću da će se
dooditi. Procjena verovatnoće nastanka rizičnog događaja ugrađuje se u numeričko
vrednovanja rizika. Procjena rizika u odnosu na vjerovatnoću nastanka rizičnog događaja ili
ponašanja, vrši se korištenjem matrice vjerovatnoće. Vjerovatnoća visoka: uticaj visok i
visok rizik. Vjerovatnoća srednja: uticaj srednji i rizik srednji. Vjerovatnoća niska: uticaj
nizak, rizik nizak. U primjeniove metodologije procjene rizika razmatraju se vjerovatnoća
nastanka iuticaj rizika na ostvarenje poslovnih ciljeva društva. Kod izrade studije rizika rizici
se svrstavaju u:

 Operativne rizike koji postoje ako poitika aktivnosti ili postupci Društva nisu u
funkciji ostvarivanja postavljenih ciljeva.
 Finansijske rizici se pojavljuju kao vjerovatnoća nespjeha zaštite imovie Društva,
finansijske poteškoće u Društvu i nepouzadnog finansijskog izvještavanja,
 Rizici neusklađenosti koji nastaju kada poslovanje Društva nije u skladu sa važećim
zakonima i propisima.

PREDNOSTI PROCESA UPRAVLJANJE RIZIKOM

Uprkos tome što je upravljanje rizikom veoma obiman i kompleksan zadatak, efikasan
program za upravljanje rizikom može da bude od veoma velike koristi za firmu, jer značajno
utiču na finansijski uspjeh poslovni firmi. Glavne prednosti ovakvog upravljanja su:40
40

GG.Rejda Principles of RiskMangeent and Insurance Edition,Addison,Wesley,boston,SAD 1005,str 55.

62 | P a g e
  Mnogo lakše se dostižu ciljevi upravljanja rizikom i to kako rijetko i poslije dešavanja
štenog događaja,
 Troškovi rizika smanjuju, što može da poveća profit firme. Trošak rizika je alatka
procesa upravljanja rizikom koja mjeri određene troškove. Ovi troškovi obuhvataju
isplaćenu premiju, zadržane štete, usluge menadžera rizika angažovaih spolja,
finansijske garancije, interne administrativne troškove i takse i poreze i neke druge
troškove koji su specifični za svaku firmu,
 Zbog smanjenja štetnog finansijskog uticaja, koja bi mogla da budu posljedica čistih
šteta kada ne bi postojao plan za upravlenje rizicima, firma može da donese program
za upravljanje cjelokupnim rizikom koji obuhvata čiste i špekulativne rizike,
 Društvo takođe ima koristi, jer se smanjuju indirektne i direktne štete.

LITERATURA:

1) G. Rejd: „Principles of Risk Mangement and Insurance“, 10 th, Edition, Addison, Wesley.
Boston SAD 2008.

2) Boris Marović, Nebojša Živković: „Leksikon osiguranja DDOR“ Novi Sad 2002.

3) Mark. S. Dorfman: „Risk Management and Insurance“, 6th edition 1998.

4) S. Popov, Karan D. Perić: „Osiguranje kao metod rizik menadžmeta“, Časopis Preventivno
inženjerstvo, broj 2. 2001.

5) Jim Bannister: „How to Manage Risksecond edition LLP“, London 1997.

6) Trieschmann Gustavson: „Risk Mangement and Insurance“, 10th edition. South Western
College Publishing 1998.

7) C. A. Wiliamas and R. M. Heins: „Risk Managment and Insurance“, McGraw - Hill Book
Company. New York 1976.

8) Ratko Vujović: „Upravljanje rizicima i osiguranje“, Beograd 2009.

63 | P a g e
9. Mile Bijelić : „Osiguranje i reosiuranje“, TECTUS Zagreb 2002.

PITANJ I ZADACI

1 ) Objasni pojam i definiciju rizika

2 ) Šta je neizvjesnost

3 ) Objasni razliku između pojma rizika i neizvjesnosti

4 ) Šta je opasnost ?

5 ) Šta je hazard ?

64 | P a g e
6) Objasni pojam nepsrednog uzroka štete

8 )Načela upravljanjem rizikom

9 ) Objasni razmišljanje zasnovano na riziku

10 ) Upravljanje rizicima

11 ) Adekvatno upravljanje rizicima

12 Poslovni rizici

13 ) Neposlovni rizici

14 ) RIzik okruženja

15 )Strategija rizika

65 | P a g e
16) Politika rizika

19 ) Prenos rizika

20 Ugovor „hold –hamless

21 INKORPORACIJA

22Hedžing

23 Hedžing

66 | P a g e
26 Forvard

21 FJUČES

22 Ciljevi riici

23 Cijena rizika

24. Odnos drugih funkcija i funkcije upravljanje rizikom

25 Odnos funkcije menadžmenta rizika i osiguranja

26 .Metode za identifikaciju rizika

67 | P a g e
27 Analiza rizika

28 Procjena rizika

29 ) Upravljanje rizikom kroz Zakon o društvima za osiguranje

30 )Upravljanje i transfer rizika

68 | P a g e
31Pristup klasifikacije rizika u društvu za osiguranje

32 Tržišni rizik

33Operativni rizici

34 Rizici ročne i strukturne neusklađenosti imovine i obaveza

69 | P a g e
35 Rizik deponovanja i ulaganja

36 Pravni rizik

37 Regulatrni rizik

38 Upravlanje rzikom u osiguranju

49 Modeliranje rizika

70 | P a g e
40 Prednosti procesa upravljanja ricima

71 | P a g e