Professional Documents
Culture Documents
Припрема - српски језик - Емина Брунчевић
Припрема - српски језик - Емина Брунчевић
Припрема - српски језик - Емина Брунчевић
Uvod........................................................................................................................................2
Obrada pripovetke Pohod na mjesec Branka Ćopića u osnovnoj školi...................................3
Zaključak................................................................................................................................13
Literatura................................................................................................................................14
1
Uvod
2
Obrada pripovetke Pohod na mjesec Branka Ćopića u osnovnoj školi
Nastavni ciljevi
1. čas obrade:
3
Ukazaćemo da su ovakve slike piščevog detinjstva najlepše u prvom ciklusu („Jutra
plavoga sljeza”) i njegove čuvene zbirke „Bašta sljezove boje”, odakle ćemo pročitati i
obraditi priču Pohod na mjesec.
Reći ćemo da je B. Ćopić najradije i najuspešnije pisao o ljudima ovoga zavičaja i da
ih je slikao u izvesnom bajkovitom svetlu. Pročitaćemo kako i sam pisac u uvodu ovoj zbirci
(Pismo Ziji Dizdareviću) to i sam izrečito tvrdi: „Žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima.
Njene sjene su mi posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta, i obnavlja
se”.
4
kao scene na filmskom ekranu: npr. dečaka Baju u sobi noću, kad mesec ispluta i zaviri kroz
prozor, a on zanesen krene za njim. – Pokušajte da zamislite i sebe u toj situaciji.
- Dok budete čitali i u mašti oživljavali priču, zapažajte o čemu pojedini delovi teksta
govore i koji za sebe mogu činiti smisaone celine.
Nakon usmerenog čitanja tražimo da učenici kazuju iz kojih je većih, relativno
samostalnih delova, sastavljena pripovetka i da sažeto ispričaju (imenuju) o čemu pojedine
celine govore.
Istovremeno ćemo tragati za naslovima uočenih celina nastojeći da se što više služimo
rečima iz tog dela teksta. Učenici takođe dobijaju sugestiju da obnove svoje znanje o
sinonimima i da ih pronađu u tekstu, da razmisle o njihovom značenju.
2. čas obrade:
5
Niču zabrane sa svih strana
Učenici su već pri stvaranju plana priče uočili da prva dva odeljka čine prvi, uvodni
deo pripovetke. Tražićemo da odgovore na sledeća pitanja:
- Šta nam dečak Baja kazuje o sebi u ovom prvom delu priče? – Zašto možemo tvrditi
da nas ovaj deo uvodi u osnovu problematike pripovetke? – Kako nam ova celina pomaže da
bolje pratimo i razumevamo tok zbivanja u priči?
Zaključujemo da je ova kratka deonica teksta uvod pripovetke zato što nas upoznaje sa
glavnim junakom i problemima koje ga muče, a o čemu svaka celina u priči na određeni
način govori. Tu saznajemo da je glavni junak petogodišnji dečak, koji ispovedno priča o
sebi, zapravo negoduje što je okružen zabranama i stegama i u svetu odraslih, koji njegovu
radoznalost i želju da upozna svet oko sebe nazivaju budalaštinama i prete mu batinama.
Dečak svoj protest najživlje iskazuje rečima: „Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a
nisam ja”.
Tako su već na samom početku pripovetke naznačene osnovne sklonosti i osobine
dečaka, a istovremeno nagovešten njegov sukob sa shvatanjima i stavovima odraslih. Time
je pripremljen zaplet u priči i probuđena radoznalost za razvoj događaja u delu.
Učenici će već u uvodu uočiti da priču kazuje glavni junak, te će tako na početku biti
pripremljeni da sve o čemu bude reči posmatraju iz njegove perspektive.
6
Petrakovi dani... obično su uvijek bili praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i
ošamute da ne znam kud bih prije...”
Učenici su verovatno pronašli sl. sinonime: odmaglim, zgodio i prekardašimim.
Odmaglim – pobegnem, izgubim se, nestanem – Zašto je pisac upotrebio baš ovaj izraz? –
Da pokaže kakvu slobodu Baja stiče sa dolaskom Petraka. Sinonimi zgodio i prekardašim –
preteram imaju istu funkciju.
Učenici će pronaći i izraze: čeljad i avlija – i nadovezaće se na govorno područje
kojem je pisac pripadao. I samim učenicima na ovom podneblju su ovi turcizmi vrlo bliski.
Dečaka najviše uzbuđuje susret sa mesecom. On ga vidi kao neko tajanstveno i moćno
živo biće koje svojom bleštavom svetlošću i prividnom blizinom mami da ga dohvati i da sa
njime zaplovi u daleke i nepoznate svetove: „Noću iznenada prene se iz sna: viri mjesec
kroz prozor, gori čitavo dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:
-Hajdemo!”
Iz ovih kazivanja o dečakovim nemirnim lutanjima i neobičnim željama saznajemo da
je Baja dečak bujne i poletne mašte, živog i radoznalog duha da ga ponese i povuče svet
nepoznatog i tajanstvenog, da za njega svet nema granica.
7
odraslog čoveka. Ako ih stariji „zatuku” u detetu, ono će „izgubiti dušu” – izgubiće i moć i
želju da slobodno misli, oseća, da uvek teži za nečim novim i boljim.
8
Kad dečak, stigavši do samog vrha, ugleda da je mesec umanjen odskočio - klisnuo
iznad susedne brdske kose, on počinje da shvata da je lov, a ne sam mesec ono što je
uzbudljivo i lepo.
Istovremeno dečak oseća da je raspet između mesečevog požara i uboge dedine
vatrice, a takođe, između dva čoveka koji su mu podjednako dragi i potrebni: na jednoj
strani je „smjeli i nevezani” samardžija Petrak, „koji sve hoće i sve može”, a na drugoj
„dobri i dragi gunđalo”, čija ga ljubav greje, koji ga čeka i misli na njega „dolje u toploj
dolini”. Dečak tada uviđa da se „dalje ili ne može ili ne ide”, jer se nalazi na opasnoj granici
„gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom”. Utešen Petrakovim obećanjem
da će ovamo ponovo doći, Petrakovim primanjem za ruku, dečak se rado vraća dedinoj
vatrici i njegovoj ljubavi. On se ne oseća ni prevaren ni razočaran, naprotiv, vraća se srećan
u dolinu osećajući da može „smeo”, a „mesečarski opčaran” hrliti u visine, jer ga posle
takvih uzleta čeka topla dedina vatrica –„sigurnost tvrdog zemaljskog života”, za kim ga
tuga u srcu kljuca – opominje na dedu koji ga čeka. Jedan bez drugog – njegov zanesenjački
odlazak i radosni povratak - ne bi imali svoju lepotu ni smisao.
9
- Ko dečaka smiruje te noći? Učenici će odmah istaći da je to bila dečakova majka
koja mu je prišila šamar – očekujem da primete da je taj sinonim upotrebljen kao
humorističan, učenici i sami znaju kako je to kad im se prišije šamar.
Istaći ćemo da smo i ovim saznanjima došli do idejnih slojeva pripovetke kao i u
prethodnoj celini.
Završni deo pripovetke doživljava se kao otrežnjenje junaka i kao izvesna protivteža
sanjarskim i bajkovitim zbivanjima u priči. Tu se pojavljuje i stric Nidžo, koji svojom
račundžijskom, skučenom prirodom, svađalačkim ponašanjem, uspostavlja atmosferu onog
tvrdog, ograničenog, svakodnevnog života.
- Kako je dečak Baja sutradan video svoj noćni doživljaj? - Zašto svi ćute o minulom
doživljaju sa mesecom? - Kako ste u toj atmosferi razumeli Nidžovo brundanje i zvocanje? -
- Na šta ovi sinonimi upučuju?
- Kako se pisac kao odrastao čovek nosi prema tim davnim doživljajima iz svog
detinjstva? - Kako shvatate njegove nedoumice na kraju priče? - Da li je izbor reči važan u
književnom delu? - Zašto?
Sutradan dečak svoj pohod na mesec vidi kao san. Svi su o tome ćutali kao da je svima
bilo zazorno da se podsećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti. Ali to ne
znači da su dečak i Petrak zaboravili na svoj noćni pohod, ili da su ga se stideli kao nečeg
budalastog. Oni su zapravo u sebi skrivali i tako čuvali svoj noćni doživljaj od „zdrave”
pameti ljudi kakav je bio stric Nidžo koji se prethodne noći bio naljoskao. U to nas uverava
Nidžino brondanje kad je nagazio toga jutra na Bajine osvajačke grablje. Za njega je važno i
dobro samo ono od čega se ima neka praktična korist, a oni koji tako ne misle rasipnici su ili
mjesečari. Ali ni stric Nidžo nije spokojan u svom postojanom račundžijskom svetu, pa se
zato „tješi rakijom”.
Piščevo razmišljanje na kraju pripovetke takođe privlači pažnju:
„I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice,
koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i
nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato”.
I premda pripovedač kaže da stoji između dva sveta raspet, uviđamo da mu oba sveta
pripadaju – da su oba potrebna čoveku, te da treba da teži da ih nekako izmiri, da izmiri te
suprotnosti, da ih ujedini u svome življenju, kako se ne bi, kao junak priče, žalovito pitao:
10
„Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti
se rakijom kao moj strikan?”
Jezik dela, izbor reči, upotreba sinonima – sve to doprinosi bogatijem umetničkom
doživljaju. Učenici će prepoznati da je izbor reči veoma važan da bi što bolje razumeli delo i
što više se uživeli u delo, a istaći će da najbolji pisci u stvari jesu i majstori jezika.
Iako smo pojedine kompozicione celine proučavali kao swonice jedinstvene celine, na
kraju ćemo se sintetički osvrnuti na na delo sa težištem na objedinjavanju i uopštavanju
saznanja o likovima i idejnim značenjima pripovetke.
Ovaj sintetički osvrt provešćemo na osnovu sledećih pitanja:
- Osvrnimo se na pripovetku u celini? – Ko kazuje priču? – Iz koje perspektive glavni
junak priča o svom detinjstvu? – Šta možemo zaključiti: koje neobične i vredne osobine ima
dečak Baja? Da li biste voleli da se družite sa njim i zašto? – Kako pripovedač predstavlja
ostale junake priče? – Zašto su dečaku bliski i samardžija i deda? – Zašto su dečak i
samardžija vantazije?
- Pripovedača na kraju muče neke nedoumice u vezi sa osnovnim pitanjima o kojima
priča govori. Šta vi o tome mislite obogaćeni iskustvom junaka pripovetke i vlastitim
iskustvom? Kakav je jezik Branka Ćopića?
Pripovetka je ispričana u prvom licu, kazuje je centralni junak, ali i kao odrastao čovek
i kao dečak. To je priča odraslog čoveka koji se seća svog detinjstva i koji svoje detinjstvo
oživljava iz dečje perspektive. S druge strane, pisac svoj začarani svet smešta u okvire
stvarnog, svakodnevnog života, pa nam ga tako čini uverljivijim i prisnijim.
Dečak Baja je živ, vedar i radoznao kao svako dete, ali ima bujnu maštu, koja
oživljava sve čega se dotakne, i otkriva nepoznato i tajanstveno u svemu što ga okružuje.
Njegovu maštu pokreće veoma živa radoznalost, kojoj se pridružuje snažna osećajnost. Rado
bi se družili sa dečakom jer je zanimljiv. Sa takvim ljudima i obične stvari postaju lepe i
neobične.
Samardžija Petrak je retki dedin gosti pobratim, Ostao je smeo i slobodan, slobodne
misli i nemirnog duha, dečački bujne i zanesene mašte. Sa njim za dečaka dolaze razvezani
dani, i čitav svet se pretvara u san. Njega i dečaka spajaju njihove najvažnije osobine: oni
su zaneseni maštari, nemirni i neukrotivi tragači za nepoznatim i tajanstvenim, zatočenici
slobodnog života u svetu bez stega i granica, između sna i jave.
11
Ali najbliži dečakovom srcu je njegov deda Rade. Njegova ljubav greje i dečak je bez
nje usamljen, nesiguran i tužan. Deda Rade ima veliko srce za sve skitnice i potukače. On ne
može da poleti na krilima mašte, ali ih razume i uvek ih u okrilje svoje ljubavi prima. On
nije sitničav i uskogrud, niti zakleti protivnik mesečara i rasipnika, kao stric Nidžo. Deda je
negde između Petraka i Nidže. U njemu je široko srce jednog i potreba za radom drugog.
Deda Rade i samardđija Petrak su dva čoveka uz koja dečak Baja raste. Oni su u
njemu razvili potrebu za dva prividno suprotna životna smera, između kojih stoji raspet i kao
odrastao čovek. Iako se junak i kao odrastao čovek pita koji je smer pametnije slediti, mi iz
priče u celini, iz prisnog drugovanja sa junakom, uviđamo da su oba potrebna. Jednolični,
obični život nije dovoljan čoveku, čovek mora ići i drugim putem. Oba su sveta potrebna.
IZ priče u celini uviđamo da nam pisac i svojom dilemom na kraju priče poručuje: da
treba slediti oba životna smera i težiti da se oni ne sukobljavaju, već da se usklađuju i
dopunjuju, kako bi čovek bio potpuniji i srećniji.
- Pogledajte koje smo izraze i sekvence podvukli. Jeste li primetili još neke neobične
reči? Učenici komentarišu. Šta možemo zaključiti o jeziku B. Ćopića? U tekstu su neobične
reči vrlo zastupljene – sinonimi, deminutivi i sl. (RSO). Pripovetka je odličan primer za
povezanost umetničkog sadržaja i jezičkih sredstava sa kojim je ostvaren. Reči su vedre,
osećajne, upečatljive i greju srce. Nasmeju nas.
12
Zaključak
Ono što bi se trebalo istaći odmah na početku je da je ova pripovetka, kao, čini mi se, i
ostale pripovetke Branka Ćopića, vrlo zahvalna za uporedno istraživanje jezika i ideja koje
taj bogati piščev jezik nosi. Pripovetka obiluje i rečima subjektivne ocene i mnogim drugim
ekspresivnim rečima. U ovoj pripremi pažnju smo fokusirali samo na sinonime, ali bi bilo
jako interesantno pristupiti obradi proučavajući i ostale jezičke segmente, kao što smo mogli
videti u knjizi Dragane Veljković Stanković – Reči subjektivne ocene u nastavi srpskog
jezika i književnosti.
U suštini, šta bi trebao biti cilj svakog nastavnika srpskog jezika i književnosti – da
iznalazi nove puteve za rad u učionici. Svaki umetnički tekst sadrži neke specifičnosti koje
bi mogle predstavljati okvir neke knove, inovativne, kreativnije analize. Kod Branka Ćopića
i nekih drugih umetnika to može biti jezik dela, kod drugih pisaca to je nešto drugo. A
upravo to nešto nastavnik današnjice mora pronaći i iskoristiti. Zašto?
Zato što je to cilj nastave srpskog jezika i književnosti. Zato što učenici više nisu
onakvi kakvi su bili u vreme naših roditelja – zainteresovani za školu i znanje. Zato što, na
žalost, i (svi) nastavnici nisu što su nekad bili, stručnjaci u svojoj oblasti i pedagoški uzori,
zato što roditelje danas više zanima ocena nego znanje učenika, zato što živimo u teškim
vremenima domimamtnog negativnog društvenog uticaja.
U ovom našem svetu književnost se mora predstaviti učenicima na takav način da ih
primami, jer ako nema toga, nema ni književnosti u životima velikog broja učenika. Zato
savremeni nastavnik mora pokušati da svoju nastavnu praksu obogati i učini kreativnijom i
zanimljivijom.
13
Literatura
14