lOMoARcPSD|5273251

Locke, John - Dvije Rasprave O Vlasti

Filozofija Politike Ii (Sveučilište u Zagrebu)

StuDocu is not sponsored or endorsed by any college or university

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)
 lOMoARcPSD|5273251

JOHN LOCKE: ''Dvije rasprave o vlasti (vladi)'' {1690.}

PRVA RASPRAVA (REPLIKA NA ''PATRIARCHIJU'' R. FILMERA)

- Locke se odmah u prvom poglavlju obrušava na ropstvo i njegovo podržavanje,

pogotovo među ''plemenitim Englezima''; napada Patriarchiju Roberta Filmera koja se
zalaže za ropstvo i apsolutizam (tko bi rekao, a Locke je bio trgovac robljem. Doduše, on se
kao gospodin bavio samo papirima, nije prljao ruke robovima)
- protivi se Filmerovoj ideji da smo svi rođeni kao robovi i da život = ropstvo (Filmer je to
mogao misliti i kao determinist, a ne samo kao radikalni konzervativac; ipak nije, već je to
politička misao); Locke se u tom protivljenju poziva na Bibliju
- Filmerova teza je da ljudi po prirodi nisu slobodni: čim se rode, pod očinskom su vlašću
(i Biblija ima 'Oca', zato se djelo zove Patriarchia)
- Filmer brani pravo linearnog nasljeđivanja, po muškoj liniji. Očinska vlast nad djecom je,
po Filmeru, kraljevska vlast – a kralj je iznad zakona (jer odgovara i proizlazi iz božjih
zakona). Glava obitelji, kao i kralj, vlada po svojoj volji, a ne po zakonima – kralj vlada
silom, a ne zakonom, iz nužnosti. Filmeru je Adam uzor pravog patrijarha; ima vlast nad
Evom i djecom, te ima sluge (robove)
- kraljevi su božjom voljom nasljednici Adama i stoga imaju istu moć i vlast kao Adam –
apsolutnu, misli Filmer (Locke se tome protivi uočavajući da Filmer nema ni jedan jedini
argument, već sve opravdava prirodnom danošću; Adam je suveren, ali ničim utemeljeno)
- Filmer se poziva na Bibliju, a Locke ga upravo pomoću Biblije razoružava – dokazuje
da Adam nema prava veća no drugi ljudi (nema ostale u privatnom vlasništvu, može
posjedovati samo životinje, kao i svi drugi ljudi, a ne druge ljude – čovjek općenito je
vladar svijeta, a ne jedan čovjek). Filmer tumači kako njemu paše, a Locke ga lako pobija
minucioznom analizom (ma i) Biblije
- Izgleda da je bog ipak socijal-liberalnije nastrojen nego Filmer misli
- Locke Bibliju shvaća kao alegoriju, a Filmer doslovno – evo te razlike
- Locke se protivi i stajalištu da je vlast muškarca nad ženom apsolutna, naime ''Adam nad
Evom ima samo bračnu vlast, ne i političku''
- Otac ''nema pravo na život djece (samo) zato jer im daje život; jer onaj koji daruje nema
uvijek pravo da to uzme natrag''; a ako i uzmemo da ta argumentacija stoji, i majka ima to
isto pravo
- Odnos roditelja i djece (pa i muža i žene) nema veze s politikom – argument protiv
patrijarhata
- Kakve veze otac ima s kraljem?? (niti je kralj izrodio sve svoje podanike, niti otac mora biti
kralj ili plemić!) – ako je po prirodi otac kralj, onda kralj koji to postane uzurpacijom nema
kraljevski legitimitet
- ukratko, cijela prva rasprava o vlasti je zasnovana na Bibliji (i to onoj debeloj, ne dječjoj!).
Na kraju djela se rasprava o nasljeđivanju pretvara u masno, kolosalno navođenje biblijskog
rodoslovlja

DRUGA RASPRAVA (OGLED O ISTINSKOM PORIJELU, DOSEGU I SVRSI

GRAĐANSKE VLADE / VLASTI)

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)

 lOMoARcPSD|5273251

1. GLAVA
- Locke sažima zaključke iz prve rasprave: Adam nema takvo pravo (ni prirodno ni
božansko) kakvo mu Filmer pripisuje (pravo nad djecom, ženom i svijetom) - patrijarhija
nema legitimitet. Kraljevska vlast ne vuče pravo iz Adamove vlasti
- vlast upravljača nad podanicima (čak ne ''vladara'', nego ''upravljača'') nije ista kao vlast
oca nad djecom, gazde nad slugom itd., nego druge naravi. To je politička vlast, koja se
razlikuje od ovih drugih vrsta vlasti. Politička vlast je pravo donošenja zakona (uključujući
najtežu, smrtnu kaznu, pa prema tome i sve niže) radi zajedničkog dobra (koje uključuje
obranu od vanjskog neprijatelja, privatno vlasništvo i uređenje života)

2. GLAVA - O PRIRODNOM STANJU

- da bismo saznali otkud vlast, valja znati kakvi su ljudi po prirodi - u prirodom stanju. To je
stanje savršene slobode i savršene jednakosti. Potpune slobode, jer ljudi djeluju po
vlastitom nahođenju, neovisno o volji bilo koga drugoga; potpune jednakosti zato što nitko
nema više vlasti od drugog. Također, ''prirodno je da smo kao ljudi po rođenju jednaki i
jednaki po sposobnostima'' (sam Locke prihvaća različitost!)
- prirodno stanje jest stanje slobode, ''ali ne i stanje samovolje'', jer u prir. stanju postoji
prirodni zakon (kojeg predstavlja um) koji ljude odvraća od toga da drugima nanose zlo
(Ovdje je Locke antropološki optimist, no, pokazat će se dolje, sa zadrškom). Jer, svi smo
djeca boga i u prirodi smo njegova bića koja ne poznaju podređenost jedni drugima (ljudi
nisu stvoreni kao sredstvo, za razliku od životinja). U prir. stanju, svatko čuva sebe, ali treba
čuvati i druge
- baš zbog tog samoočuvanja, da spriječi nepravdu prema sebi, u prir. stanju svaki čovjek ima
pravo izvršenja pravde (no, kako će pojedinac znati gdje je mjera? Locke računa na
recipročnost, da se ne koristi veća protusila ili da se koristi koliko je potrebno da spriječi)
- svatko ima pravo u prir. stanju s mjerom kazniti krivca (dakle, pojedinac je izvršna
vlast, u prir. stanju) - ima pravo na kaznu i pravo na odštetu (dva prava koja se mogu tražiti
od prekršitelja). Može i oprostiti, kao što i vladar drži pravo pomilovanja
- u prir. pravo, zato svatko ima pravo ubiti ubojicu, zbog sigurnosti sebe i drugih (da druge
odvrati od takvog zločina - prevencija, više nego represija. Za razliku od Kanta). Također,
zločince se treba kažnjavati i za manje prekršaje, i manjim kaznama, ali uvijek tako da
zločinac više gubi kaznom nego što dobiva zločinom.
- ''u prirodnom stanju svatko ima izvršnu vlast''. E, baš zbog toga što će ljudi suditi prema
sebi, što bi uzrokovalo da osveta za zločin ne ode predaleko (Locke ovim 'zaobilaznim'
putem uviđa da prirodno stanje nije dobro. Nije htio jednostavno priznati, kao Hobbes, da je
''čovjek čovjeku vuk'', nego se ''boji da bi kazna (tek kazna, dakle, defenzivno, a ne
ofenzivo!) otišla predaleko''), navodno bog je ustanovio građansku vlast / vladu. No, i
vladari, monarsi, prinčevi, svatko tko ima apsolutnu vlast, također može suditi nepravedno i
za svoj interes. Od toga je prir. stanje čak bolje (očito je da ovdje Locke želi rasturiti
Hobbesova apsolutističkog Levijatana!). Zato vlast monarha mora biti ograničena.
- vlade (monarsi) su jedni prema drugima uvijek u prir. stanju (isto kao u Kanta; Kantov
'vječni mir' je, izgleda, pokušaj da ljudi zauvijek iziđu iz prirodnog stanja)
- ''istina i držanje obećanja (dogovor) pripadaju ljudima kao ljudima (i u prir. stanju), a ne
kao članovima društva''. Prirodni zakoni također obavezuju ljude, ne samo društveni!

3. GLAVA - O STANJU RATA

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)

 lOMoARcPSD|5273251

- stanje rata = neprijateljstvo i razaranje.Kad netko promišljeno objavi da želi posegnuti za

životom drugog, stavlja se u stanje rata s njim. Time stavlja i svoj život na kocku, je mu ga
ima pravo oduzeti napadnuti ili saveznik napadnutog.
- u stanju rata, prednost da im se očuva život imaju - nevini. U stanje rata se stavlja i svatko
tko želi drugoga dovesti pod svoju apsolutnu vlast (jer tako opet poseže za
životom/slobodom drugoga). Jer, ako ti oduzme slobodu i ima te u apsolutnoj vlasti, može ti
oduzeti i život. ''Sloboda je temelj svega drugoga.''
- također, lopova (koji poseže za tvojom imovinom) se smije ubiti (to misli Locke; ovo je
osnova njegovog liberalizma koji uključuje imovinu: brani život, slobodu i imetak)
- stanje rata = stanje bez vlasti u kojem netko poseže za životom drugog; prirodno stanje =
stanje bez vlasti u kojem sve funkcionira umski - ''neki ih brkaju'' (misli na Hobbesa)
- stanje rata može postojati i ondje gdje postoji vlast (za razliku od prirodnog stanja); i kad
završi rat, nevina strana ima pravo na odštetu. A kad i zemaljski sud presudi protiv nevinih,
onda nevini još uvijek imaju pravo na rat i zato se mogu još jedino obratiti bogu (ovo je
Lockeov deus ex machina)
- ljudi su ušli u društvo upravo zato da bi izbjegli stanje rata (tj. smanjili rizik), jer se tako
nesuglasice mogu riješiti preko zemaljskog vladara, a ne ratom (ali tko kaže da ljudi
smanjuju rizik od ratovanja? Oni ga samo stavljaju ne drugu razinu - na međudržavni rat)

4. GLAVA - O ROPSTVU
- prirodna sloboda = čovjekova lišenost svake vlasti (priznaje samo prirodni zakon);
društvena sloboda = čovjekova lišenost svake vlasti koja nije ustanovljena suglasnošću svih
ljudi (priznaje legitimnu vlast, ali ne arbitrarnu: sloboda od proizvoljne vlasti!). Čovjek je
vezan jedino vlašću (legitimne) vlade, od svega drugog je slobodan
- nitko nije vlasnik svog života pa nitko ne može svoj život dati u ropstvo, a ako prokocka
svoj život (npr. ubojstvom) i postane rob, ima se pravo ubiti (komentator: to je
kontradiktorno - ako nema vlast nad svojim životom). Ropstvo je ''produženo stanje rata
između porobljenog i porobljivača''
- no, sporazumno se može dogovoriti da je rob poslušan gospodaru (??? To je u kontradikciji
s ovim gore, ali Locke tako opravdava svoju robotrgovačku poziciju)

5. GLAVA - O SVOJINI (VLASNIŠTVU)

- svaki čovjek ima pravo na dio zemlje (kom.: protiv prvenstva priv. vlasništva!), dovoljan da
se održava. Ljudima je dao bog vlasništvo nad nekim dijelovima svijeta. Kako onda steći
vlasništvo (tj. kako da ga pojedinac stekne)?
- čovjek ipak može steći vlasništvo nad nekim stvarima, i bez da pita druge
- s obzirom da i to zajedničko vlasništvo ljudi (hrana - životinje, ili piće - voda) služi da se
ljudi njime koriste, moraju ga (prije upotrebe) ipak na neki način prisvojiti. Dakle, ono što
čovjeku treba da preživi (jelo ili piće, recimo riba) on ima pravo prisvojiti bez da pita ikog
drugog; taj dio svijeta koji prisvoji radi preživljavanja, čovjek ima kao dio sebe
- prvenstveno, čovjek ima vlasništvo nad sobom pa time i nad proizvodom svog rada; da bi
bilo što iz prirode uzeo, čovjek treba rad (pa i da ubere jabuku) i time što pridodaje svoj rad
to što uzme postaje njegovo vlasništvo. Drugi mu to ne mogu oteti, osim ako nema za sve
(sic!)
- u trenutku kad čovjek priskrbi sebi nešto, to postaje njegovo vlasništvo (inače, ''kad bi za
ubiranje jabuke trebao suglasnost svih, čovjek bi umro od gladi'' - argument i protiv

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)

 lOMoARcPSD|5273251

Proudhonova ''svako vlasništvo je pljačka''). Vlasništvo, dakle, postoji i prije ulaska u

društveno stanje (i kod Kanta je tako). Od zajedničkog, čovjek uzima samo dio (radom; ali,
nije ustanovljeno uzima li to trajno ili privremeno? Lako je dok uzima jabuku, ali kad uzima
komad pašnjaka, kako Locke kaže? Uzima li on dio pašnjaka u svoje trajno vlasništvo, ili
samo dok krava ne popase? U prvom slučaju, vrlo brzo će nestati slobodne, zajedničke livade
(sasvim sigurno neće biti za sve)), i tako nastaje vlasništvo
- svatko tko upotrijebi i najmanji rad da si prisvoji nešto zajedničko, dobiva vlasništvo nad
tim. No što ako minimalnim radom prisvoji sve? Locke ima odgovor: nitko ne smije uzeti
prekomjerno, tj. više nego što može iskoristiti a da mu se ne pokvari; sve izvan toga je
zajedničko (''onoliko koliko može pojesti/obraditi/potrošiti prije nego se pokvari''); no, kako
danas? Vikendice i BMW-i se teško kvare, novac još teže. Također, zemlja se ne kvari. Zato,
svatko smije uzeti i obrađivati onoliko zemlje koliko s nje može potrošiti, i ono što svojim
radom na zemlji napravi ostaje njegovo vlasništvo. Tako i za druge ostaje dovoljno i čak
višak. Ipak, postoji i zajednička zemlja (komunalna)
- čovjek može sebi podrediti komad zemlje, i ako na njemu radi, plod je privatni posjed. Ako
se pokvare plodovi zemlje ili meso, vlasnik (vlasnik!) je kriv po prir. zakonu (i podložan
kažnjavanju!), znači da nije imao pravo na obradu
- što je više u prirodu uloženo rada, to je vrijednost veća. Oko 90% dugujemo radu, a oko
10% prirodi (višestruko daje ploda obrađena zemlja nego neobrađena). Radom se poboljšava
kvaliteta života, npr. bolje se živi u Engleskoj nego u indijanskoj Americi. ''Rad je
neusporedivo najveći dio vrijednosti (nekog predmeta)''
- prvotno je rad davao pravo vlasništva; kasnije se, pojavom novca (zamjene za rad) javlja
ugovorno vlasništvo (zbog dogovora zlato i novac imaju vrijednost); zemlja ima objektivnu
rijednost, novac ugovornu.
- tek pojavom novca počinje uvećavanje posjeda (prije toga nitko nije htio obrađivati više
zemlje nego što mu treba za prehraniti se, jer što će mu to?); zlato i novac su nepokvarljivi i
mogu se skupljati do mile volje. Otkad je te dogovorne vrijednosti, i posjedi su nesrazmjerni

6. GLAVA - O OČINSKOJ VLASTI

- tu Locke, kao donekle liberal, podrazumijeva i majčinsku vlast (roditeljska, ne očinska)
- Locke je rekao da su ''ljudi jednaki''; no, nije mislio da su u svakom pogledu jednaki (netko
je mudriji, netko stariji) - jednaki su u pogledu prirodne slobode (slobodni od arbitrarnosti
tuđe volje). No, djeca su privremeno bezumna i zato neslobodna
- djeca nemaju um, pa roditelji imaju dužnost prema njima da ih odgajaju, kao što zakoni
čuvaju ljudsku slobodu od proizvoljnosti drugih (''gdje nema zakona, nema ni slobode'')
- razum daje slobodu - tko nema razum, ne treba mu pustiti ni vlastitu volju; minimum je 21
godina. Oni koji ostanu nerazumni, ostaju i neslobodni (luđaci, retardirani). Razumni će
slijediti zakon i na taj način steći i slobodu (ono što im zakon ne ograničava)
- sloboda čovjeka zasnovana je na posjedovanju uma. Vlast oca nad djecom je vlast nad
onima još-ne-slobodnima, i ona mu ne pripada po prir. pravu, nego kao skrbniku i odgajatelju
(to nije apsolutna vlast!), do punoljetnosti. Roditeljska vlast nije politička, ne sadrži
političku suverenost (''očeva vlast je tek sjena vladareve''), ona je privremena
- djeca duguju poštovanje roditeljima, ali roditelji nemaju na temnelju toga apsolutnu vlast
nad njima (''kralj duguje poštovanje svojoj majci, ali to ne umanjuje njegovu vlast'')
- očinska i politička vlast uopće ne interferiraju (jednako kralj duguje poštovanje majci kao i
podanik); ipak, u početku (još u prir. stanju, i u prelasku u društv.; ovdje je Locke, kako

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)

 lOMoARcPSD|5273251

komentator primjećuje, ipak pod utjecajem Filmera i sebi skače u usta) otac je u obitelji bio
vladar; može se reći, kralj (u jednom trenutku Locke piše: ''(djeca) nisu željeli napustiti svoju
nepunoljetnost'' - odavde dakle Kant izvlači ''samoskrivljenu nezrelost'')

7. GLAVA - O POLITIČKOM ILI GRAĐANSKOM DRUŠTVU

- čovjek je biće koje ne može samo, priroda ga goni u društvo (i to pomoću jezika). Prvo
društvo - muškarac i žena, iz čega dolazi obitelj. Od obitelji se, spajanjem, ide k političkom
društvu. Brak je slobodan i dobrovoljan (žena nije pod potpunom vlašću muža, može i otići;
liberal! Locke) ugovor, sa svrhom rađanja i razmnožavanja (ne spominje spolni užitak). Brak
je isti u prir. i u društv. stanju
- robovi, koji u izgubili svoje pravo na život, tim i slobodu i imetak, nisu dio pol. društva
- gospodar je vrlo malo sličan državi u malom (nema ''zakonodavno pravo života i smrti'').
Obitelj se razlikuje od političkog društva. Kako? Prvo objasniti što je pol. društvo
- političko društvo: ljudi su rođeni s jednakim pravo na ''savršenu slobodu'', s pravom da
čuvaju svoje vlasništvo (život, slobodu i imetak). Ima i pravo kazniti krivca. No, tu ne postoji
vlast koja čuva vlasništvo i koja kažnjava (nego svatko sam). U želji da se takvo što (vlast,
zakon) ustanovi, svaki čovjek se radi zaštite odriče prirodne vlasti i predaje ju u ruke
zajednice. Dakle, političko (građansko) društvo nastaje kad se članovi odriču prirodne
slobode u zamjenu za sigurnost vlasništva (života, slobode i imetka). Ljudi se odriču od
proizvoljnosti kažnjavanja i prepuštaju to vlasti (ali time i svoju silu stavljaju u službu
države, npr. u slučaju rata). Time država dobiva zakonodavne (određuje zločine i kazne) i
izvršne ovlasti
- to je formiranje političkog / građanskog društva, i tako se stvara jedno političko tijelo s
jednom vrhovnom vladom (ili se pridružuje već postojećoj vladi), izlaskom iz prirodnog
stanja: uspostavlja se sudbeno tijelo koje rješava sve sporove (L. tu, čini se, sudsku od
zakonodavne vlasti ne razlikuje - a dolje da); tko to nema, još je u prirodnom stanju
- apsolutna monarhija ''nije u skladu s građanskim društvom'', jer se u pol./građ. stanju
pojedinci obraćaju vlasti koja nepristrano sudi, a u apsolutnoj monarhiji sva vlast je u
rukama monarha koji ne može nepristrano suditi (nego uvijek u svoju korist). Zato je
apsolutni monarh u odnosu na svoje podanike u prirodnom stanju! (protiv apsolutizma) -
ljudi su u aps. mon. lišeni čak i svog prava da se brane (protiv Hobbesa) (od monarha), iako
postoji barem zakon i barem neka vladavina. Ali to, kaže Locke, aps. vladar ionako mora
raditi želi li se održati (''ne zbog ljubavi za podanike, nego za vlast''). No, od nasilja monarha
u aps. monarhiji nema nikakve obrane, i zato aps. monarhija nije građ. stanje!
- ljudi, čim shvate da u aps. monarhiji nemaju nikakvo pravo priziva niti očuvanja vlasništva,
poželjet će istinsku sigurnost, sigurnost građanskog stanja
- svrha građanskog društva je očuvanje vlasništva! U građ. stanju nitko nije izuzet od
zakona (jer, ''građ. zakon je akt cijelog pol. tijela, pa stoga vlada svim dijelovima cjeline'')

8. GLAVA - O POČETKU POLITIČKIH DRUŠTAVA

- ljudi se isključivo svojevoljno udružuju u pol. stanje. Svatko ima pravo na slobodu i pravo
da ostane izvan zajednice. Međutim, kad neka skupina ljudi stvori zajednicu, u njoj većina
odlučuje. Ljudi su (navodno) pristali na taj većinski sustav i sad ga moraju poštovati. Svatko
mora poštovati većinsku odluku. Akt većine = akt cjeline (jer ''po zakonu uma i prirode
sadrži vlast cjeline''!). To svako buduće podređivanje odluci većine je garant da se izvorni
ugovor (koji je stvorio pol. stanje) poštuje. Odluka većine je mudra i zato što je nemoguće

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)

 lOMoARcPSD|5273251

imati 100-postotnu suglasnost. 100-postotna suglasnost je dovoljna za ''početak zakonite

vlade'' (Rousseau se slaže - kad se jednom stvori ugovor, onda je gotovo: ''opća volja je
nerazoriva'')
- postoje 2 prigovora na ovo, na koja će Locke odgovoriti:
a) nikad se u povijesti ljudi nisu tako sastali i uspostavili vlast
b) svi ljudi su rođeni pod nekom vladom, pa je nedopustivo da sastavljaju novu
- na prvi prigovor odgovara da je jasno da nema povijesnih svjedočanstava, jer je to rano
doba čovječanstva o kojem se ne zna mnogo (osim toga, svi su požurili u društ. stanje) i
društ. ugovor prethodi pisanoj povijesti (a umjesto da lijepo prizna da pol. zajednice nastaju
silom). No, ljudi su sigurno bili slobodni prije društ. ugovora, i slobodni i jednaki su osnovali
državu. Locke priznaje da je u početku svugdje bila monarhija, no slobodno izabrana, čak su
i smjenjivali vladare. Dakle, to nije patrijarija kao u Filmera, iako su ljudi trpjeli i nasljedne
monarhije (da je obitelj prerasla u vlast, to L. priznaje)
- na drugi prigovor odgovara da je svatko rođen pod nekom vladom (čak i monarhov sin), pa,
ako je on slobodan da zasnuje novu vladu, svatko je slobodan da je zasnuje. Svatko ima
pravo odvojiti se, kaže L., ali priznaje da to vrijedi ''dok veći ne proguta manjeg''. Čovjek
ostaje pod nekom vladom ako preuzme obaveze, ali ne može na to obvezati svog sina koji se
rodio pod istom vladom. Dakle, rođenje pod nekom vladom ne isključuje da čovjek smije
izabrati zemlju ili vladu koju želi. Dijete se ne rađa kao ničiji podanik! (danas nije tako)
- dakle, čovjek se rađa slobodan. Što se onda može smatrati ''dovoljnom suglasnošću'' da je
podanik? Ljudi daju vladi bilo izričitu bilo prešutnu suglasnost (za Rousseaua čak ni ne
treba suglasnost). Prešutna suglasnost je vlasništvo nad posjedom u nekoj državi (ako imaš
posjed ili privilegiju u nekoj državi, obavezan si njenim zakonima - privilegijom se može
smatrati već samo bivanje na njenom teritoriju, i gdje smo onda?)
- aktom pristupanja državi, pojedinac ustupa i svoj imetak (jer svrha države je zaštita imetka).
No, kad stranac poželi otići, više nije obvezan zakonima; također, to što stranac biva
potčinjen zakonima države, ne znači da je član pol. društva (nema državljanstvo)
- kad se da izričit pristanak, više ne možeš izići iz pol. društva

9. GLAVA - O CILJEVIMA POLITIČKOG DRUŠTVA I VLADE*

*Ova glava je skraćeno izlaganje cijelog Lockeovog gledišta u ''Drugoj raspravi'' (kom.)
- iako čovjek u prirodnom stanju ima veće slobode i jednak je svima, ipak je izložen riziku od
napada drugih. Zato, zbog očuvanja života, slobode i imetka (to troje spada pod vlasništvo),
čovjek stupa iz prirodnog u društveno stanje
- prirodno stanje, unatoč slobodi i jednakosti, ima manjkavosti: nema zakone (ima prir.
zakon, ali bez suca ga je čovjek sklon primjenjivati samo u svom interesu), suce (pristranost
je problem, kao i kod zakona) ni vlast (ljudi nisu dovoljno moćni u prir. stanju da sami vrše
pravdu - mogao bi ih ubiti nepravednik)
- ljudima je mnogo ugodnije i sigurnije se osjećaju u društvu, sigurniji su za vlasništvo
- svoje ovlasti (da čini što god treba za očuvanje sebe i drugih ljudi, te da kažnjava zločine)
pojedinac predaje u ruke vladi - ne zato da bi mu bilo gore, nego da bi mu bilo bolje - zbog
općeg dobra, ni zbog čeg drugog. Zato vlada mora vladati po zakonima svima vidljivim i
poznatim (tzv. transparentnost) i s nepristranim sucima, a ne arbitrarno

10. GLAVA - O OBLICIMA DRŽAVE

- nakon prvog ugovora, većina odlučuje i ima pravo donijeti zakone koji reguliraju oblik

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)

 lOMoARcPSD|5273251

države: to može biti demokracija, oligarhija, monarhija (nasljedna ili izborna). Ne može
izvršna vlast (koja se određuje oblikom države) odrediti oblik države (sama sebe), već
zakonodavna (Locke je ovdje blizak suvremenoj demokraciji) koja je viša od nje
- ''država je bilo koja (izvana) nezavisna zajednica'', neovisno o unutrašnjem ustroju

11. GLAVA - O DOMAŠAJU ZAKONODAVNE VLASTI

- prvi cilj ljudi pri ulasku u građ. stanje su zakoni. Zato je nužno prvo ustanoviti
zakonodavnu vlast, kako bi se dobio objektivni kriterij suđenja i izvršenja. Ona je najviša
vlast i ''sveta i nezamjenjiva'', samo njena riječ ima zakonsku moć (samo suglasnošću članova
zakonodavne vlasti može se mijenjati zakon; ona je vrhovna), a ne riječ nekog monarha
(protiv samovolje: monarh je tek izvršna vlast, zakonodavna je viša)
- zato, nikakva poslušnost vladaru ili sl. nije ispred poslušnosti zakonima/zakonodavcima
- zakonodavna vlast ne može arbitrarno odlučivati o životu i imovini drugoga, jer ona ima
samo onoliko vlasti koliko su ljudi na nju prenijeli (a nitko ne može dati svoj ili tuđi život niti
uništiti ili prodati tuđu imovinu - slijedom toga, ni zakonodavci). Zakonodavna vlast je
ograničena (liberalizam - minimalna država. Locke je začetak toga!) na očuvanje mira i
sigurnosti (na opće dobro)
- u građ. stanju, prir. zakon ne prestaje važiti, nego je dapače jasnije određen (a osnovna
odredba prirodnog zakona - očuvanje ljudi - vrijedi kao najviše pravilo za zakonodavce)
- zakonodavna vlast ne smije sebi prisvojiti pravo upravljanja (ne smije početi izdavati
dekrete, nego mora vladati po zakonima) ni pravo suđenja. Jer, tako može doći do
zloupotrebe. Zato postoje suci
- pogotovo je protivno građ. stanju (naravi društva i vlasti) aps. proizvoljna vlast. Jer, to
ljudima uopće ne čuva njihovo vlasništvo, a građ. stanje upravo zato postoji! Vlast ne
smije vladati proizvoljno (nego na osnovu zakona), jer ljudi bježe k vlasti baš od
proizvoljnosti prir. stanja. Isto tako, (vrhovna) vlast ne smije nikom oduzeti vlasništvo, jer su
ljudi upravo zato i došli pod vlast: da sačuvaju vlasništvo (kod Rousseaua je drukčije: kod
njega država ima sav imetak. Rousseau je više za sigurnost/jednakost, a Locke više za
vlasništvo/slobodu. Početak razlikovanja ljevice i desnice?)
- i zbog toga, i zbog opće sigurnosti u vlast, zakonodavna vlast treba mijenjati svoje članstvo
(da ne budu isti ljudi dugo vremena u skupštini) - inače je opasno kao i aps. monarhija.
Zanimljivo: zakonodavna vlast smije uređivati odnose vlasništva između podanika, ali ne
uzeti i najmanji dio (donekle, socijalna pravda. Ali kasnije se Locke protivi porezu na
vlasništvo. Zanimljivo, i danas neusuglasivo. L. to tad nije vidio)
- zakonodavna vlast ne smije prenositi svoje ovlsti, jer su joj te ovlasti dane od naroda.
- ona ne smije oporezivati vlasništvo ''bez suglasnosti naroda ili predstavnika naroda'' (to ipak
u praksi znači da će uvijek biti poreza; ovo je tek principijelno neoporezivanje vlasništva, ne
onako radikalno libertarijanski kao u Nozicka)
- to su dakle ograničenja zakonodavne vlasti: 1. vladaju samo na osnovu objavljenih
zakona; 2. ti zakoni služe isključivo općem dobru / dobru naroda; 3. nema poreza na
vlasništvo bez suglasnosti naroda / predstavnika; 4. nema prenošenja zakonodav. vlasti

12. GLAVA - O ZAKONODAVNOJ, IZVRŠNOJ I FEDERATIVNOJ VLASTI

- zakonodavna vlast je ta koja određuje kako se upotrebljava pravo na silu. No, ona to može
donijeti u kratkom roku, i onda se raspustiti (opasno je da mnogo ljudi bude na okupu duže
vrijeme) te oni koji su bili zakonodavci sad postaju podanici zakona. Zakonodavna vlast ne

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)

 lOMoARcPSD|5273251

postoji stalno (L. je imao na umu da se zakoni ne mijenjaju stalno, što danas nije slučaj. Ali
ne znači da ubuduće neće biti tako kako on kaže); zato je tu izvršna vlast, koja nadgleda da
se zakoni izvrše, i to je nužno stalno činiti. Zato, izvršna vlast postoji stalno. Te dvije vlasti
su ''često (sic!) odvojene'' (ipak, koncept odvojenosti raznih grana vlasti postoji). Treća vlast
je ona koja nastupa prema van, prema drugim suverenima - federativna vlast, koja određuje
odnose sa svime i svima izvan države (bile to druge države ili pojedinci izvan države),
određuje rat i mir te savezništva (zato federativna - određuje udruživanje, savez s pojedincia
ili državama)
- zapravo, razlika izvršne i federativne vlasti je u tome što se izvršna bavi unutarnjim
poslovima, a federativna vanjskim. (danas se i jedno i drugo smatra izvršnom vlašću, a i
Locke gleda na izvršnu i federativnu vlast kao na ''gotovo uvijek sjedinjene''). Izvršna
primjenjuje zakone na unutra, federativna na van. One su u istim rukama (dakle, obje su
zapravo izvršna vlast), što osigurava jedinstvo, da se zajednica neće raspati
- očito je da Lockeova trodioba vlasti drukčija od danas poznate, koju je utemeljio
Montesquieu 60-ak godina nakon Lockea. Locke ima zakonodavnu, izvršnu i federativnu (od
kojih se zadnje dvije mogu ujediniti u izvršnu; a Locke zaboravlja sudstvo, koje ranije
spominje). Montesquieu - svima poznato: zakonodavna, izvršna, sudska

13. GLAVA - O POTČINJENOSTI VLASTI DRŽAVE

- postoji samo jedna vrhovna vlast u državi, sve druge su joj potčinjene. To je zakonodavna
vlast. No, čak i tu vrhovnu vlast narod (koji je ipak najviša vlast, jer daje vlast drugima) ima
pravo svrgnuti ili zamijeniti, ako djeluje suprotno onome kako bi trebalo, tj. suprotno
(samo)očuvanju podanika. No, ''dok vlada postoji'', zakonodavno tijelo je najviša vlast
- ondje gdje je zakonodavna vlast nestalna (tj. gdje - kao u poglavlju prije - ona ne mora
stalno davati zakone pa se raspušta), tamo je izvršna vlast vrhovna; najčešće je to monarh.
No, buni se L., ne bi se moglo reći ''vrhovna vlast'', nego vrhovni izvršitelj, jer on je još
uvijek podređen zakonima i samo ih izvršava, iako ona jest posrednik vrh. vlasti
- takva izvršna vlast ima pravo na poslušnost građana samo dok je zastupnik zakonodavne (tj.
zastupnik zajedničke volje), i dok u skladu s tim postupa. Čim iskaže iole samovolje ili radi
iole protiv zajedničkog interesa, gubi svako pravo na poslušnost
- dakle, i vrhovna izvršna vlast je potčinjena (protiv samovolje monarha, u duhu eng.
parlamentarizma), i to zajedničkoj volji (preko zakonodavne vlasti)
- zakonodavno tijelo - ne mora postojati stalno (zakone ne treba stalno donositi)
- izvršno tijelo - mora postojati stalno (zakone treba stalno provoditi)
- zakonodavna vlast ima pravo oduzeti izvršenje vlasti onoj izvršnoj vlasti koja se pokaže da
vlast vrši loše i u suprotnosti s dogovorenim. Tu spadaju, zakonodavnoj su potčinjene, i
izvršna i federativna vlast (zajedničkim nazivom ''ministarske'')
- ako izvršna vlast pokuša silom (koju ima, jer joj je predana na izvršenje) srušiti
zakonodavnu, stavlja se u stanje rata s narodom, i narod ima pravo uzvratiti silom te srušiti
izvršnu vlast .
- izvršna vlast ima pravo sazivanja i raspuštanja (zakonodavne) skupštine, ali time nije viša
od njega (danas je to riješeno time što se zakonodavci moraju periodično sastajati, što i
Locke spominje). Jer, tko će drugi (osim ako unaprijed nije određeno periodično sastajanje)
odrediti kad bi se skupština trebala ponovo sazvati? Može i mješavina periodičnosti i
sazivanja
- ''salus populi suprema lex'' - ''spas naroda je vrhovni zakon''

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)

 lOMoARcPSD|5273251

- kako birati zakonodavce? Predstavnici naroda se trebaju birati po pravednim i

ujednačenim mjerilima, tako da svaki građanin jednako pridonosi izboru zastupnika
- prerogativa = ovlast izvršne vlasti (ob. monarha) da čini nešto što nije regulirano zakonom
(nije moglo biti), npr. da saziva i raspušta skupštinu. Zbog prerogative nije viši

14. GLAVA - O PREROGATIVI

- prerogativa (''prije nego se pita'') - moć da se izvrši i ono što parlament ne predviđa, ili
prije no što je parlament nešto odobrio. Prerogativa treba postojati ondje gdje su
zakonodavna i izvršna vlast razdvojene (u ''umjerenim monarhijama'', dakle ondje gdje
vladar/i ne uzima/ju svu vlast sebi). Prerogativa su ''stvari prepuštene razboritosti izvršne
vlasti'' (zato se i podrazumijeva da je dopustiva ondje gdje je vlast odvojena i 'razborita')
- to su odluke lišene upliva zakonodavne vlasti (jer ona nije u stanju baš sve predvidjeti) –
donosi ih izvršna vlast u izvanrednim slučajevima (usporedivo s diktaturom kod Rousseaua.
Obojica to dozvoljavaju strogo legalistički), koje zakon nikako ne može zbrinuti.
Prerogativom vladar čak može odstupati od zakona, kad to traži opći interes (ublažavati
zakone, mijenjati, nekad i protiviti im se)
- naravno, prerogativa se mora upotrijebiti za dobro zajednice, a ne za privatni interes (nije
abritrarna). Ona pretpostavlja prešutnu suglasnost naroda; osnova joj je, kao i zakonu, opće
dobro. U početku društva, bilo je malo zakona i ''vlast je gotovo cijela bila prerogativa''.
Narod se obično bez problema suglašava, ali ima pravo oduzeti prerogativu (jer sva vlast
pripada njemu, a ništa po pravu, osim po pravu koje mu narod da, ne pripada monarhu).
Prerogativa je isključivo dopuštenje od strane naroda
- ''prerogativa = vlast činjenja općeg dobra bez pravila'' (zakon je, očito, s pravilima)
- sazivanje i raspuštanje parlamenta npr. spada među prerogative. Tko određuje kad je
prerogativa pravilno upotrebljena ili ne? Nema vrhovnog suca, ali narod tu ima posljednju
riječ i pravo da se ''obrati bogu'', dakle narod ''uz božju pomoć''

15. GLAVA – O OČINSKOJ, POLITIČKOJ I DESPOTSKOJ VLASTI UZETIM ZAJEDNO

- ''velike pogreške s obzirom na vlast / vladu'' proizlaze iz brkanja ove 3 vlasti
- očinska vlast je samo vlast roditelja nad djecom za njihovo dobro, do punoljetnosti i
upotrebe uma te sposobnosti da slijede prir. ili poz. zakon. Nije arbitrarna ni apsolutna
- politička vlast je vlast koju čovjek, izlazeći iz prir. stanja, daje u ruke društvu (vladarima);
ona štiti vlasništvo i kažnjava povrede, i samo to. Ni ona nije arbitrarna ni apsolutna, te se
može pozivati jedino na ugovor
- despotska vlast je apsolutna i arbitrarna, kojom jedan čovjek može drugome oduzeti život
kad god zaželi. Ona nije ni prirodna ni ugovorna, već je posljedica zločina, i onaj koji je vrši
stavlja se u stanje rata s drugima (kontra Hobbesa) i prema njemu se postupa kao prema
životinji koja je opasna po čovjeka
- očinska vlast dana je prirodno, politička društveno/ugovorno, a despotska
silom/zločinom. U prvoj ljudi su još nespremni na vlasništvo, u drugoj njime slobodno
raspolažu, a u trećoj ga uopće nemaju

16. GLAVA – O OSVAJANJU

- napadačkim osvajanjem ne može se steći pravo nad drugim i ne može se stvoriti nikakva
vlada (mada su skoro sve tako stvorene i debelo legitimirane). Može srušiti taru da bi se
sagradila nova, ali (n)ova ne može nastati bez suglasnosti naroda

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)

 lOMoARcPSD|5273251

- pravo osvajanja nije ništa veće pravo od prava razbojnika. No, kako poništiti to 'pravo'
osvajača na osvojeno? Nakon 1-2 generacije, narod se može samo obratiti bogu (što im nikad
nije baš pomoglo; a i dokle bismo došli kad bi svaki narod na svijetu morao vratiti osvojeno
područje, koje je očito nepravedno stekao?). Nepravedni osvajači ''nemaju nikakvo pravo na
poslušnost stanovništva''
- no, u pravednom osvajanju (kakvo je pak to?) ima nekakva prava: nema prava nad onima
koji nisu protiv njega ratovali, ali ima aposlutnu vlast nad životima protivnika (ali ne i nad
imovinom, jer ona po pravu pripada djeci pokorenog. Jer, svojim grijehom otac ne može
obespraviti djecu) – vlast osvajača je ''savršeno despotska''
- osvajač može imati pravo isključivo, dakle, nad onima koji su svoju silu upregnuli u
nepravdu (protiv njega) – iako osvajač obično porobljava čitav narod, bez obzira je li pristao
na nepravdu svog vladara. ''Nepravedna upotreba sile je ono što čovjeka stavlja u stanje rata
'', i sam je kriv za posljedice
- gornja tvrdnja, da se može imati pravo na život, ali ne i na imovinu pokorenog, dovodi o
apsurdnih situacija. Imovinu se može uzeti isključivo kao odštetu (Lockeova 'opsjednutost'
imovinom, koja je za njega u nekim slučajevima preča od života!)
- vladi koju uspostavi osvajač ljudi nisu obavezni pokornost i ona nema prava nad
osvojenima. Dalje, čak i pravedn osvajač nema prava nad djecom pokorenih sve dok oni ne
daju suglasnost
- svaki čovjek se rađa s dva prava: pravo na slobodu ličnosti (ono koje ga ne obavezuje na
život u društvu, ali ako se izuzme ispod vlasti, gubi pravo na imovinu) i pravo na
nasljeđivanje imovine (koje zadržava čak i kad ne pristane na vlast osvajača). ''Nijedna
vlada nema pravo na poslušnost ljudi koji nisu na nju slobodno pristali''. Tako se bez
čovjekova pristanka ne može uzeti ni imovina
- pravedan osvajač ima pravo samo nad životima onih koji su protiv njega ratovali; nema
pravo zasnovati vlast na osvojenom teritoriju (to onda nije osvajač) i svaka buduća pobuna
protiv njega (ako je zasnovao vlast) je legitimna

17. GLAVA – O UZURPACIJI

- osvajanje – izvana; uzurpacija – iznutra (zapravo puč). S tim da uzurpator nikad nema
pravo, jer uvijek poseže za nečim što mu ne pripada. Uzurpator (uzurpira se najčešće izvršna
vlast) ne može imati veće ovlasti od vladara prije njega, inače je to tiranija. Kad jednom
uzurpira izvršnu vlast, ne može zadobiti nikakvo pravo osim ako se narod suglasi

18. GLAVA – O TIRANIJI

- uzurpacija = vršenje vlasti na koju je drugi imao pravo; tiranija = vršenje vlasti izvan
prava. Ukratko, tiranin vrši vlast na koju prethodnik nije imao pravo.
- tko god vladao, ne smije pravilom učiniti vršenje svoje volje umjesto vršenja zakona.
Pošten monarh će vladati za opće dobro, a tiranin za privatni interes. I to ne vrijedi samo za
monarhije, tirana može biti i mnogo
- ''gdje zakon prestaje, tiranija nastaje''. Dakle, tko god vlada (ma bio to i uzurpator izvršne
vlasti), mora vladati u okviru zakona (ili prerogative, ali da je usmjeren na opće dobro), sve
drugo je tiranija. Nitko ne smije prekršiti ovlasti, ali najgore je kad to učini vladar, jer on ima
najveće ovlasti (i, trebao bi, najveće znanje i odgoj)
- kad se onda smije suprotstaviti monarhu? Nikako ne kad god pomislimo da nam je nanesena
nepravda, jer to vodi proizvoljnosti, brkanju onoga što vladar smije i onoga što ne smije, te

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)

 lOMoARcPSD|5273251

anarhiji. Prema tome, isključivo nezakonitoj sili koju vladar upotrijebi se smije suprotstaviti
silom. Ni u kom drugom slučaju se ne smije suprotstavljati (a danas, kad je pol. sustav toliko
lukav da izbjegava svaku (izravnu) silu, po Lockeu mu se ne možeš nikako suprotstaviti!).
Dok god vladar ne raspusti zakonodavnu vlast, narod mu se ne može suprotstaviti, iako se
može suprotstaviti njegovim službenicima (?!), ako nasilna ovlaštenja koja kralj daje
službenicima nisu u skladu sa zakonom. Još čak u tom slučaju, ne smije se ići rušiti vladara.
Kao i što je slučaj s lopovom, ne smijemo ga ubiti (koliku god štetu nanio zakonima) ukoliko
ne ugrozi naš život, tj. napadajući nas stavi sebe u stanje rata s nama.
- ako se narodu pak čini da vladar, polako i ne očiglednom silom, pokušava mic po mic
izvrnuti zakone i vlast u svoju korist, Locke tvrdi da narod mora imati strpljenja i vjerovati u
dobre namjere vladara (znači, isključivo na golu silu narod smije ići silom)

19. GLAVA – O RASPADU VLADE

- mora se razlikovati raspad društva od raspada vlade
- društvo: ono što izvodi ljude iz prirodnog stanja (političko društvo – pazi! Nije isto što i
društvo u današnjem smislu) i uvodi u državu. Jedini način na koji se društvo može raspasti
je osvajanje od strane vanjske sile (kad se raspada društvo, nužno se raspada i vlada) –
raspad izvana
- vlada: ona pak može doživjeti i raspad iznutra (ma može i društvo iznutra, ali ako se radi o
temeljitoj revoluciji i uništenju institucija). Prvo, kad se mijenja zakonodavno tijelo (bolje
reći, kad se uništi moć zakonodavnog tijela). Kad se ono, koje predstavlja volju naroda (ono
je suveren) i koje je zagarantirano ustavom, raspusti ili razbije - zajednička volja više nije
sačuvana i vlada umire. Osnovni akt države je ustav koji donosi zakonodavno tijelo; kad se
mijenja ustav i zakoni bez volje građana/predstavnika, vlast je nestala. Zakonodavno tijelo se
obično mijenja zloupotrebom (izvršne) vlasti: a) kad vladar umjesto po zakonu počne vladati
proizvoljno (jer se više ne sluša najviše tijelo, zakonodavno, koje donosi zakone po kojima se
vlada); b) kad vladar sprečava sazivanje parlamenta (tako ''ruši moć zak. tijela i uništava
vladu''); c) kad vladar arbitrarno mijenja izborni sustav, jer tako se volja koja je ustanovila
vlast izmjenjuje (to više nisu isti ti ljudi koji su izabrali to zak. tijelo); d) kad bilo vladar ili
parlement predaje narod stranoj sili (ljudi koji su izabrali tu vlast predani su u ruke drugoj,
bez suglasnosti)
- jedino vrhovna izvršna vlast, ili vladar, ima dovoljno moći da na ovakav način mijenja
zakonodavno tijelo (ergo, izvršne vlasti se valja paziti!), eventualno uz pomoć ponekog člana
zakonodavnog tijela
- drugi način na koji se vlada raspada iznutra je kad vladar odbije primjenjivati (izvršavati)
zakone koje je donijelo zakonodavno tijelo, kad odbije izvršavati već donesene zakone. Tad se
zakoni, očito, više ne mogu izvršavati i to dovodi do anarhije (ali anarhija je zapravo mnogo
bliža raspadu društva (anarhija kao povratak u prirodno stanje) nego raspadu vlade). Zakoni
su donijeti radi izvršavanja, a u ovom slučaju se naočigled ne izvršavaju - kao da ni nema
zakona.
- u tim slučajevima, kad se vlada raspadne, narod je potpuno slobodan ''da se o sebi brine'' i
da uspostavi novo zakonodavno tijelo koje više nema veze sa starim. No, to može biti
prekasno (izvršna vlast može već odavno preuzeti kontrolu). Zato, narod ima pravo da
spriječi raspad vlasti (a ne samo da ga nadoknađuje novom vladom).
- to narod smije napraviti kad bilo zakonodavac bilo izvršitelj djeluju suprotno ovlastima.
Zakonodavac djeluje suprotno ovlastima kad preuzme arbitrarnu vlast, kad poseže za

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)

 lOMoARcPSD|5273251

vlasništvom (životom, slobodom, imetkom) građana - jer upravo ono mora štititi to troje, a ne
za time posezati. Ako posegnu za vlasništvom podanika, zakonodavci se stavljaju u stanje
rata s narodom i gubi vlast (koja se tad opet prenosi na narod). Isto djelovanje suprotno
ovlastima vrijedi i za izvršnu vlast, te ona na isti način gubi vlast
- kad se ''raspada vlada'', ne raspada se vlast određene stranke, već cijeli ustroj
- narod neće nikad proizvoljno mijenjati vladu, tvrdi Locke. Narod je previše okoštao u
aktualnoj strukturi i sposoban je dugo trpjeti nepravdu prije nego sruši vladu (dobrim dijelom
je Locke u pravu. U praksi se vrlo rijetko arbitrarno i tek tako ruše vlade) - Locke misli da
narod ima najbolji osjećaj kad točno treba revolucija. Pravi pobunjenici su oni koji na vlasti
čine zlo, a ne narod (čak je vlast u narodnim rukama najsigurnija brana od pobune) - za svu
krv prolivenu pri smjeni onih koji loše vladaju, treba kriviti njih same, jer oni su ti koji su
uveli stanje rata. Cilj vlade je dobro ljudi, a ne čuvanje vladajućih od kritike i protivljenja
kad loše vladaju. Zlo češće počinje od vladara nego od naroda (narod se ne buni bezveze!)
- nitko ne smije ni u ludilu obarati ustav, jer time povlači sva zla za sobom. Ako se obara
vlast, ne obara se društvo; ako se obara ustav, obara se i društvo (commonwealth -
Lockeov izraz za društvo (civitas); jasno, 'commonwealth' znači 'zajedničko dobro').
- Locke navodi kako čak i ''najveći branitelj monarhije'' Barclay dozvoljava pobunu protiv
kralja ako je ugnjetač. Ipak, Locke dalje napada Barclaya, koji otpor naroda kralju
ograničava: 1. narod duguje poštovanje kralju i 2. ne smije mu se osvećivati. locke drži da je
nemoguće ''udarati s poštovanjem''. Kad se pruža otpor: a) smije se udarati žestoko i b) smije
se kazniti (bivšeg) kralja, jer se on izjednačio s narodom stavivši se u stanje rata
- kad vladar krši ustav, sam sebe razvlašćuje i zato ga narod ima pravo kazniti. Kralj gubi
vlast i sve pravo nad narodom u dva slučaja: ako pokuša oboriti vlast i ako preda vlast nekom
drugom (najčešće vanjskom osvajaču, tuđinskom vladaru). ''Kad prestaje vlast (može se
tumačiti kao: kad kralj ukida/mijenja vlast), prestaje i kralj biti kralj'' - zato se kralju i može
suditi, jer nakon toga je jednak svakom drugom čovjeku
- čak i namjeru tiranije narod smije spriječiti (još i to Barclay priznaje)
- pitanje: tko je sudac (kriterion) koji ima pravo suditi o tome kada je vladar prekršio pravo?
Narod, tvrdi Locke (on izgleda nije sumnjao u osjećaj puka za takve stvari. Ono što Lockeu
zaista ide u prilog jest da je puk spreman mnogo trpjeti prije nego reagira), jer narod i daje
vlast svojim poslanicima (zakonodavcima) i vladaru (izvršitelju); masa naroda ('zajednica
naroda', i tu ne misli na više naroda, nego na ljude jednog naroda) će vjerojatno pravilno
presuditi. Ako se ni to ne može prihvatiti (od strane kralja), posljednje mjesto za priziv je
uvijek bog.
- vlast je narod predao u ruke zakonodavcima, a ovi posredno izvršiteljima, i ona traje
(tj., narod je ne može dobiti nazad) sve dok ne dođe do raspada vlade (ili na određeno
vrijeme, ako je tako prije dogovoreno). Zakonodavna vlast se ne može vratiti narodu dok
god vlada postoji. Tek nakon raspada vlade, vlast se vraća društvu (pazi! Ako se raspada
vlada, ne znači da se raspada društvo - dakle, baš kako je rečeno: raspadom vlade se
vlast vraća društvu) i narod ima pravo uspostaviti novu vladu, po svojoj želji (može i
drukčijeg oblika).

Downloaded by Romano Bolkovi? (romano.bolkovic@gmail.com)