Professional Documents
Culture Documents
1.9. Ručno Elektrolučno Zavarivanje PDF
1.9. Ručno Elektrolučno Zavarivanje PDF
Očekivani ishodi:
1) Razumevanje principa ručnog elektrolučnog zavarivanja obloženom elektrodom, uključujući
specijalne tehnike zavarivanja, metode uspostavljanja električnog luka i njihove primene
2) Izbor odgovarajuće vrste struje, polarnosti i obložene elektrode zavisno od primene
3) Razumevanje opsega primene postupka, pripreme žleba i mogućnost definisanja
potencijalnih problema i načina za njihovo prevazilaženje
4) Mogućnost izbora odgovarajućih parametara zavarivanja za konkretnu praktičnu primenu
5) Definisanje potencijalnih opasnosti i metoda za bezbedan i siguran rad i rukovanje
opremom i materijalima
6) Razumevanje svrhe i funkcija svake komponente opreme i pribora
7) Razumevanje tahteva i uslova za načina skladištenja i rukovanja različitim tipovima
obloženih elektroda
8) Interpretacija odgovarajućih standarda
9) Razumevanje uticaja obloge elektrode na način prenosa dodatnog materijala kroz električni
luk i na karakteristike metala šava
10) Interpretacija različitih podešavanja, funkcija i opcija na različitim izvorima struje za ručno
elektrolučno zavarivanje i razumevanje uticaja podešavanja na proces zavarivanja
1
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
a)
b)
Slika 1. Ručno elektrolučno zavarivanje obloženom elektrodom, a) šematski prikaz; b) uvećana zona
zavarivanja
površinu jer imaju manju gustinu od metalne kupke, i očvršćavaju u obliku troske, slika 1b.
Troska štiti metal šava od uticaja okoline i usporava njegovo hlađenje, a posle zavarivanja se
uklanja specijalnim čekićem, slika 2.
Slika 2. Izgled čekića i šava bez troske (levi svetli deo) i pod troskom (desni taman deo)
3
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
termičku obradu). Takođe je moguće spajanje materijala različitih po hemijskom sastavu. Ovaj
postupak se ne primenjuje na materijale kod kojih je zaštita gasnim produktima obloge
nedovoljna, kao što su reaktivni metali (Ti, Zr).
Ograničenja u primeni po pitanju debljine su pre ekonomskog i praktičnog značaja, nego što su
vezana za sam proces zavarivanja obloženom elektrodom. Kao donja granica može da se postavi
debljina od 2 mm, jer se kod manjih debljina javljaju prokapljine, što može da se spreči
specijalnim tehnikama rada, npr. korišćenjem podloški. Gornja granica debljine je oko 40 mm,
jer se preko te debljine po pravilu ne isplati primena ovog postupka. Međutim, u slučaju
nepravilne geometrije radnog komada koja znatno otežava primenu automatskih postupaka
zavarivanja, zabeležene su primene E postupka i za debljine do 250 mm.
Obložene elektrode se sastoje iz metalnog jezgra cilindričnog oblika i obloge čiji hemijski sastav
zavisi od traženih osobina metala šava. Metalno jezgro elektrode je hladno vučena žica prečnika
2-6 mm, dužine 250-450 mm. Čelično jezgro elektrode se izrađuje od ugljeničnog, legiranog i
visokolegiranog čelika, u zavisnosti od hemijskog sastava materijala koji se zavaruje. Jezgro
elektrode takođe može biti od aluminijuma, bakra i njihovih legura. Na metalno jezgro se
presuje i lepi obloga, koja predstavlja mešavinu različitih komponenti povezanih vodenim
staklom ili visokopolimernim lepkom. Skica obložene elektrode data je na slici 3. Treba znati da
se pod prečnikom elektrode podrazumeva prečnik metalnog jezgra, a ne prečnik obloge.
4
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
5
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
obloge. Do razlaganja karbonata dolazi na visokim temperaturama (oko 850 °C) prema
reakciji:
CaCO3 →CaO+CO2 (5)
MgCO3→MgO+CO2 (6)
Elektrode se prema hemijskom sastavu obloge dele na: kisele, kiselo-rutilne, bazične, celulozne,
oksidne, rutilne i druge.
Kisele elektrode (A) sadrže veću količinu oksida železa (Fe3O2, Fe2O3), mangana i silicijuma (SiO2)
kao dezoksidatore. Proizvode se kao srednje i debeloobložene. Odlikuju se velikom brzinom
topljenja i pogodnošću za zavarivanje u svim položajima, jednosmernom i naizmeničnom
strujom. Troska kiselih elektroda sadrži dosta kiseonika, veoma je porozna i može da bude kisela
ili neutralna. Zavari su glatki i sjajni, sa troskom koja sporo očvršćava i lako se uklanja. Metal
šava ima nižu zateznu čvrstoću i napon tečenja od metala šava nastalog zavarivanjem rutilnom
ili bazičnom elektrodom, dok mu je ukupno izduženje veće. Ove elektrode upotrebljavaju se
samo za zavarivanje niskougljeničnih čelika dobre zavarljivosti, a u drugim slučajevima mogu
nastati tople prsline. Mada su se ranije češće koristile, u današnje vreme su malo zastupljene.
Pre zavarivanja treba ih sušiti na temperaturama 80-120°C u toku 2 h.
Bazične elektrode (B) sadrže u oblozi veću količinu baznih karbonata kalcijuma i magnezijuma
(CaCO3, MgCO3), kao i fluorit (CaF2). Proizvode se isključivo kao debeloobložene. Troska reaguje
6
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
bazno, pa je sadržaj sumpora, kiseonika i vodonika u metalu šava veoma nizak. Čvrstoća i
žilavost metala šava dobijenog ovim elektrodama je najveća od svih tipova elektroda, a
otpornost na tople prsline je takođe visoka. Bazične elektrode proizvode trosku koja ima nižu
tačku topljenja od rutilnih i kiselih elektroda, pa je mogućnost nastanka uključaka troske
neznatna, čak i ako se troska ne ukloni potpuno između prolaza. Tope se znatno sporije i ne
smeju se opteretiti visokom strujom. Namenjene su za zavarivanje u svim položajima, po pravilu
jednosmernom strujom indirektne polarnosti, zbog prisustva CaF2 u oblozi. Preporučuje se da
dužina luka bude jednaka polovini prečnika elektrode. Upotrebljavaju se u krutim
konstrukcijama izrađenim od ugljeničnih i niskolegiranih čelika, normalnog i povećanog sadržaja
ugljenika. Zbog veoma visoke temperature pri njihovoj proizvodnji (iznad 500 °C), sadržaj vlage u
bazičnim elektrodama pri isporuci je veoma nizak, a time i sadržaj vodonika u metalu šava, što
umanjuje opasnost od nastanka hladnih prslina. Smanjenje sadržaja vodonika u metalu šava se
odvija prema sledećoj hemijskoj reakciji:
CaF H O CaO 2 HF
2 2
(3.7)
pri čemu CaO odlazi u trosku, a fluorovodonik (HF) u spoljnu atmosferu.
Pre upotrebe, bazične elektrode se suše u peći na temperaturama 250-350°C - 2,5 h, a zatim se
hlade i čuvaju do upotrebe na 1000C, pošto su veoma higroskopne. Nedostatak bazičnih
elektroda je donekle hrapava i gruba površina zavara, generalno konveksnog oblika.
Celulozne elektrode (C) sadrže veću količinu celuloznih komponenti, poput zapaljivih organskih
materija (strugotina, drveno brašno). U toku zavarivanja se izdvaja veća količina gasova što
dovodi do obrazovanja tankog sloja troske koja se lako odvaja. Odlikuju se velikom dubinom
uvarivanja koja je do 70% veća nego pri zavarivanju drugim elektrodama. Brzina očvršćavanja
troske je 2-5 puta veća od elektrode sa bazičnom oblogom, pa su posebno pogodne za prinudne
položaje zavarivanja. Glavna mana im je velika količina zaostalog vodonika, pa ne odgovaraju
čelicima povišene čvrstoće. Pogodne su za zavarivanje cevi većeg prečnika (naftovodi i gasovodi)
i za radove u prinudnim položajima (vertikalnom, horizontalno-vertikalnom i nadglavnom). Zbog
velike količine oslobođenog ugljen-dioksida potrebno je provetravanje zatvorenih radnih
prostorija. Može se zavarivati jednosmernom i naizmeničnom strujom, sa nešto većim naponom
praznog hoda, pri čemu se postiže duboko uvarivanje i lep površinski izgled šava, ali su
mehaničke osobine šava relativno niske. Ne treba ih sušiti.
Oksidne elektrode (O) sadrže veću količinu oksida gvožđa (Fe3O2, Fe2O3), kao i oksida mangana i
silicijuma. Izrađuju se pretežno kao debeloobložene. Odlika im je što stvaraju metalnu kupku
velike tečljivosti i što snižavaju sadržaj ugljenika u metalu šava. Koristi se za polaganje tankih
slojeva u ugaonim spojevima. Mehaničke karakteristike ovih šavova su veoma niske što
ograničava njihovu primenu. Najčešće se upotrebljavaju za zavarivanje niskougljeničnih čelika u
slučaju kada su manje bitne mehaničke osobine šavova, već samo njihov estetski izgled. Troska
ovih elektroda je snažan oksidacioni medijum, što dovodi do sagorevanja legirajućih elemenata,
odnosno do smanjenja sadržaja ugljenika i mangana u metalu šava. Šav je lepog izgleda, a troska
se lako odstranjuje. Troska oksidnih elektroda veoma je porozna. Retko se proizvode i uglavnom
se mogu naći na stranom tržištu.
7
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
Rutilne elektrode (R) sadrže veću količinu rutila, tj. titan-oksida (TiO2, 25-45%) i drugih minerala,
gline i male količine celuloze i vodenog stakla kao vezivnog sredstva. Korišćenjem ovih elektroda
luk se lako uspostavlja. Veoma su jednostavne za upotrebu, zavari su čisti i lepog izgleda, a
troska se lako uklanja. Rutilne elektrode se koriste pri zavarivanju kako jednosmernom (JSDP),
tako i naizmeničnom strujom, ali samo kad se spajaju dobro zavarljivi čelici, jer u drugim
slučajevima mogu nastati prsline. Naime, zbog velike količine zaostalog vodonika u metalu šava i
mogućnosti nastanka prslina, ne primenjuju se za zavarivanje čelika povišene čvrstoće (zatezna
čvrstoća maksimalno do 300 MPa) i delova velike debljine (s>25 mm). Sušenjem (80-120°C) se
smanjuje količina vodonika, ali se ipak zadržava određena količina tzv. konstitucione vlage, koja
održava kompaktnost obloge. Ako se elektroda presuši, može doći do krunjenja obloge i
ogoljavanja jezgra elektrode. Proizvode se u dve grupe, kao debelo i srednjeobložene.
Debeloobložene imaju manji udeo celuloznih komponenti (do 5%) i nešto deblju oblogu, pa je
veća količina troske. Ove elektrode su prvenstveno namenjene za horizontalni položaj
zavarivanja, površina zavara je glatka, lepog izgleda i ravnomerna, a rasprskavanje je minimalno.
Srednjeobložene rutilne elektrode imaju nešto tanju oblogu, koja dovodi do bržeg očvršćavanja
troske, i sadrže do 15% celuloznih materija. Ove elektrode se koriste za horizontalni, vertikalni i
nadglavni položaj zavarivanja. Dubina uvarivanja je veća (zbog veće količine celuloze), a količina
troske je manja.
U novije vreme, u oblogu elektroda se dodaje železni prah, što povećava produktivnost rada i
poboljšava mehaničke osobine čistog metala šava. Ovaj tip obloge je u nekim granama
industrije, npr. brodogradnji, postao najviše korišćen, zamenjujući ostale.
Drugi tipovi obloge (S) podrazumevaju visokoproduktivne elektrode i elektrode za duboko
uvarivanje. Visokoproduktivne elektrode (C, R ,B) sadrže železni prah u oblozi (najčešće u količini
30-50%) koji se pri zavarivanju topi i kao teži od troske prelazi u metal šava (efekat sličan
primeni elektrode većeg prečnika). Istovremeno, sa povećanjem koeficijenta topljenja, ove
obloge omogućavaju povećanje jačine struje, a time i produktivnosti. Elektrode za duboko
uvarivanje (C, R) su debeloobložene, sadrže veću količinu celuloznih jedinjenja, odlikuju se
velikom penetracijom i pri zavarivanju strujom normalne jačine. Koriste se za zavarivanje u
horizontalnom položaju.
Danas se uglavnom koriste rutilne, bazične i celulozne elektrode, a svaka od njih može biti
modifikovana dodavanjem železnog praha u oblogu.
Na slici 4. su prikazani hemijski sastavi različitih obloga, kao i način prenosa dodatnog materijala
u luku u zavisnosti od vrste obloge.
8
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
9
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
10
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
Za E postupak zavarivanja se koriste obe vrste struje, jednosmerna i naizmenična, pri čemu izbor
prvenstveno zavisi od vrste obloge i obično je preporučen od strane proizvođača elektrode.
Jednosmerna struja obezbeđuje stabilniji luk i bolji prenos dodatnog materijala od naizmenične
struje, kod koje se luk pali i gasi 100 puta u sekundi, odnosno, svaki put kada struja i napon
promene polarnost. Jednosmerna struja obezbeđuje dobar efekat kvašenja istopljenog metala
šava i ravnomernu veličinu kapi pri malim vrednostima jačina struje. Zato je dobro koristiti je
kod malih debljina materijala i kod vertikalnog i nadglavnog položaja zavarivanja zbog kraćeg
luka. Međutim, često se zbog skretanja luka mora preći na naizmeničnu struju. Većina elektroda
koje su predviđene za rad sa obe vrste struje, bolje rade sa jednosmernom strujom.
Jednosmerna struja koja se koristi kod E postupka može biti direktne i indirektne polarnosti. Kod
11
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
jednosmerne struje direktne polarnosti (JSDP), elektroda je na (–) polu, slika 6a i dobija se manje
uvarivanje i manja brzina topljenja elektrode. Kod jednosmerne struje indirektne polarnosti
(JSIP), elektroda je na (+) polu, slika 6b. Ova polarnost se koristi za zavarivanje Al, Be, Cu i Mg
zbog efekta površinskog čišćenja. Dubina uvarivanja i brzina topljenja elektrode su veći nego kod
jednosmerne struje direktne polarnosti. Na slici 7 prikazan je uticaj vrste struje na dubinu
uvarivanja kod E postupka.
Slika 6. Šema polarnosti jednosmerne struje kod E postupka: (a) direktne; (b) indirektne
Za kisele, rutilne i oksidne obloge najčešće se koriste naizmenična ili jednosmerna struja
direktne polarnosti, dok se kod bazičnih, po pravilu, koristi jednosmerna struja indirektne
polarnosti, zbog velikog potencijala jonizacije CaF2 koji je prisutan u oblozi ovih elektroda. Na
slici 8 je prikazan električni luk i procesi disocijacije u njemu u slučaju zavarivanja bazičnom
elektrodom i primenom JSIP (preporučeno) i JSDP.
Pogrešan izbor vrste i polariteta struje dovodi do grešaka tipa poroznosti, nestabilnog
električnog luka i većeg razbrizgavanja dodatnog metala tokom zavarivanja.
Jedina prednost korišćenja naizmenične struje u odnosu na jednosmernu je u nižoj ceni opreme
i u sprečavanju skretanja luka.
12
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
Oblik šava, odnosno širina i dubina uvarivanja, su glavni pokazatelji kvalitetnog šava. Na njih
najviše utiču jačina struje, napon luka i brzina zavarivanja, vrsta polarnosti, ali i prečnik
elektrode, ugao nagiba elektrode i slično. Uticaj jačine struje i napona na oblik šava prikazan je
na slici 9.
Jačina struje je parametar koji ima najveći uticaj na dubinu uvarivanja. Pri povećanju jačine
struje nadvišenje i dubina uvarivanja se povećavaju, dok je širina šava praktično nepromenjena.
Suviše velika jačina struja daje grubozrnu strukturu metala šava i povećava sagorevanje
legirajućih elemenata, a nedovoljna jačina struja malu dubinu uvarivanja i slabu vezu šava i
osnovnog metala. U oba slučaju česta je pojava troske u očvrslom metalu šava, kao posledica
turbulencije rastopa i njenog povlačenja u dubinu kod suviše jake struje, odnosno lepljenja za
stranice žleba kod suviše slabe struje.
Napon luka utiče na oblik i širinu šava. Veliki napon daje širok šav sa rizikom pojave zajeda, dok
premali napon daje ispupčen i uzan šav.
Brzina zavarivanja takođe utiče na dubinu uvarivanja. Povećanje brzine zavarivanja smanjuje
uvarivanje i daje uži šav. Smanjenje brzine zavarivanja povećava uvarivanje i daje širi šav.
Pri konstantnoj jačini struje, povećanje prečnika elektrode smanjuje gustinu struje, pa se dobija
manja dubina uvarivanja.
13
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
Električna struja iz mreže nije pogodna za E postupak zavarivanja, koji zahteva napone od 15-50
V, i jačine struje od 30-600 A. Prema tome, struji iz mreže se mora sniziti napon preko
transformatora, ako je potrebna naizmenična struja, ili je pretvoriti u jednosmernu struju preko
ispravljača, pretvarača ili invertora. Jačina struje se podešava na izvoru struje. U oba slučaja,
koristi se izvor sa strmopadajućom statičkom karakteristikom, koja obezbeđuje malu promenu
jačine struje pri slučajnoj promeni dužine luka, koja je neminovna kod ručnog zavarivanja. Na
slici 10 je pokazano kako se menja jačina struje (Ir1 i Ir2) i napon (Ur1 i Ur2) pri povećanju dužine
luka (l1 na l2). Kao što se vidi, promena napona je značajna, dok je promena jačine struje mala.
Kako promena napona ne utiče bitno na ostale parametre zavarivanja, strmopadajućom
karakteristikom je obezbeđeno dovoljno kvalitetno zavarivanje, jer se parametri procesa, koji
najviše zavise od jačine struje, održavaju u uskim granicama.
Struja kratkog spoja sme biti najviše 60% veća od radne vrednosti, jer bi više vrednosti dovele do
rasprskavanja. Izvori struje za ručno elektrolučno zavarivanje ne moraju imati visoku vrednost
14
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
Držač elektrode je s jedne strane provodnik koji obezbeđuje provođenje struje od izvora do
elektrode, a s druge strane izolator, koji obezbeđuje siguran rad zavarivača jer odvaja i izoluje
njegovu ruku od struje. Čeljusti držača, koje su u direktnom kontaktu sa elektrodom, moraju da
budu u dobrom stanju i ne smeju da prave veći otpor struji da se ne bi pregrevale. Njihovo
zagrevanje ne samo da je neugodno i opasno za zavarivača, već i povećava pad napona
električnog luka, što takođe loše utiče na kvalitet spoja. Držač mora da bude jednostavan za
upotrebu, male mase, ali istovremeno dovoljno robustan da izdrži teške uslove rada.
Zavarivački kablovi spajaju izvor struje sa radnim komadom i sa elektrodom. Provodnik koji
spaja izvor struje sa radnim komadom mora da ima čvrstu vezu (uzemljenje) preko opruge (kod
manjih jačina struje) ili preko zavrtnja (jače struje). Kablovi moraju da budu što savitljiviji,
posebno onaj koji povezuje držač elektrode sa izvorom struje, kao i da imaju odgovarajući
poprečni presek. Osim toga, kablovi treba da budu otporni na habanje i abraziju. Ove zahteve,
što se tiče omotača kablova, ispunjavaju posebne polimerne materije (sintetička guma ili
plastika) koje imaju veliku žilavost i visoku toplotnu i električnu otpornost. Provodni deo kabla je
upletena bakarna ili aluminijumska žica, koja je odvojena od omotača zaštitinim izolacionim
slojem. Zavarivački kablovi se proizvode u različitim veličinama, koje se koriste zavisno od
potrebne jačine struje i radnog ciklusa zavarivanja.
Zaštitna oprema i maska zavarivača, slika 12., kao i druge mere zaštite su bitne kod svih elek-
trolučnih postupaka zavarivanja, a posebno kod E postupka. Opasnosti pri elektrolučnom
zavarivanju su udar struje, prejaka blještava svetlost, zagađena atmosfera i prskanje troske i
metala. Da bi se sprečili udari struje uređaj mora da bude atestiran, uz strogu periodičnu prove-
ru zaštitne izolacije i uzemljenja. Zaštitna odeća se sastoji od specijalnog radnog odela, kecelje,
rukavica, potkolenice i nadlaktice, a najvažniju ulogu ima zaštitna maska bez koje električni luk
ne sme da se gleda. Postoje različiti stepeni zatamnjenja stakala zaštitnih maski, u zavisnosti od
vrste osnovnog materijala i jačine struje.
15
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
Pri zavarivanju je važno da dužina električnog luka bude u tačno određenim granicama, kako bi
proces zavarivanja bio stabilan. Neželjene promene u dužini električnog luka mogu uzrokovati
različite greške u zavarenom spoju, pa i prekid električnog luka. Da se to ne bi dogodilo, kod E
postupka, uređaji za zavarivanje imaju strmopadajuću karakteristiku, a regulaciju dužine
električnog luka određuje zavarivač, primicanjem ili odmicanjem elektrode.
Pravilno odabrana dužina luka bi trebalo da bude približno jednaka prečniku elektrode, osim kod
bazičnih obloga elektroda, gde se preporučuje dvostruko manja dužina, radi bolje zaštite
metalne kupke i stabilnijeg luka. Pored preporuka, iskusni zavarivači pravilnu dužinu luka mogu
odrediti i po zvuku. Pri pravilnoj dužini luka, zvuk je oštar i piskav. Ako se čuje šištanje i prskanje,
udaljenje je veće od potrebnog. Suprotno tome, ako je elektroda suviše blizu, njen vrh će se
zalepiti za površinu komada. U tom slučaju elektrodu treba brzo okrenuti, tj. držač elektrode
zaokrenuti ručnim zglobom, a ne potezati je unazad. Ako ni to ne pomogne, elektrodu treba
izvaditi iz držača i sekačem iseći njen vrh. Povećanjem dužine luka povećava se širina šava, a
dubina uvarivanja i nadvišenje se smanjuju, slika 13. Suviše kratak luk uranja u rastop,
povećavajući turbulenciju tečnog metala koji beži prema nezagrejanim površinama žleba, što
daje loš kvalitet šava sa greškama tipa nalepljivanja i uključaka troske. S druge strane,
predugačak luk je nestabilan i rasprskava dodatni metal.
16
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
17
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
Prekidanje električnog luka je najbolje izvesti povlačenjem elektrode unazad (slika 16b) na
očvrslu trosku i udaljavanjem posle toga. Pri direktnom podizanju elektrode (slika 16a) može da
nastane greška u šavu tipa poroznosti.
Nastavljanju prekinutog šava treba posvetiti posebnu pažnju, s obzirom na krater koji može pri
prekidu da nastane na kraju zavara. Da bi se izbeglo popunjavanje kratera "na hladno",
primenjuju se posebne tehnike, zavisno od vrste zavara (koreni ili popuna), kao što je prikazano
na sl.16.1. U prvom slučaju (koreni zavar - sl.16.1a), luk se uspostavlja na 15 do 20 mm od kraja
zavara, na već izvedenom korenom zavaru, posle čega se prelazi u koren, radi popune žleba. U
drugom slučaju (zavar popune - sl.16.1b), luk se uspostavlja na donjem delu (prethodni zavar) ili
na stranici žleba, zatim se vraća nazad na aktuelni zavar i tek onda se nastavlja sa daljom
popunom žleba. Na taj način novi šav prekriva i popunjava eventualne greške u zavaru.
18
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
od brzine topljenja elektrode. Drugo kretanje je pomeranje elektrode duž ose zavara radi
obrazovanja šava. Brzina ovog kretanja zavisi od jačine struje, prečnika elektrode, brzine njenog
topljenja, oblika šava i sl. Pravilno izabrana brzina pomeranja elektrode duž šava ima veliki
značaj za kvalitet šava. Pri suviše velikoj brzini luk ne uspeva da istopi osnovni metal do dovoljne
dubine, što dovodi do pojave neprovarenih mesta. S druge strane, pri suviše maloj brzini
pomeranja elektrode može doći do pregrevanja, pa i progorevanja metala usled velike toplote iz
luka na jednom mestu. Pri pravilno izabranoj brzini kretanja elektrode duž šava širina zavara
biće 2-3 mm veća od prečnika elektrode. Takav zavar, dobijen bez poprečnih kretanja elektrode,
naziva se končani i primenjuje se uglavnom pri zavarivanju metala male debljine i ponekad pri
navarivanju. Treće kretanje je pomeranje elektrode poprečno na šav (tzv. njihanje), i izvodi se
radi dobijanja šava veće širine, odnosno, proširenog zavara. Prošireni zavari su u praksi veoma
rasprostranjeni i najbolji rezultati se postižu ako je širina zavara najviše 2-3 prečnika elektrode.
Kretanja vrha elektrode koja se najčešće upotrebljavaju prikazana su na slici 17 i određena su
oblikom, dimenzijama i položajima šava, kao i navikama zavarivača.
Slika 17. Načini vođenja kraja elektrode pri izvođenju širokih zavara
Napon praznog hoda, U0, je napon pri uključenom izvoru struje, ali bez uspostavljenog
električnog luka. Napon praznog hoda se smanjuje uspostavljanjem luka, zavisno od dužine luka
i vrste elektrode, i postaje napon luka. Tipične vrednosti napona praznog hoda su 50-100 V, a
napona luka 17-40 V. Veći napon praznog hoda obezbeđuje lakše uspostavljanje luka, ali je
opasan za zavarivača. Neki izvori struje imaju mogućnost promene napona praznog hoda, ali ne
svi.
Izbor vrste struje prvenstveno zavisi od vrste elektrode, vrste zavarenog spoja, položaja
zavarivanja itd. Za naizmeničnu struju se koriste transformatori, dok se za jednosmernu struju
koriste ispravljači (uz transformator), pretvarači ili invertori. Ako je potrebno imati obe vrste
struje na raspolaganja, koriste se jednofazni transformatori-ispravljači ili alternatori-ispravljači, a
u novije vreme sve češće se koriste invertori zbog male mase.
19
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
Prečnik elektrode se bira prema debljini osnovnog metala i specifičnim zahtevima konkretnog
slučaja. Prečnici elektroda su standardizovani prema sledećem nizu: 2; 2,5; 3,25; 4; 5; 6; 8 i 10
mm, i biraju se tako da se uzima najveći prečnik koji veličina žleba dozvoljava. U slučaju
višeprolaznog zavarivanja, za koren šava se koriste elektrode prečnika 2.5-4 mm, a za popunu
žleba se koriste elektrode većeg prečnika, zavisno od debljine osnovnog materijala. Pri
zavarivanju u nadglavnom položaju primenjuju se, po pravilu, elektrode prečnika do 4 mm.
Vrsta obloge elektrode zavisi od položaja zavarivanja i od vrste struje koja se koristi. Za prinudne
položaje se biraju tankoobložene elektrode, a da bi se sprečilo curenje tečnog metala šava
koriste se rutilne ili celulozne obloge. Ako se koristi naizmenična ili jednosmerna struja direktne
polarnosti, potrebne su kisele, rutilne ili oksidne obloge, dok se kod bazičnih obloga po pravilu
koristi jednosmerna struja indirektne polarnosti.
Osnovne smernice pri izboru obloge elektrode su sledeće:
- Ugljenični i niskolegirani čelici: čvrstoća metala šava treba da bude ista ili veća nego kod
osnovnog metala. Ako se traži posebno dobra žilavost koristi se bazična obloga, kao i u slučaju
većih debljina i krutosti konstrukcija.
- Kombinacija ugljeničnih i niskolegiranih čelika: kod sučeonih spojeva elektroda se bira prema
čeliku manje čvrstoće, a kod ugaonih prema čeliku veće čvrstoće.
- Visokolegirani čelici: metal šava treba da ima čvrstoću bar kao osnovni metal.
- Obojeni metal i legure: elektroda se bira prema osnovnom materijalu jer po pravilu ne postoje
različite elektrode za jedan materijal.
20
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
Vrsta žleba je prvenstveno određena debljinom materijala koji se zavaruje, kao i položajem
zavarenog spoja u konstrukciji. Priprema ivica za zavarivanje može da se izvodi gasnim rezanjem,
na strugu ili glodalici. Rubni šav je pogodan samo za limove tanje od 2 mm i priprema se
savijanjem i stezanjem ivica, "I" žleb je pogodan za limove debljine od 3 do 5 mm i priprema se
ravnim odsecanjem ivica, a "V" žleb je pogodan za limove debljine od 3 do 20 mm i priprema se
zakošenjem ivica, najčešće pod uglom 60°. Razmak u korenu treba da bude što veći da bi se
omogućio pristup elektrodi, ali je ograničen zahtevom za minimalnom potrošnjom dodatnog
metala i što manjim deformacijama zavarenog spoja. Pošto pri zavarivanju tankih limova velike
dužine postoji opasnost od progorevanja i znatne deformacije, preporučuje se zavarivanje na
bakarnim, bronzanim ili čak čeličnim podloškama, koje ostaju u konstrukcijama ako konstrukcija
to omogućava.
Za predmete većih debljina koristi se "Y" žleb, tj. "V" žleb sa zatupljenjem u korenu, čime se
smanjuje opasnost od prokapljina. S druge strane, ovakvim oblikom žleba se povećava opasnost
od uključaka troske u metalu šava, pa se po pravilu "Y" žleb radi dvostrano, tako što se koren
ižlebi, pa ponovo zavari sa druge strane. Takođe, za predmete većih debljina se koristi "X" žleb,
tj. dvostrani "V" žleb, čime se smanjuju deformacije, posebno ugaone, koje se inače javljaju kod
debljih i dužih limova sa "V" žlebom. Kod njih se zavari polažu simetrično u odnosu na osu
preseka šava i naizmenično sa svake strane u cilju smanjenja deformacija. Osim toga, površina
"X" žleba je bitno manja od odgovarajućeg "V" žleba, pa su uštede dodatnog metala značajne.
U-žleb se primenjuje za zavarivanje ploča debljine preko 20 mm, pošto se takvom pripremom
smanjuje zapremina istopljenog metala i obezbeđuje sigurniji provar. Za šavove koji se zavaruju
u nadglavnom i horizontalno-vertikalnom položaju, ugao žleba je 45±5o, sa zazorom 4±1 mm.
Osnovne preporuke za izbor oblika i dimenzija žlebova su date u standardu SRPS EN ISO 9692-1:
'Zavarivanje i srodni postupci - Tipovi pripreme spoja - Deo 1: Ručno elektrolučno zavarivanje
topivom elektrodom, elektrolučno zavarivanje u zaštitnom gasu sa topivom elektrodnom žicom,
gasno zavarivanje, TIG zavarivanje i zavarivanje čelika.
Najčešće vrste grešaka koje nastaju pri zavarivanju E postupkom su uključci troske i nedovoljno
uvarivanje (neprovar).
Uključci troske uglavnom nastaju kao posledica nedovoljnog čišćenja prethodnih zavara od
troske pri višeslojnom zavarivanju, ili nepravilnog vođenja električnog luka. Uključci mogu biti
pojedinačni, u nizu ili u gnezdima. Na slici 18 su prikazani uključci troske na radiogramu. Ova
greška se može sprečiti temeljnim čišćenjem površina stranica za zavarivanje, nastavka zavara i
međuslojeva, kao i izbegavanjem korišćenja velikih prečnika elektroda u uskim žlebovima.
Najčešći oblik greške korena je nedostatak provara, odnosno neprovar, slika 19, koja može
nastati i zbog neodgovarajuće pripreme za zavarivanje, neodgovarajućeg prečnika dodatnog
materijala ili zbog zaostale troske u korenu žleba. Do ove greške dolazi i pri ponovnom
21
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
uspostavljanju luka usled zamene elektroda. Predstavlja opasnu grešku i nije dozvoljena u višim
nivoima kvaliteta zavarenih spojeva, pa se uglavnom mora izbrusiti koreni deo zavara i ponovo
zavariti.
22
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
23
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
24
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
Ovim proračunom su obuhvaćeni prečnici elektroda (koreni prolaz i prolaz popune), jačina struje
i napon luka, broj prolaza, pogonska energija, brzina zavarivanja, potrošnja elektroda i vreme
rada.
Prečnici elektroda se biraju na osnovu debljine osnovnog materijala, kao što je u Tab. 10 dato za
sučeoni V spoj u horizontalnom položaju, odnosno u Tab. 11 za ugaoni spoj u horizontalnom ili
koritastom položaju.
Tabela 10. Prečnik elektrode, površina žleba i masa elektrode-sučeoni V spoj, hor. položaj
Jačina struje se bira u zavisnosti od prečnika elektrode, a napon luka u zavisnosti od jačine
struje, kao što je u Tab.12 dato za zavarivanje ugljeničnih i niskolegiranih čelika običnim
elektrodama u horizontalnom položaju.
Broj prolaza se određuje kako je prikazano u dodatku C ili približno, u zavisnosti od debljine
osnovnog materijala δ, na osnovu podataka iz Tab.13 za sučeoni V spoj u horizontalnom
položaju, odnosno za ugaoni spoj u horizontalnom ili koritastom položaju.
25
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
gde je Ke konstanta topljenja elektrode (u proseku Ke=2,5 g/A/s), Iz jačina struje, ρ gustina (kod
čelika ρ=0,0078 g/mm3).
Potrošnja elektroda može da se odredi na osnovu podataka iz Tab.10 i 11, gde su dati podaci o
masi elektroda za sučeone (horizontalni položaj, V šav) i ugaone spojeve (horizontalni i koritasti
položaj). Na osnovu tih podataka i dužine elektrode može da se odredi i potreban broj elektroda
za zadanu dužinu zavarenog spoja Lzs (mm), što je dato u Tab.14. Pri tome je uzet u obzir
gubitak dodatnog materijala usled rasprskavanja (10%), kao i činjenica da krajnjih 30 mm
elektrode ne može da se iskoristi.
26
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
Na osnovu podataka o konstanti topljenja elektrode Ke, potrebnoj masi elektrode Me (g),
PRIMER:
Proračunati parametre zavarivanja za čelične ploče debljine δ=10 mm, dužine 10 m, sučeoni V
spoj, S 355 JR.
- Na osnovu debljine δ=10 mm za koreni prolaz se bira prečnik elektrode de=3.2 mm, a za prolaz
popune de=4.0 mm (Tab.10).
- Na osnovu izabranih prečnika elektroda za jačinu struje Iz dobija se 115 A (koreni prolaz),
odnosno 160 A (prolaz popune), a za napon luka 25 V (koreni prolaz), odnosno 27 V (prolaz
popune), Tab. 12.
- Broj prolaza se određuje na osnovu izraza:
n=(77.5-12.8)/24.0+1=3.7=4, što je u skladu sa podacima iz Tab. 13.
- Pri tome su:
Auk=77.5 mm2, Ak=4⋅de=4⋅3.2=12.8 mm2 i An=6⋅de=6⋅4.0=24.0 mm2.
- Na osnovu izraza za pogonsku energiju dobija se za
koreni prolaz: qp=63.3⋅12.8=810 J/mm
prolaz popune: qp=63.3⋅24.0=1519 J/mm
27
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
Kada se traži potpuno provarivanje, a pristup moguć samo sa jedne strane, često se koristi
podloška koja služi kao osnova za prvi sloj metala šava (koreni prolaz), odnosno sprečava
curenje metalne kupke. Postoje četiri osnovna tipa podloške:
(1) Položna traka
(2) Bakarna podloška
(3) Nemetalna podloška
(4) Podložni zavar.
Položna traka
Položna traka je metalna traka postavljena ispod žleba, sl. 21. Prvi zavar povezuje obe ploče
osnovnog metala, a takođe i podložnu traku, koja može posle zavarivanja da ostane ako ne
smeta ili da se skine mašinskom obradom. Podložna traka treba da bude napravljena od
materijala koji je metalurški kompatiblan sa osnovnim i dodatnim materijalom. Ponekad je
moguće iskoristiti neki drugi konstruktivni element kao podložnu traku, sl. 21b. U svakom
slučaju, podložna traka mora da bude dobro pripremljena kako u smislu stanja njene radne
površine, tako i u smislu njene geometrije, da ne bi nastale greške tipa poroznosti i uključaka,
odnosno procurivanje metalne kupke.
Bakarna podloška
Osnovni razlog za primenu bakra, kao materijala za podlošku, je njegova velika toplotna
provodljivost, čime se sprečava da metalna kupka rastopi podlošku. Treba ipak voditi računa o
dovoljnoj debljini bakarne podloške. U slučaju serijske proizvodnje treba predvideti mogućnost
28
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
hlađenja bakarne podloške vodom da bi se sprečilo lokalno topljenje bakra koje može da utiče
na konačni sastav metala šava. Bakarna podloška može da bude profilisana da bi se dobila
željena kontura korena ili ojačanje.
Nemetalna podloška
Za nemetalnu podlošku se koristi zrnasti materijal koji pravi trosku ili keramički materijal. U
prvom slučaju, neophodan je dovod gasa pod pritiskom koji obezbeđuje stabilnost zrnastog
materijala, što se retko koristi kod E postupka.
Zavar-podloška
Koreni zavar takođe može da posluži kao podloška. sl.22.
Startne pločice
U nekim slučajevima neophodno je da se sa zavarivanjem počne na tzv. startnim pločama, sl. 23.
Time se izbegavaju sve greške inače tipične u početku rada (npr. pri uspostavljanju luka), a često
se ista tehnika primenjuje pri zaustavljanju procesa, tj. na kraju ploča koje se zavaruju.
29
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
30
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
niza elektroda se spoji sa izvorom struje, a na drugom kraju se uspostavlja luk pomoću posebne
ugljene elektrode. Luk prelazi sa kraja jedne na početak susedne elektrode u nizu. Elektrode i luk
su pokriveni bakarnom šinom koja upravlja luk prema žlebu u osnovnom materijalu. Bakarna
šina u isto vreme odvodi toplotu, što omogućava upotrebu elektroda veće dužine, jer na taj
način smanjuje njihovo krivljenje. U toku procesa zavarivanja luk se ne vidi. Šav se formira
topljenjem položenih elektroda.
Slika 25. Šema zavarivanja položenom elektrodom sučeonih (a) i T spojeva (b)
1-osnovni materijal; 2-obložena elektroda; 3-bakarna šina
Šema ručnog elektrolučnog zavarivanja pod vodom je prikazana na slici 26. Kod ovog postupka
zavarivanja luk gori u gasnom mehuru, koji se stvara i održava zbog isparavanja i razlaganja
okolne vode pod toplotnim dejstvom luka. Obično se za zavarivanje pod vodom koristi
jednosmerna struja direktne polarnosti. Luk u gasnom mehuru gori stabilno. Moguće je
uobičajene vrste šavova izvesti u svim položajima zavarivanja. Prečnik jezgra elektrode iznosi 4-5
mm. Obloga elektrode je premazana otpornim vodonepropusnim premazom. Šavovi izvedeni
pod vodom zadovoljavaju u pogledu čvrstoće, ali često dolazi do povećanog sadržaja vodonika u
rastopu, i to dovodi do obrazovanja pora i pada plastičnosti metala šava. Struktura metala
zavarenog spoja pokazuje znake bržeg hladjenja posle zavarivanja, dok je zona uticaja toplote
sužena. Zavarivanje pod vodom je moguće u rečnoj i u morskoj vodi. Obično se izvodi do 30-40
m dubine zbog zavarivača ronioca, koji mora da radi u vrlo teškim uslovima visokog vodenog
pritiska. Perspektiva razvoja zavarivanja pod vodom se kreće u pravcu primene poluautomata i
automata sa korišćenjem argona kao zaštitnog gasa. To će znatno povećati produktivnost rada.
31
IWE kurs
Poglavlje 1- Postupci zavarivanja i oprema za zavarivanje
LITERATURA
1. R.Prokić Cvetković, O.Popović, Zavarivanje i srodni postupci, Zavod za udžbenike,
Beograd, 2011.
2. A.Sedmak, V.Šijački Žeravčić, A.Milosavljević, V.Đorđević, M.Vukićević, Mašinski
materijali, drugi deo, Mašinski fakultet, Beograd, 2000.
3. M.Jovanović, V.Lazić, Tehnologija livenja i zavarivanja, Univerzitet u Kragujevcu, Fakultet
inženjerskih nauka, Kragujevac, 2015.
4. W.Galvery, F.Marlow, Welding Essentials, Questions and answers, Industrial press, New
York, 2007.
5. Z.Lukačević, Zavarivanje, Strojarski fakultet Slavonski brod, 1998.
6. S.Kalpakijan, S.R.Shmid, Manufacturing Engineering and Technology, Sixth Edition in SI
units, Prentice Hall, 2010.
7. K.Weman, Welding Processes Handbook, Woodhead Publishing Ltd, 2003
8. S.Kou, Welding Metallurgy, Second Edition, John Wiley&Sons, Inc, Hoboken, New
Jersey,2003
9. M.Nikolić, Zavarivanje obloženom elektrodom, Društvo za unapređenje zavarivanja u
Srbiji, Beograd, 1987.
10. Z.Radaković, D.Kalaba, A.Sedmak, Tehnologija zavarivanja, Praktikum, Univerzitet u
Beogradu, Mašinski fakultet, Beograd, 2016.
32