Helmuth Plessner: Condicio humana

Hotimir Burger: Filozofska antropologija kao istraživanje uvjeta mogućnosti

ljudskog: Helmuth Plessner

Bergson: intuicionizam i inovacije u tematiziranju vremena i trajanja

Dilthey: uvidi u povijesnost ljudskog života i zamisli o neutraliziranju ideje univerzalnog
napretka; tipologija svjetonazora  nepromjenjivost ljudske prirode koja se povijesno
iskazuje
- osnovne zamisli: ekscentrična pozicionalnost, condicio humana (odnos prema
ideji ljudske prirode), neodredivost čovjeka (homo absconditus – sakriveni
čovjek)

Pozicionalnost

- odrediti specifičnost čovjeka u odnosu na ostali živi svijet, polazeći od svijeta

organskog
- pojam pozicionalnosti – precizirati način opstanka živoga u odnosu na neživo
(spekulativno)  tjelesna stvar koja je živo biće je, za razliku od neživoga,
karakterizirana dvostrukim aspektom suprotnosti pravaca (intencija) prema
unutra, prema supstancijalnoj jezgri, i prema van (izvan obloga koje nose
svojstva) – ta dvostrukost je svojstvo živog
- živa stvar sebe stavlja izvan sebe same i unutar sebe same. Neživo tijelo ne
sadsrži ovu komplikaciju. Ono jest dokle dopire. Na njegovu kraju prestaje njegov
bitak, ono se prekida.
- Ta dvostruka aspektivnost ima vrijednost svojstva.
- Živo biće – rast i diferenciranje, entelehičnost, hijatus između života i smrti,
sputavajući smisao granice, pozicionalna sredina, vremenitost i životni krug
- Razlika životinje i biljke: a) biljka: zatvorenost forme, pripadnost okolini
b) životinja: otvorenost forme, posredno uključivanje u
njenu sredinu, pa i odvojenost živog bića od sredine koje je postavljeno na sebe sama i
tvori novu osnovu egzistencije, ono je odvojeni dio, nadalje: središnji organi,
senzomotorni krug funkcija, tako da je tijelo ovisno o sebi; ono ima subjektivnost, imanje
i posjedovanje; zbog posrednog uključivanja u životni krug, životinja treba organske
materijale, parazitira na živom
Sfera životinje: centralnost i frontalnost, primat akcije, nepodudaranje sfere djelovanja i
opažanja, svijest, instinkt, inteligencija, pamćenje

Ekscentrična pozicionalnost ili pozicionalnost ekscentrične forme

- životinja: životinjskoj individui sakriven je njen osobni bitak, ona nije u odnosu
spram pozicionalne sredine, a njemu dati medij i vlastita tjelesnost odnose se na
pozicionalnu sredinu ovdje-sada. Zato životinja nestaje u ovdje-sada. Ono joj ne
postaje predmetnim. Životinja ne doživljava sebe. To tijelo još nije postalo
refleksivnim.
- Pozicionalno središnja točka: ono čemu je nešto dano, za što je nešto doživljeno:
subjekt svijesti i inicijative  «samodavanje subjekta»; iako živo biće ponire u

1
 ovdje-sada, iako živi iz sredine, ono je postalo svesno centralnosti svoje
egzistencije, ono samo sebe ima, zna za sebe samo, sebe može zapaziti u u tome
je Ja; to je subjektivni pol koji se više ne može objektivirati, opredmetiti
- Vanjsko polje, unutarnje polje, svijest (regressus samosvijesti)
- Ekscentrična pozicionalnost – iako je i u samosvijesti vezana za ovdje i sada, ona
je u stanju distancirati se od sebe, postaviti procjep između sebe i svojih
doživljaja, ona je s ovu i onu stranu tog procjepoa, vezana u tijelu i duši, a
istodobno nigdje, bez mjesta, van svake povezanosti u prostoru i vremenu

Granična postavljenost

- granični karakter čovjekova bitka: pun okret živog sistema natrag prema sebi;
bezmjesno – bezvremenski on on omogućuje doživljaj samog sebe i istodobno
doživljaj svoje bezmjesnosti i bezvremenosti kao stajanje izvan sebe samog. On je
stavljen u svoje granice i stoga preko njih – to je njegova granična postavljenost
- doživljava svoj doživljaj (resentiment); on je unutar sebe (svijest), a opet je u
izvanjskosti, vezan u centru totalne konvergencije okoline i vlastita tijela
- osoba je ovako trostruko karakterizirani individuum: tijelo, duša i njihovo
psihofizički neutralno jedinstvo
- granična postavljenost (ograničenost i dovršenost) se također očituje u tome što
ekscentričnost ne može dovesti do nove forme organizacije živih bića, tj. čovjek
tijelom ostaje životinja; fizičke značajke čovjeka imaju samo empirijsku
vrijednost  karakter čovjeka samo je vezan samo za centralističku formu
organizacije (paleontolog dacque – bilo koji fizički lik da je «čovjek»)

Utrostručeni svijet

- trostruka pozicionalnost implicira trostruko razlaganje svijeta: vanjski svijet,

unutarnji svijet i susvijet
- sva tri artikulirana su ekscentrizmom
- vanjski svijet: fizičko tijelo i živo tijelo: razlikuju se, premda materijalno ne
predstavljaju različite sisteme: fenomeni smijeha i plača: u smijehu i plaču
svladani smo od svog tijela, a ne gospodarimo njime koordinirajući svoje pokrete,
geste, itd.
- Unutarnji svijet ustrojen je također ekscentrično: duša i doživljaj, subjekt akta
doživljaja i subjektivno jezgro osobe (antropin); distanca čovjeka spram vlastite
pozicionalnosti otvara topos i prostor za nalaženje s drugim – tu prazninu valja
ispuniti
- Susvijet: omogućuje da se čovjek shvati kao dio svijeta; njegovi su elementi
osobe, a specifikum suživot  vlastita pozicija je sfera drugih ljudi; obuhvaćanje
osobe formom-Mi pokazuje njenu ekscentričnost
Susvijet je carstvo duha. Duša je realna kao unutarnja egzistencija osobe. Svijest
je aspekt u kojem se nudi svijet. Duh je pozicionom formom stvorena i postojeća
sfera – čisto Mi. Samo osobe se nalaze u svijetu nezavisnom od njih, ali svijetu
dostupnom njihovim zahvatima. Duh tvori pretpostavku socijalnosti, ne svijest,
intelekt ili subjektivnost.

2
 Artificijelnost kao «forma života»

temeljni antropologijski zakoni:

- prirodna artificijelnost
- posredovana neposrednost
- utopijsko stajalište

- pitanje: kako ovladati svojom egzistencijom? – slomljenost i ekscentričnost čovjeka:

kao ekscentrično organizirano biće čovjek sebe onim što jest tek treba učiniti; čovjek živi
samo tako da vodi neki život

- čovjek je po prirodi svoje egzistencije umjetan, mora «nešto postati», stvoriti

ravnotežu koje nema, živjeti zaobilazno, preko umjetnih stvari, on je razgolićen bez
instinkta, direktnosti, u predviđanju; ovakva potrebitost za umjetnim stvarima je razlog
nastanka kulture kao ravnoteže čovjeka sa sobom i svijetom

- stvaranjem artificijelnog čovjek se uzdiže u sferu koja prekoračuje prirodu i tamo se

otkriva u slobodi: zato se razlikuju priroda i duh, bitak i trebanje, a konflikt je središte
njegove egzistencije; tako si čovjek postavlja zahtjeve i iz toga izrasta koncept vrijednosti
 ovaj modus zahjeva u čovjeku je osnova morala i vezivanja za irealne forme; tako mu
pozicionalnost postaje savjest

- rad je također umjetan, osigurava ono što čovjeku priroda nije ponudila

Posredovana neposrednost

- imanencija i ekspresivnost: svijest, spoznaja i način izražavanja  izraz je bitan

kao očitovanje života
- pravljenje oruđa je aktualizirana potencija, mogućnost koju treba otkriti, susret
čovjeka i stvari, prilagođavanje objektivnom svijetu
- izraz je odraz ekscentrične pozicionalne forme: čovjek se mora iskazivati; također
je to upućenost u susvijet, socijalnost
- čovjek je indirektno-direktno povezan sa svime ostalim; ta povezanost je direktna
ili posredovana
- čovjek sam posreduje između sebe i polja života, ali ne ponire u to posredovanje;
on je u posredovanju i iznad njega
- u ovom odnosu čovjeka i svijeta konstituira se jastvo
- pokazatelj posredovane neposrednosti je imanencija svijesti: čovjek sve iskušava
kao sadržaj svijesti, tj. kao pojave koje su okrenute subjektu; tako je znanje ono
neposredno i iza kojega iščezava subjekt, ali ne i čovjek; znanje je ekstaza
- intencija nikada nije do kraja ispunjena  iz te činjenice izvire historija kao
vremenska dimenzija kulture
- povijest je odraz stalnog izbacivanja čovjeka i svijeta iz ravnoteže
- jezik uspostavlja sklad između strukture imanencije i strukture zbilje; temelji se
na imanenciji i ujedno na dvostrukoj distanci centra osobe od tijela; to je
ekscentrični centar osobe, ta čovjekova ekscentričnost izražava zbilju koja kao

3
 takva odgovara (u izrazu) čovjekovoj ekscentričnoj poziciji samoj  dakle. To je
ekspresija u drugoj potenciji

Utopijsko stajalište

- dominirajući moivi: ništavnost i transcendencija; ništavnost rađa ideje o temelju

svijeta, apsolutnom ili bou
- religija je definitivum; zato između religije i kulture vlada apsolutno
neprijateljstvo
- kao ekscentrično postavljen, čovjek istodobno jest gdje jest i nije gdje jest; on je u
ovdje-sada – postavljen, on je iznad i iza života, te tvori sredinu okolnog svijeta
- život u zajednici je također artificijelan: zajednica je čovjekovo vršenje nasilja
nad životom, a jedino tako on može živjeti
- osporavanje boga je u zakonima čovjekove prirode

Metodologijske refleksije i neutemeljivost čovjeka

- Plessner odriče mogućnost ontologizacije fenomena koje fenomenologija opisuje

- Položaj čovjeka u cjelini prirode: horizontalni i okomiti smjer istraživanja:
čovjeka valja otkrivati u njegovim djelima i patnjama, a potom u smjeru njegove
uraslosti u prirodu kao organizma u nizu organizama; stoga ulazi u polemiku s
Descartesom, koji je čovjeka specijalistički opredmetio i ostavio samo goli
subjekt  alternativa Descartesu je Uexkullova ideja životnog plana pojedinih
životinjskih vrsta
- U temelj filozofske antropologije nastoji ugraditi pojmove ekscentričnosti i
neodredivosti čovjeka
- Misao o neodredivosti čovjeka mu je osnova za osporavanje objektivnosti i
prirodnim i duhovnim znanostima i za to da antropologiju nužno veže uz
filozofiju
- Kritizira redukciju ideje ljudskosti na bilo koju tradiciju: to prigovara Scheleru i
Heideggeru
- Elementi metodologije filozofijske antropologije:
a) svi aspeki su jednako važni
b) jedinstvo tih aspekata ne može proisteći iz jednog aspekta, jedne
filozofije, već mora bii istog ranga kao i ti aspekti
c) ne postoji definicija čovjeka, jer nijedna antropologija nije neutralna
spram čovjekova života, povezana je s praktičkom situacijom,
neodredivo je što čovjek «doista» jest, može i treba biti

- Schelerovu ideju upitnosti čovjeka Plessner dovodi do principa tako što kaže da je
zadaća filozofske antropologije pokazati granice čovjekovih moći (Kant),
nesigurnost budućnosti
- Politička sfera (Zakašnjela nacija): filozofija bi trebala racionalizirati politiku na
taj način da je uzdigne iz sfere strasti i ideala na razinu «poslovnih procjena»
- Bit čovjeka samo kao općenitost, niti apriorna, niti empirijska

4
 - Neutemeljivost čovjeka je temelj za smisao ustrajanja u tegobnom životu na ovoj
zemlji; neutemeljivost je princip života i razumijevanja života i ona obavezuje na
ozbiljnost njegovih zadaća: iz ovog proizlazi npr. Antieurocentrizam, nevjera u
linearni napredak povijesti, relativnost značenja kao proizvoda povijesti...
- Moć je osuđenost čovjeka na to da donosi odluke i tako sebe određuje,
individualizira se, prihvaćanjem ranijih ili njihovim odbacivanjem; čovjek sebe
shvaća kao moć i otkriva sebe kao otvoreno pitanje – to da je čovjek homo
sapiens predstavlja zadaću, a ne osiguranje humanosti
- Homo absconditus – sakriveni, neustanovljeni čovjek koji skida sve okove teorije
i društva
- Za Plessnera je filozofska antropologija učenje o uvjetima mogućnosti čovjeka i
njegovog iskustva u prirodi i povijesti

Condicio humana

- pitanje o uvjetu mogućnosti raznolikosti u ljudskom rodu: to su uvjeti mogućnosti

ljudskog bitka, ono predljudsko u fundirajućem smislu
- kolektivitet kao pokušaj rješenja evolucijskih zadaća
- čovjek je najbolji odgovor života na život, jer tehnički pristupa prirodi
- napredak nije masovni proces, nego cerebralizacija u nizu kralježnjaka i
racionalizacija u povijesti velikih kultura
- Uexullov biologijski nacrt živog bića – uvjeti mogućnosti ljudskog
- Portmannova ideja o ekstrauterinom embrionalnom razvoju čovjeka i stečenoj
motorici
- Buytendijkovi uvidi u nagonsku psihologiju: erotiziranje okoline koje proizlazi iz
sporog spolnog sazrijevanja čovjeka
- Biologijski uvjetovana promjena držanja tijela inducira promjenu ponašanja
čovjeka
- Oko-ruka: monopol pogleda i dohvatljivog; oko upravlja rukom
- Polje oko-ruka posjeduje kvalitetu ophođenja, a sluh, njuh i okus se potiskuju u
pozadinu
- Jezik nadvisuje polje oko-ruka; on je čovjekova posebnost
- Govor je predstavljanje i postvarivanje
- Jezik je posredovana neposrednost; preuzima polje oko-ruka i kontakt sa
svijetom, ima stabilizirajuću i socijalizirajuću funkciju
- Lice je eksponirana fronta – oči; cijeli raspored ljudske fizionomije upućuje na
ispravnost
- Odnos čovjeka prema okolini i svijetu (ne čovjek nasuprot svijetu); jezik
premošćuje okolinu i stvara uklopljenost čovjeka, vezanost za okolinu; no, kako u
raznolikim situacijama reagira u skladu s onime kako je ranije djelovao, čovjek se
otvara svijetu.
- Čovjek svoje funkcije stilizira jer ga prožima osoba; njegova se okolina gubi u
vremenu i prostoru; okolina nije kultura, kultura je labilna ravnoteža
- Čovjek nije biće okoline, pa tako nije ni potpuno otvoren prema svijetu, određen
je medijima opažanja i smjerovima djelovanja

5
- Čovjek je životinja koja ostavlja za sobom svoju animalnost, on je između
životinje i anđela, u nesigurnoj stabilnosti s svijetom i samo donekle otvoren
- Ponašanje je određeno čovjekovom ekscentričnom pozicijom, a manifestira se u
liku postvarenja i potiskivanja: «Jesam, ali sebe nemam.» - karakterizira ljudsku
situaciju s obzirom na čovjekov tjelesni opstanak: govorenje, djelovanje i
raznoliko oblikovanje zahtjevaju gospodarenje vlastitim tijelom i stalnu kontrolu;
ta kontrola odnosi se na neimanje sebe, ako se išta ima kontrolirati, dakle, razmak
u meni i spram mene daje mi tek mogućnost da to postignem; to je pretpostavka
samostalnosti; pretpostavka prijelaza iz stanja u kojem jest tijelo u stanje u kojem
ima tijelo.
- Važna razlika od životinje je ta da čovjek stvara nove potrebe, a ne ostaje na
primarnima; ta dinamika vodi ga do višeg nivoa nestabilnosti koji on može
stabilizirati umjetno stvorenim sredstvima
- Rana ekstrauterina dob omogućuje zaposjedanje tijela
- Potiskivanje: biti čovjek znači biti onaj sputan normama i onaj tko potiskuje
- Kultura je generacijama prenošeno potiskivanje
- Utjelovljenje u aspektima: smijeha i plača i smiješka, uloge i prikazivanja
- Uloga i prikazivanje: ljudi dolaze do sebe samih prikazivanjem sebe samih i
ulogom u drušvu; postvarenje i institucije; čovjek se zbog svoje urođenosti u
tjelesnu stvar i u socijalni sklop ne može izdići iz svijeta stvari; šansa osobnosti
nalazi se u utjelovljenju, doslovno i posredno preko institucija i uloga
- Čovjek je ono čime sebe napravi i kako sebe razumije; nije vezan ni krvno, ni
tradicijski, niti je slobodan po prirodi
- Druga dimenzija utjelovljenja: smijeh i plač: one su podljudske reakcije: pristaju
čovjeku, ali se ne pristaje uvijek ne obuzdati ih; to su reakcije na granicama
ponašanja; one su izraz nemogućnosti, ali spadaju u strukturu ponašanja; tu gdje
ponašanje otkazuje i izvan smo snage, tu nastaju smijeh i plač; mi smo od njih
svladani, a to znači da imaju veze s funkcijom ometanja tvorbe ponašanja
- Ponašanje biva zakočeno smijehom i plačem kada je došlo do svojih granica, kada
je ometeno u su-obraćanju
- Humor i autoironija su distanca i čak prema nama samima, relativiziranje situacije
- Smijeh i plač su smislene poprečne reakcije na nemogućnsot da se osigura odnos
između osobe i tijela koji bi odgovarali ponašanju; oni su svojstveni samo
čovjeku, samo on ima visinu s koje može pasti, smisao i besmisao.
- Rastjelovljenje – ophođenje s ništa  teomorfija iz ograničene otvorenosti prema
svijetu
- Povijesnost: sadržaj koji preostaje nakon rušenja univerzalne povijesti; povijesti
primjereni subjekt je cjelokupnost vlastitih mogućnosti; kroz povijest se
proučavaju konstantne ponašanja: homo faber, homo ludens, itd., ali to su samo
aspekti ponašanja, oni ne vode do svog izvora – čovjeka
- Povijesnost pokazuje da ideja čovjeka nema fiksnog određenja: što je slika o
čovjeku kroz povijest šira, to je manje jasno što je genuini čovjek, natprirodni
čovjek