Foucault volja za znanjem

I. Mi viktorijanci
II. Hipoteza o represiji
III. Scientia sexualis
„Kako je došlo do toga da se ono golemo i tradicionalno iznuđivanje seksualnog priznanja
konstituira u znanstvenim oblicima?“ (48 str)
1. Kliničkom kodifikacijom – „navođenja na govor“
- kombinirati ispovijesti s ispitivanjem
- saslušanje, jezgroviti upitnik, hipnoza sa prizivanjem sjećanja, slobodne asocijacije – sve su
to sredstva da se postupak priznanja ponovo uvrsti u polje znanstveno prihvatljivih
promatranja
2. Postulatom opće i neodređene uzročnosti
- najtajnovitiji događaj u seksualnom ponašanju
- može dovesti do posljedica za cijeli život
- od loših navika djece, apopleksije staraca, nervnih bolesti ...
- načelo o seksu kao „uzroku svega i bilo čega“
3. Načelom unutrašnje latentnosti seksualnosti
- do istine o seksu treba doći tehnikom priznanja, zato što je funkcioniranje seksa mračno
- ono teži da se više ne odnosi samo na ono što bi subjekt želio prikriti već i na ono što je
njemu samome skriveno budući da se može objelodaniti malo po malo i djelovanjem
priznanja u kojemu sudjeluju ispitivač i ispitanik
- načelo bitne latentnosti omogućuje da se u praksi artikulira prisila priznanja
- „valja ga iščupati, i to silom, jer se ono skriva
4. Metodom tumačenja
- ako treba priznati, ... to je stoga što djelovanje istine mora proći kroz taj odnos
- prisutna, slijepa za samu sebe kod onoga koji govori, ona se može dovršiti samo kod onoga
koji je prihvaća
- onaj koji sluša neće biti gospodarom oprosta, sucem koji presuđuje ili oslobađa; on će biti
gospodarom istine
- njegova je moć da preko priznanja i njegova tumačenja, stvori diskurs istine
5. Medikalizacijom posljedica priznanja
- dobivanje priznanja i njegove posljedice iznova se kodiraju u obliku terapeutskih operacija
- znači da područje seksa neće više biti stavljeno samo na popis krivice i grijeha, već pod
režim normalnog i patološkog
 - znači da će među medicinskim intervencijama priznanje zadobiti svoj smisao: zahtijeva ga
liječnik, neophodno je za dijagnozu i po sebi djelotvorno u liječenju

Scientia sexualis – razvija se od 19. st., paradoksalno zadržava kao jezgru jedinstveni obred
obveznog i iscrpnog ispovijedanja, koji je na kršćanskom zapadu bio prvom tehnikom
objelodanjivanja istine o spolu
- te je posredstvom dušobrižništva i usmjeravanja svijesti – ars artium – dospio do pedagogije,
do odnosa odraslih i djece, do obiteljskih odnosa, do medicine i psihijatrije
- upravo se preko tog mehanizma i moglo kao istina o seksu i njegovim učincima pojaviti
nešto kao „seksualnost“
- „seksualnost“ i scientia sexualis; one su sukladne funkcionalnim zakonima diskursa koji
mora proizvoditi svoju istinu
- seksualnost je definirana kao da je „po prirodi“: područje u koje mogu prodrijeti patološki
procesi i koje, dakle, iziskuju terapeutske i normalizatorske intervencije
- područje seksualnosti mora se ponajprije oblikovati sa stajališta povijesti diskursa
- buržoazija se nije suprotstavljala seksu, ona je naprotiv upotrijebila cijeli aparat da bi o
njemu stvorila istinite diskurse
- no ars erotica nije iščezla iz zapadne civilizacije
- možda je to proizvođenje istine, pojačavalo pa čak i stvaralo svoje unutrašnje užitke –
izumili smo jedan novi užitak: užitak u istini užitka

IV. Mehanizmi seksualnosti

- seks je već više stotina godina stavljen u središte jednog snažnog zahtjeva za znanjem
- mi smo prisiljeni znati što je to s njim dok se naslućuje da on zna što je to s nama
- već nekoliko desetljeća genetičari više ne poimaju život kao organizaciju koja je obdarena
sposobnošću reprodukcije; u mehanizmu reprodukcije oni vide ne samo matricu živih bića
nego i života

1. Ulog
- povijest zapadnih društava ne otkriva igru represivne moći
- odnos moći postoji tamo gdje postoji želja; no također je uzaludno upuštati se u traganje za
željom izvan moći
- „ja sam katkad govorio o represiji, katkad o zakonu, o zabrani ili o cenzuri“
- pozivajući se na pozitivne tehnologije moći vi pokušavate izvući najbolji ulog za obje strane
- od načela moći-zakona zadržavate da se moć ne može izbjeći, da je uvijek tu
 - od ideje moći-represije zadržali ste najslabiji teorijski element i to stoga da biste ga
kritizirali
- ulog se narednih istraživanja sastoji manje u tome da se zaputimo prema „teoriji“ nego
prema „analitici“, tj. prema definiciji specifične oblasti koju tvore odnosi moći i određenja
sredstava koja omogućuju njezinu analizu
- čini mi se da se ta analitika može zasnovati samo na predodžbi moći, ona koju bih nazvao
„pravno-diskurzivnom“; upravo to poimanje upravlja kako represijom tako i teorijom
tvoračkog zakona želje
- ono što analizu koja se provodi u smislu represije nad nagonima razlikuje od analize koje se
provodi u smislu zakona želje je zasigurno način poimanja prirode i dinamike poriva
- i jedna i druga pribjegavaju zajedničkoj predodžbi moći koja dovodi do dviju oprečnih
konzekvencija: bilo obećanog „oslobođenja“ ako moć zahvaća želju samo izvana, ili ako je
moć tvorac same želje, do tvrdnje da ste ionako uvijek u zamci
Evo nekoliko njezinih značajki (valjda predodžbi moći):
a) Negativan odnos
- između moći i seksa ona nikada ne uspostavlja drugi osim negativnog odnosa: odbacivanje,
isključivanje, prepreka ...
- moć je „nemoćna“ nad seksom i užicima, jedino ih može poricati
- njezini učinci imaju opći oblik ograničavanja i manjkavosti
b) Instancija pravila
- moć bi bila ono što seksu nalaže njegov zakon
- što znači da je seks podveden pod binarno ustrojstvo: slobodan i neslobodan, dopušten i
zabranjen
- to znači da moć propisuje seksu „poredak“, seks se odgonetava polazeći od njegova odnosa
spram zakona
- vladavina nad seksom vršila bi se putem jezika ili pak činom diskursa koji, samim tim što se
artikulira, stvara pravno stanje
c) Krug zabrane
- moć bi u odnosu na seks djelovala isključivo zakonom zabrane
- njezin cilj: da se seks odrekne samoga sebe
- njezino sredstvo: prijetnja kaznom koja nije drugo do njegovo ukidanje
d) Logika cenzure
- ta bi zabrana trebala imati 3 oblika: potvrditi da nešto nije dopušteno, spriječiti da se nešto
kaže, poricati da nešto postoji
- ona povezuje nepostojeće, nedopušteno i neiskazivo tako da je svatko istovremeno načelo i
učinak drugog
- logika moći nad seksom bila bi paradoksalna logika zakona koji bi se mogao izraziti kao
zapovijest na nepostojanje, neočitovanje i šutnju
e) Jedinstvo mehanizma
- moć bi se nad seksom provodila na isti način na svim razinama
- bez obzira na aparate i institucije funkcionirala bi preko jednostavnog i beskonačno
obnovljivog pogona zakona, zabrane i cenzure; od države do obitelji, od suda do sitnih
svakodnevnih kazni susreće se samo na različitim razinama, opći oblik moći
- mi na svaki način shematiziramo moć u pravnom obliku, a njeno djelovanje definiramo kao
poslušnost

2. Metoda
- oblikovati stanoviti tip znanja o seksu, ne u smislu represije ili zakona, već u smislu moći
- pod moći ponajprije valja razumjeti mnoštvo odnosa snaga koji su imanentni području u
kojem se očituju i tvore njegovu organizaciju
- uvjet mogućnosti moći; taj uvjet je pokretno postolje odnosa snaga koje neprestano, svojom
nejednakošću, dovode do stanja moći
- sveprisutnost moći; ona se događa u svakom trenutku ili pak u svakom međuodnosu dvije
točaka
- to ne znači da ona sve obuhvaća, već da odasvud dolazi
- moć nije institucija i nije struktura
- nema moći koja se provodi bez niza težnji i ciljeva, no to ne znači da ona proizlazi iz izbora
ili odluke nekog pojedinačnog subjekta
- tamo gdje postoji moć postoji i otpor; razni otpori različitih vrsta: mogući, nužni, spontani,
nasilni, spremni na pogodbu ...
- umjesto da se sva beskrajno mala nasilja nad seksom i svi zastori kojima se zaklanja njegova
moguća spoznaja pripisuju jedinstvenom obliku velike Moći, riječ je o tome da preobilno
proizvođenje diskursa o seksu valja uroniti u polje mnogovrsnih i nestalnih odnosa moći
- to dovodi do postavljanja četiriju pravila; u najboljem slučaju to su upute za razboritost
a) Pravilo imanencije
- ne smatrati da postoji neko područje seksualnosti koje izravno proizlazi iz znanstvene
spoznaje, ali nad kojom su zahtjevi moći uspostavili mehanizme zabrane
- ako se seksualnost konstituirala kao područje koju valja spoznati, to se dogodilo polazeći od
odnosa moći koji su je uspostavili kao mogući predmet
- valja dakle poći od onoga što bi se moglo nazvati „lokalnim žarištima“ moći-znanja:
primjerice odnosa što se zameću između pokajnika i ispovjednika; u svojevrsnom
neprekidnom prolaženju prenose oblike podčinjavanja i obrasce spoznaje
- isto je tako od nadziranog dječjeg tijela, svi iščekuju i najmanje očitovanje njegova spola;
još jedno „lokalno žarište“ moći-znanja

b) Pravilo neprekidnih mijena

- ne tražiti tko u poretku seksualnosti ima moć (muškarci, odrasli, liječnici ...), a tko je nje
lišen (žene, djeca, bolesnici), ni tko ima pravo na znanje, a tko se silom drži u neznanju
- umjesto toga treba tragati za shemom mijena što ih samim svojim djelovanjem uključuju
odnosi snaga
- „razdioba moći“, „prisvajanje znanja“ uvijek predstavljaju samo trenutačne presjeke procesa
ili istovremenog rasta obaju članova
- odnosi moć-znanje nisu gotovi oblici razdiobe, oni su „matrica preobrazbi“
- dok dječja seksualnost u početku problematizirala u izravnom odnosu između liječnika i
roditelja, dotle je seksualnost odraslih konačno dovedena u pitanje tek u odnosu psihijatra
prema djetetu
c) Pravilo dvostruke uvjetovanosti
- nijedno „lokalno žarište“, nijedna „shema preobrazbe“ ne može funkcionirati ako se na
kraju, nizom uzastopnih veza, ne uvrsti u cjelovitu strategiju
- i obratno, nijedna strategija ne može osigurati globalne učinke ne osloni li se na izričite i
čvrste odnose, koji joj služe kao podloga i uporište
- no nema ni homogenosti
- obiteljski je pogon mogao poslužiti kao podloga velikim „manevrima“ maltuzijanske
kontrole rađanja, populacionističkih poticaja, medikalizacije seksa i psihijatrizacije njegovih
negenitalnih oblika
d) Pravilo taktičke polivalentnosti diskursa
- moć i znanje artikuliraju se upravo u diskursu
- ne treba zamišljati svijet diskursa kao mnoštvo diskurzivnih elemenata koji mogu djelovati u
različitim strategijama
- diskursi, kao ni šutnja, nisu jednom za svagda podređeni moći ili protiv nje upravljeni
- diskurs prenosi i proizvodi moć; on ju jača, ali i potkopava
- pojavio se niz diskursa o homoseksualnosti, nastranosti, to je svakako omogućilo vrlo
snažno ubrzanje društvene kontrole u tom području „izopačenosti“
- no to je omogućilo i oblikovanje povratnog diskursa: homoseksualnost je počela govoriti o
sebi, zahtijevati svoju legitimnost ili svoju „prirodnost“
- diskursi su taktički elementi ili blokovi u polju odnosa snaga; unutar jedne te iste strategije
može ih biti različitih, pa čak i suprotstavljenih
 3. Područje
- ne postoji sveopća strategija koja bi vrijedila za cijelo društvo
- od 18. st. mogle bi se razlikovati 4 velike strategijske cjeline koje u povodu seksa razvijaju
specifične dispozitive znanja i moći
a) Histerizacija ženskog tijela
- trostruk je proces u kojem je žensko tijelo analizirano – kvalificirano i diskvalificirano – kao
tijelo posve zasićeno seksualnošću
- i proces u kojem je ono napokon dovedeno u organsku komunikaciju s društvenim tijelom,
obiteljskim prostorom i životom djece
- majka, sa svojom negativnom slikom „živčane žene“, tvori najvidljiviji oblik te histerije
b) Pedagogizacija dječjeg seksa
- u isti mah „prirodna“ i „protuprirodna“, u sebi nosi fizičke i moralne, kolektivne i
individualne opasnosti
- djeca su definirana kao „granična“ seksualna bića
- pedagogizacija se pogotovo očituje u ratu protiv onanije, koji je na zapadu trajao gotovo 2
stoljeća
c) Socijalizacija prokreativnih ponašanja
- ekonomska socijalizacija okolišanjem svih mogućih podstreka i zapreka što se „socijalnim“
ili poreskim mjerama nameću plodnosti parova
- politička socijalizacija stavljanjem parova pred odgovornost spram cijelog društvenog tijela,
medicinska socijalizacija pripisivanjem patogene vrijednosti, za pojedince i vrstu, praksi
kontrole rađanja
d) Psihijatrizacija nastranog užitka
- spolni je nagon izdvojen kao autonomni biološki i psihički nagon, provedena je klinička
analiza svih oblika anomalija; napokon je za sve te anomalije pronađena korektivna
tehnologija

- u zaokupljenosti seksom, koja raste u cijelom 19. st., naziru se 4 lika, povlaštena predmeta znanja:
histerična žena, dijete koje masturbira, maltusovski par, odrasli perverznjak
- moglo bi se prihvatiti da su odnosi spola u cjelini društva dali priliku stanovitom mehanizmu
združivanja: sistemu braka, utvrđivanju i razvoju srodstava, prenošenju imena i dobara
- zapadna društva su izumila novi mehanizam koji ga nadmašuje; to je mehanizam seksualnosti: kao
i mehanizam združivanja, i on se priključuje na seksualne partnere, no na posve drugi način
- ono što je prikladno za prvog jest veza među partnerima definiranog statusa; za drugoga to su
tjelesni osjećaji
- smisao mehanizma seksualnosti nije u tome da reproducira, već da umnožava, inovira, pripaja,
izumljuje, da što temeljitije zadire u tijelo i na što obuhvatniji način kontrolira pučanstvo
- „seksualnost“ se upravo rađala iz tehnika moći koje su u početku bile usredotočene na bračno
združivanje

4. Periodizacija
- povijest seksualnosti pretpostavlja 2 prijeloma: jedan u 18. st.; nastanak velikih zabrana,
uvažavanje isključivo bračne seksualnosti i prinudna sramežljivost jezika; drugi u 19. st.; to
je kad će mehanizmi represije početi popuštati, prijeći će se na relativnu toleranciju spram
predbračnih i izvanbračnih odnosa
- upravo je u buržujskoj ili aristokratskoj obitelji najprije problematizirana seksualnost djece
ili mladih; u njoj je medikalizirana ženska seksualnost

V. Pravo na smrt i moć nad životom