Milanka Aranitović-Rakočević

KAD ZAŽMURIŠ
NIKO TE NE VIDI

Ovu knjigu poklanjam, prije svih, mojoj djeci, u ime

bezrezervne ljubavi, i za sve trenutke njihovog
razumjevanja.
 Potom, svojim roditeljima (Dosti i Blagoju) za svu
ljubav i podršku, bratu Zoranu, sestri Dragici, (i njihovim
anđelima) svim ljudima – prijateljima koje volim i cijenim,
mom Anđelu, jer „znam da negdje postojiš”, tebi, malo
„ti”, tebi „SOKOLE MOJ”, tebi „jarane moj”, Ljubici
Durutović, „volim tebe ja”, Ivi i Vladu, anđelima mojim
među ljudima, Ljilji Raičevič „ženi nad ženama”, borcu
protiv svih oblika nasilja, kao i timu SŽK.
Posvećujem, Tebi, gore među zvijezdama, jer znam da
me očima Neba gledaš i voliš.
Na kraju, svim napaćenim ženama u kavezima
porodičnog nasilja iz kojih želim da izađu i požele da potrče
sa ovom knjigom pod miškom…

Podgorica, jun 2012. Autor

UMJESTO PREDGOVORA
O duševljena sam raskošnim darom kojim autor lako,
lepršavo oživljava našu stvarnost devedesetih,
dvijehiljade i nekih, realno, toplo, ljudski, ispisuje
omaž velikom čovjeku Dušku Jovanoviću, (pa sam se i ja za
trenutak našla u njenom romanu) kao i mnoge likove i
autentične događaje uoči poslednjeg rata, za vrijeme rata i
poslijeratnog perioda, koji su obilježili patnju junakinje,
borbu ali i duhovnu snagu da nadvisi sve nedaće.
Nižu se u romanu nostalgična, prelijepa sjećanja na
djetinstvo, rodni kraj, roditeljski dom koji je kamen temeljac
njenoj tvrđavi od hrabrosti, da otvoreno svima nama
saopšti teme o kojima mnogi ćute. Ta slika djetinstva
postaje anđeo čuvar u njenoj borbi za opstanak, traženju
pravde i nikad iznevjerenog ideala ljubavi, koji kao zastavu
nosi u sebi.
Prvi sloj romana – prelijep, relaksirajući, ljekovit,
prepun opisa prirode i porodice.
Drugi sloj romana – brak i problem alkoholizma,
početak rata, izbjeglištvo, teme mučne, teške slike koje u
čitaocu ostavljaju osjećaj gorčine, a junakinju iscrpljuju i
provode kroz razna stanja – od očaja do potpunog
preporoda.
Treći sloj romana – ispunjen je borbom žene naspram
muškarca, borbom pravde protiv nepravde koja je po
pravilu mučna, neizvjesna, čak pogubna za pravdu u ovom
društvu.
Četvrti sloj romana – je nenametljivo prisutan u čitavom
djelu, a to je osjećaj ljubavi prema djeci i potreba da se
zaštite i usmjere na pravi put, osjećaj ljubavi i odanosti
prema prijateljima, prema čovjeku.
Peti sloj romana – je iskonska i univerzalna potreba za
ličnom slobodom i ljubavi.

Profesor Jelena Pejović

„Ima li ljubav granice i pravila?

Nekoga da joj kaže kad je kraj i kad je
dosta? Njoj, koja je čista, darovna
sreća.
I gdje je granica tog prelijepog
osjećaja pripadnosti, potrebe i buđenja,
što gura um i razum, ljubeći nesebično i
bezglavo, a ponekad plaćajući i dušom i
glavom. Gdje je granica te slatke
groznice, što slama obzir i grije želje,
izvora radosti vezanog uz stalno veselje
u srcu? Prkosna, neograđena i
slobodna, često nerazumno trošena, a
lako osjećanjima nošena. Strašću se
veže, nježnošću ljubi, povjerenjem čuva.
I gdje je granica ljubavi? U vjeri, inatu,
bolu i nevjeri? Ili strahu od istine i
ugaslom praznom oku?
Granica ljubavi, dio je svijesti. Kada
boli ono što voliš više od svega, gdje
zbog sudbine želiš nestati, mrzeći zbilju
i sjutra, bježeći željom u neka nova
prazna jutra. Granica ljubavi je u duši,
u nama. Ona se uistinu, trenom, sama
od sebe i bez nas ruši i lomi.”
 April 2011. godine

S like iz djetinstva, živi su kadrovi na filmu sjećanja i

neizbrisivi dozivi minulih vremena. Nekada je
dovoljno da se okrenemo i umjesto svoje sjenke
ugledamo bosonogo biće iz koga smo izrasli u čovjeka.
Pustimo li to malo biće da krene prema nama, uvidjećemo
da je prošlo „boso kroz trnje,” kroz teškoće, nevolje,
razočaranja, bilo nesrečno, lomljeno, a onda iz dana u dan
bivalo jače, duhom snažnije. Griješe ljudi kada kažu da
prošlost može da se pokopa, jer ona se ćesto probije na
površinu i tu pliva… A mi, iako, daleko od nje, virimo u,
tamo neke jasle djetinstva, u tamo neki peščani sat na koncu
mladosti.
U onome ko ne zna šta je bol i patnja, ni ljubav jačinu
nema.
U prirodnom skladu i sjedinjenju Neba, vode i zemlje,
gdje sve svoje mjesto ima, niska od desetak kuća, na Tajića
brdu, svjedočanstva prošlosti, ljudske upornosti i neprekidne
borbe za opstanak, no u isto vrijeme i života koji jenjava.
Priroda djeluje očaravajuće a napuštena ognjišta pomalo
jezivo.
Početkom Aprila, tekuće godine, uskim asvaltiranim
putevima podno sela, bili su parkirani automobili:
podgoričke, kragujevačke, beogradske registracije, što je
odudaralo od slike na Brdu; drvenih, posivjelih krovova,
plotova obraslih mahovinom, kaldrmisanih dvorišta, palih
kapija, ali i govorilo o istini da je rodni kraj jedino vječno u
svima nama, ono čemu se, srcem i mislima vraćamo, ma
gdje, i ma koliko daleko bili.
Uz put ostaci kamenih kuća, zdanje Osnovne škole u
Gotovuši, kroz koju su prošle mnoge generacije, gdje sam i
ja završila četiri razreda. Sa obje strane puta, visoke kamene
podzide i potpore obrasle mahovinom, iz nekih niklo drvo,
neobično, kao da izrasta iz kamena i grli put. Na Brdu
nekoliko starih, seoskih kuća, zaselak sa crkvom i
vočnjakom. Omamljuje miris jutra i novog dana, zapljuskuje
talas povjetarca sa okolnih brda. Zasvjetlucaše iskrice u
mojim zjenicama, nagrnuše sjećanja. Pogled se zadrža na
Klancu, sa kojeg puca pogled svud unaokolo.
Ovdje su, znam, jeseni i zime opake. Zgusne se nekakvo
crnilo nad pljevaljskom kotlinom i ta koprena krene
dolovima, ublima i usjecima, poklopi ove krajeve. Zaškripi
sjeverac, gromovi se dozivaju sa Ljubišnje i Golubinje,
munje rasijecaju Nebo iznad Pljevalja. Zavlada čudno
isčekivanje.
A proljeća izmučena od jeseni i zime, probude se
pobjedonosno na poljima, pašnjacima, njivama i šumarcima,
ozelene okolna brda, ogledaju se u parčetu Neba, zakotrljaju
se poslovi, stoka pokrije ispaše, gajevi okite gnijezdima
vrana i sve oživi i ne staje od zraka do sumraka.
Na Brnici, je izvor ledene, pitke vode, na kojoj se
napajaju tri sela. Ovaj izvor nikada nije presušio.
Odnedavno je, crkvica Svetog Vasilija na Crkvištu, otvorena
za pobožnike i putnika namjernika, sagrađena sredstvima
seljana, i širom otvorila vrata. U omanjem zdanju, ikone
pozivaju na posjetu i molitvu, na oltaru prilozi u raznim
novčanicama i nekoliko crkvenih knjiga posuđenih iz crkve
Svete Trojice u Pljevljima. Upravo kroz dan putuje, dirljiva,
svjetovna pjesma.
Prolazim pored seoskog groblja, zaraslih dvorišta,
srušenih obora, zakapijanih avlija i visokog stogodišnjeg
hrasta, gdje su se okupljali seljani iz više okolnih sela za
vrijeme vašara, kotrljale priče, zadijevale šale, rađale
ljubavi, plele anegdote.
Čudo života možemo istinski razumjeti, jedino ako nam
se dogodi nešto neočekivano, ako nas išamara život i putevi
odvedu neznano, a mi se običnim sjećanjem zanjišemo u
bešici kraj ognjišta i ustanemo snažniji nego ikada prije.
Nevenaaaa!… Razliježe se glas dolinama sjećanja i
oživje bosonogo biće, duge kose, boje kao klasje, obučeno u
iznošene pantalone i poderane seoske opanke. A evo i
vršnjaka, družine, kao u romanu „Orlovi rano lete”: Dragan,
Mićo, Buda, Nada, Brana, Njegoš, Milica, Milojka, Musa,
Božo, Bećo, Dada, Zora, Mila, Ćana, Zoćo, Goca, Milja,
Miško…
 MIRIS NANE I PROŠĆA
Moje je srce već stiglo tamo, ostatku
mene lako je da ga prati…

N a sredini poveće prostorije, u našoj porodičnoj kući,

smješten je izglancani šporet – bosanac, iz koga
pucketa bukovina u, na brzinu, naloženoj vatri. Na
dva kraja, dva poveča bakarna lonca iz kojih se podiže para i
širi miris grančica nane, stavljene u ključalu vodu.
„Tarnite tu vatru!” dovikuje neka od strina.
Na sredini, iza odžaka i šporeta, nova, i svježe napunjena
slamarica, i na bijeloj, kao krila labuda, posteljini, zgrčeno
majčino tijelo. Rekli su nam da napustimo kuću, da če nas
zvati kada se beba rodi. Oko majke se okupile tri strine i
baka Milja, starica umilnog glasa i lica, što stalno ispisuje
krstove po površini vode u ona dva lonca, i nešto šapuće,
moli:
„Pomozi, Sveti oče Vasilije, pomozi Majko Božija, da
sve bude u redu, da se kako treba rastavi s đetetom”,
razumjela sam njene riječi. Dada, Mićko, Brana i ja, virimo
kroz mali procijep na zavjesi prozora sa zapadne strane.
Meni ništa nije jasno, Dada djeluje nezainteresovano i šuta
kamenčiće nekim drvenim štapom, te tako smeta da Brana
dočuje riječi iznutra. Brana, kao najstarija, uzbuđenija od
nas, ne miče se od prozora, umiruje nas i nešto šapuće.
„Striina, striiina”, čujemo kako bodri našu majku.
Brana, Мićko i mala Milja su djeca od strica Daša. Prvo
dvoje su nesto stariji od mene. Inače, živimo u istoj kući,
ukupno nas devetoro, sa novim članom biće seoska desetica.
Iz kuće se najglasnije čula strina Stojka, koja je
dovikivala i ponavljala:
„Tako, tako! Sad, sad, napni se jako… Sad najjače!”
Odjednom je njene riječi nadglasao majčin vrisak,
zaparao uši, pronio se prostorijom i sjurio kroz prozore, da
su stakla zadrhtala. Na ivici tog bolnog, sa srećom
pomiješanog, vriska začuo se blaženi, dječji plač. Neka od
strina je razgrnula zavjesu sa prozora, na kom smo virkali,
važno nas pogledala i saopštila: „Brat.”
Koji trenutak kasnije, ugledali smo majušno bijelo
stvorenje, dok ga strina Stojka kupa u lavorčetu punom
vode. Majka je uputila jedan pogled prema nama i toplo se
nasmijala.
 „Zoran?” čuo se glas bake Milje. „Da ga zovemo
Zoran.” predlagala je.
„Neka bude Zoran”, prihvatila je majka.
Danima poslije rođenja novog člana, prostorija je
mirisala na bebinje, dojenje i majčino mlijeko, na fax i
lanene pelenice. To malo stvorenje je postalo porodično
mezimče. Posebno je imao bakino srce, puno ljubavi i
pažnje, koje smo uostalom svi mi, manje-više imali, do kraja
njenog života.

Sa četiri godine, otac me odvodi u Prošće, imanje na

obalama Ćehotine, kako su pričali, kupljeno od Jašarevića i
nekog Relje, tamo nekih dalekih poslijeratnih godina.
Prošće je u mojim albumima sjećanja, personifikacija
djetinjstva, mjesto mojih prvih spoznaja o životu. Žive su
slike ove zabiti; drvena kućica u sred divljine, brzaci
Brusnog potoka ispod kuće, Garevina koja se oglašava na
koncu dana hukom noćnih ptica, rikom i zavijanjem divljači,
lavežom Šarova dok promuklim glasom komada noć i
najavljuje blizinu vukova: na pragu tragovi srne, polomljeni
šljivici, rzanje Čakara u konjušnici. Jutra čarobna umirujuća,
pitoma i mirisna, i sve okolo, tako divlje, neukrotivo, a
pitomo u mojoj duši.
„Ponijeće mi te orlovi, mrvice moja”, govorio je otac.
„Ne bojim se orla tajo, nego mraka. Što mrak ne
ugasiš?”
Pogledao je čudno, uzeo me za ruku i izveo u mrak.
Čučnuo je pored mene i tiho rekao:
„Zažmuri…”
Poslušala sam i čekala.
„Mrvice, vidiš li me?”
„Ne, ne vidim te.”
„Ni ja tebe ne vidim. U tome i jeste stvar, kad zažmuriš
niko te ne vidi.”
Povjerovala sam tada u ovu „tatinu istinu”, živjela sa
njom, prtila kroz „namete života”, tražila u njoj snagu protiv
prvih strahova i nepoznanica, i mnogo kasnije kroz život,
sjećala se i razmišljala na način; kada zažmuriš pred
nevoljom, pred bolom, pred drugima, pred sobom, niko te se
ne sjeti i niko te ne vidi.
Kažu ljubav i siromaštvo se ne mogu sakriti. A šta je sa
bolom? Bol se, kao sakriti može? Pokušala sam to, ali nisam
uspjela. Zato sada i pričam o tome. Ne tražim da me pratiš,
želim, ali ne tražim.

Otac je rano, prije izlaska Sunca, odlazio u Osonjice sa

druge strane potoka.
„Zorom na travi ima noćne vlage i jutarnje rose, pa je
lakše kositi. Kada iza vrhova Bukove strane grane Sunce i
pokupi noćne sokove, trava postaje oštra i bježi oštrici
kose”, govorio je.
Nisam razumjela, ali sam osjećala ljepotu njegovih
riječi, ali sam svako jutro osjećala njegov odlazak i čula
škripu drvenih ulaznih vrata, potom grlila Žuća, starog,
mekanog kućnog ljubimca i ponovo tonula u slatki san.
Budili su me zraci, koji su se kitili na omanjem prozoru na
istočnoj strani kuće. Kroz to prozorče sam često posmatrala
ogromna bukova stabla što su se izvijala do Neba.
Do mene je dopirao ujednačen rad belegije, kojom je
otac oštrio kosu, a potom se čuo fijuk oštrice kroz travu.
Ustala bih, pomalo uplašena tišinom u kući i žurila da
izađem u dvorište, jer mi je otvoren prostor nudio mir. Po
izlasku, jurila bih do malenog brežuljka, uspinjala se do
vrha, odakle sam dozivala oca. Neobjašnjivo je bilo
iščekivanje njegovog odazivanja. Moje majušno tijelo je
drhtalo od straha, svakog jutra iznova, da se jednom otac
neće javiti. A on se javljao na moj prvi poziv i istog trenutka
ostavljao kosu i kretao put kuće. Kada bi stigao, po malo
zadihan, izljubio bi me, još pospanu, ali i redovno pitao:
„Zašto izlaziš u pidžami? Vani je svježe, možeš se
prehladiti.”
Jedno jutro nije čuo moje dozivanje. Kada je shvatio da
plačem i dozivam, dojurio je misleći da mi se nešto desilo i
umjesto zagrljaja i poljupca, ubrao ljeskovu šibu i izbio me
kao nikada prije, i nikada poslije.
„Zasto ne poslušaš?! Zašto se prvo ne obučeš, izađeš u
dvorište i lijepo me zovneš? Možeš to čak i sa prozora da
uradiš.”
Iznerviran, uzeo me za ruku, pokupio kesu sa stola u
kom je bio spremljen doručak i poveo u Osonjice. U
zagradi, u jednom uglu imanja, paslo je sedamdesetak
ovaca, desetak krava, dva krupna bika i Čakar, crni veliki
konj, sa bijelom flekom na čelu. Čakara sam satima
posmatrala sa čudnim divljenjem, satima stajala uz ogradu
koja nas je razdvajala i posmatrala kako svojim oštrim
zubima siječe travu, a gornjom gubicom savija bukete.
Čudno i zanimljivo mi je bilo njegovo izvođenje te radnje i
uvijek i iznova zaokupljalo pažnju. Nekada bi se približio
sasvim blizu ogradi, podigao glavu i tražio moju ruku.
Pružala sam mu dlanove, bez straha i dozvoljavala da me
liže svojim grubim, hrapavim jezikom. Tata bi ga tada
pozvao po imenu, naredio mu da se skloni i on bi odlazio
nastavljajući da otkida nove ćumice trave. A ja bih potom
odlazila na stare Ćamilove zidine, zavirivala u sve moguće
otvore koje je vrijeme napravilo, sakupljala sitni pijesak što
su nanosile vode iz pukotina u zemlji. Tu na toj zidini imala
sam svoju malu građevinu od kamenja.
„Tata, dođi da vidiš kako hoda jedan šareni kaiš.”
Otac se okrenuo i povikao: „Skloni se, ne diraj, to je
zmija!”
Ustuknula sam korak – dva, ne shvatajući zašto je
odjednom počeo da viče i pojurio prema meni. Za to vrijeme
sam posmatrala poveću Šarku kako izvodi, meni, čudne
pokrete, dok prolazi kroz pijesak u kome sam se igrala. Otac
je uzeo ljeskov prut i njegovim fijukom otjerao gmizavca.
„To je zmija. Ona može da ujede čovjeka i kada ujede
čovjek umire.”
„Kako umire? Šta je to, „umire?” I kako ona ujeda, kada
joj nisam vidjela zube?”
„Ima, ima male oštre zube i otrov koji ubija. Sjećaš li se
kako nam je onomad ubila Belkicu, pa smo morali da je
bacimo u onu provaliju u Bukovoj strani?”
„A ti mene ne bi bacio u onu provaliju, kada bi me ona
ujela?”
„O, šašavko jedan, dođi ovamo.”
U sledećem trenutku podigao me, ponio i smjestio na
kaput pored nakovnja, gdje je otkivao kosu.
„Neće te ujesti ako je ne diraš i ako se čuvaš, ako paziš
da je ne zgaziš, dok vijuga kroz travu.

Nekoliko dana prije…

„Kasno je za našeg Belkana”, rekao je otac, dok je
stavljao nepomično Belkino tijelo u vreću od krompira,
potom prebacio preko ramena i krenuo ispred mene put
Bukove strane. Tamo, na proplanku iznad potoka, zjapio je
jedan otvor u zemlji, kroz koji je otac ubacio džak. Čuo se
tupi udar negdje u utrobi zemlje.

•
 Sunce je bilo visoko na horizontu, otac sve češće
zastajao, brisao znoj sa čela, češće oštrio kosu i sporije
zamahivao.
„Idemo kući, mrvice moja, previše je toplo, a moramo
stado odjaviti do potoka.”
Do potoka vodi uzana, vijugava staza, teška za hodanje
zbog stalnog oburvavanja zemlje sa strane. Dolje, u dnu
kanjona pjenuša voda ispod mosta od desetak oblica od
bukovine. Most nije imao ogradu, ali je djelovao sigurno i
moćno i premoštavao prostor od jedne do druge obale. Kao
niska đerdana kretala se kolona ovaca, jedna za drugom, za
njima, lagano i tromo gazile su krave i dva rasna bika, i na
kraju se ljuljao Čakar, ljuteći se i grickajući Zekonju. Otac
bi ga pozvao a on se umirivao i nastavljao da korača, sada
strpljiviji nego prije.
U podnožju, pored korita, priroda je napravila male
zaravni sa jedne i sa druge strane, gdje se stado izdvajalo i
gasilo žeđ. Ja bih se spuštala pored očevih nogu i s pažnjom
posmatrala kako, u nekoj neobjašnjivoj disciplini, životinje
čekaju red. Kada bi završile uzimanje vode, odvajale bi se
od potoka, ustupajući mjesto drugima i nastavljale stazom
prema kući i štali. Otac bi hvatao Čakara, mene podizao i
bacao na njegova glatka bedra. Stado bi uskoro stizalo u
dvorište, iz koga bi izjurio Džeki, jurio oko nas i kovitlao na
sve strane.
Istočno od kuće i ulaza, nalazio se izvor hladne, pitke
vode. Otac je osjekao debelo stablo, napravio udubljenje
kojim se voda slivala do ovećeg korita u kome smo prali
veš, posteljinu i vunu u vrijeme kada je šišanje ovaca.
Provodila sam sate pored ovog izvora i divnih zvukova,
posmatrala kako tanki mlazevi padaju u korito, u njemu se
množe, prelivaju ivice i otiču u obliku potočića, dalje, i
dalje, niz padine, sve do potoka. Čarobna je melodija kapi,
njihovo udaranje o površinu vode i tiho klokotanje.
„Hej srno, šta to radiš?” prenuo me je muški glas.
Podigla sam glavu i prepoznala tetka Milka. Tetak i tetka,
(majčina sestra) su živjeli desetak kilometara od nas, u selu
Rosulje.
„Je li tetka došla sa tobom?”
„Naravno. Dođi, maleni, donio sam ti nešto.”
Uhvatio me je za ruku, poveo prema kući.
„Ovo malo će ti ponijeti vukovi”, dobacila je tetka, dok
je prilazila i grlila me, dok sam ja lice uvlačila među
ramena, iz nekog razloga stidjeći se od nje.
„Donio si mi zekanaaa!”
Viknula sam od sreće kada sam primijetila da tetak vadi
bijelog zeca iz zobnice.
„Sviđa ti se? A?”
„Kako mi se ne sviđa? Hvala, tetak. Hvala ti.”
Posjedjeli su do večeri i pošli do Rosulja uz poziv da
dođemo do njih sljedećeg vikenda.
U jednoj prostoriji kuće, veličine pet sa četiri, bilo je
smješteno svo naše pokućstvo a u uskom hodniku stajao je
drveni stari ormar i naćve za brašno, u dnevnom boravku,
tik do vrata stajao je stari, crni” bosanac”, desno i lijevo
drveni kreveti, ručni rad nekoga iz porodice, na kojima su
uvijek mirisale slamarice napunjene svježom slamom, dva
jorgana, dvije vunene ponjave za pokrivanje, vezeni jastuci
isto tako napunjeni slamom. Neizbrisiv je taj miris svježe
slame i mekanih postelja, miris petrolejke i svježine noći.
Na kući su izgrađena tri manja prozora, lijevo i ka Istoku
pogled se grlio sa Bukovom stranom, prednji gledao na
potok i Osonjice a desni na ulaz u dvorište, štale, ambar,
pojatu, kolibu, konjušnicu i kačaru.
Na zidu povrh šporeta okačena je lampa na gas, pored
nje fenjer koji je otac koristio prilikom obilaženja stoke u
toku noći, za vrijeme jagnjenja i telenja, i kada bi se začuo
metež u štali i lavež pasa. Tamo na istočnoj strani prostorije
ikona Svetog Đorđa, kako kopljem ubija aždaju i ispred koje
sam često stajala u položaju mirno i pognuto, izgovarajuci
neke svoje molitve. Ne sjećam se tačno šta sam molila,
osim: „Pomozi Sveti Đorđe, da tata pokosi travu a da ne
padne kiša” i „Bože, molim te prestani da grmiš.”
„Izgleda, večeras imamo gosta”, rekao je otac, uzimao
pušku i izlazio u noć, prizivajući pse. Začuo bi se potom
pucanj, odjeknuo u noći, a potom se čula strmoglava
bježanija zvjeri kroz voćnjak. Tata bi se vraćao zadovoljan,
progunđao nešto sebi u bradu i ušuškao se ispod pokrivača.
Jutro, kao svako drugo, a ipak drugačije.
Otac je doveo Čakara u dvorište, stavio mu sedlo i
pozvao me.
 „Spremno, jagnje moje malo?”
„Jesam tajo, obukla sam ovaj novi džemper i mamin
prsluk. Jesam li ti fina?”
„Najljepša u cijelom Prošću. Ha, ha.”
„Kreni ljepotane!” – naređivao je Čakaru. A ovaj je
pažljivo stupio na kolski put koji se provlačio kroz gustiš
niskog rastinja i paprati. Otac je sklanjao grane koje su se
nadvijale nad putem i zviždukao. Pod kopitama je krckalo
suvo granje, šuštalo lišće i odzvanjao bat kopita. Prhnulo bi
jato ptičica ispred nas, u daljini se dozivala divljač i
raznosio jeziv eho. Zbunjena, mlada srna nam se našla na
putu, dugo jurila ispred, ne nalazeći način da se skloni.
„Tata, ujeda li srna?”
Otac se grohotom nasmijao.
„Ne, srna ne ujeda, mrvice, jako se boji čovjeka, čak i
mnogih životinja. Inače nju ljudi ubijaju, što je jako loše”.
Posle pola sata jahanja, stigli smo u Rosulje, gdje su nas
doćekali teča, tetka i njihove tri ćerke. Imali su, veliku
seosku, drvenu kuću, što je davalo poseban miris i ugođaj.
U vrijeme za večeru, okupili smo se za kuhinjskim
stolom uz svjetlost dvije petrolejke. Odrasli su ispijali
domaću kruškovaču i gostili se domaćim proizvodima,
pršutom i sirom, razgovarali opušteno.
Mnogo godina kasnije sjećaću se ovih večeri, evocirati
uspomene pri svakom susretu sa njima. Događaj koji se
desio par godina posle ovih zajedničkih sijela, je nesreća
koja se desila sa njihovom najmlađom ćerkicom.
 Na brijegu ispred kuće humka kao straža čuva sjećanja
na dom i porodičnu sreću, iz njima dragih, prošlih vremena.
Ostatak porodice se razišao u tri pravca i samo ponekad, svi
skupa, nađu se u Rosuljama.
U našem povratku ja sam zaspala u očevom naručju i na
leđima Čakara. Osjetila sam kada me je tata spustio u
postelju, založio vatru i ostao pored šporeta da završi
obrađivanje nekog štapa.
Jesen se najavljivala.
Otac je svakodnevno bio u poslu od jutra do večeri. Dan
je zapoćinjao otvaranjem stoke iz štale, odvođenjem u
zagrad; vraćao se, mijesio hljeb za nekoliko dana, ložio
vatru a onda odlazio u polje, razoravao njivu za krompir,
pasulj, luk, donosio vodu, sjekao drva, prao veš i širio,
popravljao ograde oko imanja, koje su preko noći obarali
medvjedi, divlje svinje ili pak oluje.
Nebo su rasijecale crvene munje, gromovi se sudarali,
odjekivali kanjonima Ćehotine i Brusnog potoka, potresali
brda okolo i uz odjeke nestajali povrh Ljubišnje.
„Sprema se strašno nevrijeme”, rekao je otac, dok je
gasio plamen lampe na zidu, uvlačio se pod pokrivač do
mene, stežući me, pokrivajuči po glavi i tiho pjevajući
omiljenu uspavanku: „Sreo drum neki šum, srela reka nekog
zeka, kraj šumice, bukovice, kraaj šumice. Samo jedno lane
malo, okolo je skakutalo, kraj šumice, bukovice, kraaj
šumice.”
Privijala sam se u taj topli zagrljaj, zagrjaj moćan kao
oklop od čelika. Oko nas je vrijeme divljalo, širilo čudnu
lomljavu. Čak se i potok neprirodno javljao i gruvao o
obale. Stoka se čula uspaničena iz štale, javljala sa rikom,
Žućko je cvilio negdje ispod ambara. Otac je ćesto ustajao,
popraljao kapke na prozorima, podupirao vrata drvenim
buretom i vraćao se, mokar i hladan.
„Ne brini se, maji moj. Brzo će ovo proći.”
Poslednje, čega se sjećam, bilo je snažno udaranje grada
po krovu.
„Nebo se otvorilo”, rekao je otac.
Probudili su me stidljivi, jutarnji zraci, okupano,
mirišljavo jutro, miris toplog mlijeka i nepamćen prizor u
dvorištu, voćnjaku, oko štale, krov na pojati upola pokidan.
„Auh, danas ćemo imati puno posla da sve dovedemo u
red.”
I bio je to naporan dan za moga oca.
„Moramo sve ostaviti u najboljem redu, i ništa ne
smijemo zaboraviti”, govorio je otac, dok smo se pakovali
za Krće. Pakovala sam svoje stvari, svoje ljubimce.
„Tata, gdje je Šarko?”
„Mora biti tu neđe. Mada, nisam ga danas niđe vidio, ni
susreo. Čudno. Potraži ga. Zovi.”
Ni posle pola sata traženja, nigdje ga nije bilo. Već sam
počela da plačem, zbog čega se tata ljutio.
„Zaboga tu je neđe, već će se pojaviti”, rekao je
iznerviran.
Negdje oko deset sati sve je bilo spremno za pokret;
ovce su stajale okupljene iznad kuće, Čakar je stajao pod
tovarom a iz korpe je virio Belko.
„Ali tata nema mačka.”
„Mrvice, ne brini pojavice se. Neko dolazi”, rekao je
otac gledajući uz Carski put. Sa konja je sjahao ujak Mlađen
i uz širok osmijeh pozdravio oca a onda se spustio u čučanj
podigao me iznad sebe i metnuo u sedlo.
„Prtljate za Krće?” zezao se na svoj karakterističan
način.
„Jes, jes, evo sve je spremno, ali ne možemo naći Šarka,
pa nikako da krenemo.”
„Misliš mačku?” pitao je ujak.
„Ma da, mačku.”
„Bojim se da sam je vidio pored puta. Krupna, crno
bijela?”
Bio je to moj Šaro, koji je naletio na lisicu i nastradao.
Mi smo krenuli uz Kličevo a ujak je ostao da zakopa mačka
u Garevini.
Na čelu kolone klatio se Zekonja, najstariji među
govedima, najjači, najkrupniji, za njim je gazio ostatak krda,
potom su se nizale ovce, a na začelju Čakar sa mnom na
leđima, Belkom u bisagama, pletenkom rakije i džakom
robe. Prošli smo Kličevo, šumicu niskog rastinja i
proplanaka, spustili se u potok gdje je stoka pravila pauzu
na putu za Krće, kao i u povratku, gutala hladnu planinsku
vodu a onda se lagano primala Bukove strane. Objašnjavao
je otac da: „Ova grdosija od planine nosi ime po bukvama
koje je ispunjavaju, dostižu visinu do dvadeset metara, šire
bujne krošnje i zaklanjaju Nebo i Sunce.”
Debela hladovina i miris opojnih planinskih trava
ispunjavao je moje nozdrve, prhnulo je jato jarebica pred
nailazećom hordom i lomljavom granja pod nogama. Na
vrhu Bukove strane, poslije dva sata hoda, prostirala se
visoravan, na čijoj je sredini stajao ogroman, lijepo
oblikovan kamen a u kamenu uklesan mač. Otac je zastao
pogledao put mene i čekao pitanje.
„Šta je ovo?” pitala sam.
„Pričaju, da je na ovom kamenu odmarao veliki, srpski
junak Marko Kraljević, a ovaj mač je ostavio kao dokaz da je
prolazio ovim krajevima. A ovamo, u ovoj hladovini
odmarao je njegov konj, zvani Šarac. Vidiš li ovaj trag kopite
u kamenu?”
Klimnula sam glavom.
„Učićeš o ovome kada kreneš u školu”, dodao je uz
osmijeh.
Široko, nepregledno polje, kao tepih najljepših boja,
pružalo se u nedogled i čekalo da zakoračimo, svi, onako u
prirodnom redu, posloženi po veličini, snazi ili nečem
drugom.
Sa jedne i sa druge strane puta, koji je rasijecao poljane i
bio namjenski otvoren, nizale su se oblice od pruća i granja i
štitile upade stoke u obrađena imanja. Na obodima, desno i
lijevo stajalo je nekoliko niskih drvenih kuća, pored svake
manji objekti: ambari, kolibe, malo dalje pojate, štale i
torovi. Sreli smo neke dobronamjerne seljane, koji su
zastajali, pozdravljali oca, mjerkali stoku i upućivali poneki
komentar na račun istih. Otac se ljubazno zahvaljivao i
zadovoljno smješkao.
Naišli smo opet na neku rijeku, spustili se strmim
stranama do kanjona, odmarali i nastavljali obnovljenih
snaga. Meni se činilo da ovom putovanju nema kraja, činilo
mi se da kroz iste predjele prolazimo ponovo, da se
spuštamo istim kosama, gazimo preko istih polja, da kraj
nas promiču iste kuće, okućišta, čak i neki isti ljudi.
Oko pet sati, kada se Nebo po malo rumenjelo na
Zapadu i Sunce naginjalo ka počinku, Čakar je zarzao na
kosi iznad Brnice. Sa te kose vidjeli su se krovovi od pet –
šest kuća na Tajića brdu.
A gore, na dohvat pogleda, zatreperio je crveni vrh krova
naše kuće, čulo se dozivanje strine Vase iz Vrbe i lavež
Dušanovog Reksa ispred štale. Otegnuta kolona, sada već
raskidana na nekoliko mjesta, vidno umorna, činilo mi se,
svjesna kraja putovanja, miljela je kroz Čerge.
Konačno. Krave su odmah krenule put štale, ovce se
skupile na proplanku iznad kuće, a Čakar frknuo širokim
nozdrvama, kao čovjek kada odahne kada stigne na cilj. Na
vratima se pojavila baka Milja, širila ruke i krenula u susret.
„Blagoš, blagoš, ko je meni došao.”
Ljubila je moje malene obraze, mazila i stezala ruke i tek
onda me izvukla iz sedla i spustila na zemlju. U kući, za
stolom su sjedjeli: đed Sićo, stric, strina, tetka, Mićko,
Brana, dok je majka ulazila s vana, za njom Dada i Zoran.
Pojurila sam im u zagrljaj i od svih dobila po neki poljubac.
„Ko se meni popravio?” primijetila je majka.
Kada je popustilo oduševljenje od novog viđenja,
zavladala je tišina, kao na kraju neke predstave u
isčekivanju novog čina.
„Prodadosmo ono Zekino ždrebe”, prekinuo je tišinu
striko Daša.
„Stvarno? A pošto i kome?”
„Pitaj Sića…” smijao se striko, skoro grohotom.
Đed je zavrtio glavom i naborao dvije velike brazde na
čelu.
„Kad mu one brazde iskoče na čelu”, govorio je Mićko.
„Sklanjaj mu se s puta, ili ti kukala majka.”
„Nabasao neki Mirsad iz Čajniča, neđe onomad,
nakupac, sviđelo mu se konjče… Riješio da ga kupi, da ne
odustane. Ali, nakupac ko nakupac, oče da uzme dobro a
jeftino. Pita koliko je ždrebe staro. Velim mu nema još
godinu, sisanče bolan. Upetlja se Milja, pa zavrla: „Nije
Sićo godinu, nego dvije.”
„Nije ženo, nego godinu, ja sam mu pomogo da na svijet
dođe.”
„Ti si se nešto premetnuo, Ali, ono će za deset dana
napuniti dvije godine.”
„Ode čo’ek i ne kupi ždrebe. Zovnem je ja, i pitam:
„Miljo, koliko je ždrebe staro?”
„Dvije godine.”
 „Zviznem joj pljesku i opet pitam.”
„Koliko ti kažeš, toliko”, na kraju će ona.
„E, tako ženo! Kad ja kažem da je crno bijelo, ti ima da
to potvrdiš!”
Baka Milja, naša baka, to divno, kao pamuk meko i toplo
biće, to srce što je grijalo i milovalo, i voljelo od jutra do
sjutra, te ruke, mekane što su mazile, grlile, skidale
temperaturu, mazale kajmak na domaći – topli hljeb, te oči
sto su govorile više od hiljadu riječi, zabrana, prijetnji, što
su vezivale sve naše nestašluke i bezobrazluke. Voljela su je
i djeca iz susjednih sela, voljeli su je kučići i mačići. Umrla
je devetstosedamdesetpete i na Vidovdan sahranjena.
Sjećam se da je učitelj u Gotovusi Mićku i Božu dao
jedinice iz muzičkog, jer nisu htjeli pjevati na istom času, a
on im je rekao: „Ovo je škola, vi kući ne morate pjevati, ali
u školi morate. Zamislite kada bi Branka Šćepanović
otkazala koncert, zato što joj je umrla baba i vratila kući pet
hiljada ljudi.”
Nova jesen, opet put za Prošće, opet kolona, na čelu
Zekonja, i dalje istim redom kao i uvijek. Isti put, u drugom
smjeru. Iste poljane, gudure, kanjoni, livade, jarkovi, Bukova
strana, Kličevo, Garevina. Posle četiri sata hodanja, spustio se
jak pljusak, taman na domak Bukove strane. Tek što smo ušli
u gustiš, kiša je stala kao da je neko, tu, na ivici šume sasjekao
i prekinuo. Čak je lišće bilo suvo i sprženo. Na tom istom
proplanku uvijek smo odmarali, kao da je i stoka to znala, dala
se izležavanju i preživanju. Mirisalo je suvo, opalo lišće, sa
kojim se miješao miris mokre vune i dlake, miris pokislog
konja. Odmarala sam na šatorskom krilu, dok je tata obilazio i
prebrojavao stoku.
„Vrati se Zimulja!” razlegao se očev glas. „Ona će se
vratiti u Krće!”, komentarisao je.
Okrenuo se oko sebe, mene, skinuo gumene čizme i
pojurio u pravcu u kom je otišla.
„Ne boj se, čuvaju te tatine čizme”, doviknuo je dok je
nestajao na ivici šume.
Sve je šuštalo, sve se pomjeralo, ovce su se komešale,
goveda gurala i udarala rogovima, zalupalo je zvono na
ovnu predvodniku, pas je grizao zemlju, Čakar rzao i
uzdizao se na zadnje noge, udarao kopitama, jato u niskom
letu prhnulo iznad moje glave. A ja, sklupčana među dvije
čizme, manja od njih, manja od trave. Zažmurila sam.
Odjednom pucanj u Nebo. Otac je ustrijelio vuka, koji se
osmjelio i ušao u sred stada.
„Mrvice, sve je u redu. Hej, hej, prošlo je. Ne boj se.”
„Kad zažmuriš, niko te ne vidi”, rekla sam a otac se od
sreće nasmijao.
„Tako je, pćelice moja, tako je. Još pola sata hoda i
bićemo na domak Garevine.”
„Kreći!” viknuo je stoci.
Jedno po jedno, kao po nepisanom pravilu, ulazili su u
kolonu: volovi, krave, potom ovce, na začelju Čakar, ja i
otac.
Pojurila sam do breze u Garevini i ugledala malu humku
u koju je ujak zakopao mačka. Ubrala sam buket suvog
granja, donijela veliki kamen i na njemu upisala ŽUĆO. Do
večeri sam preplakala, pričajući o mačku i pitajući tatu šta
se to zapravo desilo tom malom biću. Zaspala sam kao
jagnje, sa mirisom slamarice, svježine polja uz šum potoka i
javljanja sove, tamo negdje iz Osonjica.
Jutra, najljepša jutra sviću na ovom parčetu zemljine
kugle. Spektar svih boja Nebom se razlije, najdivnija
melodija u orkestru ptica, potoka, Ćehotine i njene jeke kroz
kanjon između oštrih grebena, najdivniji mirisi trava, lišća,
bukovine, Neba i Zemlje.
Na par stotina metara od naše kuće, nalazile su se kuće,
izvjesnih Radevića, Fundupa, Miraždžija, i kuće dva naša
strica. Malo pamtim te ljude, ali mi je ostao jedan zanimljiv
slučaj sa nekim Jagošem, jednim od Radovića.
Uletio ovan iz Miloševog stada u naše stado i naletio na
Roga, našeg predvodnika. Mjerkali su se, samo za kratko, a
onda svom silinom nasrnuli jedan na drugog. Dum! Grunuli
su rogovi, čelo o čelo. I opet… I opet. Satima je trajalo to
nadmetanje, čula se lomljava, krckanje rogova, krv se
slivala i jednom i drugom, padali su i opet se dizali,
nastavljali borbu.
Posmatrala sam, zaklonjena iza jednog drveta, drhtala od
straha i bola za Rogom. Nisam se smjela pomjeriti, čekala
sam i gledala da se odnekud otac pojavi. Najednom Rogo je
pao, pao i ostao nepomičan, sav ogrezao u krvi.
Pojavio se otac, pokušao da povrati životinju, ali bez
uspjeha.
„Znaš Miloše,” rekao je otac komšiji. „Onaj moj
predvodnik ubi tvoga ovna.”
„Ubi, veliš? Na mrtvo?”
„Na mrtvo, vala.”
„Je li?” pitao je.
„Jes vala.”
„Platiti mi ga moraš i koliko vrijedi i koliko ne vrijedi.”
„Odlično. Onda ćeš ti moga platiti samo koliko vrijedi,
pošto je tvoj ubio moga.”
„Moj tvoga? Au, šta to kažeš? Pa, zaboga, nisam ga ja
nagovorio.”
„Istina, istina komšija, ali nisam ni ja moga malo prije.”
Otišli smo da se pobrinemo za stradalu životinju.

Večeri uz petrolejku i pucketanje drva u šporetu imalo je

neobjašnjivu čaroliju. Pomiješao bi se miris drva, petrolejke,
hljeba u rerni i miris noći.
I sve to začini ukus kačamaka u toplom hljebu. Divnog li
sna, potom.
Žive su, tople, mirisne večeri, igre sjenki po zidu, dok
vani zavija sjeverac, lomi se hiljadu zvukova na oštrici noći,
grli se pjenušavi potok sa Čehotinom u zanosu spajanja
divljine i huka.
Jedne večeri stigla je majka sa Dadom i Zoranom. Bila
sam jako srećna što vidim sestru, brata i majku. Ne znam
zašto, otac je morao poći do Krća, na par dana. Majka nas je
rano stavljala u krevet, za dana spuštala kapke na prozorima,
stoku rano ugonila u torove, zaključavala ulazna vrata i
gasila lampu. Tiho je hodala kroz sobu i samo po jakoj
potrebi, tiho pričala i pjevušila uspavanku, svakog trena
osluškujući zvuke sa dvorišta.
Druge večeri začuli su se koraci na kapiji, zatim grubi,
muški glas ispred vrata.
„Domaćine!”
Majka se ukočila od straha, stavila prst na usta u znak da
se ne javljamo. Muškarac je ponovo pozvao, sada i pokucao
na vrata. Trajalo je vječnost, vrijeme od jednog do drugog
poziva i od jednog do drugog kucanja. Nije odustajao, čak je
počeo i navaljivati na vrata.
Prišla sam prozoru, otvorila staklo i iza drvenog kapka
prošaputala.
„Čiko, moj tata spava. Ja ga ne smijem buditi, jer će me
izbiti.”
Čovjek je nešto promrmljao, stao još koji trenutak,
okrenuo se i nestao u noći. Majka me je privukla sebi u
zagrljaj i pomazila po glavi. Treći dan stigao je otac iz Krća.

„Danas idemo u ribolov”, rekao je, dok je pravio štap za

pecanje, vezao za vrh neki čudan konac i na kraju čvrsto
postavio mamac. Spustili smo se do jedne zaravni, gdje je
voda proticala mirno u tišini i zbog jednog kamena račvala
se na dva kraka; lijevi je nastavljao tok dalje niz padinu, dok
je desni, ustavljen kamenom branom potpuno mirovao. I
jednim i drugim dijelom promicale su ribe, veće i manje.
Zapjenušala bi voda od njihovog vodenog plesa i bućkanja.
Otac je, vrlo strućno, prekidao njihov ples improvizovanim
štapom i skretao ih u desni dio bazena. Otimala su se ta
mala, živahna stvorenja, lomila, izvijala, ali otac je bio
neumoljiv. Prva riba se našla u korpi od pruća, potom još
nekoliko, velikih, lijepih pastrmki. Igrala sam se u sitnom,
ispranom pijesku pored vode, posmatrala ribe kako u
trzajima pokušavaju napustiti korpu.
„Ovo je dovoljno za nas dvoje”, rekao je otac, kada je u
korpu ubacio petu pastrmku. Iza nas je ostao sumrak u
šumarku pored rijeke. Ovo je veče nekako odudaralo od
ostalih, osjetio je to i otac.
„Noćas će napadati snijeg. A spavaće, zajedno miš i
mačka.”
Zaista, jutro je blještalo od bjeline, čiste kao oprani
čaršafi. Izjurila sam na dvorište, a na samom izlazu iz kuće
otac je ispisao moje ime. Uzela sam od oca štap i ponovila
slova u snijegu. Sljedećih dana isto sam radila i ispisivala
cijelu azbuku. Snijeg je svakodnevno padao i za par dana
dostigao tati do pojasa. A ja? Ja se odavno nisam vidjela u
prtinama. Ona dugonoga stabla u Bukovoj strani ličila su mi
na ljude u bijelim čaršafima u nekakvoj igrariji. Bilo mi je
čudno zašto se ne čuju vukovi, medvjedi, jeleni? Često su
nam do torova i štala dolazili tragovi ogromnih šapa a srne
su često pravile društvo stadu na gozbama od sijena. A ja
sam dobila prve sanke i bila jako srećna sa novim saznanjem
o snijegu.
Bilo je dovoljno sijena u pojatama, dovoljno drva na
drvljaniku, šporet se žario u dnevnom boravku, toplina se
širila uskom prostorijom, mirisao je kuvani krompir.

Žive su sve te slike u mome sjećanju, sačuvane negdje

naslonjene na neki plot ili kapiju, na vrhove Bukove strane,
do kojih uzjašem na tojagama djetinstva. Prošće, moje
Prošće u svojoj raskošnoj ljepoti, raskoši zvukova, boja i
mirisa, gdje su priroda i zub vremena izbrisali tragove u
travi, u snijegu, kao da nikada nije kročila ljudska noga.
Garevina i voćnjak „podivljali”, stabla odebljala, sve pritisla
mahovina, paprat, grane udarile u Nebo, mnoge polomili
medvjedi, zemlju izrovile divlje svinje i krtice. Temelji
zarasli u bršljan, potpuno nestali, i da sjećanja ne govore,
teško bi iko našao potvrdu doma i ognjista. Sve se, u prvi
mah, dojmi divlje, jezivo, pak, pitomo, toplo, valjda zbog
odškrinutih vrata prošlosti, zbog oživjelih slika jednog
vremena koje u korov ne mogu da zarastu.
ŠKOLA U GOTOVUŠI
 Znajte da nema ničeg višeg i jačeg i
korisnijeg za budući život, nego kakva
lijepa uspomena, a naročito koja je
ponešena još iz djetinstva, iz
roditeljskog doma…
Dostojevski

Š
kola u Gotovuši, selu do našeg, na putu ka Pljevljima,
bila je zgrada etažnog izgleda, sa dvije oveće učionice
u kojima su bivala kombinovana odjeljenja, prvog i
trećeg, i drugog i četvrtog razreda. Škola je odudarala od
svih seoskih građevina, kuća i drugih objekata, a odudarala
je po svom izduženom obliku, ogromnim prozorima duž
jedne cijele strane, ogromnim metalnim vratima i žutom
fasadom. Ispred škole se pružalo veliko dvorište sa manjim
objektom namijenjenim za WC, sa bočne strane se nalazila
prizemna kućica sa dva ulaza u kojima su stanovali,
ponaosob učitelji Slavko i Vladimir. Pozadi škole, sa strane
koja gleda prema cesti, koja vijuga od Pljevalja prema
ovdašnjim selima i kojom se najčešce gledao autobus
gradskog prevoza, na relaciji Pljevlja – Boljanići, stajali su
prozori od zemlje do krova. Minuli bi, istina urijetko, pokoji
fićo, jugo, eventualno zastava.
Tu, iza škole, nalazio se stadion malih sportova,
smješten među stoljetnim stablima čempresa. Dolje u
njihovom podnožju, ugažena zemlja, ucrtan jedanaesterac, i
postavljene mreže. Oko škole, na sve četiri strane uzdižu se
voćnjaci; šljive požeške, zimzelene jabuke, tamno – zelenog
ploda preko cijele godine. Bile su to jabuke posebnog ukusa
i jedine takve uspijevale u ovom kraju. Zvali smo ih
„školske jabuke”, a bilo je tu i petrovače i još nekih sorti,
mislim iz Makedonije.
Do škole su vodila dva puta, jedan kroz središte sela,
između kuća Čolovića i Ćaćića, a drugi kroz Terzića do
pored groblja, dalje od škole preko Gotovuške rijeke tamo
do Srdanovog groba, gdje se nalazila „produžna škola” od
četvrtog do osmog razreda, seoska zadruga, prodavnica i
mesara u pozadini. Radio je u toj mesari čovjek za koga smo
mislili da je Nijemac, jer je imao takav nadimak, a ustvari
ga je dobio zbog govorne mane.
Učitelji, Slavko i Vladimir su bili naši seljani, dva divna
pedagoga, poštovana i rešpektovana od seljana i učenika.
Đake su činila djeca iz Malih i Velikih Krća, Klanca,
Gotovuše, Dabovine, Bašče, Gnjilog brda, Ravne njive.
Znali su ovi pedagozi na poseban, prihvatljiv način da
ugrade znanje, dobro vaspitanje i postave temelj budućim
ljudima, koji su se rasipali po svijetu, ali ostajali zahvalnii i
vraćali „dug” na način što su fomirali i nabavili nekoliko
hiljada naslova u školskoj biblioteci. Među njima bio je dr
Jovan Petrić a u katalogu pisaca našla su se moja nova
izdanja, nekoliko knjiga poezije i dvije knjige proze, djela
Milice Papović, pjesnikinje i aforističara, pjesnikinje
Ljubice Aranitović, Dobrila Aranitovića, bibliografa i
drugih iz tih krajeva. Naučili su učitelji mnoge generacije da
plivaju kroz okeaniju života, da bezrezervno razlikuju dobro
od zla, ponavljali da ono što činimo drugima, neizostavno
činimo sebi, da o nama samima najbolje govorimo mi,
djelima svojim.
Taj prvi put do škole vodio je kroz Čerge, pored kuće
Sretka Popare, ispred koje je bilo parkirano jedno od prvih
auta u selu, dalje cestom, posutom šoderom, do Barake,
desno pored kuća Čolovića i Ćaćića. Sa obje strane puta
pružali su se voćnjaci, stabla jabuka, šljiva, krušaka, sočnih
zdravih plodova. Prolazili su istim putem đaci iz više sela i
nastavljali zajedno, uz mirise behara, miris pečenog hljeba
iz susjednih kuhinja, miris rakijskih kazana, pečenog džema.
Pamtim starca Mila, koji je od početka jeseni uz ogradu
ostavljao drvenu gajbu u koju bi kasnije stavljao uzrelo voće
da bi smo mogli da uzmemo kada naiđemo. A mi smo mu,
svi koliko nas je bilo, to vraćali tako što smo kada bi,
voćnjak dozreo za berbu, ulazili i pomagali da ubere i
posloži u podrum. Za razliku od njega, drugi su nas vrebali,
ganjali, kažnjavali, jurili šibama, prijavljivali učitelju, a ovaj
nas kažnjavao.
„Ko ne dao drugima, ni on nemao”, govorio je deda
Mile.
A mi smo, iz čiste pakosti, onim drugim i krali i lomili i
pravili razne smicalice.
„Zabranjeno voće, najslađe”, umjesto dobro jutro,
obraćao nam se učitelj.
„Neka sada ustanu: Musa, Božo, Milojka, Milica,
Nevena, Bećo… i ti Njegoše.”
„Ne učitelju, ja nisam. Ja sam samo bio logistička
podrška, ja nisam brao, ni krao.”
„E za podršku se dobija „posebna porcija.”
Smijalo se cijelo odjeljenje, a učitelj već rešetao sa
ispitivanjem. Često posle ovakvog ispitivanja, izgonio je
„družinu Nikoletine Bursaća” (kako smo zvali Njegoša) u
dvorište da istrče desetak krugova oko škole.
Iz dugog, zelenog, hodnika ulazilo se u dvije učionice, iz
kojih se zimi širila toplina i miris bukovih drva, koje je
nalagao domar Stanimirović, u dvije ogromne furune.
Duboko u srcu sačuvala sam sjećanje na našeg seoskog
učitelja, školu, staze na kojima su ostali oni maleni, rani
životni koraci, koraci koji će me povesti dalje i kojima sam
u gumenim opancima zakoračila kroz trnje života.
Dugo, po odlasku iz Pljevalja, iz Titograda, potom iz
Crne Gore, redovno sam slala čestitke za Novu godinu na
adresu škole. Tačnije dok nisam čula da je moj učitelj otišao
zauvijek. Učitelj i veza sa njim su mi pomagali da uzjašem
na tojagama djetinstva, da čujem pjesme zavičajne,
zavijanje vukova na sjenokosima i pustim da me zlatne
kočije pronesu kroz bajku kojoj sam se često vraćala.
Razrede od petog do osmog smo završavali na
Srdanovom Grobu, gdje nas je dočekivao kolektiv
nastavnika, grupa vrsnih pedagoga i divnih ljudi. Mnogo
godina kasnije vratila sam se sa „Karavanom pjesnika” i
čitala djeci moga kraja, stihove posvećene istim poljima,
livadama, šumama.
Bila je to, jedna od mnogih, takvih, sličnih, seoskih,
zdravih škola, sa zdravom, bistrom djecom, talentima na
svim poljima i u svemu, škola sa najrazličitijim školskim i
vanškolskim aktivnostima; sekcijama, klubovima, zidnim
novinama, večerima humora i poezije, inprovizovanim
pozorištima i kinotekama, turnirima i takmičenjima.
Ovo je vrijeme ispisano u najskrivenijem djeliću bića,
tamo gdje se odlazi često i kada vjetrovi, oni daleki, bez
najave, zamirišu na trešnje crvene, na plotove i krpenjače,
na gnjile kruške ispod sijena, na slamarice ispunjene
svježim snovima, na krivudave staze i sve pređene mostove,
na male slatke zablude; na prvi odlazak u varoš, kada je
pobjeglo pola škole, jer direktor nije dozvoljavao, ali, se
našla nastavnica istorije, Milenka Milićevic, koja je željela
da pođemo i odgledamo film, „Crvena zemlja”. A kada smo
dobili „kolektivni ukor”, zaratili smo sa pola nastavnika, a
prije svega sa direktorom, koji nas je „držao na zubu” i
„vraćao dug” cijelu školsku godinu.
Topla su sjećanja i osjećaj ponosa i radosti na prvu
objavljenu pjesmu u Dnevnim novinama, (Sa prvim zracima
kosište nose, Zamahuju široko uvijek orne, I već njišu kroz
otkose, Očeve ruke neumorne. Kad zađenu plug u njivu,
Niču brazde besprijekorne, Zamirišu na oranje, Očeve ruke
neumorne. Nedjeljom kraj ognjišta, Žuljevite ali gorde,
Metnu mene na koljena, Očeve ruke neumorne. A kad
nježno pomiluju, Obraščići moji gore, Kako samo meko
maze, Očeve ruke neumorne. Nagrada Opštine grada, na
jedan pismeni zadatak u kome sam priznala da volim i pisala
o ljubavi, i potom morala da obijem nastavnikov ormarić,
jer me je ismijao pred cijelim odjeljenjem.
„Znam da si ti to uradila, znam da si ti ukrala
vježbanku”, rekao je nastavnik Marić, pri susretu, posle
dugo godina, na nekom od seoskih vašara.
„Jesam, ja sam ukrala vježbanku iz Vašeg stočića. Kako
ste me, samo ismijali onda. Strašno! Kako ste samo mogli
onako da reagujete, da me onako povrijedite, prije svega, ali
i ponizite?”
Samo se nasmijao.
„Ali, sam zato, ja postavila onu rajsinglu na Vašu
stolicu. Je li Vam to smiješno?”
Zagledao se u mene, nije vjerovao.
„Šalim se nastavniče, samo sam morala da Vas
podsjetim da ste učenike i na tako nešto navodili.”
Sada se smijao, ali istinski i iskreno.
Pljevlja su najbliži grad našem selu, nepunih dvanaest
kilometara, ali putovanje do njega, trajalo je vječnost, zbog
lošeg makadamskog puta, s jeseni i preko zime punog rupa
ispunjenih vodom i blatom.
Prvi put, ćini mi se da sam bila u četvrtom razredu,
zabolio me je zub, izpočetka tiho, pa sve jače i podmuklije.
Kaže majki, neko od onih što su češće bili u gradu, da me
povede do gradskog zubara. I pođem ja, „s noge na nogu”,
srećna što ću vidjeti grad, o kome se toliko priča. Nagovori
me majka da uberem i jedan buket zelenkada i ponesem
zubarki, i tek kad su me smjestili u onu stolicu na podizanje
i spuštanje, ja sam shvatila da će ona nešto da radi sa nekom
neobičnom spravicom. Tek, kada je zazujala, meni
nepoznata, spravica sa iglom, krv mi se zaledila u venama.
Osjetila sam bol, sjedjela ukočena, a niz lice su mi se
kotrljale suze. Pred očima mi se pojavilo crnilo, pa
zvjezdice i napokon nestalo svijetla. Pričali su da sam se
onesvijestila. Strah od zubara, pratio me je cijeli život, čak i
dan danas.
Mnogo godina kasnije, škola u Srdanovom grobu djeluje
otužno, samotno. Tiho školsko dvorište, tišina među
zidovima, paučina i tišina u prozorima, nijeme zelene table,
požutjeli dnevnici i prašina po imenima, davno minulih
generacija, česma ispred u mahovinu zarasla, školsko
zvonce zarđalo, utihnulo, i minula neka davna vremena,
minuli neki daleki, topli dani.
Na izvoru Gotovuške rijeke još pjenušaju hladni talasi i
traju i otiču istom silinom i pronose huk trajanja i
neprolaznosti. I kada odnekud svratiš na ovakvo mjesto, šta
može da se desi? Sve zapjeni, sve se pokrene, zažubori i
zašumi, ožive slike, pa se onako utrkuju na monitoru sjećanja
i pričaju i mirišu.
Bože, kako mirišu i kakva osjećanja bude, večernja
okupljanja oko šporeta, igranja „prstena” i „mice”, gledanje
tv programa na prvoj portabli u selu.

•
 Naša mala sobica, koju smo dobili pri diobi imovine,
puna rođaka, stričeva, strina i puna dima od cigareta, i svako
veče u pola osam u vrijeme kada počinje dnevnik prvog
programa i „Marija”, domaća serija u petak u devet. I svi se
raziđu, razmišljala sam, odu na spavanje u svoje svježe
spavaće sobe, a naša majka otvara prozore da se izvjetri
prostorija i prikriva i ušuškava naša tri mala tijela na jednom
drvenom krevetu. Ostaje tako budna još nekih pola sata,
perući čaše i šoljice od kafe, pepeljare.
Probudio me je jedne noći jak kašalj, dim mi je
ispunjavao nozdrve, oči, pluća.
„Tajo… ugušiće nas ta tvoja cigareta”, prošaputala sam,
vidjevši oca kako izduvava široki oblak dima. Otac se
okrenuo prema meni, povukao još jedan dim, potom ugasio
cigaretu na pola, dohvatio, tek načetu kutiju „Drine” bez
filtera i zgužvao sve do jedne. Od tada, nikada nije zapalio
ni jednu cigaretu, pa ni do danasnjih dana.
Trajalo je to, da je samo kod nas bio tv prijemnik,
nekoliko godina. Tek mnogo kasnije, stric Radisav kupuje
stari Ei-nišov prijemnik. Ali, je slično bilo i sa prvim
tranzistorom, prvim gramofonom, prvim biciklom, na kome
su se, usuđujem se reći, naučila sva djeca sa Brda. Moje
sjećanje na tu čudnu spravicu (kojoj su govorio je Njegos
„sto posto zaboravili staviti još dva točka”) sežu do moje
četvrte godine i jedne krečane u Pokućištu pune žbunja.
Seoski život je, nedvosmisleno bio težački, radilo se od
ponedeljka do neđelje, koja je važila za dan odmora ili pak
do Sveca ili „crvenog slova“ u kalendaru.
Najoštrije su slike oko Đurđeva dana, naše Slave,
kosidbe i plašćenja. Sve, dovoljno doraslo za vašar, moralo
je i kosu uzimati i pridruživati se već prekaljenim kosašima.
Padali su otkosi, u nekom prećutnom takmičenju se pratilo
dokle je ko stigao raskositi do podne, kakav je „prolaz“, a
onda oko podne neko bi zađenuo natpjevavanje, drugi jedva
dočekali i tako do zadnjeg maha u livadama.
Ljeta su bila ispunjena radostima od novih viđenja,
susreta sa onima iz gradova sa svih strana. Tada su nas
posjećivali rođaci sa državnih službi, iz gradskih škola,
fakulteta.

OČEV ODLAZAK
Otvorenih očiju sam tu, ali dovoljan
je jedan treptaj oka i da me odvede u
prostrane Tajića livade, gdje miriše
maslačak…
V ođen je jedne večeri ozbiljan razgovor, u kom su
učestvovali đed, baba, stric, strina, tetka i naša
majka. Otac je nešto predlagao, nudio da stric pođe.
A onda, mirno rekao: „Ja ću poći, pa šta mi Bog da.” Ostali
su šutjeli, sta god to značilo u tom času.
Sledećih dana otac je često odlazio u varoš, vraćao se
autobusom i sve je bilo nekako čudno.
„Šta li se to dešava?” pitala sam se, pokušala sam saznati
od Mićka, Brane.
„Striko se sprema da pođe do Njemačke, da radi”, rekla
nam je Brana, koja je razumjela više od nas.
„To vam je jako daleko, vidjela sam na karti, ali će kika
da ide da zaradi para. Ko zna, možda jednog dana povede i
vas tamo.”
„Ali, kada će da dođe?” pitala sam, svjesna da će uskoro
već tamo otputovati i već su mi suze kretale niz lice.
„Pa, još nije ni pošao, a ti pitaš kada će doći.”smijala se.
I zaista, za taćno devet dana, majka je pakovala očev
kofer, sakrivala lice, brisala maramicom oči i šutjela.
Okupili su se svi sa Brda, strine bojažljivo komentarisale i
pogledivale oca, majku i nas.
O, kako me je boljelo nešto u grudima, grlo mi se sušilo,
glas mi se oduzimao. Išla sam za tatom, hvatala ga za rukav,
on se okretao, ljubio mi glavu, podizao u vazduh i ljubio.
Isto je radio i sa sestrom i bratom, ali ja to nisam
primjećivala.
Krenuo je niz Čerge, u posuđenom, dva broja većem
odijelu, pored njega je išao Dragan, nosio mu kofer, majka
ga je držala ispod ruke i pokušavala da se osmijehne. Otac
se pozdravljao sa svima, stezali su ruke jedni drugima,
tapšali po ramenima, strine su skrivale suze, jer kažu „ne
valja putnika suzama pratiti”, tješile nas troje. Baka Milja je
jedino mogla da me zaštiti svojom toplinom i zagrljajem.
Držali smo je sa obadvije strane, Dada i ja, dok se Zoćo
umirio kod majke. Otac je čučnuo pored Dade, pa pored
mene.
„Slušajte majku, budite dobri, pa će tajo da kupi nešto
lijepo.”
Na licu mu nisam mogla vidjeti trag od suza, nisam čak
znala da li on plače.
Otišao je…
Narednih nekoliko dana samo sam šutjela, ležala dugo u
postelji, zatvorenih očiju. Majka mi je nudila da jedem,
izgonila vani. Ništa. Izgubila sam apetit, plakala ispod
pokrivača, a narednih dana dobila temperaturu i ozbiljno se
razboljela.
„Tajo će se uskoro javiti”, govorila je baka. „Obećao je,
poslaće nam i sliku. Vjeruj baki svojoj.” Čak je zamolila
Branu da mi na karti objasni gdje je to tata pošao i da mi
objasni da” i tamo iza brda ima ljudi i gradova.” A ja sam
čekala prvo očevo pismo, isčekivala poštara Čola da se
pojavi uz Čerge.
I pojavio se, tačno dvadeset sedmi dan, naš vedri i uvijek
nasmijani čika poštar. Obožavali smo njegov hod, radovali
se njegovom dolasku, jer tada su stizale penzije,
razglednice, čestitke za Novu godinu, Božić. Fascinirale su
me čestitke gradova i markice na njima, koje počinjem
sakupljati, što kasnije prerasta u moj glavni hobi i kolekciju
od nekoliko hiljada. Kada sam dovoljno odrasla da sama
putujem, imala sam zanimljivu naviku da sama sebi šaljem
razglednice gradova, sa jednostavnom porukom „tebi od
mene”.
„Ko je ovdje tatino mezimče?” pitao je poštar Čole.
Zaklanjala sam se iza Brane i stidljivo, ali pažljivo
pratila poštareve ruke, dok su se kretale po unutrašnjosti
velike, crne torbe a potom su marljivo, nekako svečano,
njegovi prsti prebirali po pismima i drugim pošiljkama. I
konačno je odabrao, izdvojio i pružio majci malenu, kao
snijeg bijelu kovertu. Majka je u lijevoj ruci stezala koverat
a drugom rukom potpisivala nešto. Otvarala je nježno i
pažljivo i vadila sadržaj koverte. Slijedio je bijeli tabak
ispisan tatinim, poznatim rukopisom, a pored ispunjenog do
poslednjeg milimetra, presavijenog papira, zasijao je očev
lik sa crno – bijele fotografije. Majci su potekle suze, one
što se otkinu iz zjenica, utisnu trag od očiju do dna obraza a
rađaju sumnju da hodnicima duše poplava prijeti. Na licu
uplašena ljepota, kao leptir kada osluškuje šum i želi
prhnuti. Drhtavom rukom dodala mi je pomanju sliku,
čitajući posvetu sa naličja.
„Mojoj malenoj Nani, da gleda tatu kad god poželi.”
„Ova je za tebe, a ova druga je za nas”, rekla je i privila
sličicu na grudi. Nikada se, u danima koji će doći, nisam
odvajala od „moje” sličice, nosila sam je u igru, u šetnju,
pod jastuk dok spavam, u džepu, knjigama, svuda.
„Vas dvoje”, pokazujuči na Mićka i mene, „od danas
čuvate jagnjad”, rekao je jednog jutra đed.
„Ja ću ih otvarati i čuvati do osam – devet a vi kad
doručkujete, golupčići moji, u Rainov do, kod jaganjaca.”
Još ni Sunce ne bi izašlo, đed je već bivao sa malenim
stadom vragolana do Rosulje, Brda, Rainovog dola. Pojurio
bi Mićko, za njim i ja, kroz bijelo stado pahuljica, a onda svi
zajedno u vrtlogu radosti sjurili do Brnice i pojila.
Ostalo mi je u sjećanju đedovo savijanje duvana u
papiriće. I svaki put je to činio sa većim zanimanjem, bez
greške i jednog suvišnog pokreta. Na kraju, neizbježni liz
jezikom. Pokušali smo mnogo puta da ponovimo taj ritual,
ali, osim mnogo oštećenih cigareta, drugih rezultata nismo
imali.
„Poćerajte jagnjad dolje u dno Brda, do livada
Topalovića”, doviknuo bi đed.
Taj dio smo najviše voljeli, jer smo znali da je tu najveća
pitomina i da se jagnjad uvijek „zamiruju”, dok bi nas dvoje
obilazili divizme i druge cvjetne biljke, gdje su se sakupljale
ose i bube, koje smo lovili i zatvarali u tegle, a onda satima
posmatrali kako se kovitlaju, guraju i zuje po tegli. Za
vrijeme tih naših „igara bez granica”, jagnjad su znala
napustiti ornicu i sjuriti u livadu Topalovića. A onda, tačno
u podne, na vrhu Brda pojavila bi se tetka Dragojla, potom
bi stigao njen glas:
 „Čobančići, vrapčići, vragolani moji, jesu li jagnjad sita,
tetka pita?”
Nekada bi se javio Milorad Topalko i hvatao muštuluk:
„Jesu, jesu, nahranili su ti ih u mojoj livadi. Neka se
samo, još jednom ovo desi (i uvijek samo još jednom)
ozbiljno ćemo razgovarati.”
Tetka bi nas (toboš) izgrdila, ispružila stari gunj na
livadu, postavila čiste krpe i nudila „maze”, šnitice hljeba
namazane kajmakom.
Ne mogu da se ne sjetim, kada pričam o ovim danima,
na desetine ujeda osa i pčela. Znam da sam prvi ujed
podnijela jako teško, natekla mi je gornja usna. Mićko mi se
smijao dva dana dok mi je to trajalo. Svaki dalji ubod, bio je
samo mala tačkica na mjestu uboda i ništa više. Rekli su
nam da smo postali imuni na ubode. Hm. Ali, kako nam
zamalo Dada nije umrla od sličnih uboda. Baš smo se bili
uplašili za nju. Ona nije bila imuna, vec alergična na isto.
I danas čujem onaj svoj plač bez suza, samo da bi Mićka
tetka izbila. A plakala sam, jer je bio pokvaren i ništa mu
nisam mogla, ništa nisam mogla da dokažem i što sam
„pojela” sve njemu namijenjene batine od strine, naše
majke, i one oko trešnje u Brdu, i one oko lokve u Rosulji, i
one oko odžaka i ispod kreveta u kući.
„Pomozi mi da savijem ovu trešnju do zemlje, pa ću ti
dati da se ljuljaš.”
I savijemo je do zemlje, onako žitku i mladu.
„Pusti ti sad, mogu ja sam. Sad ćeš da vidiš kako Musa
dere jarca!”
Nije ni izgovorio, već je letio, zajedno sa trešnjom, na
drugu stranu, u krš, prašinu, uz stravičan bolan jauk.
„Musaaa, ha, ha… Jesi li živ?” smijala sam se, očekujuci
da se podigne uz, njegov, karakterističan smijeh.
„Mislim da sam slomio ruku”, procijedio je kroz zube.
Polomio je tada i još tri puta, naizmjenično, jednu pa drugu i
od tada postao Musa. A bio je vrag, mali dječiji vragolan i
nemirko. Smišljao i sprovodio u djelo, razne vratolomije,
dok nas je, na svim tim pustolovinama, pratio đed, spašavao
ozbiljnih povreda i tražio štapom po lokvi u Rosulji, spuštao
sa stabala, jer smo se pentrali Nebu pod oblake, vadio iz
provalija i jazbina. Đed je loše čuo, zapravo ništa, jedino je
znao da čita sa usana, skoro bez greške.
„Znaš li đedo, ovaj Kipra, je lud”, šaputao je Musa, dok
je prolazio pored nas mladić sa motornom šegom na leđima,
kao iz nekog filma, a za koga se u selu pričalo da je studirao
prava, bio nadprosječan student i najednom „klik” u mozgu.
Smetalo je tom momku zviždanje čobana, koji su to znali,
pa su neki namjerno to činili. Sjećam se da smo ga jednom
posmatrali kako se muči da nadvlada napad uzrokovan
zviždukanjem nekoga iz Krezovića dolina. Bilo je to strašno
gledati. Čula sam, nešto kasnije, da je umro u samoći u
svojoj baraci, tačnije šupici.
Imali smo mi i još nekih obaveza, pored čobanovanja. Sa
dolaskom proljeća pomagali smo u čišćenju imanja od
kamena i korova, koji, kao da su svake godine nicali zajedno
sa prvom travom. U Martu bi se razoravale njive i spremale
za pšenicu, krompir, pasulj. Najviše imanja je bilo pod
livadama koje su ulazile u „zabran” najkasnije do
Đurđevdana. Trava je košena sa velikih površina, strpavano
po pet - šest sijena. Posebno pamtim „mobe”, pomoć bez
naknade, onima kojima je pomoć bila potrebna, bilo u sjeći
drva, kosidbi, svlačenju plašća, trpanju sijena, vađenju
krompira. Moba je bila odraz sloge i zajedništva seljana.
Tome sam se uvijek, blago reći, divila.
Uveče, okupljeni oko smočanog kačamaka, zaboravljali
bi sav umor, teret koji je obilježio protekli dan, i sitih
stomaka uvlačili ispod vunenih ponjava i mirišljavih
jorgana.
Otac je dolazio na odmore (od po mjesec dana) u
početku godišnje, kasnije polugodišnje, a meni se činilo da
je samo odlazio, i da smo ga mi pratili i pratili, i da sam
često osjećala bol rastanka.
„Da vama bude bolje”, govorio je otac, svaki put kada bi
odlazio i teško podnosio rastanke od nas. Istina, bilo nam je
bolje, nismo više morali da mijenjamo jednu majicu za
školu, da mijenjamo opanke, džempere.
U drugom razredu dobila sam prve, crvene cipelice i
osjećala se kao Pepeljuga na balu. Donosio je tata pune
kofere odabrane garderobe, nekakvih tehničkih stvari,
igračaka, prvi aparat za slikanje, prvu gumenu loptu. O kako
smo se lopti obradovali. Mene je posebno radovalo kada bi
donio neki instrument; pa sam tako dobila usnu harmoniku,
flautu, malu dječiju harmoniku, na koje sam učila prve
taktove i izvodila prve melodije. Sestra se najviše
obradovala prvoj povećoj lutki koja je bila na baterije i
plakala, kada joj se uzme cucla iz usta.
Otac nije zapostavljao ni djecu od stričeva, redovno je
dijelio slatkiše, zvakaće, jednom je donio dvadeset i nešto
usnih harmonika, za svako dijete na našem Brdu, čašćavao
je stričeve, strine, naravno baku, tetku, Musu, Branu…
Strini, tetki, mami i ostalim strinama na Brdu su bile jako
drage nekakve šarene marame, što šarenije to ljepše. Imali
smo svi razloga da se radujemo njegovom dolasku. Jako me
je zanimalo šta on tamo radi, pa sam se često „igrala” pored
starijih dok su vodili ozbiljne razgovore:
„Gorak je to hljeb, Radisave moj”, pričao je otac, svom
bratu od strica. „Cijeli dan na radilištu, dvadeset spratova,
po sav dan gore – dolje, pod kacigom i u odijelu od dvadeset
kila. Tako na plus, tako na minus dvadeset stepeni. Najgora
mi je staklena vuna, pojede kožu, brate mili. A i od lifta mi
se mozak zavrti, pa kad uveče legnem i krevet mi ide gore –
dolje, pa nikako san na oči da dodje, mada ni od umora
čovjek ne može zaspati.”
Uzdahnuo je otac, popio gutljaj vode sa izvora u Brnici,
pa sa nekom novom snagom i pogleda uzdignutog dodao:
„Ali, ova voda ledenjača je bolja od svih svjetskih pića
na kugli zemaljskoj. Ovo je život, brate moj, ovo vuče i
doziva. I zemlja ova naša crnica, ima svoj miris bolji od
njihovog cvijeća i šta da ti pričam.”
 „Al’ dobre su im plate?” više je konstatovao, nego pitao
stic.
„Znaš šta ću ti reći. Da mi malo zavrnemo rukave i ođe
bi se moglo zaraditi. To što, pojedini, tamo rade, ođe ih je
sramota raditi. I još nešto, Švaba traži radnika, njemu škola
ne treba, ako ti znaš i hoceš raditi, on će te i platiti, dobro
platiti.”

PODJELE
„Ko se nema čega prisjećati, uzalud
je vijek proživio…”

N egdje sedamdesetih, odrasli su nam saopštili da

moramo podijeliti imovinu, jer, kako su nam rekli,
„ne možemo više živjeti u zajednici”. Shvatali smo
samo da je tetka, negdje, bila glavni razlog za to, ali nismo
znali objasniti. Ona je, otvoreno, pokazivala netrpeljivost
prema našoj majci, čak i prema nama djeci. Više puta smo
prisustvovali njenim uvredama na račun naše majke,
psovanjima, iznošenju neistina, pa čak i nasilja. I nije se ona
svađala samo sa našom majkom. Dolazile su sve strine na
red. Ne sjećam se da li je nekada sa nekim od stričeva bila u
nezboru.
Dijelili su kuću na djelove, dijelili su štalu, stoku, torove,
zemlju za košenje, za ispašu, za oranje. Sad smo znali šta je
„naše”, i čudno prihvatali činjenicu da smo razdvojeni, da se
Brana i Musa sada igraju tamo u desnom krilu magaze a mi
u drugom dijelu, da sada imamo nešto ispred naših i oni
ispred njihovih vrata. Trešnja, koju je tata posadio i koja je
bila dosegla do žica na stubovima za struju, ostala je u
njihovom dvorištu; mi smo je zvali „tatina” a oni „kikina”
trešnja.
„Dijelite trešnje, ima dovoljno za sve vas”, rekla je baka
da umiri i zadovolji sve.
Sjedjela sam na drvenoj klupi u ćošku iza naših vrata,
prelistavala „Tik-tak” i na trenutak pogledala majku dok je
nalagala drva u šporet.
„Ona meni da sam joj ja ukrala jaja! A ne vidi da joj ih
kokoške piju.”
Zamirisao je luč, zapucketao prvi plamen i širila se
toplina, miris hrastovine i graba, što me je na tren ponijelo
do Prošća, Bukove strane i Carskog puta. Zaplesale su, meni,
drage slike.
„Kučko, ti ćeš mene svađati sa braćom! Zbog tebe ja da
se pravdam braći! Zbog tebe!?”
Majka se okrenula i samo pokušala nešto da kaže, dok je
tetka već stajala iznad nje i hvatala je za kosu. Snažnim
zamahom ruke, isčupala joj je veći pramen i njime
zakovitlala u vazduhu. Smijala se histerično, pred mojim
šokiranim i uznevjerenim pogledom. Majka je zajaukala,
uhvatila, ne glavu, već onaj pramen kose u tetkinim
razbjesnelim rukama.
Ja? Stajala sam ukočena, na smrt preplašena. Tetka je,
potom, bacila onu kosu i izjurila uz psovke, sudarila sa na
vratima sa stricem (koji je inače živio u Nikšiću) ušao do
polovine sobe, stao na sredini i snažno spustio jedan, pa
drugi udarac na majkino lice, potom je isto tako, povukao za
dugu kosu i gurnuo na pod.
Prišla sam majci, gledajući kako krivi lice od bola, savija
se i steze glavu rukama.
„Gdje su Dada i Zoki?” pitala je, tek da nešto pita. „Idi i
ti igraj se.”
Iz drugog dijela kuće čuli su se glasovi, glasna rasprava i
odjednom su svi govorili u glas. Baba je pozivala u pomoć
Boga i mir u domu, strina Dobrila, pitala tetku sta joj je, šta
se pomamila.
Srtina Dobrila je, uz baku, bila figura koja je mirila.
Musa je prozvao „nesvrstana”. I zaista, ona se nikada nije
stavljala, bar javno, ni na čiju stranu, uvijek je pokušavala
umiriti situaciju, opravdati sve i svakoga.
Zapisala sam uveče u svom, malom, dječijem dnevniku:
„Danas su majku, napali, prvo tetka, a onda i stric.
Danas je naša majka plakala, a tate nije bilo.”
Samo dan posle, isti stric je uletio u kolibu, gdje je
majka stavljala mlijeko na sirenje, nasrnuo je svom snagom
na nju, zakačio mene, udarao i nogama i rukama oko sebe,
odgurnuo mene, kao posledenje pseto.
Majka je deset dana potom ležala u krevetu povraćala
sukrvicu i savijala se u bolu.
„Mrzim te!” viknula sam za njim kada je otputovao za
Nikšić. U mojoj duši, nikada više nije bio ono što je bio do
juče.
Budio me je zračak toplog Sunca, što se pomaljao iza
vrhova planina povrh Pljevalja, miris tek pečenih uštipaka i
sladunjavi miris jutrenja. Na ležaju do moga brat i sestra su
još spavali. Tresak vrata i na njima stric Rade.
„Kad se vratim iz Pljevalja, da te ne zateknem ođe!”,
naređivao je. „Vodi tu svoju kopilad van ove kuće!”
„Šta mu je to „kopilad”? pitala sam mamu.
Stric koga sam, uz strica Sloba, cijenila i obožavala. Taj
stic je bio oličenje gospodina, donosio miris urbanog, miris
nepoznatog i dalekog svijeta, dalekog dozivanja, budio želje
da se pođe i bude dio toga. Otputovao je to veče za Srbiju,
otputovao svojoj porodici, svom domu, gradu. Ostavio nas
na pola riječi.
Da, tako se ruše iluzije, svijet mašte, snova i divljenja,
strikane moj. Ostala je praznina u mislima. Ostalo je
neshvatanje i neoprost i nezaborav. Djeca dugo pamte. Kako
mi je ovdje falio otac! Majka se oporavila od povreda na
tijelu, ali, mislim da je povrede na duši, dugo, još dugo
privijala.
 Baka Fima je obožavala našu majku, tako je i prva
saznala za sve ovo što se desilo u našoj kući.
„Pusti Dragojlu. Bolje bi joj bilo da nađe nekoga za koga
će se udati”, govorila je ova nenametljiva starica.
„Kako si navukla u ovaj kredenčić, kao u rupu mišiju,
domaćice moja”, govorila je, sa puno poštovanja, baka
Fima. Inače ova bakica je, zbog bolesti bake Milje, zadojila
našeg oca koji je rođen kao blizanac i ostao bez tog brata
odmah na rođenju.
Buda, ćerka, najstarije dijete, jednog strica, istom je
obožavala našu majku, povjeravala joj svoje prve tajne,
ljubavne uzdahe i snove. Kada god bi stigla iz Beograda,
gdje je studirala, odmah bi dotrčala do nas, ljubila bi
„Dodu”, kako je zvala. Sa puno uzbuđenja joj je pričala o
položenim ispitima, životu u velikom gradu, njenim
planovima.
Prilikom podjele imovine, mi smo dobili sobicu od nekih
dvadesetak kvadrata, dva drvena kreveta, šporet i stari
kredenac, deset ovaca, konja Dorata, zapravo tada još
ždrebe. Majka je iznova morala praviti nove torove,
kokošinjac, kućicu za zečeve, kojih smo imali četiri,
ograđivala imanje i dvorište, kosila travu, orala njivu, sadila
povrće.
„Dorata bi trebalo naučiti tovarenju i jahanju.” govorio
je striko Dašo.
„Trebalo bi, ali ko da ga nauči?”, pitala je majka.
„Ja ću ga naučiti”, javio se Dragan, strika Radoša.
 Organizovalo se „probno jahanje” na Brdu između naše i
Dušanove kuće. Dragan je uspio da se dohvati njegovih
pleća, ali nije uspio dugo da se zadrži. Dorat se dao u
skakanje, rzanje, bacakanje, udaranje kopitama u zemlju,
izdizanje prednjih nogu. Dragan se našao na zemlji, srećom
bez povreda ali sa dubokim gruvanjem.
„Ovo je ludo kljuse!” vikao je, pomalo bijesan što nije
uspio u naumu. Dorat je bio pastuv, riđe dlake, dugih nogu,
lijepe građe i ravnih sapi.
„Mi ćemo njega naučiti jahanju”, šapnuo mi je Musa.
„Samo ti njemu, ubuduće, donosi šećera i daji mu iz
ruke.”
„Kako iz ruke? Neće me ujesti?” pitala sam.
Isprva, sa strahom i sa moje i sa njegove strane, ali iz
dana u dan smo trčali jedno drugom. Na svaki moj korak je
reagovao, prepoznavao mi glas i javljao se sa radošću, kao
kuče. Od onog divljeg, razuzdanog ždrijepca, postao je
umiljati, poslušni konj. Došao je trenutak da pokušamo prvo
jahanje. Držala sam ga za ular, a Musa je sa jednog panja
pokušavao da se domogne njegovih pleća. Bili smo
iznenađeni kako je sve to prihvatio, kao da je mnogo puta do
sada to sa njim rađeno. Primio ga je na leđa i lagano krenuo
u hod, potom u blagi kas. Bio je kao dresirani pas, poslušan,
miran i umiljat, postao naše malo – veliko mezimče.
Jedne zime, spustao se niz Klanac, sa još desetak konja
iz sela i vjerovatno zbog leda, što zbog guranja, okliznuo se,
sletio u jarak i rasjekao nogu. Zarzao je pred vratima, krvav
i sa ranom koja je zijevala na njegovoj desnoj butini. Majka
je vrisnula kada ga je ugledala, jer istina izgledao je kao da
su ga vukovi ili bijesni psi napali.
„Jao, Dorate, šta ti je to? Kao da su te vukovi napali ili
neko sjekirom rasjekao”, zavapila je majka. Pozvali su
veterinara iz Pljevalja, koji je hitno stigao, sašio mu ranu, na
šta se gicao i skakao do plafona štale. Mjesecima smo vodili
brigu o njegovoj rani, odvijali, mazali nekakvim kremama,
ponovo zavijali i svo vrijeme ga držali u štali. S proljećem,
rana je zarasla a on opet izjurio na pašnjake. Stajao je na
vratima štale, pokušao da se osloni na nogu, bojažljivo, pa
sve slobodnije, prošetao dvorištem nekoliko krugova a onda
zarzao i zaigrao u mjestu. Gore sa vrha Klanca javio mu se
Zekan, a on odjurio prema njemu kao munja.
U ljeto sedamdesetprve, otac je došao sa idejom da nas
sve povede u Krefeld, grad u kome je radio. Lično mi se,
pomen o odlasku, jako dopao, u krajnjem, bitno mi je bilo
da smo zajedno, ma gdje da smo. Privukla me je ideja da
upoznam neku daleku zemlju, da tamo učim školu i …
„Sve sam spremio, uzeo novi, veći stan, raspitao se za
školu i upis”, govorio je otac majki.
„Čini mi se da se i đeca raduju, kako se tebi čini?”
„Raduju se i oni, samo ne znam, Milja mi je nešto
čudna.”
Danima je sve bilo orjentisano u tom pravcu, dok se nije
javila baka Milja, jedno veče za večerom.
„Zar ćeš sine, stvarno da mi odvedeš đecu u taj bijeli
svijet?” pitala je kroz suze, sa vidnim bolom u riječima.
„Ali, majko?”
„Ako mi to uradite, ne vraćajte mi se ni jedno na oči.”
„Ali”, pokušao je tata da joj nešto kaže.
„Nema „ali”. Vi čete pored mene žive da vodite đecu u
bijeli svijet i da sam ih željna? Vi idite đe god oćete, ali ja
njih ne dam!”
Ustala je od večere i izašla vani.
Boljelo me je što sam osjećala bol u njenom srcu, ali
nisam shvatala zašto ne želi da odemo.
„Ona ti to ne bi preživjela”, komentarisala je majka.
„Ne znam šta da vam kažem”, rekla je strina. „Znam da
ću ih, ako ostanu, paziti zajedno sa babom, kao svoju đecu.
Iskreno mislim da ovo što je ona rekla nije fer, ali šta da se
radi?”
Na dan odlaska, otac i majka su spakovali kofere i
otputovali, a mi ostali u Krćama. Ostali smo narednih šest
mjeseci i ne sjećam se ničeg ružnog u tom periodu, čak sam
osjećala da su se svi trudili da nam ugode više nego inače.
Ali, nedostajali su mi roditelji, jako su mi nedostajali.
Sestri i bratu, isto tako.
„Nikada vas više neću ostaviti”, govorila je majka kroz
suze, kada je posle šest mjeseci, stigla jedne večeri.
Tek kasnije sam razmišljala o toj mogućnosti, koju
nismo iskoristili, i možda tako imali druge puteve u životu.
Ali…
Ljeto, sedamdesetsedme, otac je već deset dana bio na
odmoru. Svi seljani, rođaci sa Brda, su se vidjeli, pozdravili
sa njim i on se sada posvećivao samo nama. A znao je naš
otac, jako zanimljivo propovijedati, pričati svoje doživljaje
iz inostranstva, svom prvom susretu sa tuđom zemljom,
velikim gradom, susret sa stranim jezikom, učenjem istog.
Bilo je tu mnogo anegdota, smiješnih situacija. Sjećam se
ove:
„Ušli nas dvojica u prodavnicu, imajući namjeru da
kupimo nešto za jelo. I pokušavali objasniti prodavačici da
nam doda parče svinjskog mesa, ali kad nam nije uspjelo da
joj objasnimo, ni rukama, ni nogama, ovaj moj drug je počeo
da rokće.”
Danima i mjesecima smo uživali u poklonima koje nam je
donosio, ovaj put, ja sam presrećna nosila na ramenu, pravu,
dječiju harmoniku, sjedala negdje u kraičke pašnjaka i livada
i pokušavala da odsviram neki prepoznatljiv takt. Sestra i brat
su dobili usne harmonike. Koristili smo svaku priliku da
zasviramo u našem malom orkestru, zvanom „MIDAZO”.
Tata se oduševljavao a mami je smetalo to „tandrljanje” kako
je govorila.
Subota veče. Na tv je išla serija „Otpisani”. Svi smo
nestrpljivo čekali, majka je žurila da završi razvijanje kora
za pitu, da je sastavi i stavi u šporet da se peče, kako bi na
miru odgledala novu epizodu.
„Majo, gdje je tale?”, pitao je brat.
„Kod strika Dušana, stigli su striko Dole i striko Momo,
iz Šapca, pa se zapričali. Zvaćemo ga kad pita bude
pečena.”
Ali, tata se pojavio prije zvanja i prije nego je pita bila
gotova, što nas je sve iznenadilo. Kako je ušao na vrata, ja
sam ga dočekala riječima.
„Ti si popio. Ha. ha, tajo, smrdiš na rakiju. A kako ćeš
da gledaš „Otpisane?”
„Ja sam ti otpisan za noćas.” ljuljao se i smijao.
Nije imao mira da legne u krevet, zaspe. Ipak u nekom
času, bacio se ili pao na krevet, zaspao i ostao tako puna dva
sata. Probudio se sa užasnim kricima od bolova u stomaku.
Sada je bio trijezan, ali se žalio na užasan bol na, čini mi se,
desnoj strani stomaka. Ustajao je, šetao, savijao se, kršio
ruke, stezao stomak, pio spremljen čaj, pio vodu, ali bol nije
slabio.
„Zovite nekoga da me vodi u bolnicu, ovo nešto ne
valja”, rekao je kada više nije mogao da izdrži i skoro se
onesvijestio od bola. „Nešto mi je puklo u stomaku, osjećam
da mi se razliva nešto po utrobi.”
„Nana sine, trči do Dina na Gnjilo brdo, reci mu da je
tati loše i da dođe da ga povedemo do Pljevalja. Potrči!”
dobacila je majka preko ramena.
U munju sam se pretvorila, jurila niz Čerge, preskakala
kanale, brežuljke, šipražje, dolje do Terzića dola, ali onda se
trebalo ispeti do Gnjilog brda, gdje su se na kraju šumarka
nalazile kuće dva brata Grbovića, Mika i Dina. Ovaj drugi
brat je, uz Sretka, bio jedini u selu koji je imao automobil.
Stala sam pred njihova vrata, poslije, činilo mi se vječnosti,
srce mi je lupalo u ušima, glas mi se zaglavio u grlu i tek
sam progovorila kada mi je Mikova supruga pružila čašu
vode.
„Čika Dino, tata umire. Majka Vas je molila da dođete i
da ga povedete do Pljevalja.”
„Kako umire, dijete drago? Evo, evo, krećem istog
trena.”
Dok je on pošao po ključeve, ja sam se već vraćala istim
putem, nazad. U trenutku kada se on zaustavljao ispred naše
kuće, ja sam stizala. Oca su nosili na rukama, smjestili ga na
zadnje sjedište auta, dok je ječao od bola i reagovao na svaki
manji pokret tijela. Sjela sam na kamenu pozidu ispred
kuće, dok se auto udaljavalo. Pomolila sam se Bogu
riječima:
„Bože, ne daj da tata umre. Molim te, Bože.”
Majka je stigla uveče autobusom „Pljevlja – prevoz”,
donijela vijest da je tati puklo slijepo crijevo, da ima visoku
temperaturu, da su ga hitno operisali i da je u kritičnom
stanju.
„Zvala sam doktora Steva, na privatan broj, došao je, što
je mogao brže, jer je imao slobodan dan. Odmah ga je
operisao i ništa nije mogao garantovati, samo je rekao „Sve
je u Božijim rukama.”
Pet dana su mu se borili za život, borili se sa
temperaturom od četrdeset. Majka je odlazila svaki dan,
nosila mu čajeva, supe, ali on pet dana ništa nije smio jesti,
čak je i sokom smio samo da nakvasi usta.
 •

Sjedjela sam sama ispred kuće, na pragu i sjećala se

kako je on mene nosio na leđima i putovao pet sati do prve
ambulante, kada sam nagazila zarđali ekser i skoro dobila
sepsu. Desilo se to u Prošću, kada sam imala pet ipo godina.
Rano sam shvatila težinu i sav teret života na selu, majčinu
požrtvovanost, očevu želju i trud da nam bude bolje, da
zaboravimo dane kada smo u školu nosili jednu majicu,
jedne, lasteks pantalone, jedne opanke. Siromaštvo je bilo
veliko breme na leđima mojih roditelja, rođaka. Tek sa
tatinim odlaskom u Njemačku, osjetili smo blagodeti lijepog
života. Otac je bio autoritet bez pogovora, nikada nije
koristio kažnjavanje batinama, kao sredstvo vaspitanja.
Samo po jednom je tražio i nikada nije ponavljao. Pamtim
jedine batine od njega sa pet godina u Prosću. Ponavljao je:
„Vaše je da slušate, poštujete majku, da poštujete starije
i da učite. A za drugo ja ću da brinem. Ne smije ništa da
vam fali što parama može da se kupi.”
Znao je on da nam je on sam negdje bio potrebniji od
svih poklona i blagodeti, ali… Negdje, uvijek nešto se
žrtvuje u ime nečeg drugog. Tako; djetinstvo, pubertet,
odrastanje, u ime boljeg, udobnijeg ostali smo uskraćeni za
mnogo dana nježnosti i njegovog prisustva. No, ispunili smo
njegove „zahtjeve”, bili djeca za primjer u selu, u školi,
kasnije i u gradu.
„Čovjek ne zna kakve je sreće, dok se ne oženi ili uda”,
rekao mi je jednom i dodao,
„Ovo što si ti preživjela, rijetko bi koji muškarac
podnio.”
„Da sam zažmurila, ne bi me niko vidio…”, našalila sam
se i u dubini svoga bića bila i ostala zahvalna njemu, kao i
majci, bratu, sestri, koji su bili moja luka spasa, bezrezervna
i bezuslovna ljubav.

•
Đed je imao sedamdesetsedam godina kada je umro, te,
sedamdesetreće. Umro je uoči Đurđevdana i sahranjen na
sopstvenu Slavu.
„To su srećni ljudi”, čula sam kako govore, „koji odu na
svoju Slavu.”
„Kako je srećan, kad je umro?” pitala sam se.
Sjećam se da smo se, mi djeca sa Brda, okupili ispod
stola, gdje su držali tijelo, okrenuto ka Istoku, i zapjevali,
prvo tiho, pa sve glasnije i glasnije. Sjećam se da tata nije
mogao doći da se oprosti sa svojim ocem i znam da je bio
jako nesrećan kada je prvi put, posle toga, stigao na njegov
grob. Samo dvije godine kasnije, otišla je i baka Milja, otišla
je tiho, kao što je i živjela, sa osmijehom i blagošću na licu.
Pričali su da je poslednje riječi koje je izgovorila bile:
„Ja sam srećna, jer vas sve ostavljam u životu i idem
svome Siću.”
I za bakinu smrt, tata je kasno saznao, tako da ni na
njenu sahranu nije došao. Stigao je drugi dan, ostao dva
dana i vratio se za Krefeld.

•
„Sjutra je Petrovdan”, opominjala bi nas baka pred ovaj
praznik.
„Ko napravi najljepši vijenac od bijelih rada, dobiće
najljepšu mazu od kajmaka.”
„Zašto ljudi umiru?” pitala sam Musu, a on se, kao inače
pravio da sve zna, rekao: „Umiru zato što ostare, a kad
ostare ljudi Bog im u san donosi „drugi svijet” i oni shvate
da je tamo ljepše i zato odlaze.”
„Kakav drugi svijet?” pitala sam.
„Pa drugi, gore na Nebu. Znaš li da se duša onoga koji
ode tamo, jednom vraća u tijelo nekoga ko se rodi?”
„Znači li to, da će se duša naše bake pojaviti u nekom
djetetu?”
„Ha, ha, kako će ćurane, duša jedne babe da se pojavi u
duši djeteta?” zezao se sa mnom. „Kako će baba da se rodi
kao dijete, ćurane?”
„Smiješ se kao krokodil, krokodilu jedan”, rekla sam mu
iznervirana njegovim ponašanjem.
 HRAST NA BRDU
Svako ima svoj prag koji ga doziva,
svoju trešnju i voćnjak, svoju strehu i
razbijeno čelo, svoju među i prvu
brazdu, svoje ognjište i osmijeh koji mu
miriše na kakao…

Z ime su u našim krajevima bile žestoke, sa puno

snijega i nameta, samim tim i nevolja. Seljani su se
mjesecima spremali za zimu; hranu za čeljad, hranu
za stoku, drva za ogrijev.
„Sreća te je bila rodna godina”, govorili su, „pa će biti
sijena za cijelu zimu. A i krompir je rodio, biće ga i za
svinje. Pa, kad zazimi, naložiš bosanca, skuvaš krompira i
doturiš sira i malo slaninice. I nema da ima zime.”
Teški li su bili zimski dani odlaska u školu; već
početkom Decembra padne prvi snijeg, pa nastavi u Januaru,
Februaru i Martu, nekada i u Aprilu miriše. Nas desetak đaka
bi se okupljali ispod poslednje kuće, dolje na prtini, pa kroz
snijeg i namete probijali se punih šest kilometara. Postojao je
dogovor da se svi mijenjamo u pravljenju prtine, odprilike po
dvadesetak metara svako od nas i sve iz početka, do škole.
Njegoš je redovno pravio problem, a bio je najveći i najjači,
ali tako bio je i pomalo zloćkast, inpulsivan. Naravno, zbog
njegovog prekidanja reda dolazilo je do raskola među nama i
redovno smo se dijelili na Njegoševe i Musine pristalice, i
tako podijeljeni kretali, svako svojom prtinom. Stizali bi u
školu promrzli, mokrih opanaka i čarapa. Istina, čekala nas je
topla, prijatna učionica.
Ako su nas zime činile ratobornim, ljeta su nas spajala u
igri, u fudbalu, u čuvanju stoke po Lokvicama, igranju
„klisa”, „plovke”, „viktorije”, „derigaća”, u branju vrgnja,
behara, šipurka i prodaja apotekama u gradu, kao i
prodavanje ćumica zelenkada na cesti ispod sela. Bili su to
naši prvi zarađeni novci.
U okupljanju na Brdu kraj starog stogodišnjeg hrasta, u
svirkama na frulama, sviralama, nekada i večerima uz gusle.
Najbolji je bio Bećo, mada ni Musa nije zaostajao. Kako
smo samo znali da razgovaramo u tim toplim noćima ispod
krošnje našeg stogodišnjaka. Čuo je on sve naše priče o
prvim životnim iskustvima i saznanjima, o prvim
simpatijama, prvim dodirima. Ispod njegove krošnje ostale
su mnoge naše tajne, nedosanjani snovi i prvi cvrkuti
dječijih duša, moji prvi stihovi.
„Ti ćeš, jednog dana da postaneš pisac, ili pjesnik,
pjesnik prije”, govorio je, „proročanski” Njegoš.

Tamo negdje u kraičku

Toplih šuma i livada,
Bosonoga ljeta ćute
U postelji prvih trava.

Tamo negdje na proplanku,

Ispod krošnje starog duda,
Jedno ljeto s krpenjačom,
Jedno doba dječjih čuda.

Tamo negdje u rumen zore

Zažagori kuća stara,
Razbijeno jedno čelo,
Pamti strehu od ambara.

Tamo negdje pašnjacima

Bijela stada pahuljica,
Kalemljena kruška ima
U ornici moga strica.
Tamo negdje, mio klanac
Tihom vodom još žubori,
 Tamo rođen, sad neznanac
Zavičajnoj pjeva zori.”

Ostale su mnoge pjesme, što još kroz noć putuju, dok on,
stogodišnjak priča priču o trajanju i prolaznosti. A mi smo
se prosuli po svijetu, kao ptići prhnuli sa njegovih grana, a
on ostao na Brdu kao stražar na kraju minulih vremena. Selo
na Tajića brdu je bila ćumica od pet – šest, starih seoskih
kuća, izgrađenih od kamena, sa malim prozorima i drvenim
kapcima na njima, drvenim krovovima, obavezno velikim
„magazama”, tj dnevnim boravcima, jer je u svakoj kući
živjelo po desetoro i više članova. Prvu gradnju nove kuće,
zapoćeo je striko Radisav, sa glavnim majstorom kumom
Budom, ali zbog neobičnosti situacije, svi su na Brdu
učestvovali u izgradnji. Mi, djeca smo raskrčivali smeće,
bačen materijal, tačnije otpad. Kum Budo je bio krupnog
rasta i isto tolike duše, činilo mi se najveći čovjek nadaleko.
Bio nam je dvostuki kum, vjenčavao i krštavao cijelu našu
porodicu, uvijek sjedio u vrhu stola za Slavu, rado viđen za
Božić i Vaskrs. Divni su običaji tih krajeva za doček Božića,
dočekivanje i darivanje „Radovana”, trpeza puna kolača,
gostiju, ućenje Očenaša, molitve za Badnje jutro i Badnje
veče.

Sedamdesetosme, završavam osmi razred, kao jedan od

najboljih đaka na pljevaljskoj regiji, i sa još petoro, dobijam
od Opštine zlatni sat, zlatno pero i diplomu.
Mislila sam tada i sanjala kako ću biti profesor jezika,
pisati knjige, postati poznato ime naše književnosti. Do
osmog razreda sam pročitala sve naslove do kojih sam mogla
doći, sve „družine” i sva „jata” a „Vuka Samotnjaka” čak tri
puta. Ne znam zašto me je ova knjiga tako privukla i prosto
opčinila.
„Izgubi oči, dijete drago, ostavi više te knjižurine”,
govorila je majka. A ja sam gasila svijetlo, palila svijeću,
uvlačila se negdje u ćoše, da sestri i bratu, mami ne smetam
i čitala.
 ODLAZAK IZ SELA
Jedna sveta uspomena, očuvana iz
djetinstva, možda je baš najbolje
vaspitanje. Ako čovjek ponese mnogo
takvih uspomena u život, onda je taj
čovjek spašen…
Dostojevski

K rajem Avgusta, sedamdesetdevete, u Rosulji je

parkiran veliki šleper, jer se zbog kiše i kaljavog
puta, nije mogao ispeti do naših kuća. Pakovali
smo stvari za seljenje u Titograd. Otac je, u gradu pod
Goricom kupio zemlju, sagradio kuću i Avgust, pred
polazak u školu je bio krajnji rok za odlazak. Toga dana svi
su nam pomogli da se spakujemo, da utovarimo stvari,
kravu Medulju, jagnje Duška – naseg mezimca. Ispraćale su
nas plačne oči strina, suzdržani stričevi, zagrljaji i plač
sestara, braće. Opraštali smo se dugo i nikako da se
odvojimo od sela. U meni su bila pomiješana osjećanja, bilo
je i tuge, i smijeha, i sreće, i straha, i bola.
Konačno šofer je upalio motor, zabrektala je ogromna
mašina i nadglasala sve glasove, poslednje riječi, poruke.
Ostajale su siluete iza nas, bivajući sve manje i manje.
Tada sam shvatila, ako već postoji rastanak, da je, ipak
lakše otići, nego ostati. Plakala sam zbog onih što su ostali,
plakala sam zbog sebe, plakala sam zbog godina i sjećanja,
zbog snova i slika, zbog potoka, zbog šumaraka i livada,
zbog pašnjaka, zbog bijelih svitanja, zbog bijelih rada, zbog
ševa i vrbaka, zbog toplog hljeba i kuvanog mlijeka, zbog
hrasta na Brdu, šljivaka u Vrbi, zbog zlatnih klasova žita,
zbog sjeverca, koji nigdje ne probija kao na našem Brdu,
zbog Lokvica i Doca, Klanca… Zbog pune duše ljubičica.
I danas, mi, s jeseni, kada plodovi počinju zametati, trnu
zubi od zelenih šljiva.
Majka je još jednom podigla pogled prema Brdu, kada
smo prolazili ispod kuća.
„Zbogom Krće, ostaj mi zdravo, gledačemo se još, daće
Bog.”
Onda se okrenula iza sebe, zagrlila nas toplim pogledom,
dok se u njenim zjenicama ogledala sva dubina i širina
nečega što nas je, negdje tamo, čekalo.
Brektala je moćna mašina, na radiju išla pjesma „Selma,
ne naginji se kroz prozor”, dizala se prašina uskom,
makadamskom cestom, urijetko bi neki „fićo” ili „jugo”
minuo pored nas. Promicali smo dijelom kojim smo odlazili
u školu na Srdanovom Grobu, pa su u mojim sječanjima
zamirisale dozrele trešnje, prhnuo leptir ispred nosa,
zamirisale prve brazde, legli prvi otkosi, zarumenjela se
daleka jutra sa mirisom uštipaka i svježih čvaraka. Zarzale
su večeri u konjušnicama i krenula pjesma gajeva, što kroz
noč još putuje. Sjećanja koja ispunjavaju pluća, sjećanje na
krpenjače i prvu gumenu loptu koja se zakotrljala u našoj
Potkunjici. A tek stakleni, šareni klikeri, koje je tata donosio
na stotine i dijelio djeci i svi nasi „kliker-tereni” u Simovoj,
Zvijezdinim i drugim dolinama.
Nekada mi se čini da je djetinstvo jedan dugi proljećni
dan u kome se jurimo po Rosulji, igramo žmurke po štalama
i pojatama, igramo kauboja i Indijanaca, žandara i lopova,
derigaća i plovke, ili u dnu imanja hvatamo ose i
„prdibabe”, stavljamo u tegle i uživamo u njihovom zujanju.
Tamo negdje ostala je generacija junaka: Bleka Stene,
Komandanta Marka, Zagora i domaćih strip – junaka, Mirka
i Slavka i čuvene rečenice „Mirko, pazi metak.”

NOVI DOM
 Da li putevi sudbine već postoje i
život po njima zakorači ili se pak čovjek
rodi, pa se tek tada put otvara?

M islima prebiram po daljinama, nikoga da

dozovem, ni od kuda glasa, samo tišina ne
uzmiče na raspuklini dvije misli. Kako se snaći u
velikom gradu? Kako preći „prag” od sela do grada?
Srednja škola. Vršnjaci, ali sasvim druge navike, sasvim
druga gledanja. A mene nostalgija doziva, mirišu sjenokosi,
„zavijaju vukovi”, a ovamo sjedam u pogrešan autobus,
ulazim u pogrešno odjeljenje, izgubljena, jao kako zbunjena,
dođe mi da se okrenem, da nestanem. Zar svi vide da sam
došla iz Krća? Ma, ne! Kucam na jedna, druga, treća vrata.
„Da li je ovo prvo osam?” sa pola glasa, jedva čujno
pitam profesora, četrdesetih godina, lijepo oblikovanog lica
i tamnih brkova.
„Jeste, jeste, ovo je prvo osam. A ti si?”
Predstavljam se i krećem na prvo slobodno mjesto u
klupi do vrata. Profesor nastavlja tamo gdje sam ga
prekinula, objašnjava, informiše…
„Ja ću biti vaš razredni starješina i predavaću vam
matematiku. Gledam vas i mislim, kako ste…”
Dalje nisam čula profesora Stojovića, jer mi je jedna
djevojka, uporno, pokušavala nešto reći.
„Šta ti je Njegoš iz Malih Krća?” konačno sam
razumjela.
„Njegoš? Brat od strica. Otkud znaš Njegoša?” pitala
sam.
„On je meni brat od tetke.” odgovorila je.
„E sad si mi sve rekla”, nasmijala sam se i obratila
pažnju na govor profesora. „Super, super!” zamalo nisam
naglas vrisnula. „Ona je, ne samo iz mog kraja, već i iz moje
porodice.”
Na odmoru smo razjasnile sve, ko je ko, ko je kome
šta… Srela sam se sa Željkom, našim bratom od strica, koji
će mi kasnije biti snaga, podrška, moj štit i mnogo toga.
Gradom i vremenom su marširale generacije koje su”
lajale na zvijezde”, ali na simpatičan, umilan način, slušale
„Boni M”, „ABBU”, „Pink Flojd”, gledale „Nacionalnu
klasu”, „Lude godine”, imale „svoje drvo na korzou”,
odlazile u bioskop „Kultura” i sa poštovanjem pozdravljale
Cica Popovića, sa gitarom na Skalinama „ubijale” propale
časove, nosile majice Tihog i Prla, Sandokana i Marijane,
pjevušile hitove „Divljih jagoda”, „Bijelog dugmeta”,
„Parnog valjka”, Čole… Generacije koje su ispisivale
formule za pismeni na ceradi auto-prevoznika iz Ivangrada –
sada Berana, imale posebnog šarma, vrijeme provodile na
terenima KKluba „Budućnost”, kamenoj sali u parku, ložile
prvomajske vatre na svim većim brjegovima iznad grada i
sanjale ljepšu budućnost.
„Znam da ste prepisali, ali nemam pojma kako i odakle”,
rekao je profesor matematike, pošto na pismenom nije bila
ni jedna negativna ocjena.
„Dokazi su otputovali za Ivangrad”, javio se Stanko,
drug iz zadnje klupe.

Prva simpatija, Ranko, vozač na motoru, zaljubljenik u

stihove Jesenjina, naš kafić na uglu „Maršala Tita” i
„Hercegovačke”. On, mladič od dvadeset šest godina,
odrastao u gradu, naučio me je kako da držim viljušku, kako
da pijem sok u kafiću, restoranu. Šest mjeseci smo se samo
držali za ruke i par puta poljubili. Sa njim sam osjetila ukus
prvog poljupca, onog neukog, ali iskrenog i slatkog.
„Moram da selim za Beograd”, kao uzput je izgovorio i
promijenio temu. I otputovao, odselio sa porodicom.
„Mrzim rastanke”, rekla sam na željezničkoj stanici, dok
smo čekali voz na peronu i trenutak kada će se ukrcati.
„Gledaj to malo drugačije, malena. Svaki rastanak
obećava novi susret, i tome se raduj.”
„Pisaću ti na školu!” doviknuo je kroz prozor, dok je voz
napuštao stanicu.
Otišao je sa poslednjom sirenom i nikada se nije javio.
Ili jeste? Zapravo i jeste, saznala sam to dvadeset godina
kasnije, kada smo se slučajno sreli, kada je on već bio
oženjen a ja već udata.

•
 Uz prvo ljubavno razočaranje, potražila sam se u karateu
u Klubu „Budućnost” kod trenera Božidara Vuksanovića,
rukometu, književnom Klubu „Mladost” i bila uspješna na
sva tri polja. Upoznala sam i branila šuteve Svetlane Kitič,
Dragane Pešić, divila se Maji Bulatović, objavila prve,
ozbiljnije, stihove u javnim glasilima, dala prve intervjue,
stekla prve prijatelje po peru. Bila član izviđačkog društva,
kod čuvenog planinara i izviđača Džamba, bila učesnik
pohoda „Od Vučeva do Tjentišta”, tri dana hoda i života u
prirodi.

PRVA LJUBAV
Kada bi se svi atomi ujedinili u jedan
trenutak, to bi bio onaj kada sam tebe
prvi put poljubila…

O nda mi se desio on. Moja ljubav na prvi pogled,

platonska, ona što vam pokrene vulkane u stomaku,
oduzima tlo pod nogama, zbog koje koljena
klecaju, glas mijenja boju, što nedostaje, poslije pet minuta
kako ode od vas, ona kojoj želite sve ispričati, objasniti kako
se osjećate, ali kada se sretnete zaboravljate sve, ali je zato
pamtite i posle cijelog života godina, možda i duže.
Krenulo je od povratka iz škole gradskim prevozom, a
nastavilo se izlaskom na livade iza naših, samo par
sagrađenih kuća, gdje se okupljala omladina iz nekoliko
susjednih ulica. Provodili smo večeri uz razgovor, uz gitaru,
igru bagmintona, odbojke, fudbala.
Tamo sam jedne noći vidjela njegove crne oči kao dvije
baklje upaljene u noći, osjetila dodir Neba. Pola godine je
ispunjavao svaki moj dan, svaku moju misao, sačekivao me
ispred škole, pratio kući, pisao ljubavne listice i slao po
dječaku iz komšiluka, bacao kamenčice na moj prozor.
Jednog Septembra, vratio se iz Berana i rekao da se ženi.
U međuvremenu sam upoznala njegovu sestru, postala
bliska i bila joj vjenčana kuma, toga osmog Septembra, kada
je kumi rođendan, kada se i on vjenčavao. Možda bih
nekada i zaboravila kumin rođendan, ali ne mogu da
zaboravim njegov dan vjenčanja.
„Ti si more a ja rijeka”, pjevušila je Ljilja, i stiskom ruke
davala do znanja da je uz mene.
„Ti zaslužuješ veću ljubav. On nije za tebe, on ne umije
da voli. Načičeš nekoga ko će jače da te voli.”
Mimoišli smo se u holu Opštine, njegovi kumovi su
izlazili, a mi ulazili. Osjetila sam, do tada nepojmljiv bol u
grudima, maglu ispred očiju, tlo koje mi bježi pod nogama.
„Da je bilo sreće, ti bi sada bila uz mene”, prošaputao je
dok je primao „čestitku” od mene.
 „Zašto?” samo sam uspjela da ga pitam.
„Trudna je…” rekao je, ne znam da li sa tugom, da li sa
srećom u očima. Petnaest dana, nisam ušla na kapiju škole, a
odlazila sam od kuće.
Profesorica Jelena Pejović, mi je primijetila zavoj na
lijevoj ruci, primorala me da odvijem ruku i na
zaprepašćenje ugledala dlan u ranama, gdje se inficiralo
njegovo ime urezano žiletom.
„Strašno, strašno!… Opravdaću ti časove kod Žugićke.
ali da obećaš da ćeš poći u ambulantu da ti ranu isperu,
očiste i propisno previju, a onda ćeš doći u školu.”
Profesorica Pejović je, u okviru sekcije koju je vodila,
uočila moj talenat za pisanje”, radila na njegovom daljem
razvoju, isticala „zrelost” shvatanja filozofije života, kao i
raskošnost dara, lepršavost oživljavanja stvarnosti i pitkost
kazivanja. „Bila je moj anđeo čuvar i moj idol snage,
odmjerenosti i ljepote pripovijedanja.
Obećala sam i uradila. Prošla je ta jesen, najtužnija u
mom životu. Ali, sjećanje na tu ljubav nije prošlo i neće
nikada. Zaricala sam se u sebi da neću o njemu govoriti, ali
sta je vredjelo, kada se misao stalno vraćala na njega i
pogled otimao na tu stranu.
Jedno popodne, iduće godine, dok smo se okupljali na
velikom odmoru i kusurali za užinu, počela je padati kiša,
isprva lagano, a potom jako i u pljuskovima. Dojurio je
Draško, drug iz Karate Kluba i uskočio pod kišobran ispod
koga smo se krile Daca i ja.
 „Oćeš kupiti čokoladu, druže?”
„Zbog čega? Za šta? Šta si sad smislio”
„Sviđaš se mom drugu iz odjeljenja. Vidiš onog visokog,
kovrdžavog, nabijenog?”
„Zovni ga da se upoznamo”, dobacila je Daca.
„Prvo, obećajte čokoladu, ali najveću iz „Bombonjere”
(prodavnica čokolada i bombonjera pored pošte u glavnoj
ulici).
„Dobro obećavamo.” Odjurio je do strehe fiskulturne
sale, gdje su učenici fizičkog smjera čekali da se pojavi
Dragica, prof. fizičkog, uz put vičući: „Zaradio sam
ćokoladu, najveću, najveću.!”
Od zezanja, i iz zezanja Draškovog, Aleksa i ja smo
počeli da se viđamo, sačekujemo posle časova, šetamo do
Gorice, prvo sa društvom, onda i sami.
„Ja tebe volim odavno”, rekao je jedno veče dok smo
sjedjeli na klupi u Karađorđevom parku.
„Od trenutrka kada sam te ugledao prvog dana, prije
dvije godine, ali sam vidio da imaš momka, pa ništa nisam
pokušavao. Sad si raskinula, rekli su mi, znam i da si patila.
Proćiće, vjeruj mi.”
Upisali smo zajedno ekonomski fakultet, on otišao da
služi vojsku, u Makedoniji, u istoj klasi je pošao i On, samo
na drugu stranu, u Srbiju i malu varoš na granici. Ispisala
sam mnogo pisama vojnicima. Putovala su pisma,
razglednice u Bitolu, u Pulu, Rijeku, a samo jedno, tamo
prema granici. Oproštajno.
 „Kumo, moram poći da ga vidim,” saopštila sam joj
jednog popodneva.
„Zar, baš moraš?”
„Moram, ne mogu više, poludjeću. Moram ga vidjeti,
samo vidjeti.”
„Hoćeš li mu javiti da dolaziš? Ili?”
„Ne, neću. Poći ću tako, bez najave, pa šta bude. Želim
da znam da li me još voli.”
„Voli te, ludo jedna. No, ne znam da li je pametno da
tamo ideš. Nikada ne sumnjaj u njegovu ljubav. Ja to
najbolje znam i vidim. Nisam ti rekla da se nikada ne bi
oženio sa njom da mu njen otac i braća nisu došli sa oružjem
i zaprijetili. Ko zna. Ja znam da mi ti patiš, ali i moj brat. Ja
ne mogu ništa da pomognem, osim da vas podržim, da vam
budem veza i spona za… Tako je to u životu, sve velike
ljubavi nisu prave.”
„Ja želim samo da ga vidim. Vjeruj mi, samo da ga
vidim. Da ga vidim i ja ću poći svojim putem.”
„Dobro, pođi, ako moraš.”
Jednog Maja stigla sam u N… Sa stanice se povezla
taksijem do mjesne kasarne, tamo na obodu grada. Prijavila
sam posjetu, (sestra od tetke ili ujaka, ne sjećam se), predala
ličnu kartu i čekala u sobi za posjete. Hiljadu misli mi je
prošlo kroz glavu, glas mi se oduzimao, srce mi lupalo, da
iskoči, pogled mi se mračio od podliva suza. Na razglasu je
tekla pjesma „Voljele se oči crne, sa očima plave boje…”
Vječnost je prošla dok se pojavio, tamo na vrhu hodnika,
šarajući pogledom i pokušavajući da shvati ko je došao. Na
par koraka, otvorila su se vrata, pojavio se u uniformi, ljepši
od svega što sam vidjela u životu.
Zastao je, nasmijao se, nekako čudno, pogledao me,
pogledao svoje dlanove, krenuo i raširio ruke u znak da će
me primiti u zagrljaj. Uskočila sam u prostor između
njegovih raširenih ruku, grlila ga i stezala, a on me grlio, pa
odvajao od sebe, pitao nešto pogledom, pa opet privlačio.
„Ne mogu da vjerujem, ne mogu da vjerujem! Došla si.
Ti, ti si došla!?”
Javio se stražaru i izašli smo na kapiju, izašli u jedan,
samo naš dan. Šetali smo gradom, peli se na obližnje brdo,
odozgo posmatrali malenu varoš, držali se za ruke, jeli
sendviče, pričali. Ukrala sam malo zabranjene sreće,
odlepršala na krilima leptira u zabranjenu priću i vratila se.
„Bila si?” rekla je, Ljilja, kada smo se srele. „Znam,
znam, javio mi je. Učinila si ga najsrećnijim na svijetu.
Znaš, divim ti se, ti si hrabra. Divim ti se, da znaš.”
„Ne znam. Umrla bih da nisam pošla.”
„Ali, šta se zapravo desilo? Jesi li spavala sa njim?”
„Ne. Nisam zbog toga ni išla, rekla sam ti željela sam
samo da ga vidim. Dao mi je onaj njegov privjezak koji
nikome nije davao ni na tren.”
„Ne mogu da vjerujem…”
Ljilja je bila u braku par godina, nije mogla da ima djece
i uskoro napustila muža, otputovala u drugi grad, našla
posao. Javlja se povremeno, za rođendan, za Novu godinu,
Božić. Ja njen rođendan nikada ne zaboravim.

PRSTEN NA PODU
U mladosti su dani kratki
a godine duge…

N a razglasu Ekonomskog fakulteta svakoga dana se

vrtjelo „Zaboravi, ako možeš”, kao i Zanina
„Dodirni mi kolena”, pravi, tinejdžerski hitovi.
 Ispijali smo sočne sokove mladosti, otvarali sve kapije
nepoznate i zavirivali, da saznamo, otkrijemo, spoznamo.
Ređali su se ispitni rokovi, nizali ispiti. Daca, Tidži, Zdenda,
Seka, ja… smo dane provodile u gradskoj čitaonici,
spremale i redovno polagale ispite. Očistile smo prvu
godinu, stigle do matematike kod „čuvene” Bose.
Krajem godine, morala sam otići iz grada. Ja sam
odlučila da to bude i iz države. Shvatićete i zašto.
Živjeli smo svaki sekund mladosti, pratili, samo nama
znane tragove, uživali u svakom danu i novom jutrenju.
Aleksa je bio jako uporan, obasipao poklonima, bio pažljiv i
nepredvidiv. Iz vojske pisao pisma puna nježnosti i ljubavi.
„Beskraju moj”, počinjao je i završavao svako pismo. Stigao
na odsustvo, zbog osvojenog prvog mjesta u višeboju,
kasnije zbog smrti babe.
Visoko, iznad Nikšića, na plavom parčetu Neba,
smijuljilo se aprilsko Sunce. Trebjesa u tišini, miris
čempresa, javkanje ptičica, odmarali su, punili dušu. Dolje,
u podnožju, odmarao je grad koji ću zavoljeti i u kome ću
narednih godina biti student Filološkog fakulteta.
„Hoćeš li da se udaš za mene?”, pitao je iznenada.
„Moolim?”
„Ništa, samo sam pomislio da je ovo pravi trenutak da te
tako nešto pitam.
Zaboravi, zaboravi.”
„Možda i hoću, ali ne sada, ali ne uskoro.”
 •

U restoranu „Podgorica”, pola godine kasnije, svirao je

neki četvoročlani bend. Sunce, vrelo, podgoričko, kao da
gori asvalt. Često sam stajala „pored sebe” i pokušavala da
prepoznam „tragove” i znake pored puta. Da li mi je slučaj
sa vjereničkim prstenom trebalo biti upozorenje, meni poslat
znak? Jer, zaglavio se u kutiji i nije se „dao”, sakrivao se u
onom malonom prostoru. Konačno kada smo ga izvukli iz
kutije, kao živ je „iskočio” iz naših ruku i otkorljao se za
drugi sto, nekom čovjeku tik do pete. „Rđav znak”
prokomentarisao je stranac.
„Ne želim da se udam za tebe. Bolje je ovo zaustaviti
sad”, rekla sam mu dva mjeseca kasnije.
„Zašto?” uspio je da procijedi kroz zube.
„Ne znam, ti si dobar momak, ali nisi meni rođen.
Saslušala sam svoje srce i odlučila tako. Izvini.”
„Ne možeš to da mi uradiš, smijaće mi se cijelo
društvo”, bile su njegove riječi.
„Smijaće ti se društvo? Zašto? Nije nas društvo ni
vjerilo.”
Dvadeset dana kasnije, sačekao je na ivici korzoa,
doviknuo „kučko”, potom se primakao, izvadio „bokser” iz
džepa i njime mi nanio jak udarac u predjelu slepočnice,
jedne, pa druge. Pala sam, izgubila svijest i dok sam se
budila, čula sam umirujuće riječi neznanca.
„Ko je ovaj nasilnik? Zvao sam policiju. Blago mu majci
koja ga je rodila. Zvao sam policiju, ne može to tako, kao da
u džungli živimo.”
„Kako ti je ime?” pitao je, muškarac visok, crne kose,
zanimljive spoljašnosti, dok su se oko mene u suzama,
nevjerici i panici javljale Dada i Rosa.
Desno oko mi je bilo zatvoreno, ispod lijevog veliki
plavi podliv, modrica i jak bol u glavi. Pošle smo do hitne,
objasnile o čemu se radi, dobila sam izvještaj o povredi i to
upotrijebila na suđenju koje će se organizovati po prijavi.
Putujem za Njemačku. Ostaću tamo zauvijek.
Odzvanjale su mi riječi inspektora Ivanovića.
„Ako se ikada misliš miriti sa ovim tvojim kabadahijom,
povuci prijavu, jer će ti ovo vratiti kad – tad, kad u najboljoj
budete. Vidim mu ja to na zvijezdi, među obrvama.”
„Ne, nikada!” rekla sam inspektoru Ivanoviću.
 REMSCHAJD
„Ko se stalno okreće za sobom,
nikad neće stići gdje je pošao…”

D o malenog grada na sjeveru Njemačke, odveo nas

je put preko Sarajeva, Hrvatske, Slovenije i
Austrije. Teča je koristio tu maršutu, uz put
završavajući neke obaveze. Sjećam se prvog dodira sa
Remšajdom; hladnih ulica, brektanja motocikala na trgu
grada, zbog nekog okupljanja, demonstracija ili proslave,
nisam baš shvatila. Glavna ulica ovog gradića vodila je do
jednospratnice sive boje, ogromnih balkona, mračnog ulaza,
i na moje čuđenje tople unutrašnjosti. Na sredini oveće
prostorije, stajao je šank od drveta, police ispunjene flašama
najrazličitijeg pića, na sredini aparat za točeno pivo, aparat
za kafu i par visokih šankerskih stolica. Srela nas je
djevojka plave kose, manjeg rasta i ljupkog osmijeha.
„Dobro došao gazda. Kako ste putovali?”
Onda se okrenula meni, blago osmjehnula i izgovorila
ime, i naglasila da je iz Bosne… Sanja je, godinama već
radila u restoranu kod tetka Milka, bila glavni konobar i
pomagala u svakom smislu. Tetka se pojavila iz kuhinje,
raširila ruke i obradovana, počela da plače od sreće.
„Jeste li se umorili, jeste li gladni? Bože, bože, ko je
meni došao.”
Već u sledećem trenutku postavljala je na sto, ćevapa,
nešto sa roštilja, sipala sokove, našla se i pita, ona prava,
naša, razvijača.
„Sneg je opet Snežana”, pjevala sam joj sledeća tri
mjeseca i kada god bih zapjevala, ona se osmjehivala i
izlazila iz nervoze u kojoj se predhodno bila našla. Nedjelje,
zapravo vikendi su bili udarni u restoranu, popunjen svaki
sto, kuglana u prizemlju i prostor za šankom. Ja sam bila
„leteći momak”, svuda gdje je najgušće, za šankom Rajna u
salama Sanja, Rosa i teča. Stizalo se sve, gosti su ustajali
zadovoljni, sa osmijehom i riječima hvale na račun jela i
usluga. Sanja je odlično govorila njemački i na svako pitanje
davala tečan i kvalitetan odgovor, teča je malo „miješao
padeže” ali, su godine provedene u ovoj zemlji učinile da se
mnogo toga savlada, nauči. Posle par nedjelja, uočila sam
stalne goste, stalne kombinacije, parove, prijatelje, čak i
dvije djevojke koje su redovno dolazile i redovno uzimale
„njihov sto” i bez ustezanja pokazivale da su par, da su u
vezi i ljubavi. Bila je to nježna ljubav dvije žene, koje nisu
prezale od radoznalih i sumljičavih pogleda. Dolazile su
zagrljene, češće držeći sa za ruke, ljubile kao svaki drugi
par, nježno dodirivale i šaputale. Imale su svoj svijet u koji
nisu dale da iko uđe bez njihove dozvole, a ostatak svijeta za
njih nije postojao.
„To su lezbejke”, objašnjavala mi je Sanja.
„One se vole baš odavno. Već godinama su zajedno.”
„Svašta. Ima li toga kod nas, u Jugoslaviji?” pitala sam
je.
„Naravno da ima, samo se to kod nas sakriva. Kod nas se
o tome govori kao o bolesti. Kako smo mi lijepo zaostali,
patrijahalni, daleko od svijeta. Kod nas je to sramota. Zašto
bi ljubav bila bolest? Ljubav je pokretač života, smisla
postojanja. Vidis li njih dvije? Vole se. Zašto bi nečije
seksualno opredjeljenje, koje je drugačije od moga, tvoga,
bilo bolesno? Kako bi izgledao jedan dan da u svijetu
presuši ljubav? One se već godinama vole, ne skrivaju se, ali
i ne paradiraju sa svojom zastavom. Nikome ne smetaju.”
Samo sam slegla ramenima.
Rudi, penzioner, ratni oficir, invalid, ranjen na Sutjesci,
sjedio je uvijek za šankom, naručivao samo jedno točeno
pivo, a sjedio satima, zapodijevajući razgovor sa svakim ko
bi sjeo za šank, sa šankerom obavezno. Sa ponosom je
govorio o moći Njemačke u Drugom svjetskom ratu, veličao
Hitlera, ustajao kada bi mu pomenuo ime, znao godinu
svake bitke, svake ofanzive u Jugoslaviji, a Sutjesku
proklinjao „uzvodno i nizvodno”, kako je govorio:
„Tito, Tito, komunista!” Govorio je sa žestinom o
partizanima, ali ne sa mržnjom, pokazivao sve ožiljke iz
rata, pokazivao, ko zna po koji put sliku sa Hitlerom,
slikanu negdje na početku pohoda na Rusiju. Onda bi se
sjetio Sibirske zime, ježio se i psovao „ruskaju pamjat”.
Remšajd je mali grad na sjeveru Njemačke, mjesto sa
puno parkova i cvijeća, mnogo ćevapčinica, koje drže
Albanci, Turci, sa par restorana, mnogo kafića za omladinu,
velikom diskotekom u južnom kraju grada, velikom robnom
kućom u centru sa ogromnim izborom garderobe, tehničkih
stvari, drugim riječima od igle do lokomotive. U gradu se
našlo dvadesetak Jugovića, omladine, bilo na radu ili pak u
gostima kod nekoga. Par njih je dolazilo u restoran, te smo
se tako upoznali a onda svi skupa odlazili u diskoteku,
svakog vikenda, povremeno u Solingen u Klub Jugoslovena,
gdje su dolazili pjevači iz naše zemlje, te smo tako vidjeli i
slušali Snežanu Đurišić, Šabana Šaulića i neke, tada, manje
poznate. Nedjelja veče je bila za opuštanje i provod,
ludiranje gradom i van njega. Stigli smo do Vupertala,
Dizeldorfa, Kelna, a u toku nedjelje se, bukvalno, odirali od
posla. Šoping je odrađivan jednom mjesečno, dok nas noge
ne bi zaboljele. Konačno, jedno veliko, neprocjenjivo
iskustvo; zemlja hladnih ljudi, ali kulturnih nadasve, debelih
žena, plavih muškaraca, ukusne hrane, cvijeća bez mirisa,
mirišljavog hljeba, zemlje sa malo Sunca i mnogo kućnih
ljubimaca.
Vratila sam se iz Njemačke krajem Avgusta, osamdeset
treće, sa poklonima za najdraže i nekako, izbistrene glave.
Doputovala sam avionom iz Dizeldorfa, imala jednu
djevojčicu od sedam godina da pazim i predam u Titogradu,
imala slatkog, malog sagovornika i saputnika.
Divan je osjećaj otići negdje daleko, vidjeti šta i kako to
svijet radi i živi, pustiti da neke stvari legnu, i opet se vratiti
ćistih misli, obnovljenih snaga. Ljubila sam zemlju na
aerodromu.
Okrenula sam se sada fakultetima, jednom i drugom,
putovala svakodnevno do Niksica, po povratku produžavala
do ekonomskog u ulici Jovana Tomaševica, slušala
predavanja, polagala ispite.

Oglasilo se zvono na vratima naše kuće. Sišla sam da

provjerim ko je. Na stepenicama je stajala žena, držala torbu
u lijevoj ruci a desnom držala otvoreno parče, na kome sam
uočila ispisanu adresu našeg stanovanja. Nisam poznala
staricu zabrađenu u crnu maramu i malo ustuknuh
pridržavajuci vrata.
„Izvolite.”
Na licu pridošlice se pojaviše suze, rasteže se, stidljivi,
učini mi se, uplašen osmijeh i konačno progovori.
„Neno, ja sam tetka. Zar me ne poznaješ?”
„Šta ćes ti ovdje?
„Hoćeš li zovnuti majku?”
Izjurila sam na drugi sptat, prenijela majci poruku i istog
momenta sišla za njom.
 „Došla sam da te zamolim da mi oprostiš za svaki dan
koji sam ti učinila ružnim, da mi oprostiš za svaku ružnu
riječ.”
„U redu”, rekla je majka i pozvala je da uđe.
Samo sam ih šutke posmatrala i duboko shvatila da je
moja majka veliki čovjek. Kasnije sam se mnogo zanimala i
tragala za ljudskim opraštanjem i naravno, naišla i na ovo
„Lljudski je griješiti a božanski opraštati.””Oprosti drugima,
da bi sjutra oprostili tebi.” „Čovjek što više puta oprosti, sve
je bliži dragom Bogu”.
Za Aleksu sam čula da je odselio u Novi Sad, napustio
ekonomiju i zaposlio se kao spasilac na bazenu hotela
„Park”.
 GRAD POD TREBJESOM
„Sreća je kada postoji harmonija
između onoga što želiš, hoćeš i radiš…”

N a platou, ispred fakulteta u Nikšiću, proslavljao se

„Dan mladosti”, nastupala su mnoga poznata
imena, afirmisani pjesnici, pjevači, specijalan gost
bio Miladin Šobić. Nastupao je i bend sa našeg fakulteta,
vokal Baja iz Danilovgrada, bubnjar Goran sa Žabljaka, i
dva Nikšičanina. Pisala sam tekstove za ovu vrstu muzike,
posebno za kantautorku Snežanu Čagorovič, koja je takođe
nastupala. Bubnjar Goran se počeo zanimati za mene,
udvarati i već mjesec dana smo bili u vezi. Bilo mi je
simpatično, sa koliko su entuzijazma nastupali ovi mladi
momci, sa koliko volje su satima vježbali po holovima i
haustorima. Goran je bio jako duhovit, dopadljiv, a iznad
svega pažljiv.
„Kada diplomiramo ove škole, odmah te ženim”,
govorio je u šali „moj Žabljačanin.”
„Zdravo, golupčići”, javljao bi se u prolazu Njego sa
Cetinja, student književnosti. Njego, zgodan, izuzetno
šarmantan i uporan, dobar student, među najboljima,
obožavan od cura na godini.
„Ja čekam da utihnu ti bubnjevi u glavi, pa da ja
dočekam mojih pet minuta.”
„Ha, ha… Ti si lud, nepopravljivo”.
„Ja sam lud za tobom koleginice i ne znam šta gubiš
vrijeme sa tim „irvasom”, kad će on za koji mjesec krenuti
na Žabljak i tamo ostati, gdje mu je i mjesto. A ja ostajem
ovdje. Tuđe Sunce neće da te grije kao ovo naše.”
„Ti kolega zaboravljaš da sam i ja iz tih „irvaških”
krajeva i od tih „irvaških plemena”, kako ih ti nazivaš
kolega iz „doline bogova.”
„Istina koleginice, ali ti imas „irvase” koji to ostanu
dovijeka i one koji se emancipuju.”
„Daj, kolega…” I stalno tako, i svaki nas susret je bio
„nadmudrivanje” i nekakvo nadmetanje. A ja sam uvijek
imala na umu da je u njega zaljubljena, moja koleginica sa
grupe i dobra drugarica.
Slavili smo Novu godinu u holu menze. Od zajedničkog
džeparca kupili nešto pića, meze, razgalas je obezbijedio
bend sa faxa. Upisali smo još jednu od mnogih zabava u
studenskom kalendaru. Prostor je ispunjavao nježni,
barušasti glas, našeg „plavuška”, vokala iz benda. Baja je
bio vrlo simpatičan momak, sa plavim čuperkom u kosi i
tada neobičnom frizurom, dugim šiškama koje je „tjerao” u
jednu stranu. Bio je nesrećno zaljubljen i pjevao u tom
„tonalitetu”, pjevao jednoj Sanji, koja je voljela drugoga.
„Molim za jedan ples, draga koleginice”, šapnuo mi je
Njego, dok su se razlivali tonovi pjesme „Jedina moja, tebi
pjevam ja…”
„Pijan si Njego”, šapnula sam mu istim tonom.
„Pijan od ljubavi, draga koleginice. Muči, ne zbori, srce
moje ne ranjavaj.”
Ljilja iz Danilovgrada se meškoljila za stolom do našega,
jer joj se kolega sa književnosti, odavno sviđao. Snežana je,
uz gitaru, nizala divne balade, a posebno je voljela da pjeva
pjesme od Jadranke Stojaković, divila se njenom radu i
umijećem na gitari.

Drugu godinu studija, Branka iz Pive i ja iznajmile smo

stan u samoj blizini fakulteta, jer nam je odgovaralo da
imamo svoj kutak i mir za učenje, dok smo se hranile u
studenskoj menzi. U sobici, na početku „VI crnogorske”,
naša svakodnevica su postala dva drvena kreveta, ormarić za
robu i jedna natkasnica. Vikendom smo odlazile, ja u
Titograd, ona u Pivu, često i ona kod mene i ja kod nje.
Banja je imala vezu iz srednje škole, mladić iz njenog sela,
danas njen muž. Često sam odlazila sa njima na Pišče,
njihovo selo u Pivi, odlazili na seoska sijela u Domu
omladine, družili se sa omladinom koja bi vikendom izlazila
i uz frulu ili pak harmoniku, i do zore igrali kola i
natpjevavali se. Oduševljavali su me namjenski stihovi,
male začkoljice za momke i djevojke:
„Koliko me majko košta, sva muzika Onogošta”. Ili,
sjećam se, „Što me majko ne poturi, gdje nikšićko pivo
curi?”
„Cimeru, znaš li išta za Aleksu?” pitala je cimerka jedno
jutro iz čista mira.
„Pa, čula sam od prilike da je u Novom Sadu, da radi.
Šta ti on pade na pamet?”, pitala sam je sa čuđenjem.
„Sanjala sam ga noćas u nekoj kombinaciji sa nama, ali
ne mogu se sjetiti kakvoj.”
„Imaš li ti pametnija posla, nego njega da sanjaš?”
zezala sam je.
Mladost je kažu, sama po sebi lijepa, ispunjena nadom,
širinom vidika, željama i snovima, pa još upakovana u
studenske dane, najljepše dane i godine u životu. Fakultet,
adresa na kojoj mladost pjeni od znanja, dokazivanja,
inventivnosti. Večeri poezije, muzike, okruglih stolova i
debata, studenski listovi „Univerzitetska riječ”,
„Informator”. Bila sam jedan od urednika rubrike poezije.
Uz Janka Brajkovića, urednika, svi smo stasavali u pisanju i
učili ljepotu ovog zanata. Sa koliko se samo entuzijazma i
volje sve to organizovalo, radilo.
Bila sam, isto tako, sa još nekim ljudima, veza između
Titograda i Nikšića, veza među Klubovima pjesnika,
zajedno sa Milićom Popovićem i Radulom, organizovala
zejedničke večeri. Rašo, pjesnik stradalnik i tragač za
„hajdučkom travom” za dušu pjesničku. Naslutio je Rale
svoju preranu smrt, sa vizionarskim umjećem opjevao i
mjesto i način svoga usuda. Našao je smrt u zagrljaju rijeke
Drine.
I kapali su dani, dan po dan. Cimerka i ja smo imale
neka svoja mjesta za spremanje ispita i skoro kao rituale,
sprovodile njihove pripreme. Svakodnevno smo odlazile, na
jednu zaravan, gore na putu ka Trebjesi. Tu, na toj zaravni,
sakrivenoj od pogleda prolaznika, mirisalo je šumsko
rastinje, šumske jagode, trave, zemlja i kamen, pucao je
pogled dolje na grad, kao na dlanu naslikan. Prvo bi zastale
tu na jednoj ivici, pustile pogledima da utonu u panoramu, a
onda se sjedinjavale sa gradivima i jedna drugu preslišavale.
„O, kakvo dvoje mlado piladi na livadi”? Da vas ne
ponese lisica? Bila bi šteta, časti mi.”
Samo sam kraičkom oka snimila pridošlicu i pokušala da
dam znak Banji da ne obraća pažnju.
„Kakve oči plave, kao more Jadransko”, obraćao se
cimerki, prilažeći za korak više, svakog sledećeg trenutka.
„Da se malo okupam u tom plavetnilu? Samo, noge da
uvalim, da li bi dozvolila, bezimena?”
„Prošetaj druže!” rekla sam ozbiljnija nego ikada ranije,
što je njega iritiralo i izazvalo.
„Da nećeš ti da me prošetaš?”
„Ako bude trebalo, što da ne!”
„Ti si neka opasnica, neka divlja mačka, ili šta?
„Brojim do tri, i ako ti budem vidjela išta drugo, osim
leđa, dobro se drži!”
Okrenuo se cimerki, ne sluteći da mogu da mu se
oduprem, čučnuo do nje i krenuo da je poljubi. Uhvatila sam
ga za rukav, podigla, okrenula oko sebe, a on preneražen
zajaukao.
„Dobro, dobro, shvatio sam i kupim se.”
Cimerka je puštala nešto, što ja nisam znala je li smijeh
ili plač.
„Jao, cimeru, pa tvoj karate nije za bacanje. Cimeru moj,
ovo je savršenstvo, kako si samo bila moćna!”
„Znaš šta cimeru! Ispraću ti ja tu plavu, zavodničku boju
iz tvojih očiju, koja ne da mira, muškim srcima.”
Prepričale smo ovaj dogadjaj, jedne večeri na Pišču,
njenom ocu i njenom mladiću.
„Zbog njene boje i dubina u očima, ja zamalo da je
izgubim. Da umočim, malo noge… ha, ha.”

Stiglo nam je neko pismo iz Albanije, pričala nam je

cimerkina majka, jedne večeri na mjesečini pivske noći.
„To je od babine sestre iz Albanije”, objašnjavala mi je
Branka.
„Sad ću da ti ispričam jednu, vrlo zanimljivu priču.”
I zaista.
„Porodica Krunič”, pričala je, „rodom sa Kosova,
stradala u Drugom svetskom ratu, dala svoje grobove, dva
roditelja i brata jedinca. Tri sestre je ratni vihor, razdvojio,
jedna se našla u Bosni, druga u Pivi, i treća završila u
logoru, dospjela do Albanije, tamo se udala za jednog
robijaša. Punih četrdeset godina ništa se o njoj nije znalo, jer
je dala riječ mužu da nikada za njegovog života neće tražiti
rod. Kada je on umro, Stanka (Nezmija) je krenula u potragu
za sestrama. Poslala je pismo na adresu Šavnički srez.
Pismo stiglo do Šavnika, otud do Pišča, tati mome na ruke.
Sada javljaju da dolaze kod nas, uspjeli su da srede prelazak
preko granice. Možeš li da zamisliš susret sestara posle
četrdeset godina?”
„Necu ni pokušavati.”
I stigla je, davno nestala sestra. Stigla u Pišče, jedne
večeri. U jednoj noći ispričalo se svo vrijeme odvojenosti,
stradanja, straha, bola, ali i nade.
„Znala sam da si živa, znala sam”, ponavljale su i jedna i
druga kroz suze i u pauzama zagrljaja. Ovu dramatičnu
životnu priču, napisala sam i ispričala, mnogo godina
kasnije u „Reviji D.”

•
 „Cimeru, došla sam do Aleksinog broja”, javila sam joj
jedno veče u iznajmljenom stanu u Nikšiću.
„Zezaš me? Ne? I gdje je?”
„U Bosni, tačnije u Pucarevu.”
„Zovemo ga večeras? Da se zezamo?” pitala je.
„Daj, da ne diramo đavola. Šta misliš?”
„Nije trenutno u stanu,” javljao mi je prijatan ženski glas
sa druge strane žice.
„Hoćete li mu reći da je zvala Nevena? Molim Vas
zapišite jedan broj, na koji može da se javi”.
„Naravno, naravno, samo trenutak, da nađem olovku.”

Naveče je zvonio telefon kod gazdarice.

„Koga ste trebali?” pitala je Stanija.
Samo trenutak. Da vidim da li je tu.”
„Nevena, traži te neki Aleksa!”, viknula je kroz
odškrinuta vrata. Cimerka i ja smo se pogledale.
„Požuri, spusti će čovjek slušalicu, potroši mu račun”,
gurala me je kroz vrata.
„Molim…”
Potom tišina, pa poznat, nekada dragi glas.
„Kako si došla do broja?”
„Od Vanje”, odgovorila sam.
„A gdje si ti sada, čime se baviš, zavrsila ekonomiju? Sa
kim živiš? „pitao je.
 „Studiram ali i zivim u Nikšiću, skoro sam pri kraju. Ti?
Radiš li?”
„Da, da, radim. Znači li ovo da si mi oprostila?”, pitao
je.
„Ljudski je griješiti…”
„A božanski praštati”, dodao je.
„Za dva mjeseca dolazim u Crnu Goru. Da se vidimo?”
„Javi se kad dođeš, pa se dogovorimo.”

BOSNA, KAO LJUBAV

Život čine prilike, čak i one koje ne
 iskoristimo. U ljudskoj prirodi je da žali
za propuštenim šansama i da se pita da
li su one koje je prihvatio prave. I uvijek
se tasovi na vagi klate, malo na jednu,
malo na drugu stranu, još ako misli
pomagači noći, maštu povedu prema
onoj nepovratnoj, izgubljenoj prilici, žal
se uvećava i tuga zagospodari. Tada se
sjetimo nekih uvojaka, toplih očiju,
nekog dragog osmijeha ili rupice na
bradi…

A utobus "Bosna - prevoza" je osvajao kilometre od

Sarajeva prema Pucarevu.
„Zima je bila sa puno snijega, ček’o sam za Travnik
vezu…” pjevušila sam, dok smo prolazili kroz Kakanj,
kojim se širio neprijatan miris neke fabrike. „Ovo su ti
bosanska sela”, pokazivao je Aleksa, na sela kao čumice,
prosute po obodima brda. „Ovdje nema kamena, ovdje su
brda šumovita, dok su u dolinama voćnjaci, najviše ima
šljivaka. Velike površine zemlje su kultivisane i donose
dobre prihode. Ovdje narod radi, ali i živi, uživa, sve ćeš to
brzo shvatiti,” i nastavljao.
„Lijevo su muslimanske kuće, desno su pravoslavne i
katoličke. Primijećuješ li razliku? Ovdje je neka magična
sloga u narodu, sloga koja je, jaka, moćna, i ne daj Bože da
je ko dirne. Ne znam šta bi se desilo.”
„Travnik…” prokomentarisao je i skrenuo pogled u
pravcu gdje je blještalo, na hiljade sijalica i svjetlečih
reklama.
„Travnik je poznat po našem velikom Nobelovcu
Andriću, po Vajti, Zlatku i Josipu Pejakoviću, po
travničkom siru…” objasnjavao je kao pravi turisticki vodic.
„Bosnu zavoli ko jednom prođe kroz nju”, rekao je sa
puno uživanja u tome što je rekao i nešto što sam ranije već
čula.
I čudno je to, kako se u meni rađalo nešto neobično,
nešto jako, neopisivo i moćno.
Autobus se truckao i lagano promicao kroz noć. Osvajao
me je lagano san, privila sam se uz toplo rame i zaspala.
Vani je režao Decembar, šarao po staklu i mučio
četvorotočkaša.
„Pucarevo…” šapnuo je Aleksa, dok se autobus, kao
poslednji, umorni mrav, uvlačio u mravinjak. Ukazala se
malena stanica, drvene strehe, oštećene, svjetleće reklame
AUTOBUSNA STANICA.
Pored nas, još tri putnika su izašla u ovom gradu i
krenula istom ulicom.
„Dođi, ljubavi, da ti nešto pokažem. Gledaj…”
Još usnula, okrenula sam pogled u pravcu koji mi je
pokazivao i gledala nevjerovatan prizor. Tunel, dugi bijeli
tunel.
„Šta je ovo?” pitala sam.
„Na šta ti liči?”
„Na ogromni tunel, ili… „uživala sam u onome što se
ukazivalo ispred mene.
„Da, baš kao tunel napravljen od krošanja drveća, sada
bijelih, a s proljeća očaravajuće zelenih i cvjetnih. Inače,
ovo je ulica Maršala Tita, i glavna ulica u ovom gradiću.
„Idemo sad do stana, a sjutra ću da te vodim da upoznaš
grad i prođeš kroz tunel, ljubavi.”
Škripao je snijeg pod nogama, sitne pahulje prolijetale
kroz vazduh, grad spavao u blaženo mirnom snu. U prvoj
zgradi glavne ulice, na četvrtom spratu, dočekala nas je
Lucija, gazdarica i bakica od sedamdesetak godina,
omalena, debeljuškasta ženica, veselog pogleda i piskavog
glasa.
„Dobro mi došli, mili moji. Smrznu li se? Pa, naravno.
Šta pitaš babo jedna. Kako se nisu djeca smrznula u sred
Decembra. Uđite, uđite, ima vatrice.”
U toplini šporeta, pucketanju pomalo vlažnih drva, kao
da su se otapale moje promrzle misli i na tren odletjele,
tamo put juga u nešto topliji dio zemljine kugle, tamo gdje
je ostala otvorena kapija moga doma, tamo gdje su ostale
siluete: majke, sestre, brata, strine Dese, strika Radoša, gdje
je ostao brižan pogled na licu majke, pogled što se nosi u
životnom koferu do kraja.
Lucija je na sto postavljala toplu supu od knedli i ona
para što je iz supe vijorila iznad tanjira, opako mi je prijala,
da sam zatvorila oči i duboko povukla miris tek ključale
supice. Kakvog osjećaja.
U malenoj, iznajmljenoj sobi su bila smještena dva
ležaja, ormar, stočić i u uglu grijalica. Prišla sam prozoru i
bacila pogled u noć. Kako je noć bila bijela?! On je prišao,
spustio ruke oko moga struka, privukao sebi i počeo ljubiti. I
bilo je toplo u decembarskoj noći, u nepoznatom gradu, na
minus petnaest. I bila je zvjezdano, bijela noć i bila je
ljubav.
Otvorila sam oči i na jastuku osjećala miris muškog
tijela, njegove kose, svježe kupke. Ujednačeno je disao. Na
licu mu se oslikavala opuštenost i spokojstvo.
Vani je padao snijeg, čula se škripa guma na ledu i
koraci kroz hodnike, koraci sa snijegom, čulo se kucanje na
vratima, potom slijedio poziv.
„Budite se golupčići. Gotova je kafica”, pozivala je teta
Lucija.
Aleksa se promeškoljio u krevetu, otvorio oči i počeo
nježno da me ljubi.
„Ja ću prije kafe malo meda da uzmem.”
Ostali smo u toploj postelji još sat vremena, uživajući u
prvom zajedničkom buđenju, dok je vani režala studen.
„Volim te, malena moja. Volim i voljeću te cijelog
života, dok nas smrt ne razdvoji.”
„Voli me tamo do stote, a poslije kako hoćeš.”
Uz kaficu, Lusi nam je pričala o svojim sinovima, o
svom samačkom životu, pjevušila „Sedamdeset i dva dana,
na mom srcu leži rana…” „Najteža je samoća, djeco moja,
samoća u starosti, u nemoći, teška je to muka, mili moji.”
Uzdisala je, teta Lusi. „Volite se i poštujte, saslušajte jedno
drugo. Zdravlje i ljubav su najveće bogastvo u životu.
Sreća? Sreću, djeco moja, kujemo sami, stvaramo je, borimo
se za nju. Ali, kako zdravlje može da se uruši, tako može i
ljubav. Jedno i drugo se mora čuvati, njegovati do kraja
života.”
„Idemo u grad”, rekao je Aleksa. „Vodim te da upoznaš
ovaj mali raj na zemlji.”
Zaista je ta, mala dolina, u srcu Bosne, djelovala kao
mali raj.
„Gledaj sad tunel, ljubavi.”
„Kakav prizor”, samo sam uspjela prokomentarisati.
Hodali smo, držeći se za ruke, osjećajući jedno drugo
kao jedino što postoji, van prostora, van vremena i zastajali
da uživamo u malim stvarima, onim sitnim uzput.
„Ljubavi…”
„Molim…”
„Samo da ti čujem glas.”
Tom, glavnom ulicom prošli smo narednih godina
nebrojeno puta, i svaki put kada bi prošli, sjetila bih se tih
prvih koraka, kao što se sječamo prve ljubavi, kao što se
sjećamo prvog Januara, kao prve laži, kao prve krađe, kao
svega što je bilo prvi put.
Glavne ulice su arterije grada, kucavice, kao kičma bića,
ulica glavnih zbivanja, udarnih vijesti i plakata, robne kuće,
pozorišta, pošte i banke. Glavne ulice su kastinzi mladosti,
ljepote, osmijeha, nježnosti, ljubavi, prijateljstva. Na vrhu
tih, isprepletanih emocija, što su se razlivale u ljudima, u
pogledima, ovom oazom mladosti, mene je ispunjavala
ljubav prema svemu, jer sve mi je bilo novo, dopadljivo,
nudilo se, otvaralo. Kada je srce ispunjeno, onda ono gleda
iz unutra, iz sebe, i sve vidi u bojama svoje krvne slike.
Teško smo pronašli dvije prazne sobe u Novom naselju,
u jednoj prosječnoj, muslimanskoj kući, na obodu grada,
prema starom Travniku. Tamo smo zatekli mladi bračni par,
Aca i Senku iz Viteza, koji su radili, nisu imali djece, ona je
bila lijepa i atraktivna žena, on lijep, zgodan muškarac, i
samo je imao govornu manu, mucao je. Ali, to je njemu
davalo posebnu draž i šarm, jer je to nosio bez imalo
kompleksa, čak i „kupio poene” na račun toga.
U gradu ispod Vlašića, živjelo je mnogo ljudi iz Crne
Gore, najviše mladih bračnih parova, prosvjetnih radnika,
među njima i Aleksin stariji brat, oženjen djevojkom iz
Žepča, radio kao poslovođa u vojnoj fabrici, imao stan u
ulici Petra Mećave, nedaleko od centra grada. Značilo mi je
to što postoji neko moj u gradu u kome nikoga nisam znala,
gradu sa ljudima drugog, meni, nepoznatog mentaliteta,
običaja.
Krajem te, osamdesetšeste, godine, Aleksa je dobio
otkaz u VP, gdje je radio kao civil. Nastao je težak period za
nas dvoje, ali, smo se dovijali na razne načine, ja sam
ponešto pisala honorarno, a Aleksa se vratio svom starom
zanimanju, popravkama radio i tv aparata, što mu i nije išlo
loše.
Nešto što sam odmah primijetila, dolaskom u ovo
mjesto, je to da su svi Crnogorci bili na nekom od vodećih
mjesta, zasluženim diplomama, znanjem i snalaženjem,
mada i vezama i protekcijama, mora se priznati. Ovdje je
„Crnogorac” značilo što i rod; svako porijeklom iz Crne
Gore, bio je spreman da bilo šta učini za onog drugog, mada
se u zemlji porijekla, nikada nisu „ni čuli ni vidjeli”.
Naša prva godina zajedničkog života, miriše na
snjegove, kuvano vino, koje smo narućivali u svim kafićima
u koje smo odlazili, bukova drva, i naše tragove, svuda i
uvijek zajedno. Te zime smo obilazili okolne planine, skijali
niz padine bosanskih ski-centara, obilazili sela po obodu
grada, upoznavali seljane, njihove manire, običaje, koje sam
bilježila i ispisivala kratke priče.
„Snimao se u ovom našem kraju film”, pričao je Tomica
iz Bučića, „film iz NOR-a, jebo mater svoju.”
„Sjutra ćemo vam donijeti ustaške uniforme,
obavještavao nas je režiser, pred kraj dana.”
„Ne, ne treba, imamo mi naše sačuvane iz tog perioda”,
javljali su se ljudi iz kolone.
 U GRADU MLADOSTI
Prijateljstvo nije velika stvar, već
milion malih stvari… Len Vajn

P rvo ljeto u Bosni, bilo je najljepše moje otkriće; puno

šetnje, izleta, teferiča pod šatorima, druženja i
upoznavanja. A tamo, ispod šatora, uživo sam srela
Šemsu, Halida, Kemala. Te godine, tog ljeta, upoznala sam
ljude sa kojima ćemo ostalih pet godina provoditi najveći
dio svoga vremena, sa kojima ćemo izgraditi iskreno
prijateljstvo, sa nekima do kraja života. Hari, vojni major, sa
suprugom Medihom, jedincem Alenom, je bio u potrazi za
stanom i tako tim tragom stigao do Lusi, kod koje smo mi
otkazali postanarstvo u Maju osamdeset sedme.
 Dobili smo na poklon, od mojih roditelja, veliku sumu
novca, kupili dnevnu garnituru, šporet, frižider, veš mašinu,
što naravno nije moglo stati u iznajmljenu sobicu na
četvrtom spratu u ulici Maršala Tita. Zato je bilo neophodno
da nađemo veći, slobodan stan i posle dugog traženja i
preporuka zaustavili smo se u Novom naselju na obodu
Bučića, na samom ulazu u grad.
Hari je bio covjek srednjih godina, rodom iz Bihaća, a
službom raspoređen u Pucarevu, bez regulisanog stambenog
pitanja, čovjek omanjeg rasta, sportske građe, široke duše i
vedrog duha.
„Musliman jesam,” govorio je, „ali ne zadrti. Slaninu
volim i jedem, jer mislim da je grijeh u našim mislima,
riječima i djelima a ne u hrani koju jedemo ili ne jedemo.
Ljude dijelim, prije svega, na ljude i neljude. Ali, da se
nešto razumijemo, možemo se mi družiti, poštovati i voljeti,
i” tanjire izmiješati”, ali nama Kuran, vama Biblija, molim
lijepo.”
Mediha je žena sitnog rasta, nježnog sklopa, medicinska
sestra kod gradskog stomatologa, povučena, tiha, ali iskrena
do savršenstva.
Kada smo mi oslobodili stan kod Lucije, oni su se uselili
i ostali tu zadugo, zapravo do početka rata.
„Za vikend izlazimo na selo, zadovoljstvo bi nam bilo da
pođete sa nama kod moje nene.” rekao je Hari, a Mediha
potvrdila istu želju.
Prihvatili smo i več sledećeg vikenda se našli u seoskom
ambijentu, opijeni ljepotom okoline, pod utiscima Plitvičkih
jezera, Petrovca na Mlavi i spomen-obilježja palom avionu
prve jugoslovenske eskadrile, smještenom na velikom
zelenom platou Petrovačkog polja.
Za ručak je nena poslužila ogromnu tepsiju pite, dodala
meni nož, a ja iz navike, kroz još toplu razvijaču, napravila
dva poteza koji su se definisali kao krst.
„Prekrsti li je, Crnogorko, prekrsti…” komentarisala je
nena. Osjetila sam nelagodu, a ona, vidjevši to, požurila da
me ohrabri.
„Neka si ti, tako mi Alaha. Neće joj to pokvariti ukus, ni
izgled. A sad neka vam je prijatno. Ko se krsti neka se
prekrsti za početak objeda.”
Uz Harbaše, družili smo se sa Milosavljevićima,
Vešovićima – Jovicom i Verom iz Bijelog Polja,
Dragovićima, isto tako iz Bijelog Polja, Bulatovićima iz
Rovaca, Draganom i Katicom iz Bučića, Sekulićima iz
Pavinog Polja. Bili su to ljudi, bračni parovi sa kojima smo
provodili slobodno vrijeme u šetnji, u pozorištu, u kafiću, na
skijanju Na Vlašiću, Pavlovici. Ljudi koje smo doživljavali
kao prijatelje i kojima smo isto tako bili odani prijatelji.
Ljudi u dobru i zlu, jednom riječju.
Kada smo otputovali iz Travnika, tada već u dubokim
bračnim problemima, uz nas su ostali još Milosavljevići i
čika Ivan, naš stanodavac. Ostali, nisu napustili nas, već
smo ih mi otjerali od sebe. Rastjerao ih je Aleksa, jer su bili
trezvenjaci, jer su mu pridikovali.
 „Pa, sta je sa vama? Gdje ste se izgubili? Šta se dešava,
sa tobom Aleksa, kakvo je to zlo? Gdje su oni naši
Crnogorci? Bile su to najljepše godine moga života, godine
iskrenog druženja,” govorio je Hari, i kada bi nas susreo i
bez toga, pričao je među ljudima.
A mi, nikada, ni posle silnih poziva, nismo pošli nikome
od tih starih prijatelja. Napokon, ja sam gledala jedino
Marinu Sekulić, jer je radila u istoj firmi, gdje i ja. Jela i
Miško i čika Ivan su jedini sa kojima smo se pozdravili kada
smo napustili Bosnu. Čika Ivan je ostao u stanu svo vrijeme
rata i kasnije mi ispričao jezivu priču o toj golgoti.

„Bio je neobično sunčan dan kad su pale prve granate na

Novi Travnik. Prva granata je pala na „Bratstvo” a druga na
autobusku stanicu. Narod sav izjurio na ulice, obznenađen,
potpuno u panici, šoku. U vazduhu dim, prašina, miris smrti.
„Rat je počeo!“ Govorili su pogledi i život je namah stao. Ni
ptica nije mogla ni izaći, niti ući u grad. Dana puno, sporo
prolaze, hrane nestaje, pa potpuno nestane. Ljudi uvučeni u
stanove, kuće. Svakodnevne racije, pretresi, ispitivanja,
prijetnje. Vojske se smjenjuju, vlada strah, očaj. Neki
nepoznati ljudi upadaju u stanove, prebijaju, otimaju zadnju
koru hljeba. Prvi su, za sve nevolje bili krivi Srbi, a kad ih
ponestane, dođu na red i ostali. Glad zinula, smrt kuca iz
dana u dan. Jedan dan, za svo vrijeme rata, nije prošao bez
sahrane. Padala je mladost, mnogi moji učenici, komšije.
Smrt je zaudarala. Podrum pun stanara, samo ja
pravoslavac. Guraju me, šutaju, pljuju, glavom udaraju u
zid, pa mokre po ranama. Mnogo je bilo onih što su olako
oblačili vučiju kožu i krenuli u hajku na čovjeka. Zlo je to,
zlo za čovječanstvo.”
Danas, ovaj krepki starac živi u kućici na obodu Spuža,
živi i rezimira svoj život među novim komšijama i svojim
mislima. Ostao je, istom, dobronamjeran, smiren i strpljiv,
nije dozvolio da ga rat učini ogorčenim, niti opustoši
njegovu dušu, da ga pokoleba kada sudi o ljudima. U miru,
daleko od gradske vreve, mili kroz dane u neizrecivom
spokojstvu. Na njegovom izboranom licu i teretnim plećima,
bogatih i burnih sedamdeset ljeta samo odškrinutih…
Po završetku rata u Bosni, tačnije potpisivanjem
Dejtonskog sporazuma, Hari je doputovao u Podgoricu,
našao adresu na Koniku i zatekao Aleksinu majku, ostavio
poruku.
„Jarani moji, u prolazu sam i nisam mogao da vas ne
potražim i da prođem. U nekom malom rokovniku, našao
sam ovu adresu, iz onih dana kada smo se, prije rata
dogovarali da zajedno ljetujemo na crnogorskom primorju.
Žurim, nemam vremena da vas sačekam. Majka mi je sve
ispričala o vama. Žao mi je što niste našli načina da spasite
vašu ljubav. Mi smo u Bihaću. Nena je otišla, negdje s
početkom rata. Alen je veliki momak. Vaš jaran, Hari.”
Čuvam ovu ceduljicu, kada vjetrovi zašume, od tamo, iz
pravca Bosne, uzmem je, pročitam i pustim slikama da me
vrate, riječima da me dozivaju i osjećanjima da me preplave.
Ali, šta vrijedi?
Miško i Jela Milosavljević, iz Odžaka u Vojvodini,
mladi par, nešto stariji od nas, porodica karatista, nosioca
crnog pojasa, danas trenera Kluba u Odžacima i saveznog
sudije. Dado i Maja, dva malena anđela, aktivni karatisti,
dva bića sa plavim očima. Preko njih smo došli do saznanja
da postoji prazan stan u njihovoj zgradi, stan do njih i
uskoro se tu preselili.
Radovala sam se toj nepredviđenoj situaciji, jer smo
stanujući vrata do vrata, bili upućeni jedni na druge,
uzajamno se pomagali, ispunjavali, družili, voljeli. I dalje
život „namješta”. Jela je radila kao glavni knjigovođa u
firmi „29. decembar”, gdje se uskoro zapošljavam, na
mjesto obračuna učinka, potom na mjesto blagajnika. Bio je
to kolektiv sa oko tristo radnika, većine žena, jedan od
glavnih proizvođača, uz KTK Visoko, zaštitnih odijela i
rukavica. Ovdje je radilo par ljudi iz CG, počev od šefa
prodaje, preko šefa administracije, a to je moje prvo
zaposlenje i prvo radno iskustvo. Aleksa dobija posao u
vojnoj fabrici, gigantu ove vrste na tlu Bosne, možda i šire.
Dobija posao, prvo portira, a uskoro i kontrolora smjene.
„Mama, kako su ovo dvoje Crnogorci, a nisu crni?”
pitala je Maja svoju mamu – Jelu, pošto nas je upoznala i
saznala da smo iz Crne Gore
Jela, stameno biće, puno razumjevanja i savjeta, bila je u
ovom gradu kao neko moj, riječ potrebna i na pravom
mjestu, utočište, izvor nove snage i vjere u novi dan. Bila je
prisutna svuda: na radnom mjestu, gdje sam sticala prvo
radno iskusto, štitila me u početničkim propustima, učila
kako da se izborim za svoje mjesto i na pravi način pokažem
znanje i umijeće, kako da prepoznam loše ljude, kako da ih
se čuvam.
„Niko nije vredan, ni jedne tvoje suze”, rekla mi je
jednom prilikom, kada sam zbog šefovog previda i Lucijine
bolesne ambicije plakala u nemoći da dokažem da sam u
pravu i riješila da napustim posao.
„Jarane, glavu gore! Ne dam ja tebe jaro! Dokazaćemo
mi to, samo imaj strpljenja”, govorila je.
Njen vedar duh i „zarazan smijeh” se prosipao kao
behar, Kalinskom, Maršalovom, Prvomajskom…
„Znaš, onih dalekih sedamdesetih, Novi Travnik je bio
„grad obećanja”, „grad mladosti”, stecište tek svršenih
diplomaca, mlađanih srednjoškolaca i fakultetlija, među
kojima je i moj Miško došao. Radilo se, tih godina, sa puno
elana i volje, po smenama, ali sa uživanjem. Smešteno je u
samački hotel nekoliko stotina pridošlica iz svih krajeva
Jugoslavije, nuđene dobre plate, život se mladošću podičio,
ispunila glavna ulica i korzo poletom, novorođenim
prijateljstvima, ljubavima”, prisjećala se sa oduševljenjem
njihovih prvih dana i susreta sa ovom „oazom i rajem na
Zemlji”.
„Korziralo se od hotela „Bratstvo” do Bara, u dnu grada,
kasnije do novog hotela „Bratstvo”. Mi smo prvo dobili
garsonjeru, ubrzo i stan, na početku Kalinske, gde se u
komšiluku našla starica Stana. Bila je teta Stana samica,
siroče sa Kozare, zarobljena i odvedena, prvo u Njemačku
na prinudan rad i logor, potom u Austriju. Iz logora je izašla
sa trideset pet kila i zbog svog, večitog gladovanja, ostatak
života hranila radnike Bratstvove kovačnice i činila, samo
dobro ljudima oko sebe, obožavala svu decu iz ulice, našu
volela kao svoju. Ako je u logorima gladovala, sada je bila
na „izvoru hrane”, u kuhinji, poštovala „hleb nasušni”,
delila „repete”, saosećala muku i hitala da pomogne.
Zadobila je tako ljubav radnika, onda, rekla bih, celog
grada, koji je bio njena porodica i na ispraćaju na poslednje
putovanje. Sahranjena je u centralnom delu partizanskog
groblja, baš kao u životu postavljena u centru, odakle gleda
na sve oko sebe.”
„Mnogo je volela da hekla stolnjake i da ih poklanja
komšinicama, prijateljicama. Na sva pitanja, dobila sam od
nje odgovore a pitala sam je mnogo toga.”
Ja se sjećam nježne, krhke starice sa osmijehom preko
koga je darivala blagost. Njeni topli nizovi riječi u
mimohodu su otvarali vrata kamenog grada i okamenjenog
srca.
Tekli su dani, ispunjeni, dinamični, novi i isti, ali nekako
drugačiji. I sve je lepršavo, i sve je razigrano, kada ljubav
ispunjava dušu. Tada je i grad poseban, i ljudi su posebni, i
posao je poseban, i sve je, sve je posebno. Jedno
poznanstvo, će donijeti promjene u našim navikama,
interesovanjima, načinima, oblicima, lagano u svemu.
Čovjek naših godina, zaposlen kao vozač u istom preduzeću
gdje su radili Aleksa i Miško. Čovjek koji je bio krupne
građe, prilično zgodan, ali nadasve nekako buntovan i
naprasit. Kao da je postao idol za Aleksu, kao da se u
njegovom društvu osjećao potpunim, sigurnim, zaštićenim.
Ne znam… Ali, znam i shvatila sam da ga je počeo
oponašati, kopirati, na nevjerovatan način. Sa njim se prvi
put napio, počeo ostajati kasno u noći. Inače Čkalja je važio
za „dobrog ispičuturu”.
„Ljubavi, ja sam ti se napio… ha, ha…” smijao se.
„Napio si se?”, pitala sam. „Dobro što si se napio, ali
gdje si bio cijelu noć? Zar misliš da nisam brinula?”
„Idem leći, pričaćemo kad dođeš s posla.”
On je otišao u krevet a ja na posao u prvu smjenu. Našla
sam ga kako spava, kao da noćima nije spavao. Ostao je u
krevetu taj dan, noć i tek sledeće jutro ustao, jer je morao na
posao. Ništa mi se nije činilo čudno, neprirodno, osim onoga
sjećanja na priču njegove majke: „Svi mogu da se opijaju i
da piju, ali Aleksa, smjela bih se zakleti u crkvu i dzamiju,
nikada!”
Pri povratku s posla, nisam ga zatekla na stanu, mada se
ranije vraćao koji minut prije mene. Našla sam poruku na
jastuku:
„Ljubavi, pošao sam sa Čkaljom do Sarajeva. Izvini, da
nismo žurili, svratio bih po tebe da ideš sa nama. Ljubim te,
mišiću moj.”
Odmorila sam posle napornog dana. Čak bila zahvalna
za iznenadni mir.
Jela je svratila da me pozdravi, zvala na kafu, pošla sam
do Mare na trećem spratu, vratila neki manji dug za mlijeko.
Već je padao mrak, a njega još nije bilo. Negdje oko devet
sati, navratila je Dražena, Čkaljina supruga, i javila da su se
vratili, ali da su pripiti.
„Onaj moj, pijan k’o majka. Došla sam da ti javim da ne
brineš. Sad su eto kod nas, pa ništa ne može da se desi. Jel
tako? A da ne bi ti pošla kod nas? Da popijemo kaficu, da se
družimo?”
„Da znaš da i hoću.” Razmišljala sam i o tome, kako se
već jednom ne sjete da me pozovu, a sa Aleksom se već
odavno druže.
Zatekla sam ih u stanju koje nisam mogla zamisliti.
Neobična slika za nekoga ko je jednom vidio svoga oca
pijanog i nikada i nikoga više. Aleksa mi je djelovao čak i
„slatko”, pričao nepovezano, nerazumljivo, vodio borbu sa
jezikom i mislima, smijao se do suza i teturao, onako visok i
pomalo nezgrapan.
„O pijana, moja glavo…” smijala sam mu se a on
nastavljao da se ludira. Ostali smo do zore, pred zoru samo
se preselili do našeg stančića, dočekali vikend u krevetu,
nikom nismo otvarali, nikom se nismo javljali. U san mi je
došla priča njegove majke:
„Pao jedne zime snijeg u Titogradu i zadržao se par
dana, zahladnjelo kao nikada do tada. Radili Mitar i Aleksa,
neku kuću na Starom aerodromu. Mitar popio, ništa novo, a
Aleksa ogorčen zbog njegovog redovnog pijanstva, požurio
ispred njega onim poljem i tako mu izmakao podobro. Ovaj
je neđe pao, dozivao da se Aleksa vrati.”
„Đe ti je otac?” pitala sam ga, kad je promrzao ukoračio
u kuću.
„Ostavio sam to pijano pseto, neka jednom lipše. Šta će
da živi koji kurac kad se ne trijezni.”
„Mitar je stigao u zoru, smrznut i ukočen, i petnaest dana
se nije pomjerio iz kreveta. Zato, znam da svih pet drugih
mogu piti i svašta biti, ali Aleksa, alkoholičar NIKAD!”
Svitalo je jedno od mnogih travničkih jutara, kada sve
miriše na topli čaj od nane, na lipu i bagrem i kada se
nozdrve napune ovih biljnih mirisa i vara kijavica.
Zapisala sam te večeri u svom dnevniku:
„Nikada ne tuguj, jer tuga ubija. Njeguj nadu i vjeru u
srcu, jer će te one spasiti u ovom vremenu izgubljenih
ciljeva i poremećenih vrijednosti. Sačuvaj izvore gdje ćeš
dušu svoju napajati, vjerom, nadom i ljubavlju. Vjeruj u
ljubav i kada, samo ćekaš na nju.”
Bili smo najmlađi par među poznanicima i prijateljima,
bili poželjni u svakom društvu, jer smo imali svoj
prepoznatljiv šarm, optimizam i duhovitost. Prosto su se
utrkivali sa kim ćemo provesti vikend, poći na Pavlovicu,
Vlašić. Ja sam obožavala sve naše prijatelje, voljela obilaske
nepoznatih mjesta, isprobavanje bosanskih specijaliteta:
probala prvi put pohovani mozak u restoranu „Mali raj” u
Novoj Biloj, na petlji između Travnika i Pucareva, gdje je
istom postavljen ogromni kameni globus i obilježen centar
Jugoslavije.
Pavlovicu, malo brdašce i izletište, nadomak grada, svi
su voljeli i koristili svaki sekund, svaki vikend i topao dan
da se povezu tamo. Uz tihu, hladnu rijeku, uz roštilj, hladno
pivo i svjež vazduh, takmičenja u malom fudbalu, penjanju
na stabla, jurnjave niz padine, i ko zna kakve sve smišljene
igrarije. Odmarala je „raja” našeg malog, sretnog mjesta.
Nadmetali su se muškarci u vještinama na roštilju, u
bogastvu inprovizovanih trpeza i širini bosanske duše. No,
na nekoj drugoj strani osjećala sam tjeskobu, osjećala sam
da mi svaki novi vikend pomalo oduzima Aleksu, da ga sva
ta druženja uvlače sve više u alkohol, gdje se nije snalazio,
gdje je otkrivao neki novi dio svoga bića.
„Zar moraš da se napiješ svakog vikenda?” pitala sam ga
jednom prilikom.
„Pa, ne moram”, smijao se. „Ali, što ne bi kad mi je
lijepo?” i opet se grohotom smijao.
Jednog Maja je organizovan kamp radnika „Bratstva”,
„Radničke igre”, ili kako se to već zvalo. U izobilju hrane,
pića, muzike i u prisustvu nekoliko stotina bračnih parova,
našla se i ona, plavuša, pomalena, čak i nezgrapna u svojoj
građi, ali zavodljiva i koketna. Čula sam od Jele da je
sekretarica u firmi i da visoko „puca”, i lovi bolje – stojeće
muškarce. Aleksa joj je pridavao odviše pažnje, možda zbog
pijanog stanja u kom je bio, ili… Po prvi put sam osjetila
ljubomoru, zbog zapostavljenosti i neke ženske osobe koja
je imala pažnju onoga koga sam voljela.
„Žena će ti jebati majku”, ironično je komentarisala.
„Koja žena?” procijedio je kroz zube, lomeći jezik. „Evo
i muškaraca, pa, ako joj basta, neka uživa.”
Potom je naginjao flašu, kao zmija hladnog sarajevskog
piva. Namjeravala sam proći, izbjeći, očigledno traženje
konflikta, da nisam, onako uglom uha dočula njegove riječi:
„Uostalom… hik… ona je moja nejveća životna greška.
Šta ce mi život sa jalovom ženom?”
Pao mi je mrak na oči, od ovakvog komentara. Zar je
mogao to izgovoriti? Da li sam dobro čula, razumjela?
Jalova? Istina, već dvije godine smo bili u braku i nismo
imali djece, ali, nikada nisam ni pomislila o tome u tom
smislu, niti mogla vjerovati da on o tome razmišlja na taj
način.
„Strašno!”
Te večeri smo se kasno vraćali kombijem, prema gradu,
kojim je upravljao Čkalja, u kome su bile: njegova Dražena,
Jela i Miško, Aleksa i ja, i tri koleginice iz naše firme: Mira,
Sofija i Ružica, pominjana djevojka. Razvozio je Čkalja,
jedno po jedno, do stanova, a Aleksa je predlagao da prvo
povezu mene, Miška i Jelu, a onda njih dvojica „završe
razvoženje”, kako je govorio.
„Jarane, ja sam ti noćas zamjenik”, sa podsmijehom se
okretao prema meni, obraćajuci se Čkalji.
 „Zar ti i ja nećemo zajedno na stan?” pitala sam, sasvim
tiho.
Okrenuo se sa sjedišta suvozača i opalio mi šamar, od
koga mi je sve zvonilo u ušima. Osjećala sam se poniženo i
povrijeđeno, zamolila vozača da me povede do stana i tamo
ostavi. A on je u čudu pogledao Aleksu, pokušao da mu
nešto kaže i na kraju ga je opsovao, najsočnijom psovkom
koju je, čini mi, se znao i dodao.
„Slušaj ti debilčino, takneš li je ikada više a da te ja
vidim, ili da čujem, jebo majku svoju, te ti ruke neću
polomiti do lakata. Ona je nečije dijete, nečija sestra,
šupčetino jedna. Je li jasno, guzico pijana? Zašto piješ, kad
ne znaš da piješ, šupku, smradu ljudski? Sa kim ja čorbu
kusam, jebo ja mater svoju! Sa debilčinom i kretenom što
makalja ženu! Fuj, fuj!” ponavljao je iznerviran.
„Ti ćes sjutra mene da postuješ a ne poštuješ jedno
žensko biće? Ti, ti si sad mudonja, „zaveza” si joj šamarčinu
junačino! Sprdao se crnogorski. Ti sjutra da zaštitiš svoju
ćer? Ti!? Da mi neki debil samo takne Tijanu, (ćerkicu od
četiri godine) vezao bi mu onu stvar za jezik.”
Aleksa je ćutke pušio i gledao kroz prozor. Ženski dio
društva je nešto šaputao, Ružica gledala negdje u daljinu, a
Miško lomio prste i zaustavljao riječi, na samom jeziku.
Osjetila sam da je i on spreman da mu održi lekciju, ali je
shvatao da je Čkalja dovoljno rekao.
Kombi se parkirao na samom ulazu u prvu zgradu u
Kalinskoj, gdje smo izašli: Miško, Jela i ja. Pozdravili smo
se sa ostalima, a Aleksa ostao na sjedištu.
Čkalja ga je pogledao, pomalo sa prezrenjem, i u zadnji
čas zatvorio vrata i ostavio ga u kombiju.
„Bolje je da ti ga ovakvoga i ne ostavljam.”, rekao je.
„Pusti da ga ja noćas otrijeznim. Odmori, šta te briga. Laku
noć, laku noć svima.”
U osvit novog dana, pojavio se trijezan, prošao pored
mene pognute glave, bacio se na trosjed i u trenu zaspao.
Pošla sam na posao, zaključala stan i izašla na ulicu. Bio
je divan proljećni dan.
„Jaro, jesi li mi dobro?” pitala je Jela.
„Iskreno da ti kažem, ne znam. Vidje li ti ono sinoć,
jarane moj?”
„Videh, i ne mogu da dođem sebi danas celi dan. Ali ga
je Čkalja dobro izribao. I vide li ti on ni reč da kaže, da se
nešto brani. Ma, muškarci su samo obične pi… što na slabije
udaraju. Jaro, ne veži tugu za srce.”
Ipak, narednih dana, na mom licu je blijeđela veselost i
sreća, željela sam da vjerujem da sanjam urušavanje iluzije
o braku i da vjerujem da se sve to dešava nekom drugom.
Sve češće sam zaticala sebe, kako razmišljam da sve
prekinem, da pokupim stvari i odem bez riječi. Skupila sam
hrabrosti, pa sam sjela sa Jelom i sve natenane ispričala.
Pokušale smo zajedno da analiziramo njegove nagle
promjene u ponašanju, sve češćem opijanju, grubostima i
nekakvom stihijom koja ga odvlači ka ponoru.
„Ne razumem zašto se tako ponaša” govorila je. „On je
meni jako drag prijatelj, dobar je čovek, a ti si mu sva
posvećena. Ne znam, stvarno ne znam. Razgovaraj sa njim.”
„Zaboga jaro, razgovaram, čini mi se svakodnevno.
Obećava, pljuje na sebe, gadi se sam sebi, plače, a onda opet
sa prvom prilikom, sve po starom. Nema volje, nema snage,
da se odupre pijanstvu, a istinski nema razlog zbog koga to
čini. Zamisli, počeo je da halucinira u pijanstvu. Bojim se,
strah me obuzima od svakog njegovog dolaska u stan. Evo,
neko veče je došao od Harija pijan, sav raskopčan, kao da se
tukao sa nekim. Nešto novca što je imao, nije donio, tvrdi da
je vratio dug za koji nisam znala. A onda se desilo nešto, što
ne umijem da ti objasnim, užasno je i sramota me da ti
pričam. Bolesno je.”
„Šta se desilo?” pitala je, širom otvorenih očiju.
„Došao je, sjeo na trosjed, tražio da mu dodam ikonicu
Sveca i onda izvodio nekakav ritual „spašavanja duše”, male
Mine. Umirala sam od straha, ukočena i preneražena. On
kao da je sišao sa uma.”
„Alkohol je veliko zlo, jarane moj.”
„Ne znam, ali nisam ni od koga čula tako nešto.”
„Pa, šta se dešava sa miševima, zmijama?”
„Da, halucinacije, ali ti pričaš o hroničnim
alkoholičarima.”
„Bojim se jaro, da on ne podnosi alkohol i da je već ušao
u duboku fazu.”
„Ne znam šta da radim”.
Uskoro nisam prepoznavala vikende po njegovom
pijanstvu, već sam brojala dane kada nije dolazio pijan.
Dovoljno je bilo da se pojavi bilo ko, da ga pozove i on je
bio spreman da pođe do kafane, provede noć, otputuje u
drugi grad, ne dođe po dva – tri dana. Sve je gubilo smisao,
svi planovi su mijenjali mjesto i vrijeme, a grad postao
otužan i dalek, jer je on iz dana u dan bivao dalje od mene.
Pucalo je sve nevjerovatnom brzinom, nezaustavljivo, nije
bilo ni traga od onog srećnog, zadovljnog, duhovitog i
čovjeka koji voli. Sve što bih uradila bilo je pogrešno,
tumačeno zlurado sa primjesom omalovažavanja, prezrenja i
ironije. Prigovarao je za ručak, za kafu, za oprano suđe, za
raspored u stanu, za zaliveno i nezaliveno cvijeće, za dva
minuta kašnjenja s’ posla, za pozdrav sa kolegama, sa
koleginicama. Ništa više nije valjalo, ni što sam radila, ni
što sam govorila, ni pitala. Hvatala sam priliku kada je
trijezan, da razgovaram sa njim i razgovarala satima, potom
razgovarala sa samom sobom i vjerovala da će se ipak
nekim čudom sve zaustaviti i vratiti na staro. Ali, nikada
više.

Bljesnuo je trenutak sreće, kada sam saznala da sam u

drugom stanju. Istinski se radovao, isčekivao rođenje našeg
prvjenca. Ima li ljepšeg osjećaja od toga, ima li ljepše istine
od istine da si nekome podario život, da ti je Bog dao taj
veliki dar? Nešto i neko je dio tvog tijela, tvoje krvi, tvoje
utrobe. Andreja sam rodila u Titogradu, imala jako težak
porod, ali „najveći bol i bol koji se najbrže zaboravi”
Znam da sam se na porođaju sjetila Jelinih riječi, „Tada
si najjača, tada svaki atom tvoje snage ide ka, jednom cilju.
Da pomogneš da se rodi. I kada čuješ taj prvi plač, kada
shvatiš da si rodila jedno novo biće, sve bolove i sav strah
zaboraviš.”
U porodilištu je bila jedna porodilja iz Danilovgrada,
koja je isto bila prvorotkinja i nije imala mlijeka za svoju
malenu djevojčicu, te sam ja zadojila i tu malu Milicu.

ANDREJ, NAŠ PRVJENAC

„Na ruci koja ti daje ružu, uvijek
ostane malo mirisa…”
O stali smo u Titogradu, tri mjeseca, kako bi mi
pomogle, svekrva, majka, sestra, oko prvorođenog
malog stvorenja. Kako su slatke sve one prve brige,
zarastanje pupčića, prvo kupanje, pelenice. A bješe te
godine, vrelo, nepamćeno vrelo ljeto. Prvo kupanje je
obavila Dijana Čavic, zadugo potom dolazila i pomagala
oko malenog anđela. Osamnaest godina kasnije, bila je
krštena kuma mojoj djeci. Negdje u Septembru stigli smo do
Pucareva, u stan u Kalinskoj do Milosavljevića. Sjećam se
radosti Jele i njene djece, kada su ugledali malo slatko
stvorenje.
„Šta je ovo, kao da si ga crtala a ne rađala?”, sa
uzbuđenjem mu je prilazila Jela, uzimala ga u naručje kao
nešto drago i svoje.
Iz početka je to malo novo stvorenje u našem stanu
unijelo svu ljepotu života, Aleksa se istinski radovao i
ponosio svime čime bi se maleni Andro predstavljao, pa je
tako pristao i pelenice da mu širi, kupi sa štrika, pegla,
ubacuje na pranje.
„Da se razumijemo. Ovo ti ne bih radio da smo u Crnoj
Gori”, komentarisao je u nekoliko navrata.
Andrej je bio jako mirna beba, noćima lijepo spavao,
danju gugutao, dobro jeo i bio miran i zadovoljan, Aleksa je
mogao da se naspava i potom ide u treću smjenu. I dok je
Andro rastao, otkrivao iz dana u dan nove i nove sitnice,
davao do znanja da je tu sa nama, da živi i prati nas, Aleksa
je lagano izlazio iz naše svakodnevice.
Nije se vratio jedno veče iz druge smjene, već kod
nekoga produžio u treću.
„Sva tvoja ljubav je sad okrenuta, tom malom govnetu”,
rakao mi je jedno veče.
„I ne interesujete me više, ni ono, ni ti.”
Mislila sam da se šali, ali sjutra dan shvatila da je bio
sasvim ozbiljan.
„Ne budi smiješan, pa zar to nije normalno. Ja sad
trebam njemu, nezaštićenom, malenom, a ti si odmah do
njega.”
Opet je stao na staze sa kojih se bio za trenutak sklonio.
Ponovo se vratio starim ispičuturama, ispijao do kasno u noć
sa njima, kartao, gubio i dobijao.
U stan je dolazio pijan i nesrećan i depresivan i praznih
dzepova i praznog novčanika, samo pun riječi uvreda, pun
gnijeva, mržnje.
„Ko zna čiji je taj kopiljanko!” planuo je jedne veceri,
bez povoda i razloga.
„Donijela mi ga teta roda, ako nije tvoj.”
„Plav je on, plav, baš kao Kedža.”
Kad se uvrede izmaknu kontroli, onda su one
nezaustavljive, svaka nova je gora, gnusnija, bolnija. On je
to znao i osjećao, svjesno ulazio u pakt sa njima i nastojao
da ubije svu radost i osmijeh na mom licu. Kada je to doveo
do vrhunca, bolje reći dna, kada je prelila čaša, pokupila
sam najpotrebnije, spakovala mališana i napustila Bosnu.
Napustila, istinski napustila i stigla u Titograd, kao poslednji
brodolmnik, kao izbačeno tijelo iz okeana, onako na
površinu, a pet godina ostalo da visi kao pet grana breze na
vjetrometini, kao pet bačenih kamenčića u dubinu, kao
gorak okus obećanog i neostvarenog putovanja, kao gorčina
posle prvog zalogaja trule jabuke.
Sjećam se da sam od Pucareva do Titograda preplakala,
da sam imala osjećaj da se cijeli svijet odjednom survao u
ambis. Pred očima su mi se smjenjivale slike; onog prvog
dolaska u Bosnu, one snježne i tople noći, tunela u glavnoj
ulici, držanja za mali prst, prvog fotografisanja kod gratskog
fotografa Korića i njegove primjedbe:
„Sestra stoji sa lijeve strane, a ne sa desne.”
Aleksine upadice „Sa ovom sestrom ja spavam.”
Čovjek se danima poslije toga izvinjavao i osjećao
nelagodnost, kada bi nas sreo.
„Jao, oprostite, oprostite.” Kao znak izvinjenja uradio
nam je set fotografija, besplatno. Vraćale su se slike kafića i
„naših stolova”, kuvanog crnog vina, diskoteke „Monako”,
koncerta Lepe Brene, pozorišta i susreta sa Nedom Arnerić i
Milenom Dravić, prisustva na svim predstavama,
koncertima folklora, utakmicama lokalnih klubova, svih
novih poznanstava sa ljudima iz Crne Gore. Svako novo lice
ostavljalo je trag u mojim danima, stvaralo osjećaj svoga i
osjećaj bliskosti. Slike sa korzoa, šetnje do dna i do vrha
ulice Maršala Tita, pa opet iznova. Vlado, momak iz
Nikšića, glasan i sirov, ali veliki prijatelj, najzgodniji mladić
u gradu.
Sve one šetnje do okolnih sela i brda, posmatranje grada
kao na dlanu, jedne nedjelje bez vode, usled havarije
gradskog vodovoda i redova ispred malog planinskog
izvora, gdje voda bješe u tankim mlazevima i kako iz dana u
dan stajasmo u nevjerovatnoj disciplini, sa, samo i
isključivo, po jednom flašom u jednom punjenju.
Slike sa posla su se premotavale na monitoru sjećanja,
prvi susret, položen pripravnički, unapređenje. Šest
koleginica u kancelariji računovodstva, isto toliko u
kancelariji preko puta. Jela, kao biće koje je zračilo, uvijek i
svuda, njene iskrene nebo-plave oči i naše prijateljstvo bez
zadrške. Odkidalo se sve to iz moje duše, i sama pomisao da
nikada više neće biti oko mene i ja u tome, izazivalo je bol
do neizdržljivosti.
Samo je pored mene, mala ćelava glava mirisala na
spokoj, san i mir. Andrej je slatko spavao u mom naručju,
povremeno tražio vode, ispijao po gutljaj i nastavljao san.
Uljuljkan truckanjem autobusa i laganim tonovima na
radiju, javljao se jedan mališa iz prednjeg dijela autobusa:
„Jao, kako me boli muka.”
Poslije nekoliko sati vožnje, autobus je ulazio u grad pod
Goricom, iz pravca Nikšića, a na ulazu u grad čekali su nas
ujak i tetka. Tetka je izljubila Andreja, a ujak ga postavio na
ramena i krenuo put kuće.
MOGU, HOĆU I ZNAM…
„Patnja pamet rađa…”
N aredna tri mjeseca svodila sam bilans, podvukla
crtu, i bila spremna da učinim prvi korak da
osmislim svoj život u novonastalim okolnostima.
MOGU, HOĆU, ZNAM” ispisala sam na ogledalu u
kupatilu, ispred koga sam svako jutro gledala svoj lik.
Taman sam prekoračila prazninu. On se pojavio jedno veče,
molio da vidi dječaka, da razgovaramo.
„Ne mogu da živim bez vas, ubiću se ako se ne vratiš sa
djetetom.”
„Onako više ne ide… Ne želim da bacam svoj život
uludo, ne želim da upropastim život ovom malom
stvorenju.”
„Obećavam i kunem se da ću prestati da pijem, kunem se
svim što mi je sveto.”
„Prestani! Ne vjerujem ti ni riječ!”
Molio je, zaklinjao se.
„Samo jos jednu priliku, molim te, molim te kao Boga.”
„Ne vjerujem ni u jednu tvoju riječ, ali, pružiću još jednu
šansu, ne tebi, već njemu i meni.”
Toga momenta sam znala i osjećala da pravim grešku,
ali sam mislila, rađe neka se kajem što sam nešto učinila,
nego što nisam, a mogla sam.
I naravno, prvih pet dana sam shvatila da sam se vratila
u jazbinu ranjenoj zvjeri, i osjećala da je dno tako blizu.
Onoga dana kada sam otputovala, on se potrudio da sebi
„opere lice” i svuda gdje je stizao pronosio je priču, da me
je zatekao sa ljubavnikom, (koga niko nije poznavao) i sa
kim sam već dugo u vezi, što je izazvalo prezrenje kod
mještana, postalo predmet ogovaranja i došaptavanja.
„Jaro, hoćeš li mi objasniti šta se ovo dešava? Hoćeš li
mi reći, zašto se ovaj svijet sklanja od mene, zašto me
izbjegava i obilazi?”
„Jaro, kada si pošla u Crnu Goru, tvoj delija se nije
treznio, obilazio je sve moguće kafane, u preduzeće dolazio
kao poslednji očajnik, gde je prepričavao priču o tvom
neverstvu i navodnom ljubavniku iz Zenice, o tome kako si
ga ostavila u dugovima, pokrala mu sve pare sa „kase”, jer
si imala njegovu ponomoć. A da bude još gore, on te je
zatekao u stanu sa tim nekim, izbacio te, kupio ti kartu.”
„Jaro, šta to pričaš? Nije valjda da si povjerovala? Da je
grad vjerovao?”
„Ma, kakav grad? Verovala je kafana, a ne grad. Joj, kad
sam ga ja svojim ušima čula, tu na pijaci. Bože na šta čovek
padne kad se alkoholu preda.”
Bio je Maj.
Spremila sam, svog malenog anđela, smjestila ga u
kolica i izšetala u dan. Uputili smo se glavnom ulicom, tamo
gdje najviše ljudi prodefiluje, kako danju, tako i uveče. Par
ljudi koje smo sreli odmah na početku ulice, zaobilazili su
nas u velikom krugu, saginjali glavu. A ja sam hodala
ponosno i samouvjereno, kao da sam najmoćnija,
najbogatija u tom malom mjestu, kao da sam kraljica te
male varošice, kojoj se svi podanici klanjaju i dive, ukazuju
poštovanje i uvažavanje.
„O, ko nam je to krenuo u šetnjicu?“ Obraćala se Sonja,
direktorica centra za socijalno, inače rodom iz Bara.
„Bože, Bože, kako sam sladak mami svojoj. Kako je
mlada mama?” obratila se meni, uz ljubazan osmjeh.
„Hvala, dobro sam. Kako ste Vi?”
„Život je kao džungla, mila moja. Ne daj se vukovima,
ne daj se zvjerima. Ovaj anđeo zaslužuje svu pažnju i
bezrezervnu ljubav, a to može da mu pruži samo majka
lavica, srećna i zadovoljna.”
Prošli smo glavnom ulicom, svratili do parka, sjedjeli na
klupama, posmatrali vrapčiće i golubove, Andro im je bacao
smokija. Dan je bio sunčan, pun malenog osmijeha i naše
sreće.
I kapali su dani u ovoj bosanskoj varošici, zapadno od
Sarajeva, u svakom novom danu bilo je moje novorođenče,
biće koje je postalo centar moga svijeta, centar misli,
ljubavi, snova. Alekse nije bilo danima, noćima. Samo je
navraćao do stana, da nešto uzme, ostavi, i bez riječi
odlazio. Te trenutke, kada bi ušao u stan, osjećala sam da
saginje glavu, sakriva oči, da mu je pogled zamućen i
odsutan.
„Do kada će ovo i ovako trajati?” pitala sam se. „Da li
išta više osjećam prema tom čovjeku, koji prolazi pored
mene, gleda kroz mene? Kako bi bilo lako, (mislila sam),
pokupiti se i otići, bez trenutka razmišljanja, bez ijednog
okreta.”
„Ja sam se napio”, javljao je sa vrata jedno popodne, dok
je za njim ulazio, u istom stanju, Ante, mladić koga smo
upoznali na nekom od teferiča a koji je živio u nekom selu
prema Vitezu u jako siromašnoj porodici.
„Srećno bilo, beže! A gdje nađe ovog junaka? Dobro ste
se ubili, svaka ćast.”
„Znaš li ti da sam ja najveći magarac? Ne znam, koji mi
bi kurac da te vraćam. Zar mi ne bi bolje bilo da sam svoj
gazda, da radim šta mi volja, šta mi ćef? Jebem ti, budalu!”
„Kakvo divno razmišljanje, da se prosto čovjek istopi od
ljepote.”
„Daj tu rakiju i neka ti filozofiranja”.
„Uzmi je sam. Samo imaj na umu da dijete spava.”
„Kako da ne! Briga me, za tvoje dijete!”
„Kako se Boga ne bojiš? Sram te bilo!”
„Nemoj ti meni, sram me bilo! Bestidnice jedna!”
„Da nisi i sam povjerovao u sopstvenu laž?”
Ante je sjedio na fotelji do prozora, ispijao nasutu mu
rakiju i kružio zakrvavljenim očima. Toliko je bio pijan, da
mu je bilo teško riječ progovoriti, ponešto je mumlao, kao
da se sa nečim slaže i kao da shvata raspravu. Andrej se
probudio, samo sam ga presvukla, dala nešto da pojede i
povela u šetnju. Kada smo se pred veče vratili u stan, oni su
još sjedjeli u nekom svom svijetu.
Andro je nehotice zakačio flašu na stolu, izvrnuo je i
prosuo malo tečnosti.
„Pazi, da ti ruke ne skratim!” I već sledećeg trenutka
lupio mu šamar.
Dječak se sa suzama privio do mene, i izbezumljeno
gledao u pravcu oca.
„Pusti tatu bebo”.
„Marš, govno malo!”
Noć se spuštala nad gradom, palila gradska rasveta,
počinjao život iza zavjesa, roletni, zaključanih vrata.
Andro je uskoro zaspao. Njih dvojica nisu najavljivala
nikakav kraj. Čudila sam se kako ih ne osvoji, umor,
pijanstvo, noć. Pravili su buku, ustajali, pa sjedali, psovali
jedan drugog, a samo trenutak potom, grlili se i ljubili.
Sklanjala sam se po kuhinji, kupatilu, moleći Boga da se
Anto već jednom podigne i ode.
„Moram ići, jarane…” rekao je negdje oko četiri sata.
„Nikud ti ne ideš, jarane. Ovdje ćeš da spavaš.”
„Gdje ovdje da ti spavam? Ma, da, mogu i na podu.”
„Nećeš, vala na podu, makar ja spavao na podu. Ali,
strpaćemo se nekako. Ma, kome je još do spavanja, ne
moramo ni spavati, jebote. Ka’ da će nam biti prvi put da
dočekamo zoru budni. Je li tako, jarane? A ako nam se bude
spavalo, spavaćemo na mojoj ženi…ha, ha…”
„I ta ti je na mjestu, jebo mater svoju, i ja sam ga
naglavio da idem. Kud da idem ovakav. Sjedećemo do zore,
jarane moj.”
Imali smo jedan ležaj za spavanje, tačnije trosjed na
razvlačenje. Ali, nije to ništa strašno, moglo bi na njemu i
četvoro leći i prijatno spavati, kad bi bilo, bar dvoje
„normalno.”
„Pruži ovaj ležaj, da poliježemo!” naređivao je, gledajući
u potpuno drugom pravcu od mjesta gdje sam ja stajala.
Dala sam se odmah na posao, vjerujući da će konačno
prekinuti ovu noćnu dramu.
„Spavaću na dvosjedu, nema veze kako, nekako ću se
namjestiti”, mislila sam.
„Skuvaj nam kavu!” naređivao je.
Ustala sam, uključila šporet, skuvala dvije kafe bez
šećera, potom sjela na dvosjed, umotala se u ćebe i istog
trena utonula u san. Ne znam koliko sam spavala, ali, me iz
sna prenulo povlačenje za noge, histeričan smijeh i
povlačenje ćebeta.
„Ustaj mala, zora je…” pjevali su u glas i valjali se po
podu ispred mojih nogu.
Ante je sjedio u onome što je neko od njih ispovraćao, a
u prostoriji se osjećao užasan neprijatan miris.
„Ustaj… ustaj… hik… ustaj kuč.. Diži guzicu! Hik…”
„Vi ste poludjeli, tako mi Boga.”
„Da i ona malo popije sa nama? A jaro? Šta misliš ti o
tome, jarane?” pitao je Aleksa. „Daj mi tu flašu, da vidi ona
kako je nama. Ona misli da je nama fino.”
Već u sledećem trenutku, borila sam se sa dvije pijane
klade u njihovom nastojanju da mi nagnu flašu votke u grlo.
„Pij, pij… ha, ha… pij!” vikali su naizmjenično kao po
dogovoru, kad jedan stane drugi preuzima, uz to se votka
prosipala svuda okolo, po podu, ležaju, po mom licu.
„Neću da pijem!”
U tom guranju zakačila sam flašu, da li rukom, da li
nogom, ne znam, uglavnom udarila je o ivicu stola, razbila
se u huljadu komada. Najednom muk, tajac, njihovi
preneraženi pogledi, a u meni srce prestalo da kuca. Bacili
su se na pod i počeli sa tepiha srkati prolivenu tečnost.
„Užas!” pomislila sam. „Bilo mi je muka, povraćalo mi
se, kako od toga šta su radili, više od toga kako su radili.
„Šta li će se sada desiti?” uspjela sam samo da pomislim i
već shvatila da Aleksa čini zvjerski pokret, isto tako me
gleda i nasrće na mene. Udarao je nogama, rukama, čini mi
se i glavom, svuda gdje me je stigao. Skočila sam, pokušala
da se odbranim, da zaustavim neki od njegovih udaraca, čak
uspjela i da ga odgurnem u stranu. Pao je na pod, okrenuo se
oko sebe, mumlao, tražio nešto pogledom a onda se okrenuo
i pošao do kuhinje. Povjerovala sam da je trenutak da izletim
iz stana, ali sam istog momenta odustala: „Šta da mi
povrijede Andreja? Ne, čekaću, pa šta bude.” Jedno mi nije
bilo jasno, kako da niko iz zgrade nije čuo, nije reagovao,
nije upalio svijetlo u stanu.
„Zaklaću te! Zaklaću te, kučko!” vikao je, vitlajući
velikim kuhinskim nožem kroz vazduh.
Već sljedećeg trenutka ležali su oboica na meni; Ante je,
od strane glave, stezao moje ruke koljenima, a Aleksa me
udarao u lice, čas pesnicama, čas drškom od noža. Potekla
mi je krv iz nosa, iz arkade, boljelo je svako mjesto gdje je
stigao udarac. Čupala sam se, otimala, vrištala i dozivala u
pomoć.
„Drži kučku, da je prekoljem!” vikao je iz sveg glasa.
 „U pomoć!” Vikala sam iz sve snage. Na kraju sam
šaputala „U pomoć.”
„A mogli bi, prije klanja da je malo… Šta misliš
jarane?” pitao je, dok je lizao oštricu noža.
„Ne!”, zavapila sam. Udarala sam, odbijala njihove ruke,
bacala ih u stranu, na pod, grizla ih gdje sam stigla, ujedala
za prste, što ih je, čini mi se, samo više razbjesnilo.
Andrej se probudio i počeo plakati, krenuo da ustane iz
krevetića.
„Aleksa, dijete si probudilo”, na šta se nije ni osvrnuo.
Dječak je, onako sanovan, plakao, na momente se
umirio, sjeo i počeo da se igra sa plišanim igračkama u
krevetiću.
Osjetila sam ošticu noža na grkljanu, pritisak sve jači,
krv kako potiče niz vrat, i pomislila da je kraj.
„Zakolji! Zakolji, muškarčino! Koljiii!” Vikala sam
histerično i ne znajući kakav će efekat ovoga biti. Ali sam u
trenutku osjetila da moram pokušati naći „klik” koji će ga
„isključiti.”
Zastao je, okrenuo se oko sebe, pritisak je popustio,
trgnuo se, zatvorio oči, potom se zagledao u ruku i nož u
njoj.
„Bože, šta ja ovo radim?” Izbacio je nož iz ruke, bacio
ga svom snagom prema vratima. Zazvonio je metal pri
udaru o pod, vrata.
Izvukla sam se ispod njih, odvukla se do kupatila,
pogledala u ogledalo, pustila krv da teče. Osjetila sam u
utrobi, kao nešto živo, nešto što se pomjera i diše. Gorčina,
kao lavina, preplavila je tijelo, dušu, misli. Jecala sam.
„Završiti? Ne! Da! Ne, ne!”
Zaustavila sam krv, ušla u kadu, pustila vodu, kao da će
sa vodom sve oteći. „Andrej?”
Andrej je spavao, kao mali anđeo. Njih dvojica zaspali na
podu, jedan do trosjeda, drugi do prozora. Slika kao posle
poplave ili kakve druge elementarne nepogode. Izašla sam na
terasu.
Svitao je novi dan.
„Nada, kao snop svjetlosti, što se otima Istoku u dan da se
pretvori, nada, kao prva suza što se otkine sa ivice srca, bujicu
radosti da najavi, nada, kao kap vode na žednim usnama,
agoniju da prekine, nada, kao prvi plač novorođenčeta u objavi
života.”
Oko podne sam pakovala stvari, spremala Andrejevu
robicu, napravila dva sendviča i s koferom u jednoj i
dječakovom rukom u drugoj ruci, napustila stan.
„Kuda ste se uputili vas dvoje?” pitala je Jela, kada nas
je susrela na kraju Kalinske ulice.
„Nemamo pojma.”
„Šta je opet bilo, jarane? Mi jutros stigli iz Odžaka. Šta ti
je to na vratu?” Pitala je, vidjevši ranu. „O Bože?!” Uzela je
Andreja u naručje, ljubila ga i sa njim već išla prema
njihovom stanu.” Gde je on?„pitala je.
„Otišao je sa Antom.”
„Idemo da popijemo kafu. Idemo kod ćika Mićka, je li
tako Andro? Pa ćemo da vidimo šta da radimo.”
Ostali smo kod njih cijeli dan, vrata našeg stana se nisu
otvarala. Nije došao tu noć, ni sjutra dan.
Nastupili su dani bez imena i smisla, vrijeme bez značaja
i vrijednosti i na čekanju.

„SVETI ANĐELE, KOJI STOJIŠ UZ MOJU JADNU

DUŠU I GLEDAŠ MOJ ŽIVOT, NE OSTAVI ME
GREŠNOGA, NITI ODSTUPI OD MENE ZBOG MOJE
NEUZDRŽLJIVOSTI. NE DAJ MJESTA ZLOM
DEMONU, DA OVLADA MNOME POMOĆU NASILJA
OVOG SMRTNOG TIJELA.
OJAČAJ MOJU BIJEDNU I SLABU RUKU I UPUTI
ME NA PUT SPASENJA. MOLI SE BOGU ZA MENE,
DA ME UČVRSTI U STRAHU I POKAŽE ME
DOSTOJNIM SLUGOM SVOJE DOBROTE.
ANĐELE MOJ, ZATVORI VRATA KROZ KOJA
SAM OVU NOĆ IZAŠLA, IZBRIŠI MI SLIKE SA
MONITORA SJEĆANJA, DA BIH MOGLA DA
GLEDAM SVOJ LIK U OGLEDALU”, pomolila sam se.

RAT, KAO IZVJESNOST

„U plićaku se niko nije utopio iz
 dubine treba izroniti…”

K omšije, naše drage,” javljao se Miško, ulazeći u

stan. „Šta se to dešava sa vama? Možemo li šta da
pomognemo? Ne treba da vam ponavljamo da ste
nam jako dragi, da vas volimo kao rod svoj, mi i naša deca, i
vas i vašeg Andreja.”
Šutjela sam. Aleksa je progovorio, sasvim mirno i
lagano.
„Ne znam šta mi je, ne znam šta da radim. Bojim se da
ću ovo dvoje povrijediti. Vidi Miško moj šta sam napravio
Neni. Ja sam lud, ja sam poludio." Uzdahnuo je duboko i iz
dubine duše izvlačio neku novu priču. „Moji roditelji su
živjeli na selu, sve do sedamdesetih. Življeli solidno, po
seljački, imali stoku, livadu, njivu. Izrodili nas šestoricu,
školovali nas na ovakav i onakav naćin, mučili se, stvarali.
Najstariji je služio vojsku, ovdje u Travniku. Oženio se i tu
ostao da živi. Pričala mi je majka, da sam se zbog neke
strine odbio od nje, mrzio je i nisam htio da sisam ni dana
kada me je rodila, da sam je mrzio, u početku, a znam da je
kasnije nisam podnosio, čak sve do petnaeste godine. U tom
periodu živio sam kod babe u kolibi, od nje išao u školu.
Sedamdeset i neke, neko nam je potrovao sva goveda,
konja i psa. Tada su se stari spakovali i preselili u Titograd,
počeli da živimo kao postanari u nadi i obećanju oca da
ćemo uskoro dobiti stan, ili sagraditi kuću. Nismo sumnjali,
jer je bio savršen majstor, osim toga kao mnogočlanu
porodicu sledovao nas je stan od društva. Jedan od braće
rođen je sa srčanom manom, tako da se cijelo djetinstvo
savijalo oko njega. Shvatali smo to rano i živjeli sa tim.
Sjećam se, da su ga roditelji svuda vodili; u Ljubljanu, pa u
Ženevu, često odsustvovali od kuće, najstariji brat brinuo o
nama, i sve je nekako funkcionisalo. Sjećam se da smo
jedan od pasulja pravili sa kakaom. Onda je otac počeo da
pije. Mrzio sam ga zbog toga, gurao kad sam mogao,
prezirao i stidio se njega. Mislio sam da se sve loše dešava
zbog njegovog pića. Često nismo imali za hljeb, ali je on
imao za flašu. Rasipao je, prestao da misli o izgradnji
porodične kuće, dobio stan, kao prvi na rang listi, ali ga je
ustupio nekoj samohranoj majci. Oprostio bih mu davno
sve, ali što je majku maltretirao i prebijao, to nikada! Ubijao
je i fizički i psihički, onda se ona teško razboljela, operisana
nekoliko puta, namučila se.” Zastao je, zaustavio misli,
pogledao u Andreja i mene. Počeo je plakati, plakati sa
suzama i grčenjem.
„Ni jedna žena ne zaslužuje da je neko maltretira. Ni
jedna! Ja sam se izgubio u sreći. Ja nisam navikao da me
sreća nalazi, ja sam naučio da vječito nešto čekam, jarane
moj”, obračao se Mišku. „Ja ne znam šta se desilo sa mnom.
Kao da mi je nešto puklo u mozgu, kao da mi je neka brana
popustila. Meni treba pomoć. Ja sam bolestan.”
 Ridao je od plača, mi se samo gledali, ne znajući šta da
mislimo, kažemo. Jela je gurnula Miška, dala mu znak da
nešto mora reći, uraditi.
„Aleksa, nisi ti sada manji čovek u mojim očima, zato
što si ovo ispričao, zato što si priznao da si bolestan i da ti
treba pomoć. To nije sramota, već ljudska obaveza. Svaka
bolest treba „jaku volju” ali, i stručno lice. Zato tebi treba
stručna pomoć. Ja sam tu, zapravo mi smo tu, šta god treba,
a mi možemo. Ako će ti pomoći, neću pred tobom, nikada
više čašu popiti. Bilo šta, samo mi reci”.
Činilo mi se da se nešto desilo te večeri. Ostali smo do
duboko u noć.
Sjutra je dan koji obećava…
Popodne je pitao da li bi pošli sa njim kod Đema,
njegovog starijeg kolege.
Pošli smo…
Đemo, stariji gospodin, skoro pred penzijom, imao je
šestočlanu porodicu i poveće imanje na selu ispod Pavlovice.
Voljela sam posjete muslimanskim porodicama, jer sam pri
svakoj posjeti otkrivala nešto novo, meni, nepoznato. Sa
pažnjom sam slušala priče o njihovim običajima, o čemu su
iscrpno pripovijedali stari muslimani, nene u dimijama. O
Kuranu sam posebno voljela slušati. Đemina supruga je bila
odmjerena, pomalo tužnog pogleda, dobroćudna i žena tihog
glasa.
„Neko ti o glavi radi,” pričala je, gledajući Aleksinu
šolju.
 „Neka osoba ti veže ruke i noge, srce ti je vezala u čvor,
misli su ti u haosu. Sputava te, izbacuje iz kolosijeka i sama
pomisao na tu osobu, a tek susret sa njom, pogubiš se ne
znaš gdje si krenuo, a ne da si zaljubljen, nemoj pogrešno da
me shvatiš, nego ti je sve to „noćna mora. Progoni te u snu,
moraš priznati da ti u san dolazi, budiš se sav u znoju, u
haosu.”
Pogledala ga je značajno, pa nastavila.
„Imaš zapis ispod jastuka, imaš bolove u glavi, čašu pred
očima. O, Alahu dragi, šta je ovo? Prevrnuta košulja te čeka,
ako ne uspiješ da se maneš pića. Sve ćeš zgaziti pred sobom,
sve ćeš uništiti što voliš, do čega ti je stalo. Predstoje ti
tamni hodnici, sa đavolom ćeš hodati pod ruku. Ali, ali, ima
spasa. Spas je u tvom Svecu.”
„Šta priča ova žena?” pitala sam ga šapatom.
„Pst.”
Sa nevjericom sam slušala sve što je izgovorila, ali
nisam mogla da se ne sjetim nekakvih zamotuljaka koje sam
našla negdje na početku, kada sam stigla u Bosnu, uz njega
su bile dvije fotografije djevojke, nekakvog kraćeg sadržaja
na, kako sam saznala, arapskom jeziku. Nisam mogla da se
ne sjetim, te djevojke, muslimanke, sa kojom mi je susret
bio kao hladan tuš, iz čistog mira, koju sam svjesno
izbjegavala i prelazila na drugu stranu ulice da bih je
zaobišla. Kasnije sam saznala, od Alekse, da se zabavljao,
„izlazio” kako je rekao sa njom oko pola godine, negdje na
početku njegovog dolaska, bio drugar sa njenim ocem,
odlazio kod njega na ranč, pomogao mu da sagradi
vikendicu.
„Nismo mi još završili!”, ponavljala je kad god bi nas
srela, bilo na ulici, bilo kod Radula i Marije, sa kojima se
poznavala i dolazila na kafu, pazila im djecu, bilo na kiosku
gdje je radila.
„Završena je to priča”, govorio je, ali se čudno ponašao
pri svakom susretu.
„Ti si kao omađijan”, rekla sam mu jednom, a on
odgovorio: „Da znaš da se baš tako i osjećam. Primjećuješ li
da mi se hod i glas zalede samo kad je vidim? Ali, nije to
nikakvo uzbuđenje, to je nekakav šok.”
„Bog je onaj u koga vjerujem.” I pošli smo uskoro kod
našeg Sveca, ispod Ostroga. I pola godine, po ovim
dešavanjima, kao da se neko čudo dogodilo, kao da je život
stao na normalu.
Promijenili smo, uskoro stan, jer nam je istekao ugovor
kod Zijada, pronašli praznu prostoriju kod jednog samca,
rodom iz Barica kod Mojkovca. Čika Ivan je bio dobroćudni
učitelj u penziji, otac dva sina, razveden i kao sam živio u
jednosobnom stanu, imao pitomu narav, dobru dušu. Sinovi,
Igor i Aco, su živjeli sa majkom u većem stanu u ulici Prvog
maja. Inače, tu gospođu nikada nisam upoznala, a saznala
sam da je sestra pjevača Čobija.
Ivan nam je ponudio na korištenje veću, prostranu sobu,
gdje smo smjestili, dio za spavanje i dio namještaja za
dnevni boravak, dok smo zajednički koristili kuhinju i
kupatilo.
„Meni treba društvo, kirija me ne interesuje”, rekao je
odmah na poćetku. „Stan mi blista, kako ste mi ušli u stan”,
priznao je uzbuđen i zadovoljan. Ubrzo sam zavoljela ovog
čovjeka, odnosila se prema njemu kao najrođenijem,
obožavala da sa njim razgovaram, jer je bio živa
enciklopedija starih mudrosti i istina. A on obožavao našeg
Andreja, kasnije i Damjana, koji se rodio dok smo bili kod
njega postanari.
Znao je uzeti Andra za ruku i izaći da prošeta, da ga
povede u market, nakupuje slatkiša i obavezno mu kupi neku
igračku.
Kod njega na stanu smo ostali do kraja devedesetprve,
kada zbog dešavanja u Hrvatskoj i blizine tih loših
dešavanja, odlazimo, odnosno dolazimo u Crnu Goru.
„Vodite djecu”, govorio je, „a ja ću se snaći. Idi makar ti
sa djecom a ja i Aleksa ćemo, ako zagusti kroz šume i
bogaze. Ovo je sve po đavolu pošlo, ko zna šta će biti. Ništa
dobro čovjek ne može očekivati.
Ovo se ne dešava drugome, tamo nekome, ovo se dešava
nama. Teško je povjerovati da će mirno gledati, bilo ko iz
Bosne, to tamo na pragu.”
Čudan se neki strah osjećao u vazduhu, u prodavnici, u
komšiluku, na poslu. U pola osam nikoga nije bilo na ulici,
svi su se okupljali oko „Dnevnika”, osluškivali novosti u
okruženju. Skinuta je Titova slika, zgažena, Jela i ja smo
plakale na ovo saznanje, napadnut je vojnik u tenku,
postavljene su prve barikade, javljali se prvi glasnogovornici,
doljevali „ulje na vatru”.
Odjednom smo svi znali ko smo i odakle smo, koje smo
vjere, kako se krstimo, gdje vodu pijemo, šta jedemo, kod
koga idemo.
„Imam tačno tridesetdva metka”, izjavio je Zeir jedne
večeri dok je sjedio, večerao i ispijao rakiju u stanu kod nas,
i on uz Miška, Radula, pomogao da spremimo deset metara
drva za zimu koju nećemo tu dočekati.
„Zašto tridesetdva, komšija?” pitao je Ivan.
„Zato što taman toliko ima četnika u Kalinskoj…” uz
ironičan osmijeh, okuražen pijanstvom, izgovorio je i ustao.
„Ispij, ispij tu čašu što sam ti nasuo, ne ostavljaj mi
svađu u kući”, rekao mu je čika Ivan. „A onda možeš da
izađeš da te ja ne bih naglavačke izbacivao. Zaboravi ova
vrata.”
Ustao je i ispratio ga bez pozdrava, samo zalupio vrata
za njim. Svi su se zgledali. Niko ništa nije rekao.
I postajalo je izvjesno da se približava rat. Rat. Užasnog
li pojma.
Znali smo to, jer smo dobijali pozive u kasne sate, sa
prijetnjama, da je bolje da svojom voljom odlazimo, da ne
čekamo da nas „oni” istjeruju, da ne pijemo vodu, jer je
zatrovana, da čuvamo djecu mraka. Fizički nasrtaj na
Aleksu, dok je vršio redovni obilazak objekata u noćnim
satima je prelio času.
„Kume”, pitala je Jela, kuma, Halila Bajramovića – Lila.
„Reci mi, je li došlo vrijeme da se mi pakujemo?”
„Hm. Žao mi je kumo, ali, nije pet minuta do dvanaest,
već minut do dvanaest. Samo minut, kumo moja. Može do
ujutru, prije nego svane, da bude kasno…”
„Fala ti, kume moj”, rekla mu je Jela.
„Mi smo se spakovali”, obavijestila me je Jela, kada smo
se srele u redovnoj trgovini na pijaci.
„Šta spakovali? Kuda ćete, jarane?” pitala sam, ne
priznajući da shvatam šta mi govori.
„Sve stvari sam upakovala u kartonske kutije. Samo
ostavila po jednu viljušku i lični pribor. Čekamo da nam
Savo javi kad mu je slobodan kamion i da se selimo.”
„A stan? A posao?”
„Jarane, šta je sa tobom? Spašava se život”.
Nikada je do tada nisam vidjela tako ozbiljnu i odlučnu.
„Bulatovići, Dragovići, Vešovići, Kovačevići... Trideset,
od onih Zeirovih „tridesetdva četnika” su sa one strane
granice, jarane moj.”
Pogledi su nam se sreli. Još ti pogledi žive u meni.
Pošla sam do stana, ispričala Aleksi, a on odmah prenio
Ivanu, i zajednički se dali na pakovanje stvari. Ali, za dva
dana na put sam krenula ja sa djecom, sa Andrejom u ruci i
Damjanom u naručju, i jednom putničkom torbom sa
njihovim osnovnim stvarima.
„Tako je, mili moji”, rekao je Ivan. „Ako bude sreće,
vratićete se, a ako ne, neka ste mi živi i zdravi.”
Grlio je dugo, malenog Andra, molio da ga ne zaboravi,
da ne zaboravi ovaj mali grad gdje je proveo svojih malenih
pet godina, da se jednom vrati. A onda je ljubio Damjana,
koji mu se počinjao smijati kada bi ga samo ugledao da mu
se približava.
„Neka vas Bog čuva, gdje god mi bili”, blagosiljao je
kroz suze, dok nas je ispraćao na autobuskoj stanici, dok je
Aleksa bio na poslu i nije mogao izaći da nas isprati.
Putovala sam kroz Bosnu poslednji put, sa nekim
čudnim osjećajem, sa osjećajem kao da se otkida nešto
drago sa svakim pređenim kilometrom, kao da svaki
kilometar izvlači po dio mene, moje duše i prosipa po
asvaltu.
„Šćepan Polje”, javljao je kondukter.
„Zbogom, Bosno.” prošaputala sam. I zaista, ni dvadeset
godina kasnije, još se nisam povratila u Bosnu. Nije da
nemam želju, naprotiv, jako bih željela, ali mogućnosti su
takve.

Narednih šest mjeseci, dok se „kuvalo” na svakom

milimetru bosanskog tla, ja sam razmišljala o provedenim
godinama tamo. Moj život pod strahom i stresom sa
Aleksom, kao da je bio uvertira pred novim, velikim
strahom. Razmišljala sam, Bogu hvala da sam otišla, jer taj
stres ne bih mogla podnijeti.
Moj lični rat je tamo počeo, a nastaviće se u Podgorici.
 A slike iz bosanskih dana, vremenom blijede, potiskuju
ih neke nove, svježije, samo ostaju sjećanja, topla i draga,
„jer ljudi zaborave šta ste rekli, uradili, ali prvi utisak koji
ste ostavili na njih, nikada ne zaboravljaju”, tako je to i sa
gradovima.
Grad moje mladosti, grad moje srednje škole, zatekla
sam u čudnoj zbrci, kao da su sve ulice bile „lijeve” kao da
su svi semafori „bili bez struje”, kao da su svi osmjesi bili
„izdati”, sve lijepe riječi „rezervisane unaprijed” i
rasprodate, podijeljene.
„Ne pomaži prilikom skidanja, već prilikom dizanja
tereta”, kaže jedan grčki mislilac. Pred ratnom stihijom, koja
se obrušila kao lavina, hiljade i hiljade nevoljnika je
potražilo spas u Crnoj Gori, u Podgorici najviše. Relativno
mali prostor su preplavile zastave humanitarnih
organizacija, čitav svijet se „spustio tu”. Na Vrelima, na
obodu grada, sagrađen je kolektivni smještaj, gdje sam i ja
dobila prostoriju od tridesetak kvadrata. Neoprostivo najteže
je bilo kada sam prvu noć trebala leći u polupraznoj sobi sa
osjećajem žive praznine u duši.
Žednome je kap vode – život, gladnome parče hljeba,
izbjeglom, u mozaiku nesreće, od osmijeha, sve ima težinu,
pečat.

Vrela su bila najbrojnije izbjegličko naselje. Oko

devetsto stanara je smješteno u osam polumontažnih
paviljona. Bila je to „Nojeva barka” brodolomnicima iz
svih, ratom zahvaćenih područja. U nekoliko hiljada
kvadrata, smješten je duh Mostara i Neretve, Sarajeva,
Banja Luke, Knina, Vukovara, Travnika, Splita, Rijeke,
Pule i slike otkinutog djetinstva, ukradenog dvorišta i
trešnje, uplašene mladosti, nataložene gorčine i bola, sve
skupa na kupoli očaja.
Trebalo je krenuti od nule, kako neko reče, „prekrižene
nule”, sa dna, povratiti osmijeh u dječije hodnike, povratiti
nadu na raspuklini jednog vremena i prostora.
Izbjeglice? Ili, „izbjegla lica”, jedina lica bez lica.
Izbjegličke priče pune stupce novina i sve imaju okus
bježanja, doma u plamenu, izgubljenih prijatelja, dragih ljudi.
„Crveni krst”, „Danski savjet”, „Komesarijat za raseljene” su
prvi koji pokušavaju da se prevaziđe čamotinja i ugledaju
„zvijezde iz bunara”.
Neoprostivo bi bilo zaobići, desetak radionica, koje su
postojale u to prvo vrijeme, ali i kasnije, dugo, zadugo.
Igraonica, za djecu predškolskog uzrasta, maštaonica, eko-
radionica, muzička, likovna, novinarska, radionice šivenja i
pletenja i dva časopisa „Djetelina” i „Vrela”. Kao da je u
ovom sadržaju život u naselju počeo dobijati smisao i nuditi
inventivnost grupe stanara i kanalisane pozitivne energije
djece i omladine. Ostala je zapisana ta pozitivna energija
koja je pokrenula i u ambis survala lavinu gorčine, taj
impuls grupe ljudi koji su prevazišli trenutak i sebe.
 Danas, slika Vrela na rubu Konika, liči na onu od juče,
prekjuče, prošlih mjeseci, prošlih godina, samo mnogo
otužnija. Ona masa tragičnih sudbina sa početka priče o
naselju, kao da se umanjila. Valjda je proteklo izvjesno
vrijeme, a kažu „vrijeme je majstorsko rešeto”, briše
tragove, zacjeljuje rane, zaustavlja krvarenje na duši. Pitam
se, samo, šta biva sa sjećanjem? Da li se slike na monitoru
sjećanja brišu? Brišu? Blijede? Ali, kako iz sjećanja izbrisati
ugašeno Nebo, izgoreo život, kako zaobići dušu, jer čim
raskrili vrata, na njenom uzglavlju odjeknu pucnji, zamiriše
barut i otkine se krik. No, vjerovati je onoj da je vrijeme
istupilo oštricu bola, da se zid neizvjesnosti pomjerio, vidik
postao širi, izvjesniji. A naselje sada podsjeća na olupinu,
negdje na pučini u isčekivanju da potone. Većina ljudi sa
početka priče, odavno se utopila u lokalno stanovništvo, sa
sjećanjem na porijeklo i dolazak.
I prolaze tako godine i ostaju tragovi u vremenu kao
koraci u pijesku.
U Martu sljedeće godine, Aleksa je stigao u Podgoricu, a
tada su već „nikle” mnoge barikade kroz Bosnu, posebno po
obodima Sarajeva. Onda se dogodio April na Baš-čaršiji.
Rasplamsalo, zakovitlalo, zakotrljalo se zlo i buknuo
plamen mržnje kroz Bosnu.
Bosna je bila u ratu. Kakva tragedija!

•
 Već narednih mjeseci padale su žrtve, kao klasje
prekidani životi, nicali grobovi, krvava kola i posmrtni
marševi.
Razmišljala sam da li je bilo teže ostati ili otići?
Oni što su ostali, nikada nisu i neće razumjeti one što su
morali otići. Nikome od onih što su ostali, niti je kada bilo,
niti će kada biti na pameti misao kolika je i kakva nesreća,
onih što su otišli. Teško je saznanje da tamo više nisi, a
ovamo te jos nema. Bolno raspeće duše i uma.

IZBJEGLIŠTVO
Tamo više nismo a ovamo nas još
nema…
Podgorica…
Postanarstvo, jedna sobica sa najpotrebnijim stvarima i
pokućstvo. Dani umorni, tromi, neizvjesni. Nešto ušteđevine
topilo se iz dana u dan, ništa neregulisano, osim tog
nekakvog statusa „raseljenog lica” i prava na mjesečna
sledovanja na: brašno, paštetu, koje kakve konzerve,
higijenske pakete. I godine što će doći, obilježene čekanjem
u redovima. Redovi, redovi… Nervoza, milost, poniženje,
nerazumijevanje, pa opet riječi saosjećanja, ljubaznosti,
osmijeha, ohrabrenja. Pomirenje sa realnošću, otkinut dio
života, žal za ugodnostima i izgubljenost ili spas negdje na
kraju puta. Kako je trebalo snage, da se shvati situacija,
ostane na kolosjeku, nađe izvor na kome se duša napaja, da
bi biće ostalo u jednom komadu.
Oni slabi, što nisu shvatili, da to što su sačuvali živote,
nemjerljivo je bogatstvo i nisu našli snage da krenu dalje,
već se pogubili u tumaranju po beznađu i neprebolu. Živ
čovjek žali i prežali, iznova stvori, iznova ima. Događaji
koji nekima izgledaju kao tragedija, za nekoga mogu da
budu izvor neograničenih mogućnosti, novih spoznaja,
potvrda da mogu i znaju, potvrda novih početaka.
Ja sam od onih što su svoj krst s’ ponosom nosili,
radovali se svakom novom danu kao prvom i uživali u
svakom kao da je poslednji. Sa vjerom u Boga i Njegovu
milost, nikada fenjer nade i novog dana nisam u srcu gasila.
Aleksa je pao. Njemu je izbjeglištvo bilo ništavilo, u kome
se izgubio, pokušao povući mnoge za sobom.
„Kako da shvatim i prihvatim, da sam bez posla, da
moram kopati i istovarati džakove, kao obični fizikalac.
Kako da prihvatim da od nule moram početi?” govorio je
ozlojeđen i bijesan na cijeli svijet.
„Ništa nismo izgubili, kada smo sačuvali svoje živote.
Treba vjerovati i biće, naći će se, i tražiti „pokucaj i Bog će
ti otvoriti.”
„Kakav Bog, kakvo otvaranje?! Da ima Boga, ne bi
dozvolio da se sve ovo dešava!”
„Bijedni smo mi da sudimo o Božjim djelima. Sve što
imamo i nemamo, Božija je volja i pravedna podjela.”
Kada rat počne, kao neminovno prate ga nerodne godine,
oštre zime, nikada jedno zlo ne dolazi samo, već uvijek ima
pratnju da ga čini većim, razornijim i neviđenijim. Te
godine je zima bila oštrija nego inače, Podgorica osvanula
pod snijegom i podeokom u živi ispod nule.
„Evo, i što bih radio, ne da ovaj prokleti mraz!” ljutio se
Aleksa i samo dolivao u svoj krčag gorčine.
„I pričaš mi o Bogu i njegovoj milosti.”
 KRIVAC ZA SVE
„Prošlot je kao proliveno mlijeko u
pijesku, a budućnost udaljeno Sunce na
horizontu. Najvažniji trenutak je sada.
Nauči da živiš u sadašnjosti i da uživaš
u njoj…”

Prošlost se ne može promijeniti…

Možemo li uticati na zaborav, možemo li gurnuti u zaborav
ono što nas čini nesrećnim i praviti selekciju u sjećanju?
Na ormariću ogledala u kupatilu sam ispisala: Mogu!
Hoću! Znam! i znala sam da je moje „mogu” jače i od moje
inteligencije i svih spoljnih uticaja. Nikada nisam otišla na
počinak da se u mislima Bogu ne pomolim i ne izmolim
Očenaš. Vjera u Boga jača je i silnija od svih nevolja.
Kapali su dani kap po kap. Prošla je prva zima u
izbjeglištvu.
On je rano izlazio iz stana, najčešće bez riječi, vraćao se
kasno, redovno pijan sa kesom i flašom.
„Može li sa tobom čovjek uopšte da razgovara? Može li
se znati, šta radiš, gdje, šta si naumio?”
 „Boli te kurac šta radim i gdje radim! Svoga posla, i
svoju brigu vodi!”
„Samo mi reci, da li tebi ovo liči na brak, na porodicu?”
„Ništa ne radim, pijem po kafanama i trošim pare na
kurvetine, jer te ne mogu više gledati! Muka mi je i od tebe,
i od tvojih i od mojih i od ove kopiladi!”
„Dobro, to ne bi trebao biti problem. Ne možeš da nas
vidiš, muka ti je od nas, samo se okreneš i nestaneš. I kraj
priče.”
„A to bi ti, kučko, da me ne gledaš! E, pa ima da me
gledaš ovakvoga do kraja života! I goreg ćeš da me gledaš!
Ti si me dovela do ovoga i zato ima da me gledaš!”
„Najlakše je za svoju propast kriviti druge, olakšati svoju
savjest. Naravno, i za rat sam ja kriva, i za izbjeglištvo, i za
tebe, i za sebe, za sve sam ja kriva. I to što ti nemaš snage da
se izboriš sa flašom, i što si kukavica u duši, kojoj treba
sažaljenje. Za sve, za sve sam ja kriva.”
„Ti! Nego ko?”
„Utuvi sebi, u tu svoju praznu glavu, da ja želim da
živim, zbog sebe i ovo dvoje koje sam rodila. I zapamti
boriću se za njih svom snagom i svim sredstvima, sa tobom
ili bez tebe.”
Izašao je iz stana i nije ga bilo naredna tri dana.
„Gdje je Aleksa?” pitala je majka.
„Pošao je kod svojih na Konik”, slagala sam.
Onda, treći dan, pojavio se sa nekim čovjekom u dva
poponoći. Pozvonio je na vrata, kao da negdje gori, prošao
pored mene, unoseći nekakav zamotuljak ispod miške, koji
je zavukao ispod kaauča.
„Ovo je puška. Kad se „oni” pojave, slobodno je
upotrijebi, bez razmišljanja.”
„Kakva puška? Kakvi „oni”?
„Oni, glupačo!”Oni” hoće da vas sve poubijaju. Oni me
danima već prate.”
„Koji „oni” Aleksa?”
„Mudžahedini iz Bosne, glupa ženo!”
„Dobro, dobro. Mi smo im kao nešto važni, pa će da nas
sklone?”
„Pa, ti im i nisi nešto posebno važna, ali eto, loše ti se
piše, zbog mene. Znaš da mi je žao. A sad, pogasi svijetla i
ni slučajno ništa ne pričaj tvojima, osim ako nećeš da i oni
stradaju.”
U sledećem trenutku, zatvorio je vrata auta i sa onim
čudnim čovjekom nestao u noći.
„Šta se ovo dešava?”, pitala sam se na glas.
Obuzeo me je strah, kao onaj kada ugledate zmiju tik
pored nogu, kao kada na licu osjetite da vam se pokreće osa
i samo pogrešan milimetar, značio bi ujed.
Otac je sišao i pitao šta se dešava.
„Čuo sam dio razgovora, vidio dio. Šta je sa tim
čovjekom? Ja bih bio ozbiljno zabrinut, da sam kojim
slučajem na tvom mjestu.”
„Nemam pojma šta se dešava. Šta da radim?” pitala sam.
„Da pozovem policiju?”
 „Šta ćeš da im kažeš? pitao je.
„Donio je nekakvu pušku. Kaže da se branim kada dođu
i ako dođu „oni”.
„On je, definitivno skrenuo sa pameti. Ako to oružje
ostane tu, može se svašta desiti. Zar misliš da njemu možeš
vjerovati?” pitao je ozbiljniji nego ikada prije.
„Mi, ovo ne možemo više trpjeti, a ni gladati da te na
naše oči uništava. Ja ću mu reći da traži stan. A vi,
odaberite, vama trome na volju dajem.”
Pojavio se skoro trijezan, ili je bar tako djelovao, te sam
iskoristila priliku da popričam sa njim.
„Ne znam šta misliš, kakvom cilju ideš, šta vidiš, tražiš?
Do kada i kako? Ali, ovo više ovako ne ide.”
„Ne mislim ništa”, bio je njegov odgovor i bila sam
ubijeđena da je najiskrenije odgovorio.
„Valjda ti je jasno da ovo ovako više ne ide i dosta ga je
bilo. Ovaj brak je obična lakrdija. Molim te, nađi negdje
stan, sobicu i ostavi nas na miru.”
„Djecu ti ne dam! Da ih dam tebi, droljo jedna!” vikao je
iz sveg glasa, psovao i vrijeđao, lomio sve oko sebe, izbudio
djecu, uzimao ih, pa, ih čas ljubio, čas udarao po njima, kao
po kakvim vrećama.
Napravio se metež. Sva kuća je bila pod osvetljenjem.
Ustali su otac, majka, brat.
„Napusti kuću ili zovem policiju!” Ljutio se otac
potrešen.
„Zovi, zovi pandure!” Urlao je kroz kuću, izlazio vani,
tražio nešto po dvorištu i vraćao se u suzama, izbezumljen i
histeričan. Onda bi sjeo na pod, krstio noge i kao poslednji
ukletnik, plakao i molio.
„Ti, moraš da se liječiš”, pokušao je otac sasvim mirno.
Djeca su se privijala uz mene, plakala, vrištala, gurala ga
od sebe, uplašena od njegovih izraza i riječi.
Izašao je i nestao.
Budna sam dočekala zoru. Svijetlo je gorjelo u prostoriji,
gdje sam sjedejela, jer sam osjećala nemir, ne, osjećala sam
strah, užasan strah. Dječaci su ubrzo zaspali, strecali na
mojim ramenima, stežući male jorgane oko sebe.
Rano sam se izvukla između njih i izašla na terasu.
Naselje je još spavalo, Sunce žmirkalo na Istoku i obećavalo
lijep dan.
Aleksa se nije pojavio sjutradan, nije ga bilo ni narednih
dana, pojavio se tek deseti dan. Zalupao je na vrata, kao da
ga goni stotine pasa i na sve je više ličio nego na čovjeka.
„Kučko, daj mi djecu! Daaj mi djecu! Daj!”
„Da ti dam djecu? A šta bi ti sa njima u ovo doba i sa
tobom takvim, oprosti?” Zatvorila sam vrata i krenula prema
prostoriji gdje sam sjedjela. Zalupao je nogama i rukama u
vrata, zagalamio uz psovke i uvrede, probudio sve u kući.
Jedva je stajao na nogama.
„Da ti je znati koliko te mrzim. Mrzim te toliko da bih te
lako lišio života.”
„Pa, što ne probaš? Msliš da bi te to spasilo?”
„Sine moj”, prišla mu je moja majka, i nekako uspjela da
ga uhvati ispod ruke.
„Hajde da zovnemo taxi. I da ideš polako kod svojih.”
„Ne, neću kod njih. Moji ne smiju da me vide ovakvog!”
Ubrzo su odlazili niz ulicu, sa rukom ispod ruke i u
nekoj priči. Nedaleko se pojavio taxi i on je sjeo a majka ga
pozdravljala. Osjećala sam se nemoćno, uplašeno i kao u
nekom ružnom snu, košmaru iz koga nisam mogla da se
probudim. A željela sam, očajnički sam željela.
Osjećala sam teret situacije bez posla, često bez hljeba
za doručak. Nisam mogla da stalno tražim. Osjećala sam
strah u vazduhu, strah u duši, bol u cijelom svom biću.
Prolazile su mi kroz misli, njegove, nimalo prijatne
prijetnje: „Pobiću vas sve! Mira ti neću dati! Proklinjaćeš
dan kad si me srela.”
Sa strepnjom sam izlazila u dvorište, u sred dana
spuštala roletne, provjeravala, više puta, vrata, svijetlo
ostavljala upaljeno. Dugo u noći sam ostajala budna,
osluškujući svaki šum, svaki zvuk koji bi rasparao noć i
trzao me. Sjedjela sam i pisala, isčitavala dnevnik koji sam
vodila u Bosni. Plakala sam potom, ljuta na njega, ljuta na
sudbinu, tražila razloge, tražila dan, onaj prvi, kada sam,
možda, morala shvatiti da se nešto dešava sa njim. Ali,
nisam našla „taj dan.” Možda, onda kada sam shvatila da je
počeo da govori neistinu, pa da se posle „vadi”, tražeći od
mene da potvrdim kao istinu. Rekla sam mu da to ne radi.
Sjećam se, kako mi je jednom rekao, „Tebe ne može
zeznuti, samo ko te nikad nije vidio.”
 Željela sam da mi neko kaže „Ne boj se, sve će biti u
redu.” I čula sam često taj glas u vjetru, u smiraju dana, u
mirisu ruže. Svima nam je nekada potreban taj čudni
„nevidljivi” glas. Zar ne?
Na polici, među nekoliko stotina knjiga, pažnju mi je
privukao naslov „Moć podsvesti.” Tu knjigu sam dobila od
Muse. Mnogo puta ranije, namjeravala da je pročitam, ali
sam se „mimoilazila” sa njom. Sada sam ipak počela, i
uskoro otkrila čudesne stvari, otkrila nevjerovatnu moć
discipline misli i uticaj podsvjesnog.
Tada sam se sjetila, onih mojih „parola” kod ogledala u
kupatilu. Naućila sam da svojom sviješću i podsviješću,
stavim pod kontrolu svaki dan

Kako mi je Jela nedostajala. Falili su mi susreti sa njom,

razgovor, njene riječi utjehe i ohrabrenja. Shvatila sam u tim
danima, da nemam prijatelja, sa kojim bih podijelila misli
kada odložim divnu knjigu koja me je duboko dirnula, kada
odgledam dobar film, a nemam nikoga kome bih otvorila
dušu kada sunčevi zraci, veličanstvenog jesenjeg dana ugriju
moje srce i na tren ispune radošću.
„Jarane, moj, kako mi fališ.”
Aleksa se vratio posle par dana.
„Došao sam da ti kažem, da sam išao u crkvu,
ispovijedio se i spreman sam da počnem život iz početka.
Molim te, samo još ovu šansu. Molim te za još nešto. Da
odemo sa ovog stana, nađemo negdje prostor i stanujemo.”
Znala sam da je sve to besmisleno, sita sam bila
pokušavanja. Ali, opet po koji put, pristala sam.
„To će nas sigurno spasiti”, sa ironijom sam mu
odgovorila.
Narednih dana je intezivno tražio stan, odlazio kod
svojih na Konik, povremeno ponešto javljao, pa zadugo
ništa.
Jedne večeri je došao: „Našao sam stančić na početku
Tološa, odmah iza vinograda. Da pođemo da vidiš?”
Bio je to, odvojen, jednosoban stančić u prizemlju, tačnije
podrumu trospratnice, bračnog para sa dvoje djece. Bili su
divni ljudi, stan je bio solidan, sklonjen od ulice i buke i
prijatan. Nisam od ovog prostora, sredine, ljudi, očekivala da
će doći čarobnjak i sve stvari posložiti na svoje, ali sam se
nadala da je kucnuo trenutak u njegovoj glavi i da ću "čuti" taj
"klik" Nada…
Kažu, nada umire poslednja.
Svaki dan, sat bez pića, bio je za mene ukraden trenutak
od davno minule sreće. Radio je, dolazio umoran, solidno
zarađivao, počeo davati zarađeno. Tada nastupa galopirajući
period inflacije. Prihvatila sam da kuvam ručak za radnike i
odnosim na gradilište. Ponudila sam se da mu vodim
evidenciju o poslovima, isplatama, jer je imao grupu ljudi sa
kojima je radio. Uzela bih dječake za ručice, ruksak na leđa
i šerpu u ruke i odlazila na radilište.
 Ostatke dana sam provodila u šetnjama sa djecom, često
odlazili kod mojih.
Uskoro, samo posle pola godine, bili smo prinuđeni da
se selimo, jer se ženio sin od gazda. Nisu nas posebno
požurivali, već na vrijeme saopštili novost i dali vremena da
se snađemo.
Preko nekih poznanika, nalazimo praznu kuću na ivici
Tološa, prema Poljoprivrednom institutu. Kuća je bila na
zemljištu od oko hiljadu kvadrata, ispunjenim vočnjakom,
malo izvučena iz naselja, čak je i stanovao sin vlasnika kuće
u njoj dok je studirao, a onda iz neobjašnjivih razloga i bez
najave izvršio samoubistvo. Nismo to znali na početku kada
smo uselili, tek kasnije kada sam pitala za sliku iznad
kamina, saznala sam za ovu tešku nesreću.
Dogovorili smo korišćenje prvog sprata, zemlje i
voćnjaka. Tek što sam vidjela sve to, kovala sam planove o
uređenju dvorišta i bašte, pomalo zapuštene. Stanarina je
bila simbolična.
„Samo vi pazite kuću, čuvajte kao da je vaše, lako ćemo
za kiriju”, rekao je stanodavac.
Bila je to već druga godina u izbjeglištvu, sve manje
nade da će se sve to uskoro završiti i da ćemo se vratiti u
Bosnu. Rat je plamsao, izbjeglički konvoji su svakodnevno
zapljuskivali teritorije Crne Gore i nije se video kraj.
Tako u toj gomili nesreće, šta je bio jedan život, jedna
porodica? Realno mi smo bili neko ko se snašao i „stao na
svoje noge”. Mislima sam često odlazila u Travnik,
zamišljala, pokušavala da osjetim, da odagnam ružne stvari,
da vjerujem da će taj mali, meni dragi dio ispod Neba,
zaobići sva zla, i da su svi koje sam znala i tamo ostavila,
dobro i u životu. Prisjećala sam se mog odlaska tamo, sa
puno nade, isčekivanja, prvih susreta, zaposlenja, prvog
djeteta, potom drugog. Gonila sam misli o stradanju onog
malenog raja, onih drvoreda od bagrema, naselja u izgradnji,
potočića kroz centar , mostića koji je spajao lijevi sa desnim
dijelom grada. Mnogi su pošli prije nas, mnogi su se
spremali da to učine, a mnogi, dragi, su ostali.
S jeseni sam raskopala poveće parče zemlje, zasadila
cvijeća i uredila dvorište. Počeli su da nam dolaze njegova
braća, majka, koja je u tom periodu bila jako oboljela,
operisana nekoliko puta i samo je njen vedar duh i jak
optimizam još držao u životu.
„Da li bi moja majka mogla doći da bude kod nas
nekoliko mjeseci, jer mora na hemoterapije?” pitao je jedno
veče.
„Zašto da ne?” rekla sam.
Uskoro je došla, jako izmučena i činilo mi se na kraju
snage. Ali, i u takvim trenucima, zadržala je onaj svoj vedar
duh i želju za životom. Nekako smo od početka imale
korektan odnos, ali ovaj put smo se dobro upoznale i mislim
da joj nije ostalo na mene žao.
Naši godišnji odmori su za mene bili izazov, odlazak u
tu mnogočlanu porodicu, gdje je svako imao svoje mjesto i
znao svoje obaveze. Bili su postanari kod neke muslimanske
porodice, sinovi, njih četvorica su učili škole, jedan je živio
u Bosni, jedan u Mojkovcu, ali sedam muškaraca je, koliko
juće, bilo u toj porodici.
„Samo da sam se odazivala svakom od njih, svakom
samo po dva puta dnevno, dosta bi mi bilo,” govorila je
njihova majka.
Otac je bio dobroćudan, po meni, isuviše tih čovjek.
Klecao je pod bremenom napornog života. Meni se lično,
dopadao njegov odnos neke blage potištenosti i uzmicanja
pred ostalima, u nekoj varijanti „da nikom nije na putu”.
Prosto nije odavao čovjeka koji je, po priči, dugi niz godina
konzumirao alkohol i neko ko je bio sklon maltretiranju bilo
koga, a tek žene i djece. Meni je djelovao kao neko ko je
duboko u svojim mislima i ni korak ne čini da bi nekome
bio na smetnji, neko ko je sve prepustio sinovima koji su
odrasli, ženi koja je negdje željela da se „njena zadnja čuje.”
Porodica, koja je bila negdje između desne i lijeve strane
života, pomalo gonjena sitnim nesrećama, baš onda kada je
mogla da ispliva. Ali… Ostali su vječiti podstanari i nikada
to nisu ocu oprostili, jer su vjerovali da je mogao sagraditi
porodičnu kuću, kako su govorili, makar na Kakarickoj gori.
Svekrva je stigla kod nas jednog jutra, dok je svekar, čini
mi se već bio na imanju u blizini Mojkovca. Svakodnevno je
odlazila na zračenja, posle tek obavljene operacije raka
dojke. Osjećala sam da ima jaku potrebu za pažnjom i
osjetila blago sažaljenje. Trudila sam se da se osjeća prijatno
i opušteno, da joj djeca nisu na smetnji, da ima svoj kutak i
svoj mir. Ona se „branila” od te moje brige, željela je da
pomogne oko bašte, oko kućnih poslova, oko djece.
Oporavak je bio spor i lagan, tretirala sam je kao dijete,
kupala je, presvlačila, posluživala i u svakom trenutku,
pokušavala da je oraspoložim, da je uveselim.
Pošto je bila osoba vedra, duhovita, brzo je prihvatila
moje iskrene namjere. Kada je otputovala, poslednji put za
Mojkovac, ostavila je riječi kojih se sjećam: „Svašta sam ti
rekla i pomislila, svašta sam o tebi drugima govorila, ali sad
znam da sam griješila. Sad znam da sam bila nepravedna
prema tebi, ali ovo mi je pomoglo da shvatim da si ti dobar
čovjek i da je ovaj moj sin mogao da bude sa tobom
najsrećniji čovjek na svijetu, samo da je umio. Hvala ti za
ova tri mjeseca i kad bi mi bili poslednji u životu, ne bih
zažalila.” Krenule su joj suze, koje nije ni pokušala da
skloni.
Otišla je.
Poživjela je još tri - četiri godine, a onda zauvijek otišla.
Nisam mogla poći na njenu sahranu, ali sam kasnije pošla i
zapalila svijeću na njenom grobu, nekoliko puta. Kada je
otputovala, osjećala sam blagu prazninu u kući, dvorištu,
isčekivala da se odnekud pojavi, iznese kafu u dvorište,
djeca su pitala za nju. I sve se nevjerovatno promijenilo
kada je otišla. Jer, njeno prisustvo, njena bolest su bili
dovoljan razlog da Aleksa dolazi trijezan i na vrijeme, da se
posveti njoj i nama.
„Zahvalan sam ti za odnos i ponašanje prema mojoj
majci.” rekao je jedne večeri, kada je mirisao opet na
alkohol.
„Da, zahvalan si mi toliko da si „jedva čekao” da pođe i
da se vratiš svojoj praksi.” Desilo se ono čega sam se bojala.
Njen odlazak je bio njegovo oslobađanje od poslednje osobe
pred kojom se ustezao i vodio računa da se ne opija.

KUĆA U TOLOŠIMA
„Što su veće muke,
to je više snage u čovjeku…”
K uća u Tološima, kuća u osami postala je moja kuća
strave, moj dvogodišnj Alkatras. Živjela sam
prepuštena njegovoj milosti, njegovoj volji,
zarobljena u strahu, sramu. Uspijeva da me potpuno
podredi, okuje strahom, pretvori u sjenku koja hoda od zida
do zida, do kapije, bez želje i nade da će se bilo šta dogoditi,
što će promijeniti situaciju. Iz dana u dan dolazio je pijan, sa
društvom, svako veče novim, i sa novim pričama, novim
strahom i „preprodavcima droge, oružja” i čega sve ne.
Prepakivali su neke kesice praha, isprobavali kalibre
pištolja.
„Da ti nije na um palo da zucneš nešto”, priprijetio je
jedan brkajlija, navodno Albanac. „Prvo bi ti on stradao, noć
bi ga progutala. A onda… Djeca spavaju? Djeca treba da
odrastu, ako bude sreće. Je li tako?”
Na momente sam mislila da sanjam, da gledam neki loš
krimi film, da ću se probuditi, film će se završiti.
Zasjeli bi u dnevnom boravku, povadili skupe cigarete i
aktovke na sto i zadijevali „opasne” razgovore. Aleksa bi
nudio sve što je imao, za jelo, za piće, čak sa nekom
tremom, posebno dok još nije dublje ušao u alkohol.
U početku bi mi dali znak da izađem, a onda kako bi
praznili flaše, tražili bi me da ih služim, kuvam kafu, ne
prekidajući priču u kojoj sam ih zaticala. A pričali su o ratu
u Bosni, pripremama istog scenarija na Kosovu, o nekakvim
osvetama i zamkama. A onda o kilogramima „bijelog
praha”, putevima za njeno dopremanje. Jedno veče su se
pojavili njih četvorica i četiri djevojke, ljepša od ljepše.
Donijeli su hranu iz nekog restorana, gajbu piva, flašu
viskija. Orgijali su cijelu noć, pred zoru ustali, smjestili se u
džip, jedan od njih mi je pružio sto dolara i na lošem
srpskom jeziku rekao:
„Za ometanje.”
Aleksu je uveće dovezao Dušan, mladić iz Tološa, tek
oženjen. Navraćao je sa njim i ranije, i redovno pijan i
redovno mi je tražio deset maraka za to što ga doveze.
„Kako te nije sramota”, rekla sam mu jedno veče. Piješ
na njegov račun cijelu noć a onda ga dovezeš tako pijanog i
tražiš da ti ja platim! Ne dam ti više ni pare!”
Nikada više nije tražio, a i dalje ga je dovozio. Nešto
kasnije sam saznala da mu je Aleksa posudio hiljadu
maraka, kako bi kupio namještaj za stan koji su iznajmili.
„Kako si mogao posuditi sve što smo imali u kući?”,
pitala sam Aleksu a on odgovorio:
„Jesam, posudio sam mu i znam da mi ih nema odakle
vratiti. Bio sam pijan a on me ufatio i šta sad?”
„Super, super!” samo sam rekla.
„Šta je super? Da ih ti nisi zaradila? To su moje pare i ja
mogu da ih dam kome hoću!”
„Tvoje su, tvoje, ti si ih zaradio, ali su i ova djeca tvoja i
treba da jedu.”
„Boli me i za tebe i za njih. Milija mi je flaša piva od to
dvoje kopiladi i od tebe!”
Šta sam mogla da kažem? Ništa, osim da se naježim od
ovih riječi u koje nisam sumljala da su tačne.
Oni ljudi sa početka ljeta se više nisu pojavljivali, ali su
ostali u njegovim halucinacijama. Došao bi zakrvavljenog
pogleda, izobličenog lica, više puzeći, nego hodajući,
zgužvan, blatnjav, bez jakne, bez majice, džempera, jedno
veče bez cipele.
Sjedao bi za sto, tražio četiri čaše, naručivao četiri kafe i
do zore nazdravljao „sa njima”, ispijao piće iz svih čaša,
razgovarao sa njima, toliko se uživljavao, da, kada sam sa
hodnika slušala priču, ježila sam se i imala osjecaj da
„četiri” osobe razgovaraju.
Onda bi ustajao, prilazio frižideru, vadio parče
nepečenog mesa, sjekao ga na tanjire i mezio. Iz početka
sam povraćala na samu pomisao na ovo. Ustajao bi, dolazio
do sobe, gdje su djeca spavala, vikao na njih iz sveg glasa,
puštao na kasetofonu, uvijek gusle, vukao djeci pokrivače i
tražio da ustanu, jer "tata 'oće da se igra sa njima."
Najednom bi se „sjećao” nekakvih navodnih kesica i
počinjao da ih traži u ormaru punom robe. Izbacivao bi
kompletnu robu na pod, prevrtao i pretresao sve džepove,
gazio po opranom vešu, iznosio ponešto, navodno nađeno.
„Znao sam da ću to naći. To su mađije, kučka me
mađija!” Jedno veče ga je doveo naš prvi komšija. Odjenuo
ga je u neki badem mantil i doveo kao dijete.
„Komšinice, Vaš muž nije normalan! Pojavio se go,
golcat na vratima. Šokirali smo se! Šta je sa ovim
čovjekom? Ja ću da zovem policiju, ovo već danima radi.
Žale se komšije da ga nalaze na kapijama, mokrog,
upišanog. Kakva je ovo bolest? Ne znam, ali moraš da zoveš
nekoga njegovoga, da se ozbiljno pobrine o njemu, da ga
povede u bolnicu. On mora na liječenje, ako ovome ima
lijeka.”
Znala su njegova braća mnogo toga, doživljavali razne
neprijatnosti od njega, pokušavali da ga ubijede, da ga
uplaše, primoraju, ali, bez uspjeha.
Već sledećeg dana, stigla su dvojica.
„Dokle?”, pitao je Đorđe. „Dokle ćeš izigravati kretena,
brukati ovu ženu, ovoj đeci uništavati svaki dan, minut?”
U početku je skakao, mahao rukama, a uskoro počinjao
da plače i moli da ga negdje povedu da se liječi.
„Ja sam bolestan od alkohola, kao što je naša Jovanka
bila bolesna od raka!
Je li to vama jasno?”
„Da se liječiš?” vikao je Đorđe, izbačen iz takta. „Da
liječiš svoj hir, svoje budaloštine! Kako te nije sramota!
Umjesto da pogledaš ovog brata što ti srčanu manu vuče od
rođenja! Sebični, gadni stvore! Fuj, fuj!” I nastavljao: „Nisi
mogao ni majku bolesnu ispoštovati, nego si pio i folirao da
ne piješ, kao da je ona luda. Tvoj alkohol joj je gori od raka
što boluje! Gore i od toga što je Radule ostao tamo, što ga
možda nikad više neće ni vidjeti!”
„Ja sam kriv što je brat ostao, ja sam kriv!”
„Što si ti kriv? Nisi ga ti ni nagovorio, niti zadržao! On
je to želio i srećno mu bilo.”
„Jeste, jeste, zbog toga pijem.!”
„A da možda ne piješ zbog inflacije, brate?”, sprdao se
Đorđe. „Prestani izigravati žrtvu, prestani, već jednom!
Prestani izigravati jadnika, kad to nisi! Ocu si to uvijek
prigovarao, kao što si ga pljuvao što pije i ostavljao u
snijegu. Ne, ti si gori, mnogo gori od njega, on je pio u
guzicu a ti piješ u taj mozak, posrani! Ti si jedna fukara bez
karaktera, koja nema snage da se suoči sa problemima u
životu! I ona je ostavila posao, ostala bez stana, bez Bosne,
ali ide dalje. Izveli ste ovu đecu, živu i zdravu, ali ti oćeš da
ih izludiš, po svaku cijenu! Šta ti uzimaš za razlog da bi se
napijao!? Smijeeešno, burazeru, smiješno! Ostavi ovu
porodicu da živi, pa ti lomi vrat gdje ti je volja. Jesi li čuo?”
„Ali, ona…” samo bi zaustio.
„Šta ona? Šta? Sve znamo, sve nam je Radule ispričao
na vrijeme. I kako si je izgonio na minus dvadeset, silovao,
dovodio pjandure, pa ih napućkavo na nju, kako si joj nož
pod grlo stavljao i klao, kako si izlagao da si je zatekao sa
nekim. Sve znamo. Gadiš mi se! Gadiš mi se, brate! Na
brata si nožem krenuo, brata si nožem ubadao! Brata?! I ti
ćeš, meni da pričaš, „ona” Što te, budala, ne ubije neđe na
spavanju? Nego ko bi ruke prljao o tebe?”
Đole je šetao do vrata i nazad, pa do prozora, u glasu mu
se odražavao bijes, nemoć. Gađenje i nekakav čudan strah.
Strah od čega? Nisam mogla znati.
„Ja ću ti presuditi! Ja!” Vikao je podvlačio: „Samo je
dirneš još jednom, prst digneš na nju.”
„Kućka! Sve ispričala! Jebaću ti mamicu!”
„Slušaš li ti mene, slušaš li ti šta ja govorim!” vikao je
Đole, iznerviran.
„Samo je takni, ruke ću ti osjeći, kunem ti se!”
„Misliš li da đeca ne vide šta ti radiš? Misliš da ne znaju,
ne shvataju? Čekaj samo malo dok odrastu, nećeš ti moći
kako oćeš.”
Razgovor, pomiješan vikom, monologom, suzama,
bijesom, gađenjem, trajao je do kasno u noć.
Kao da sam tek sad osjećala da nisam sama. Potekle su
mi suze, dok sam ispraćala Đola i Raka.
„Samo neka pokuša da te dirne, prvo ćeš zvati policiju a
onda nas jednog. Zovi mene, slobodno. Ja ili ću ga strpati u
Dobrotu ili u zemlju, trećeg mu nema.”
Noć je bila neobično vedra, puna srebrne mjesečine,
puna zvjezdica. Ostala sam vani, dok su se njih dvojica
udaljavali, dok mi je blagi povjetarac umivao lice, a noć
mirisala na tišinu. Kako sam čeznula za tom čarobnom
formulom.
Ništa se nije desilo tih nekoliko sati do svitanja. Rano je
izašao iz stana, nije se vratio uveče, nije ni narednog dana.
Tek treći dan, dovezao ga je Đorđe.
„Opet je došao pijan kod mene na stan. Šta mi napravi,
ta budala!” žalio se iz dvorišta. „Sinoć došao pijan i krvav.
Mali Nino mu otvorio. Obradovao se stricu, a onda se dijete
prenerazilo, zavrištalo i palo na sred hodnika od šoka. Zvao
sam policiju, pritvorili ga, a on čim ga pustili opet u kafanu.
Policija intervenisala, jer je pravio nered u kafani. Zovnuli
me da ga preuzmem. Šta je ovo, majko Božija? Ja neću da
dozvolim da moje dijete doživljava stresove, pa da mi je
brat po hiljadu puta! Pričao sam sa Gavrom, (bratom
starijim) složili smo se da ga treba ubijediti, prisiliti da pođe
na liječenje. Da li u Beograd da li Kotor, ne znam ni sam.
Možda je bolje Beograd. Beograd je bolja varijanta zbog
njega, veća je vjerovatnoća da će pristati ako ide dalje od
ove sredine. Znam, znam sve bi to koštalo. Ali, definitivno
on je za liječenje. Slažeš li se?”
„Ja znam da je on bio za liječenje još u Bosni, kada je i
on negdje shvatio i bio spreman na liječenje. A sad, kako o
tome razmišlja, vjeruj mi da ne mogu ni da naslutim. A kada
pričaš o „prisilnom liječenju” bojim se da kao takvo neće
uspjeti da se odradi, a kao drugo, složićeš se sa mnom,
manja je vjerovatnoća da će imati efekta.”
„Ne znam šta da se radi, zaista ne znam. Šta god misliš
da je dobro i da bi trebalo da uradiš, uradi, ja ću te, i ne
samo ja, podržati i biti uz tebe. Rekao sam ti ovo i ranije.
Pričao sam sa jednim inspektorom, on misli da moraš da
budeš odlučna u tome što želiš, ma šta to bilo u vezi sa njim.
Definitivno ne smiješ dozvoliti da te maltretira, da uništava
život ovoj đeci. Kad god izađe iz granica normalnog, zovi
policiju, moraju poslati patrolu i privesti ga.”
„Ali, stvar je u tome da on nema straha, da on posle
poziva i intervencije policije biva još gori i po izlasku iz
jednonoćnog zatvaranja (što zakon dozvoljava) ne oprašta i
postaje dželat.”
Dok smo, Đole i ja razgovarali, on je pijan ležao na
dvosjedu u dnevnoj sobi, u snu pravio neke čudne grimase.
Imali smo utisak da se sa nekim sukobljava, prvo verbalno,
što smo zaključili po otvaranju usana, a onda se i fizički
obračunavao, što je prenosio pokretima nogu, ruku.
Kada smo bili potpuno ubijeđeni da ništa nije čuo, da je
odavno zaspao, Đole se podigao, pozdravio i pošao uz još
koju riječ ohrabrenja. Sa vrata sam čula pomjeranje na
dvosjedu i ne zadugo i riječi prijetnje:
„Da vidim ko će noćas da ti pomogne! Da vidimo kome
noćas majka „crnu vunu prede.” Podigao se i nasrnuo na
mene, počeo udarati iz sve snage po licu, leđima, udarao kao
razbjesnela zvjer, kada na kraju stigne svoj plijen i baci se na
njega. Djeca su sklupčana u jednom uglu vrištala i
izbezumljeno gledala. U jednom momentu nisam bila sigurna
da li plaću ili se smiju. Osjećala sam bolove u tijelu, a onaj od
dječijeg plača ubadao je pravo u srce. Pomislila sam da ću
umrijeti, da je došao kraj.
Najednom „On će me ubiti”, kao da sam se prenula iz
tog stanja pomirenja i primanja batina. Okrenula sam se
prema njemu, pogledala ga pravo u oči. Zastao je. Pokušao
da izdrži moj pogled, a onda okrenuo glavu, pa opet nazad.
Znala sam da je tek sada bio svjestan moga prisustva i toga
šta radi. Zatvorila sam oči, a onda iz sve snage krenula
prema njemu, doviknula nešto djeci, čini mi se da krenu
prema dvorištu. Kako god oni su se držali za ruke i krenuli.
A onda sam, svom snagom, jurnula na njega, što ga je
iznenadilo, istinski zbunilo a meni dalo šansu da se
izmigoljim iz njegovog „nježnog zagrljaja” i pojurim prema
dječacima koji su stajali na dvorištu.
Uskoro sam telefonom, od prvih komšija, pozvala
policiju i za desetak minuta, vozilo njihove službe, se
primicalo kući u kojoj smo stanovali.
„Zdravo, Aleksa”, obratio mu se jedan od policajaca.
Skočio je sa poda i počeo da se dovodi u red.
„Zaboga, ženo, što si me puštila da zaspem na podu?
Jarane, otkud ti? Ajde uđi. Uđi, da popijemo kafu, rakiju. Tu
je neđe žena. Sad će nam staviti kafu.”
Bio je glumac, za sekundu je bio u stanju da
improvizuje, nevjerovatno logično, da sam se često hvatala
za glavu i pitala da nisam „sišla s pameti”. Kao neki, stručno
i iskustveno napravljeni kadrovi, cijele scene, cijeli
događaji.
„Nećemo da pijemo. Ne bi ni ti trebao piti, jer izgleda
maltretiraš ovu ženu i ovu djecu. A?”
„Ko? Ja? Ja, njih ma..tre. tam? Ljubavi, pa nećeš valjda i
te modrice od stepenica da mi pripišeš? Pa što si na kraj
srca,” obraćao se meni, strijeljajući me zakrvavljenim
očima. A onda se okretao policajcu.
„Ja ne znam, brate moj, šta se dešava sa njom. Ona je na
nešto nagazila ili se drogira. Ko zna? Možda se baš drogira?
Vidiš to mi nije do sad palo na pamet. Drogira se, drogira,
čovječe”, kao da je ubjeđivao i policajce i sebe.
„Halo, stani! Stani, čovječe, da ja kažem koju!” povikao
je jedan od njih.
 „Ona nas je pozvala, jer si je isprebijao. Je li to tačno,
Aleksa?” pitao ga je ozbiljnim i oštrim tonom.
„Kako sam je ja mogao prebijati, kad spavam ko klada,
najmanje pet sati? Evo, koliko je sati? Ja sam oko tri došao,
gazda kod koga radim, profesor u tehničkoj školi, mora da
ga znaš, Paljević. Mora da ga znaš, pravi kuću u
Maslinama.”
„Ne znam ja nikakvog profesora!” iznerviran, upao mu
je u riječ.
„Ne interesuje me ni kad si došao, ni kod koga radiš, ni
šta radiš. Interesuje me zašto biješ ovu ženu? Ma, šta ja sa
tobom razglabam!” Viknuo je, okrenuo se meni i pitao:
„Hoćete li Vi da podnesete prijavu za fizički napad?”
„Naravno da hoću”, rekla sam odlučno.
„U redu. Jovane”, obratio se kolegi, „vodi ga u auto a ja
ću uzeti izjavu od gospođe.”

Ređalo se: psovanje, vrijeđanje, nasrtaji, psihička i

verbalna maltretiranja svih vrsta. Ređali su se moji pozivi
policije. Dani su ličili jedan na drugi. Odavno se nisam
radovala izlasku Sunca, onom sjaju što zna da ugrije dušu
tamo iz procijepa Istoka.
„Izvinite, da prijavim napad.”
„Gdje? U redu, znamo, stiže ekipa za manje od deset
minuta.” Ređali su se odlasci u MUP, njegova privođenja i
puštanja, moje izjave, iste, samo za nijansu drugačije.
Odležao bi u „apartmanu”, kako je zvao prostorije MUP-a u
podrumu, do zore i puštan po izvođenju pred sudiju.
„Ne mogu ništa više,” ponavljali su sudije, jedan za
drugim. „Ne dozvoljava zakon.”
Svako novo privođenje u policiju, zadržavanje u MUP-u
kod njega je izazivalo revolt, budilo osvetu, razdraživalo,
navodilo na još veći, grublji napad na mene, na djecu. Do
kada? Pitala sam se svaki put na putu od Mup-a do kuće.
„Ništa mi ne možeš, kučko! Zatvore me, odmorim malo,
donesu mi sendvič, cigare i puste me. Shvataš li ti da ja njih
sve poznajem, da su mi, ili rođaci, ili školski drugovi, ili
kumovi, ili iz sela. A ja za svaki moj odlazak tamo, tebi ću
duplo naplaćivati. I znaš što je najljepše? Ti ćeš na kraju
završiti u ludnici. Ha, ha…”, smijao se kao u horor
filmovima.
„Nulo prekrižena! Dako se nađe neko da ti nije sve to.
Dako neko shvati da si ti bolestan, da te treba sprovesti tamo
gdje ti je mjesto. Ti si promašaj prirode!”
„Da tebi dođem glave, pa mogu u Spuž ili Kotor, sasvim
je svejedno.”
„Ne zna se još ko će kome i čijoj glavi doći. Bog je gore,
pa, o svemu vodi računa i biće kako on bude zapisao.”
Za, samo nekoliko dana, vikao je iz dvorišta: „Đe mi je
droga! Đe si mi sakrila drogu?”
Iz uskog hodnika uputio se u kupatilo na kraju, gdje sam
upravo ispirala neki veš. Nisam uspjela da se ispravim,
zazvonila mi je jedna, pa druga slepočnica.
Izgubila sam svijest i pala pored kade.
Dolazila sam svijesti, osjećajući vodu oko sebe. Nisam
imala vazduha, voda mi je punila pluća. A gore na površini
vidjela sam Andrine malene ruke, kako razgrću vodu.
Počela je voda da otiče, a dječak se smijao. Osjetila sam da
me voda izbacuje, uhvatila sam malo vazduha, i napregla se
svom snagom u nadi da ću dočekati ili da voda isteče ili da
se izvučem iz kade. U kadi je bivalo sve manje tečnosti, a on
se pojavio na vratima kupatila. Pomislila sam „Gotovo je.
Kraj.”
„Marš, pseto malo! Marš iz kupatila!”
Dječak je stajao kao ukopan.
„Izađi!” viknuo je, pun bijesa. „Izađi da kučku
dokrajčim!”
Pošto se Andrej nije ni pomjerio, čini mi se, ni trepnuo,
on se povukao u dnevnu, pustio muziku i pjevao. Ustala
sam, izbacila vodu koju sam progutala, i sa puno muke
izašla iz kade i krenula put hodnika, prema Damjanu, koji je
bio sav upišan i u suzama, jecanju i histeričnom stanju.
Ušla sam, presvukla se, uzela, malu ručnu torbu, gdje su
mi se nalazila lična dokumenta i krenula ka izlaznim
vratima. Razmišljala sam u sekundi: "Moram izaći iz kuće!
Moram!"
„Ideš sa majkom?” pitao je prvo Andreja.
„Idem”, rekao je odlučno i jasno.
„A ti, beli?
 „Ja ću sa mamom i batom.”
Pogledao ih je još jednom i ni trenutak srama, stida,
kajanja. Ništa. Ošamario je jednog, pa drugog. Ni jedan nije
pustio glas, zaplakao.
„Sad možete da idete, govna mala.” Otvorio je vrata i
pokazao na dvoriste.
Bio je divan aprilski dan.
Povela sam djecu do mojih, pozvala taxi, povezla se do
hitne i sa nalazom „lakših tjelesnih povreda”, podliva i
modrica u predjelu očiju i slepočnica, produžila do MUP-a i
podnijela prijavu, do tada šesnaestu, uz dvadeset sedam
poziva policije. Sljedeći dan me je ispitivao sudija
Marković.
„Zakon mi veže ruke.”
„Znam, sve znam. Dok nekoga ne ubije, Sud ne može
ništa da preduzme.”
„Ovo su lakše tjelesne povrede. Zadržaćemo ga dan
-dva, ali to je sve što možemo.”
„Lakse tjelesne povrede? A šta je sa teškim psihičkim
povredama, gospodine sudija? Šta je sa traumiranjem djece?
Pod koji stepen, ili u koji nivo, te povrede spadaju? Ili one
idu u ladice? Biće da su tamo. No, nije više ni bitno,
gospodine.”
Pozvala sam Raka. Stigao je sa nekim komšijom. Bio je
on i ranije na licu mjesta, pored mene.
„Ovo je nevjerovatno, prosto nevjerovatno! Treba da vas
sve poubija, pa da oni imaju „za šta da se uhvate.” Sramna
zakona!”
Drugi dan sam pošla i podnijela Zahtjev za razvod braka.
„Konačno”, pomislila sam.
„Konačno”, rekao je moj otac, a majka prokomentarisala
„Misliš da si rijesila problem sa tim zahtjevom?”
„Ne. Znam da nisam i ko zna sta će se još desiti. Ali,
moram da pokušam da ovo okončam. Po prvi put sam
osjetila da mu nisam na dohvat ruku, pesnica, sad je mogao
samo da psuje, vrijeđa, ali sa daljine. Osjećala sam strah,
još zadugo, strah na svakom koraku, strah za djecu, koju
nisam ispuštala iz vida. Uveče sam zatvarala i po nekoliko
puta provjeravala prozore, vrata, ostavljala po jednu sijalicu
da gori.
Negdje deseti dan, odnosno veče, zalupao je na ulaznim
vratima. Za desetak sekundi odjeknula je eksplozija i vrata
se raspala u stotinu komada, a on ležao kao mrtav na sred
terase. Otac je pozvao policiju, koja je stigla za desetak
minuta.
„Ima li kakvo oružje?” pitali su.
„Ima punu kesu eksploziva. Ali mislim da je miran za
večeras“, misleći da je, čak i mrtav.
Odveli su ga. Odležao je dva dana. Naredne dane
provodio u kući na ivici Tološa u pijanstvu, na granici
ludila.
Negdje krajem Maja, došao je Đole i obavijestio me da
je Aleksa smješten u Dobrotu na liječenje.
„Šališ li se?” pitala sam, sa nevjericom.
 „Jeste, kad ti kažem. Znaš li od kad? Kad mu je na ruke
stigao poziv za razvod. Ustao je sljedeće jutro, prije svih,
počeo pakovati svoje stvari, spakovao, obavijestio nas,
pozdravio se i otputovao.”
„Jesi li siguran da je dolje?” pitala sam, prosto ne
vjerujući da se desilo to što mi priča.
„Bio sam mu ja već u posjeti, razgovarao sa načelnicom.
Ona sugeriše da mu se pođe u posjetu. Vjerovatno će ti
poslati poziv, nemoj da odeš slučajno, neka sam „nosi svoj
krst”. On je već smislio „stvarni razlog” za pijanstvo i
predstavio svoju „jako nesrećnu i pogubljenu porodicu” i
sebe kao žrtvu.”
Ubrzo mi je zaista stigao poziv da dođem „U interesu
njegovog boljeg i bržeg oporavka”, pisalo je.
„Žao mi je”, odgovorila sam, „Iskreno mislim da moje
prisustvo može samo da ga iziritira i ne vjerujem da bi moja
posjeta motivisala vašeg pacijenta. Osim toga, ne vjerujem
da je on raspoložen da me vidi. Iskreno, želim da se izbori i
istraje u svom naumu.”
Ako se ne varam, ostao je tamo osam mjeseci, uz par
posjeta nekih prijatelja i sa otpusnom listom uz redovne
kontrole u ambulantama i povremene posjete centru u
Dobroti.
IZBJEGLIČKI KAMP „VRELA”
„Njeguj svetost svakog pojedinog
dana, živi da bi davao, jer koliko daješ
 toliko imaš…”

U  međuvremenu, smještena sam sa djecom u

izbjegličko naselje, sa još devetsto raseljenih i
izbjeglih. Prostor za smještaj je činila soba, od
tridesetak kvadrata, manjim dijelom za kuhinju, kupatilom i
dijelom za spavanje sa četiri drvena kreveta, izlazom na
manju terasu i zajedničkom velikom verandom. Naše
cimere, sa kojima smo dijelili kupatilo, je činila porodica iz
Sarajeva; muž, žena i petoro djece, te je uz nas troje bilo
desetoro na jedno kupatilo od četiri kvadrata. Ivkovići su
simpatična porodica, kombinacija Sarajlije i
Danilovgrađanke, pa se u godinama ispred nas isprepletala
širina bosanske duše i prostote, tragedija za izgubljenim
bratom, ostavljena starica u centru Sarajeva, nemirenje sa
situacijom, ogorčenost na uslove i one koji su ih takve
učinili, borba za golu egzistenciju, predaja piću, konflikti u
braku i u komšiluku. Potom, dani kad se imalo, pa opet. Ali,
tuga izbjeglička, neprebolna, ostala je u našem cimeru i do
dana kada se teško razbolio, ostao bez jedne noge i sa
drugom stigao na operacioni sto, gdje je srce potpisalo
kapitulaciju.
Ljudske sudbine su oko nas, hodaju u ljudima i sreća i
tuga, sretaju se, prepoznaju, odmjeravaju. Kažu, da je
izbjeglice bilo lako prepoznati: po hodu, pogledu, glasu,
nenametljivosti.
Smještaj u centru je veliko životno iskustvo, za sve koji
su, po izlasku iz rata i haosa uspostavili minimalni red,
pomoć primali na toj „Nojevoj barci”, u kojoj su smješteni
brodolomnici iz Hrvatske i Bosne. Bilo bi nemoguće, ne
sjetiti se onoga što je u tom vremenu traženja izgubljene
sreće, žala za trešnjom u dvorištu, početkom devedesetšeste,
godinu dana nakon useljenja, osmišljeno: igraonica, vrtić,
razni oblici okupljanja, druženja, animacije, ne sjetiti se
Danskog savjeta, Crvenog krsta, ne sjetiti se, kulturno –
zabavnog društva „Pokaži šta znaš”, časopisa za odrasle
„Vrela”, koji je uređivala Nada Stijepović Čirkinagić, i za
djecu i omladinu „Djeteline”. Bilo je to vrijeme svježih
rana, krvavih ožiljaka, vrijeme otetog djetinstva okačenog
pored nekog krvavog puta, uplašene mladosti, traženje
načina da se nataložena gorčina i negativna energija razbiju
i kanališu u stvaralačkom, takmičarskom smjeru. Trebalo je
na krilima Danskog savjeta, vratiti odletjele osmijehe u
hodnike djetinstva i probuditi leptiriće na poljima duša.
Trebalo je gomilu inata, prezira i bola, nevjerice, otupiti a
onda, rame uz rame, maštati.
Počeli smo da se igramo, jer smo tako, na trenutak,
zaboravljali ko smo i odakle smo. Iz naše igre rodio se
časopis pažnje vrijedan. Naveli smo ljude da nas primijete,
posjete, nudili smo ljubav, kreativnost, znanje a dobili
pažnju, pohvale i naravno ljubav.
Možda sam, u početku bila i sebična, spašavala svoju
dušu, ali sam zato, kasnije nesebično, „dijelila sreću”. I
znam, oni maleni, sada već odrasli, dok su sanjali, porasli
su, koračali su odvažno i postali topla i zračeća tačka u
izbjegličkoj svakodnevici. Učili su tada da se igraju, druže,
smiješe, da se lijepo ponašaju, poštuju i uvažavaju, a ja sam
uz njih odrasla u dijete, ili sam sačuvala dijete u sebi.

PRIJATELJU,
DUŠKU JOVANOVIĆU
Tvoj svaki korak je bio susret,
tvoja svaka riječ je bila most…

P ri prvom susretu sa Duškom, negdje na ulicama

ispred Redakcije „Dan”-a i pitanja gdje sam nestala,
šta radim, koga imam. Ispričala sam mu na čemu
radim i šta namjeravam.
„Nikada nisam ni sumnjao „školski moj” da sa pisanjem
nećeš daleko dogurati. Uvijek si pokazivala sklonost prema
toj strani života. Ako si raspoložena, mogla bi navratiti do
kancelarije. Da vidimo, kako bi mogli smisliti način da ti
pomognem, ujedno i da pomognemo toj djeci. Mogla bi
pisati za "Dan" "Reviju"? Razmisli, ja sam tu, što mogu da
pomognem.”
„Naravno, „školski moj”, vidimo se uskoro.”

•
 I pisala sam na stranicama „Dan”-a, kasnije „Revije”, na
stotine priča o izbjeglim.
KAŽU DA U ŽIVOTU POSTOJE TRI PRAVE
NESREĆE: DJETINSTVO BEZ OCA, ZRELOST BEZ
ŽENE I STAROST BEZ SINA…
Svaki gubitak je nesreća, gubitak prijatelja je jedna od
njih. Dalekih osamdesetih, tamo neka generacija Titovih
pionira i omladinaca, koračala je korak po korak, vođena
onom, „biću vrijedan i koristan član društva.” Marljivo smo
učili, bili primjerni članovi omladine. Imali smo snove, bili
smo školski, iskreni drugari, prijatelji za cio život. Ti si
sjedio u jednom uglu, djelovao nenametljivo a svojim
odgovorima, redovno, navodio na duboka razmišljanja.
Među nama, tvojim drugarima, posebno onim koji su cijenili
rad i znanje, izazivao si divljenje. Oni drugi su ti zamjerali
što velike odmore i „propale časove” poklanjaš knjigama, za
razliku od njih koji su to vrijeme provodili na Skalinama
pored Morače i Ribnice. Kako smo tada bili nevini i naivni,
srećni i zadovoljni.
Putevi života su nas poveli na sve strane svijeta. Ti si
ostao, sa većinom, u ovom gradu. Mene je put poveo do
Bosne. Ispisivali smo stranice, stasavali u ljude. Na
desetogidišnjicu mature došla sam iz Travnika. Na trenutak
smo bili u istim klupama, opušteni, srećni. Prolazile su
potom godine. Dogodio se rat. U izbjegličkoj koloni, stigla
sam u grad pod Goricom, sada već daleke devedesetprve.
Sreli smo se. Ispred mene je stajao gospodin, urednik i
direktor, ali prije svega moj školski drug. U jednosatnom
razgovoru evocirali smo uspomene iz školskih klupa,
maturske večeri. Saosjećao si sa ljudima u izbjegličkoj
patnji i oduševio se kada sam pomenula da bih mogla da
pišem o njima. Hvala ti, u ime svih njih.
Dvadesetsedmi Maj… „Dan” u crnom… Gledala sam,
čitala i nisam mogla da vjerujem. Svako slovo ranjeno,
svaka riječ odjekuje… Istina kao mač, kao koplje u srce…
Prisjetila sam se našeg poslednjeg razgovora, prije nego
će zaustaviti tvoj hod, ugasiti tvoje srce… Da li si nešto
predosjećao? Jesi li se bojao? Ne! Planirao si, gledao u
daljine, isčekivao Vojina.
U knjizi žalosti ispisah: „Pucanj u tebe je zaustavio tvoj
život, ali neće zaustaviti vrijeme, neće zaustaviti riječ, neće
zaustaviti misao, neće zaustaviti istinu za koju si se borio.”
Dan mora i svitaće. Trideseti maj… Čepurci… Tvoja
poslednja stanica na putu do vječnosti. Hiljade ljudi u šoku i
bolu. Ne nalaze se riječi da te ožale, oplaču. Bol jeca, bol
parališe, bol ubija… Suze iskrene, ljudske… Školski moj,
šta je ovo?
Prisjetih se negdje pročitanog „Za dobrim ljudima, dobri
ljudi plaču na oba oka.” Tako plačem za tobom „školski
moj.”
TVOJ SVAKI KORAK BIO JE SUSRET, TVOJA
SVAKA RIJEČ BILA JE MOST…
Februar je mjesec tvoga rođenja. Umjesto rođendanske
čestitke i želja, ja tvoj prijatelj, šaljem ti buket suza i
molitvu, da nas koji smo te znali, cijenili i voljeli, obdari
snagom i vjerom koju si ti imao, da nas prosvijetli na putu
ovozemaljskog života i pruži nam priliku da te opet
sretnemo, negdje gore.
Dani kaplju kap po kap, u svakom od njih, umjesto
tvojih koraka, umjesto tvojih riječi, čujemo eho susreta.
Prelistavamo vrijeme provedeno sa tobom, od onih
srednjoškolskih do onih u „Dan„-u. Pokušavamo da se
sjetimo prvog susreta, ali smo pojedinosti toga susreta
zaboravili, a izgleda da smo oduvijek znali. Kako shvatiti da
je onaj barušasti, uvijek prijateljski osmijeh nestao u Maju,
da je ubijen u proljeće, rukom niklom na ljudskom ramenu?
Kako shvatiti da neko ima pravo da oduzme život, ubije
snove? I da hoda među ljudima, gleda ljude u oči okom sa
nišana. Nedavno sam u imeniku našla tvoj broj i ne znam
zašto sabrala cifre i otkrila da je zbir dvadesetsedam, baš
kao 27. Maj, da je isto tako zbir cifara registracije tvoga
vozila dvadesetsedam. Slučajnost?
Kada prođem ulicom „13. Jula”, zastanem, pozdravim te
i znam da tvoj pogled i tvoja duša navraćaju u prostorije
gdje neumorno nastavlja da traje „Dan”.
Sada si gore, među anđelima, gdje rane ne bole, gdje
nema zlih ljudi, gdje nema ostrjela i odakle nas posmatraš,
hrabriš, opominješ.
Umjesto rođendanske čestitke, šaljem ti čerdesetjednu
bolnu pomisao na tebe, četrdesetjedan put hvala, prijatelju,
„školski moj”.”
 •

Pisanjem o tuđim nerećama, radom sa djecom,

zaboravljala sam na svoje traume i nesvjesno, samo Božijim
vođenjem, prolazila kroz terapiju spasa sopstvene duše.
Period od početka devedesetpete do dvijehiljadite
godine, period kada je oko hiljadu stanara, kolektivnog
smještaja „Vrela” bilo dio jedne nove priče. Ispisani su
redovi i stranice ove velike izbjegličke drame u svim
dnevnim novinama u izbjegličkim časopisima „Vrela”. i
„Djetelina”. Ostao je trag u vremenu, ostalo je sjećanje u
ljudima. Djeca ovog naselja su bila ona generacija djece
koja je svoje „nindža kofere” pogubila negdje uz put, djeca
čije su bajke ostale na optuženičkim klupama širom Bosne i
Hrvatske.
Naselje je u jednom trenutku bilo oaza, svjetlost na kraju
tunela, ostrvo spasa na kome je mali, tridesetokvadratni
prostor bio slamka na kome Sunce grije, most na kome su se
prebrojavali preživljeli i čekali s koferima. Iza mosta su
ostali domovi, dvorišta, neubrane jabuke, ključevi ispod
otirača, smrt u papučama.
„Prošlost je kao amputirana noga koja svrbi, ali koju ne
možemo počešati”, pričalo je Sarajevo, Knin, Kladuša,
Zenica, Travnik, Pula, Osijek, Rijeka… Prošlost je kao
prašina sa pređenog puta, koju nanesu vjetrovi sjećanja i od
koje zasuzi oko i zamagli pogled, zaboli. Prošlost svraća u
snove ili snovi putuju u prošlost, kao sjećanje na topli kaput
koga nema, a jako je hladno.
Da život ne prestaje ako izgubiš sve i imaš samo dobru
volju i želju da živiš dokazao je čovjek, opet, iznova, isto i
drugačije. Da sve suze jednako teku, da jednako bole srca
svake vjere, da je jednak bol za bratom, ma koje vjere da je,
pokazalo se još jednom, kao, mnogo puta, kroz vjekove do
sada, jer je, jedna Olga Petrović privijala „hajdučku travu” na
sve rane jednako, jer je, jedan Vuko Darmanović pričao
„Crvenkapu” na jednom jeziku, jeziku ljubavi. „Sreća je
jedina stvar koja se dijeljem uvećava”, šaputala je
„Djetelina”, „Mi samo želimo da crtamo ptice u letu”,
poručivali su „Bistrooki”, „Ko još može da neda da dijete
poraste”, pjevale su „Skale”, „Eko radionica” je samo željela
„još jedno zgodno mjesto da drvo poraste”, „Praktika” da
vrati obične, praktične dane. Pjevali su, crtali, pisali, mali
veliki ljudi i popravljali procenat uspješnosti u školi „Božidar
Vuković Podgoričanin” i unijeli nove emocije, nova
razmišljanja, nove poglede, odrastali preko noći, i osvajali
mnoge nagrade na likovnim, literarnim, muzičkim i drugim
takmičenjima.
Danas su to ispisani tragovi na koje neki drugi staju,
zabilježeni trenuci na monitorima sjećanja, sada odraslih
djevojaka i mladića, pomiješanih sa omladinom grada pod
Goricom, rasutih po zemljama svijeta kao baklje da
opominju i podsjećaju na zla vremena i da im ne daju da se
ikada vrate.
 •

Ovo je vrijeme hrabrih. Ovo je vrijeme u kome nam

svima počinje nedostajati riječi, duha i mudrosti. Ovo je
vrijeme poremećenih vrijednosti i izgubljenih ciljeva i treba
biti bolno hrabar i stati na „oštricu odgovora” na mnoga
pitanja.
Nada i vjera su ono što je potrebno kao hrana i vazduh,
kao baklja, da bi se prevladala tamna mrlja vremena u koju
smo i bez vlastite volje uvaljani.
Nada je bosilje za dušu, dolazi iz vječnosti i ostaje za
vječnost.
U svom krugu ispunjavamo mozaike svojih zemaljskih
dana, udaramo o zidove svojih kaveza. Svjetlost je svuda
oko nas, u nama najviše, samo treba pronaći put do nje.
Vrijeme je prostor koji ispunjavaju događaji, misli, osjećaji.
Vrijeme leti, a nas varaju sati…

Provodila sam dane sa djecom od sedam do

dvadesetsedam godina, u maloj novinarskoj radionici, bila
uz njih u svakom trenutku, spremna da ih saslušam,
posavjetujem, utješim, usmjerim, ukorim, ali i nagradim.
Koračali smo jedni pored drugih, rame uz rame i sve više i
glasnije se smijali.
 RAZVOD
„Otvoriti oči i vidjeti kako si od
početka bio uslovljen, kako trpiš pranje
mozga, čiji je jedini cilj da te ubijedi da
ne možeš biti srećan bez određene stvari
ili osobe…”
„Sreća je putovanje, a ne odredište.”

U
 Aprilu devedesetčetvrte podnijela sam zahtjev za
razvod braka, i uskoro dobila poziv na ročište.
Pojavila sam se u Osnovnom sudu, u ulici „13 Jul-
a” tačno u deset, na drugom spratu ove institucije. U tačno
zakazano vrijeme, na vratima se pojavila službenica i
pozvala. Za stolom, po središtu, jako osvijetljene prostorije,
sjedjela je, sudija srednjih godina, podigla glavu, pozdravila
i konstatovala odsutnost tužene strane i već u sledećem
trenutku diktirala daktilografkinji: „Zbog neprisustvovanja
tužene strane, zakazuje se novi datum mirenja.”
Osjećala sam se, kao poslije odloženog ispita, napravila
nekoliko krugova kroz grad u očevoj zastavi koju sam uzela
na korišćenje. Bio je divan junski dan, malo ljudi na ulicama
i neka čudna, topla tišina. Parkirala sam vozilo i kroz
dvorište hotela „Crna Gora”, stigla u Karađorđev park i sjela
na istu onu klupu gdje mi je prvi put rekao da me voli.
Pogledom sam ispraćala slučajne prolaznike i razmišljala
kako je svaki dan od Boga dar, kako u svakom danu ima
mjesta za spokojstvo i sreću.
„Čuvaj svetost svakog pojedinog dana”, pala mi je na
pamet misao. Tamo, na Vrelima dva moja mala anđela
ostala su i čekaju, i svaka moja sekunda posvećena je
mislima na njih i svako jutro je počinjalo njihovim disanjem
u mojoj blizini, i svaki dan je bio nasmijan u bojama
njihovih osmijeha, njihovih domaćih zadataka, koraka u
dvorištu, preležanih dječijih bolesti, neprospavanih noći
zbog temperature, tim malim toplim, najtoplijim
zagrljajima.
Bila sam srećna, beskrajno srećna i ispunjena. I tekli su
dani u izbjegličkom kampu, blizina, do juče nepoznatih
ljudi, upućenost jednih na druge, rađale su dobrosusjedske
odnose, toleranciju, prijateljstva.
„Ljeposava jesi li zaspala?” pozdravljala je Rajka, „Ne
zalivaj to cvijeće u podne” javljala se Gordana, „Sarajevo
grade moj” glaskao se Veša iz dvorišta, „Sanja strijela te ne
pogodila, kud si krenula” vikala je Nada, „Sanja drži Stanka
za ruku” naređivala je Dušanka. „Bebo, gdje ćeš bosa u tu
prašinu” ponavljala je Branka.
I čulo se lupanje čekića i paljenje motora u radionici kod
Strahinje, i bile su gužve kod Milade i Peđe za jutarnji hljeb
i mlijeko, i prolazio je deda Jovo u svakodnevnim šetnjama
kroz naselje, Senkine psovke u odbrani Danila, i promicao
je Željko sa svojim psima u večernjim šetnjama, i čulo se
gakanje Vjekovih patkica u „Labudovom jezeru,” i rasle su
loze u Milkinom dvorištu iza petice, i „izađite na balkone da
vidite šampione,” čulo se iz prostorija Kluba „Veselotvori”,
orila se himna „Skala”: „Ukrali nam djetinjstvo vrednije od
zlata, ali mi se nedamo iz čistog inata. Na nejakim plećima,
teško breme nosimo, ali se opet nedamo iz prkosa samo. Na
bajke nam pucali sa tenka, aviona, ali mi se nedamo iz
čistog fazona. Hoćemo da rastemo do Neba i laste, ko još
smije da neda da dijete poraste.”
I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u
godinu, u krug, u krug. I rodilo se desetak beba, neki su
umrli, neki otišli, a mnogi ostali tamo.

•
 Razveli smo se u Aprilu devedesetšeste godine, a Aleksa
se doselio u Podgoricu, započeo neke poslove i stanovao na
Starom aerodromu. U presudi su djeca pripala meni, po
odluci SUD-a i mišljenju socijalnih radnika, kao i
mogućnost da ih otac gleda po sopstvenom nahođenju i želji
u dogovoru sa mnom.
Radom u jednoj od radionica, uspijevala sam da
dovoljno zaradim i obezbijedim osnovna sredstva za nas
troje, uz to mjesečne donacije u hrani su bile redovne i
obimne. Kada bih osjetila da ima potrebe, uzela bih olovku,
diktafon i ispisivala izbjegličke priče za „Dan”. Od prvog
objavljenog članka u „Pobjedi”, koji je inicirao pjesnik
Dušan Đurišić o ovoj i ostalim malim radionicana se počelo
pisati i govoriti. U to ime, Dagi Vujačić (TVCG) pravi
prilog u programu „Dobro jutro Crna Goro” a Vedrana
Tadić nastavlja da prati iz dana u dan život i rad u Klubu
„Veselotvori” (ime osmislila malena Irma Pejović) prije
svih „Vrelo druženja”- manifestacija, koja je organizovana
svake druge subote u mjesecu i podrazumijevala gostovanje
javnih ličnosti iz svijeta književnosti, muzike, glume.
Neizmjerna je zahvalnost ljudima, koji su našli vremena i
želje da dođu, poklone svoje stihove, note, novogodišnje
paketiće, riječi ljubavi i osmijeh za ova mala bića. Ostalo je
zapisano gostovanje: Dušana Đurišića, Dragiše Jovovića,
Bube Kalezić, Dragana Đurovića, Dragana Radulovića, „Jet
Set”-a Seja Seferovića, Nade Radović, „BO-BU” zabavljača
i mnogih drugih. Neizmjerna je zahvalnost svima koji su
pomagali štampanje „Djeteline” i „Vrela”. Uz sve ove,
nezaobilazni su: Komesarijat za raseljena lica, „UNHCR” i
„HELP”, koji su nudili praktična rješenja za najugroženije i
mogućnost odlaska iz naselja sa bespovratnim kreditima za
izgradnju porodičnih objekata, kao i stanova u Zagoriču.
Odlučila sam se za prvu varijantu i dobila materijal za
izgradnju porodične kuće.
 NOVI POČETAK
„Životna težina se ne može sručiti u
plitku dušu…”

I Sa Aleksom sam imala fin, korektan odnos, pun

razumjevanja za dobrobit dva naša sina, koji su ga sa
radošću dočekivali, jedino nikada nisu pokazali želju da
pođu kod njega, čak ni na koji sat. Možda su suviše bili
vezani za mene, ili je pak postojao skriveni strah, čini mi se
posebno kod Andreja. Pitala sam se često koliko je ostalo u
njihovom sjećanju i nadala se i vjerovala da sam uspjela,
koliko toliko. Često sam ih zaticala budne, zgrčene ispod
pokrivača, jednog pored drugog, uplakane i bez daha. Bojala
sam se.
„Dobio sam zaštitnu injekciju”, govorio je u prilog svom
izlječenju i dodavao, „ako kap popijem, potpisao sam
sopstvenu smrt.” Vjerovala sam da je to bolest sa lijekom,
vjerovala sam da je jedan od izliječenih, prije svega u
njegovoj glavi, jer je otvoreno, čak sa ponosom govorio o
svojoj bolesti i izlasku iz te zavisnosti. Posjećivao je
redovno ambulante, kontaktirao sa načelnicom u Dobroti, i
ironije, angažovao se direktno u borbu protiv alkohola u
Klubu „Antialkoholičara”, pa čak jedno vrijeme bio i
predsjednik istog. Putovao je na seminare, držao predavanja,
učestvovao na Tribinama. Nikada nije pripremao izlaganja,
samo pred polazak na put, ukratko bi napravio koncept a
vraćao se pun oduševljenja i ponosan na samog sebe.
Izmirio se sa ocem, braćom (majka mu je u međuvremenu
umrla) sa mojom porodicom nešto kasnije i samo je ostao
žal za bratom što je ostao u Bosni. Istina saznalo se osnovno
o njemu, da je bio mobilisan, da je bio ranjen i da je u
invalidskim kolicima.
Iza nas je visio petogodišnji rat u Bosni, osjećaj gorčine,
prisilne izmjene zivotnih tokova, hiljade prognanih,
izbjeglih, nestalih, izginulih. Besmisao i velika cijena, kao i
svih ratova, ikada i igdje vođenih. Iza nas je bilo ispisano i
petogodišnje izbjeglištvo, sa velikim crnim pečatom u
svakom životu, ponaosob. Život u naselju nije gubio na
intezitetu, dotoku novih ideja, novih sadržaja. Unosila sam
cijelu sebe u saradnji sa isto tako ambicioznim, neumornim
saradnicima u Klubu: Majom, Vedranom, Jelenom, Martom,
Milkom, Nadom, Divnom, Milojkom, Vjekom, Verom…
Aleksa je sve češće navraćao, postajao jedan dio našeg dana
i poslije dvije godine, donio kofer i ostao.
„Samo jedan je uslov našeg novog zajedničkog života”,
rekla sam mu „da onda kada dođeš pijan, možeš pokupiti
stvari i otići. Nemoj dozvoliti da ti kažem da izađeš.”
„Ne pada mi na pamet da se kockam ikada više”, rekao
je ubjedljivo. A ja sam mu vjerovala.
Imala sam tridesetšest godina kada sam rodila Kristjana.
Željela sam da naš novi početak bude krunisan novim,
malim bićem. Sjećam se da sam sa radionice pošla do KBC-
a i na svijet donijela to malo stvorenje. Moja mala
novinarska radionica je sledećih pola godine bila u stanju
„zamrznutosti”. Mali novinari su dolazili i divili se malenoj
kudravoj bebici i dijelili sa mnom, sa Andrejem i Damjanom
radost, kao i želju da što prije dođem u prostorije Kluba.
„Otac je jako bolestan”, rekao je Aleksa jedno veče za
stolom. „Đole ga je doveo kod njega na stan, ne može da se
kreće i brine o sebi.”
Pošli smo da ga vidimo. Izgledao je jako loše, činilo mi
se pomiren sa krajem. Pričao je nepovezano, slabo uzimao
hranu, još tugovao za odlaskom supruge, sa bolom
prepričavao kako i do dana današnjeg ništa nije pomjerio u
staroj kući na selu, od onog dana kada je ona otišla.
„I papuče joj još stoje tamo gdje ih je ostavila, i čaša na
stočiću pored njenog uzglavlja, i tablete, i zavoji.” Jecao je
dok je pričao i iznova ponavljao.
„Onoga dana kada je ona otišla, otišao sam i ja, otišla je
moja duša. Čekam još da odem kod nje.”
 I pričali su ljudi iz sela da je godinu dana posle njene
smrti, samo sjedio u kući, spremao kafu za njih dvoje, ložio
vatru da joj ne bude hladno, ušuškavao je ispod jorgana, a
onda otvarao vrata, kao da isčekuje da se pojavi.
„Ključ sam ostavio, gdje će ga naći, gdje ga je i sama
ostavljala.”
Gledala sam ga i bilo mi je jako teško što ga vidim
takvog.
„Otišla je srećna”, dodao je. „Čula je da je Radule živ a
Aleksa je prestao da pije. Malo tužna što ste se vi razišli.
Hoćete li da popijete nešto?” pitao nas je.
„Ne stari, mi nećemo. A tebi ću nasuti”, odgovorio je
Aleksa, ustao i dodao mu čašu sa vinjakom.
Đole je zaposlen na aerodromu, kao avio – mehaničar,
poslednja jugoslovenska generacija školaraca iz Rajlovaca
kod Sarajeva. Kada se oženio dobio je stan nadomak
autobuske stanice i sa Anom ima sina. Od svih, njega sam
posebno voljela, mada je Rako neko na koga sam mogla u
svakom momentu da se oslonim, dobijem podršku i zaštitu.
Spremali smo Kristjanu prvi rođendan. Aleksa je pošao
da radi, uz obećanje i obavezu da dođe ranije i donese tortu.
Nije ga bilo do večeri, mislila sam zaradio se, ali stićiće.
Nije ga bilo do ponoći. Tada već počinjem da brinem. Čula
sam kucanje na vratima, pogledala na sat, bilo je tri
poponoći.
„Ja sam se napio, u pičku materinu, ja sam se nalokao”,
promucao je i pao na pod.
 Počela sam da se smijem, jer sam mislila da se šali.
Nekoliko trenutaka nije se pomjerao, pošla sam do sudopere
usula čašu vode, popila malo i ostatak mu prosula po licu.
„Diži se komedijašu.”
Pošto i dalje nije reagovao, kroz misli su mi projurile
crne slutnje.
„Diži se, uspio si da me uplašiš.” Okrenula sam ga na
leđa. I šokirana, shvatila da je pijan.
Sjela sam i tek sada čula neke primjedbe komšinica,
komentare, „Meni se učinilo da je Aleksa malo popio onaj
dan kad je vozio djecu do škole”, rekla mi je Dušanka prije
dva dana.
Sad mi se vraćalo i njegovo ponavljanje u zadnje
vrijeme:
„Još malo pa prolazi dejstvo zaštitne.” Sjetila sam se i
Vešinog pitanja: „Pitaj komša uze li on juče tri ili dva
piva?” Kući ih nije donosio, niko nam nije dolazio.
„Znam da je sada besmisleno pričati sa tobom. Idem u
krevet a sjutra ćemo pričati.”
Ne znam kada je pošao u krevet, kada je zaspao… Kada
smo se već svo četvoro izbudili on je još spavao i tako do
jedan sat.
„Gdje je torta za Krisa?” pitali su Andro i Dado.
„Tata je radio do kasno i nije stigao da uzme tortu. Ali,
zato će danas.”
Kada se podigao iz kreveta, stala sam ispred njega i
ozbiljnije, nego ikada rekla:
 „Reći ću sebi, ono od sinoć je bio san, i tako će i biti i
ostati!”
„Popio sam sa ocem, molio me je da pijem sa njim.
Nisam mogao da mu odbijem, on umire. Izvini.”
„Zašto lažeš, Aleksa? Zašto lažeš?”
„Znaš šta, neka bude da si sanjala. Obećavam da više
neću…”
„Nemoj da misliš da vjerujem u tvoje obećanje. Ali,
neka ti bude! Samo te podsjećam na dogovor, ništa više.”
Obuzimao me je strah, revolt, bijes. "Neće valjda
ponovo?" Nije se pomjerao nekoliko minuta, nije trepnuo,
išta rekao.
„Sinoć je kod Veše pio”, prenijela mi je Nada, nekoliko
dana kasnije.
Uskoro se „ohrabrio” i sa jednim radnikom došao u stan,
donio flašu rakije, uzeo čaše i ne pogledavši me, usuo i
nazdravio. Skuvala sam im kafu i povukla se u spavaći dio.
Ostali su dok nisu ispili cijelu flašu, a onda izašli iz stana.
Pozvala sam policiju, zaključala stan.
„Šta želite da prijavite, gospođo?” pitao je gospodin sa
prijemnog.
„Moj bivši suprug je u naselju u pijanom stanju, bojim se
da će praviti probleme, meni i djeci, molim vas pošaljite
patrolu u izbjegličko naselje na Vrelima.”
„Ali, gospođo, mi ne možemo intervenisati ako ne
postoji slučaj. Ako dođe pijan i bude vas maltretirao,
pozovite i mi ćemo doći. Ovako… Žao mi je…”
 „U redu, u redu. Ali vas molim da po pozivu budete
efikasni, jer je u principu agresivan u pijanom stanju i može
biti nasilan.”
Nije proslo mnogo vremena, on se pojavio.
„Pljujem ja na tvoj uslov i naš dogovor! Uh, ove ljepote!
Pet godina mi je bilo kao pet vjekova. Sad mogu da pijem.”
Iz vozila MUP-a su izašla dva uniformisana čovjeka.
„Šta se ovdje dešava? pitao je jedan koji mi je bio poznat
iz ranijih slučajeva.
„Zar ti nisi ostavio piće? Ja sam čuo da si se ti „skinuo”
sa pića…”
I opet pitanja i zapisnik i njihovo „psihološko stručno”
mišljenje i pitanje:
„Šta treba da uradimo, od čega da vas zaštitimo? Da li je
pravio probleme, bio nasilan?”
„Odstranite, bivšeg muža iz moga stana”, rekla sam.
„Ali, gospođo kako kad on tvrdi da ovdje živi?”
„On nije na mojoj kućnoj listi i ako je dosad živio od
sada više ne živi.”
„Ali, gospođo on vas nije maltretirao ni u kom pogledu”,
već se ljutio policajac. Za koju radnju da mu pišemo
prijavu?”
„Za ulazak u tuđi stan”, rekla sam.
„A on kaže da ovdje živi. Ja ne znam kako da se
sporazumim sa vama.”
„Razvedeni smo već četiri godine”, pokazala sam
rješenje. „Nije u mojoj kućnoj zajednici”, pokazala sam i to
rješenje. Kada su pogledali sve to, sačinili su zapisnik, pošli
i poveli ga. On je, preko ramena dobacio: „Vratiću se ja
još.”
„E to ti vjerujem”, rekla sam, onako za sebe. Zaključala
sam vrata, provjerila ključ, provjerila dječake, skuvala kafu i
sjela u kuhinju.
„Bože, da li je moguće? Bože zašto mi nisi osvijetlio
vidik, zašto me nisi upozorio, ili možda jesi, ali ja nisam
prepoznala „znake pored puta”. Plakala sam, plakala za
sobom, za djecom, plakala sam kao poslednji očajnik na
svijetu, kao poslednji nesrečniik.
Svitalo je još jedno aprilsko svježe jutro. Opet April.
April, kao da je postao moj usud!
„Šta se dešava sa tobom, prika moj? Zašto si tako tužna,
odsutna?” pitala je Rajka.
„Aleksa je počeo da pije. Nemoj reći da znaš, jer jutros
ispade da su svi obaviješteni i svi znaju, osim mene.”
Rajka je bila neko, ko je bio prisutan u svakom mom
danu, počev od jutarnje kafe, preko popodnevnih druženja,
odlazaka kod zajedničkih prijatelja, kod njenih i mojih
roditelja. Rajka i Braco imaju četiri ćerke. Braco je umro
mlad i tako se njih pet snalaze kroz život. Inače su izbjegli
iz Goražda, ovdje dobili nepovratni kredit za izgradnju
porodične kuće, koju su uspjeli sagraditi dok je Braco bio
živ. Važili su za jedan od stabilnijih bračnih parova, mada je
između njih bila velika razlika u godinama.
Moj pakao se vraćao, brže nego sam mogla i
pretpostaviti, brže nego sam mogla i povjerovati.
„Zar nije bilo dovoljno patnje?“ Pitala sam se, još
jednom ne znajući šta da radim. Kao, davno odgledan film,
poznati stari scenario i poznati kraj. Postojala je manja
razlika u odnosu na prije; sada je on bio moj bivši suprug,
djeca su imala dvanaest, devet i jednu godinu, ja svojih
tridesetšest kvadrata, a isto je bilo što sam opet bila
nezaštićena.
„Zašto, opet?”, pitala sam ga „Šta je sad razlog?”
„Ne znam”, odgovorio je.
I krenulo je opet. Dolazio je polupijan, pijan, ali je bilo
svejedno u kom je stepenu pijanstva, jer je uvijek bio isti,
nepredvidiv, agresivan i neumoljiv. Blizina življenja sa
drugima, pružilo mu je priliku da i drugima remeti mir.
Pravio je buku u stanu, nered u kupatilu, upadao u konflikte
sa svima u komšiluku.
Nisam odustajala od pozivanja policije, vjerujući i
nadajući se da se bar nešto promijenilo u sistemu, da je
negdje neka tačka, amadman, prošao kroz rešeto Skupštine.
„Ne možemo!” „Nemamo razloga, nemamo povoda”
„Nemamo situaciju…”
„Šta treba da se desi da odstranite nekoga ko psihički i
fizički maltretira lica iz okruženja?”
„Žao mi je, žao mi je.” bile su riječi sudije.
„Moram naći rješenje!” razmišljala sam. „Ali kako?“
Jedno veče sam zaspala sa brigama na jastuku i ujutro na
tom jastuku osvanula je moja kosa, koja je potpuno opala.
Sledeće tri godine nosila sam periku, ili hodala ćelava.
„Moraš, što hitnije u Dobrotu, javiti se Marini”, govorila
sam mu.
Kada je već odavno postao dio ulice i nezaobilazni
posjetilac kafane, ruglo djeci i porodici, braća su ga
spakovala i na silu poveli u Dobrotu.
U tom periodu sam dobila kredit za izgradnju porodične
kuće, a on zadržan na odjeljenju, bez prava na izlazak do
isteka tri mjeseca. A on je izašao posle dvije nedjelje,
posjetio temelje našeg budućeg doma. Kada su radovi
praktično dovedeni do kraja, kada smo već planirali kako i
kada da se uselimo, on je, navodno, završio terapiju i tražio
da se useli kod nas. Bilo je dana kada je bio ispunjen i
zadovoljan, što je odmah činilo da se i mi osjećamo tako, ali
i onih drugih ispunjenih psovkama, maltretiranjem, strahom.
Čim bi ostao bez alkohola, odlazio bi u komšiluk, kupovao
rakiju, a kada nije imao novca, izmišljao bi bolesti i visoke
temperature na ime kojih je uzimao na veresiju, često
zaboravljao na dug i zbog toga gubio povjerenje ljudi.
„Vidiš prijatelju ova dva piva, milija su mi od onih
govana što imam kući”, prepričavalo se kroz naselje. Bojim
se da je bio spreman i djecu dati za flašu.
„Majko, ti si kriva što je nama ovako”, rekao je jednom
prilikom najstariji sin.
„Kako to misliš sine?”
„Jednostavno. Kriva si što si našla takvog čovjeka i
udala se za njega.”
 „Ali, on nije bio takav kada sam se ja udala za njega.”
„Onda si kriva, što ovo ne završiš.”
„Da znam kako, ja bih završila. Kako da ga otjeram,
kako da mu zabranim da uđe u stan?”
„Nemam pojma. Ja da sam jači od njega, ne bih mu
dozvolio da uđe, a kada bi već ušao, onda bih ga izbacio.”
„I ja da sam jača, vjerovatno bi bilo drugačije.”
„Zašto mu policija ne zabrani da dolazi kod nas?”
„Pa, valjda vidiš da ni oni to ne mogu. On se nikoga ne
boji, ni od koga nema straha.”
U razgovoru sa Rakom, koji je često dolazio i našao se u
problemu zajedno sa mnom, savjetovao je da podnesem
zahtjev o zabrani pristupa kući i djeci, uz obrazloženje da je
opasan po njihov život. Podnijela sam i taj zahtjev je
odbijen, od strane sudije, uz obrazloženje:
„Odbija se predlog povjerioca, za izdavanje privremene
mjere, kojim je tražio da se dužniku zabrani dalje korišćenje
stambenog objekta, koji se nalazi na parceli xxxx, te
naloženo istom da prestane da uznemirava povjerioca i
djecu u mirnom korišćenju navedenog objekta, sve u roku
odmah, kao neosnovan…” I dalje u tekstu stoji: „Međutim,
privremenom mjerom se samo onemogućava sprečavanje ili
otežavanje tužbenog zahtjeva, te zahtjev za izdavanje
privremene mjere ne može biti indentičan tužbenom
zahtjevu, niti se privremenom mjerom smije prejudicirati
konačna odluka…”
Desilo se da je pomenuto rješenje poštar, predao upravo
njemu na ruke, koje je on naravno, otvorio i pročitao.
Reakcija je bila, kao ranjenjeni tigar na sred džungle.
Svakodnevno su se dešavali napadi na nekoga od nas,
počev od gađanja Kristjana zvučnikom, napada na Andreja
nožem, jurnjava Damjana da ga udavi.
„Zaklaću te, kurvino kopile!” Jurio je za Andrejom,
vitlajući velikim kuhinskim nožem.
Pozivala sam i pozivala policiju, i tako četrdesetšest
puta. Patrole iste ili neke nove, i zapisnici, i privođenja na
noć i puštanje kući. I opet iznova, još žešće, gnusnije,
zlobnije, sramnije, ali i užasnije i opasnije i bliže tragediji.
„Pobiće nas”, govorila sam, pozvanim patrolama,
sudijama. „Pobiće nas, jer prijeti i on će to uraditi.” Samo
slijeganje ramenima i „Žao mi je…” „Nemamo na osnovu
čega da ga krivično gonimo”, govorili su.
„Ja, samo znam da neću dozvoliti da mi poubija djecu.
Gledaću da prije, nego što se to desi, ja ubijem njega.”
„Ne gospođo, ne smijete to da uradite, jer ćete
odgovarati”, dodavao bi sudija.
„Ja ne znam šta više da radim. Iz zatvora ću, valjda
nekada izaći, a ako mi se nešto desi bilo kojem sinu, takav
mi život nebi trebao…”
„Bori se, možda se jednom nešto ipak desi, možda se
nešto riješi…”
Negdje do sredine dvijehiljadepete godine u Sud-u su
postojale tri krivične prijave, koje su samo odložene u fioke
uz komentar: „Mijenjati partnera ili se sama snalaziti.”
 Bilo je „materijala” za konkretnu akciju, konkretniju
zaštitu, materijala za roman horora, bola, patnje, nemoći, ali
ne i za konkretnu akciju društva.
U Avgustu je, po ko zna koji put, završio u Dobroti, po
nagovoru ko zna koga, jer svi su ga nagovarali, molili,
vodili, vraćali. Bio je odsutan oko dva mjeseca. Bili su to
trenuci koje smo uzimali kao na kašičicu. Zahvaljivala bih
Bogu za svaki dan koji bi prošao mirno i bez njegovog
pojavljivanja.

DAN DUŽI OD GODINE

Što ćeš mi ti od njega, kada mi
je sve igračke zapalio!
Kristjan
Š
esti Oktobar je osvanuo, kao i prvih pet dana ovog
mjeseca; suv, sunčan i topao za ovo doba godine. Sa
Kristjanom sam pošla do doma zdravlja, na neku od
kontrola grla. Damjan je treći dan bio na ekskurziji sa
svojom generacijom malih maturanata, Andrej se nalazio na
redovnoj popodnevnoj školskoj praksi. U čekaonici doma
zdravlja, Andro je pozivao i saopštio da ga je otac zvao i da
mu je rekao da dolazi u Podgoricu da uzme preostale stvari
iz kuće. Ponovio je: „U četiri će biti tamo.”
„Konačno”, pomislila sam. „Konačno će uzeti stvari,
dokumenta. Otići…”
„Reci mu da nećemo biti kući, ali da ću mu stvari iznijeti
na terasu i neka pođe i uzme.”
Tek što sam završila dogovaranje sa Androm, pozvala
sam Rajku i Sanju, advokatice iz Humanitarno – pravne
kancelarije, za besplatne pravne savjete izbjeglim i
raseljenim, inače u potpunosti upućene u moj slučaj.
Prenijela sam im novi momenat i dobila izričito da se ni
slučajno ne pokazujem i ne susrećem sa njim.
„Mislimo da je rizično da se pojaviš, ko zna kakav će
doći i kako će reagovati”, bile su jedinstvene u tome.
Oko šesnaest časova, stigla sam do kuće i primijetila da
u dvorištu, na terasi nema nikakvih promjena; kofer, sa
spakovanom robom i nešto alata je bio u položaju kako sam
ga ostavila. Pošla sam do prvih komšija u namjeri da otud
posmatram i snimam situaciju, čak pomislivši da se, mozda,
neće ni pojaviti.
U kući do nas, zatekla sam samo dječaka, Androvih
godina, koji mi je skuvao kafu i preuzeo posmaranje našeg
ulaza i dvorišta. Za nepun sat, javljao je da neko vozilo stiže
u dvorište, uskoro da iz njega izlazi Uroš, naš kućni prijatelj,
a uskoro se pojavio i Aleksa. Po hodu sam shvatila da je u
pijanom stanju. Izašao je iz vozila i teturajući stigao do
terase ispred ulaznih vrata, otvorio i nogom udario torbu, pri
čemu se, po travi, rasula roba, vjetar ponio papire.
Potom se okrenuo prema ulaznim vratima, pokušao
otvoriti, nasilno, udarom noge, jednom, dva puta. Nije
uspio. Vratio se do vozila u kome je još uvijek sjedio Uroš,
izmijenjao sa njim par rijeci, otvorio gepek, izvadio torbu sa
alatom i pokazao Urošu da ide.
„Šta on to planira?” pitala sam se.
Čim se prijatelj odvojio od kuće, okrenula sam njegov
broj i pitala zna li šta Aleksa planira.
„Molim te Nevena, zovi policiju, on nije normalan, on će
danas čudo da napravi. Ne pojavljuj mu se na oči. Ubiće te.”
„Ne brini, evo me u kući prvih komšija, pratim ga, inače
uskoro će stići policija, iskreno se nadam.”
Najednom se Aleksa pojavio na vratima komšije,
pokucao, tražio od Dušana upaljač i pošto je ovaj rekao da
nema, okrenuo se i uputio ka našoj kući. Svratio je do torbe,
nešto uzeo i tako krenuo put vrata, na terasi male sobe.
Zamahnuo je rukom i nečim od alata, nisam mogla vidjeti
šta je bilo u pitanju, snažno udario, pri čemu su se staklena
vrata pri prvom udaru prosula u stotinu komada. Već u
sledećem trenutku, dohvatio je neku majicu iz robe,
zamotavao ruku iz koje je u mlazu točila crvena tečnost.
Krvario je.
„Rajka, polomio je staklo na vratima od terase”, javljala
sam.
„Ostani gdje si, uskoro stiže policija. Ne pokazuj se, ni
slučajno!”
Kada je nestao u unutrašnjosti kuće, izašla sam ispred
kuće i uputila se svome dvorištu. Automobil policije se
pojavljivao na glavici.
Sjedio je na sred hodnika, skrštenih nogu, pušio cigaretu
i gledao u jednu tačku na podu. Čuo je korake, podigao
glavu i pogledao me krvavih zjenica, krvavog lica. Krvi je
bilo svuda.
„Bježi! Bježi! Bježi!” ponavljao je.
„Od koga da bježim? Što da bježim ?”
„Bježi, oni dolaze! Ubiće te! Bježi, molim te bježi !”
„Ko dolazi? Ko će me ubiti i što?” pitala sam ga.
„Oni… Oni dolaze, sve će vas pobiti!”
„Oni su mi rekli da ovo uradim. Mene su ubili! Ubiće i
vas!”
„Šta su ti rekli da uradiš? Šta si uradio, Aleksa?”
„Morao sam. Ja nisam Aleksa, njega su oni ubili.”
Najednom se podigao i krenuo prema meni, prvo lagano, a
onda se trgnuo, izvio ruku i zamahnuo kliještima iznad glave.
„Ubiću te! Ubiću te!” vikao je.
Izletjela sam van, u taj čas je stizala policija. Dva
mladića su iskočila iz auta i pojurila nama u susret, jedan ka
meni, drugi ka njemu.
„Baci to iz ruku!” naređivao je jedan od njih.
„Stani, kučko, stani! Ubiću te!” vikao je i pokušao da
izbjegne hvatanje. Uhvatili su ga, povukli ruke na leđa,
svjesni krvarenja na desnoj ruci u predjelu zgloba.
„Ovaj ludak će nam iskrvariti. Zovi hitnu.”
„Pustite me, ja sam na terapiji, moram da popijem
tablete. Moram popiti, moram!”
„Popićeš ti to u hitnoj. Moramo te povesti da ti zaustave
krvarenje.”
Krv mu se slivala u mlazevima, svuda po tijelu,
pantalonama, travi… Već je ležao miran sa lisicama i
rukama na leđima.
Dok sam na trotoaru davala izjavu, jedan od policajaca
je pitao da nisam nešto zaboravila uključeno u kući.
„Unutra nešto gori!” dobacio je drugi.
Ustala sam, prišla vratima, otvorila. Pojavio se gusti,
crni dim i kako je svježi vazduh ušao i dohvatio vatru, tako
se plamen razbuktao i gutao sve pred sobom. Goreo je
namještaj, zavjese, prozori, parket, eksplodirao je televizor,
padao plafon, struja pucala na sve strane.
Odjednom se ispred kuće pojavilo stotine ljudi, začule su
se sirene vatrogasnih vozila, hitna je uz sirenu odvodila
njega. Stigle su Sanja i Rajka, novinarka „Pobjede,” moja
porodica. Odšetala sam pedesetak metara od kuće, izvadila
aparat i slikala kuću u plamenu.
„Bog sa tobom”, rekla je Rajka, dok je prilazila. „Šta to
radiš?”
„Ko zna zašto je ovo dobro”, samo sam joj rekla.
„Milika, Milika!" ponovila sam ime lika iz skoro
pročitane knjige „Kaluđer koji je prodao ferari”. Milika je
učiteljica koja je tek kada joj je škola izgorela, uspjela da
dođe do cilja i pobijedi nesreću.
Vatra je lokalizovana, povlačila su se vozila Vatrogasne
službe, on je odveden u vozilu Hitne, a mene su smjestili u
policijsko vozilo i povezli do MUP-a.
Još jedna, poslednja prijava.
Na poljani, gdje je samo par sati prije stajao dom jedne
porodice, kućni prag, sada je zjapilo zgarište, ostali crni
zidovi, zijevali prozori, kao usta ajkule, utroba jednog
prostora ispunila se pepelom i garežom. Širio se miris
paljevine, svud okolo, i zjapila crna tačka na sred polja.
Po davanju izjave, prvi put sam znala da ga neću naći
kući, gdje je stizao prije mene. Po prvi put sam shvatila da
sam morala izgubiti da bih dobila, po prvi put nisam imala
gdje i kud, izgibila mnogo, ali sam, tek sada, imala sve.
Stizali su ljudi, znani i neznani, ekipa iz televizije CG, iz
„Pobjede”, „Dana”, iz UNHCER-a, HELP-a, stigla je
Ljubica Durutović, iz Centra za socijalni rad Nikšić, stigao
je Miomir M. Mugoša.
Tu, na kraičku jednog dana, na kraju Neba, čučao je
Mjesec gore, na ivici plavog svoda, šaputala tišina dolje
među čempresima i plela čudnu priču.
Nisam osjećala bol, prazninu, štetu, naprotiv neka
mirnoća je tekla mojim venama, a na horizontu se Nebo
crvenjelo i vodilo mi pogled, tamo negdje u daljinu.
Nekoliko dana pred požar zapisala sam ovakve redove:
„Kad oganj obuzme jednu kuću, on prži prvo one
djelove koji su najzapaljiviji. Prvo izgori ono što je od
drveta, pa dalje dok plamen ne stigne i ne uruši i same
temelje. Tako je i sa čovjekom. Oganj nevolje i bola prvo
napada srce, kao najosjetljivije i najzapaljiviji dio ljudskog
biča. Kada se srce zapali cijelo biće gori. Kad tuga i bol srce
osvoje, ima li nade da se biće spasi? Iz srca izvire ljubav,
izvire čistota i mulj, izvire život. Kad je sačuvana vjera u
srcu, onda je ona neodoljiva snaga.”
Komšije Bašići su ponudili smještaj, dok se ne snađemo.
Pozvala je Ljilja Raičević iz SŽK, ponudila smještaj.
Zvali su mnogi, ponudili riječi utjehe, ponudili pomoć.
Pisao je Dragan Pavličić: „Potrešen sam tvojom
sudbinom. Bio sam u inostranstvu i zato sam bio
neobavješten. Potrudiću se, da shodno mogućnostima,
pomognem. Neka te Gospod pričuva, shvati i prihvati i
živjećeš vječno. Do tada pričuvaj sebe i djecu i kad uistinu
oprostiš, tada ćeš po svim pitanjima vaskrsnuti. Lično sam
se u to uvjerio. Neka vas Anđeli čuvaju.”
„Ljudski mi je žao zbog svega, što sa djecom
proživljavaš, ali ti se kao čovjek zaista divim. Samo da Bog
i ljudi pomognu.” pisao je Peđa Tomović.
„Samo ću da ti kažem da si hrabra, da si moj drug i da te
obožavam”, riječi su Miraša Duševića. Javili su se: Rajka
Nešković, Zoran Vučić, Azra Marić, Isidora Sekulić, Milka
Radović, Branka Bojović, Zdravka Savić, Ante Urban:
„Život je pun iskušenja. Za tebe je ovo još jedno. Hrabro i
uz Boga dragoga. Bog bira najhrabrije za primjer. A ti to
jesi.”
Javili su se Miloš Milić, Jovica Nikolić, Žana Nenezić i
mnogi, mnogi. Andrej je stigao sa školske prakse, prošao
pored nas koji smo sjedjeli na terasi, ušao u prvu prostoriju,
gdje je bila njegova spavaća soba, potom ugazio u dnevni
boravak, gazio po pepelu. Sve pogledao bez komentara,
prišao i sa eksplodiranog televizora podigao malu drvenu
ikonicu Svetog Vasilija koja je ostala neoštećena, pogledao
papirni poster manastira Ostrog, koji je na crnom,
izgorelom, ispucalom zidu ostao bijel kao snijeg.
„Bože, svašta”, progovorio je. Vratio se u sobu, gdje nije
bilo ni jednog vidnog traga od onoga što je tu bilo.
„Htio si da nas zapališ!” viknuo je. „Htio si u pepeo da
nas pretvoriš! Šta sad, kad nisi uspio? Opet ćemo se podići,
jer mi smo kao ptica feniks! A ti? Ti si ga ugasio za cio
život! Za cio život!”
Odjednom je počeo udarati nogama, rukama u zidove,
okvire prozora, vrata i vrisnuo, do Neba da se čulo.
Dva dana kasnije stigao je Damjan sa ekskurzije. Oko
dvadesetjedan sat pojavio se autobus „Montenegro prevoza”
na obodu školskog dvorišta. Primjećivao se umor od puta na
licima, svršenih osnovaca, oči pune, još ne sleglih utisaka.
Damjan je prišao i umjesto pozdrava pitao:
 „Šta se desilo?”
„Kako šta se desilo?” pitala sam.
„Šta se desilo? Šta je onaj uradio?” i ne čekajući
odgovor ispričao nam je.
„U nekoj crkvi na obodu Novog Sada, svi su ušli
normalno, ja sam ušao zadnji i neočekivano zapeo za ivicu
tepiha, staze, šta li je bilo po sredini hodnika.
Uglavnom prosuo sam se koliko sam dug, kao da me je
neko sa Neba bacio. Dok sam ležao na podu, samo sekund,
on mi se pojavio pred očima i prošla me neka jeza. Pomislio
sam nešto je uradio.”
„Zapalio je kuću”, rekla mu je baka.
„Idemo da vidim.”
„Nema šta da se vidi, a noć je. Sjutra ćeš poći, sine.”
„Znao sam, znao sam !” samo je ponavljao.
„Gdje su Andro i Kris?”
„Kod bake.” Ispričali smo mu a sjutradan je pošao da
vidi.
„Kao na ratištu, kao u Bosni čovječe! Kakav dušmanin!
Kakva kukavica”, komentarisao je. I dok smo obilazili, išli i
gledali iznova, maleni Kristjan je negdje u pepelu našao
nekakvo vojničko auto koje je dobio od oca. Bilo je
metalno, pa je odoljelo plamenu, ali on je našao čekić i
lupao po tom vozilu, govoreći:
„Što ćeš mi i ti od njega, kad mi je sve druge igračke
zapalio!”
 PRAZNO SKLONIŠTE
„Radost što si na vrhu planine,
možeš osjetiti, samo ako si prije toga
bio na najnižoj dolini…”

Opet je pozivala Gospođa Raičević.

„Kuća je trenutno prazna, što se desilo samo još jednom,
od kada postojimo. Možete da dođete kad god želite, možete
da birate stranu, sprat, sobu. Uglavnom sve je čisto. Ima
nešto hrane, ne mnogo, ali za prvu pomoć dovoljno, ima
nešto drva, ostalo od prošle zime.”
Ispred naše kuće parkiralo se crno vozilo opel – karavan,
iz njega je izašla Sanja, sačekala da se spremimo, tj da se
okupimo, uzmemo stvari za ličnu higijenu. Krenuli smo
preko grada prema Maslinama, u ulicu Nikole Đurkovića.
Na samom kraju, pomenute ulice, nalazila se trospratna
kuća, izrazito crvene fasade, prostranog dvorišta, nekoliko
povećih terasa, voćnjaka iza, visoke ograde, postavljenog
video nadzora na glavnoj kapiji.
Padala je toga dana, hladna, oktobarska kiša, dan bio
prohladan i tmuran, skoro crn.
„Ljilja je rekla da vam prenesem da možete birati sobu,
sad u početku koristiti i dvije, nije problem”, rekla je Sanja,
nekako tiho, kao da se boji da nas ne povrijedi.
Odabrali smo sobu na drugom spratu sa velikom terasom
i pogledom na voćnjak, pogledom prema Istoku. U prostoriji
se pomalo osjećao ustajao vazduh, dva kreveta
besprijekorno namještena, ormarić za robu i posteljinu,
televizor u uglu i manja polica kraj uzglavlja. Sanja i
Damjan su iznijeli iz auta, tri – četiri kese hrane, koje su
trgovale upravo Sanja i Rajka, predala mi ključeve od kuće,
pomogla da se smjestimo, popila kafu.
„Sada ste bar bezbijedni. A to je nešto. Zar ne?”
Do noći je ostalo par sati. Tek tada sam bila svjesna da
ću, te noći pokušati da zaspem van svoje kuće. Čudni
osjećaji su prožimali moje tijelo, dušu, nekakva kao
neodređena ravnodušnost, mrtvilo u mislima, mrtvilo u
osjećajima.
Dječaci su uključili tv u dnevnom boravku. Tačnije
Damjan i Kristjan, a Andrej je ostao kod ujaka i ujne.
Dnevni boravak je iz trena u tren postojao nekako svjetliji,
topliji, zračniji, valjda zbog njihovog osmijeha na licu. A
smijali su se filmu „Mi nismo anđeli” – drugi dio.
Izašla sam na terasu, pustila da me po licu šiba večernji
sjeverac, da mi hladnoća pokrene krvotok, da osjetim da
sam živa. Tamo, podalje, prema kasarni, ćula se muzika, na
trenutak nošena vjetrom kao da je tu na dohvat ruke, a
potom se gubila i nestajala duboko u noći. Iz unutrašnjosti je
dopirao gromoglasan smijeh dva moja bića. Najljepša
muzika za moju dušu.
Misli su mi bile u neredu, skoro u haosu. Ništa određeno
mi se nije dalo misliti… Šta god da bih pomislila, čega god
bih se sjetila, nešto drugo je stupalo na scenu i progonilo
ono predhodno.
„Sve dok nešto konkretno ne uradi, mi ne možemo da ga
lišimo slobode na duže.” „Niko ne može nikoga prisilno da
pošalje na liječenje, potrebna je njegova volja, njegov
pristanak.” I tako u krug.
Trebalo je da se desi, da izgori kuća da bi organi imali
potporu u zakonu da intervenišu. Pa, ni poslije čerdesetšest
poziva i dvadesetšest podnešenih prijava, ništa se nije
preduzimalo. Strašno. A kome je od tih, sada bila briga gdje
ćemo mi prenoćiti? Koga je od tih bilo briga, kada ćemo
moći da se vratimo na svoje ognjište? Ali, neka, možda,
ćemo služiti, nekada, nekome, kao primjer nemoći zakona,
borbe za sopstveni mir i djecu, za svoju porodicu, kao nešto
najsvetije.
„Koliko prijava treba da stigne na vašu adresu, da bi se
stalo u zaštitu jedne porodice koja je na rubu uništenja?”
 „Nije, valjda tako tragično?” pitao je sudija.
„Samo od Boga zavisi da tako ne bude”, rekla sam mu.
„Vi ste hrabra i samosvjesna žena. Borite se, nešto će se
valjda desiti, promijeniti, za rad vašeg dobra. Možda ste, već
utrli trag, osnovama, nekom budućem zakonu u borbi protiv
nasilja u porodici. Žao mi je, zaista mi je žao. Da Vas
branim kao Vaš brat, ja bih znao šta bih radio.”
„Moja djeca, godinama nemaju miran san, siguran put
do škole, nemaju igru, radost, osmijeh. Već deceniju živimo
u strahu a Vi mi pričate o borbi. Smiješno!”
Prohladna oktobarska noć, sive grane, uležalo trulo lišće
od proljećnog čišćenja, sivi krovovi susjednih kuća, slika
tužna, pokisla a moj pogled se okačio o stidljivi trag
Mjeseca, gore visoko na Nebu. Osjetila sam olakšanje,
osjetila sam kako mi se ogromna stijena otkačila iz dubine
bića, survala negdje u nešto prazno i duboko, nosila sa
sobom svu gorčinu i težinu iz mog tijela, a srce ostalo čisto i
bijelo.

A tamo, na ivici grada.

Na crnom, izgorelom zidu dnevne sobe, pored manastira
Ostrog koji je ostao netaknut, izgoreo je goblen „Kosovka
djevojka”, a u njegovom okviru netaknuta „Diploma za
najbolju mamu”, dar mojih dječaka za neki rođendan.
Lijepih li misli pred počinak. Hvala ti Bože.
 Vratila sam se iz dnevne sobe i pitala da li je neko za
spavanje. Telefon mi je non-stop zvonio. Zvala je Ljilja
Raičević.
„Zaključajte se i mirno spavajte. Ne brinite, tu ste
sigurni. Vidimo se sjutra, laku noć lavice.”
Prvi dan u skloništu je minuo, prva noć je širila ruke i
lagano grlila Masline. Tišina se uvlačila u dvorište, u
spratove, u našu sobu. Izašla sam provjerila kapiju,
zaključala ulazna vrata, uključila kameru i uputila se u sobu
na drugom spratu.
"Da li je ovo zaista kraj”, mislila sam. Da li je ovo
svršetak našeg mučenja?”
Prelistavala sam novine u kojima su bile ispisane
stranice: „Nevena i djeca bez dana mira”, „Pomoć stiže ali
strah ostaje”, „Izgorela kuća a manastir Ostrog ostao
netaknut…” TV CG je, dan prije dao udarnu vijest, u emisiji
„Pečat” a Isidora Sekulić, sa puno emocija ispratila našu
priču, Peđa Tomović se našao na licu mjesta i napravio
prilog.
Kad čarolija sjećanja razvije kolo i polomljeni komadi
bića u sjenke se pretvore, kako je mnogo tame, spolja i
unutra. Te noći sam usnula san u kome me plima izbacuje
na obalu a iza mene ostaju podivljali talasi i brod koji tone.
Čula sam udaranje talasa i svoje krike i dozivanje u pomoć.
U utrobi broda panično sam dozivala svoja tri mala anđela.
U trenutku kada su talasi gutali bijelu siluetu broda, vidjela
sam Sv. Vasilija i ispruženu bijelu ruku. Glas me je dozivao
sa obale, postojao jači, pretvarao se u eho i nadjačavao
divljanje vode i pjene. Onda sam osjetila snažan udar plime
u leđa i uspjela da dohvatim pruženu ruku koja me je
prihvatila i povukla na obalu. Probudila sam se. Bolio je
zvuk, riječi koje su odnekud dopirale. Boljela je pusta obala
ali dušom se razlivao mir blaženstva. Bljesak u pauzama
između dvije misli pretvorio se u ogromnu svjetlost.
Oslobodila sam ranjenu dušu, nadletjela more očajanja i
odletjela iz gnijezda koje je gorelo i u pepeo se pretvaralo.
Sada sa sigurnošću znam kada sam sebi rekla da ovo
moram da završim, kada sam odlučno stala na put „crnoj
kočiji” i zlom kočijašu; onoga Aprila kada sam osjetila
vazduh u plućima, onoga dana kada je Andrej stajao pored
mene, u čudu me gledao neshvatajući da mi je spasio život.
„Ti si danas spasio mene, a ja obećavam da ću od ovog
trena spašavati vas”.
Legli smo u tople bijele čaršafe, dječaci su odmah
zaspali, a meni je san bježao pred naletom misli, kao
uzburkanih talasa. Kovitlale su se crne slike, riječi, prijetnje,
psovke, strah, bol i nemoć. Pa, opet navirala snaga i grijalo
Sunce. Jastuci su šaputali, pričali neke davne priče. Kada je
trebalo i sama da legmen u hladnu, nepoznatu postelju, u
polupraznoj sobi, bez svojih stvari, bez šaputanja u
jastucima, pretrgla se duša i prvi put iscurila je sva snaga iz
tijela, iz misli i prolomio se plač, kao Lotikin krik u trošnoj
napuštenoj kući na obali Drine.
Zvonio mi je telefon i na ekranu pisalo „moja duša”,
kako mi je bila memorisana Ljubica iz Nikšića. Bacila sam
pogled na sat, koji je pokazivao dva poslije ponoći.
Prihvatila sam poziv i otvorila liniju.
„Halo… Spava li moj heroj?”
Željela sam da se javim, kažem „molim”, ali glas nije
izlazio. Pokušala sam ponovo i bez uspjeha. Uhvatila me
panika. Željela sam čuti svoj glas, ali nije ga bilo. Riječi su
mi ostajale negdje u dubini grla. Prekinula sam vezu,
pokušala bilo šta izgovoriti. Nisam uspijevala. Telefon je
opet zvonio. Desilo se isto. Prekinula sam i ispisala poruku:
„Ljubice, ne mogu da ti se javim, izgubila sam glas.” Prije
nego što joj je poruka stigla, ona je opet zvala, a ja ponovo
prekinula.
„Kako? Javi se, molim te, kaži nešto…” pisala je.
Pisala sam „Ne vrijedi”.
„Sad krećem za Podgoricu.”
„Ne, kasno je. Valjda će proći.”
Izašla sam na balkon. Nisam osjećala strah od noći, nije
mi bilo hladno. Zalajao je pas u susjednom dvorištu, trgla
sam se i opsovala. Nastavila sam da pričam sama sa sobom i
požurila da se javim Ljubici. Dok mi nije telefon zazvonio,
trčkarala sam u krug kroz dnevni boravak i ponavljala:
„Živio pas, vratio mi glas… ha, ha!” smijala sam se iz glasa.
„Uh, u redu si? Reci mi da je sve u redu.”
„Da, dobro sam, zar me ne čuješ kako govorim?!”
„Tačno sam osjetila da ne spavaš, zato sam te pozvala.
Mislim na vas i ljubim vas jako. To znaš?”
 „Znam, znam i to mi mnogo znači.”
„Ludice jedna. Ti si planina od žene, ti si moje čudo
neviđeno. Idi u krevet, a ja ću ti ispričati uspavanku, da
ljepše zaspeš. Sjecaš li se „Malog princa?”
„Sjećam se. Pričaj mi.”
„Živeo sam tako sam u pustinji Sahari i nisam imao sa
kim da razgovaram. Sve dok se jednog dana nije nešto
slomilo u mom „motoru”. Kako sa mnom nije bilo
mehaničara, ni putnika, odlučih da sam izvršim popravku
tog kvara. To je za mene bilo pitanje, života i smrti…”
Utonula sam u slatki san…

SEPTEMBARSKA NOĆ
Možda to i jeste prava i velika
nesreća kada je čovjek nijem, ukočen od
bola zbog onoga što drugi čine sa njim,
tako da ne može, ne umije da brani,
 svoje pravo, nego pored toga sto je
žrtva, mora da uzme na sebe i izgled
krivca…
Andrić

M asline utonule u septembarsku noć. Na kraju

ulice Nikole Đurkovića, dvadeset šest bića putuje
svojim kočijama nemirnog sna. Na koncu vidika
stražarim između sna i jave. Sjećanja me preplavljuju. Priče
slične, pa ipak različite. Mnogo nasilja sa raznih adresa. Da
zidovi znaju pričati, možda se ne bi porušili. Ali, oni ćute,
ispisuju istoriju skloništa. Hiljadu i neka žrtva nasilja, za
šest godina postojanja. Tišina u meni ispreda priču. Na
svakom milimetru poda nečiji koraci, nečija suza, kap krvi,
plač dječiji, dodiri na kapiji, dolasci, odlasci.
U posteljinama hiljadu prostrtih životnih drama. Jastuci
ušuškavaju istine i šute. Gromovi se sudaraju u dolinama
plača, talasi udaraju na palubama duša. Kako osloboditi krik
ranjene ptice, kako nadletjeti more tuge, kako pobjeći iz
kaveza? Kada smo svi mi u nekim svojim kavezima
vremena, u nekim svojim „prokletim avlijama”. Jači li je
strah od prostora koji puca pred izranjavanim krilima.
Kavez li je čitav svijet? Ja sam napustila kavez i naučila da
letim. Vjeruj mi kad osjetiš kako je lako i divno letjeti u
gaju nadanja, nećes se osvrtati; Vesna, Ana, Azra, Branka,
Miro,Lita, U pepeo pretvaram knjigu koju godinama čitam.
Otvaram drugu, treću. Dajem ime svakoj sekundi svoga
života, imam ime kao i sve u meni, oko mene. Zovem se
nada, vjera, zovem se Nevena, nikada više tišina.
 „Ljepotu davanja mnogi nikada ne upoznaju i ne osjete”,
govorila je Ljubica. „Osjeti samo onaj ko bezrezervno daje i
ne traži da mu se vraća… A dobro se vrati i u more bačeno.
Nikada ne duguj ljubav i dobrotu. Kroz život sam uvijek i
svima željela dobro, uvijek sam se radovala dobru drugih,
kao svome, zato sam valjda talična i šta god kome pokušam
iznaći, riješiti, tu samo dobro poteče. A meni su, samo Bog i
Sveti Vasilije Ostroški, davali snagu da sačuvam sebe i ne
pogubim dušu u moru tuđih problema, i naravno sačuvam
svoju porodicu.” pričala je ova divna žena, neponovljivi
humanista, čovjek, žena koja je stizala svuda, na svakom
pragu dobrodošlicom dočekana, stiskom ruke ispraćena,
vatru ugaslom ognjištu raspirila. Narednih osam mjeseci,
nebrojeno puta je svratila u sklonište, zatražila, zamolila u
naše ime, podijelila svoj blagodetni osmijeh, melemne riječi
i darivala tople, ljudske zagrljaje. „Neko je rekao,” pričala
je, „da postoji samo jedan pravi grijeh i to krađa. Kada
lažes, ti kradeš nečije pravo na istinu, kada činis preljubu,
kradeš nekome pravo na oca, majku, ženu, muža, kada činis
zlo, bilo koje vrste, činiš nesreću, uzimaš nekome pravo na
mir i spokojstvo, pravo na sreću.” Volim tebe, ja…”
Stigao je tim SŽK, sa direktoricom na čelu, došla je
psiholog Verica Mirović i Mira Saveljić, finansijski
rukovodilac.
„Gdje su naši heroji?” pitala je direktorka, još sa kapije.
„Kako smo spavali? Nenočka, jesi li pogledala u ćoškove,
prije nego si zaspala i jesi li šta sanjala? Nekog zgodnog
frajera? Znaš li da, kažu stari, koga usniš u prostoru u kome
prvi put spavaš, taj će biti tvoj?”
„Zezaš? Nisam to znala”, rekla sam i dodala. „A nešto
jesam sanjala, nešto i nekog. Ali, ne mogu se sjetiti, tako mi
Boga.”
Mira je mazila malenog Kristjana i njegove uvojke duge
kose do ramena.
„Kako si sladak, Bože, Bože.”
Verica je izmijenjala koju riječ sa Damjanom, pitala ga o
prvim utiscima, o školi, kako mu se čini, da li su drugari
upoznati, kakva je atmosfera? Na kraju nam se pridružila za
stolom, gdje je mirisao spremljen pasulj na bosanski način.
„Šta je ovo? Šta mu daje ovakav prelijep ukus?” Pitala je
Verica, tražeći i drugi tanjir pasulja.
„Jao, odavno se nisam ovako najela, kako najela,
preejela čovječe. Ukusniji pasulj nisam do sada probala.
Kakav je ovo recept?”
Ostale su sa nama do predvečerja, i tih par
poslepodnevnih sati nam je prošlo u prijatnom ćaskanju i
zezanju. Ni riječ, niko nije progovorio o požaru. A to mi je
odgovaralo.
„Bojim se da nećete još dugo biti sami. Imamo već
najavljenu jednu Ukrajinku iz Tivta, udata za nekog mnogo
starijeg od sebe, dvoje djece… Nasilje, nož pod grlom, za
stolom i pred djecom… Čeka da izađe iz kuće, da se izgubi
da bi ona napustila, pobjegla",pričala je Ljilja.
„Isto tako, imamo poziv iz bolnice u Baru. Žena je na
infuziji, čeka se „brisan prostor” da se pokupe djeca, dvoje
malo, od tri i pet godina, i da ih doveze neko od rodbine. On
je popustio, ili rekla bih boluje „kosovski sindrom”, umišlja
rovove, granate, zbjegove, pravi scenarije po stanu. Polomio
joj je nos, jer „ne izvršava vojna naređenja”. Djecu držao tri
dana zaključane u sobi, bez hrane, vode, ne puštao da vrše
nuždu.
Uz njih dvije i Nikšićanka bi mogla da nas „obraduje”
narednih par, ako ne sati, a ono dana, sigurno. Nemam
pojma gdje je, odnekud se javne, potom gasi telefon… Boji
se da je ne otkrije preko telefona. Muž policajac, pa, utjerao
strah. Poveo je muž da obiđe majčin grob u Ćurilovcima,
kod Danilovgrada, i kamenovao je pored majčinog
uzglavlja, jedva živa pobjegla. Sva u ranama. On je potom
sustigao, ubacio u vozilo i poveo do Zabjela, gdje je u sred
noći iskočila iz auta u vožnji, otkotrljala se do nečijeg
dvorišta i sakrila. On je tražio, tražio, nagonio auto na tuđe
kapije, gađao kamenjem, izbudio Zabjelčane. Ali, nije uspio
i odustao. Ona, kad se razdanilo, shvatila da je u nečijem
dvorištu, sklupčana iza gomile pijeska i mješalice, na nekih
par metara od ulaza u kuću.
Tako ti je to, Neno moja. Imaće ovdje materijala za
pisanje. Što je dana pred nama je. Sada je najvažnije da ti
pronađeš malo mira, da shvatiš da je sada pred tobom jedan
period kada ON više nije opasnost. To treba iskoristiti za
dobro u svim smjerovima. Uostalom, ja znam da ti to dobro
znaš i da ćeš, svaki ovaj dan iskoristiti na najbolji mogući
način.”
Isto veče, negdje oko deset sati, pozvala je direktorica i
javila da stiže taxi sa pominjanom Nikšićankom.
„Neno, prihvati je, smjesti u neku od soba, neka bira ako
želi. Daj joj nešto da jede, neka se žena okupa, osvježi. Od
sada si ti „domaćica skloništa” i odbor za doček. Može li?”
„Naravno.”
Parkiralo se vozilo, „Red” taxija ispred ulaza. Vozač je
pomogao ženi da izvadi omanju kesu iz gepeka, primio
napojnicu i otišao. Stajala je na nekoliko metara od kapije,
gledala u prozore, potom u krov i činilo mi se u jedan prozor
u potkrovlju. Uhvatila je svoj prtljag, bacila preko ramena i
zakoračila ka ulazu. Pozvonila je i sačekala da izađem.
Pomogla sam joj da uđe, pokazala jednu od soba i kupatilo
gdje je bilo tople vode.
„Kada se malo osvježiš, raspremiš, dođi da večeraš sa
nama,” rekla sam toplo i ljubazno. Ona se nasmiješila i
procijedila kroz zube: „Hvala.”
Narednih dana, okrečile smo kuću, ofarbale ograde,
uredile dvorište, promijenile raspored u dnevnom boravku,
dodale neke nove detalje.
Jednog utorka, negdje početkom septembra, stigla je
Nataša, majka četvoro maloljetno djece, od tridesetak i
umorom na duši za još toliko godina.
Rano je, kako je rekla, prhnula iz toplog roditeljskog
gnijezda, čije topline bivamo svjesni tek kada se izvučemo
iz tog čarobnog okrilja.
 „Vjerovala sam da je život bajka i da „princ na bijelom
konju“ dolazi svima.
Ubrzo se na nju survava sva gorčina zivotne stvarnosti i
stiže do samog dna. Godine tavorenja i trpljenja ostavile su
traga na njenom licu, posebno duši s „kamenom o vratu“
koji je iz minuta u minut, dublje vukao ka dnu. Spašavala je
četvoro djece ispred oca narkomana, duboko ogrezlog u
ovom poroku.
Poželjela je Nataša spas svojim mališanima, dovoljno
okrivljujući sebe za njihov upropašten život.
„Kada vratim film, skoro sam sigurna kada se „navukao“
na to zlo i Bog mi je svjedok da ne znam što je to uradio.
Smiješno je kako šovjek neće da prizna da se tako nešto
dešava njemu, nekom njegovom. Dugo bježiš od te istine.
Slutiš, sumnjaš, ali ne priznaješ. Tek kad špricevi postanu
sastavni dio inventara po kupatilu, spavaćoj sobi, na radnom
stolu...Onda bi da vrištiš, ali te niko ne čuje.“
Njenim tijelom se prenio uzdah i cijelo je zajaukalo od
bola.
„On je ostao na onoj tamo strani, pun jeda, ništavila, bez
samopoštovanja, ljubavi, pun gorčine u mračnim hodnicima
beznađa.“
A ona? Ona je učinila prvi korak. Da li sa dovoljno
snage da istraje? Vrijeme će pokazati.
Uskoro je napustila sklonište. O njenoj i sudbini četiri
vrapčića dalje ništa nisam čula.
U Decembru nas je bilo trinaest žena i dvadeset jedno
dijete. Mraz je štipao za obraze, ložili smo onu gomilu, sada
jako suvih drva, ostalu od prošle zime i bilo je toplo i
prijatno u cijeloj kući. Kao mravi šetale su žene,
završavajući redovne dnevne obaveze; po dvije su bile
određene za unošenje drva, dvije za ručak, jedna za hljeb,
dvije za djecu, manju od pet godina, jedna za stariju od pet,
dvije za postavljanje hrane, za sklanjanje i pranje suđa,
jedna za loženje i čuvanje vatre. I sve je funkcionisalo,
nevjerovatno.
„Svaka čast, moje žene!” govorila je direktorica.
„Neno, treba naći donatora za nešto hrane, drva, zalihe
su nam tanke. Kuća je puna, zima će biti hladna. Znam,
pisala si o nekim humanitarcima. Daj, pozovi ih, ispričaj,
traži.”
Uskoro je ispred kapije stigao kamion, pun drva, sa
Milošem Milićem na čelu. Uskoro i humanitarna
organizacija „Čovekoljublje” doprema prikolicu hrane,
gospodin Rakčević iz Spuža, šalje desetak džakova brašna.
Posjetio nas je i obdusman, pružio podršku.
 SANELA, KAO ANĐEO
Da zidovi znaju pričati,
možda se ne bi porušili…

D ecembar je stezao, pao i snijeg. Negdje sredinom

mjeseca, oko ponoći, pozvala je direktorica.
„Lavice, spavate li?”
„Skoro smo sve budne. Što? Da nećeš doći na „sijelo”
direktorko?”
„Stižem sa neobičnim gostima. Ima li soka, koji kolač,
„igrom slučaja”?”
„Ima soka, kafe a i kolač se našao „slučajom igre”. Ko
dolazi?”
„Stižem sa rukometašicama „Budućnosti”
„Rukometašicama? Šta će one u skloništu? Ko njih
maltretira?”
„Stižu u goste, vraže jedan.”
 Uskoro se pred kapijom parkirao, poznati „polo” i „reno-
megan”, tamne boje. Izašla je direktorica, pridržavala jednu
stariju ženu, a iz drugog vozila su izašle, stasite i lijepe,
nama poznate djevojke: Sanela Knezović, Sonja
Barjaktarović i Gabi Tanase.
„Koja je ovo rukometašica sa Ljiljom?” zezala se Saška.
Dočekao ih je naš mali odbor, ponudio baki Ani
potkrovlje za spavanje, a djevojkama mjesto u dnevnom
boravku.
„Baš vam je ovdje toplo, mislim prijatno”, komentarisala
je Sanela. „Ja sam prosto, pod pojmom „sklonište”
podrazumjevala, nešto uzputno, neuslovno. A ovo je
zapravo, nešto. Ostala sam bez riječi.”
Pogled joj je šetao od Saškinog slomljenog nosa,
Verinog poveza na oku. Milojkine plave boje na desnom
obrazu, Halidine noge u gipsu, Litinih modrica oko usana.
Njenim lijepim licem preletjela je sjenka i kao da je krilo
leptira, palo na njen sjaj u zjenicama.
„Ali, zar ovo nije sklonište: za Sašku slomljenog nosa,
za Milojku modru od batina, za Draganu povrijeđenog oka,
za Halidu slomljene noge, za Litu, za Vesnu, Veru, Anu, za
Nevenu i njenu izgubljenu kosu, izgubljenu kuću.” Zastala
je, pogledala me. „Izvini, kad tebe pominjem, moram da
ustanem. Samo ovdje, one su na sigurnom, drage moje.”
Djevojke su postavile mnogo pitanja o sudbinama, o
uslovima u skloništu, o hrani, o organizaciji života, gledanju
ljudi na sve ovo. O nasilju u Crnoj Gori, iznijele neka svoja
gledanja, mišljenja, saznanja.
Nešto, nesvakidašnje, neobično se dogodilo te večeri,
tamo u uglu Maslina. Pod vedrim Nebom, gore među
zvijezdama, neko je ovjekovječio ovaj susret. Kako?
Pokazaće vrijeme koje će doći.
Saznale smo od Ljiljane, da ju je Sanela pozvala i
prijavila da su, njih troje: Sonja, Saša i ona, pronašle na
ledenom pločniku sklupčano tijelo neke babe. Pisale su
novine: „Dok je, neubičajeno hladna decembarska noć
štipala obraze prorijeđenih šetača, glavnim gradom, na
pločniku je, skoro nepomično tijelo starice lebdjelo između
sna i jave, između života i smrti. Prolazili su slučajni
prolaznici, šetači, ali prolazili. Niko se nije okrenuo,
zapitao.
Njih troje nisu mogli proći a da ne ukažu pomoć, onu
ljudsku, reklo bi se normalnu, potrebnu, u ovom slučaju,
možda, i sudbonosnu.
„Pozvali smo gospođu Raičević, koja nam je rekla da se
upravo vratila s puta, ali je to nije spriječilo da istog trena
reaguje i stigne na naznačeno mjesto.”
Djevojke su pošle put svojih obaveza, put nastupajućeg
vikenda koji ih je vodio u Norvešku u borbi za titulu. Do
kapije ih je ispratila Saška, dobila broj telefona od Sanele i
dala joj svoj.
„Čekamo vas u prvim redovima SC „Morača” u nedjelju
u osamnaest časova. Jubim vas, Sanela.” Čitala nam je
Saška poruku u telefonu, desetak dana od njihove posjete.
 „Idemo li?” pitala je.
„Naravno. Idemo svi, sva djeca i mi”, rekla sam. „Biće
to za njih praznik, posle mnogo vremena.” No, par dana
pred utakmicu, pred kapijom se parkirao „megan”, izašle su:
Sanela, Gabi i Sonja. Djeca su izjurila na kapiju, trčala im u
naručja, ljubila ih. Djevojke su ih grlile s puno nježnosti i
dodavale kese sa hranom, slatkišima, higijenskim
preparatima a na kraju same unijele nekoliko kesa sa
svježim mesom. Samo su kese spustile na sto, pozdravile
nas i pošle da ne zakasne na trening.
„Šta je ovo?” pitala je Vera.
„Ovo ti je čovjek, tj čovjeka tri, draga moja”, dobacila je
Lita, naša „ciganka vragolanka”, kako smo je od milja zvale.
Raspoređivale smo hranu u frižider, komentarisale, još
ne shvatajući šta nam se dešava, dok su od negdje, iz
daljine, dopirale riječi Čoline pjesme: „Čarlija vjetar sa juga,
pa se u mene prenosi neka tuga…”
Kroz hodnik su se čule Selinine papučice, Litino duboko
disanje i mirisao njen, izvrsno ispečeni hljeb, Saška se
grohotom smijala, tamo u dnu hodnika, zajedno sa Rambom
i Damjanom, Vera, iz grada pod Lovćenom je sjedjela za
stolom i crtala portrete djece koja su joj pozirala na smjenu,
Milojka je nalagala drva u „smederevac”, Marija je sjedjela,
sklupčana na trosjedu, prelistavala neke dnevne novine,
Halida stajala kraj prozora i gledala negdje u daljinu.
Provejavale su, male, bijele pahulje.
Popela sam se do sobe na drugom spratu, bacila se po
dijagonali na krevet, zagledala se u, čudno pepeljasto Nebo.
Zvonio mi je telefon, jednom, dva puta. Pogledala sam,
nepoznat broj, prebacila jastuk preko glave i ostala tako
neko vrijeme. Telefon je prestao, ali je potom stigla poruka,
koju sam čitala: „Dušo, zašto mi se ne javiš? Samo sam
željela čuti da si dobro.” u potpisu je bilo „Sanela.” Vratila
sam poruku na početak i opet, lagano isčitala. „Ovo mora da
je Saška. Zeza se sa nečijeg broja”, pomislila sam. Stigla je
ista poruka još jednom. Obratila sam pažnju na tri prve cifre
i sjetila se da su to zajedničke cifre za ŽRK. „Ovo je ipak,
Sanela.”
Pisala sam odgovor: „Dušice… Ne! Ljepo moje?… Ne!
Duška? A onda ispisala „Anđele, izvini. Dobro sam. Hvala
Ti.”
Stigao je odgovor. „Oki doki, dušice. Želim ti laku noć.
Čekamo vas sjutra veče. Ljubi mi malu ekipu.”
"Dušo", ponavljala sam. Poslije mnogo vremena neko mi
se obratio sa „dušo.” U trenutku sam osjetila neobičnu
dragost, bliskost i toplinu u srcu, koju odavno nisam osjetila
i za čim sam žudjela godinama.
Spremali smo se cijeli dan. Od trenutka kada su se
izbudila djeca su se dala u spremanje i isčekivanje. Sva
priča je bila oko utakmice. Popodne su potrošili na izradu
panoa, na kome je pisalo NAPRIJED PLAVE. Dva sata
pred početak meča, pozvale smo „Red” taxi i u dva vozila se
odvezli do Sportskog, gdje je bila skoncentrisana masa ljudi,
čekajući otvaranje glavnog ulaza. Obezbeđenja, ljudi u
raznim uniformama je bilo na svakom ulazu, ulici, dolje do
bazena, ovamo do parkinga Komunalaca, tamo do restorana.
Paradirali su obični, specijalci i konjička ekipa.
Čekao se spektakl. Prošle su ubjedljivo. Sanela je bila na
visini zadatka, Gabi takođe, Nena, Kaća, Jovanka, Ana,
Anđela, cijeli tim. Slavilo se te večeri u sali na obali
Morače, bila je to praznična noć za ovaj grad, za naš
rukomet, za našu malu ekipu iz skloništa. Danima, posle
toga, prepričavao se svaki detalj, svaki Sanelin pokret,
pogled, mahanje, kasnije fotografisanje sa njima.
Tako, nekom čudnom kombinacijom stvari, smješom
slučajnosti i poklapanja, u narednim mjesecima one postaju
naši „anđeli čuvari”, naši branitelji od virusa, naš Deda
mraz, naš Božić Bata. Krug, naših poznanica iz Kluba se
proširio, pa su došle: Nena Damjanac, Anđela Dragutinović,
Marija Jovanović, Ana Vojčić. Upoznale smo kasnije još
neke.
Dva dana pred Novu godinu, parkirala se „škoda” iz nje
izašle: Sanela, Gabi, Ana i Sonja, noseći sedamnaest
paketića, onoliko koliko je bilo djece u tom trenutku.
Radosti nije bilo kraja. Djeca su jurila od sobe do sobe,
mjerkala paketiće.
Nešto što čovjeku znači i ostaje u neizbrisivom sjećanju
su signali saosjećanja, pomoć u teškom trenutku, kao zračak
svjetlosti što se prelama na površini vode posle kiše, kao sjaj
jutarnje rose u travi, sjaj u oku, na horizontu.
Od tog Decembra, pa sve do Maja djevojke su, redovno,
donosile hranu, higijenu, lijekove, poklone za rođendane.
Osim Saške i mene, svi su, petnaest žena i dvadesetoro
djece „zakačili” neki stomačni virus, koji je donio Memo, a
onda se taj virus prenosio sa jednog na drugo. Visoka
temperatura, proliv i povraćanje su iscrpljivali jedno po
jedno. Trčale smo iz sobe u sobu nosile čajeve, dvopeke,
rastvore protiv dehidracije, tablete protiv povraćanja.
Lita je povela Mema do doktora i utvrđena je dijagnoza i
preporučena terapija. Isti ti lijekovi bili su potrebni i
ostalima.
„Dušo, šta radite? Je li ekipa dobro?"Pisala je Sanela.
„Imamo strašan problem”, odgovarala sam joj. „Donijeli
smo neki, nezgodan virus. Dehidriraćemo svi redom,
temperatura nam je na brigu, penje se u prvim danima do
trideset devet, čak i više. A nemamo dovoljno ni čaja, a ne
lijekova. Ljilja će vidjeti da sjutra dovede ljekara, ako
uspije.”
„Dušice, ispiši mi šta su propisali malom Memu kao
terapiju.”
Ispisala sam i vratila joj spisak kao odgovor. Za manje
od pola sata, pred vratima se pojavila škoda, iz koje je izašla
Sanela, noseći tri kese lijekova, dvopeka, smokija, čipsa,
čajeva protiv bolova u stomaku.
„Dušo, izađi da ti nešto dodam. Ne smijem ulaziti, jer mi
je sad najmanje potrebno da vam „uzmem” virus.”
„Naravno, naravno. Ja sam još na nogama, mada ne
vjerujem da će to potrajati. U svakom slučaju ti ne prilazi.
Ostavi to što si donijela na kapiju. I hvala ti, anđele, u ime
svih nas.”
Nastavile su da dolaze, odmah poslije preležanog virusa,
ispred treninga, ili pak poslije završenih obaveza prema
Klubu.
„Dušo, da li bi ti nešto radila?” pitala je Sanela, dok smo
se vozile iz Maslina prema gradu. „Da sjednemo negdje na
kavu, pa ćemo na miru popričati",dodala je.
Smjestile smo se u kafić „Benz” u centru grada i uz
kaficu, par sati razgovarale.
„Dušo, meni je Ljilja ispričala tvoju priču”, počela je
bojažljivo. „Ja ti se najiskrenije divim, divim se tvojoj
hrabrosti, tvojoj vjeri u dragoga Boga, divim se tvom duhu i
vedrini gledanja na život. Bog ti je dao tri lijepa, draga
anđela, za njih se vredjelo boriti i trajati. Od dana kada sam
vas upoznala, sve u onoj kući, ali vas „moju malu ekipu” na
poseban način sam doživljela i želim da vam pomognem
dokle god budete trebali pomoć.”
Odavno nisam plakala, ali ovaj put krenule su mi suze, i
utisnule trag od oka do dna obraza a hodnicima duše
poplava zaprijetila. Gledala sam biće ispred sebe, pored
sebe, kao da samog anđela gledam, i osjecala sam da je
svaka njena riječ melem za moju dusu.
„Ne, nemoj da plačeš. Srušićeš moju sliku o tebi”,
nasmijala se i pružila maramicu da zaustavim suze.
„Treba li ti novaca?” pitala je, i već sledećeg trenutka se
pokajala što je to uradila, jer sam je prostrijelila
uvrijedjenim pogledom.
„Nemoj da mi zamjeriš, da se naljutiš, znači, ja osim
misli da ti pomognem, ama baš nemam drugo ni u primisli.
Je li to sada ok”, pitala je pomalo zbunjena.
„Ne, ne treba. Imam dovoljno, dobili smo od
humanitaraca, od dobrih ljudi. Ali, želim da pričamo o poslu
koji si pominjala. O čemu se radi?"
„Znaš, mi iz Kluba stanujemo uglavnom u nekim
privatnim režijama. Par njih su odavde i u svojim kućama
sa porodicom. Gabi i ja smo u stanu u Studenskoj, Nena je u
Svetozara Markovića, Ana je ispod Malog brda. Mučila se
kako da me pita, kako da osmisli pitanje.
„I…”
„Nemoj mi zamjeriti, nemoj da mi se naljutiš nešto. Da li
bi ti mogla da održavaš stanove, eto nama koje sam
pomenula? Vjeruj mi neće ti biti loše, sve one su dobre,
uostalom vidjećeš, ako prihvatiš. Ja sam već razgovarala sa
njima, ja ću te povezati i ti se dalje dogovaraš. Šta misliš, šta
kažeš? Uostalom, možeš da razmisliš, ali vjeruj mi da bi ti
bilo dobro sa nama”, nasmijala se, osmijehom pravog
anđela.
„Nemam šta da razmišljam, meni posao treba i
prihvatam. Ti si na redu, dogovori, daj mi brojeve, daj njima
moj, i to je to. Ne stidim se ja ni jednog posla.”
U narednim danima i mjesecima sam radila na
održavanju stanova: Neni, Ani, Saneli i Gabrijeli. Upoznala
sam sve njih, tu divnu ekipu koju sam zavoljela i koja mi je
bila i ostala poseban dio u mom životu. Zahvalnost dugujem
svima njima.
„Slušam „April” od Indire i mislim na tebe” pisala je
Ana Vojčić. O pizzama, na koje ga je vodila Nena, maleni
Kristjan i danas priča, o poljupcima koje mu je Sanela slala
dok bi odlazila od nas. Moja duša je puna njihovih imena,
koje čuvam kao male ikonice u sjećanju. Pomagale su nas
sve dok nismo „stali na noge.”
„Tvoje, tj vaša srca su mi najvažnija, Bog mi je
svjedok.” „Jako sam sretna što postojite”. „Bog mi je
svjedok i zna šta si mi ti i „moja mala ekipa”.„Jubim svoju
malu ekipu, mislim na vas i cijelim srcem vas
volim.”„Hvala vam za svu ljubav, jako sam sretna što sam
vas zagrlila…” pisala je Sanela iz Mostara, iz Dunajvaroši,
pisala je iz aviona, slala razglenice iz gradova. I zato „znam
da negdje postojiš i još si moj anđeo…”
Pošla sam do prizemlja u namjeri da se istuširam.
Vrisnula od hladne vode i pitala kroz zaključana vrata.
„Šta je sa bojlerom?”
„Pukao mu film!” dobacila je Saška i sa smijehom
nestala put gornjih spratova.
Toga, trinaestog Januara, negdje u predvečerje, na
vratima se pojavila Vesna.
„Neno, stiže jedna gospođa sa Starog aerodroma, jako je
klonula, primi je, pripazi na nju, smjesti je gore u potkrovlje.
Ova nema fizičkih tragova nasilja, ali joj duša grca dvadeset
godina”, javljala je Ljilja.
 Stasita, zgodna, lijepog lica, sa sjenkom na njemu kao
tamnim naočarama, ušla je, pozdravila se sa svima i zastala
na sredini prostora, koji je značio dnevni boravak, kao da
očekuje da joj se kaže šta da radi, gdje da sjedne. Žene su je
odmjeravale, postavljale pitanja, tražile odgovor. Ona,
zbunjena kao jagnje među vukovima, drhtala je, da li od
straha, zbunjenosti ili malaksalosti, bilo se bojati da će
padnuti. Krenula sam prema njoj, prišla i zagrlila je.
Naslonila se tijelom i licem na moje rame i zaplakala, prvo
tiho, bojažljivo a onda jače i glasnije, sve do ridanja.
„Plači, plači…” šapnula sam joj a ona se tresla, sada već
od olakšanja, tresla se i smijala, gledala me, gledala moje
rame.
„Sjedi,” rekla sam joj i ponudila stolicu.
U kuhinji je mirisala pržena džigerica, onaj miris kada
vas komšinica kada uđe pita šta to lijepo miriše u vašoj kući,
a Vesna se žalila da će povratiti.
„Pošla bih do sobe, da se osvježim, raspakujem”,
nasmijala se za ovo „raspakujem” i krenula za mnom, dok
sam se pela prema „njenoj sobi”.
Narednih dana, Vesna se uklapala u naš ambijent, a
uskoro nam u posjetu dolazi ekipa „Sity” radija, što će na
jedan fin način i nju odagnati od misli o onome zbog ćega je
tu.
Pisala je Vesna: „Petak, trinaesti. Više godina sam
živjela u začaranom lavirintu i kao slijepac se vrtjela po
njemu. Ono što me održavalo bila je vjera u Boga i nada da
sve ima kraj. U noćima, kada sam zbog fizičkog ili
psihičkog maltretiranja gledala svoj odraz u ogledalu,
pokušavala sam samoj sebi reći da nisam toliko bezvrijedna,
da lavirint mora da ima rješenje. Tražila sam to rješenje u
mislima, u svakoj sekundi života. Nisam imala snage da
kucnem u zid koji me je gušio. Bojala sam se debljine toga
zida i pitala se: "Ako pokušam, da li ću smoći snage da ga
do kraja srušim?"
Sasvim iznenada počela sam da kopam; mislima,
riječima, da oslobađam dušu, da sakupljam komadiće
polomljenog bića. Ukazalo se zrno svjetlosti, jedan zračak
koji je bacao snop i ozario moj bezizlaz. Umila sam svoju
dušu uspavala strah i ušetala u svjetlost dana. Taj dan je
petak, trinaesti. Toga dana sam ušla u sklonište, susrela više
žena, čula mnogo glasova, osjećala miris spremljenog ručka,
osjetila toplinu doma, toplinu ramena „žene heroja”. Riječi,
dobronamjerne, ljudske, odbijale su se o zidove moje,
bolom preplavljene duše, a ona je prišla bez riječi, snažno
me zagrlila i prošaputala „Plači.” Bujica je krenula, suze su
umivale moje lice, ali je gorčina u duši nestala.
Prvu noć u potkrovlju nisam mogla zaspati. Zoru sam
dočekala glave pune pitanja bez odgovora. Sjetila sam se
lavirinta u kom sam se vrtjela dvadesetčetiri godine. Kako je
ljepše sa ove strane. Na Istoku moga srca, porušio se zid,
pao u parčiće se pretvorio. ON je ostao u svom lavirintu. Ja
sam van, po prvi put, poslije dvadesetčetiri godine, čujem
kako tišina priča, tišina govori, a ja zapisujem u potkrovlju
skloništa. Zapisujem da ne zaboravim sva poniženja,
prijekore, omalovažavanja, psovke, šamare, batine. Tebi,
heroju moj i moje najdraže rame, od žene koja ti je zahvalna
i koja te voli.” 14.02. 2006. godine.
Radio „Sity” je pokrenuo emisiju o porodičnom nasilju i
uradio sa Eminom na čelu, serijal o ovoj temi. U jutarnjim
satima, voditeljka je najavljivala gosta u studiju, a onda
najavljivala direktno uključenje iz skloništa, odakle su se
nedjeljama javljale žene, sa malim pripremljenim prilozima
o svom životu i svojoj nevolji.
Potom slijedi poziv TVCG za emisiju „Otvoreno”, koju
je uređivala i vodila Marija Tomašević. Direktorica je pitala
da li sam, možda, spremna da javno progovorim o svojoj
golgoti.
„Ako, postoji žena koja će stati sa one strane kamere,
staviti prst na čelo, skloniti „masku” sa lica i reći, ispričati,
gledajući se u oku kamere i stotinama ljudi sa one strane.
Onda si to ti. Da li sam u pravu?” pitala je i dodala. „Tu
periku ćeš da skineš, ako ne prije, a ono na taj dan. Kad smo
već kod perike, skini je da vidim kako ti izgleda kosa.”
Tada sam prvi put pred nekim skinula crnu periku i
pokazala, oko tri santimetra, izraslu kosu.
„Jao!” vrisnula je, a za njom i ostale. „Da više nisi
stavila to čudo na glavu! Ne mogu da vjerujem! Kako ja ne
znam, da je kosa počela da raste?” ljutila se i smijala od
sreće. „Ma, kakvi počela! Porasla, porasla kosa!” Ponavljala
je, pozvala potom Juliju – Ukrainku, inače frizerku po
profesiji, i skoro joj naredila. „Da se pozabaviš njenom
glavom, ili ti ostade bez svoje. Šalim se, naravno, za ovo
drugo. A ovo prvo, molim te što prije.”
„Naravno, direktorice. Ima da bude kao nova”, šalila se
ova simpaticna žena iz Ukrajine.
I zaista, poslije dvije godine nošenja perike, sa novom
kosom, crte lica su došle do punog izražaja, oči se istakle i
dobile poseban sjaj.
Kada smo iz šminkernice krenule prema studiju,
otvorenoj sceni pod svijetlima reflektora, osjećala sam kao
da stojim na vrhu neke, davno sanjane neosvojive planine.
„Gdje je Nevena?” pitala je Marija stojeći pored mene.
„Tu sam”, javila sam joj se tik do ramena.
„Čudo, čudo!” Ne vjerujući gledala je moje lice, kosu.
„Bože, porasla ti je kosa! Hvala Bogu, hvala Bogu.
Zašto mi ovo niste danas rekle?” obraćala se Verici i
Daliborki.
Emisija je zamišljena kao emisija kontaktnog tipa, gdje
su gledaoci imali prilike da pozovu telefonom i postave
pitanje, kao i da komentarišu. Pored nas tri u emisiji je
učestvovala i Jelena, kao predstavnik Mup-a i pošto je
voditeljka napravila uvod u emisiju, poseban osvrt je dala
mom istupu, hrabrosti da javno govorim, kao prva žena koja
javno govori o nasilju i svom desetogodišnjem paklu.
„Posebno predstavljam i isto tako pozdravljam heroinu
ove večeri, nekoga ko se više ne boji, ko je prevazišao svoju
golgotu, borio se i izborio za svoja tri sina, i izborio pravo
za život,” najavljivala je Marija, a potom su se svijetla
kamere, prenijela u mom pravcu.
„Bože…” pomislila sam. I dodala „pogledaj me”.
Odgovorala sam na pitanja voditeljke, kao i pitanja
gledalaca i osjećala se kao glavni glumac u nekoj drami.
„Kako je okititi se „titulom”, prve žene koja javno
govori o nasilju?” Pitala je Marija.
„Lagala bih, kada bih rekla da mi je ovaj istup, u javnost,
kao odlazak u šoping.
Ali, mislim da sam dala dovoljan „danak” nasilju i da je
moja svijest sazrela da okrene novu stranicu u životu, da
znam da je nasilje postalo socijalno prihvatljiv oblik
ponašanja muškaraca kao moćnika, jer im može biti. I
konačno sam nasilje podvukla crvenom bojom i shvatila da
ono nije samo moj lični problem, već problem cijelog
društva. Ako bi poslije ovog mog iskoraka, još samo jedna
žena izašla iz čaure nasilja i shvatila da je ono krivično djelo
i da ga treba prozvati pravim imenom i naravno
sankcionisati, ja bih bila srećna niska u đerdanu probuđenih
žena. Ja nisam željela da prestanem disati, nisam željela da
se odreknem života i zato sam večeras ovdje.”
Po završetku emisije čekale su nas stanarke skloništa;
pune utisaka, pohvala, oduševljenja. Zvala je Ljilja iz
Amerike, pitala kako je prošlo.
„Bravo, žene moje. Bravo, lavice. Neno, rekla mi je
Verica da večeras niko nije ostao ravnodušan. Čak, da su se i
muškarci javljali. Ponosim se vama, i jedva čekam da
odgledam cd.”
A ja sam se osjećala slobodna kao ptica, upravo puštena
iz kaveza.
Stigla je Ljubica da nas pozdravi, da oda priznanje timu
SŽK, a onda i meni, stigle su Sanja i Rajka, advokatice koje
su me zastupale u procesu na sudu.

SUĐENJE
Svakoga dana kaži sebi, danas budi
hrabra, ne boj se više nego treba, jer
već sjutra, možda, ti neće trebati ni
hrabrosti ni utjehe…
Sanja Čađenović

A  onda slijedi suđenje; dug, iscrpan proces, riječ

protiv riječi, advokatski dokazi, svjedočenja,
preslišavanje i rekonstrukcija po ko zna koji put.
Maltretiranje do bola.
Držala sam plavi koverat u promrzloj ruci, na ulicama
februarskog jutra. Stigla do ulaza Osnovnog suda, zastala,
bez snage da uđem, bez želje da opet i ispočetka stojim sa
njim lice u lice, da slušam riječi koje nemaju smisao, riječi
otrovne i oštre kao mač. Moram! Jos ovaj put, moram!
Moram u ime svih deset godina psihičkog i fizičkog
maltretiranja, u ime svakog dana, svake minute straha,
napetosti, isčekivanja i neizvjesnosti, bola.
Korak po korak, usporeno i teško, pela sam se uz
stepenice zgrade u ulici „13. jula”, javila se portiru za
improvizovanom prijavnicom, pokazala poziv i ponovila
broj sobe.
„Drugi sprat, druga vrata lijevo”, ljubazno mi objasni
tamošnji portir u plavoj uniformi.
Opet stepenicama i na široki hodnik, u kome je čekala
Sanja Čađenović, sa fasciklom u rukama i osmijehom na
licu.
„Nema zbog čega da brineš, nema potrebe za tremom.
Govorićemo samo istinu i mora biti nađeno rješenje”,
ohrabrila me je, svjesna moje nelagodnosti i bojaznosti, i
dodala: „Svakoga dana kaži sebi, danas budi hrabra, ne boj
se više nego treba, jer već sjutra, možda, ti neće trebati ni
hrabrosti ni utjehe…” A ja sam osjećala neopisivi strah od
susreta sa svojim dželatom. Da dželatom. Kako i ne bi bio
to, kada mi je ubijao dan za danom, punih deset godina.
Ispred nas četvoro vrata. Iza prvih se čuo oštar glas sudije,
iza drugih dopirao glas izrevoltiranog muškarca. „To je moj
stan. Imam izvod iz katastra. Evo dokaza.” Na trećim,
tapaciranim, ime sudije koji se pominje na mom pozivu.
Ubrzo stižu dva uniformisana muškarca, među njima on,
kao mlada među đeverima. Ruke mu vezane na leđima, ali
mu slobodan pogled, pa sa njim strijelja sa primjesom
mržnje. Ne vidim trunku kajanja, što me još više plaši.
„Ti mene mrziš?” Pitam ga bez riječi. Valjda sam ja ta
koja treba da mrzi, prezire. No, ipak obuzima me jeza, neki
čudan osjećaj straha struji od malog prsta na nozi do mozga,
pa nazad. Ruke mi se znoje. Sanja prekida tišinu: „Samo
hrabro, kao što ti znaš. Samo dostojanstveno.”
Otvaraju se vrata sobe 22, mlađa gospođa poziva i svi
skupa ulazimo: ja, za mnom Sanja, potom on sa pratnjom i
na kraju njegov branilac po službenoj dužnosti, gospođa
Savićević.
Na pitanje sudije šta imam da izjavim u vezi sa
pomenutim događajima navedenim u optužnici, izjavljujem:
„Molim Vas podsjetite me o kojim događajima je riječ,
jer je „tih” događaja bilo isuviše mnogo.”
Pošto je sudija pročitao i iznio opis konkretnih događaja,
dala sam sljedeću izjavu:
„Sjećam se da je pomenutog Avgusta došao u pijanom
stanju, došlo je do svađe između nas dvoje, u šta se
umiješao naš najstariji sin, stao između nas, pa je došlo do
sukoba između njega i Andreja, tačnije došlo je do tuče
između njih, pri čemu je Andrej dobio udarac pesnicom i
pao, pri čemu ga je otac nastavio udarati pesnicama i
nogama po leđima. U to sam se ja umiješala, a on je otišao
do kuhinje i donio veliki kuhinski nož i tako jurio za sinom,
dok ovaj nije izjurio iz kuće na livadu. Drugi pomenuti i
opisani slučaj se odigrao na način što je, opet u pijanom
stanju, nasrnuo na mene, opet se umiješao Andrej, a on je
vrijeđao, mene nazivao najgorim imenima, pokušavao da
me udari preko sina i prijetio da će da nas pokolje, zapali,
pobije.”
Sudija i porota su pažljivo slušali, a onda je sudija
zatražio od zapisničarke da pođe po čašu vode, jer su se
meni niz čelo cijedile graške znoja i glas podrhtavao.
„Što se tiče događaja u kome se pominje požar, mogu da
izjavim da toga jutra nisam bila kući, da mi je Andrej javio
da će se on pojaviti, doći da uzme svoje stvari. Na šta sam ja
požurila i iskupila mu sve njegove stvari, robu, dokumenta,
alat i sve spakovala u dvije putničke torbe i iznijela na
terasu. Oko četiri on se pojavio u autu i u društvu prijatelja
Uroša. U tom trenutku ja sam se nalazila u kući komšija i
sve posmatrala kroz zavjesu na prozoru. Kada je on napustio
vozilo, pozvala sam Uroša telefonom i pitala ga zna li sta
Aleksa namjerava, on mi je samo rekao: „On je lud zovi
policiju! Ne pokazuj mu se.Ubiće te!” Potom je on pokušao
da otvori ulazna vrata, pošto nije mogao, počeo je da udara
rukama, nogama i da na silu otvori. Nije uspio, pa se vratio
do Uroša i auta, sa njim nešto popričao, pošao do gepeka i
otud izvadio torbu sa alatom. Uroš, potom pali motor i
odlazi.
Aleksa je uzeo nešto od alata i pošao do vrata na terasi,
jednim udarcem polomio staklo i ušao unutra. Pošto sam
provjerila kod Rajke i Sanje da li je krenula policija, ja sam
se ohrabrila i pošla do kuće, čak ušla unutra, kroz
polomljena vrata. Zatekla sam ga na hodniku kako sjedi i
puši. Kada me je ugledao, počeo je da viče na mene,
govoreći:
„Bježi, bježi, oni će te ubiti! Mene su ubili!” Pa onda:
„Oni su mi ovo naredili. Ja sam ovo morao da uradim!”
U narednom trenu, jurio je prema meni vitlajući
kliještima. Uskoro stiiže policija i hitna, ali sve nestaje u
trenu.”
Svjedok Andrej je u svom iskazu izjavio da se u bitnom
sjeća događaja od Avgusta 2oo4. doduše ne detaljno, jer
pokušava da zaboravi, ali da je došlo do prepirke između
njegove majke i oca i da je on ustao da zaštiti majku, pri
čemu je došlo do fizickog obračuna između njih dvojice i da
je on izletio iz kuće a otac pojurio za njim sa nožem u ruci.
Tvrdi da je otac bio u pijanom stanju, kao i u drugom i u
trećem slučaju. Nadalje je izjavio da se ne može sjetiti svih
detalja i događaja, jer mu je nabrojano tri, a bilo ih je
„milion i tri”. Jer, kako kaže, njegov otac je uvijek pijan i
svakodnevno izaziva sukobe i haos u kući. Onoga dana kada
je kuća izgorela, on nije bio kući, ali se neposredno pred
događaj našao sa ocem u gradu i tvrdi da je on bio u
pijanom stanju.
Sjetila sam se jednog privođenja i prijave negdje
početkom iste godine. Pozvali su mene i Andreja, koji je
imao samo šesnaest godina. Začudila sam se, kada su tražili
da dijete ispituju u odvojenoj prostoriji, a trebalo je samo da
posvjedoči da je vidio nasrtanje pijanog oca na najmlađeg
brata. Na moje insistiranje da prisustvujem ispitivanju
maloljetnog djeteta nisu popustili, a prvo pitanje koje su mu
postavili bilo je:"Drogiraš li se ti?"
„Bolje bi bilo da pitate moga oca da li se drogira. Ja
mislim da se on ponaša kao da je drogiran.”
Nije patetika, ako kažem da sam osjetila užasan stepen
poniženja u Andrejevoj duši i razmišljala kako li će dijete da
razumije zastitu društva, ako je već godinama maltretiran od
najrođenijeg i naiđe na ovakav gard institucija koje su,
negdje dužne da ga zaštite, da zaštite njegove članove
porodice i isčupaju ga iz, ne svojom krivicom, lošeg stanja.
Kada su završili, jedan od policajaca je dobacio. „Majko,
treba da se ponosite ovakvim sinom. Za koju godinu, on će
biti Vaša najbolja zaštita.”
Čuo je to Andrej i shvatio za godine što će doći, kao
obavezu ili zadatak. Zato, sedam godina kasnije, daje sebi
ulogu oca i domaćina. Nekada je to preteško breme za
njegova mlada pleća i veliki ispit na početku života.
Kao svjedoci pozvani su i Uroš Bukićević, kao i
policajci na slučaju, Čedo Sušić i Marko Perković.
Okrivljeni Aleksa u svojoj odbrani je izjavio da ne
priznaje izvršenje krivičnih djela, koja mu se optužnicom
stavljaju na teret i da se ne osjeća krivim. Sve navedeno u tri
krivične prijave on je negirao i preinačio u svoju korist, čak
optužujući mene i sinove da smo se ukrotili protiv njega i da
pozivamo policiju čim on dođe u kuću, a sve u cilju da ga se
oslobodimo i da ga izbacimo iz kuće. Negirao je sve
navedene ružne riječi ikada upućene na naš račun, tvrdeći da
sam ja „bolesna u glavu”,da pijem „šakački” tablete za
smirenje, da mi je kosa opala od te „njene bolesti” i da je on
uložio hiljade maraka za moju operaciju. Dana, o 6. 1 o. je
došao iz Kotora, pošao do kuće, pa pošto nikoga nije bilo
kući, kroz prozor od kupatila ubacio je kesu sa trenerkom za
Damjana i jednom metalnom igračkom za Kristjana. Potom
otišao do škole, vidio se sa Andrejem, popio piće sa njim,
gdje je sreo jednog prijatelja policajca, koji mu je rekao da
ga neću ostaviti na miru i da ću mu zagorčati život… (šta
god to značilo).
Dana kada je kuća izgorela, on je sjedio na fotelji i pušio,
pa kad je navodno vidio policiju kako prilazi, upalio je papir
i tako je počeo da gori kauč. Ne može objasniti zašto je to
uradio.
Njegov branilac, po službenoj dužnosti, Miljana
Savićević, za ovo djelo i odmjeravanje, odnosno izricanje
adekvatne mjere u skladu sa neuropsihijatrijom. Što se tiče
drugih krivičnih djela smatra da nisu dokazana, izjavljuje da
njen branjenik ne priznaje djelo koje mu se stavlja na teret,
da ostavlja sudu na ocjenu da utvrdi krivično pravnu
odgovornost za ovo djelo i odmjeravanje, odnosno izricanje
adekvatne mjere u skladu sa neuropsihijatrijom. Što se tiče
drugih krivičnih djela smatra da nisu dokazana, te predlaže
da se njen branjenik oslobodi krivične odgovornosti.
Cijenjeći navode optužbe, odbrane, te provedene dokaze,
Sud je nesumnjivo utvrdio da je okrivljeni izvršio krivična
djela koja su mu optužnicama stavljena na teret, a činjenično
i pravno, bliže opisano izrekom ove presude, pa ga je
oglasio krivim i izrekao mu sankcije kao u presudi:

Osnovni sud donosi

PRESUDA

„Kao što malo ptica može izbjeći zamku, tako i

malo duša može poletjeti prema slobodi Neba.”

U vijeću koje su činili Marko Marković, kao predsjednik

vijeća i sudije porotnici Jovan Jovanović i Milić Milić, kao i
Danice Pisarević, zapisničara, zbog krivičnog djela nasilja u
porodici ili porodičnoj zajednici, te izazivanja opšte
opasnosti, nakon tajnog glasanja i vijećanja, oglašen je
krivim.
Zato što je u tri navrata primjenom sile i nasilja ugrozio
spokojstvo i tjelesni intergritet članova porodice, ostećenih,
bivše supruge Nevene i maloljetnog sina Andreja, na način
što je prilikom svađe sa svojim maloljetnim sinom, istog
oborio na pod i zadao mu više udaraca rukama i nogama u
predjelu leđa, nakon čega je bivšoj supruzi zadao više
udaraca u predjelu glave i tijela, da bi se zatim mašio noža,
kao sredstva podobnog da tijelo teško povrijedi, da bi isto
tako u noći 03. 11. u porodičnoj kući ponovo, svojim
ponašanjem i primjenom sile ugrozio spokojstvo i tjelesni
integritet članova svoje porodice, bivše supruge i sina
maloljetnog Damjana, te o 2. 04. primjenom sile, ugrozio
spokojstvo članova porodice, te, 06. 10. 2005. požarom
izazvao opasnost za život i tijelo ljudi i za imovinu većeg
obima, na način što je kliještima polomio staklo na
balkonskim vratima, ušao u kuću i zapalio, prvo kauč u
spavaćoj sobi, da bi se požar proširio na cijelu kuću i na taj
način izazvao opasnost za život i tijelo ostećenih, kao i
imovinu većeg obima u ukupnom iznosu od 15.770 eura i
osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
Iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatrijske struke,
dr Stankovića Stanka, utvrđeno je da optuženi spada u
kategoriju alkoholnih zavisnika. Prema dostupnim podacima
konzumiranje alkohola traje preko jedne decenije sa
provedenim liječenjem u bolnici u više navrata, koje nije
dalo povoljne rezultate. U kritično vijeme deliktne radnje
nalazio se u stanju akutne alkoholisanosti. Obzirom da se
radi o alkoholnom zavisniku, vještak je bio mišljenja da ima
indikacija za primjenu mjere bezbjednosti obaveznog
liječenja.
Presuda je donešena, sedmog aprila, na Damjanov
rođendan.
A u izvještaju psihologa Verice Mirović upisane su ove
riječi:
„Nena je bila smještena u skloništu SŽK, u periodu od
Oktobra 2005. do Maja 2006. godine i za to vrijeme smo
imali priliku da detaljno, duboko i jasno steknemo sliku o
uslovima u kojima je živjela, kao i u sve probleme, stresove
i traume kroz koje je prolazila, ona i njena djeca.
Moramo naglasiti da se radi o izloženosti nasilju u toku
dugog niza godina, nasilju u svim oblicima: fizičkom,
socijalnom, psihičkom i emocionalnom, ovo iz razloga
pogubnih i dugoročnih posledica po strukturu ličnosti u
svim njenim segmentima, kad je osoba izložena nasilju za
duže vrijeme. Tada osoba gubi snage i kapacitete da se
iznese i izbori sa složenošću svoje situacije, pa kao
posledica dolazi do promjena u psihičko-emocionalnom
zdravlju osobe. Višegodišnja izloženost stresu je kod
Nevene, pored ovih izmjena dovelo i do ekstremnije
reakcije i njen organizam je „odgovorio” na stres tako što joj
je opala kosa. Ovako vidljiva posledica produženih trauma i
stresova nije bila mnogo pogubnija i teža od onih
unutrašnjih koje su dovele do promjena u cjelokupnoj
ličnosti: emociionalnom, mentalnom, psihičkom,
kognitivnom, duhovnom, fizičkom segmentu njene ličnosti.
Kompleksna situacija i sva složenost neophodne borbe kroz
koju je prošla zahtijevala je od nas veliki rad i njena velika
ulaganja.
Od prvog dana, kada nam se obratila, do ovog trenutka,
prošla je dug i težak period vraćanja svih svojih snaga na
zdrav i funkcionalan nivo.
Pored njene borbe za lični izlaz iz duboke krize, tu je
bila velika briga, strah i odgovornost za psihičko-
emocionalno zdravlje troje djece, koje je bilo značajno
narušeno. Tako da je ona, uvijek i stalno, radila na dva
kolosijeka, na sebi i istovremeno vodila brigu kako da na
najbolji način i efikasno pomogne djeci.
Kada djeca dožive nasilje i povređivanja od bliske osobe
kojoj vjeruju i za koju su emocionalno vezani, kao što je to
roditelj, tada se „sruši cio svijet”, sve ono u šta su vjerovali
nestaje. Duboko u njima se mijenja slika svijeta, kao i slika
o njima samima. Nevenina djeca, svako na svoj način,
zavisno od uzrasta, je pretrpjelo strašne patnje i bol, koji su
ih trajno promijenili. Došlo je do poremećaja u shatanju
smisla samog njihovog postojanja, gubitka motivacije,
slabljenja pažnje i koncentracije, poremećaja spavanja,
gubitak apetita, teški snovi, problemi u komunikaciji u užoj
i široj okolini, osjećaj ruganja i odbačenosti od svih… Nisu
na tom uzrastu imali izgrađene mehanizme odbrane da bi se
izborili, s jedne strane, sa pritiscima koji su dolazili od
spoljašnje sredine, ljudi koji su ih okruživali i koji su ih na
neki način, etiketirali, manje vrednovali i sa druge strane,
njihovim ličnim, dubokim strahovima, emocionalnim
povredama koje im je nanio rođeni otac. Sva tri sina su se
teško sa ovim borili i sva troica na različite načine tražili i
traže rješenja. Prošli su faze od nemoći, očaja, tuge, bola,
bezizlaza, odbačenosti, bijesa, ljutnje, revolta, do faze kada
su sposobni da sve to prevladaju i da sada koriste
konstruktivno svoje snage i polako se vraćaju životu i
svakodnevnim obavezama, sa mnogo više povjerenja u sebe
i druge. Posebno naglašavamo značajnim što su povratili
povjerenje u državne institucije, što im uliva spokojstvo i
mir.
Naglašavamo da je bio dug i trnovit put povratka ove
porodice. Neveni je bilo potrebno mnogo snage, hrabrosti i
odvažnosti da izvuče zadnje atome energije i krene i stigne u
zdravlje, posebno je značajna činjenica da se u ovoj borbi sa
životnim nedaćama ona oslanjala isključivo na vlastite
snage svoje ličnosti, koje su priznajemo nemjerljive.
Moramo i iskazujemo lično, ljudsko i profesionalno
zadovoljstvo što je Nevena, danas žena kojoj se može
pozavidjeti na njenim ličnim kapacitetima. Izborila se ona sa
ličnim strahovima, dugogodišnjim nasiljem, gubicima, sa
velikim i ozbiljnim problemima koje su imala njena djeca i
više od toga, uspjela je da ojača do nivoa do kojeg nisu
stigle stotine žena, koje su prošle kroz značajno manje
nasilje od nje.
Sazrela je njena svijest i ljudski kapaciteti i hrabrost do
razmjera da o svojoj golgoti može javno da govori. Uspjela
je da vrati sebe sebi, uspjela je, kako kaže, da sa dna bunara
ugleda Sunce.
Moramo priznati da smo, kao osobe koje mnogo godina
radimo sa ženama koje trpe nasilje, lično zadivljeni njenim
razvojnim putem i razmjera do kojih je stigla.”

A ja zapisah da je sklonište SŽK bila moja luka spasa, da

sam tamo shvatila kako je lijepo biti slobodan,vratiti se sebi,
kako naći izvore za napajanje duše, izvorišta za oproštaj u
srcu, kako pokrenuti ljubav i vjerovati u život.
Krajem Aprila, te 2006. godine, kuća je dovedena u
stanje kada se možemo vratiti pod svoj krov. Zaličila je
opet, mala porodična kuća, na dom zahvaljujući: HELP-u,
UNHCR-u, Opštini, humanim pojedincima a prije svega
zahvaljujući pomoći mojih roditelja. Iza nas je ostao ponor u
kome smo bili a ispred su se rumenile neke nove zore. On
je, bilo je izvjesno, sklonjen na neko vrijeme. Istina, ostali
su njegovi tragovi, njegovo izobličeno lice, njegove psovke
su odzvanjale u vazduhu, ostao je strah u sjećanjima.
Danima kasnije, čuli su se njegovi koraci, njegov glas.
Palila sam svijetlo posle svakog sna, da se uvjerim da ga
više nema, da sam sanjala.
„Prošlo je. Prošlo je Nevena” govorila sam sebi.” Hvala
ti Bože.”
Vratili smo se običnim, svakodnevnim stvarima, kojih je
u našoj kući bilo ponestalo, bilo zaboravljeno: miris prve
jutarnje kafe, toplo kuvano mlijeko sa čokoladom,
izležavanje po sobama, otvorena spoljašnja vrata, miris
trešnje iz dvorišta, gledanje tv-a, ton običan, knjige na
radnom stolu, moji tekstovi, odlazak na spavanje mirne
duše, mirnih misli.
Bože, hvala ti za svaki običan, najobičniji dan.
Iskupili smo što je ostalo od stihije; ono što je bilo u
mojoj torbi, u dječijim tašnama, a nestali svi dokumenti, na
hiljadu fotografija, još iz Bosne, oko tristo iskucanih
pjesama, spremnih za zbirku, tekst, prve verzije ove priče
koju vam sada pričam, ili pokušavam da opet napišem.
Jedan dio se ponovo otkinuo, posle onoga otkidanja sa
Bosnom. Ali, kako reće Andrej, negdje ranije, „Mi smo kao
ptica feniks.”
„Dao sam mu pare unaprijed, njega nema ni da se
pojavi…” govorio je prevareni komšija Zlatko. „Tražio je na
ime neke operacije, ne sjećam se tačno kome i koga…”
zbunjen i povrijeđen, počeo je da se smije sam sebi.
Mnogi su me pozivali, počeli posećivati, pokazivati
papire sa potpisima i garancijama, pomalo revoltirani i
prevareni, prijetiti.
 SABINA
„Čudna je lokomotiva taj život.
Misliš; pobjegao si, naprijed si otišao a
kad tamo, iz prikrajka posmatra te
prošlost…”

D ušo, da li bi radila kod ambasadora Hrvatske?”,

pitala je Sanela. „Znaš, Dagi, čovjek koji ih
poznaje je zamoljen da im pronađe ženu koja bi
održavala rezidenciju, za početak. Potrebno je, da je neko ko
ima preporuku, ko je od povjerenja.”
„Ti si, moj anđeo. Od prvog dana si se nalazila na
pravom mjestu i kada je trebalo. Pa, preporuči me.”
„Naravno, ti znaš koliko te ja cijenim, zato sam te i
pomenula Dagom. Donijeće mi broj gospodina Turčinovića,
pa ćeš ga kontaktirati i o svemu se dogovoriti. Možda za
dan-dva.”
Uskoro sam obavila dogovor sa gospodinom
ambasadorom Hrvatske, potom upoznala gospođu Sabinu,
njegovu suprugu i počela sa obavljanjem dnevnih poslova u
rezidenciji: održavanje dvospratnice u Zagoriču, peglanje
košulja, uređivanje dvorišta i bašte.
Za par mjeseci dobijam zaduženja u zgradi ambasade u
Tološima, upoznajem grupu divnih ljudi, provodim sa njima
oko šest mjeseci, slušam njihov, meni simpatičan govor,
pijem zeleni čaj, koji oni redovno imaju na meniju.
Zahvalna sam za divno iskustvo.
Jedno jutro, dok sam započinjala svakodnevne poslove,
gospođa Sabina me je pozvala, spremila kafu i rekla da želi
da razgovara sa mnom. Uz toplu kafu, slušala sam priče i
iskustva iz Kine, Indije, Hrvatske, sada već i Crne Gore.
Interesovala se za običaje našeg naroda, za stanje u društvu,
narodu, ženama i njihovom mjestu u društvu, o položaju
ljudi na marginama. Mene je isto to interesovalo, tamo kod
njih, tako da smo izmijenjale naša lična mišljenja, kao i
mišljenja mnogih asocijacija.
Onda je, uz osmijeh i simpatiju, dodala.
„Ne mogu da Vas gledam kako ovdje gubite vrijeme.
Osjećam da treba da radite nešto drugo, vrednije i važnije.
Vi, imate kapaciteta za bilo šta, mnogo kreativnije i
stručnije, nešto gdje bi Vaše znanje došlo do izražaja, Vaša
inventivnost, ambicija. Žao mi je da Vas gledam pored
džogera.”
„Hvala, Sabina, ali meni treba posao, jer su mi potrebne
pare da bih prehranila djecu. Vi ste mogli biti i drugačiji,
neki namćor, snob ili ne znam šta, ali ja bih svoj posao
odrađivala isto ovako, zbog sebe i zbog onoga ko me je
preporučio. Bilo je zadovoljstvo doći kod Vas, upoznati vas
oboje. Razbiti predrasudu o ljudima iz vaše klase.”
„Sad hvala Vama…” i nastavila.
„Ali, šta se to desilo u Vašem životu? Ko Vas je to tako
uplašio? Zašto se bojite zatvorenog prostora, podruma,
muških košulja.?”
„Hm… Otkud Vam to?” pitala sam.
„Ja sam psiholog, ako Vam to nisam rekla, posmatram
ljude, posmatram Vas dok peglate Petrove košulje, dok
odlazite u podrum po veš.”
Ispričala sam joj, u najkraćem, svoj život, ona je ustala,
stavila ruku na moja ramena i …
„Život je, jedan veliki okean, mila moja. Okean u kome
duva hiljadu vjetrova. Treba biti jak, otporan i borben, da bi
odolio svim tim udarima na vjetrometini. Ti si hrabra žena.
Ja ću te naučiti kako da konstruktivnije pomogneš sebi.
Ružne slike su negdje duboko na monitorima našeg mozga,
oživljavaju s vremena na vrijeme i svaki put, kada se to desi,
vraćaju nas korak nazad. Ako želimo da ih se oslobodimo
moramo ih „izvući” iz tih skrovitih jazbina i zaključanih
ladica u našem mozgu i dati ih na uvid prijateljima, javnosti.
Samo tako će dijelom biti „potrošene” a vremenom i
nestati.”
„Shvatam, shvatam.”
Od našeg razgovora, osjećala sam toplinu u svakoj
njenoj riječi, obraćanju, u svakom danu provedenom na
ovim poslovima.
 Sređivala sam spavaću sobu na spratu, kada su se, uz
stepenice, čuli koraci, počeli približavati sobi. Vrata su se
otvorila. Sabina je kretala prema meni, na trenutak stala
ispred, pogledala me, spustila ruke na moja ramena i glasno
zaplakala.
U prvi mah se nisam snašla. Ostala sam u šoku. Osjetila
sam da se njeno, pomalo krhko tijelo trese od plača. Prigrlila
sam je, privila njeno lice na rame i na trenutak osjetila
uplašenu pticu u njenim očima.
„Jeste li dobro? Jesu li svi dobro?”
„Dobro sam, dobro sam. Izvini, trebalo mi je toplo rame.
Jutros sam dobila vijest da mi je jedan, jako dobar, prijatelj
preminuo.”
Odvojila se od mene, nasmijala i pošla za svojim
poslovima. Prvo što mi je palo na pamet je bila misao „I
bogati plaču.”
Sledecih dana, opet smo razgovarale i opet sam voljela
da je sretnem izjutra na vratima sa osmijehom i raspoloženu.
„Ti si Neno, veliko srce i da imaš mogućnosti, bila bi
druga majka Tereza. Ali, da bi čovjek pomogao drugima,
mora da pomogne prvo sebi, da sebe ojača… Tek tada može
pomoći onima kojima je pomoć potrebna”, podvukla je.
„Za divljenje je tvoj, bolno snažan duh i tvoja hrabrost i
želja za životom.”
***
„Od dolaska iz Bosne, radila sam mnoge poslove, počev
od prodaje sladoleda Mljekare „Podgorica”, prvo na trgu,
potom u naselju Vrela, onda mi je došla na pamet ideja da
osnujem i pokrenem list za djecu i omladinu, čiji sam bila
urednik, isto tako sam došla na ideju za osnivanjem
kulturno-zabavnog društva, kome sam dala ime „Pokaži šta
znaš”, u okviru koga su pokrenute mnoge akcije; „Knjiga za
druga”, što je rezultiralo biblioteku od hiljadu i više knjiga,
„Milanu i Draganu za osmijeh”, pomoć braći bez oba
roditelja, „Paketić za deseticu”, pomoć djeci iz Banja Luke,
kao i manifestaciju „Vrelo druženja”, turniri u sportu,
„Mala, vrela olimpijada”, kvizovi znanja, gostovanja svim
redakcijama u gradu, gostovanja školama Opštine
Podgorica, gostovanje na radio stanicama, u tv emisijama.
Uzput sam radila i na nekim prekvalifikacijama,
završavala kurseve, prolazila mnoge seminare i dobijala
verifikovane diplome. Odseljenjem iz naselja, posvetila sam
se pisanju za „Reviju D” i „Dan” i uspješno radim kao
novinar – saradnik”.
„Ovo je najbolja priča objavljena u „Reviji” od kada
postojimo,” rekao je jednom prilikom, gospodin Mladen
Milutinović.
„Oprobala sam se u poslovima prezentacija kirbi aparata
u firmi kod divnog čovjeka Dragana Pavličića, kao saradnik
u jednom investicionom fondu i Fondu za štednju, među
prvim ženama kao taxista, pa kao dispečer, zatim, referent u
Lutriji Crne Gore, kao trgovac u DOO sa najneobičnijim
imenom „Bubulj”, kod Dijane Kajoševic, vlasnice i divnog
čovjeka, prve farme koza u Crnoj Gori.
 Uz pisanje tekstova, reportaža, priča, dopunjavala sam
honorar radom na održavanju stanova, kuća, poslovnih
prostora, redovno kod „moje ekipe.”
Ono što me je ispunjavalo je, bilo pisanje, pisanje o
životu ljudi na marginama, u izbjegličkim mukama i
stradanjima.” Ispričala sam ovoj divnoj ženi svoj životni
put.

Krajem 2006. godine, prijatelj i divan čovjek, Zoran

Rajković, predsjednik Udruženja paraplegičara, me je
pozvao da upoznam izvjesnog Tvrtka Guzinu, preduzetnika.
„Preduzetnika, kažeš?”
„On je invalid u kolicima, pričao sam sa njim, mogao bi
ti ispričati svoju priču, pa eto honorar više. I ne samo to, on
ti je u nekakvom „svom ratu” sa državom, pa će ti rado, sve
to ispričati.”
Upisala sam broj i posle desetak dana pozvala
pomenutog gospodina.
Na prvi pogled mi se učinio sasvim „normalna osoba”,
običan, malo se „gađao” padežima. Ali, ne mora neko biti
posebno pismen, ako je uspješan ekonomista, mislila sam.
Poslije pola sata pričanja o sebi, prije svega o poslovanju i
problemima na tom polju, problemima sa državom,
inspektorima, počeo je priču o porodici i nesreći i tome kako
je stigao u invalidska kolica. Imala sam „kičmu priče” i
posle tog jednog razgovora iskonponovala sam i pripremila
reportažu. Stajao je ispred mene, čovjek pun jeda, uzavrele
osvete, pun gorčine obojene mržnjom. Bilo, kako bilo,
reportaža „Sve je priča i sve je za priču” izašla je u „Reviji
D”, kojom je on bio oduševljen i nazvao da mi to kaže.
„Nevjerovatna je emocija, sa kojom pišeš…” između
ostalog je istakao.

„LADY” ŠARM I ELEGANCIJA

„Budi sav u svakoj stvari, stavi sebe
koliki si i u najmanje što radiš…”

K rajem sledeće godine, uz redovno javljanje na

Birou rada, moj mentor Dragan Pižurica, mi
ukazuje na, taxi udruženje u pripremi.
„Zanimljivo je da je vlasnik žena, a čini mi se da će
istupiti sa idejom da vozači udruženja, upravo budu žene, i
ne samo to, već i da će glavne mušterije, tj stranke biti žene
i djeca. Kako ti se čini? Da li bi voljela biti dio nečega
takvog?” Pitao je i sa nestrpljenjem čekao da se izjasnim,
mada je, kako je kasnije priznao očekivao pozitivan
odgovor, jer uostalom svaka njegova ponuda za posao bila
je sa moje strane prihvaćena, i za njega sam bila „neko, ko
istinski traži posao.” Nisam krila oduševljenje ovom idejom.
Znala sam za sličan slučaj u Rusiji, što se u tamošnjim
okolnostima pokazalo, prije svega atraktivno, ali i isplativo.
Izvjesna gospođa je, ostala vjerna svojoj ideji i nije odustala
od prvobitne zamisli – samo žene i djeca. Ipak, to je Rusija.
Naravno, prijavila sam se, pristupila prvom
informativnom razgovoru i, zajedno sa još četrdesetak žena i
muškaraca, dobila dalje instrukcije i obaveštenja. Slijedi
odlazak i razgovor u grupi u poslovnom prostoru na Starom
aerodromu, tik na prelazu između Starog i Konika.
Ispostavilo se da se na konkurs nije prijavio potreban broj
žena, zato se pristupilo prijemu i muškaraca, tako da je
prvog dana „gratis vožnje” kroz grad defilovalo deset žena,
deset muškaraca.
Nakon tromjesečne pripreme: upoznavanje grada, obuke
na radio stanici, polaganja u Sekretarijatu za saobraćaj,
sedamnaestog januara, jednog posebno hladnog januarskog
dana, upisanog kao jedan od najhladnijih, krenulo se u
promotivnu vožnju gradom.
Činilo mi se da grad ima treperav sjaj na licu. Gradom su
promicali bijeli fordovi, čisti kao pahuljice, bijeli kao mlade
u vjenčanicama. Šaputalo se, a onda počinjalo sve glasnije o
„eleganciji i šarmu”, o ljubaznosti i ženstvenosti, pažnji i
povjerenju. Bila je atrakcija vidjeti, dvadeset jednoobrazno,
uniformisanih ljudi za volanima.
Kažu, da profil prosječnog taxi vozača, kod nas je još
daleko od realnosti. Ćesto nijesu dovoljna lijepa odijela,
dobra kola, već druge, jednako bitne stvari. No, taksisti su
bili i ostali samo dio naše realnosti, dio strukture prosječnog
crnogorskog vozača, u kojoj je veliki dio onih koje „krase”
nervoza, laka noga na gasu, ignorisanje signalizacije, štednja
žmigavaca, obavezno presijecanje puta pješacima. Ove
„vrline” se lakše primjećuju kod taxi – vozača, kod
dekorisanih, živopisnih taxi vozila, koja su često nalik
bilbordima u pokretu.
Počela sam sa radom u prvoj smjeni, potom postepeno
ulazila u drugu, treću mnogo kasnije. U prvih par mjeseci,
jako dobro se zarađivalo, veliki broj klijentele je pozivao
naše udruženje. Tu sam bolje upoznala Tanju, koju sam
ovlaš poznavala iz naselja, stekla prijatelja za cio život,
upoznala mnoge ljude, srela mnoga poznata lica.
Posle godinu dana, jako uspješnog rada kao taksista,
doživljavam udes u kome džip, pri brzini od sto na sat
„kupi” forda iz kružnog toka u ulici „Džordža Vašingtona”
i posle snažnog udara, nosi me devetnaest ipo metara.
Direktorica, svjesna da sam pretrpjela šok, povlači me u
kancelariju, gdje počinjem obavljati poslove sekretara firme
i povremeno dispečera.
 Ali, već u ovom periodu, počinju se javljati, tačnije
isplivavati na površinu mnogi problemi, vezani sa
sveukupnom krizom u našem društvu, ali i za neuspješnost
vođenja poslova od strane nekih ljudi u „Lady” udruženju. I
na žalost, nešto što je obećavalo i imalo ozbiljne izglede da
opstane i traje, doživljava kraj, brže nego smo, mi svjedoci
njegovog nastajanja i bili svjesni.
U toj situaciji, ostajem bez posla, što nije bilo prvi put i
što stvara novi problem. Porodica ostaje bez osnovnog
primanja, i ulazim u još jednu potragu za poslom. Uskoro se
pojavljuje prilika u Lutriji CG, gdje traže referenta na loto i
tombolino listićima u objektima na nekoliko lokacija.
Prijavljujem se na konkurs, obavljam intervju sa
upravnikom, Darkom Đurovićem i uskoro stupam na,
jednomjesečnu, obuku. Uz pomoć Danijele, koleginice u
objektu Gornja Gorica, za samo deset dana, završavam
obučavanje za potrebna znanja i počinjem samostalan rad.
Pola godine radim pomenute poslove i usled opadanja posla,
vrh „Lutrije” zatvara više objekata na različitim lokacijama i
otpušta dvadeset radnika, pod etiketom „višak” i naravno,
po dužini radnog staža, ja sam sada na „čelu kolone” za
odlazak kući.
 IZAZOV
Čovek se navikne na ružnoću, baš
kao i na lepotu, nema nikakve razlike,
ali na loš karakter nikada. Godinama
zlo raste, nagriza i uništava sve oko
sebe. Čuvaj se lepote bez karaktera.
N.Marinković

U  Junu je, pozvao Tvrtko Guzina, čovjek na koga

sam bila i zaboravila. Pozvao je i rekao da dođem
kod njega u prostorije kancelarija, jer ima neki
posao da mi ponudi. Pošla sam, već sljedeći dan, a on mi
tom prilikom uručuje pedest evra, kao pomoć za slučaj
izgorele kuće i imovine.
„Pratio sam u novinama, šta ti se desilo, pratio i ranije
tvoje pisanje, odgledao tvoj nastup na televiziji i propratio
reakciju na poslednji događaj. Ti si zaista, neko za divljenje,
neko za orden za hrabrost. Nevjerovatan je tvoj snažan duh.
Zato sam riješio da napišeš knjigu o mom životu. Ja to ne
umijem i ne znam, na kraju i ne mogu, nemam živaca, a ni
umijeća, ali ne sumnjam da ćeš ti to najbolje i
najubjedljivije iznijeti, emotivno obojiti, pronijeti svojom
jačinom riječi i jačinom emocija.”
Zastala sam, zaćutala nekoliko sekundi.
„Iskreno, zatečena sam. Dozvolićete da razmislim dan-
dva. Djeluje mi to jako izazovno. Ali, nemam slično
iskustvo, moram razmisliti, konsultovati se sa nekim.”
„Ja mogu odmah da ti iznesem svoje uslove, a ti razmisli
i javi. Kao prvo nudim ti stopedest eura mjesečno, to će biti
tvoja mjesečna plata, istina minimalna. To bi bila naknada za
tvoj trud, dolazak, prvo ovdje, kasnije će to biti Cetinje,
tačnije cijelo ljeto, po više sati i po dva-tri dana u nedjelji, za
„maltretiranje” koga će ne sumnjam biti. Ja se obavezujem
da finansiram štampanje, tvoja obaveza bi bila predstavljanje
knjige i njena distibucija, uostalom ti si u tom svijetu. Meni
je potrebno nekih sto primjeraka, a ostalo bi bilo tvoje. I
novac od eventualne prodaje prepuštam tebi. Mislim da je
korektno od mene.”
„U redu. Razmisliću, čini mi se krajnje pošteno. Ja ću
već sjutra poraditi na onome šta mi odgovara, šta ne, neke
moje uslove, predloge, sugestije. Na kraju da li mislim hoću
li se naći u tome.”
Odmah po dolasku kući, pozvala sam prijatelja i kolegu
Buda Simonovića, novinara, publicistu, čovjeka jakog pera,
poštovanog i mnogo izdavanog na ovim prostorima.
„Druže moj, ja se libim takvih poslova, jer nikada ne
znaš na čemu si sa takvima što parama brišu dupe i misle da
parama mogu da kupe sve, pa i pisca da plate da im se
napiše životna priča, koja je obična, ali znaju oni da riječ i
poruka pisca može od toga običnog da napravi betseler.
Jedno ti savjetujem, sve što dogovaraš, reguliši ugovorom,
ne dogovorom, već ugovorom, koji ćeš ovjeriti u Sud-u,
rekao je.
„Ja sam imao i odradio jedan takav „posao”. Naime,
napisao sam životnu priču o ocu jedne prijateljice iz TV
Crna Gora i vjeruj mi da sam sa oduševljenjem prošao kroz
tu dramu. Ali, mogao sam platiti pet mjeseci slušanja
propovijedi jednog mudraca. Ti znaš, kao i ja, da je takvih
malo, i da imaš svakakvih ljudi, druže moj. Na sve moraš
biti spremna i od svega se osigurati. Shvataš li šta želim da
ti kažem? Kreni u taj posao, zašto da ne? Na kraju još jedno
djelo više, pa i te vrste.”
Odmah sam pripremila nacrt ugovora, skicirala naslovnu
stranu, predložila na naslovnicu neku njegovu fotografiju iz
mladosti, uz moje ime kao autora, naslov knjige „Život na
doboš” a na zadnjoj strani neku fotografiju iz skorašnjeg
vremena. Na prvoj podkorici ono što ide za taj dio, (tehnički
podaci) i na zadnjoj moja kratka biografija i manja
fotografija.
Sve sam iznijela, razložila, glasno i jasno, bez ijedne
nejasnoće i pomisli da činim nešto što nije ljudski i pošteno,
čak i bez ijedne primisli da je u njegovoj glavi i planu nešto
sasvim drugo. Oduševio se, bukvalno oduševio i shvatio da
sam njegovom planu pristupila jako ozbiljno, kako je i
rekao: „Vidim ja da će ovo biti moja životna investicija” i
smješkao se zadovoljno. Predala sam mu, ručno ispisan
ugovor i zamolila da isti da na otkucavanje, na šta se on
obavezao obećanjem.
„Ništa ne brini, već sjutra ću ovo predati svojoj
sekretarici i naložiti da isto otkuca u par primjeraka.”
„Nije žurba, ne mora sjutra, bitno je da se otkuca i to u
predloženoj verziji.”
„Biće ovo bolja stvar od one Milićeve”, promumlao je i
kada sam ga pitala, o čemu priča, prokomenarisao je.
„O Miliiću je napisao knjigu neki novinar i pisac,
Miodrag Bošković. Pročitao sam je i znam, ubijeđen sam da
će tvoje pisanje biti daleko jače, bolje.
Da krenemo lagano? O ćemu da počnem priču?” Pitao
je, ni jednog momenta ne spomenuvši da je pomenuti
publicista imao problem oko autorskog prava i da je slučaj
na Sudu.
Bila sam spremna i odlučna, da od ove, možda, obične
priće, običnog čovjeka, pokušam stvoriti roman.
Predložila sam da krenemo priču od rođenja, prvih dana
kojih se sječa, koje zna iz pričanja, preko djetinstva,
mladosti i dalje preko godina stvaranja i sve do današnjeg
dana, kada je materijačno bogat ali u kolicima. Kroz priču u
kojoj je došlo do invalidnosti.
„Dao bih ja svo ovo bogatstvo za dvije noge i korake.”
Počinjao je nekoliko puta: „Rođen sam u …” Zadrhtao,
prošao prstima desne ruke kroz prorijeđenu kosu, nešto sebi
gunđao u bradu, opet zadijevao riječ. Jako iznerviran, bez
nekog vidljivog razloga, posegao za kutijom na stolu u kojoj
je držao mnogo tableta, uzeo neke, zamolio da mu donesem
čašu vode iz kuhinje. „Ne, ne mogu ja ovo! Ne znam kako
sam uopšte pristao na tako nešto. Ne mogu ja to, ne znam,
nemam živaca…”
„Znaš kako ćemo? Ne vrijedi na silu raditi. Ja danas
idem kući, a ti organizuj jedan odlazak u tvoje rodno mjesto,
mislim da će tebi dobro doći a meni pomoći. Da li je to
izvodljivo narednih dva-tri dana?”, pitala sam. Sada sam
primjećivala i promjenu na njegovom licu, promjenu u
smislu smirenih žila na vratu, umirenih pokreta ruku,
izgovorenim riječima.
„Mislim da je to odličan predlog i ja ću se potruditi,
koliko sjutra, da nađem načina da tamo pođemo”. Zapazila
sam znak ushićenosti, radovanje na njegovom licu.
Već sljedećeg dana, pozvao me je, sačekao na
dogovorenom mjestu, odakle smo krenuli put njegovog
rodnog kraja. Vozilom je upravljao, njegov sestrić, mladić
od dvadesetak godina, fin i pristojan. Do ulaza u selo, ništa
nije progovarao. Tek na samom obodu sela, poslije mojih
komentara i prvih zapažanja. On se prenuo i počeo pričati o
danima kojih se sjećao i o kojima je znao na osnovu priče.
„Ova ruševina pored puta je naša škola. Tu sam završio
četiri razreda osnovne, bio sam najmanji, onako mršav,
taćnije žgoljav. U ovu kuću je stigao prvi televizor. Ovo je
brdo na koje smo se peli svaki dan i jurili niz njega, pa opet
gore. Ovdje je sestra dobila batine od oca, jer je u školi
ukrala olovku nekoj djevojčici. Morala je da se vrati u školu
i ostavi olovku.”
Slušala sam ga, postavljala mu pitanja, vezana za taj
period, jer su se djetinstva toga vremena skoro poklapala.
Razliku su samo činili ambijenti u kojima su se dešavala. A
svuda se igralo klikera, jurile smrdi – bube po livadama,
pravile krpenjače do prve gumene lopte, pješačilo po
nekoliko kilometara do škole. O varoši dugo maštalo, rušila
gnijezda u krošnjama, pamtile školske kazne „u ćošak”, „tri
kruga oko škole”, „unošenje drva” i slično, paljenje vatre za
Prvi Maj, prvi EI nišov prijemnik. Uostalom, djetinstva,
djece šesdesetih.
U ovom, ne bih ga nazvala „posao”, više želja da, od
nekoga običnog seoskog, ovlaš školovanog, sa nesrećom na
licu, pokušam stvoriti „junaka iz predgrađa”, oprobati se i u
ovoj vrsti pisanja. Osjetila sam izazov.
 TODOR
„Nema ljepše nade od one što je nikla iz
tuge.
I nema ljepših snova od onih što ih rađa
bol…”
R adila sam kao saradnik Fonda za štednju „ERTRAG
und SICHERHET”. Ušla sam u ovaj posao
otvorenih mogućnosti dobre zarade i mogućnosti
dobre, isplative štednje, po nagovoru prijateljice Milke
Radović. Obaveza se svodila na sastanke i prezentacije dva
puta nedjeljno u prostorijama u ulici Slobode, uz mentora
Stanku Ćeranić iz Sarajeva.
Stanka je, pred ratnim vihorom stigla do grada na
Morači, upoznala neke važne ljude i krenula u ovaj posao,
sa ubjeđenjem da radi dobru, korisnu i stvar budućnosti.
Bavila se, izvjesno vrijeme nekretninama, i napustila,
odrekla se nadprosječne plate, za rad rada u Fondu i nije se
pokajala. Ja sam se među poslednjim uključila i moj prvi
utisak o ljudima koji su bili tamo, je da su različitih
obrazovanih profila, različitih imovnih stanja, ali da su dio
jedne zdrave atmosvere i čistog profesionalizma.
Posle par mjeseci rada i upoznavanja osnovnih ciljeva i
svrsishodnosti postojanja pomenutog fonda, pristupilo se
organizovanju seminara u Budvi, Bečićima, Cetinju, gdje su
ljudi iz tog posla držali predavanja o novim mogućnostima
napredovanja i ciljevima investicionog fonda.
Na kraju su, najuspješniji posjedovali verifikovane
diplome o položenom stručnom ispitu. Uz Milku, tu su bili
Igor, Milojka, Nemanja i Vlado, sa kojima sam se intezivno
družila. Bili smo na relaciji saradnje, razmjene mišljenja,
sugestija, za rad zajedničkog dobra.
Vlado je bio neko sa kim sam se „skapirala” od prvog
susreta, duhovit, iskren, sposoban i nesebičan. Van ovoga,
bavio se privatnim biznisom, zarađivao van Crne Gore i u
svemu tome imao moralnu i materijalnu podršku, ali,
nadasve prijatelja o kome je sa oduševljenjem pričao.
Našu ekipu, oko tridesetak članova, pod direktnim
nadzorom imali su mentori iz Slovenije, mjesečno
posjećivali i prenosili znanja i iskustva, upozoravali na
prepreke, davali upute za njihovo prevazilaženje. Trećeg
Aprila, Janoš je održao predavanje, a njegov kolega Nikola,
kao asistent, vratio se na početak i sve detaljno do kraja
obrazložio.
„Ja, misliti da mi zaslužila dobar pauza”, rekao je, uz
smiješak zadovoljstva, naš prijatelj iz Slovenije. Svi smo se
složili (nimalo čudno)i već u sledećem satu sjedjeli u malom
separeu hotela CG. Vlado je na trenutak razgovarao
telefonom, izvinio se i pošao.
„Kuda, Vlajko?” pitala sam.
„Odmah se vraćam”, dobacio je preko ramena. Zaista,
već za par minuta pojavio se, sada više ne i sam. Sa njim je,
rame uz rame, ušao gospodin od četrdeset i kojom, sportski i
s ukusom odjeven, visok, atletski građen, sa zelenim očima,
što su blještale u polutami, kosom, crnom, talasastom do
ramena i neobičnom rupicom na bradi.
„Ovo je moj prijatelj, Todor. Pričao sam ti o njemu”,
obratio mi se Vlado.
A Todor je prilazio jednom po jednom kolegi, koleginici,
pružao ruku, izgovarao ime i sa svakim izmijenjao po par
riječi.
 U jednom trenutku je stajao pored mene, dok sam još
tražila načina da spustim čašu vina koju mi je upravo
konobar spustio u ruku.
Osjetila sam miris njegove kose, miris njegovog
skupocjenog parfema. Zastao je, bez riječi, tren kao vječnost
stajala sam zbunjena, tren koji je zabilježen u vremenu,
pružao ruku, kao da ju je donosio odnekud iz daljine, a kada
se našla u mojoj, vlažnoj od zbunjenosti, osjetila sam
blaženstvo spajanja, kao da se ta dva dlana nisu samo
dodirnula, već počela voditi ljubav. Sreli su nam se pogledi,
dlanovi držali i osjećali, prsti unervozili i pomjerali, kao da
se žele osloboditi.
„Todor… Ja sam Todor…” izgovorio je tiho i sporo i
svako slovo svoga imena urezao duboko u moje srce.
„Nevena…” jedva sam prenijela svoje ime preko usana.
Vlado se našao, odmah tu, do nas, gledao nas.
„Neno, ovo je taj moj prijatelj o kome ti pričam, ovo je
moj brat, moj kum…”
Todor je klimnuo na Vladove riječi, ne ispuštajući moju
ruku iz svoje, sad je čak i drugoj ruci dao dio dlana moje
desne ruke.
Poželjela sam da ovaj trenutak ne prestane, da se ne
ugasi. I bila sigurna da se i sa druge strane nešto slično
dešava. A onda osjetila čudan strah.
„U, uuu… sjedite, sjedite! Pustite ruku jedno drugom.
Šta je ovo? Čovječe, pa vas je „strefila ljubiška!” Da li ja to
neku novu ljubav slutim?” zezao se i pokušavao da sebi da
neki odgovor, na nešto što je primjetio, osjećao, i čemu se u
startu radovao.
Sjeli smo jedno naspram drugog.
„Nevena…” ponovio je, kao da je izgovorio „ljubav”,
kasnije mi priznao da je to izgovorio kao „moja”.
Razmijenili smo nekoliko riječi, nekoliko pitanja i
saznali ponešto jedno o drugom. Saznala sam da je bivši
fudbaler „Hajduka”, da je sada u poslovima transvera igrača
i trenerskim vodama. Da sanja o Španiji, da je slobodan, da
ima sestru u Zagrebu.
„A ti?” Pitao je.
„Saradnik sam ovog fonda, radim kao novinar – saradnik
„Revije D” i pišem poeziju, prozu. Sad sam trenutno i u
jednom „poslu” pisanja knjige o jednom biznismenu.”
„Ti si baš neki svestrani „saradnik”, nasmijao se
slatko… „Uz to pišeš o nečijem životu? A pišeš li šta i kada
o sebi? Savršeno… Hoćeš li da pišeš o meni? Naravno,
pružiću ti priliku da me upoznaš, jer pretpostavljam da je to
neophodno”, nasmijao se nonšalantno.
„Ako je tvoj život zanimljiv.”
„Pruži sebi priliku da se uvjeriš u to.” presjekao mi je
riječ.„I kada ćemo da pišemo? Ja mogu koliko sjutra.
Naćićemo se negdje i lijepo dogovoriti. Ok?”
I dok sam ja razmišljala, on je već hitao dalje.
„Vjeruj mi, jako zanimljiv. I znaj da ti govorim istinu i
ubuduće to zapamti da ovaj čovjek govori samo istinu. Zato,
ako ti kažem da mi je jako drago što sam poslušao Vlada da
dođem večeras ovdje, da je to istina živa.”
„Kako ti kažeš…”
„Da Nevena, ja to kažem i tako osjećam. A šta ti osjećaš
u ovom trenutku. Ako se može znati?”
„Ti si jako drzak i direktan! Ne mogu reći da mi se to
dopada.” rekla sam i znala da moje riječi nisu uvjerljive.
Pomislih u trenu da mi prija ta „mala drskost”.
„Ali, ti prija?” Potom je otvoreno pitao:
„Je li Nevena srećna žena? Da li to ja slutim negdje u
„međuprostoru” između tvojih rijeći treptaj gorčine, ili…?”
Požurila sam da prekinem njegove analize i drsko
odgovorila: „Meni se učinilo da sam čula da ste Vi bivši
fudbaler, a ono ja razgovaram sa psihologom, psihijatrom
možda?”
„Ne ljuti se, molim te, nije mi bila želja da te iznerviram,
niti svojim riječima udaljim od sebe. Naprotiv, želim nešto
sasvim drugo.”
„Zašto bi mene zanimalo šta Vi, tj ti želiš?”
„Ok. Dajem ruku, nudim pomirenje”, pružio je svoju
lijevu ruku, nježnu i u isto vrijeme, snažnu i grubu. I čekao
u vazduhu da prihvatim ispruženi dlan.
„U redu, mir…”
Vlado je zabavljao društvo i nije obratio pažnju na naš
razgovor, ali kada se vratio na mjesto do nas, pogledao nas
je, sa smješkom u kraičku usana i rekao, trudeći se da
djeluje ozbiljno:
„Hoćemo li da investiramo u ljubav, drugari moji?”
 Mi smo se pogledali. A on dodao: „Ja ulažem
pedesetjedan posto, što će reći da sam ja većinski vlasnik
„ljubavnog fonda”.
Ništa nismo komentarisali, samo smo se pogledali.
„Kada počinješ pisanje knjige o mom životu?, pitao je
sasvim smireno, kao da do sekund prije nismo bili „zaratili”.
„Nemam sada vremena, zauzeta sam, ali u svakom
slučaju mogu da ti obećam neku kraću reportažu, za dan,
dva, par dana.”
„To je već nešto, ja ću brojati dane da me pozoveš.”
Ostatak večeri, Janoš je zamolio za malo pažnje „samo
trenutak, dragi moji…” i uskoro poentirao večerašnje
predavanje. Ostali smo još sat u opuštenoj atmosveri,
neobaveznim razgovorima, opaskama. Todor je u sledećem
trenutku razgovarao sa Stankom, a preko njenog ramena
slao poneki pogled i pitanje u vazduhu.
U jednom trenutku, prišao mi je Vlado i na rame
prošaputao: „Druže, ja ga ovakvoga nisam do sada vidio.
Ovi njegovi pogledi, onaj smješak u krajičku usana, i ona
njegova rupica na bradi mu se smijulji. Nije valjda?” Gledao
je put Todora i komentarisao da ja čujem. "On se zaljubiška.
Da, da, on se zaljubio. Pa, da znaš da ste mi i par, baš ste mi
par. U je… A što da ne?”
„Vlado, Vladoooo, šta ti je? Jesi li dobro, druže?” pitala
sam ga.
„Uh, nikad bolje, majke mi moje stare. Ajd, zdravo,
druže, čujemo se.”
 Sada su već stajali jedan pored drugog, bacali poglede
prema mjestu gdje smo Milka i ja razgovarale.
Oko jedanaest smo se spremali da napustimo hotel,
pozdravljali, pružali ruku i zahvaljivali Janošu i Nikoli,
poželjeli skoro viđenje. Vlado i Todor su se pozdravili sa
ženskim dijelom ekipe i već odlazili.
Udaljavao se prema izlazu hotela, nekako čudno moćan,
nedodirljiv, više crna, nego smeđa kosa padala mu je na
široka ramena, pri dnu blago uvijena i talasasta, ostavljala je
svoj miris iza sebe.
„Kakvo veče”, rekla je Milka. „Idemo li? Uz put, lijep
ovaj Vladov prijatelj? A? Nešto se … Možda trčim? Ali, ne
treba ti!”, bila je kategoricna, kao i uvijek.

Dva dana pauze od posjete Slovenaca, sređivanje

utisaka.
Sjedjela sam za radnim stolom na kom su odmarali
razbacani listovi zabilješki, prepravki, dorada, pa iz početka
i prvih kontura pisanja o gospodinu Guzini. Pokušavala sam
napraviti uvodni dio knjige, imala sam viziju, imala
nesređene utiske. Spontano krenula je prva rečenica, druga,
treća, cijeli uvod. U jednom pasusu, umjesto Tvrtko, ispisala
sam Todor i ne primjećujući da pravim grešku.
„Todor”, ponovila sam.
Damjan i Kristjan su rano pošli na spavanje, Andro je
naslonio ruke na pisaći sto i pitao: „Kako ti se čini ta ideja o
tom Guzini? Možeš ti to. Nemoj da zaboraviš da ti onaj
ugovor iskuca i potpiše.”
Klimnula sam glavom. „Ideš na spavanje?” pitala sam ga
i već u sledećem trenutku poželjela mu laku noć.
Tek oko dva sata, poponoći, pošla sam na spavanje,
osjećajući zamor u tijelu i mislima.
Poslednja misao, koje se sjećam prije nego sam zaspala,
bila je upućena Todoru.
Sjutradan sam imala dogovoreni termin sa Guzinom,
pošla do njegove spratne kuće, opasane visokim betonskim
zidovima, sa dva ogromna vučjaka i kamerom na ulazu u
dvorište.
Rezimirali smo sve od početka, naziv knjige, izgled
korica i podkorica, pročitala sam uvodni dio, kome sam se i
sama divila i vjerovala da sam samu sebe prevazišla. Guzina
je slušao bez riječi, zagledan svo vrijeme u jedan odbljesak
Sunca koji se probijao kroz debelu zavjesu i treperio na
komodi od punog drveta i mesinganih rukohvata.
Pogledala sam ga i shvatila da mu se licem sklizavaju
krupne suze, zamagljuju pogled, a on je baš želio gledati u
onaj zračak Sunca i svjetlosti u polumračnoj dnevnoj
prostoriji, kako bi izbjegao dnevni žaropek, podgoričkog,
junskog popodneva.
„Ti, kao da si živjela u Pavini. Nevjerovatno,
nevjerovatno. Kakve riječi, kakve misli, kakve emocije.”
„Ha, ha… Nisam živjela u tvom rodnom mjestu, ali sam
ga obišla, osjetila i to je moj doživljaj tvoga rodnog kraja.”
Prilikom ove posjete upoznala sam njegovu suprugu,
ženu srednjih godna, hirovitu, nestabilnu, stekla utisak da
„do podne mrzi sebe, a od podne cijeli svijet”, upoznala sam
njihova dva sina, čije je pojavljivanje i prisustvo, kod
gospodina Tvrtka, izazivalo nervozu i neku vrstu
netrpeljivosti.
A oni su, kao iz inata, non-stop prolazili kroz prostoriju
gdje je on ležao i pokušavao da se skoncentriše, da nastavi
pričanje. Počeo je da viče, da doziva i psuje.
„Goni mi ove uličare sa očiju, da ih ne gledam!”
No, i pored toga što su oni smanjili upadanja, i
prolaženja kroz dnevnu prostoriju, činilo mi se bez
opravdanog razloga, on nikako nije uspijevao da sastavi
misao, da mi kaže nešto što može da mi pomogne u
sakupljanju novog materijala.
„Izvini, ovako je meni svaki dan. Teško je kad ne možeš
da staneš pred sopstvenu đecu i kažeš im „Stanite, ja sam
ođe otac”! A đeca su ti kao psi, kad osjete da imaju moć nad
tobom, kad osjete da im ne možeš ništa, da se bojiš, onda će
te rastrgnuti.”
Narednih šest mjeseci, pokušavao je, uspijevao donekle
da iskontroliše situaciju, da poneki podatak, prisjeti se,
ispriča poneki doživljaj iz prošlih vremena. Ispijao je tablete
za smirenje svakodnevno, upadao u depresije i, meni
nepoznate, krize. Borila sam se sa mišlju da napustim sve,
da vratim novac koji mi je dao.
 „Ne vrijedi ovo, ovoliko truda", mislila sam.
Posle mjesec dana preselio se na Cetinje, u iznajmljenu
kuču na periferiji, jer nije podnosio vrućine i doživljavao
kolapse. Ni tamo se ništa posebno nije desilo, osim jedne,
meni korisne stvari. Naime, upoznala sam njegove sestre,
oca, sretala ljude koji su znali priču, poznavali njega,
njegovu porodicu, razgovarala sa njima i od njih dobila
tačne pojedinosti kada je bio u pitanju „sporni događaj” koji
je njega doveo u invalidska kolica. Na osnovu pričanja
sestara, obojenog dubokim sestrinskim emocijama, uspjela
sam naslutiti tok stvari, dešavanja, koja su prethodila i koja
su slijedila po dešavanju nesreće.
Odlasci do Cetinja predstavljali su veliki problem, po
temperaturama od četrdeset i više stepeni, nekada bez novca
za kartu, dovijala sam se i stizala uvijek na vrijeme.

PETI DAN
„Razum može da nam kaže šta treba
da izbjegavamo, ali jedino srce govori
šta treba da radimo”

P eti dana, nakon upoznavanja sa Todorom, zazvonio mi

je telefon.
„Zlato, hoćemo li da popijemo negdje kafu?”
Prepoznala sam glas, i pri pomisli na njega, zadhtala sam
cijelim tijelom, udahnula duboko.
„Kada? Gdje?"
„Bilo gdje. Sada, odmah. Želim da te vidim. Moram da
te vidim.”
Stigao je za manje od petnaest minuta. Stigao u crnom
dvosjedu, marke Audi TT. Zaustavio je vozilo, izašao, blago
učinio naklon, otvorio vrata suvozača i smješkao se.
„Nevena…”
„Molim, Todore.”
„Kako si, mila moja? Ne sačekavši odgovor, nastavio je
„Hoćemo li negdje van grada?”
„Nije problem. Možda Mareza?” predložila sam, jer sam
znala da Vlado voli da ode u novootvoreni restoran „Imanje
Knjaz”. Prisjetila se priča „Bio sam danas sa Todorom.”
„Bili smo na muziku, Todor i ja. Kakav doživljaj onaj
„Knjaz”.
„Kako da ne. Sviđa mi se izbor. Još će ispasti da volimo
iste stvari, ili tačnije ista mjesta. Mjesta mogu biti lijepa, ali
ih, prije svega lijepim čine ljudi. Daju im dušu, složićeš se.
Bez ljudi, sva mjesta bi bila samo mjesta.”
Uskoro se parkirao na parkingu restorana. U par metara
do restorana, hodajući jedno uz drugo, uz njega onako
stasitog, snažnog, poželjela sam da ga uhvatim ispod ruke,
da me zagrli. Kao da je osjetio moje misli, uhvatio je moju
ruku i privukao uz svoje tijelo.
 „Ti, drhtiš? O mačak.”
Ništa nisam odgovorila, a on je isprepletao svoje prste sa
mojima i nastavio u tišini da hoda. Sjeli smo za sto u uglu,
naručio je piće, za sebe crno vino, a za mene sok od
borovnice.
„Najbolji su ovi sokovi od grožđa. Zar ne? Piješ li
nekada vino, dušo?”
„Ne baš. Možda ga zavolim.”
Pričali smo potom o vinu, o vrstama, o ljekovitosti, o
načinu na koji se ispija. Pričao je o porodici, roditeljima koji
nisu živi, o sestri, koju obožava, njenoj djeci koju voli kao
svoju. Raspitivao se o mojoj djeci, poslu, interesovanjima,
ljubavi.
Pričao o svojoj jako uspješnoj karijeri u fudbalu, o
fudbalu kao najvećoj ljubavi, o ženi sa kojom je živio
dvanaest godina, nije imao djece i tome kako je, jedno jutro
samo uzela kofer i otišla. Tu je napravio najdužu pauzu,
popio dobar gutljaj vina i nastavio. A pričao je o svemu, o
običnim stvarima, snovima, ciljevima i odavao zadovoljnog
čovjeka, zadovoljnog i srećnog. Potom je pozvao konobara,
naručio flašu vina i ručak.
„Hoćeš li da mi pomogneš da popijem ovo vino?”
„Da pokušam. Ako mi ne bude išlo, nećeš se ljutiti?”
„Neeee. Nevena, zašto si se razvela? pitao je.
„Nije nam išlo”, kratko sam odgovorila.
Za dva provedena sata u tihoj atmosveri restorana,
laganim notama domaće muzike, pričali smo kao da smo se
nekada davno, sticajem nekih okolnosti razdvojili, pa se na
ovaj dan sreli i evocirali uspomene, ispričali novine.
„Vjeruješ li u sudbinu? Vjeruješ li u ljubav?”
„Da, vjerujem i u jedno i u drugo.”
Provela sam jedno od najljepših popodneva, zadnjih, ko
zna koliko godina.
„Hoćemo li polako?” pitala sam.
„Kad god ti kažeš.”
„Lijepo ti život stoji, nemoj da ga ne „nosiš”, dodao je
na putu do auta.
Dovezao me je do kuće, pozdravio, obećao novo viđenje
i nagazio gas papučice i već pozivao telefonom.
„Ljubavi…” nježno je izgovorio.
„Molim?.”
„Voliš li me?”
„Molim?”
„Kakvo je to pitanje? Mislim…”
„Ja tebe volim. Znaš, nikada do sada nisam osjetio ovako
nešto. Potpuno si me „utopila” u najdivnije emocije.”
„I šta ćemo sa tim?”, pitala sam, prvo što mi je palo na
pamet, a već sam se ugrizla za jezik.
„Ne brini, ja imam strpljenja i nadam se još ovoliko
godina, pa ću da te volim, onako kako zaslužuješ, mila
moja.”
Od toga, sedmog jula, svako jutro na mom telefonu je
osvitala poruka za dobro jutro, uveče za laku noć.
 PREVARA
„Čovjek se ne treba ogledati u vodi,
nego u drugim ljudima…”

Š
est narednih mjeseci, imala sam ispunjen svaki
trenutak, svaki dan dobro organizovan; putovanje do
Cetinja, razgovore sa Guzinom i moja uznesenost na
stvaranje nečega, protkano mojim probuđenim emocijama i
u njihovim bojama, na drugoj strani Fond, jedan divan
kolektiv, kreativan i dinamičan posao, susreti, i u tom
prostoru On, on koji je unio posebna osjećanja u meni…
U predgrađe Cetinja odlazim redovno, sa autobuske
stanice do kuće ima nekih dvadesetak minuta, gdje nailazim
na hotel „Grand”, prolazim kroz cenrtalni park, nailazim na
sve neljubazniju domaćicu, strijeljanja pogledima,
prisluškivanja, prebacivanja i neljubazne komentare. Ali se
ne opterećujem.
„Nemoj mene da slučajno pomeneš u toj tvojoj knjizi, jer
ću ti kosu počupati!”
„Molim? Ne razumijem šta hoćete da kažete, gospođo?”
„Razumiješ ti dobro, šta ja pričam. Kao da ja ne vidim
da si ti namirisala pare, kao što su i sve druge do sada. Ali,
nije im uspjelo, sve sam im naprašila tur.”
„Vi ste gospođo smiješni.”
„Smiješna. I bolesna, ako treba, ali ne dam pare!”
Za ove konflikte sam se požalila Tvrtku, on nonšalatno
odgovorio: „Pusti tu bolesnicu. Ako nastavi da te maltretira,
ti znaš kako ćeš to riješiti.”
„Kako?” pitala sam.
„Ne obraćaj pažnju, radi svoj posao. Ako ti ponudi sok,
ne uzimaj. Ne obraćaj joj se, ne primjećuj je.”
Svaki moj sledeći dolazak bio je neprijatniji od
predhodnog. U ta tri-četiri sata, niko nije mirovao, svi su
imali nekog posla u prostoriji u kojoj je on ležao, svi su baš
tuda prolazili, nešto tražili, nešto ostavljali, dozivali jedno
drugo. Kada je došao na red pomen „nesrećnog slučaja” i
pomen imena, vinovnika i njegove žene, Guzina se prosto
paralisao, dobio napad grčenja.
„Vidiš li šta radiš!”Vrištala je, pod napadom histerije:
„Hoćeš li da ga ubiješ, zbog te tvoje knjige? Kučko, kučko!”
 Ne znam zašto nisam pokupila stvari i otišla...
Predložila sam da ih imenujemo kao „On” i „Ona”. I
tako sam od običnog pričanja, od pričanja „s brda, s dola”
ispisivala stranicu po stranicu, iskomponavane romansirane
biografije, ne ulazeći da li je ono što je pričao istina ili ne.
Moleći Boga da se ne sretam sa njegovom suprugom.
Kažem ovo, jer sam se u nekoliko navrata u razgovoru sa
Cetinjanima zamislila i posumnjala.
„Da nije zaslužio, ne bi ni dobio.” ili „Da nije tražio, ne
bi ni našao zlo.” „Kako posiješ, tako žanješ.” i slično.
„Odreći se svoje krvi?.”
Poslije pola godine slušanja, istina nepovezano,
iskidano, pod pritiskom, bilježila sam osnovne činjenice, a
onda oblikovala, stvarala.
Po uobličavanju konačnog teksta, pozvala sam kolegu i
prijatelja Buda Simonovića i zamolila ga da isčita tekst i da
svoj sud. Pošto je isčitao tekst u cjelini, upoznala sam ga sa
problemima kroz koje sam nailazila i kroz koje sam prošla,
od maltretiranja od strane supruge, preko blokada i
nepovezanosti u sledu događaja, depresijama, želji da
napustim u nekoliko navrata. Budo je bio zadovoljan svakom
napisanom rečenicom.
„To si ti, druže moj, to je tvoj prepoznatljiv stil. Moja
jedina sugestija tiće se toga da tvoje pričanje o njemu
preinačiš u prvo lice, vjeruj mi biće vjerodostojnije,
uvjerljivije, i još nešto, podijeli knjigu na poglavlja.”
Upriličen je susret Guzine, Simonovića, mene i
planiranog izdavača, direktora izdavačke kuće „Novi svijet”
i niko i ništa nije želio mijenjati, bolje reći imao mijenjati.
Detaljno je sve razrađeno i dogovoreno, na zadovoljstvo
svih.
Baš sam se radovala, isčekivala, ne sluteći šta je
isplanirao, bojim se od prvog dana. A uradio je da je moje
ime kao autora izbrisao i dao mi „titulu priređivača”, što je
ponižavajuće. Da sam, samo malo bolje „gledala” bojala bhi
se ovoga. Naime, nikada mi nije pokazao knjigu o
izvjesnom Miliću, biznismenu, o kome je na sličan način
novinar radija CG i publicista napisao knjigu i nikada mi
nije dao otkucan ugovor u kome je sve bilo precizirano.
Pred Novu devedesetsedmu, materijal smo ponijeli Budo i
ja, još jednom podvukli, akcentirali detalje kod direktora
izdavača „Novi svijet.” Isti je samo dao primjedbu na moju
fotografiju, koja je, kako je rekao, „loše urađena” koja će ići
uz kratku biografiju na zadnjoj potkorici i pristao na Budov
predlog da on, svojim profesionalnim aparatom napravi
snimak i da donese.

Jedno popodne, pozvao je Guzina, jako uzbuđen i javio

da je urađeno prvih pet primjeraka.
„Ali, kako sad to? Gluvarević me nije zvao. Nisam
ponijela fotografiju.” Iskreno, mislila sam da je postavio onu
koju je imao.
„Jedan primjerak je kod mene. Možeš doći ili poslati
nekoga da ti pošaljem da vidiš”, javljao je Guzina.
Kada sam u rukama držala, lijepo oblikovanu knjigu,
čvrstih korica, ne umijem objasniti kako sam se osjećala.
Tek, posle pažljivijeg pregledanja, shvatam da nema moga
imena na koricama, da nema moje biografije na zadnjoj
korici, da je u CIP – upisan on, Tvrtko Guzina i da je osvrt
nekoga na zadnjoj korici dat na „autobigrafsko djelo.” I
konačno, na prvoj stranici knjige ugledala „stidljivo”, sitno
upisano moje ime kao „priređivača.” Osjetila sam se
izigrano, prevareno, poniženo, uvrijeđeno, i ko zna već kako.
Pozvala sam Buda i ispričala mu šta se desilo. Za deset
minuta je bio kod mene i u čudu gledao.
„Ne mogu da vjerujem, ne mogu da vjerujem!” ponavljao
je.
„Šta da radim?” pitala sam, ne znajući u trenutku šta da
mislim a ne šta da radim.
Budo je pozvao Gluvarevića.
„Šta radiš? Evo me kod Nevene, držim u rukama i u čudu
gledam ovu knjigu. Hoćeš li mi objasniti o čemu se ovdje
radi?”
„Budo, ja ništa nisam kriv, vjerujte mi. Ja sam samo
uradio kako mi je rečeno.”
„Ko ti je rekao, Gluvareviću? Ko ti je rekao da ovako
uradiš? Znaš li ti da si napravio krivično djelo? Ukrali ste
nečije autorsko djelo, ukrali ste nečije intelektualno djelo!”
„Prije mjesec dana, nazvao me je Tvrtko i rekao da njeno
ime izbacim sa prve korice, kao i one podatke o njoj sa
zadnje potkorice.”
„I ti si to uradio Gluvareviću? Kako ti obraz dozvoli
Nenade? Ja tebi rekoh da me je tvoj brat pitao poznajem li
izvjesnu Nevenu i šta mislim kako piše. Nije me pitao šta
mislim o pisanju Tvrtka Guzine. Ja mu rekoh da sam
rukopis pročitao i da, na moju odgovornost, može da ga
štampa, da se neće postiđeti, već će imati u svom izdanju,
bezmalo roman, posebnim senzibilitetom žene pisan. Neka
vas je sramota, tebe prije svega! On da se nada dobru od
Boga?”
„Shvatite me ljudi, ja držim svoje preduzeće u njegovom
prostoru. Ja nisam imao izbora, zaboga. Rečeno mi je „Ili
ćeš štampati kako ti se kaže, ili možeš već sjutra... a ima ko
će da štampa.” Šta sam mogao da uradim?”
„Sram vas i stid bilo, obojicu! Bojite li se Boga? Nije mi
za onoga, on je sa Bogom davno posvađan, a i sa samim
sobom, ali ti ? Ti imaš djecu. E moj, Gluvareviću, pomogao
si nesoju ljudskom, da otme majci novorođenče. Bog će te
kazniti, budi siguran!”
„Žao mi je Budo. Iskreno mi je žao zbog Nevene.”
„Druže moj, moraš poći kod tog nesoja i rasčistiti stvar.
Jedno ti uvijek ostaje – Sud. A treba vjerovati u pravdu.
Samo lud, nepismen ili potplaćen može vjerovati i presuditi
da je on autor. On, koji ne zna sklopiti rečenicu za dobro
jutro.”
Već sledećeg dana, pozvala sam ga i zatražila da me
primi i da pozove Gluvarevića.
 „Misliš da je ovo ljudski?” pitala sam ga.
„Znaš gdje je Osnovni sud. Ako ne znaš, ja ću te povesti.
Tamo potraži pravdu.” Ni glavu nije podigao, u oči me nije
pogledao.
U trenu sam vidjela ljudsku nakazu, ne zbog invalidnosti
nogu, ne zbog kolica, već nakazu u duši i srcu.
„Tvrtko, Bog je veliki, moćan i sve vidi, nikom ne ostaje
dužan.”
Gluvarević je stajao pored vrata, ne progovarajući ni
jednu riječ.
„A ti?”, obratila sam mu se, „Ti si veće ništa od njega!”
Na stolu ispred Guzine stajao je primjerak knjige. Kao
da je držao moje nago, tek rođeno dijete i vitlao mačem
iznad njegove glave. Nešto iz mene je progovorilo i užasno
željelo da dokopa taj bunt papira, tu gomilu kojoj sam ja
dala ime, život, da ga pretvorim u hiljadu komadića. Ali,
sam se uplašila, čini mi se po prvi put, nekoga spremnog na
sve, koji likuje nad nemoćnim.
U sredstvima javnog informisanja, u jutarnjem programu
radija CG, najavljena je promocija knjige Tvrtka Guzine, u
prostorijama KIC-a „Budo Tomović” početkom Marta.
Budo je poslao saopštenje KIC-u i zahtijevao da se
promocija ne održi, jer je u pitanju krađa autorskog prava,
osim toga da je njegovo ime zloupoptrijebljeno i stavljeno u
knjizi kao ime recezenta, autoru koji to nije. Promocija
zakazana na ovaj dan je odložena.
Međutim, već krajem istog mjeseca je održana, a dnevne
novine objavile vijest:
„Ova knjiga nije samo zbir podataka i puka prezentacija
životnog puta, ona je više od toga i dublje zalazi. Ona je
bezmalo roman, koji to nije samo zato što nije pisana po
pravilima ove književne forme…” izjavio je na promociji,
književnik Laki Ilinčić.
Zamoljen da prokomentariše izjavu Nevene Kojić, koja
je dva dana prije obavijestila javnost da je ona autor djela,
Guzina je kazao „Ona je samo pisala i donekle pomagala.”
(Tako ti Bog pomogao, kako istinu reče.)
Da li je ovo vrijeme čuda neviđenih, pitam se, vrijeme
ljudske nakaradnosti, vrijeme u kome se ne preza ni od čega,
pa ni od toga da se unizi nečija pamet i pokrade
intelektualna sposobnost. Gdje su nestale one rubrike
„Vjerovali ili ne?" Kako da odoli (ne) čovjek, kada mu se
pruži prilika, da postane pisac, jer rekoše mudriji „Sve
prođe, samo zapisano ostaje”. Danas ljudi po onoj „Bogat
plati, pa ga svirac prati” mogu silom novca postati i
književnici.
Alal, vera, čovječe!
Zakon o autorskim i srodnim pravima imperativno kaže:
„Pričanje, o svom životu i radu (snimanje na kaseti) nije
umjetničko djelo, već samo polazna osnova, kao i sama
ideja o pisanju o svom životu i radu nije djelo, već polazna
osnova, koju pisac, po svom nahođenju, umješnosti,
osjećaju književnosti dovodi na nivo umjetničkog djela…”
No, ni svemoćnom Josipu Brozu nije palo na pamet da
potpisuje svojim imenom knjige o sebi, koje je na osnovu
njegovog pričanja pisao Dedijer. I on je imao toliko
ljudskosti i poštovanja prema čovjeku i zakonu...

NA STUBU SRAMA
Kažu da postoji mjesto pravog suda i
pune istine. Tu se saznaje i objavljuje
sve što je među ljudima bilo skriveno,
ispravlja sve što je ikada bilo naopako i
krivo, vraća sve što je utajeno ili oteto…
Andrić

U  Aprilu, iste godine, angažovala sam advokata,

gospodina Cicovića i podnijela tužbu.
Predmet je uskoro dodijeljen sudiji Đuki Spomenković i
probudio u meni nadu da je pravda na mojoj strani, ali ubrzo
saznajem da je predmet dat sudiji Dražu Blaževiću, o kome
sam, sticajem okolnosti, znala po nešto iz dnevne štampe.
Nisam se obradovala, ali nisam ni znala da li mogu nešto da
promijenim.

Osnovni sud u Podgorici

Tužba: Nevena Kojić iz Podgorice, koju zastupa Mario

Cicović.
 Tuženi: Tvrtko Guzina i IP „Novi svijet”

Tužba: Sa predlogom za izdavanje privremene mjere.

Tužilja je autor djela pod naslovom „Život na doboš”

koje je sačinila svojim stvaralačkim naporom na osnovu
činjenične građe prikupljene na osnovu kazivanja
prvotuženog, kao i drugim neposrednim uvidima. Tužilja je
naime novinar, ali i pisac, autor četiri knjige, dobitnik dvije
nagrade za pisanje, zastupljena u Zborniku pjesnika i pisaca
bivše Jugoslavije. Kao novinar „Revije D” tužilja njeguje
narativni spisateljski manir i u toj reviji je objavila na stotine
reportaža. Prvotuženi je stupio u kontakt sa tužiljom, s
predlogom po kom bi tužilja na osnovu njegove priče
sačinila romansirano djelo.
Tužilja je pored bilježenja kazivanja prvotuženog,
koristila i drugi činjenični materijal za oblikovanje
autorskog djela: odlazak u mjesto rođenja, razgovor sa
mještanima, razgovor sa slučajnim poznanicima, sa
radnicima, bivšim i sadašnjim u preduzeću Tvrtka Guzine,
snimanje i zapažanje tipa sela, reljefa, navika i običaja
seljana i ukupnog ambijenta.
Za trud oko prikupljanja činjenične građe, (putovanja,
sate provedene na terenu, maltretiranje od strane porodice, u
prevozu, za utrošak papira, filmova za foto-aparat) tužilja je
dobila dogovorenu naknadu. Uporedo sa prikupljanjem
materijala, tužilja je, svojim stvaralačkim umijećem, vršila
stilsko komponovanje, razvrstavanje. Po uobličenju
konačnog teksta, tužilja je zamolila kolegu Buda
Simonovića, za sugestije vezane za formu uobličenog teksta.
Po isčitavanju Simonović se jako pohvalno izjasnio u vezi
stvaralačkog manira, koji je njemu i od ranije bio poznat, i
samo sugerisao podjelu na poglavlja i izjašnjavanje
„junaka” u prvom licu, što je tužilja sa zahvalnošću
prihvatila.
Konačno uobličen tekst, s naslovom, poglavljima,
smještenim pratećim fotografijama, biografskim podacima
tužilje kao autora, njenom fotografijom (sve na uvid i
odobravanje tuženih) predati su drugotuženom kao
izdavaču, kojom prilikom je potvrđen dogovor, utvđen na
samom početku. Uprkos takvom dogovoru (u prisustvu
Buda Simonovića, Tvtrka Guzine i Nenada Gluvarevića)
djelo je, bez obavještavanja tužilje, objavljeno bez
naznačenja nje kao autora, dok je u CIP-u, označena kao
„priređivač” djela.
Označenjem autora kao „priređivača”, ne samo da nije
adekvatno, istinito, već je ponižavajuće i omalovažavajuće.
Pod pojmom „priređivanje” podrazumjeva se selektovanje i
razvrstavanje po nekom kriterijumu već gotovih autorskih
sadržaja. Stvaralački čin tužilje pri pisanju djela ne spada u
taj domen, uostalom i što „građa” koja je poslužila za
stvaranje djela nema svojstvo autorskog djela.
Tuženi su znali da je ona autor djela „Život na doboš”,
koliko god da su neuki, pa uprkos tome objavili su djelo bez
naznačenja tužilje kao autora, čime su povrijeđena njena
moralna i materijalna prava propisana zakonom, ali su time i
obmanuli čitalačku javnost. Vrijeđanje, autorskog moralnog
prava, tuženi su izvršili, ne samo objavljivanje navedenog
djela, već i njegovim javnim predstavljanjem – promocijom.
Promovisanjem, distribucijom i prodajom djela, tuženi
pričinjavaju štetu tužilji, pa predlažemo privremenu mjeru:
Da se zabrani prodaja i javno predstavljanje djela, pod
naslovom „Život na doboš”.
Slijedi odgovor na tužbu ove sadržine:
Tuženi je angažovao tužilju da mu pomogne u izradi svog
autobiografskog romana, prvenstveno u smislu tehničke
pomoći. Tužilja je angažovana za naknadu od stopedeset
eura. Nikakvih drugih razgovora na temu autorskih prava nije
bilo između njih. To što tužilja navodi da je prikupljanje
činjenične građe svojim stvaralačkim umijećem razvrstavala i
stilski komponovala, ne stoji. Osim nekih savjeta koje je
davala, ona nije imala bilo kakvog uticaja na umjetnički
dojam tuženog. Po navodima iz tužbe, tužilja je svaku
izgovorenu rečenicu umjetnički obradila, ne stoji i nije
moguće i samo jedna, jedina rečenica u cijelom tekstu je
njena: „Sveti Petar traži da se vratiš.”
Da bi neko djelo bilo autorsko potrebno je da to bude
originalna tvorevina, kako je propisano ćlanom dva Zakona
o autorskim i srodnim pravima, a svakako je pretenciozna
tvrdnja tužilje da je roman „Život na doboš” njena duhovna
tvorevina.
 •

Baš su se namučili tumačenjem „Zakona o zaštiti

autorskih i srodnih prava”, samim tim i člana 2, a nisu naišli
na dio, odmah iza njihove zadnje riječi.
Osim toga, jako su me „zabrinuli”, kako sam
„pretenciozna”, a nije pretenciozno tvrditi da je jedan
trgovac autor djela, „koje je bezmalo roman.” Takođe
tvrdnja „da nije bilo nikakvog dogovora oko autorskog
prava, je notorna laž. Ja vjerujem da je Bog sve vidio i znao i
da će njegov sud biti pravedan.
„Nelogično je da tužilja traži autorska prava za
autobiografski roman”, izjaviše na Sud-u.” Ko je rekao da je
autobiografija?
„Sve da je i uradila ono što tvrdi, to se ne bi moglo
smatrati autorskim djelom, shodno navedenom zakonu, jer
ni to ne bi predstavljalo njenu duhovnu tvorevinu.”
Gospodin, advokat tuženog, kome ni ime ne želim
pomenuti, se baš potrudio oko tumačenja „Zakona o
autorskim i srodnim pravima.”

Presudom u korist tuženog, osjetila sam se prevarenom,

obmanutom, pokradenom, razočaranom u ćovjeka i
pravosuđe. Vjerovati da unesrećen čovjek može biti tako
podao, zao i ne shvatiti od Boga opomenu da je On
gospodar svega, pa i našeg života, ne oplemeniti dušu
prolaskom kroz golgotu, ne prezreti bol i patnju, već je
nanositi drugome, i ne shvatiti da je život Božiji dar.
Osjećala sam se kao majka, kojoj su novorođeno dijete
ukrali na oči. Znala sam da je dokazivanje istine u „jačini
mača” u rukama advokata, ali sam vjerovala u sudijinu, kao
poslednju, u ime pravde. Vjerovala sam da je, laiku,
dovoljno isčitati pet – deset reportaža objavljenih i
publikovanih i da shvati da je riječ o istom tvorcu, da je
dovoljno što „nisam stablo bez korijena”, da imam djelo iza
sebe, da nemam „bolesne ambicije” o dokazivanju, jer sam
neko ko već ima ime. A nadasve, mene je život naučio da
radim i mislim dobro, da „dobro i u more bačeno, jednom se
vrati”, da mirno spavam, sjedinjena sa toplinom i mirom
pernatog jastuka, da koračam smjelo i hrabro, da vjerujem
„da se i sa dna bunara mogu vidjeti zvijezde”, da ne treba
dugovati dobrotu, da imam onoliko koliko dam i da su to
moja načela u životu.
Razočaranje u Sud je neopisivo. No, našla sam se na
meti bogatuna koji misli da može „kupiti i stanicu i
mašinovođu”, spreman lagati pred sudom i nad Biblijom,
bez straha i za rad bolesne ambicije da za života „sebi
sagradi spomenik”, koji, da je nekim slučajem mogao klesati
Meštrović i tada potpisao kao svoje djelo, jer je njegov lik
na njemu.
Na javnoj raspravi, završnu riječ davah dvadest,
iscrpnih, minuta, a sudija je „prepriča” u trinaest prosto-
proširenih rečenica.
 Uzdići nemoć tuženog da „nije mogao fizički napisati
knjigu” je prvo neistina, ali postoji i druga strana. Trebao
mu je daktilograf? Imao ih je u svom preduzeću, kao i na
birou rada, još bi nekoga usrećio davanjem honorara za
kucanje. Ustvrdi, ta „ljudska veličina” da je tužilja dodala
samo jednu svoju rečenicu „Da mi je Sveti Petar Cetinjski
kazao da se moram vratiti.” Da li se to uplaši srce u junaka
odmazde Sv. Petra?
„Nije sporno da je ona uljepšavala, dorađivala i
konponovala priču koju sam joj pričao.” A šta je onda
sporno? I poliza sve što je po… jer, poreče sve što je
dogovoreno i što je ponovljeno, dva puta, najmanje, pred
ljudima. I ne trepnu, i ne zadrhta! Možda bi sjeo, da je sebe
sa strane mogao čuti, da je na nogama stajao. Poreče, ovaj
„gorostas od ljudskosti” da se nikada nije razgovaralo,
dogovaralo o autorstvu i da nikada nije bilo moje ime na
koricama. Ali, gore od ovoga je što to sve potvrdi njegov
poltron Gluvarević i negira sve što je među ljudima
dogovarano. Sramno!
„Bolovi… užas… pakao…” to je, gospodine Guzina
tvoja, jedina u originalu rečenica, ostavljam ti je u cjelosti i
potpisujem tvoje ime ispod nje.
Želja mi je da donesem iskaz svjedoka, Buda
Simonovića i konstataciju sudije na pomenuto:
„Za tužilju sam čuo, na način što sam čitajući tekstove u
listovima „Dan” i „Revija D” o sudbinama ljudi, zapazio da
su ti tekstovi na veoma lijep način ispričani, da ta osoba,
poseduje, meni, jako dopadljiv stil pisanja, razmišljanja,
viđenja i rezonovanja o životu, patnjama, nesrećama.
Poželio sam i sam da tako pišem i upoznam tu osobu, što
sam i uradio, preko zajedničkog prijatelja. Način na koji je
pričala, vrlo interesantne priče, me je bukvalno oduševio. Ili
će te vi reći da je imala „sreću”, pa imala sve tako dobre
sagovornike i vrsne pripovjedače? Nakon nekog vremena,
tužilja me je pozvala i ispričala da je počela pisati knjigu o
životu nekog Guzine. Prihvatio sam i pogledao rukopis i dao
svoje mišljenje. Način, stil i cijeli rukopis mi se jako dopao i
nisam imao primjedbe, osim predloga da knjigu podijeli u
djelove, poglavlja i da umjesto njenog kazivanja o tamo
nekom, „pusti” njega da priča u prvom licu.
Nakon toga smo na jednom ručku (Guzina, Gluvarević,
autorka i ja) izmijenjali mišljenja, neosporavajući da je ona
autor i da to savršeno radi i da je ovo uradila, odlazimo kod
izdavača sa cijelim spremnim materijalom, pa i koricama,
gdje je bilo vidno postavljeno ime i prezime autora i njena
kratka biografija o djelima i radu. Za mene je nesporna
stilska sličnost, bezmalo indentičnost između onoga što je
do sada objavila i ovoga teksta. Napominjem i ovo, da sam
u nekoliko navrata (više od tri puta) preslušavao iskaze
tuženog (cijele kasete) i tvrdim da između toga i knjige
nema nikakve sličnosti, sem u dijelu činjenica.”
Sud u PRESUDI na ovo izjavi:
„Iskaz svjedoka Buda Simonovića, sud cijeni kao njegov
subjektivan iskaz i dalje sud ocjenjuje neobjektivnim i
pristrasnim…”
Neka vam je na dušu i obraz!
Glavna i javna rasprava je zaključena desetog Aprila
dvijehiljadeosme a presuda ostaje da bude donešena u Julu
iste godine.
 MOSTAR
Budite radosni kad god vam se za to
pruži mogućnost i kad god za to nalazite
snage u sebi, jer trenuci čiste radosti
vrede i znače više nego čitavi dani i
meseci našeg života provedeni u mutnoj
igri naših sitnih i krupnih strasti i
prohteva. Minut čiste radosti ostaje u
nama zauvek, kao sjaj koji ništa ne može
da zamrači…
Andrić

U  Fondu za štednju, svi su bili upućeni u moj slučaj i

proces koji sam vodila na sudu. Isčekivali su,
zajedno sa mnom, svako novo ročište, i ni jednog
momenta, kao ni ja, nisu posumnjali da neće biti prozreta zla
namjera i jedna očigledna krađa tuđeg intelektualnog djela.
A ja sam čekala. Uporedo sa ovim na dva fronta, radila
sam i kao taksista u „Lady” udruženju i osvajala
svakodnevno stotine kilometara, protičući arterijama grada,
odvozeći stranke na data odredišta. Osvitali su članci u
novinama, izražavane simpatije za ideju, intervjuisane žene
za volanom. Oglasio se i borac za ljudska prava,
Aleksandrić Zeko i sve to okarakterisao kao „diskriminaciju
muškog pola”.
„Od danas te dio nečega što je novina na našim
prostorima, nešto što je u svijetu već prepoznato i zaživljelo.
Ja sam svjesna sve težine našeg mentaliteta i ne očekujem
da me prigle, niti druga udruženja, niti muška klijentela. Ali,
mislim da zdrava konkurencija, nikome ne može da škodi”,
obraćala nam se direktorica i vlasnica, ovog malog projekta,
Nada Belojević.
„Sa vama će raditi, biti vam na usluzi u svakom trenutku
ljudi koje ovdje vidite. Svako mora odraditi svoj dio posla i
uspjeh će biti zagarantovan”, ubjedljivo i samouvjereno je
govorila. „Bole je, neko ko će vam biti non – stop dostupan,
jer najbolje poznaje ovaj posao. Ja vjerujem u njega i zato
ga postavljam za prvog dispečera.” ( Bole pokojni)
Zaista je bilo nevjerovatno koliko je taj čovjek poznavao
posao u detalje, koliko je imao strpljenja i nadljudske
smirenosti, koliko je bio neiscrpan u objašnjavanju, koliko
je poznavao grad, do boje ograde, boje vrata, prozora.
Sedamnaesti Januar je upisan kao prvi dan u ovom
udruženju, i tada je odrađena „gratis vožnja”. Iz centra je
krenulo dvadeset novih, bijelih fordova, deset uniformisanih
žena i isto toliko muškaraca. Mislim da još uvijek neki vide
u svom sjećanju taj bijeli lanac koji promiče ulicama.
„Sa stanice Stari, zgrada Šofranac…” čula se Boletova
prozivka.
„Primio 113…” i pošla sam na svoju prvu vožnju.
„Dobar dan, „Lady”, pozdravila je gospođa i smjestila se
na zadnje sjedište.
„Gdje idemo?”, pitala sam.
 „Do Crnogorskog narodnog…”, odgovorila je ljubazno.
„Moja prva vožnja u životu sa ženom – taksistom. Mogu
Vam reći da je divan osjećaj. Iskreno, radujem se ovom
potezu i oduševljena sam idejom. A ko je vlasnik?”
Ispričala sam ukratko i napravila malu reklamu za moju
novu firmu, za moj novi posao.
Na stanici su se ređali pozivi, prozivane adrese iz svih
djelova grada, predgrađa. Prijatni dispečerov glas se širio i
pratio nas, davao objašnjenja, pitao treba li pomoć, navodio
na adrese. Osjećale su se pozitivne vibracije u njegovom
obraćanju i povratnim reakcijama. U nekoliko navrata
obratila se direktorica:
„Drage kolege, molim vas za pažljivu vožnju, poštovanje
svake stranke, poštovanje saobraćajne signalizacije. Budite
na nivou našeg slogana „Šarm i elegancija”. Srećna
putovanja u svim pravcima i ugodna vožnja.”
„Zadovoljstvo je biti dio ovoga,” oglasila se kolegenica
Tanja iz vozila 119, koja je kasnije postala jedna od boljih
taksista i još uvijek je u ovom poslu, sada već odavno u
„Red” taksiju.
Na kraju prvog radnog dana, vraćali smo se u Centar,
puni utisaka i uzbuđenja. Kroz prostorije firme se osjećao
ogroman talas zadovoljstva i nade u dane ispred nas. Ostatak
Januara je protekao u ispunjenosti svake minute, žurbi na
sve vožnje, dobre pazare, zadovoljstvo mušterija na svakom
koraku. Februar je počinjao sa kišom i bio do poslednjeg
dana takav. A pričalo se da taksisti vole kišu, jer tada
„pucaju pozivi” i ima se utisak da je na svakom milimetru
grada taxi vozilo, a onima koji su pozivali se činilo da nema
slobodnog vozila, ni u jednom udruženju.
U jednoj vožnji do Zlatice, stigla mi je poruka na
telefonu:
„Mamice, srećno zaposlenje. Kako se snalazi moja
„lady” za volanom? Srećna sam zbog tebe. Neka te Bog
prati i čuva. Kod mene sve ok. Spremam ispite, uskoro
jedan polažem a onda ću da se bacim na spremanje kofera
za Mađarsku. Ljubim tebe, moju malu ekipu, svim svojim
srcem. Ponosim se tobom, mamice.” Bila je to poruka od
Sanele, koja je već bila u Mostaru i čekala da otputuje u
novi Klub u Mađarskoj i odigra dvije naredne sezone.
Na kraju sezone, pozdravila se sa Klubom pod Goricom,
pozdravila sa prijateljima, i u odlasku navratila kod nas.
Grupa od nekoliko rukometašica joj je spremila iznenađenje
na raskrsnici, malo posle Danilovgrada. Bila je izgubljena,
šokirana. Znam da pamti taj ispraćaj.
Jako sam teško podnijela njen odlazak, jer bila je kao dio
moje porodice, neko na koga sam mogla da se oslonim u
dobru i u zlu, kome sam mogla da se požalim, podijelim
tugu, sreću. Moj Anđeo.
„Ne volim rastanke, ali na mom putu ih je bilo mnogo”,
rekla sam.
„Gdje god budem, za vas ću biti tu i biti uz vas,” rekla
je, „Moja mala ekipa biće uvijek u mom srcu.”
Dnevno je slala po deset poruka, za rođendan zvala
tačno u ponoć, nekada na kraju druge smjene. Pričala sam
joj o Todoru, o nama, o ljubavi koja se dogodila na prvi
pogled, o poslu, o njenoj „maloj ekipi.”
Fond je, iznenada prestao da postoji. Društvo se
rasturilo, prekinuli kontakti. Vlada smo jedno veče ispratili.
Todor i ja, na voz za Beograd. Otišao je na kratko, samo da
završi nešto, ali je iznajmio stan na Bežaniskoj kosi, ušao u
posao i još uvijek tamo živi. Todor je funkcionisao na
relaciji: Budva, gdje je počeo da trenira neki drugoligaški
Klub, Zagreb i Podgorica, gdje smo se viđali, izlazili,
upoznavali.
Bio je pažljiv, strpljiv, nježan, jak, stabilan muškarac,
koga bi poželio svako za prijatelja i više. A kod mene su se
sudarali, sukobljavali strah, nevjera i gnušanje na muski rod,
sa potrebom za nježnošću i ljubavlju.
„Zlato moje”, obraćao se, osvajao svojom iskrenošću,
duhovitošću, stpljivošću, svojim širokim osmijehom,
dobrom dušom i plemenitošću.
„Mačak, razmišljam poći do Mostara, pokušati prodati
stan, ili pak samo izdati pod kiriju. Uz put da posjetim
jednog starog, dobrog drugara, koga nisam odavno vidio. Da
li bi, duša moja, pošla sa mnom? Odemo ujutru, uveče se
vratimo. A?”
„Baš bih voljela još jednom poći do Mostara.”
„A kad si zadnji put bila, ljubavi?”
„Prošle godine sa Sanelom kod njene porodice. Takvu
porodicu u životu još nisam upoznala. Znaš li ljubavi, koja
je to sreća, kakva je to harmonija i ljepota.”
„Da? Ja sam se istom poželio mojih u Zagrebu. Odavno
nisam bio.”
Putovali smo svakodnevno van Podgorice, putovali do
Nikšića, do primorja, do Žabljaka, ispisivali poruke:
„Ljubavi, danas se Nebo iznad Zete postidjelo pred tvojim
očima, danas je rijeka divljala da bi nadjačala moje srce.
Danas je onaj most upisao naše korake da pričaju onima što
će doći kako duša spaja dva tijela jače od njega koji spaja
obale. Danas su u onoj dolini ovjenčane naše pjesme.
Sačuvaj ljubavi ovaj dan.”
Todor ni u jednom mjestu nije zaobišao ni jednu crkvu.
Ulazili smo, poklanjali se Svetinjama i nastavljali, držeći se
za ruke, vjerujući da je Bog sami pored nas, sa nama.
Ispričao mi je cijeli svoj život, od rođenja, do današnjih
dana. Rano su ostali bez majke, ubrzo bez oca, tako da su
njih dvoje posebno vezani i upućeni jedno na drugo. Da su
mu cio svijet, ona, sestra Maja, mala Katica i Mario, da je
godinama igrao u prvoj postavi „Hajduka” onda u Španiji,
pa u Francuskoj. Stekao je tri stana: u Mostaru, Zagrebu i
Podgorici, da sanja Španiju, da tamo dočeka starost, ode u
penziju.
„Posle rastanka sa Finkom, nisam imao sluha za žene.
Nisu me više zanimale. Razmišljao sam da nađem nešto
mlado, dobre duše, poslušno i vrijedno poštovanja, da mi
rodi dvoje djece i da im sve ovo ostavim na svom kraju.
Ali… Pojavila si se ti. Sada imam tvoja tri sina.” I
nastavljao „Volio sam ovu slobodu. Sjednem u vozilo,
stisnem gas i eto me u ko zna kojem mjestu. Ali, zar je bilo
bitno gdje stižem.”
Onda je iznenada pitao: „Zlato, otkud tolika tuga u tvojoj
duši?”
„Je li te baš zanima?”
„Naravno, srećo. Kako me ne bi zanimalo?”
Ispričala sam mu svojih deset godina života.
„Zlato moje…” rekao je nježno i jako me zagrlio. A ja
sam plakala, osjećajući neizmjernu toplinu u njegovim
rukama, njedrima, u duši.
U svakom danu nas je bilo i nije bilo dana bez nas.
Svakodnevno smo se čuli telefonom, mijenjali poruke.
Jedno veče je stigao iznenada, pokupio me od kuće i poveo
do „Imanja Knjaz”. Tamo je čekao Vlado. Jako sam bila
srećna što ga vidim.
„Kako su moji golupčići?” pitao je, ozarenog lica.
Todor je uhvatio moju ruku i privukao sebi na grudi.
Grlili su nam se prsti, prelazili po dlanovima, dijelu oko
zgloba, pa opet iznova, ispočetka. Mogli smo tako satima da
držimo ruku u ruci, da pričamo prstima, dlanovima.
„Ove dvije se site izrazgovaraše (misleći na ruke)”, šalio
se.
„Znate šta, ja ću vama da budem kum.”
„Kršteni smo oboje,” dobacila sam.
„Ne kršteni, već vjenčani za ime Boga”.
„Stari smo mi za to”, javila sam se, a Todor dodao.
 „Ja starim koliko moram. A moje zlato je kao vino, što
starija to bolje opija. Za ljubav se nikada nije staro, milo
moje.”
„Ti si moja jubav…”, šapnula sam mu.
„Jesam, I lud sam za tobom, po stare dane, što bi rekao
naš Vlado”.
„Hoćeš li sa nama u Mostar?” pitao je našeg druga.
„U Mostar? Rado bih obišao, najljepši grad na svijetu,
ali…”
„Šta, ali? Ili ti se ide, ili ti se ne ide?”
„Ide, ide, kako mi se ne ide? Vas dvoje idete? Koliko
ostajete?” pitao je.
„Dan, dva…” rekao je Todor i potražio moju reakciju.
„Ma, ne isti dan se vraćamo.”
„Dobro, dobro mačak, kako ti želiš.”

Iznad Nikšića je osvitalo, kada smo promicali obodom

grada pod Trebjesom i otkidali se na putu prema Šćepan
Polju. Na cd-u se vrtjela Ceca i „Nagovori majka svog
jedinca…”
„Ova pjesma ima posebno mjesto u mojoj duši, ovo je
pjesma uz koju bih mogao satima plakati. Uvijek me do
temelja prodrma i redovno podsjeti na pokojnu majku.”
„Ti znas plakati?”
„Ja? Ja sam ti jedan emotivni „jarac”.
 „Nisi ti jarac, ti si jarence.”
Privukao je moja ramena prema sebi, i počeo da ljubi
kosu, glavu, čelo.
„Ti si moja sreća”, prošaputao je.
Do Šćepan Polja smo se vozili bez riječi, u laganoj i
prijatnoj vožnji, osjećali jedno drugo, uživali u pjesmama
koje su putovale kroz ovaj naš dan.
Poslije tri ipo sata vožnje, ukazao se grad na Neretvi.
Dočekale su nas svjetleće reklame, neki novosagrađeni
kvartovi, posleratni bilbordi, ali osjećao se dah prošlih
vremena i neuklonjeni tragovi tek utihnulog rata. Nekoliko
zgrada u graničnom pojasu, između istočnog i zapadnog
dijela grada, još su stajale polovične, uzdignute u Nebo,
parale plavi svod svojim crnim zubima koje su granate
nagrizle, ali ne i do kraja sravnile. Dvorišta, ispred tih
avetinjskih prilika, zarasla u korov i šipražje sa gomilama
materijala od urušavanja. Da li neimari nisu stigli da iste
uklone, ili su upravo takve slike ostavljene da opominju i
graniče? Stari most na Neretvi, onaj most iz davnih vjekova,
je stajao moćniji nego ikada, spajao dvije obale, ali negdje u
njemu se nazirala nota novog ruha, koliko god on ličio i
podsjećao na onaj porušeni od nekog na ivici razuma.
Todor je pozvao par telefonskih brojeva, razgovarao o
stanu sa nekim, pominjao Španiju.
„Mačak, da li bi ti sa mnom pošla u Španiju?”
„Kako misliš da pođem? Da pođem da vidim Španiju,
ili?”
 „Ne ljubavi da vidiš. Nego, da pođeš sa mnom, da tamo
živimo.”
„U Španiji? Otkud ti sad to?”
„Imam ponudu da pođem tamo, na pola godine, možda i
duže. Tomica, čovjek sa kojim sam upravo pričao, mi nudi
da radim kao trener nekog kluba. U ostalom, uskoro ćeš sve
čuti, pošto idemo do njega.”
„Ne znam… To mi je nekako iznenada.”
„Ljubavi, ja nemam dvadeset godina i želim da ostatak
života provedem, pored tebe. A znaš li zašto? Zato što te
volim. Da, želim te takvu kakva si, i što si i što imaš.
Povedemo sa nama Kristijana i Damjana, a Andrej neka
završava akademiju. Kada završi, vidjeli bi šta bi sa njim.
Ljubavi, želim da se posvetim tebi i tvojim anđelima. Oni bi
bili moj dio života, jer su dio tebe, jer su tvoja krv i tvoj
život.”
„Todore?!”
„Molim, zlato moje?”
„Jel’ ti to ozbiljno?”
„Ja najozbiljnije, u životu nisam bio ozbiljniji,
ispunjeniji i srećniji, jedino ako ti ne osjećaš isto?”
„Ja se bojim toga, što osjećam prema tebi.” Upala sam
mu u riječ.
„Čega se bojiš? Ljubavi se ne treba bojati, već se
prepustiti da te nosi. Ni jedno ni drugo nismo djeca, ovo je
vjeruj mi, dar od Boga i meni i tebi. Ne smijemo ovo pustiti
da prođe pored nas. Dozvoli da ti pružim, malo sreće.”
 „Znam, znam… Ali, ne mogu da se pustim toj sreći i
promijenim život iz korijena. Odem u Španiju i ostavim
četrdeset godina u Podgorici.”
„Ali, zar ne vjeruješ da je sreća tamo gdje si ti, mi, tvoja
djeca?”
Dok sam ja ćutala, on je iznenada pitao: „Voliš li ti
mene?”
I dalje sam ćutala, iz prikrajka pogledala njegovo lice,
dugu kosu, zelene oči sa svom njihovom toplinom i
nježnošću, blage dječačke crte, rupicu na bradi i pomislila:
„Mogla bih te gledati, do kraja života.”
„Idemo kod Tomice, pa ćemo nastviti ovaj razgovor”,
rekao je.
U divnom porodičnom ambijentu, starog dragog
prijatelja, on se ponašao i osjećao spontano i intimno,
nastojao da dio svojih osjećanja prenese na mene i u svakom
momentu uvaži moje prisustvo.
„Je li ovo naša nova drugarica?” pitao je Tomica.
„Ovo je moje zlato, prijatelju moj.”
Zaista u njegovim riječima, u očima, ja sam se osjećala
baš, kao neki dragulj. Priča je tekla od njihovih dana
poznanstva, preko kluba u Splitu, nostalgičnih doživljaja i
putovanja.
„Ja sam u Španiji napravio sebi mjesto, trenutno sam
direktor jednog drugo – ligaškog kluba, finansijski
obezbijeđen. U potrazi smo za trenerom, ti si adekvatan
čovjek za to, u ostalom poznata ti je Španija i njihovi
kriterijumi. Mogu da pozovem broj i Migel će mi istog
sekunda reći, šta možemo da očekujemo. Naravno, ako si ti
zainteresovan?”
„Ti znaš da je moj san Španija. Prije par godina je bilo
potrebno samo da me pozoveš, i ja bih ti odmah rekao
dolazim. Ali, sada…” Pogledao je u mene i pogledom trazio
moj odgovor.
Ja sam savila glavu, ustala i izašla van.
Kada sam se vratila nazad u kuću, vodila se sasvim
druga priča.
Tomica je imao suprugu, dvije slatke ćerke, tinejđzerke i
majku, staricu, sedamdesetih godina, koja se Todoru
obraćala sa puno ljubavi i nježnosti, kao rođenom sinu.
„Todo moj, moj dobri Todo, što se Todo ne ženiš? Ima li
igdje cura da ti rodi, bar jedno dijete? Sine moj, šta ti je
život, ako ne ostaviš nekoga poslije sebe? Mala vajda od
bogatstva; kuća, stanovi, kola, treba ostaviti život iza sebe,
nekoga ko će te se sjećati i pominjati. Evo ja sada mogu, da
umrem i bila bih sretna, ostavila bih punu kuću, dobri moj.
Ženi se sine.”
„Neće me ni jedna, bakane.”
„Kako neće sine? Takvog momka bi svaka poželjela.
Vidi tu ljepotu… Jes’ kažu da su zelene oči švalerske, ali su
i zavodljive, ne?”
„Bakara, bakara”, opominjao je Tomica.
Tekao je prijatan razgovor, sve do podne, onda su
domaćini postavili ručak, i opet se pričalo za stolom, uz jelo
i domaće crno vino. Ispratili su nas do ulice, poželjeli srećan
put i poziv i želju da opet dođemo.
„Volio bih da se vidimo u Španiji”, izjavio je Tomica
dok smo se pozdravljali.
„U zdravlju da se gledamo, pa gdje god. Hvala vam, za
prijateljski doček i gostoprimstvo.”
Oprostili su se stari dobri drugari, klubski drugovi,
saigrači. Onda smo se nas dvoje povezli prema gradu. Bilo
je već šest sati i Sunce na putu prema Zapadu.
Zaustavio je vozilo na parkingu ispred jedne zgrade u
centru. Izašli smo bez riječi i krenuli prema ulazu, pa onda
do četvrtog sprata.
Todor je otključao vrata, malo se uklonio po strani i
dozvolio da uđem prva. Dočekao me dugi hodnik u plavoj
boji, okićen, do poslednjeg milimetra, okvirima u kojima su
posloženi članci iz raznoraznih novina, na nekoliko jezika,
fotografije klubova iz zemlje i inostranstva, u dnu hodnika
fudbalska lopta ispunjena potpisima i porukama, na polici sa
desne strane pehari, medalje, suveniri… A u vrhu hodnika
njegova fotografija u prirodnoj veličini i dresu Hajduka.
Nešto slično sam vidjela, jedino još kod Sanele.
Posmatrala sam bez riječi, uzbuđena i zadivljena, a on je
lagano hodao iza mene i sasvim tiho davao po neko
objašnjenje. Negdje po sredini sobe, nalazila su se vrata od
dnevnog boravka, obložena kožom, koja je otvorio i
pokazao da uđem. Kao da je neko, samo trenutak prije,
izašao iz stana, pomislila sam, jer se osjećao provjetren
vazduh, svježina i miris nekog osvježivača iz kupatila.
„Ljubavi, živi li neko ovdje?”
„Ne, srećo. Ali, imam ženu koja jednom nedjeljno dođe i
održava čistoću na nivou. Kako ti se čini?"
„Divno, sve sa ukusom. Nemam riječi.”
Upalio je svjećicu na stolu, donio iz kuhinje flašu nekog
vina još iz sedamdesetih, usuo i podigao čašu: „Za nas! Za
nas! A onda i za one koji znaju naša imena i koji nas vole.”
„Živjeli…”
Samo je mjesec te noći bio svjedok naše ljubavi. A, on je
obećao da nikome neće reći.
„Dobro jutro, anđele…” glasnuo se pored moga
uzglavlja.
„Dođi…” pozvala sam ga pod pokrivač. Opet smo se
ljubili, voljeli do podne, do posle podne.
„Hoćemo li do Neretve, ljubavi?,” pitao je mazno.
„Naravno, ljubavi.”
Sjedjeli smo dugo kraj obale, šetkali duž toka, bacali
kamenčiće u vodu, posmatrali ljude, ptice, vodu kako otiče.
Tamo sa druge strane obale čuo se razgovor, pomiješani
glasovi, nejasni, nerazgovijetni. U pozadini tog žagora, čula
se tiha muzika. Našla sam jedan list, od topole mislim, i
upisala na njemu „Mostar, ti i ja. Volim te”
Već je Sunce bilo na jastuku noći, kada smo izlazili iz
grada na Neretvi. Milio je lagano, uživao u svakom
milimetru putovanja, puštao sve pjesme koje smo voljeli.
Negdje oko ponoći stigli smo na obode grada na Morači.
 ODLAZAK U ŠPANIJU
„Ko gleda izvan svoga srca, on
sanja, ako gleda iznutra on se budi…”

Z a deset dana je kupio kartu za avion, spakovao nešto

stvari i zamolio da ga povezem njegovim autom do
aerodroma.
„Mačak, ostavljam ti ključ od auta i od stana. Neću da
vidim suzice. Molim te, mačko moj. Ako se predomisliš, samo
javi.”
Ne sjećam se šta smo jedno drugom rekli, samo se
sjećam njegovih suznih očiju, mirisa njegove duge kose i
talasanja dok se približavao avionu. Stajala sam dok avion
nije uzletio, a kada je postao tačkica na Nebu, vraćala sam
se put grada. Uskoro bila u stanu u ulici Džordža
Vašingtona, popela se do trečeg sprata, ušla i dočepala se
spavaće sobe i hladnog jastuka.
Probudio me zvuk telefona, pozivao je Kristjan.
Dogovorili smo se šta da mu kupim i već provjeravala da
li imam dovoljno novca.
U jednom uglu novčanika ispisano: „Izvini, što sam
ovako postupio. Jer znam da sam ti ponudio, ne bi ih uzela.
Uzmi nešto sebi, nešto djeci. Volim te. Čekaj me.”
Vratila sam se poslu, promicala krvotokom grada u
bijelom fordu „Lady” taxija, nebrojeno puta dnevno
prolazila pored „Maše”, našeg omiljenog mjesta za ispijanje
nes kafe, ispred hotela „Sity”, „Frke”, „Leonarda” gdje smo
jeli najukusnije slane palačinke. Svuda sam ga vidjela,
osjećala. Svakoga jutra stizala mi je poruka za „dobro jutro”
i svako veče poruka za „laku noći.” Jedno popodne je
nazvao i rekao da pođem do „Maše”, jer me tamo čeka
Maja, koja je upravo stigla iz Zagreba. Pošla sam, srećna što
ću je vidjeti. Za stolom u uglu, našim stolom, sjedjeli su njih
dvoje.
„Ti, nisi normalan!” vrisnula sam od iznenađenja.
Povezli smo se do Budve, prošetali obalom, svratili na
ručak.
„Koliko ostaješ, srećo?”
„Sjutra veče, već letim za Madrid… Kako su dječaci?
pitao je.
Maja nas je gledala i sijala od sreće.
„Obožavam vas.”, rekla je i poljubila njega, pa mene.
Todor nas je držao za ruke i pričao o Španiji, klubu, o tome
kako se snašao.
„Kiero mućo”, prošaputao je.
„Obožavam te, ljubavi moja, obožavam te i volim,”
govorila sam kao omađijana.
Otputovao je…
„Čim ja poletim, ti razmišljaj kako ću uskoro doći.”
 Dolazio je četiri puta, i imao nezgodu sa člankom noge,
doputovao je i pauzirao skoro mjesec dana.
„Da sam znala, ja bih ti polomila nogu da uopšte ne ideš
u Španiju.”
„Samo ti nemoj srce da mi slomiš, lako ćemo za noge”.
I opet sam ga pratila na aerodrom, ljubila, plakala,
mahala.
Dječaci su odrastali, bez ikakvog kontakta sa ocem.
Nikada nije ni pokušao da stupi u kontakt sa njima, ne znam
da li je nekoga, nekada pitao za njih. A ja sam snagom nove
ljubavi prevazišla svoje traume i povratila vjeru, uspjela da
potisnem strah i iskoračim naprijed, osjetim toplinu Sunca i
izađem u svijet, vjerujem u sebe i potražim svoje mjesto, da
pjevam životu, da se vinem do neslućenih visina i oprostim.
U poslu taksiste sam bila već pet – šest mjeseci,
zadovoljna poslom i zaradom, ali, razočarana kada sam
spoznala sa kakvog dna sve ljudi rade u taksi udruženjima.
Često sam mislila, da ono što nije moglo nigdje, došlo je i
sjelo za volan. Žene su, posebno morale biti vučice da bi se
izborile za svoje mjesto na ulici, gdje je vladao „zakon
džungle”.
„Prijem, 115 za 119, na drugi,” pozivala sam Tanju, na
rezervni kanal. Takozvani „drugi” je bio za razgovore među
vozačima, nedostupan strankama, nekada i za po koju šalu,
čestitanje rođendana, Slave, praznike…
„Sokole, javi se.” pozivala sam.
„Soko pao, Soko pao…” a onda se dala u smijeh. I tako
nas dvije postadosmo soko, jedna drugoj, a onda i cijelom
centru, sada već neizbježni naši nadimci, naši životi
obogaćeni jednim iskrenim prijateljstvom, sada već i
kumstvom. Naime, u junu, na Vidovdan ove godine, u
prostorijama hrama obavljeno je njeno krštenje, uz sve
običaje pravoslavnog krštenja.

Početkom Aprila, Todor je stigao, napustio Španiju,

zemlju svojih snova, i odmah našao angažman u Budvi.
Kako sam se radovala „novom elementu”, kako bi se on
zezao za sve nove situacije. Budva, tu na dohvat ruke, svaki
drugi dan je stizao u grad pod Goricom, ja vožnjama stizala
dolje, ili u blizinu: Bečiće, Kotor, Bar. Moje misli su bile,
moja tri anđela i on.

Iz centra je dispečer prozivao: „Sa stasnice mašinska,

ispred Maše…”
„Primio 115…”
Zaustavila sam se naspram kafića i čekala. Posle pet
minuta, on se pojavio i sjeo na mjesto suvozača.
„Zdravo, mileno moje”
„Ti? Otkud ti ? Jao, sad će mi stranka.”
„Ha, ha, pa ja sam tvoja stranka, mačak. Idemo za
Budvu. Ajde kreni.”
Nisam mogla da mu vjerujem, a on je pozvao centar i
pitao: „Kada stiže vozilo za stajalište ispred Maše?”
Dispečer je prozivao: „115… Koleginice, za koliko
Maša?”
„115 na stajalištu i stranka je tu. Sve je u redu. Kolega,
vožnja do Budve.”
„Ok, koleginice. Srećan put, vama i stranci”, dodao je
dispečer Mađo.
Stali smo iznad mora, posmatrali Nebo, more i Zemlju.
Povezla sam ga do stana, na ulazu u Budvu, na trećem
spratu, gdje je, kao bombona bio sređen, namješten stančić.
Sa terase se vidjelo more, tamo daleko pučina, gore Nebo,
spojeno u daljinama sa površinom vode. Na stolu lap-top, a
na ekranu naša zajednička slika iz Mostara, ispod nje
poruka koju sam mu poklonila negdje na početku našeg
poznanstva:
„Prije je bilo sve, sivo i tužno. Prije sam mislila da ne
mogu više voljeti, da nikada više neću poželjeti muškarca.
Onda si došao ti. Kao da mi te je sami Bog poslao, da vidim
ljubav drugim očima, da upoznam drugu sebe, punu ljubavi,
ljubavi prema tebi koji to zaslužuješ, tebi koji si me usrećio,
kao niko i nikada. Volim te, sreco.”
Usuo je u čaše vina i ponudio mi jednu, koju sam uzela,
ispila gutljaj, a on je prišao, dodinuo mi ruku, potom čašu
spustio na stočić, povukao me prema sebi u ritmu laganih
taktova i počeo da ljubi.
 „Ostani kod mene, večeras, ljubavi.”
„Ne mogu, srećo. Drugi put.”
Tačno u ponoć stizala sam na Vidikovac, a on pozivao:
„Dokle smo, ljubavi moja?”
„Evo me na Vidikovcu. Kakav je pogled odavde, mačak.
Ovo je nevjerovatno.”
„Bravo, dušice moja. Pratim te do kraja, samo polako.”
A onda: „Lepo mi pavaj, lepi moj i laku noć”, pisao je.
 JOŠ JEDNA PRESUDA
„Živi sa ljudima tako, kao da te Bog
posmatra, govori sa Bogom tako, kao da
te ljudi slušaju…”

Jul, tekuće godine…

Osnovni sud u Podgorici, donio je presudu:

„ODBIJA SE kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

• Utvrđuje se da je tužilja, Nevena Kojić, autor djela

„Život na doboš” što su tuženi dužni priznati i trpjeti
građansko-pravne posledice tog utvrđenja.
• Utvrđuje se da su tuženi objavljivanjem djela bez
naznačenja tužiljinog autorstva povrijedili autorska prava
tužilje.
• Naređuje se tuženima uništenje svih primjeraka knjige
„Život na doboš” tiraža hiljadu primjeraka izdanje „Novog
svijeta”.
• Obavezuju se tuženi da tužilji isplate na ime naknade
nematerijalne štete, zbog povrede ugleda i časti, kao i na
ime naknade štete zbog neovlaštenog iskorišćavanja
autorskog djela.
• Naređuje se objavljivanje ove presude u dnevnim
novinama „Pobjeda” i „Dan” o trošku tuženih.
• Obavezuje se tužilja da tuženima naknadi štetu u
oznosu hiljaduipetsto eura u roku od petnaest dana po
pravosnažnosti presude.
OBRAZLOŽENJE:

Tužilja u tužbi navodi da je autoir djela „Život na

doboš”, koje djelo je sačinila svojim stvaralačkim naporom i
umijećem, na osnovu činjenične građe prikupljene
kazivanjem prvotuženog, kao i neposrednim uvidom. Ističe
da je novinar, da je pisac, autor tri zbirke pjesama, četiri
prozna djela, dobitnik tri nagrade za stvaralaštvo, da njeguje
narativni spisateljski manir, koji je iskazivala i pokazuje u
reportažama koje objavljuje „Revija D”, o životnim
sudbinama pojedinaca, kao i reportažu o tuženom. Ističe da
je prvotuženi polovinom dvijehiljadesedme godine stupio sa
njom u kontakt i predložio joj da na osnovu njegovog
kazivanja napiše knjigu o njegovom životu, što je ona
prihvatila, pa su u Aprilu utvrdili konačan dogovor. Pored
usmenog kazivanja, prvotužena je koristila i snimanje priče,
odlazak u mjesto njegovog rođenja, razgovor sa mještanima,
porodicom, snimanje i zapažanje sela, njegovog reljefa i
izgleda, ukupnog ambijenta, pri čemu ne spori da je za isto
dobijala mjesečnu naknadu. Navodi da je uporedo sa
prikupljanjem građe, svojim stvaralačkim umijećem stvarala
roman, djelo, i redovno obavještavala prvotuženog. Tekst
djela vršila je rukom a unos teksta u elektronskoj formi
vršila je Đurka Aleksić, daktilograf u firmi Tvrtka Guzine.
Ističe da je na početku, tj na drugom sastanku sa tuženim
osmislila naslov djela, formu, a prije početka stvaranja djela,
kao i prije davanja u štampu zatražila sugestije od kolege
Buda Simonovića, koji je u prvom slučaju bio skeptik, no
uvidjevši njenu želju da od tamo nečega napravi roman i
dopadljivo djelo, a u drugom slučaju iznio pohvalne ocjene
o stvaralačkom maniru stvaranja djela i pri tome samo
sugerisao podjelu na poglavlja i pričanje u prvom licu, što je
ona uvažila i prihvatila. Obzirom da je tuženi preuzeo
obavezu i štampanje djela, to je konačno uobličen tekst djela
(sa naslovom, imenom tužilje kao autora na koricama djela,
njenom kratkom biografijom i fotografijom na zadnjoj
potkorici, u elektronskoj formi predato, uz prisustvo Buda
Simonovica, direktora izdavačke kuće „Novi svijet”. Ističe
da je pored dogovora, djelo čiji je, nesporno ona autor, djelo
objavljeno krajem dvijehiljadedevete, gdje je ona izbačena
kao autor i njen udio u stvaranju sveden na „priređivača” što
je ponižavajuće, neprihvatljivo, daleko od istine i zločin nad
njenim intelektualnim stvaralaštvom. Kako su tuženi
objavili djelo bez označenja tužilje kao autora, čime su
povrijeđena moralna i materijalna prava, obmanuta čitalačka
javnost, posebno predstavljanjem (promocijom) pred
čitalačkom javnošću, zatim prodajom i distribucijom djela,
te je predložila sudu da usvoji tužbeni zahtjev, onako kako
je označeno u izreci presude, pri čemu ostaje i u završnom
izlaganju.

Prvotuženi i drugotuženi su u odgovoru na tužbu istakli

da je tužilja angažovana samo da pomaže u izradi autorskog
djela, prije svega i jedino u smislu tehničke pomoći,
obzirom da on zbog svoje bolesti ne može da piše, niti može
da koristi tastaturu, pri čemu tvrde da nije bilo priče o
autorskom pravu, niti bilo šta slično. Ističu da ne stoji da je
tužilja svojim stvaralačkim umijećem bilo šta doprinijela
djelu, jer osim nekih savjeta, nije imala drugog uticaja na
umjetnički dojam ovog književnog djela. U cjelini
osporavaju i navode u tužbi da je tužilja svaku izgovorenu
rečenicu prvotuženog umjetnički obradila. Navode da nije
bilo dogovora između tužilje i prvotuženog oko načina
finansiranja i izdavanja, da se pomenuta lica nikada nisu
srela (Budo Simonovič, Guzina, Gluvarević i Kojić), da je
tuženi stavio njeno ime kao priređivača, iz ljudskih poriva i
što je na kraju jako korektno a pri tome krajnje nelogično da
tužilja traži autorstvo za autobiografski roman tuženog koga
je jedva i poznavala.
Kako predmetno književno djelo nije duhovna tvorevina
tužilje, to se ne može govoriti ni o povredi njenog autorskog
prava. Uz to navode da je drugotuženi sve uradio kako mu je
naložio prvotuženi. Predložili su da sud tužbeni zahtjev
odbije kao neosnovan pri kom zahtjevu ostaju i u završnoj
riječi.

Sud je u dokaznom postupku, proveo sledeće dokaze i

to, saslušao tužilju i prvotuženog u svojstvu parničnih
stranaka, pročitao knjigu, izvrsio uvid u članke objavljene u
„Dan„-u, Pobjedi kao i Večernjim novostima, te uvid u
tekstove objavljene u Reviji D, saslušao svjedoke: Buda
Simonovića, Đurku Aleksić i Nenada Gluvarevića.
Sud je odbio predlog za izvođenje dokaza, vještačenjem
po vještaku stilističke struke, kao i preslisavanje diktafon
kaseta, jer je stekao uvjerenje da ovi dokazi ne bi bili od
značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari. Sud je cijenio
provedene dokaze i savjesno i brižljivo, shodno članu 9
ZPP-a, pa je našao da je tužbeni zahtjev neosnovan.
Sudija je izveo zaključak da knjiga nije duhovna
tvorevina tužilje, pa stoga je zahtjev tužilje da njeno ime
stoji na koricama, kao autora knjige po ocjeni suda,
predstavlja ličnu ambiciju i želju da se afirmiše.
Zašto bi prvotuženi na sebe prihvatio troškove štampanja
o priči koja opisuje njegov život, da bi takvu knjigu kasnije
potpisao kao autorsko djelo, nekoga drugog? Jer, logično bi
bilo da ako neko ističe autorsko pravo, nad nekim
književnim djelom, podrazumijeva se da je u nastanku tog
dijela učestvovao u cjelosti od osmišljavanja, stvaranja do
ostvarenja. Pri tome, po ocjeni suda, autorsko djelo
predstavlja autotentično i slobodno izražavanje volje autora,
bez obzira na formu u kojoj se djelo iskazuje.
Svjedok Aleksić Đurka, potvrđuje, da je tekst ukucavala
po nalogu gospodina Guzine, pri tome potvrđuje zaključak
da je predlog da na prednjoj strani stoji ime tužilje, njena
lična ambicija, opravdana sa aspekta želje, ali neutemeljena
u činjenicama i dogovoru između nje i prvotuženog.
Sud je prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog
zahtjeva, imao u vidu odredbu člana 2 ZAKONA O
AUTORSKIM I SRODNIM PRAVIMA, kojim članom se
propisuje da je autorsko djelo originalna duhovna tvorevina,
izražena u određenoj formi, bez obzira na njegovu
umjetničku, naučnu, ili drugu vrijednost. Sud je prilikom
čitanja knjige stekao, nesporan utisak da je sadržina ove
knjige duhovna tvorevina prvotuženog. Naime, kao prvo
knjiga je pisana u prvom licu, pa se na osnovu toga najprije
prilikom čitanja knjige stiče utisak, da su knjiga i tekst
nastali na osnovu slobodnog govora prvotuženog.
 Opisivanje ličnih trauma, stanje teške depresije i borbe
za život, svojstveni su samo onome ko je to doživio, i sud ne
vidi šta je tužilja u tome mogla dopuniti, izmijeniti, ili
romansirati? Zato, čitanjem knjige sud zaključuje da se ne
može prepoznati, koji su djelovi koje je tužilja obogatila
„izmislila”, ili romansirala, jer je ova knjiga zasnovana na
činjenicama i događajima iz života prvotuženog, za šta nije
bila potrebna imaginacija.
Po mišljenju suda smisao instituta autorskog prava, jeste
da se zaštiti ona tvorevina koju neko osmisli, kreira, daje joj
smisao i to od samog nastanka ideje, pa do potpune
realizacije i ostvarenja.
U konkretnom slučaju sadržina ove knjige, nikako se ne
može opisati kao kreacija tužilje, jer su detalji, koji su
opisani u knjizi krajnje intimni i niko ih nije mogao opisati,
osim prvotuženog.
Kako se onda može prihvatiti tvrdnja tužilje da je ovo
njeno autorsko djelo, ako ona o tim činjenicama nije imala
saznanja prije nego je upoznala prvotuženog? Gdje je mogla
nastati ideja, o stvaranju knjige i na osnovu kojih
činjenica?”

Sud je izveo zaključak”, predstavlja ličnu ambiciju i

želju da se afirmiše”.
Da se afirmišem preko tuđe tragedije? Ili, „logično” je,
da je nekome potrebna afirmacija uz tri objavljene knjiga, tri
nagrade za stvaralaštvo, zastupljenost u Zborniku stvaralaca
Jugoslavije, na stotine objavljenih priča, reportaža? Oprosti
sude, nisam toliki bolesnik.
„Njegova je želja, ideja, pričanje…” Što po Zakonu o
autorskim pravima, ni u kom slučaju nije djelo, sve drugo:
osmišljavanje naslova, izgleda korica, načina opisivanja,
načina komponovanja, sve rečenice (osim jedne), od prvog
do zadnjeg slova, stil pisanja, čak i posveta na početku
knjige, moja je svaka riječ! Sve što je kucala Aleksićka,
zaposlena kao pravnica u preduzecu „Guzina” i tvrdi da je,
po mom nalogu radila, prvo je prošlo kroz „sito i rešeto”
Guzine, jer on je morao biti impresioniran načinom
iskazivanja, pa tako i prva i zadnja strana bile su odobrene
od njega.
Zaboga i veliki Dostojevski, Andrić...su za svoje romane
uzimali nečije pričanje, neku legendu, mit, sakupljali
podatke u hodu, u razgovorima, pričanju i stvarali kapitalna
djela. Ali, svoja djela.
„Knjiga je pisana u prvom licu…” I to je sudu dokaz da
je to njegovo djelo? Smiješno! Cijenim na osnovu ovoga, da
je Ivo Andrić gradio, odnosno zidao na Drini ćupriju, da je
Dostojevski bio u zatvoru i sl.
Moje gnušanje na presudu, nemoguće je izraziti riječima,
nemoguće je opisati, ni gnušanje na tvrdnje i pobijanje
dogovora. No, (ne) čovjek se zakune pred Bogom i Biblijom
i laže.
 Tvrdnje da me je Guzina angažovao kao tehničko lice, je
laž, jer, zašto bi on angažovao nekoga već afirmisanog na
polju književnosti, ako mu je bio potreban samo
daktilograf? Zašto bi gubio vrijeme, izlagao se troškovima,
kada je te svoje „izražajne misli i kazivanja” mogao
direktno diktirati pomenutoj Đurki ?
Prilikom našeg drugog susreta, donijela sam
inprovizovane korice i pokazala mu naslovnu stranu sa
mojim imenom u vrhu, mojim predlogom za naslov knjige,
zadnjom koricom sa imenom, mojom biografijom. Kada je
to dobro pogledao i prostudirao, prokomentarisao je: „Sad
nam predstoji da među te korice ponešto upakujemo”,
potom sam mu isčitala, svojeručno ispisan ugovor i zamolila
da u najkraćem roku isti preda nekome da ga otkuca da bi
mogli da potpišemo. Nikada taj ugovor nije otkucan, ni, na
moju žalost i nesreću potpisan. Tvrditi da sam služila samo
kao tehnička pomoć, je van svakog ljudskog i moralnog
načela. Tvrditi da je sa honorarom, isplatio moj
intelektualni, stvaralački rad, tvrditi da je „korektno nazvati
me priređivačem”, moj umjetnički i znalački doprinos svesti
na „samo je dodala kada je bilo riječi o Svetom Petru koji
mi se ukazao u snu, jednu rečenicu.” Čuvaj se Boga i Svetog
Petra, gospodine Guzina.
Tumačenje Zakona o autorskim i srodnim pravima „Da
bi neko djelo bilo autorsko, potrebno je da bude duhovna
tvorevina…” A ne objasniti šta je to duhovna tvorevina.
Priče seljaka sa Golije ili Sinjajevine o stadima, o njihovom
uzgoju, nije duhovna tvorevinma. Niti je duhovna tvorevina
dva metra štofa, izlog i cijena.
Smatrati i okarakterisati, svjedočenje jednog publiciste,
novinara, profesora, autora mnogih djela, jednog od najačih
pera sadašnjice, „sud cijeni kao njegov subjektivni utisak i
doživljaj u pogledu činjenice ko je autor ove knjige, koji je
on stekao nakon razgovora sa tužiljom i razgovora koji je u
dva navrata vodio sa tuženima. Nadalje utisak ovog
svjedoka o nespornoj stilskoj sličnosti između tekstova koje
je tužilja objavljivala u novinama i način na koji je pisana
ova knjiga su bez značaja za presudu. Dok dio iskaza u kom
tvrdi da između onoga što je tužilja bilježila i snimala na
diktafonu u stilskom smislu nije bilo ni sličnosti, "sud
ocjenjuje kao neobjektivno i pristrasno", a zaključak i
tvrdnja "da je život tuženog opisan na način kako ga je
tužilja doživljela", negira se samom knjigom, koji je utisak
sud stekao nakon čitanja iste.”
Prenebregnuti i nazvati „bez značaja” mišljenje
Simonovića o ocjeni stila pisanja, njegovo mišljenje i
tvrdnja da između rečenog od strane tuženog (što je
Simonović imao priliku čuti i vidjeti) i onoga kako je knjiga
napisana, okarakterisati kao „neobjektivnim i pristrasnim i
na kraju tuženog proglasiti kao autora, je… (Bilo bi
smiješno, da nije tragično).
Tvrdnja da je djelo „Život na doboš.” djelo Tvrtka
Guzine, „jer je nesporno da autor priča u prvom licu”, u
prilog toj tvrdnji je Karađoz ili fra-Petar autor „Proklete
avlije”, i Ivan Galeb „Proljeća Ivana Galeba” i Gospodin K
„Procesa”, a gle „čuda” ne: Ivo Andrić, Vladimir Desnica i
Jozef Kafka? Po logici gospodina sudije, vajarsko djelo
Đurića, Meštrovića ili nekog drugog su djela „likova” sa
istih djela.
Zanimljivo bi bilo da je gospodin Guzina unajmio nekog
vajara da mu izvaja statuu, poprsje ili slično i objelodanio da
je on autor tih vajarskih ostvarenja, jer zaboga on je na
njima „u prvom licu”. No, nemojte, ni pokušati da me
ubijedite, da i to ne može „intelektom” ili „talentom” zvani
novac. I naime „logično” je po ocjeni sudije da je dogovor
između prvotuženog i tužilje predviđao da tužilja za svoj rad
dobija nadoknadu u iznosu od stopedeset eura, „te da se i
sva obaveza prvotuženog prema tužilji iscrpljivala isplatom
te naknade, te je "logično" da je tužilja pružila tehničku
pomoć prilikom pisanja ove knjige. Moj intelekt, moje
umijeće, znanje, iskustvo, sposobnost da od prosjaka
napravim kralja, da od rasula napravim harmoniju, od
gubitnika napravim pobjednika i junaka, od izfrustriranog,
ogorčenog, mržnjom okorelog, omraženog i na Boga
izrevoltiranog, napravim jadnika, izazovem žaljenje, a onda
ga vinem među junake. To, gosdpodine sudija vrijedi više i
nema cijenu u novcu, jer moja „logika” nije kao vaša.
A da. „Sto ne pročita sami kraj knjige? Tamo bi naišao
na ovo: „Autor ove, gotovo nevjerovatne životne storije,
samo će dodati, negdje već objavljeno: „Hvala vam što ste
me mrzjeli, što ste mi podmetali nogu i osporavali me.
Hvala vam što ste me topili u rijeku, jer sam se u biser
pretvorio…” pitala sam da pomenuti autor samo kaže čiji su
ovo stihovi, sudija odgovori: „To je nebitno.„Ja ću Vam
reći, gospodine. To su stihovi velikoig čovjeka, humaniste i
borca za pravdu, Dragana Pavlčića, autora knjige
„Opomena” za opomenu nepravdi,
„Čovek se navikne na ružnoću, baš kao i na lepotu, nema
nikakve razlike, ali na loš karakter – nikada. Godinama zlo
raste, nagriza i uništava sve oko sebe. Čuvaj se lepote bez
karaktera!” „Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde
nečovještvom…” Velike su misli, velikih mislilaca, i to im
niko ne može oteti, a za „logično njegov roman”, neka sudi
Bog, jer on je poslednji i pravedan sudija.
„U ćutanju je sigurnost…” minu mi kroz misli Andrić i
baci me u dilemu zbog vremena u kom živimo.

RIJEČ NE DAM NIKOM

Ponekad se u životu javljaju trenuci
neizrecivog ispunjenja, koji se ne mogu
u potpunosti objasniti simbolima
nazvanim riječi, njihovo značenje se
 jedino može artikulisati nečujnim
jezikom srca.
Martin Luter

O
je Todor.
no što te čini ispunjenim i srećnim je ljubav. Nikada
ne duguj ljubav i dobrotu. Kad daješ i sve što daješ,
daješ sebi i to koliko daješ, zaista imaš…”, govorio

„Ono što su nekada bile ljudske vrline, danas se gleda

kao naivnost, i uopšte nije pohvalno biti naivan, ljubavi.
„Imaš moju riječ”, govorio je moj deda i moj otac i to je bio
najveći zalog, najveći garant za preuzeto i obećano. Danas
se „riječ” nikom ne daje, niti je ko traži, kao staru
prevaziđenu novčanicu. Danas su neke druge vrijednosti na
površini, neki novi ljudi u trendu, mnogo je pomodarstva i
zaklinjanja u Boga, jedinog svemoćnog, ali na žalost neki ga
se sjete, samo kada su nad ambisom i kada žele da zadive
one oko sebe, a nisu ni svjesni da su daleko od Boga u
mislima i u molitvi. Tako ti je to, ljubavi moja.”
„Ljubavi, stigla je presuda”, rekla sam mu u jednom
razgovoru.
„I… Naravno…”
„Ne, izgubila sam knjigu.”
„Daj ne zezaj se sa mnom. Ljubavi, ne volim takve šale.”
Šutjela sam, a on shvatio da se ne zezam. Zaćutao je, ne
znajući šta da kaže a da ne bude fraza, da ne bude patetično.
„Ponovi, ljubavi…”
„Izgubila sam knjigu! Oteli su mi knjigu.”
 „Nevjerovatno! Nevjerovatno!” Ponovio je u nevjerici i
čuđenju.” Ljubavi, nemoj da se sjekiraš, molim te. Dolazim
u Podgoricu, čim završim popodnevni trening.”
„Važi. Jedva čekam da te vidim, da pročitaš presudu. Ne
mogu ti opisati koliko mi je teško. Kao da mi je neko
kidnapovao, ne oteo ispred nosa, iz ruku, tek rođeno dijete.
Ljubavi, šta je ovo? Kako je moguće da neko povjeruje u
sve njegove laži? Kako je moguće da neko ne shvati da
nešto tako ne može biti djelo nekog nesposobnog da sastavi
„dobar” i „dan”.
Pojavio se na ulazu u grad, sa osmijehom anđela, sa
snagom u pogledu, u riječima. Povezli smo se do Mareze.
„E sad mi pričaj sve potanko,” rekao je dok je naručivao
piće.
Pročitala sam mu presudu, a onda smo sve pretresli,
komentarisali. Okrenuo je jedan broj, pozdravio se sa
izvjesnim gospodinom, ispričao mu u najkraćem slučaj,
slušao, potom pažljivo objašnjenja i upute sa druge strane.
„Pričao sam sa gospodinom M. On je poslanik u
Skupštini, inače prijatelj sudije. Sudiji je sjutra godišnjica
očeve smrti, naćiće se na groblju i iskoristiće priliku da ga
pita za ovu presudu.”
„Ali, zašto mi nikada nisi pomenuo da imaš „tu vezu?”
„Ljubavi, mislio sam da ne treba veza, za nešto što je
očigledno, ili što bi rekao sudija „logično”. Ali, ja ovdje
odavno ne živim, izgleda.”
Nekoliko dana kasnije, Todor je prepričavao razgovor sa
M.
„Razgovarao je sa sudijom, kaže da je strašno šta se
prepustilo slučaju. Sve je stavljeno na savjest i slobodnu
ocjenu sudiji, koji je, kako je rekao, „ispred sebe imao…”
Prepustili smo da sudija zbog sažaljenja, jednom jadniku da
nešto u šta je od starta znao da je tvoje. Izvini, ako misliš da
sam, možda, ja nešto sad kriv.”
„Ne mogu da vjerujem!” samo sam, s pola glasa,
prokomentarisala.
„Ako zeliš, samo reci. Ima ko će da mu knjigu pretvori u
noćnu moru.”
„Ne, ljubavi, ja se ne miješam u Božije stvari.”

Todor je i sledeću godinu ostao u Budvi, godini koja je u

mom životu bila jedna od najljepših godina, kao Sunca sjaj
poslije tame, kao proljeće posle crnih snjegova. Todor,
čovjek pun ljubavi, razumjevanja, strpljenja, kao Nebo
širine.
„U petak putujem za Italiju, da razgovaram u vezi novog
angažmana u nekom klubu u Firenci,” javljao je u Maju.
Rad u „lady” taxiju je bio jako dinamičan, svaki dan, dan
za sebe, nova lica, nove priče, nova saznanja, nove
informacije. Ljudi, kao ljudi. Bilo je onih što isćute cijeli
put, onih koji postave stotine pitanja, ispričaju cijeli život u
jednom krugu kroz grad. Zahvale se i odlaze svojim putem.
Grad kao mravinjak, mašine na ulicama, noga na kvačilu,
druga na gasu, parade automobila, moćnici sa zatamnjenim
staklima.
Trinaestog septembra sam Todoru poslala poruku:
„Vidjela sam tvoje oči među zvijezdama, čula sam tvoje
korake na ulicama i pomislila da me tražiš, čula sam tvoj
glas među prolaznicima i pomislila da me dozivaš, čula sam
otkucaje tvoga srca i pomislila da kuca za mene, osjetila
sam nemir u tvojoj duši i pomislila da mi s nešto desilo…” i
oko dva sata doživljela udes na kružnom kod „Atlas-capital
centra”. Nesavjesni vozač džipa je uletio stotinu na sat u
kružni, presjekao mi putanju, udario na mjesto sastava
prednjih i zadnjih vrata, nosio forda devetnaest metara.
Spasili su me aerbegovi. Ali, šok je bio veliki.
Direktorica me povlači sa ulice i postavlja na mjesto
sekretara firme, telefoniste i povremeno dispečera. Prošlo je
mnogo ljidi kroz ovo udrženje, kao uostalom i sva druga,
ali, svi koji su bili od starta se slažu u jednom da onog
početnog elana, volje i želje nikada više nije bilo ni
približno. Iz dana u dan, otkidalo se „pero po pero” i na
kraju od nečeg zanimljivog, atraktivnog, odlično
zamišljenog, ostalo je samo sjećanje na postojanje.
 POVRATAK IZ ITALIJE
„Ako si kamen budi ljubak, ako si
biljka budi osjetljiv, ako si čovjek budi
ljubav…”
L jubavi…” pozivao je Todor. „Vratio sam se iz Italije,
stižem za par dana kod tebe.”
„Kako su prošli pregovori?”, pitala sam.
„Relativno dobro, ima nešto što nikako nisam mogao
prihvatiti i mislim da neću, ali oni su mi dali vremena da
razmislim. Pričam ti kad se vidimo. Obišao sam Veneciju,
Napulj… Nedostajala si mi u gradu Romea i Julije.”
Stigao je treći dan, stigao je i Vlado iz Beograda i
naravno okupili smo se u „Maši”.
Vlado je, mladić nemirnog, stvaralačkog duha, čovjek
koga ne drži mjesto, jedan posao, jedna stvar. Ono u čemu je
dosledan, je prijateljstvo. U tome je dosledan, moćan i
temeljan. Ovaj put je stigao sa Tamarom, djevojkom
mlađom od sebe, studentom političkih nauka. Popili smo
piće u „Maši” a onda se odlučili za „Ognjište” i ručak tamo.
Pravo je zadovoljstvo bilo posmatrati njh dvojicu,
oličenje bezrezervnog prijateljstva i duboke bratske ljubavi.
Tamara je lijepa i zgodna djevojka, dobre, zdrave naravi,
dobrih navika i blage prirode.
„Koliko Vlado priča o tebi. Toliko, da je ponekad i
nepristojno. Oduševljen je vašom vezom i ljubavlju, on je
vaš „fan”, nevjerovatno, ali je tako” puna su mu usta tebe”,
priznala mi je nekako naivno.
„A meni i srce puno zbog nje i od nje”, javio se Todor.
„Ovo je žena lavica, najhrabrije i najplemenitije stvorenje
koje sam ja upoznao.”
 „Hej, uobraziću se, nemojte to da mi radite.”
Todor je bio, opet čovjek koji je svoj život posvetio
fudbalu i od čega je stekao slavu, znanje i zvanje, bogatstvo,
a u suštini ostao na zemlji, plemenit i običan. Svake godine
je učestvovao u humanitarnim akcijama, gdje se pojavljivao
vapaj za pomoć. Pomagao je Fond za djecu u Zagrebu.
Negdje u dubini srca, u onom dijelu gdje stoje
najintimnije stvari, ostao mu je žal što nije imao svoje djece,
razmišljao je o usvajanju, ali se sa tim nije složila žena sa
kojom je živio, do nazad deset godina.
„Ti si bogat čovjek, tebi treba orden dati, obezbijediti
školovanje djece, pomoći im da normalno žive.
Ne?”govorio je.
A onda bi zastao, zagledao bi se u jednu tačku, odlutao,
duboko uzdahnuo, suza bi se zakotrljala u njegovim zelenim
očima i zasuzile zenice. Uhvatila sam ga nekoloko puta u
tom „čudnom” stanju i čitala bol i neko neispunjeno mjesto.
„Bog svima ponešto da, ali nikome baš sve, zar ne,
ljubavi? Rasporedi to Bog, kako misli da je najbolje. Nama se
čini da neki imaju sve, ali kada zavirimo ispod njihovog
jastuka ili otirača, shvatimo da im fali više nego običnima.
Evo ja. Rećićeš, šta mi fali? A ja bih dao pola svoga
bogatstva, za jedno maleno stvorenje koje, na žalost, nemam.
Ali, šta da se radi?” govorio je.
Vlado i ja smo ga duboko posmatrali, a on je nastavljao:
„Nije bilo sudbine, srećo. Da sam kojim slučajem tebe sreo,
tamo neke… Ko zna zašto se ovo među nama desilo, sada i
ovako? Ali, znamo nas dvoje da je ovo veliki dar od Boga.
Zar ne, ljubavi?”
„Ali, kako vas je takve stvorio, pa još spojio?” pitao se
Vlado.„Samo ti posmatraj te ljubavne vibracije među
njima…”, obraćao se Tamari.
Tamara je, inače spontana, jednostavna, izuzetno
inteligentna i sposobna. Već je pravila planove o političkom
angažmanu, komentarisala sve, do jednog političara,
posebno Rakčevića, koga je obožavala.
Uz vino „Vranac” ispijali smo i divne zajedničke sate, u
restoranu „Ognjište” momci su naručili specijalitet kuće a
gazda je često navraćao u želji da nam bude ugodno, jer je
ova „dva mladića”, kako ih je zvao, jako dobro poznavao.
„Gazda, spremićeš nam jedan oval sa ražnja i spakovati
za ponijeti…” zamolio je Todor.
Negdje oko sedam sati smo se dovezli u grad. Onaj oval
pečenja, Todor mi je pružio kada sam izlazila iz vozila.
Vlado i Tamara, uskoro putuju za Žabljak, Todor
nastavlja u Budvi, a ja u gradu pod Goricom. Redovno smo
kontaktirali, isčekivali da se ovo dvoje „mladenaca” vrate,
da negdje izađemo, da se družimo.
Todor je obožavao posao kojim se bavio, obožavao
putovanja, ludu vožnju, nije ga držalo mjesto i tek što bi
došao, želio je i razmišljao o nečem drugom, novom.
Odlazio je u Zagreb, svako petnaest dana, obilazio porodicu,
„punio baterije” kako je govorio. Nije propuštao, niti
zaboravljao ni jedan važan praznik, ni jedan važan datum.
Volio je da iznenađuje, obraduje i obilježava raznorazne
datume i dane u godini.
„Vidio sam ti danas Sanelu u Budvi”, javljao je. „Stigle
su na pripreme, reče Adžić da ostaju deset dana, pa onda
putuju na Žabljak. Sjedio sam naspram Sanele, ali se nismo
upoznali.”
„A zašto joj se nisi javio, ljubavi?”
„Ima vremena.”
Pred zimsku pauzu za fudbal, otputovao je za Zagreb,
otud javio da traži „novo mjesto-žrtvu.”
„Bio sam opet u Italiji, ali ništa. Mislim da ću skoknuti
do Austrije.

POSLEDNJI POKLON
I u nekom drugom svijetu, gdje
Sunca neće biti, pogledom ću tražiti
tebe…Todor

Početkom Jula u Podgoricu je stigao Vlado.

„Evo mjesec dana u autu nosim neki paketić što ti je mačak
poslao iz Zagreba. Ubiće me ako ovo opet vratim nazad.
Reci mi gdje si da ti ovo donesem.”
„Evo me u ulici Branka Deletića… Na jednoj kući u
prizemlju ispisana je svjetleća reklama Lutrija, ne možeš da
promašiš.”
„Znam, znam. Vidimo se.” Stigao je, za manje od deset
minuta, pozdravio se, sav u nekoj žurbi i napetosti.
„Šta se dešava? Kuda žuriš?" Pitala sam, jer ga takvog
nisam poznavala.
„Jesi li mi dobro? Izvini, žurim, imam sastanak sa nekim
ljudima u vezi posla. Ako danas uspijem da se dogovorim,
„biću ti na konju”, ispričao je sve na brzinu i na nogama.
„A šta mi je to, poslao mačak?”
„Nemam pojma, ali mislim da je kupio u Italiji.”
Pružio mi je mali poklon, upakovan u ukrasni papir na
čijim osnovama je bilo stotinu poljubaca. Otvarala sam
paketić dok sam Vlada ispraćala iz prostorija Lutrije. Već je
palio motor, gazio papučicu i uskoro nestao iz vidika.
Iz paketića mi se smijala plišana igračkica Toma i
Džerija i maleno parče papira sa posvetom: „I u nekom
drugom svijetu, gdje Sunca neće biti, pogledom ću tražiti
tebe… Volim te, mačak moj.”
Nešto hladno mi je preletjelo preko tijela, srca. Odmah
sam ga pozivala: „Ljubavi, šta radiš? pitala sam nestrpljivo
čekajući njegov odgovor, da bih mu postavila sledeće
pitanje.
„Ljubavi, kakva je ovo poruka?” I nedobivši odgovor,
čekalo me je pitanje: „Kako ti se sviđamo, ljubavi?”
„Sviđa mi se poklon, ali mi se ne sviđa poruka. Kakva je
ovo „crna” porukica?”
 „Nedostaješ mi…” izbjegao je odgovor i već pričao o
svojim planovima za naredne dane. „Znaš li ko te je
pozdravio? Tomica i bakara. Samo da čuješ sa kakvim
oduševljenjem, Lucija priča o tebi. Ima li neko da mu se ti
ne svidiš?”
Pričali smo par minuta, a onda sam morala da prekinem,
jer mi je dosao šef.
„Čujemo se mačak moj, a vidimo za desetak dana. Čim
se vratim iz Austrije.” rekao je.
„Čekam te. Čuvaj se, srećo. Ljubim te.”
„Čekaj me i ja ću sigurno doći. Čekaj me i kada me niko
ne bude čekao…” kazivao je stihove poznate pjesme, koje je
često govorio i jako volio.

•
Narednih dana željela sam, čini mi se kao nikada, da se
što prije pojavi. U hodu mi je mirisala njegova kosa, u
prolazu sam čula njegov glas, njegove korake, i mnogo ljudi
sam srela sa rupicom na bradi.
„Ovaj put mi nedostaješ više nego ikada do sada”, rekla
sam mu u jednom razgovoru.

•
A tamo, u Zagrebu, svitao je petak, trinaesti Jul.
Todor se spremao, zajedno sa Antom, (Majinim
suprugom) da krene na put prema Austriji. Anti je zvonio
telefon. Javljao mu se kolega sa Univerziteta, obavještavao
ga da je imao udes i da neće moći da dočeka delegaciju iz
Amerike.
„Dekan je izričit da ti dođeš. Izvini, ali nemam drugo
rješenje.” javljao mu je.
„Nevjerovatno!” vikao je, iznerviran i pred nerješivim
problemom. Ovamo je obećao Todoru, a sad mora na
Univerzitet.
„Todore, ne mogu putovati sa tobom. Žao mi je brate,
užasno mi je žao. Neodložno i nedvosmisleno moram poći
do posla. Da odložiš put? Da pođemo sjutra, neki drugi
dan?”
„Baš mi je žao, Anteša. Ali, nema veze, Odlozio bih ja to
za neki drugi dan, al sam obećao.”
„Prišao je Mariju i Katici”, pričala je kasnije Maja.
„Grlio ih je snažnije i duže, pogledao oboje u oči, izljubio
ih, pozdravio nas, onako ovlaš i otputovao.”
„Čuvaj se”, rekla sam, što sam mu uobičajeno govorila
kada je kretao na put. „Pažljivo vozi, molim te batko”.
„Ne brini. Javljaću se kad god mognem. Kako osjetih
miris tamjana”, prokomentarisao je dok je ulazio u auto,
prisjećala se Maja kasnije. „Prinosio je ruke nosu, mirisao,
da provjeri da li to ruke njegove mirišu na tamjan.” „I
krenuo je, a ja sam dugo gledala za njim i ne sluteći da će to
biti poslednji put kada ga vidim…” sjećala se i gušila u
suzama, u bolu.
To jutro, sam se probudila, sjećajući se svakog djelića
sna, svake riječi, čak pokreta ruku, lica. Vidjela sam ga u
bijelom odijelu, bijelom kao krila galeba, kosom dugom, do
pojasa, i ključevima, za koje sam primijetila da nisu od
njegovog auta.
„Gdje si to krenuo tako bijel, labude moj?” pitala sam.
„Ženim se… Žao mi je, ali ja nisam mogao da čekam.”
„Šališ se?!”
„Ne, ne šalim se. Anđela je trudna. Rodiće mi sina.”
rekao je i okrenuo se a ispred njega se pojavila djevojka, kao
anđeo lijepa i čedna.
Gledala sam za njima, osjećala grč, bol, užas u cijelom
tijelu, gušilo me je u grudima, htjela sam viknuti, ali nisam
imala glasa.
Skočila sam, podigla se u postelji i zurila u crnilo noći,
nastojeći da otkrijem gdje sam i šta se desilo.
Dan sam provela na poslu, sa smanjenom dozom
koncentracije i nezaobilaznim pitanjima o snu.
Čula sam se sa Sokolom i požurila da joj ispričam san.
„Ne sviđa mi se taj san nimalo. Ali, u Boga se nadamo
da će biti dobro, da se ništa loše neće desiti na putu. Možda
je to poruka za taj tamo angažman? Možda mu se neće
svidjeti, pa odustane, ili…?”
 SLOVO ZA PRIJATELJE
Samo smo se sreli i bez riječi
ponudili široku mogućnost…
Iz zbirke „Iskrale se ptice”

Na tragove koje ostavljamo, neko

jednom stane.

„Ako želiš zadovoljstvo, vjeruj samo

u sebe. Ako želiš da imaš prijatelje dijeli
i po neku pohvalu, ako tražiš savjet,
poštuj one koji znaju – tako se vlada
pametan čovjek”
Ž
ivot je knjiga mnogih nepoznanica, otvorena knjiga na
palubi a vjetrovi jaki i nepredvidivi. Život treba
življeti, uživati u svakom danu, u svakom novom
svitanju i onom rumenilu pred zalazak Sunca, jer obećava
novo jutro.
Ljubav je najdivniji osjećaj koji pokreće, briše granice,
vodi u najdivniji svijet, ćini nas plemenitijim, bogatijim.
Mada, zna, isto tako i da nas rani, ponese na dno. Jedno,
uvijek treba imati na umu: u ljubav nikada ne gubi nadu.
Ljubav je svuda oko nas: u prvoj jutarnjoj rosi, u
opojnom mirisu maslačka niklom na ivici provalije, u mirisu
bagrema, u treptaju breze, u toploj ljetnjoj kiši, u cvrkutu
ševe i pjesmi slavuja negdje na ivici vrbaka, u Suncu, Nebu
u nekom pogledu u prolazu, u ovlaš dodiru neke ruke, u
riječi, u osmijehu na ivici usana… Svuda oko nas.
Ni jedan dan nije tek tako dat na zemlji, ni jedan nije
toliko loš da ga treba „baciti”, protrčati pored njega i kroz
njega, kao što nije ni jedan čovjek reda radi rođen i tek tako
na svijet stigao.
Nekom su zvijezde samo prašina u očima i daleka
svjetlost a nekom fenjeri na putu do nebeskog sjaja.
Bog je svakom toku predoredio put kojim će do svoga
ušća stići. Planinskim brzacima su korita uzana, ukradene
krivulje između brjegova a jakim i moćnim vodama tokovi
su duboko izbrazdane površine kojima se vode razlivaju, u
kojima se gube, opet stižu snažne i jake, ulivaju se u veće
vode, jezera i mora i svojim ulivom pomjeraju obale.
Smijem li reći da su ljudi slični vodama?”
 •

„Svako vrijeme ispunjavaju ljudi, djela, riječi, misli…”

Ima li vrijeme kraj? Zašto se ljudi utrkuju sa vremenom,
kada su samo jedno zrno pijeska u „u očima vremena”, ne
primjećuju da im ono klizi između prsta, između koraka,
između misli i riječi. Zaboravljaju da zastanu, da se
osmijehnu, da dodirnu one pored sebe, da pogled zadrže na
Istoku.
Ne zaklinjite prijatelje da vam čuvaju tajne, jer se niko
ne može zakleti da jednom, nekada, zbog nečega, zbog
nekoga, neće odati (i svoju) vašu tajnu.

„Najbolje se čuva tajna, kada je čuvaju tajne koje mi

znamo o drugima. Surovo, ali ljudski.”

„Čim neko nešto voli, za nešto se veže, misao neku,

predmet ili živo biće, on daje nešto od sebe i spreman je da
daje i gubi još više bez mjere i računa, sa istom onom
nagonskom bezobzirnošću i stihijskom žestinom sa kojom
se ljudi bacaju na sticanje i grabež. I to je do sada jedini
poznati način kako jedan čovjek može da daje drugim
ljudima ili stvarima oko sebe i ono što ne mora i onda kada
ne mora.”

„Ponekad čovjek preživljava takve stvari da sama

činjenica da ih je preživio znači ne samo pobjedu i
izbavljenje nego čudo, jedno ponovno radosno rođenje po
naročitoj milosti viših sila.”

„Čim možemo nekom čovjeku da kažemo jasno i

otvoreno da nas je uvrijedio i da navedemo posve određeno
čime je to i kada učinio, to znači da smo mu uvredu
oprostili, ili smo spremni da to učinimo.”

„Budi hrabar, iskren i postojan, čovjekoljubiv, razuman i

pravedan i ono će biti svuda gdje tvoja noga stupi i tvoja
riječ odijekne.”

„Čovjek koji bi u trenu spoznao svu istinu života, ne bi

preostalo drugo već da sjedne na rub ceste i plače do smrti.”

„Život je ostrvo čije su litice želje, cvijeće samoća,

izvori žeđ, a ono je na sred mora i talasa.”

„Što činiš, zlo i dobro, to i nasleđuješ. Svih svojih djela

svako je naslednik.”

„Nisam ja samo kako izgledam, imam ja veliku pratnju

briga, misli, problema…”

Davno sam sanjala da je život radost. Probudila sam se i

shvatila da je život težina. Radila sam i uvidjela da je u
težini radost.
 „Ne mora čovjek baš svakog dana da kaže nešto; pa čak
ni samom sebi. A onaj ko bi, poslije nekih godina, listao
ovaj kalendar, ne treba da misli da su dani sa bijelih i
neispisanih stranica bili prazni. Možda je obrnuto. Možda su
naše bujne misli tih dana bile takve da se riječima nisu dale
izraziti ni slovima zabilježiti, ili takve da nisu imale potrebu
za tim. Pa, onda neka govore bjeline.”
 POSLEDNJE PUTOVANJE
„Sunce i smrt se ne mogu
gledati u oči…”

P okušavala sam da privedem kraju, jednu od mnogih,

reportaža, ali mi večeras nikako nije išlo. Misli nisam
uspijevala okupiti, bila sam rastrojena, bez nekog
vidljivog razloga. Ustajala sam, stajala na ulaznim vratima,
gledala u noć, u Nebo. Mjesec je stajao visoko, crven kao
bulka, a noć tiha, nekako neobično tiha.
„Dokle je Todor stigao?”, prošlo mi je kroz glavu.
Vratila sam se i okrenula njegov broj. Sa druge strane poziv
je odbijen, a potom uslijedio poziv.
„Alo, dušo moja…” čuo se topli, dragi glas. „Zašto još
ne spavaš, milice moja?”
„Pišem nešto. Ljubavi, dokle si stigao?” pitala sam,
osjećajući njegovo disanje i pauze između riječi.
„Evo me kroz Austriju. Trenutno kroz neka polja, ali
mislim da do Beča imam nekih dva sata, možda i manje.
Prijatno je voziti, noć je vedra i svježa, nema gužve, pravo
uzivanje. Nedostaje mi samo, moje zlato i da budem
apsolutno srećan. Čuješ li muziku na cd-u? Slušam tvoju
„Djevojku sa polja zelenih…”
„Ljubavi, kaži mi nešto lijepo”, mazio se.
„Hoćeš li najljepše na svijetu? Ti si moje najljepše
stvorenje na svijetu, ha, ha… Može li to?”
Smijao se, srećan, tamo negdje daleko, na pravinama
austrijskog autoputa.
„Ljubavi, pogledaj u Nebo… Vidiš li Mjesec?” pitao je
iznenada.
„Da, vidim ga, i on gleda mene.”
Zaćutali smo. Kao da smo se susreli, tamo gore visoko,
na crvenom Mjesecu sreli su se i prelomili naši pogledi,
srele su se naše misli, čežnja i obećanja.
„Volim te, bebo moja…” prošaputao je.
„I ja tebe, medo moj.”
I opet tišina, glasnija od svih riječi.
„Koliko je kod tebe sati?” Pitao je.
„Tačno jedanest, a kod tebe?”
„Kod mene je koji minut manje.”
Javio je potom da ima drugu liniju, poziv od Maje iz
Zagreba.
„Čujemo se, srećo. Čekaj me, čekaj me i ja ću sigurno
doći”. Tu, tu…
Vratila sam se svojim ispisanim stranicama, nastojala da
pojedine koncepte dovedem u red i dam konačne konture
tekstu koji odavno pripremam.
Oko pola noći preselila sam se do spavaće sobe, tražeći
bar koji stepen hladniji prostor, malo hladniju jastučnicu,
neki ćošak kauča.
U ovom periodu, podgoričke noći su jako vrele, skoro
tropske, ni najmanjeg daška, ni promaje. Uvuče se u zidove
ona dnevna vrelina, pa u noći iz njih izbija, pomiješana sa
sparinom i nekom toplom težinom u vazduhu. Andrej i
Damjan su bili negdje na zajedničkom rođendanu, dok je
maleni Kristjan spavao, onako poluobnažen i pored toga niz
leđa, lice, sipao mu je znoj i on se često meškoljio.
Zvonio mi je telefon, primila sam vezu od Dijane i čula
u slušalici „Nagovori majka svog jedinca da se zeni… Šuma
vuka nagovorila. Samo tebe, samo tebe nisam mogla ja…”
Poseban osjećaj je budila ova pjesma u meni tada, a
kasnije, postaće himna jednom životu.
Tek što su utihnule poslednje note pomenute Cecine
pjesme, veza prekinuta, uhvatio me san, telefon je opet
zvonio, činilo mi se odmah.
Taman sam htjela Dijanu pitati šta je još zaboravila,
kada se oglasio Vlado.
„Neno… Spavaš li?”
„Nee. Zašto zoveš ovako kasno? Srce mi je već
podrhtavalo, hladna sjenka prešla lijevom stranom, riječi
zastajale.
„Vlado, govori.!”
„Todor je imao udes. Negdje na autoputu kroz Austriju.„
„Je li živ?” pitala sam.
„Živ, živ je. Prebačen je u bolnicu u Beč. Živ, ali u jako
lošem stanju. Ustvari nije pri svijesti, šta da te lažem.”
Htjela sam vrisnuti, zakukati…Ali, ništa nisam uspjela.
Mislim da nisam ništa ni rekla, ni uradila, sem što sam
ostala ukočena na mjestu.
„Neno…” pozivao je Vlado. „Javi mi se, molim te…”
„Ali, kako, kad?” uspjela sam pitati.
„Prije pola sata. Uletjelo mu je u traku neko vozilo iz
trake za uključivanje, četvoro bilo u vozilu. Svi su na mjestu
ostali. Auta su havarisana. Znaš kako Todor vozi auto –
putem. Ne smijem ni da zamišljam kako je bilo.”
„Užasno, užasno! Užas! A gdje si ti, sad? Koliko je to
sati”
„Evo me upravo u garaži, krećem put Zagreba. Dva sata
po ponoći. Drži se, molim te, javim ti čim nešto budem
znao, vidio.”
„Pažljivo vozi”, samo sam uspjela reći.
Osjećala sam bol, osjećala da mi se svijet nadnio nad
ponor.
Pred mojim očima su se smjenjivale slike naših prošlih
dana, moj zračak svjetlosti što se kroz mrak probio, obasjao
moj život. Zar će da nestane, da ode?
Okretala sam njegov broj. Veza se uspostavljala i na
kraju "tu, tu…" Pokušavala sam nebrojeno puta i iznova
isčekivala, vjerovala da će se javiti, da ću začuti njegov topli
glas, njegovo „Molim, srećo…”
U tom satu, tamo negdje daleko, na autoputu u
havarisanom crnom TT - iju, ispod smrskanog suvozačevog
sjedišta zvonila je „nokija” Zvonio je telefon u gluvoj noći,
dok su Todora, teško povrijeđenog, operisali na prvom
spratu bečke bolnice. Tim, najboljih hirurga ove ustanove o
koncu su držali jedan život. Operacije su hitno izvršene, na
glavi, vratu i kičmi… sanirane povrede nogu, ramena.
„Tijelo je svo smrskano”, izvještavao je glavni doktor.
„Evidentan prelom lobanje, kičme, nagnječen vratni
pršljen… Samo srce jako, pa ga drži u životu.” Na
operacionom stolu je šest sati ležalo njegovo tijelo između
života i smrti i potom smješteno na odjeljenje intezivne
njege, uz nekoliko aparata koji su ga držali na ivici života.
Devet dana i devet noći, devet dugih, kao vječnost, ležao
je u komi, ne pokazujući ni treptaj, kao znak života.
„Kada sam došla kod njega i vidjela ga onako
nemoćnog”, pričala je Maja, „kako ono drago biće leži i ne
pokazuje da je u životu i samo čula njegove otkucaje srca.
Uhvatila sam ga za ruku, pozvala ga… Aparat je pokazivao
ubrzanje otkucaja. Znala sam da me je čuo, da je znao da
sam tu… Znala sam i ubijeđena sam. Batko moj, Sunce
moje najmilije.”
Iz dana u dan, smjenjivali su se u dežuranju pored
njegovog tijela. Vlado, Maja, Ante. Nisu osjećali umor,
nadali su se svakog sekunda, svakog trena da će se desiti
čudo i da će se vratiti u život.
„Batko, Nena te čeka da se vratiš. Čekaju te Mario i
Katica. Nemoj da nas sve zakolješ, brate moj…” molila je
Maja.
„Ja vidim da Todoru nema spasa, ali se bojim i za Maju
koliko za njega”, govorio je Vlado. „Ona će izludjeti, ona
halucinira, priča sa njim, poziva ga na telefon, dočekuje u
stanu, otvara vrata stana, postavlja mu tanjir za ručak…
Ništa ne jede, niti pije, iscrpljuje se i gubi. Ante se u čudu
našao, poziva doktore.”
Devet dana sam osjećala svaki treptaj vremena, u
svakom trenu bio je prisutan u mojim mislima, u svakom
mom koraku čula sam njegove korake, lagane, odmjerene,
čula njegov glas, njegove riječi su me trzale, mirisala
njegova duga, barušasta kosa, dodirivale njegove ruke.
Njegove zelene oči su, kao šume u proljeće, svjetlucale i
sipale sjaj u mojim pogledima. Noćima sam gledala u Nebo,
tražila našu zvijezdu, pričala sa Mjesecom. Iznova doživjela
naš poslednji razgovor.
„Čekaj me, samo me čekaj i ja ću sigurno doći…” bile
su njegove poslednje riječi.

Deveti dan od njegove nesreće.

Jutro je bilo neobično, kao da je žurilo da poteče u dan.
Vlado mi se nije javljao, tokom dana, tek predveče:
„Molim, Vlado…?”
„Todor nas je napustio…”
„Nee! Reci da nijeeee!”
„Napustio nas je. Nije uspio da dobije ovu utakmicu.
Nije Neno, nije!”, jecao je u slušalici, kao ranjena zvjer.
„Njegovo veliko srce ga je držalo devet dana, ali je
pokleklo. Nije moglo da se izbori sa svim tim povredama.”
I pričao je, pričao, objašnjavao, i nisam čula i nisam
razumjela i nisam mogla da vjerujem…
„Nije izdržao, ali, mi moramo da izdržimo ovaj bol…
Sjutra stiže u Zagreb.” Suze nisam osjećala, bol se razlivao
po cijelom tijelu, kao dim cigarete kada se širi krvotokom i
ispunjava svaki krvni sud, svaku poru. Užasnog li osjećaja,
kad bol osjećaš kao nešto živo, nešto što te steže, guši, davi,
bol koji muti razum, oduzima tlo pod nogama. Zaplakala
sam. iz duše, iz srca, iz tijela i zemlje… Do Neba.
„Majko!? Šta se dogodilo?” pitao je Andrej.
„Todor je…?”
Samo sam uspjela da klimnem glavom.
„Ne mogu da vjerujem. Svašta…” samo je sa čuđenjem
prokomentarisao. „Pa, čudo bi bilo da je uspio da preživi, s
obzirom šta je sve polomio…”
Stigla je Dijana…
„Cijelo veče mi je nekako bio u mislima. Još se
namjestile sve neke pjesme koje on voli. Prije pola sata
osjetila sam grč u plućima”, pričala je Dika, „ i prvo šta sam
pomislila, bilo je: Gdje li je sad?”
„Ne može tako da ode!”Vikala sam izbezumljena. „Ne
može da ode bez pozdrava … Rekao je „čekaj me” … i da
će sigurno doći!”
I čekala sam i čekam ga još…
Obilazim naša mjesta, ispraćam avione i nadam se da će
ga dovesti neki novi, neki što kasni. Čuvam njegov broj u
telefonu, njegove poruke i slušam „Nagovori majka, svog
jedinca sina…”

„Prođeš li gradom, srešćeš mnoge ljude, možda i mene,

samo što ja nisam kao mnogi. Prođeš li kroz prošlost,
shvatićeš da su mnogi prošli, mene tamo nećeš naći, jer ja
ne prolazim. Prođeš li kroz svoje srce i mene sretneš, ne
pitaj otkud ja tamo, jer ja ulazim bez kucanja. Prođeš li kroz
svoju dušu i nađeš me u njoj, napiši da me voliš i biću
uvijek sa tobom.”
Kako shvatiti da je neko, otišao zauvijek, u punoj snazi i
srca otvorenog za život, za ljubav. Ima li riječi da iskažu
bol? Nema! Nema i nikada ih nije ni bilo.
Samo tako, neko ode, nestane i traje, i nema ga i svuda
je, i ne vraća se i ne odlazi iz misli, iz snova, iz pogleda, iz
riječi. Čujete njegove korake, osjećate miris kose, miris duše
i dah. Okrećete se na poznate korake, učini vam se poznat
lik u prolazu, zaigra srce, noge se oduzmu, vazduha nestane,
a onda hladan znoj oblije lice, grč stegne lijevu stranu grudi,
pluća pucaju. Zaboravite gdje ste, gdje ste krenuli, dočeka
vas neko nepoznato raskršće…
I tek kada vas neko zakači ramenom ili upozori sirenom,
nastavljate, nastavljate i pitate se kuda ste krenuli, i dok
nađete odgovor, već ste na nekom zajedničkom mjestu,
nekoj dragoj, znanoj ulici, lokalu, omiljenom kutku…
Nema ga!
„Srećko, šta radiš? pozivao je Vlado. „Kako si mi?”
„Ne znam, Vlado, Ne znam kako se osjećam…”
„Budi jaka, Lepoto moja, budi jača od bola. Misliš da je
meni lakše? Ne znam šta da radim sa Majom. Ona je postala
sjenka, samo sjenka od života, bez izraza, bez riječi. Svo
vrijeme priča sa njim, njemu se obraća, dočekuje ga,
doziva… Ni suza više nema, i ne plače.”
„Ne zaboravi, treba krajem mjeseca poći do groblja,
roditelji nas očekuju. Moramo za majku izabrati najljepši
buket, za dva dana je njen rođendan. Ne smijemo majku
razočarati, Todore moj.”
„Reci mi, kako su djeca, pitao je Vlado.
„Sve znam, ali, mi koji smo ostali moramo da nastavimo
da živimo, moramo da bi i on živio u nama. Zar ne?”
Sledećeg trenutka nismo ništa govorili, pustili smo da
nam se bol sjedini, bol za voljenim bićem.
„Ti si srećna žena.”rekao je. „Srećna si jer si voljela
njega i on je volio tebe. Volio te je snagom svoga srca i
snagom svoje nesebične ljubavi, snagom svoje dobrote i
čistote duše, veličinom onog čovjeka u sebi.”
„Znam, znam. Ali…”
„To je život. Sve nas to čeka, nekoga danas, nekoga
sjutra, ali, to je svima nama tu, na korak ili dva. Bog poziva
one koji su najbolji, znaš kada mu zatrebaju anđeli, on
pozove najbolje.
On je i naš anđeo, on će nas pratiti i čuvati pod ovom
nebeskom kapom. Imaj uvijek na umu da je on gore među
zvijezdama i da gore njegova dva zelena oka sjaje na
nebeskim poljima. Budi mi dobro i obećavam ti da ćemo se
uskoro vidjeti. A da, zamisli, ostavio je testament.”
„Kako ostavio? Pa, on je znao?”
„Osjetio je nešto i napisao testament. Zamisli?”
„Neka te Bog čuva.”
„I tebe, druže moj.”
 DVADESETDRUGI JUL
„Ko silno voli, taj više ne živi u sebi,
nego u ličnosti koju voli …”

D vadesetdrugog Jula, Sunce je bilo visoko i pržilo.

Gorio je asvalt na podgoričkim ulicama. A nad
Zagrebom je rominjala, topla ljetnja kiša.U
četrnaest časova nad Podgoricom se, niotkud, pojavio mali,
sivi oblak, minuo Nebom iznad moje glave i rasplinuo se
iznad vrhova Garača. Osjećala sam jezivu hladnoću u duši.
Pred očima je stajao njegov nasmijan lik, njegove zelene
oči sijale kao dva dragulja, kosa, crna, talasasta, padala do
ramena i mirisala na proljeće, osmijeh topli milovao dušu, a
njegova rupica na bradi, molila i čekala da usne prislonim.
„Zar misliš da ovaj bol mogu da podnesem?”
Morala sam da se vratim poslu. Čekao me je „moj 115”,
službeno auto, čekale su stranke, čekale su ulice. Čekala je
Tanja bez riječi, zbunjena, samo me zagrlila.
„Ne znam šta da ti kažem, a da bude utješno.”
„Dovoljno je je samo da si tu.”
Ni trenutka moje misli nisu odlazile od njega. Razvozila
sam stranke, nastojala da budem ljubazna, nasmijana i
skoncentrisana. Svaka vožnja me je provodila nekom ulicom
što je opet podsjećala na njega, na nas. Grad je djelovao
jezivo, pusto, hladno. Na svakom mjestu činilo mi se
pojaviće se, pozvati…
U ulici „Džordža Vašingtona” ostala je podignuta
roletna, kao kada je izlazio na kratko i vračao se. U kaseti
forda stajao je ključ od stana, još iz vremena kada je bio u
Španiji. Mogla sam poći do stana, ali nisam imala snage.
Mada sam znala da moram, moram se suočiti sa prostorom u
kome je bio, živio, u kome smo se voljeli. S mukom sam
odradila prvu smjenu i stigla do zgrade preko puta „Vektre”.
Ispred ulaza je sjedjela jedna stara Romkinja i ispruženom
rukom molila za milostinju.
„Bog ti dobro dao. Da te Bog čuva i u ljubavi sreće da
imaš… Udijeli starici koji cent.”
Spustila sam par centi u ispruženi dlan i uputila se prema
stanu. Hodala sam lagano, kao da sam hodom uz stepenice
negdje željela da odložim, usporim susret sa prostorom koji
će, neminovno, probuditi uspomene.
Stajala sam pred vratima. Stajala, čekala… Čuli su se
koraci kroz hodnik, primicali vratima, čuo se ključ u bravi.
Otvorila su se vrata susjednog stana i pojavio se komšija,
pozdraviio i nestao put prizemlja.
Opet tišina… Uhvatila sam kvaku, namjestila ključ i
otvorila. Iz unutrašnjosti se širio miris novog kožnog
namještaja, pomiješan sa osvježivačem za prostorije. Sa
hodnika su se vidjela, samo koji milimetar, odškrinuta vrata
dnevne sobe. Imala sam osjećaj da će me sresti, pojaviti se
iz nekog dijela stana, nasmijati se, obradovati. Željela sam
ga pozvati, požurila do sobe, kupatila, terase…
Vratila sam se do sobe. Na bračnom ležaju, pomalo
pogužvana posteljina, kao da se upravo izvukao iz nje, na
radnom stolu, na komjuteru još prašina nije stigla da se
nakupi, pored njega njegovi papiri spremni za kucanje,
knjiga „Kad zažmuriš niko te ne vidi” Na monitoru naša
zajednička slika na mostu u Mostaru, njegove zelene oči
gledaju kao žive, onako srećne i ozarene, osmijeh kao da se
upravo taj čas razlio po tom dragom licu.
Bio je kao živ.
Spustila sam se na njegovu stranu ležaja, zarila lice u
jastuk i dugo osjećala njegovo disanje, miris kose i tijela…
Suze su se slivale na jastuk, jecaji mi lomili dušu, tijelo se
grčilo od bola.
„Volim te, srećo moja. Voljeću te do kraja života,” tiho
je minulo pored mene.
Najednom se iz ugla pojavio maleni vrabac, teško se
kretao, vjerovatno izgladnio i bez straha od mog prisustva,
spustio se na dno ležaja, zacvrkutao i uzletio prema prozoru.
Podigla sam roletnu do kraja i nagovorila to malo izgubljeno
stvorenje da pronađe izlaz. Odjetjeo je put Neba.
Zaspala sam i usnila san. Ulazili smo u neki Manastir.
Držali smo se za ruke.
„Ljubavi, volim tvoje tople ruke”, šapnuo je. Samo sam
ga pogledala i pomazila njegov dlan i nastavila da hodam u
ritmu njegovih koraka. Ušli smo, pomolili se pred ikonama i
zastali pred ikonom Sv. Aranđela.
„Srećo…” šapnuo je i izgovarao molitvu. Najednom se
odvojio od mene i zemlje i sa krilima bijelog anđela
„ušetao” u lik ikone. Gledale su me njegove tople, zelene
oči, kroz oči Sveca.
„Šta to radiš, ljubavi?”, pitala sam.
„Živote moj, ovako ću te gledati, gdje god da budeš.”
„Todore!”
Prišla sam i dohvatila ga za ruku koju je spustio na
ramena Svecu. Držala sam otkinutu ruku do lakta. Vrisnula
sam i probudila se.
Noć se već spuštala nad gradom. Gradska rasvjeta je
prelivala ulice, žmirkali su semafori, farovi noćnih vozača.
Ustala sam, prošetala po stanu još jednom, potražila ga
ponovo. Izašla u noć.
Na ulici je čekao ford „Lady” taxija, pozivao je Vlado.
„Šta radiš?” pitao je.
„Vlajko, bila sam u stanu. Zaspala sam. Vlado, nema ga
tamo.”
„Nema ga, Neno, nema…”
" Znaš, onaj testament što sam ti pomenuo? Pročitao sam
ga. Mislim da je napisan isti dan, kao i ona poruka za tebe.
On je osjetio kraj. Ne možeš vjerovati, dok ne pročitaš, dok
ne čuješ.”
„Da, to i liči na Todora…”, samo sam rekla.
 TESTAMENT
„Ko ne nosi Nebo u grudima,
uzalud ga traži među zvijezdama…”
N a Bulevaru Sv. Petra Cetnjskog, u kafiću „Maša”, u
masi običnih ljudi, žednih u vrelom avgustovskom
danu, sjedjeli smo: Vlado, Maja i ja. Život je
promicao pored nas, ljudi u koraku, u zastoju, u riječi, u
pozdravu…
Vlado je čitao:

NAJDRAŽI MOJI…
Majo, Ante, Mario i Keti, anđeli moji, Vlado, Neno,
ljubavi moja…
Kad ovo budete čitali, i ako već čitate, to znači da ja
više nisam sa vama, što će reći nisam fizički sa vama, ali ja
sam tu, uz vas, u vama, iznad vas.
Ovo sam osjetio, oprostite što nisam imao snage da vam
to kažem, nemojte se truditi da shvatite ovo što ću vam
ispričati.
Odnedavno, iz noći u noć majka me doziva, plače,
poželjela me, moli da dođem do njih. U snu od sinoć, ja sam
joj obećao da ću to učiniti uskoro, samo da nešto završim.
Isto tako, odnedavno u autu me na svakom putu prati žena
sa bijelim šalom, koji posle svakog mog putovanja po jedno
polje boji u crveno, crveno kao krv. U pomenutom snu sam
primijetio da joj je ostalo još samo jedno polje.
Ja osjećam da me kraj uskoro čeka. Volio bih da znam
kad i gdje, da, oprostite mi, ne povedem nikoga od vas.
Da vam ovo prvo kažem, ja sam beskrajno srećan što
sam vas imao, koje sam volio i koji su me voljeli.
 Majo sestrice moja, ne plači, seki moj, ne plači. Za tebe
se najviše bojim. Moraš, rođena moja, biti jaka, jača od
onih dana kada smo izgubili roditelje. Tada smo se izborili
zajedno, živjeli smo jedno za drugo. Ti sada živi za njih
dvoje maleno, za Antu i njegovu ljubavi. Čuvaj male anđele,
čuvaj Anta. Ujka će čuvati njihov san.
Ante, ti znaš… Čuvaj mi sestru moju i vašu djecu.
Vlado, brate moj, brate i druže. Budi Maji brat, Neni
budi prijatelj. Čuvaj mi ih obje. Znam da ne moram da te
molim, prijatelju moj.
Ljubavi, tebi se obraćam zadnjoj, jer te volim na
poseban, drugačiji način, i oni to znaju. Biću, ljubavi, tvoj
anđeo čuvar, čuvaću tvoj san i paziti na tvoje korake. I
voljeću te „do kraja života”, jesam li ti to rekao hiljadu
puta? Ostani, najjača žena na ovom svijetu, koračaj hrabro,
čuvaj tvoje anđele i sjećaj se mene, koji sam te volio jako.
Kada ti bude teško, pogledaj u Nebo, u zvijezde i osjetićeš
da sam tamo. Ti i ja smo dokaz da ljubav nema godine i da
je uvijek mlada u srcu.
Nadam se da vas nisam mnogo rastužio. Oprostite, ako
jesam.
A sad ovo što svaki čovjek na kraju života mora da
odradi.
Majo i Ante, Bogu fala imate dovoljno i možete solidno
da živite, zato svoju imovinu, a vi znate šta imam, ostavljam
mojim anđelima Mariju i Katici. Kada ćete im to reći, vi
odlučite. Samo da znate da sam sa računa u Španiji uplatio
jednu sumu na račun Udruženja „Leti, leti, leptiriću” u
Zagrebu, a Neninom Kristjanu, kada napuni osamnaest,
podignite sa računa sumu ispisanu na čeku.
Ostajte mi s milim Bogom a ja ću uvijek gledati na vas i
biti vaš anđeo.

U Zagrebu, 5. Juna 2008. godine

Konobar je donio novu turu pića.
Vlado je s teškom mukom isčitao poslednje redove.
Maja, blijeda i izmučena od bola, u crnoj odjeći, djelovala je
kao gavran ptica koja čeka odstrjel. Nisam imala snage ništa
da mislim. Gledala sam u njih dvoje, gledala sam u Nebo
iznad grada i osjećala da je on, gore u plavetnilu.
Ništa nismo govorili, samo se pogledivali, sjedinjeni u
bolu i nevjerici. Uveče su otputovali za Zagreb. Dugo smo
se opraštali, stezali ruke jedni drugima, brisali suze,
obećavali, molili.
„Djevojke moje”, rekao je Vlado „Hajde da krenemo.”
„Bog, draga”, izgovorila je Maja. „Srećna sam što sam te
vidjela, jer sam u tvom srcu i u tvojim očima ponovo vidjela
brata.”
Plakala sam dok su odlazili, dugo gledala za njima. Nebo
se osulo hiljadama zvijezda, pogledala sam prema gore i
osjećala da me njegove oči posmatraju.
Razlio se osmijeh mojim licem i neka blagost potekla
kroz dušu.
„Anđele moj…”
 „Svako ima nekog, koga više nema”, zvonio mi je
telefon. Pozivala je Dijana.
„Neno,slušaj ovo: Život je vječiti krug, radost i tuga, i
nada, i snovi, ljubav. Život je satkan od krugova, od
dolazaka i odlazaka, dobitaka i gubitaka, krugovi u čovjeku,
krugovi oko čovjeka, krugovi vremene, od rođenja do smrti,
pa opet iz početka, u beskraju između zemlje i Neba, između
zvjezdanih staza do zvjezdane prašine.”

Čovjek se nekada nađe na dnu bunara, osjeti hladnoću

dna, pretrne od bola. Potrebno je mnogo snage da iznova
proklija zrno nade, parče osmijeha, dok se to ne desi, sjenka
tumara i udara u zidove životnog palublja.
Koliko je potrebno da neko nestane iz misli, da
zaboravimo da je bio sa nama? Cijeli život.
„Umro bih, kada bi me neko osudio da ti se ne vratim”,
govorio je po povratku sa dugih putovanja.
Putovao je, brzo i brzo se vraćao.
Nedostaješ mi ljubavi.

SPONZORI:
Vlado Radović
Sanela Knezović
Ana Vojčić
Zoran Vučić
Dragan Pavličić
DOO“Bubulj“
Klinika „Novosel“
LUKOIL
EURO – PAKT
LEDO
Veterinarska stanica Bijelo Polje
Veterinarska ambulanta Podgorica
 NAJLJEPŠE SE SANJA MEĐU
STVARIMA KOJIH NEMA
„Sreća se ne dostiže svjesnim
traganjem. Ona je uglavnom sporedni
proizvod drugih aktivnosti…”

I z unutrašnjosti omanje kuće na periferiji grada na Morači,

razlivala se pjesma i putovala kroz noć.
Ušetala sam u vedru, junsku noć.
Najljepše se sanja među stvarima kojih nema.
Kada bi se na tren ukazao mojim očima, bilo bi to
najljepše što se desilo među nama.
Želim da potrčim, da se smijem, da volim…
A ti?

Jul, 2012. godine