Slika 1: Produktivnost rada (BDP po satu rada) i prosječna bruto satnica radnika korigirana za inflaciju u

Njemačkoj i Francuskoj 1995.-2015. (preuzeto iz Kügler, Schönberg, i Schreiner, 2018, str. 10, dostupno na:
https://www.ecb.europa.eu/pub/conferences/shared/pdf/20180618_ecb_forum_on_central_banking/Schoen
berg_Uta_Paper.pdf)

Na Forumu o centralnom bankarstvu koji se jednom godišnje u organizaciji Europske centralne

banke održava u Sintri u Portugalu autorski tim Alice Kügler, Uta Schönberg i Ragnhild Schreiner je
2018. usporedio rast produktivnosti i plaća u Njemačkoj i Francuskoj u periodu od 1995-2015. Dok je
rast produktivnosti (BDP-a po satu rada) u promatranom razdoblju bio sličan (u prosjeku oko 2%
godišnje; pune linije na Slici 1), rast prosječnih bruto satnica korigiranih za inflaciju u Njemačkoj je
bio mnogo niži (isprekidane linije), a posebno se ističe period od 1995. - 2008. u kojem su plaće u
Francuskoj narasle 18%, a u Njemačkoj ostale praktički iste. Autori objašnjenje takvog kretanja nude
u slijedu koji počinje od njemačkog sustava industrijskih odnosa gdje vlada ne intervenira u
pregovore o plaćama te je članstvo poslodavaca u federaciji poslodavaca koja ih obvezuje na
poštivanje sektorskih KU dobrovoljno. Drugi korak bilo je uvođenje tzv. odredbi o otvaranju
(Öffnungsklausel) 1990-ih, koje su firmama omogućile da čak i ako su članice federacije isplaćuju niže
plaće u odnosu na sektorski KU ako se radničko vijeće slaže. Na to su sindikati pristali u okviru
"društvenog konsenzusa" o pomoći njemačkom gospodarstvu, a suspregnutost sindikata u
zahtjevima očitovala se i u komparativno manje radnih dana u štrajku (godišnje u prosjeku samo 5
dana u razdoblju od 2000. do 2007. u usporedbi sa 103 dana u Francuskoj te 32 dana u SAD-u) te u
nultom „rastu“ plaća dogovorenom s poslodavcima u 11 od 21 promatrane godine.