PRIČE ZIMSKIH NOĆI

1
 Predgovor, uvodna priča, ili minijatura o Alenu Šireru i Pavelu
Kuki

Dok sad ovo pišem i probam sebe zamisliti, kakav sam bio, prije
tih davnih dvadesetjednu-dvadesetdvije godine, brzopotezno iz
sjećanja izvlačim sliku sedmogodišnjeg sebe, gledano realno, ni
po čemu boljeg ni goreg od druge djece, koja su tih ranih
devedesteih godina, stasavala u našim Pljevljima. Evo kao da
stojim, pokraj svoje deceniju i po mlađe verzije i vidim
buckastog crnomanjastog dječačića, sa po kojom sunčevom
pjegom po nosu i obrazima, u dresu Crvene Zvezde, sa natpisom
na leđima Darko Pančev. Samo koji korak dalje od njega,
primjećujem njegove najbolje pajtaše, Slavena i Igora, takođe u
Zvezdinim dresovima, sa istim brojem i natpisom pozadi, u
stalnoj svađi ko više polaže pravo na taj sveti dres i ko više liči na
Darka Pančeva. Pošto su sva trojica voljela makedonskog
centarfora, onako kako se može voljeti samo član familije(i to
onaj koga najviše voliš), kad su im roditelji kupovali dresove,
obećali smo bili jedni drugima, da ni jedan neće kupiti dres sa
brojem 9, da ne bi bilo svađe. Svaki je slagao, zato što je mislio
da je nasamario onu drugu dvojicu i da će on biti jedini Pančev u
društvu; na kraju ni jedan od nas, nije bio pošteđen razočarenja
kad je video dresove ostalih iz društva, a najveći fijasko sledio je
ubrzo, kad je u našem gradiću svaki balavac od pet do četrnaest
godina, nosio isti dres sa istim natpisom.

Kako godine u sjećanju nižem dalje, ali ne toliko brzo da se

zbunim ili zabrojim, zaustavim se pet godina kasnije od vremena,
kada su mladi zvezdaši iz Pljevalja imali okršaj za zvezdinog
napadača. Ovaj put vidim istu ekipu, njih trojicu kako se drže

2
jedni pored drugih, u gomili drugih dječaka, na velikoj, zelenoj
travnatoj površini stadiona fk Rudar. Na sebi više nemaju
zvezdine dresove, već plave majce sa natpisom kluba i grada iz
koga potiču. U centru sa njima je visoki prosjedi čovjek sa
pištaljkom, uporno kritikujući one sebične, koji dodaju loptu
samo kad moraju ili vide da će je izgubiti. Naša tri junaka sa
početka priče, ne snalaze se baš najbolje u novonastaloj situaciji,
ipak su mislili da igraju mnogo bolje fudbal, sve dok nisu došli
među vršnjaka iz svih djelova grada, tu su se naprasno raspršili
snovi o punoj Marakani i stadionu pod Golubinjom, samo kao
polaznom stanicom ka konačnom cilju. Priznajem, da mi je i žao
sebe, kad vidim, kako se sav skrušen sa sportskom torbom u ruci,
vraćam kući, premotavajući trenerove riječi u glavi,, Nisi ti loš,
ali nisi ni za prvu postavu, pogledaj kako igra onaj Kečina… e
ono je fudbalerčina.” Znam da nije nikad lako, suočavati se sa
slomljenim snovima u bilo kom životnom dobu, ali nekad je ukus
te gorčine, možda i bolje osjetiti što ranije, kada na vrijeme
shvatiš da snovi i želje se rijetko kad mirišu sa stvarnošću.

Mislim da više ne ide, da uopšte zamišljate moju prošlost i sve

što želim reći, kroz priču pisca koji samo zbori, a mislim i time
kvari efekat vjerodostojnosti, predložiću vam da uđete u
vremenski zjap, koji će se otvoriti upravo sad i poći sa mnom u tu
1996 godinu, i cjelu ovu simpatičnu priču, doživjeti onako kako
se i desila.

Pljevlja, ljeto 1996 godine

Ne vjerujem da je to moglo meni da se desi. Kako je to moguće?

Dovoljno je bilo, na 15 dana da odem iz Pljevalja u selo kod
Žabljaka, vratim se i dočeka me haos, kakav nisam mogao da
pretpostavim. Kako se izvući? Koliko li kaskam za drugima?

3
Postoji li rešenje da se iščupam, jer ukoliko ga nema, potpisujem
da će ovo za mene biti izgubljeno ljeto? Još sa autobuske stanice,
osjetio sam da nešto nije u redu. Mnoštvo djece ispred kioska,
graja, pominjanje duplikata, razmjena… Ljudi šta se dešava?

Na ulazu u zgradu, prišao mi je Igor, pozdravio me i rekao da

požurim jesti i izađem vani, jer moramo da mjenjamo sličice,
koje su nam duplikati. Na moje pitanje, koje sličice, Igor me
zaprepašteno pogledao, iskolačio oči i na glas rekao.

,,Kako koje sličice? Alo… đe ti živiš? Jeli ima signala u onoj

tvojoj vukojebini ispod Durmitora? Znaš li da evropsko
prvenstvo u fudbalu kreće za neki dan. Euro Engleska 96, sličice
čovječe! Već dvije nedelje skupljamo ih i lijepimo u album, ko
popuni a izvuku ga na nagradnoj igri, dobija hiljadu nagradu. Ti
si prvi, za koga sam čuo da nije počeo da se time bavi, ali
bukvalno.”

Slušajući Igora, pobijelio sam u licu, baš kao i svijetla košulja

kratkih rukava, koju mi je majka taj dan obukla pred polazak za
Pljevlja, ali me i izudarala po dupetu, jer sam već na žabljačkoj
autobuskoj, uspio da je oflekam od sladoleda. Posmatrao sam
Igora, kako se udaljava od mene i dalje se naglas čudeći mojoj
neinformisanosti. Pogledao sam put neba i rekao ono, što sam
često čuo da ljudi govore:

,,Što mi ovo radiš?” Držao sam glavu još uperenu put gore,
očekujući neki znak, ali pošto ga nije bilo, odjurio sam u kuću.

Prvo suočavanje sa takvim porazom, rađa pitanje, kako mi se

desio taj katastrofalni previd. Naravno da sam znao za prvenstvo
evrope i sa nestrpljenjem ga iščekivao i pored toga što mi nismo
učestvovali, ali sličice…Zar nije trebala njihova prodaja da krene,
4
tek po početku prvenstva? Tako je bilo dvije godine ranije, kada
se svetski šampionat održavao u Sjedinjenim državama. Neko me
debelo zajebao! Stigao sam da opsujem u sebi i očevo rodno selo
i tu zabit, koja me u potpunosti ogradila od dešavanja.

Na brzinu sam jeo i otrčao kod komšije preko puta, Saše, inače
druga iz odeljenja. Znao sam da ću od Saše dobiti pravo stanje
stvari u vezi skupljanja sličica, koliko je ko odmakao sa
popunjavanjem albuma i ko bi imao najviše duplikata da mi
ponudi za najmanju novčanu sumu. Saša je bio najpošteniji
dječak iz ulice, možda i malo naivan u svojoj dobroti i finoći,
neko ko se držanjem i ponašanjem, uopšte nije uklapao u rulju
nas koji smo jezdili omladinskom ulicom, stalno željni neke
gluposti i zafrkancije.

Kao gladan prosjak, pripijenih obraza uz staklo izloga lokalne

burekdžinice, blenuo sam u njegovih sedamdeset i tri duplikata,
koje bi mu tako oteo i ako treba, zauvjek nestao iz Pljevalja… ma
šta iz Pljevalja, iz države ako treba.

Tresao sam se, listajući njegov, već do pola popunjeni album,

predlažući Saši da je sada idealan trenutak, da on dobije onaj moj
plastični nindžin mač, koji mu se mnogo sviđa, a ja zauzvrat i
album i duplikate. Naravno, to sam prestavljao tako, kao da ja
njemu činim uslugu, jer će nindže zauvjek biti popularne a
fudbaleri samo ovo ljeto i pašće u zaborav.

Za tih petnaest dana, koliko sam bio u selu, nije samo pomama za
sličicama, bila jedina novost, koja me dočekala, i Saša je bio
veliko iznenađenje za mene. Odbijao je svaku saradnju po tom
pitanju. Tip koga sam nebrojeno putao zavrnuo u sličnim,,
poslovnim transakcijama”, toliko da su često i naši roditelji
bivali upleteni i poništavali tu trgovinu naknadno, jer se svaki put
5
odigravala na Sašinu štetu, sada je bio dasa koji neće i ne želi da
uopšte pregovara, kad su sličice u pitanju. A posebno mi je
naglasio, neće da pregovara samnom. Najviše sam sumnjao da je
ta saradnja spriječena, zbog predhodnog našeg,,poslovanja”.
Spomenuću vam i to, čisto da znate.

Saša Pavlović jedinac iz inače dobrostojeće porodice, sa

babom i dedom penzionisanim u Njemačkoj, za razliku od nas
ostalih iz društva, čijim su roditeljima devedesete donijele jedinu
brigu, kako prehraniti porodicu, imao je sve što je poželio, al opet
nije bio razmaženi skot, već kao što sam rekao, dobrila. U
vremenu, kad su moji roditelji, mjesečno donosili deset maraka
kući, mogao sam da sanjam o skupim igračkama kojima je
obilovala Sašina soba. Zato sam počeo da nalazim alternativna
rešenja,u vidu robne razmjene, gdje su obje strane ,,zadovoljne”.
Saša jeste bio fin, ali ne i tupav, da bi nekome poklanjao svoje
stvari, a i nije želio mjenjati svoje skupe i bolje igračke za moje,
tako da sam morao baš da se potrudim da ga privolim. Uspio sam
nemoguće, dobio sam njegovih 10 masters igračaka, poslatih
direktno iz Njemačke, koje bi prema tadašnjoj platežnoj moći
mojih roditelja, bile isplačivane godinama na rate, za običan stari
čekić. Siguran sam da bi velike ekonomske kompanije u mom
gestu, prepoznale budućeg lidera na berzi, i najboljeg prodavca
magla, i ko zna, možda mi ponudile neku stipendiju, ali nažalost
moj otac nije sluha za moje talente te vrste.

Sašu sam nasamario i rekao mu, da sam dobio najnoviju igračku,

junaka filmskog serijala,,Čekićari” koji će da uskoro krene i kod
nas da se prikazuje, a predhodno je osvojio Ameriku. Na njegovu
konstataciju da je to običan čekić, sa loše nacrtanim licem ispred
metalnog djela, rekao sam da nije falsifikat, pokazujući neki žig

6
koji tu jeste bio, ali nisam imao pojma šta znači. Na kraju je
pristao.

Moje druženje sa igračkama je trajalo dok otac nije došao sa

posla i video nešto što on nije kupio u našoj kući. Nije
povjerovao u priču da sam se mjenjao sa Sašom za moje igračke,
tako da sam sve pred ocem morao da vratim Saši , a moj otac je
zbunjeno gledao dok je meni Saša iznosio čekić. Obojici su bile
suze u očima, meni za igračkama, a njemu za čekićem.

Kad je Saša od drugih saznao da je to bio običan čekić i da serija

čekićari ne postoje, a poučen iskustvom od ranijih naših sličnih
poduhvata(mada nikad nije bilo toliko igračaka u opticaju, kao sa
čekićem), odlučio je da na trgovinu samnom, jednom za svagda
stavi tačku.

I baš zbog toga, posao sa sličicama i nindža mačem, nikako nije

mogao da uspije. Zapravo, jeste uspio, ali ovaj put na debelu
moju štetu. Saša je dobio nov plastični mač za mizernih dvadeset
sličica, a moja prvobitna fantastična ponuda bila je, njegov
polupopunjen album i svi duplikati, a ja ću mu kao teška srca
predati mač, naravno prećutkujući da je kupljen kod džidžara na
lokalnoj pijaci i plaćen smiješnom cijenom, već poslat iz Tokija
lično.

Vođen parolom,,bolje išta, nego ništa” došao sam kući, sa tih

dvadeset sličica i odmah iznio pred roditelje veliki problem u
vidu debelog kaskanja po pitanju popunjavanja alubuma, za
drugom djecom, ali i tajnim ključem koji otac i majka drže u ruci,
ukoliko odluče da mi odmah kupe i album i recimo, jedno sto
paklica sličica, sa kojima sam po mojoj računici, mogao popuniti
više od pola albuma i imati jedno, 150 duplikata za razmjenu.
Oni jesu bili raspoloženi da mi izađu u susret, ali su frapirani
7
odustali kad su čuli kolika je cijena jednog pakovanja, pa sam na
kraju dobio pare za album i jedva deset kompleta, sa obećanjem,
da će mi kupovati pomalo, ali svaki dan. Izgleda, da me nevolja
tih dana, naučila na ogromne kompromise sa sobom i sa
životom, jer ni jedna moja ponuda nije prošla kako sam ja
zamišljao, ni sa Sašom ni sa roditeljima, pa sam kao ponizni rob,
morao da se zadovoljavam mrvicama, koje su ostajale na nekad
krcatom astalu mojih želja.

Sa tek kupljenim albumom, nalijepljenih u njemu trideset jednom

sličicom, i nešto malo manje duplikata u ruci, izašao sam među
društvo i prvo mijenjanje sa sličicama. Bio sam najgori
neminovno, ali i uvrijeđen do te mjere, da sam se zarekao da ću
popuniti taj album, prije mnogih drugih. Ipak nisam smio reći
prije svih, jer je bilo djece kojima je falilo i manje od dvadeset
sličica, da posao privedu kraju.

Onda se bar na časak, pojavila nejasna, ne toliko blješteća, ali

izvjesno svijetlost, na kraju mog mračnog tumaranja tog dana.
Među duplikatima, imao sam sličicu golmana Engleske Dejvida
Simena, koju nije imao niko u ulici, pa čak ni oni, koji su bili na
samom finišu. To je bilo dovoljno, da se u meni izrodi onaj
prkos, sličan osjećaju, kada se do tad ugnjetavani dokopa vlasti i
odluči za debelu naplatu, svima koji su se o njega ogriješili.
Držeći sličicu u ruci, tog brkice, golmana Gordog Albiona, kao
trijumfalni mač, upravo izvađen iz ogromnog kamena, pomislio
sam na Sašu, roditelje… pošteno da priznam, pomislio sam, samo
na njih, jer nije bilo drugih, koji su me do te mjere osujetili, u
ovoj prestižnoj igri, zvanoj popunjavanje albuma.

Znajući da nemam šta da izgubim i da ću posle te odluke, ili opet

potonuti u carstvo bezizlaza i frustracija, ili ću se vinuti tamo,

8
gdje sve izgleda mnogo ljepše i pristupačnije, rekao sam djeci iz
ulice, da mogu dobiti Simena, ali… za pedeset drugih sličica! Ne
četrdeset osam, ne četrdeset devet, već okruglih pedeset!
Nasmijali su se na moju ponudu i okrenuli se, misleći da sam ja
samo običan očajnik, koji pokušava na prečac da nadoknadi
propušteno. Moj pokušaj da budem vjerna replika, proračunatih i
podmuklih tipova koje su devedesete, kao plima izbacivale na
površinu, završio se neuspješno.

Taman kad sam trebao opet zakoračiti u svijet, iz koga sam

maloprije video potencijalni bjeg, Nikola me uhvatio za rame i
rekao.

,,Ja ću ti dati tih pedeset sličica, al odmah to da sredimo.” Istog

momenta, za drugo rame me uhvatio Kiki i vičući na glas kazao,
da će mi on dati šezdeset sličica za Simena. Taj gest svojih
suparnika u skupljanju sličica, čuli su i drugi, pa se pojavila
ponuda, koja me umalo nije oborila na zemlju. Izvjesni Mitko,
nudio je sto sličica! Rekao sam Mitku, da odemo odmah u ulaz
moje zgrade da to obavimo, jer je to najpoštenija ponuda za
ovako vrijednu sličicu.

Dobio sam tih sto sličica i sa ludačkom srećom krenuo kući, da ih

lijepim u album.

Na tri dana do početka eura već sam se bližio polovini

popunjenog albuma i solidnim brojem duplikata iza sebe. Tih
dana sam kao nikad, posjećivao rodbinu i nosio đačku knjižicu sa
sobom, da bi vidjele ocjene i kanuli koju papirnu novčanicu, jer
se valja. Kod strica Uroša, uspio sam nemoguće, jer dok je vadio
novac, nije mogao naći naočare, koje sam ja primjetio na polici
za knjige, al sam prećutao dok ne vidim razvoj situacije. Izvadio
je vrlo krupnu novčanicu, koju sam uzeo i pod izgovorom
9
obaveza, odjurio. Naravno, da bih mu pokazao gdje su naočare,
da se latio sitnog novca.

Moja upornost i nevjerovatna želja da popunim album, i pored

debelog zaostatka za drugima, polako se isplaćivala. Prestigao
sam mnoge iz ulice i naslućivao, skoriji dolazak pred same rajske
kapije…popuniti cjeli album.

E sad, ide druga polovina ove priče, koja će se sasvim brzo

preplesti sa prvom polovinom, i dati tu neodvojivu cjelinu, koja
će zaokružiti moju poentu svega ovoga.

Osim što sam ludovao za fudbalom i mrzio školu, kao većina

mojih vršnjaka, imao sam veliko interesovanje prema čitanju
knjiga i gledanju filmova. Ma koliko moji roditelji, nekad znali
da se naprave ludi, kad bih tražio da mi kupe neku skupu igračku(
neću da lažem, i njih su mi kupovali), pominjući opštu skupoću,
male plate i ionako veliki broj igračaka koje sam imao(što jes,
jes), vrlo zanimljivo, ali za knjige su uvijek imali pare. Dovoljno
je bilo da tražim da mi jednu kupe, ako sam čuo da je dobra,
dobio bih čitav komplet od istog pisca, ili ko zna koliko knjiga
slične tematike, od drugih autora. Knjige sam dobijao stalno, i
kad ih nisam tražio, tako da sam u to vrijeme, mislio, da ne
postoje jeftinije stvari od knjiga, čim ih roditelji često donose.
Čak me bilo sramota, da to pominjem drugima, kako dobijam
knjige, da ne provale, koliko smo mi zapravo siromašni, jer samo
njih kupujemo. Roditelji su takođe imali dosta svojih knjiga, u
vidu velike biblioteke u spavaćoj sobi, a u hodniku su napravili
police, samo za moje knjige, koje su u gomili bile naslagane bez
ikakvog reda, samo da bi mogle sve da stanu.

Ne znam da li to ima veze, što sam volio da čitam, slušam priče

starijih ljudi, gledao dosta filmova, ili jednostavno, što sam takav
10
rođen, bio sam prvi pripovjedač u kraju. Znao bih da okupim na
klupama između zgrada, drugove a i sve ostale, koji su voljeli da
slušaju i počinjao svoj privatni šou. Zapravo, pričali smo svi mi,
ali nekako sam se nametao kao onaj, iz čijih usta sve te priče,
jednostavno zvuče vjerodostojnije i ljepše ispričane. Dešavalo se,
kad jedan drug ispriča neku zanimljivost, ostali iz društva me
natjeraju, da sve to sad ja ispričam, ali na moj način. Sjedeći kraj
same vatre, koju smo znali da zapalimo, radi ljepšeg osjećaja,
okružen gomilom djece oko sebe, noći i noći sam provodio
prepričavajući sve što sam smatrao da je zanimljivo, od knjiga,
filmova, priča koje sam od nekog čuo, i u svom tom pričanju,
polako ali sigurno, počinjao da obožavam zvuk svog glasa, toliko
da bi mi uvijek postajalo dosadno, ako ne bi bio u centru pažnje,
odnosno kad bi neko drugi besjedio. Što bi rekli, odličan orator
ali slušalac nikakav. Baš zbog toga, da bih uvjek održao svoj
presto glavnog zabavljača, morao sam biti za koplje ispred
drugih, ali problem je prijetio, kada bi moje priče polako
presušivale. Tada sam krenuo nešto drugačije, za mene
revolucionarno…izmišljati priče. Pošto sam dobro znao, šta moje
drugare može i uplašiti, nasmijati, kad treba i rasplakati, izmišljao
sam priče, ne priznajući nikom, da iza njih stoji samo moja bujna
mašta i ništa više. Dešavalo se, da i lokalni penzioneri, koji bi se
zadesili u blizini, zaćute i ne krijući zainteresovanost, slušaju
mlađanog besjednika, koji nošen muklom tišinom i pažnjom
svuda oko sebe, daje publici upravo ono što žele.

Jedan komšija, koji je imao prilike, da me sluša, rekao je mom

ocu, da imam veliki potencijal, da u budućnosti postanem, ili
lažov broj jedan ili dobar pisac, a šta će biti od toga prvenstveno
zavisi od mene. Otac je znao, da sam ja po tom pitanju zajeban
igrač, jer je on nebrojeno puta, kaznio kaišem, iskrivljene verzija

11
mnogih istina, i priče koje sam i njemu znao prosipati, da bih
došao do cilja. Na kraju sam odustao od namjera, probati oca
farbati, jer je on svaki ozbilniji razgovor, počinjao samnom, tako
što bi prvo uzeo kaiš u ruke, istezao ga, gledajući me u oči, i time
mi šaljući jasnu poruku šta me čeka, ako malo skrenem sa puta
istine. Pošto baš nisam bio inspirisan, kad bi mi pred očima
izašao kafeni, kožni i nevjerovatno debeli kaiš, predavao sam se
istini, pa kud puko da puklo.

Pošto sam vam ukazao na drugu stranu moje ličnosti, koja nije
imala mnogo veze sa strastvenim skupljanjem sličica, sad je
vrijeme da spojim nespojivo, borba za sličice preko mojih
naratorskih sposobnosti.

Te vrele julske večeri, vraćao sam sam se kući presrećan, jer sam
uspio da se mjenjam za jednim tipom sa periferije grada i
dobijem, jedine dvije sličice, koje su mi faille da popunim album,
engleskog napadača Alena Širera i češkog takođe napadača
Pavela Kuku. Osjećao sam se kao pravi pobjednik, jedva
iščekujući da što prije stavim naljepnice fudbalera na pravo
mjesto i izađem među djecu iz ulice, pun ponosa na učinjeno,
sladeći se mnogobrojnim tuđim ljubomornim pogledima. Na
nekih stotinak metara od stana, presrela su me dvojica tinejdžera
Aki i Vuja. I jedan i drugi bili su punih sedam godina stariji od
mene, problematični i veoma bliski nevoljama razne vrste.
Posebno sam se Vuje plašio, bio je riđ, istetoviran, sa minđušom
u uhu, prosto rečeno, strašno antipatična ljudska pojava. Sjećam
se da me je jednom počupao za kosu, i da zbog mog oca,
mjesecima nije smio da zađe u našu ulicu, dok ga na kraju matori
ipak nije zasreo i iščupao mu uši.

12
Znao sam da se susret sa njima dvojicom, nikako ne može dobro
završiti. U trenu mi je zastao dah, kad sam se sjetio da mi otac
par dana nije kući, već u Žabljaku i da na njegovu pomoć, ovaj
put neću da računam. Vuja mi je prišao, zagrlio me i rekao, kako
smo nas dvojica telepatski povezani, jer je baš o meni razmišljao,
pola minuta prije nego što sam se ja pojavio. Nešto mi je
govorilo, da je ovaj njegov iznenadni nazovi prijateljski gest,
samo uvod u strahote koje namjerava da mi uradi. Više od
potencijalnih čvoki ili šklempi od njegove strane, strijepio sam da
ne primjeti sličice, koje sam držao u lijevoj ruci. Osjećao sam
neprijatni miris pazuha, neistuširanog Vuje, koji je igrao svoju
prljavu igru, prije nego uradi ono što je naumio, što me je
dodatno činilo uplašenijim i nervoznijim.

,,Vujo, moram da žurim, čeka me otac kući, treba da ga poslušam

nešto. Izaći će da me traži ako minut zakasnim, a već kasnim.”
Rekao sam, nadajući se, da će pominjanje mog oca, biti faktor
koji će Vuju ipak odvratiti od svog prepredenog plana.

,,Kad već pomenu oca…majka ti maloprije dozivala sestru da uđe

u kuću, jer ako ne dođe, prenijeće ocu kad dođe iz Žabljaka, da
ništa nije slušala, a onda… zlo će je snaći.”

Podigao sam glavu i pogledao Vuju, koji je sa smiješkom na licu,

počinjao sve više i više da me steže oko ramena, pjevušeći neku
melodiju sebi u bradu. Nisam vjerovao koji me maler zadesio, na
samo koju stopu od doma. Razmišljao sam o tim pravilima
vjerovatnoće, koji nisu bili na mojoj strani, jer je majka dozivala
sestru baš u to vrijeme, kada je Vuja posle ko zna koliko
mjeseci, opet zašao u našu ulicu. Taj odvratni mladić, definitivno
je imao njuh, da osjeti kad moj otac nije tu.

13
,,Vujo… ti znaš, ako mi dlaka sa glave zafali, moj ćale će zemlju
preorati da te pronađe. To ti je valjda jasno, al eto da te
podsjetim. Zato me fino pusti da idem kući.” Izgovorio sa to i
misleći da je pominjanje oca bilo dovoljno da Vuja popusti stisak
i oslobodi me da krenem, probao sam iskoračiti, kada me on još
više stegao.

,,Mali kretenko, ne ideš ti niđe. A što se tiče tvog ćala… Briga

me za njega, a i baš me zanima kako će me naći, kad sjutra idem
kod ujaka na primorje da radim, za stalno. Ali prije nego odem,
hoću s tobom malo popričati, i naučiti slinu poput tebe, kako se
treba ponašati a ne odmah zvati oca, za najmanju sitnicu. Ajde
sad na glas reci, da Aki i ja čujemo, ko je najveća slinica u
Omladinskoj ulici, a i šire, ajde reci?”

Ćutao sam, praveći se da ne znam, o kome je riječ, iako me Vuja

i ranije tako oslovljavao. Istina je da mene Vuja nikad nije fizički
maltretirao, osim što me jednom povukao al ne mnogo jako za
kosu, pošto sam predhodno ja njega gađao kamenom, jer me
naravno zvao slinom.

,,Neću to da kažem, jer ja to nisam. Lijepo ti kažem, pusti me da

idem, i što se mene tiče, ovaj susret večeras se nije deee…..”
Nisam ni završio šta sam želio, kad je Aki koji je do tad
nezainteresovano posmatrao šta se dešava, brzinom munje mi
uzeo šaku sa sličicama u njoj i oteo ih. Probao sam da krenem
prema njemu, na šta je Vuja još više stegao stisak oko mojih
ramena. Ne znam kako je to izašlo iz mojih usta, jer sam mislio
da se to ne može desiti, ali se ipak glasno prolomilo:

,,Ja sam slina, najveća i u ulici i u Pljevljima… vrati mi sličice!”

Na to se obojica glasno nasmijaše, dajući mi do znanja, da se ovo
veče i neće tako brzo završiti. Za njih je zabava tek bila krenula.
14
Aki mi je prinosio sličice sasvim blizu i kada bih ja krenuo da ih
uzmem, on bi ih opet izmicao. Pogledivao sam, da neće naići
ulicom neko od starijih ljudi ko bi mi stao u zaštitu i vratio mi
oteto, ali u inat, bila je prazna. Ponovio sam opet više puta, da
nisam samo slina, već gromulja sačinjena od slina, ali ni to
izgovoreno, nije mi vratilo sličice.

Sa tek napunjenih dvanaest godina, saznavao sam, šta znači

pljunuti na ono što stariji ljudi zovu ponosom, da bih sačuvao i
sebe i mukom ostvareno. Posle ko zna koliko dana, kada se
završila situacija sa njima dvojicom i sve što mi je još ostalo da
vam ispričam, osjetio sam bljutav ukus u ustima. Zanimalo me,
zašto tu gorčinu nisam osjetio ranije, nego baš kada se sve
završilo. Ponosa izgleda nema, kada strah pokuca na vrata, skloni
se pod izgovorom ljudskog interesa i opstanka, jer navodno, da se
on ispoljio u tom trenutku, ne bi donio ništa dobro. Baš kao
pobjegli car, koji ostavlja svoju zemlju u ratnom vihoru, bježeći
sa pratećom svitom i bogatstvom, a onda se vraća kad prođe
najgore, govoreći da je to uradio zbog svog naroda, da bi njegovi
ljudi opet imali krunu. Sve ovo me vuče da kažem, da je ponos,
najveća ljudska karakterna zabluda…on ne postoji, postoji samo
lažno busanje u njega, i onda kad za to ima i kada nema razloga.
Ponos ravnam sa osjećajem lažne hrabrosti, kada ti je sve
potaman, i nevjerovatnog kukavičluka čim nevolja uhvati u
zamku.

Baš zbog toga sam se pitao, zašto je mene zadesio, taj loš
osjećaj, kad sam se naglas nazvao slinom pred Akijem i Vujom?
Ne, što sam izgubio ponos, već što sam shvatio da sam izgubio
nešto, što nikad nisam imao, pa tek postao svjestan. Čovjeku je
mnogo lakše živjeti ako misli da ga taj ponos prati u stopu,

15
nadajući se da nikad neće doći u situaciju, da ga okolnosti
istestiraju na to da li ga uopšte ima.

Uglavnom, vraćam se na tinejdžerski duo, Akija i Vuju, i moje

blaćenje samog sebe, da bih povratio svoju imovinu. Ne znam
koliko je trajala njihova igra,,hoćeš sličice i mahanja njima, pred
mojim nosem, ali i brzo povlačenje kad bi želio da ih uzmem”,
kada je Vuji pala na pamet, po njegovim rječima najgenijelnija i
najpoštenija ideja.

,,Mali, ovako ćemo. Dobićeš sličice, ali pod jednim uslovom.

Čuli smo da ti znaš svakakvih priča, pa sad ukoliko nam ispričaš
jednu strašnu, ali da se desila isprave, vratićemo ti sličice.
Ukoliko kreneš da nam prepričavaš film neki ili nešto slično,
računaj,,da si imao sličice”, sve ćemo ih pocijepati. Znači
hoćemo nešto što se istinski desilo, ili što su ljudi bar mislili da se
desilo… recimo u ovoj ulici”.

Odslušao sam kompletnu Vujinu ponudu i otćutao jedno vrijeme.

Ipak sam dobio kakvu-takvu šansu da povratim moje
samoljepljive fudbalere. Nadao sam se da ću izmisliti bilo šta,
nafilovati stvarnim likovima sa strane, i servirati im dobru priču,
a sebi vratiti sličice. Znao sam da duhovi, osvete mrtvih nad
živima i slično, najbolje prolaze, tako da je već krenula da mi se
javlja originalna ideja. Jedino su mi trebali stvarni likovi, kojima
bih podijelio uloge u mojoj maloj horor drami. Smislio sam!

Prije nekih par mjeseci, preminula je rođena baba, mog dobrog

druga Draška, tako da sam odlučio da ona bude u centru moje
priče, a njen unuk i ja, uplašeni svjedoci jezivih događaja. Nadao
sam se da mi Draško neće zamjeriti, ako priča da sam povampirio
babu Anu dođe do njega, računajući na kolegijalnu solidarnost jer
je i on skupljao sličice.
16
Priča je počela nepune tri nedelja pošto je starica preminula, kad
smo Draško i ja, kod njega gledali Rokija 3. Bilo je to obično
veče, koja dva ortaka provode u stanu jednog od njih, gledajući
filmove omiljene tematike. Ubrzo su oko nas počele da se
dešavaju čudne stvari. Draško mi se požalio, da li ja čujem glas
koji ga doziva, ili se to njemu čini. Ubjedio sam ga, da to nije
ništa, iako se i meni učinjelo da sam čuo promukli glas koji je
dolazio iz nekog ćoška Draškovog stana. Na polovini filma, bilo
je obojici primjetno podrhtavanje stvari i podizanje zavjese, a
nigdje ni promaje ni vjetra. Ustao sam i upalio svijetlo. Pribili
smo se bili jedan uz drugoga, držeći u ruci prvo oružje, koga smo
se dokopali, Draško je uzeo pepeljaru a ja vazu od cvijeća. Onda
su se svom silinom vrata od spavaće sobe otvorila i uskoro se
pojavila povampirena baba Ana, sva blijeda sa tragovima krvi po
rukama i licu. Tražila je od unuka Draška njenu ogrlicu sa
zlatnim medaljonom, sa kojom je izričito zahtijevala da je
sahrane, a oni to nisu uradili. Pominjala je najstrašnije muke, koje
će nas zadesiti, ukoliko joj ne vratimo, ono što je njeno. Draško
se tu mnogo prepao i počeo da plače i zapomaže, ali ja sam ipak
bio onaj pribraniji, hrabriji, i pitao babu, o kakvom medaljonu je
riječ. Saznao sam da je baba Ana, još prije 40 godina, dobila od
pokojnog muža medaljon, na dan njegove smrti, i da je taj njegov
dar trebalo da bude stvar, po kojoj će je on prepoznati,kad dođe
na onaj svijet, ako bude mnogo stara umrla.

Tada se Draško iznenada sjetio, da na polici iznad televizora,

stoji porodični nakit. Obojica smo počeli tražiti medaljon, dok
nam se polako približavala povampirena baba. U zadnjem
trenutku smo uspjeli pronaći okrugli komad zlata na ogrlici i
bacilli ga put nje. Čim je baba Ana stavila medaljon oko vrata,
istog momenta je nestala.

17
Aki i Vuja tupavo otvorenih usta, gledala su put mene, ne
govoreći ništa. Nisam znao da li su očekivali nastavak, ili su još
bili pod utiscima onoga što sam ispričao. Priznajem, da su me
bunili malo svojim ponašanjem, jer nisam znao, da li je moja
priča zadovoljila njihove kriterijume, i ono najbitnije, da li sam
povratio sličice.

,,Mali… jeli ti to nas zajebavaš, ili je isprave to bilo? Ja se ne bi

zezao sa tim stvarima.” Rekao je Vuja, prvi put te večeri, nekako
ozbiljan i natmuren.

,,Naravno da je istina. Tek od te noći, vjerujem u duhove.”

Taman što sam izgovorio potvrdu da u potpunosti stojim iza
svoje priče, uključio se i Aki u razgovor.

,,Ko zna, možda je i istina. Ona baba Ana… ništa me ne bi

iznenadilo. Kad je bila živa, uvjek je nosila crne marame i imala
neki pogled, da bi svakog živog čovjeka prepala. Sjećam se, kako
sam se jednom odsjekao, kad sam je sreo u haustoru. Mrkli mrak,
vraćam se iz zgrada, iz čistog mira se ona odnekud pojavi, kad mi
tad nije stradala čuka… neće nikad. Vujo… meni ovo nije
nemoguće.”

Narednih pola sata, morao sam još jednom da ispričam priču,

odgovorim na mali million podpitanja, prije nego su se smilovali
da mi vrate sličice. Vuja mi je rekao, ako sam i slagao sve to,
biće loše po mene, ali ne od njih, već od kleveta na staricin račun,
koja bi posle moje priče, isprave mogla da se povampiri. Dali su
mi sličice, jer ne žele više ni na koji način, da budu upleteni u
bilo šta samnom.

Čim sam se dokopao sličica, potrčao sam kući, ni jednog trenutka

više ne razmišljući ni o njima dvojici, babi vampiru, već samo,
18
što prije da Alena Širera i Pavela Kuku, stavim gdje pripadaju.
Kad sam to konačno uradio, popunjen album privio sam uz grudi,
tako zaspao i narednih par dana od sreće, nisam ga ispuštao iz
ruku.

Već sjutri dan, oko mene se zbijala gomila vršnjaka, koja je

željela da vidi do zadnje sličice popunjen album. Iako nisam prvi
to uspio uraditi, društvo je poštovalo iz kog minusa sam
startovao, govoreći kako album popunjava upornost a ne samo
dubok džep. Moj napokon došli trenutak slave, pomračio se kada
sam primjetio Draška kako mi prilazi žurnim korakom. Povukao
me za rukav u stranu i počeo da viče na mene.

,,Majke mi, ti nisi normalan. Ti si jedan bolesni ludak, eto šta si

ti. Ne mogu vjerovati šta ti je palo na um. Jutros mi prilazi Aki i
kaže da je najvažnije da se to završilo, i da jedan medaljon nije
vrijedan, da bi me pokojna baba opet proganjala. Ne znam što, al
sam odmah znao, da je to sve izašlo iz tvoje lude mašte. Alo
čovječe, to je bila moja baba!”

Probao sam da mu objasnim cijelu priču, govoreći mu da se ja ne

bi ljutio na njega, da je on povampirio moju babu, jer su bili u
pitanju Alen Širer i Pavel Kuka, jedine dvije sličice da
popunjavanje albuma finiširam. Cijena za to ne postoji, zapravo
ne bi trebalo. Draško ipak nije imao sluha, iako je bio moj
sapatnik u prikupljanju samoljepljivih fudbalera, tako da je
odlučio da stavi tačku na naše prijateljstvo. Nisam se mnogo
uzrujao zbog toga, jer sam znao da ćemo se najskorije pomiriti,
jer smo do tad imali million sličnih epizoda u vidu svađa i
pomirenja.

Jedina potencijalna neprijatnost, a s obzirom na strogoću mog

oca, i opasnost po mene, bila je ta, što je priča o povampirenoj
19
baba Ani, počela neviđenom brzinom da se prenosi. Uskoro je
cijela ulica, sačinjena od mojih vršnjaka, brujala o tom nemilom
događaju, usput priču nakitivši i dajući joj novi epilog u vidu
Draška, koga mrtva baba zamalo nije udavila, upravo ubog
medaljona. Probao sam da popravim učinjeno, demantujući čitav
događaj, ali mi nisu vjerovali, jer su smatrali da je jedini pravi
dokaz, nestali medaljon iz ladice porodičnog nakita Draškovih
roditelja. U tom neočekivanom odvijanju stvari, za mene je bilo
bitno jedino da to ne dođe do mojih roditelja, jer bi tek tada
nevolja bila na vidiku. Nažalost i to se desilo.

Pred sami kraj ljeta i polazak u školu, igrao sam fudbal sa

oratacima ispred zgrade, kada se pojavio otac na terasi i rekao da
hitno uđem u kuću. Obično me majka zvala, a onda kad on to
učini, nikad nije slutilo na dobro. Čekao me sjedeći na stolici,
ćuteći i udarajući kažiprstom lijeve ruke po stolu. Bio je vidno
neraspoložen i ljut. Moj primjetan strah dodatno je rasplamsavala
neritmičnost udara njegove ruke po stolu. Prvo bi čuo tap, pa
onda velika pauza, pa opet tap, pa onda neko duplo tap, tap, pa
sve tako. Majka je nervozno prala sudove, okrenuta nam leđima,
praveći se da nema pojma o čemu treba otac i ja da razgovaramo.
Pošto je smatrao, da je dovoljno otćutao, otac me prostrijelio
pogledom i kao mirnim glasom, kojim nije mogao zamaskirati
veliku unutrašnju vatru, rekao je:

,,Nikako da te pitam, znaš li skorije ikog novog, da se

povampirio? Trebalo bi ti prvi da znaš.”

Nije bilo vajde pred ocem bilo šta glumiti, jer sam vam već rekao
da bi mi to tek problem izrodilo. Spustio sam glavu i krajičkom
oka, gledao put majke, mjereći odokativno njenu udaljenost i

20
koliko bi mi trebalo da dotrčim do sudopere da me ona brani, kad
otac odluči demonstrirati silu.

,,Vraćam se ja maloprije sa posla, kad me sustiže Jagoš Badnjar.

Vidim ja, hoće čovjek nešto da mi kaže, a sve mu neprijatno. Tek
posle, imadoh šta čuti. Kaže mi, kako se zaprepastio, kad je čuo
da je moj sin a drugar njegovog sina Draška, po ulici pričao kako
je njegova pokojna majka se povampirila i ćerala po kući da vas
ubije. Veli Jagoš da je mnogo volio majku i da nije zaslužio to, ni
on kao čovjek a ni njegova majka koja je bila divna i čestita
žena.”

Slušajući oca, shvatio sam kako je sve otišlo predaleko, i po prvi

put u svoj toj albumskoj groznici, čitav događaj sagledao malo
drugačije. Bilo mi je žao i Draška, a pogotovo njegovog oca
Jagoša, čovjeka koji je uvijek istinski bio fin i ljubazan prema
meni. U sebi sam rekao, da sam zaslužio velike batine, a otac kao
da je to čuo i odmah se bacio na radnju. Međutim, čim je matori
izvadio kaiš, opet sam zaboravio i na Draška i Jagoša i
povampirenu babu Anu i pobjegao put majke, poslednjeg utočišta
gdje sam se mogao sakriti.

Majka i nije bila mnogo raspoložena za pomoći, nego je i ona

uzela svoj udio u mom batinanju, udarajući rukama u neotkrivene
dijelove tijela koji su ostajali, pošto mi je prva linija odbrane ipak
bila fokusirana na kaiš. Ne znam koliko je to dugo trajalo, činilo
se vječnost. Prestali su tek onda, kad sam tako jako zaplakao, da
su moji više zbog komšiluka i buke završili, nego li zbog mene.
Oči su im i dalje bile željne moje iživljavanja, ali su tanki zidovi
ovaj put bili na mojoj strani.

Podigao sam se sa poda i krenuo u sobu. Tamo me čekao moj

album. Uzeo sam ga u ruke, ali ovaj put ne da bi ga milovao,
21
tepao mu, i onda legao sa njim; bacio sam ga iz sve snage o zid i
na glas rekao:

,, Alene Šireru… Pavele Kuka… jebem vam mater!”

22
ĐEDOVE PRIČE

23
 Markov kamen

Markov Kamen je malo podnodurmitorsko selo, na sedmom

kilometru od Žabljaka prema Šavniku. Jedva dvadesetak kuća
raštrkalo se duž zelene visoravni sa svih strana okruzene
borovom šumom a pod budnim okom ponosnog i surovog
Durmitora. Ako postoji mjesto koje bi najpribližnije moglo da
odgovara opisu ’’Bogu iza nogu’’, onda bi to bio Markov Kamen.
Ljudi iz Žabljaka i okolnih sela, bi često, što u zbilji , što u šali,
znali reći da do Markovog kamena možeš doći samo ako se
izgubiš i slucajno nabasaš na selo, jer da pogodiš pravi put treba
da si srećnik ili sam žitelj Markovog kamena. Uzani šumski
putići koji vode od varoši i dva komšijska sela, pogotovo s
jeseni i zimi kad kiše i snijegovi udare, gube se u potpunosti, da i
sami mještani sela, znaju omanuti put i mjesto dolaska kući,
lutati šumom, dok se na kraju ne bi nekako snašli.

Niko od žitelja sela ne zna tačnu legendu po kojoj je mjesto

dobilo naziv. Ima onih koji vele da je bio neki čoban Marko, koji
je na poljani gdje je čuvao ovce, ubio rođenog brata zbog
rivalstva za ljubav čobanice Milice. Tek kad je video mrtvog
brata, i shvatio šta je učinio, ubio se skočivši sa jedne od
durmitorskih litica. Ipak ima više onih koji vjeruju da selo nije
dobilo ime po tom Marku, već po Marku, žabljačkom deliji, koji
je prije ravno dvijestotine godina ubio haračliju Sabida,
zloćudnog Turčina, koji je maltretirao čitav drobnjački kraj.
Mlad, hrabar i otresit, nije mogao podnijeti Sabidovu bahatost i
njegov pokušaj da ga ponizi jedne noći u prepunoj žabljačkoj
birtiji, tjerajući ga da mu jezikom očisti čizme, da se latio noža i
24
pred zaprepaštenim svijetom, prerezao turčinu grkljan. Bježeći
od turskih osvetnika, Marko se danima skrivao po okolnim
šumama, stalno mijenjajući mjesto boravka da bi umakao
neprijatelju koji mu je sve više bio na tragu.

Izgladnio, umoran od danonoćnog bježanja, sve više je gubio

nadu da će uspjeti da se izvuče. Dok je pokušavao da se domogne
šuma sela Borovišta, turci cu ga spazili i čitava svita od pedeset
razjarenih tragača, dala se u potjeru za njim. Bježao je, sve dok je
i zera snage bilo u njemu, a onda je počeo da klonjava. Pomiren
sa skorijim neminovnim ishodom, ugledao je jedan potok. U tom
trenutku jedino što mu je padalo na pamet, bilo je da bi valjalo
napiti se hladne vode i utoliti zeđ, prije nego ga turska sablja liši
života. Pošto se napio vode , sjeo je na zemlju i oslonio se leđima
o veliki kamen, koji se na jedva koji metar nalazio od potoka i tu
čekao turke koji su hitali prema njemu.

Onda se desilo čudo...

Turci su samo prošli pokraj potoka, ne osvrnuvši se za Markom

kao da ga nisu vidjeli. Dok su odmicali čuo je njihove psovke
nevjerice da im je bjegunac umakao, a da su čak vijeli kako pije
vodu i bespomoćno sjeda na zemlju. Odjednom napunjen nekom
iznenadnom snagom i voljom za životom koju je probudio taj
neočekivani rasplet, Marko se primirio kraj kamena jedno
vrijeme, a onda odjurio od Turaka u suprotnom pravcu. Dosao je
u selo Borovište i tu se smjestio kod očevog velikog prijatelja
Milutina Popovića. Milutin ga je prihvatio kao najrođenijeg, ne
razdvajajući ga od svoje rođene djece.

Ono sto je najvise bunilo Milutina i njegovu porodicu, bio je

način, na koji je Marko uspjeo da se sakrije Turcima, jer po njima
i svim ljudima tog kraja koji okolne šume poznaju kao rođenu
25
kuću, pokraj potoka nije bilo nikakvog kamena, vec čisto zelenilo
okruženo šumom.

“Marko sine, tu nema tog kamena! Tu četrdesetak godina tjeram

stoku na ispašu, tuda sam proš’o jedno ‘iljadu puta i nikakvog
velikog kamena nisam vidjeo! Pogotovo bih ga vidio da je toliki,
skoro pola metra u visinu i sav golem, kako ti pricas. Biće da si
se ti u smrtnom strahu sakrio iza nekog drveta, pa ti se učinio
kamen! Nisi ti ništa pobenavio, nego ‘oće u strahu da čo’ek ne
zna za sebe.’’

“Čika Milutine, znam sta sam uradio, ne pravite me ludim!

Golemi bijeli kamen, manjim djelom uronjen u zemlju, a vecim
djelom se izdiže jedno ovoliko ( pokaza Marko sebi do koljena ).
Nisam se ja mogao iza njega sakriti i da sam htio, ne bi se iza
njega i djete moglo sakriti a ne ja, čak sam bio sa strane kamena
okrenut turcima, dok su oni prilazili. Časti mi ovako je bilo, k’o
lud sam ga ljubio, kad sam vidjeo da su Turci zamakli!’’

Na kraju su Marka odveli do izvora, drugačije ga nisu mogli

ubijediti. Markov je u nevjerici stajao, kada je vidjeo da na tom
mjestu nema nikakvog kamena, niti ijednog traga u vidu rupe ili
ogoljene zemlje, da je tu on ikada i bio. Umjesto kamena, kraj
potoka je bila zelena čistina prepuna maslačaka i bijelih rada. Ne
želeci više da ubjeđuje ljude, Marko je svoje misli zadržao za
sebe :

“Tu je bio kamen. Znam! Bar za mene je bio tu! Nema ga sad,
mozda ga nikad i nije bilo tu, ali ja znam šta mi je spasilo ovu
ludu glavu; i sad mogu da osjetim hladnoću kamena kako štipa
moja znojava ledja! Znam, znam... !’’

26
Marko je znao da je bio spašen nečim, što niko sem njega nije
mogao vidjeti, niti seljani, niti Turci, a šta je to bilo ni sam nije
mogao znati.

Nekih godinu dana Marko se skrivao kod Milutinove porodice,

dok se nije pridručio hajdučkoj četi Radenka Mitrovića, hrabrog
seljaka, predvodnika svoje skupine boraca sačinjene od seljaka
okolnih sela, koji su pokretali prve ozbiljnije borbe protiv
Turaka u tom kraju. U svim bitkama i pohodima Marko se isticao
kao veliki junak o čijim podvizima su ispjevane pjesme.

Seljani Borovišta, nikad nisu zaboravili, kakvog su junaka čuvali

od Turaka godinu dana, i u njegovu čast selu su promijenili ime u
Markov kamen. Od tada niko nije sumnjao u postojanje
čudnovatog kamena, koji se stvorio tu, da bi od zlih turskih očiju
zaklonio budućeg junaka.

Ono što vam želim pripovjedati, desilo se baš u Markovom

kamenu. Zato sam vam i htio nešto reći o nazivu sela, tek da se
ne bi zapitali : “Što se bas zove Markov kamen? Koji je taj
Marko”. Ovako, sad kad znate o nazivu sela, podjednako koliko
zna i onaj, koji će vam ovo pripovjedati a koji je tu i odrastao,
imate sve potrebno, da svu pažnju usmjerite na moje kazivanje i u
jednom dahu me saslušate.

Moja priča počinje u zimu 1961 godine. Tu godinu pamtim po

polasku u prvi razred osnovne škole u Žabljaku, a seljaci po
najvećem nevremenu ikad zapamćenom na ovim prostorima.
Naime, zima se odužila do same sredine aprila, a veliki snjegovi i
temperature i do 30 ispod nule, nisu dali nigdje izaći iz kuće.
Nekih četrdesetak godina kasnije saznao sam da je to bila
27
ubjedljivo najhladnija zima ikad zabiljezena u tim krajevima.
Ipak, ono sto je svakako označilo tu ’61 godinu, osim moje škole
i hladne zime, bio je jedan događaj, koji je uznemirio ne samo
stanovnike Markovog kamena, već i mnogo šire. To što se desilo
nekog februara te godine, unijevši nespokoj u sve nas, vremenom
je postala priča koja se u dugim zimskim noćima prepričavala uz
oganj i litre vruće rakije, sa glavnom namjerom da uplaši
najmlađe. Svaki seljak bi iznosio svoju verziju priče, upletenu sa
raznim silama, znanim i neznanim ljudima i ko zna sve čime, što
bi god palo na um pripitom čovjeku, kada dobije svoj trenutak
pažnje u prepunoj prostoriji koja bi se pretvorila u uho. Međutim,
samo nekoliko ljudi je znalo za ono što se desilo te noći, ali oni
nisu pričali, već su ćutanjem odlucili da brane istinu i ponesu je
sa sobom u grob. Sticajem okolnosti i ja sam kao sedmogodišnji
deran, bio od onih koji su znali istinu, i neko ko je skoro pedeset
godina to čuvao u sebi, sve do noći, kad je dao glasu i riječima u
njemu, šansu ispričati ono što je toliko dugo čuvao u sebi.
Svjestan sam, da ću ovim prekršiti nikad dati, ali ipak postojeći
zavjet i prema mom đedu, a pogotovo prema seoskom učitelju
Gavru Kulidžanu, jer ću se izlanuti posle toliko godina tišine.
Pokoj im dušama i nadam se da im ovim neću poremetiti vječan
san.

Na selu zimi i nema baš mnogo čega za ponuditi sedmogoišnjaku

željnom igre i zabave. Dani su se svodili na boravak u kuhinji
oko velikog šporeta, gdje bi se naguralo nas osmoro, djed, baba,
otac, majka, tri mlađe sestre i ja. Baba bi pošto namiri stoku u
štali, uzela nešto da veze ili da pravi pletenice od kose mlađim
sestrama. Djed bi svirao gusle i povremeno ismijavao očevo
znanje na istom instrumentu, stalno ističući kako ni malo nije
28
povukao talenta na njega. Majka bi stalno nešto radila oko
šporeta, ložila, stavljala šerpe na njega, sklanjala ih, pa onda
prinosila ruke da provjeri da li grije, da sam se ja ozbilno znao
zapitati, čime bi se majka bavila kad ne bismo imali taj šporet.

Dosadnu idiličnu seosku svakodnevnicu prekinula je vijest koju

je u naš dom donio tetak Rajko. Odjeven u staru vojničku jaknu,
sačuvanu još od oslobodilačkog rata, i ko zna koliko vunenih
džempera ispod nje, zaleđenih brkova i vjeđa, banuo je tetak u
kuću. Moji su znali da je nešto krupno po srijedi jer se po
ovakvom vremenu bez velike muke ne izlazi van. Đed ga je
dočekao u hodniku :

,,Kojim dobrom Rajko?”

,,Svetozare, nije dobro! Nikako ne može biti dobro”, rekao je

Rajko djedu. Napravivši malo pauzu, da otrese snijeg sa sebe,
nastavio je : ,, Nesto je sin Gavra Kulidžana! Sinoć izaš’o ispred
kuće, negdje pred ponoć, i više se nije vraćao, niti ga je ko vidio
od tad! Sto je izlazio? Ne znam! Mlađi mu brat kaže, da prije
nego sto je izašao, sve govorio da ga neko zove! To niko nije čuo
do njega samoga. Oni ga ustavljali da ne izlazi, da će se pomesti
ali džaba, ništa mu nisu mogli. Znate Gavrovog Radomira, on je
dobro dijete, ne bi tek tako otiš’o, a da se ne bi svojima javio!’’

Moji su u nevjerici slušali šta Rajko priča, ni rijeci ne

prozborivši.

Rajko je nastavio : ,, Selo organizuje potragu. Došao sam

Svetozare, po tebe i tvog sina, da sa ostalim seljanima idemo
Radomira tražiti! Svaka kuća iz sela daće barem po dva čovjeka!
Dugujemo toliko ocu mu Gavrilu. Znate kakva je to ljudina od
covjeka...!”
29
Otac je krajnje zbunjeno, netipično za njega, prozborio : ,, Idemo
da tražimo, to sigurno! Samo mi nije jasno, kako nestao? Đe je
mog’o da nestane u gluvo doba noći, na minusu da ti oči ispadnu
i po snijegu od dva metra? Pa smrzao bi se nesrećnik na
dvaestom koraku. Jeste žilav Gavrov sin, momčina da ga po snazi
i hitrosti nema u ovijeh krajeva, ali i njega bi ovo nevrijeme
samljelo u trenu!”

Rajko je povisio glas na oca : ,,Smiljane, o tome nećemo da

razmišljamo sad! Idemo da ga tražimo i nađemo, pa sad živog ili
mtrvog !”

Đed se umiješao : ,,Dobro onda, samo da se ođenemo i obojica

stižemo!’’

,, Požurite Svetozare, mnogi su već došli do Gavrove kuće.

Odatle ćemo krenuti.”, reče tetak Rajko pri izlasku iz kuće.

Otac i djed brzo su se spremili. Uzeli svak po pušku i žurnim

korakom krenuli ka početku sela gdje se nalazila kuća Gavra
Kulidžana, seoskog učitelja u penziji.

Tih dana moja glavna preokupacija je bila, šta li se to desilo sa

Gavrovim sinom Radomirom? Gdje li je nestao? Da ga nije neko
ubio? Radomira sam znao kao visprenog osamnaestogodišnjaka,
nevjerovatne fizičke snage i brzine, po cemu je uostalom bio
poznat i mnogo šire van našeg sela. Pričalo se da je u stanju da
baci kamen sa ramena i duplo više od svog najboljeg protivnika.
Na seoskim vašarima je bio u stanju da pretegne uže na svoju
stranu naspram petoro ljudi. Otac se kleo da je to vidio prošle
godine na vašaru u Žabljaku i da nije mogao da vjeruje svojim
očima. Malo ko se nije mogao načuditi njegovoj snazi, pogotovo
što Radomir na oko uopšte nije djelovao jak, čak naprotiv.
30
Onižeg rasta, suvonjav, uzak u plećima više je podsjećao na
dječačića, koji još nije ni zakoračio putu da postane muškurac, a
kamoli neko ko ima tolike snage.

I pored zavine snage i hitrosti koju je imao, Radomir je bio

prepun i drugih kvaliteta. Tih, nasmijan, uvijek spreman da
svakome pomogne i učini, bio je ponos i dika ne samo oca
Gavrila, vec i svih kuća Kulidžana. Radomir je bio najstariji
Gavrilov sin. Pored njega je imao još i trojke, dva sina i ćerku,
rođene deset godina poslije njega, iz braka sa svojom drugom
ženom, pošto je Radomirova majka Milenija, umrla u njegovim
ranim dječjim godinama.

Sa prvom ženom Milenijom, Gavrilo nije mogao dugo da ima

djece. Na Radomirovo rođenje čekali su punih dvanaest godina.
Selo je pričalo da Gavro nije žalio para, da bi Milenija
zatrudnjela. Vodio je kod ljekara i travara duž čitave Jugoslavije,
ali ništa nije pomogalo. Kad su se Gavro i Milenija već uveliko
pomirili da neće imati nasljednika, desilo se čudo. Milenije je
ostala u drugom stanju.

Gavro je ispričao mom đedu, uveliko dok je ljuljao malog

Radomira na krilu, da mu je jedne noći u san došao nepoznati
čovjek i savjetovao ga, da sjutradan ,,Kad izađe Sunce, a ne bude
potpuni mrak” zaputi se sa sa puškom u šumu. Kada dođe tamo, u
blizini potoka gdje je po legendi bio Markov kamen, ugledaće
dva vuka kako piju vodu. Njegov zadatak je bio da nanišani i
ubije starijeg, a poznaće ga tako što je manji i pogureniji, dok će
mlađi kurjak od straha pobjeći čim začuje pucanj. Kad ubije
vuka, jedino što treba da uradi, je da mu izvadi bilo koji zub iz
gornje vilice i da ga ponese sa sobom kući. Iste noći, kad dođe
kući, da zub stavi Mileniji ispod jastuka, a da ona ne zna, i da

31
vodi ljubav sa njom. Ako uradi kako mu je rečeno dobiće dijete, i
to sina.

Gavro je rekao đedu da je doslovce uradio kako mu je snom

rečeno, i devet mjeseci kasnije, kuću Kulidžana je ispunila velika
radost, rodio se Radomir! Za taj Gavrov san, saznao sam upravo
od djeda, a prije Radomirovog nestanka, kad bi mi znao reći da
snovi govore mnogo toga i da ih ne smiješ sa nikim djeliti, dok ne
vidiš da li će se ispuniti ili neće. Govorio mi je, da je Gavro I
malo oklijevao, ili nekog pitao za savjet, pa se tek odvažio poći u
šumu, ništa se ne bi desilo, kako mu je rekao čovjek u
snoviđenju. Došao bi u šumu, a ne bi zatekao vukove, ili bi ih
vidio a ruka bi mu zarhtala i promašio pri pucnju, a sve to bi
značilo da se Radomir nikad ne bi rodio.

Gavrov sin Radomir, još od malih nogu, pokazivao je

posebnosti, netipične za njegove godine. Kao sedmogodišnjak,
kosio je uporedo sa ocem i stričevima, bio u stanju da trči bez
prestanka, gotovo i ne pokazujuci umor, da bi već u momackim
godinama po snazi i brzini bio daleko čuven.

Baš u vrijeme kad se počelo pričati o njegovoj snazi, seljaci su

primjetili čudnosti vezane za Radomira, koje bi bunile i
školovanije ljude, a kamoli one, koji jedva da su koji razred
škole završili. Domaće životinje bi se panično uplašile, kad bi se
on pojavio, kao da ih sama zvijer goni, a ne da je to mladić koji
se tu slučajno zadesio. Ni u svoju štalu nije ulazio, jer bi u njoj
nastao opšti metež od strahom raspomamljenih životinja. Otac
mu Gavro, vremenom je počeo da sumnja da sposobnosti
njegovog sina, imaju neke veze sa onom noći kada je ubio vuka,
ujedno i noći u kojoj je Radomir začet.

32
Ono sto je Gavra posebno i još više progonilo bilo je to, da od
kada je rođen Radomir nije zapamćen niti zabilježen, i jedan
napad vukova na stoku, iako je do njegovog rodjenja bila česta
pojava da vukovi ojade domaćine pokoljem ovaca i goveda.
Vukovi su bili toliko drski, da su harali selom i u po bijela dana, a
nisu se libili i čovjeka napasti. Ni česte hajke na kurjake, nisu
pomagale. Veliki broj seljaka iz okolnih žabljačkih sela bi
organizovano, krenuli u planinu u obračun sa krvnicima,
uspijevali ih ubiti pozamašan broj i pomisliti, kako Durmitor više
neće imato koga da krije, jer su prečešljali svaki njegov pedalj i
ubili svakog vuka na kog su naišli, da bi se ubrzo, tek što bi se
utišala pjesma raspjavanih seljaka, dešavao novi, i još veći
pokolj stoke. Baš kao neka vučja osveta za hajku. Ali od onog
dana, kad je Radomir došao na svijet, ne da nije bilo vučjeg
masakra, nego niko nije vidio niti jednog vuka. Kao da su nestali,
napustili šurmitorske sume i otišli ko zna gdje.

Tih dan pred nestanak, govorilo se da Radomir, gotovo da nije

jeo, niti pio. Zatvorio se u svoju tišinu i tako zamišljen i odsutan
boravio, sjedeći na stolici i gledajući u prazno. Povremeno bi
ustao, zagledao se kroz prozor put planine, duboko uzdahnuo i
stajao tako jedno vrijeme. Niko od ukućana nije znao šta mu je.
Sumnjali, da se nije razbolio. Na pitanja, odgovarao bi kratko, a
mnoga prećutao, kao da nisu ni postavljena; a onda te noči je
čuo da ga neko doziva, izašao ispred i nestao bez traga i glasa.

Radomirov nestanak, bio je veliki šok za sve. Snježni kijameti i

vjetrovi koji probijaju do kosti, nisu mogli spriječiti žene da se
okupljaju jedne kod drugih i besjede o najnovijem događaju. Dok
je ženski svijet naglabao o tome šta se Radomiru moglo desiti, i

33
gdje bi ga one prvo tražile, da njih ko šta pita, potraga po
Durmitoru i okolnim šumama ulazila je u treći dan. Trećeg dana,
seljacima se priključila vojska i milicija. Radomiru nije bilo ni
traga, ni glasa, čak ni najmanje smjernice koje bi ih uputila ka
njemu. Hrabri tragači su pretražili svaki pedalj Durmitora kojim
je čovjek mogao proći, rizikujući svoje živote pod nemogućim
hladnoćama i nepredvidivim durmitorskim stazama, ali bez
uspjeha, Radomira nije bilo nigdje.

Poslije pet dana danonoćnog traganja, kad više nije bilo ni

parčeta zemlje na planini koji nije pregledan bezbroj puta,
potraga je obustavljena. Niko više nije vjerovao da je Radomir
živ. Svi su se složili, da će čim otopli, snjegovi se otope,
Durmitor sam pokazati mrtvo mladićevo tijelo. Mišljenje većine
je bilo da se Radomir iz nekog njemu znanog razloga zaputio ka
Durmitoru, i da se tamo smrzao ili survao u neku provaliju, koju
je nemoguće pretraziti dok ne okopni snijeg.

Do prestanka nevremena i prvih znakova proljeća čekalo se

skoro do sredine aprila, kada su seljani odlučili opet potražiti
nestalog i pomognu Gavru da nadje bar mrtvog sina, da ima
koga sahraniti. Ni tada ga nisu uspjeli pronaći , tako da je
misterija oko Radomirovog nestanka ostala da živi u tim
krajevima mnogo godina.

Gavro je godinu dana tugovao za sinom, svojim prvencem, da

skoro i nije izlazio među ljude za to vrijeme. Kako se navršila
godina od sinovljevog nestanka, odjednom je živnuo i počeo da
radi poslove koje je i ranije radio, posjećuje rođake i prijatelje,
odlazi do Zabljaka u trgovinu ... Gotovo da je postao stari Gavro
Kulidžan. Seljanima njegov povratak nije bio čudan, znalo se da
će zbog troje male djece morati da se trgne i nastavi dalje, ali ono

34
sto je svima posebno bolo oči bila je Gavrova raspoloženost, baš
kao da se nista nije desilo i nije izgubio najstarijeg sina. Ta
njegova iznenadna vesela ćud, odmah je napravila podlogu da
nove zavjere zažive. Mnogi su počeli sumnjati da je sam Gavro
ubio sina, jer je primjetio nešto nesvakidašnje i demonsko u
njemu, zbog čega mu je presudio, a tijelo zakopao na mjesto
znano samo njemu. Smatrali su da je i potraga i njegova tuga ,
izolacija od ljudi u trajanju od skoro godinu dana, bila samo
paravan za ono sto je on učinio. Dobronamjerni seljaci nisu
vjerovali u te priče, jer su znali da je Gavro isuviše volio svog
jedva dobijenog prvenca da bi mu naudio, pa i sve da je uočio
nečastivog u njemu, ali ni oni nisu osporavali da tu prosto ima
nečega tajnovitog, to se osjećalo u vazduhu.

Par godina kasnije od tog događaja, kada se o cijeloj priči barem

manje razgovaralo, Gavro je svratio kod djeda i oca na kuvano
vino. Od svih kuća u selu, svraćao je najčešće kod nas, jer nikad
nije sumnjao u ljudske kvalitete djeda i oca, a i zato što je znao
da iz naše kuće, nije izašla nijedna otrovna riječ o minulom
vremenu koji je stajao iza Gavrila. Djed nije dao da se priča o
tome. Čim bi majka ili baba, krenule da prepričavaju ko je šta
rekao za Gavra, o mogućoj njegovoj umješanosti za sinovljevu
smrt, on bi ih ućutkivao i počinjao da galami. Smatrao je da ne
treba pričati o tuđoj tugi i nesreći, pogotovo što niko ne zna šta
se tu desilo.

Poslije koje caše vina više, i priča o običnoj seljačkoj

svakodnevnici, ničim izazvan Gavro je rekao djedu:

,, Vidio sam ga Svetozare!”

35
,, Koga Gavrilo?”. Pitao ga je djed sipajući obojici caše do vrha.
U kući su svi spavali. Djed i Gavrilo su sjedjeli u dnevnoj sobi i
jedini ko je još tu bio, bio sam ja, ugodno ušuskan u starom
krevetu iza djedovih leđa. Kroz polusan sam slušao razgovor,
praveći se da spavam čvrstim. Gavrilo je nastavio :

,,Moga Radomira...”

Skamenjen onim sto je čuo, djed je jedva progovorio :

,,Kad? Je li ziv?”

,, Živ je”. Rekao je Gavrilo, sa nekim rasterećenjem u glasu, kao

da konačno izlazi iz njega dugo i teško priznanje, koje mu je
godinama bilo veliki teret , i njime konačno dobija svoj mir.
Otpivši gutljaj vina, nastavio je :

,, Jedno jutro, ima dvije godine... Mislim da je tog dana bilo

godinu dana od kada mi je Radomir nestao, cijelu noć nijesam
mogao oka da sklopim. Samo sam se prevrtao, okretao, znojio,
ma užas! Ustanem ti ja prije pet sati i izađem ispred kuće na
bunar da se umijem , jer više nije bilo vajde ostajati u krevetu.
Napolju mraz da i dušu smrzne, prozori zaledili, a meni neko
čudo, ni malo mi studeno. Ja taman da se pljusnem vodom po
licu, kad kod ograde od dvorišta stoji on. Na desetak metara od
mene. Jeste, da još nije bilo svanulo kako treba, ali vjeruj mi
Svetozare, njega bih poznao i u najvećoj mrklini mraka, među
‘iljadu drugih. Samo me gleda i osmjehuje se. Kao da mi kaže,
stari ne brini za mene, dobro sam. Nisam stig’o od iznenađenja,
ništa da mu kazem, kao da me glas izdao! Samo mi je mahnuo i
otiš’o. Moj Svetozare, zadnje mi ovo vino bilo i ono moje malo
troje djece se ne probudilo, ako te lažem!’’

36
Djed je drhtave brade i sa suzama u očima slušao Gavrila koji je
pričao, dok sam se ja uskomešao djedu iza leđa, trudeći se da
budem u toku, iako nikako nisam mogao da dokučim, ko je
čovjek kraj ograde, koga je starac primjetio.

,, Znam, da je živ! Živ! To mi je najbitnije! Znam da je sa

svojima!”

Djed je očekivao, da će saznati ko su ti ,,njegovi”, ali mjesto

odgovara dobio je dugo ćutanje, poslije kog više nisu ni riječ te
noći progovorili. Nastavili su ćutati, svak zagledan u svoju čašu
ispred sebe. U jedno doba, Gavro je samo ustao, potapšao đeda
po ramenu i opet bez riječi krenuo vani.

Tu noć gotovo da i nisam spavao. Sami razgovor između mog

đeda Svetozara i seoskog učitelja u penziji, u tom mom
treperenju između jave i sna i nisam mogao razumjeti, ali tu
napetost koja je vladala u sobi, ne prekinutu ni zvucima bokala o
čašu, kucanja istim, srkanjem poslednjih gutljaja, i te kako sam
osjećao.

Ujutru za doručkom , djed je onako usput pitao oca :

,, Kad ti ono Smiljane viđe vuka skorije? Znam da si nesto

spominjao prije neku godinu. U ove krajeve niko nije vidio
kurjaka više od dvadeset godina, pa mi nešto čudno da si ga baš ti
vidio. Punih ustiju otac je počeo da priča :

-Ima jedno dvije godine, bila je zima, ja neđe oko pet izjutra
krenuo u zadrugu na pos’o, kad ugledah vuka, kako polako
odmiče stranom od kuća Kulidžana! Vjeruj, ne bi mi svejedno.
Prije toga, zadnji put kad sam vidio vuka, bio sam dijete, na
Salenića poljani kad je jurio Tomaševe ovce!’’

37
Djed ga je slušao, glumeći da ga je pitao tek onako, da bi se o
nečem razgovaralo. Pred sami kraj obroka, prije nego li je ustao,
samo je promrljao sebi u bradu, ali dovoljno jasno i glasno da
njegovom bistrom unuku, kako me on znao zvati, ništa ne
promakne: ,,Istinski je otišao među svoje”.

Godine su prolazile. Kako su se smijenjivali mjeseci koje sam

provodio pokraj prozora, gledajući kako napada snijeg, naprežući
uši da možda ne čujem nekog izgladnjelog vuka u daljini, a posle
kad bi trčao okolnim livadama i pašnjacima za krpenjačom, kad
okopni i otopli, tako sam i ja rastao i ne osjetio, kad je došlo
vrijeme da upišem fakultet i napustim rodne krajeve. Koliko je
brzo stiglo neminovno da krenem svojim putem, još je hitrije
prispjelo vrijeme kada sam postao ugledni beogradski advokat
koji, u stalnoj trci za novcem i položajem, gotovo godinama, ne
stigne da ode u svoj zavičaj.

Jedne godine, poslije petogodišnjeg neodlaska u rodni kraj,

osjetio sam veliku potrebu da odem, obiđem đedov i babin grob,
posjetim bolesne roditelje, legmen u stari krevet, udahnem opet
taj oštri hladni vazduh sa Durmitora.

Ono što se desilo 1961 godine, živjelo je samo u mojim dječjim

sjećanjima, koje sam tako rijetko prizivao u stvarnost sadašnjeg
svijeta, sve do ovoga trenutka kad sam priču o Radomiru odlučio
podijeliti sa vama.

Nisam ja bio jedini, koga je proteklo vrijeme, neosjetno i lukavo

mijenjalo, čineći da sadašnji odraz u ogledalu i ranije fotografije,
skoro pa i da ne pokazuju istog čovjeka, i moj rodni Markov
Kamen, i on se promjenio. Više nije bilo te guste šume oko njega
38
kao nekada, niti su šumske prtine bile jedini prilaz selu. Sada je
tu moderna cesta, zbog koje da i ne povjeruješ, da je samo koju
deceniju ranije, vladalo mišljenje o selu, kao velikoj zabiti.

Vozeći se taksijem od Žabljaka do Markovog Kamena, željno

iščekujući da što prije stignem pre kućnu kapiju, onako usput
sam, želeći da započnem neku konverzaciju, priupitao taksistu,
postarijeg čovjeka duge prosijede brade :

,, Ima li vukova sad, daju li se snositi?-“

Taksista je odgovorio :

,,Nema gospodine. Nijednog! A i ako se vide, ne napadaju

uopšte, niti se spuštaju do sela! Otac mi je pričao da se to dešava
od kada su neka braća, još prije četrdeset godina, odgajili jednog
od njihovih, baš vuka! Sigurno ga našli kao vuče, ranjeno,
promrzlo, odveli ga doma, odgajili, i kad je vuče odraslo, pustili
u divljinu. Od tada, vukovi ne prave štete. Već poštuju! Ali aj ti
znaj, starci svašta pričaju, a i usvašta vjeruju, mada morate
priznati da zanimljivo zvuči.”

,, Da… vrlo zanimljivo!” rekao sam sa smješkom na licu.

Skoruč

Uvijek sam ozbiljno shvatao svaku đedovu priču. Pa čak i one

koje bi završavao glasnim osmijehom, otkrivajući tek po koji
preostali zub u vilici. Ni sam ne znam zašto, ali sam smatrao da
ta 85-ljetna starina ništa ne priča uzalud, niti zato što mu je

39
došlo , a ponajmanje zato što je benava pričalica koja ne zna šta
će sa sobom, pa traži sagovornika koga će da posadi ispred sebe i
počne besjedu. Od sve unučadi, ja sam najviše obožavao da
slušam djeda i sa pravom mogu reći da sam bio njegov najvjerniji
slušalac, pa čak i u situacijama, kada su neke priče bivale
pripovjedane ko zna koji put. Kada bi đed uzimao riječ, svi
ukućani su se povlačili ,, kud koji mili moji”, želeći što je
moguće prije da izbjegnu slušanje. Najiskrenije, ja sam najviše i
volio takve situacije, kad bi se svi ostali razbježali, a ja ostajao
sam pred njim, jer bi tada sva njegova pažnja bila usmjerena
prema meni. Đed je bez sumnje bio jedan od ljudi, koji nisu
obraćali mnogo pažnje na to da li je prostorija puna, ili ima tek
jednog slušaoca, on je pričao uvijek istim žarom, imajući osjećaj
kao da priča na važnom zboru i pred bitnim ljudima, a ne pred
najmlađim unukom Stefanom.

Način na koji je starina pričala, činjelo mi se, da bi nagnalo i

najnevjrnijeg Tomu, da povjeruju u izgovoreno. Otac bi mi znao
reći, da ako ga ne želiš slušati, bolje je otići prije nego li starac
uzme riječ, jer ukoliko krene da priča, slušalac se kao omađijan
prepušta hrapavom đedovom glasu, nemoćan da se odupre
znatiželji koja bi ga odjednom obuzela. Od svih đedovih priča, u
kojima su se pominjala vilinska kola, vještičja tumaranja,
vampiri koji love trgovce na pustim drumovima, rijeke kraj kojih
noću zavijaji svakakve ale, ja sam najviše volio da slušam priču o
Skoruču. Ona mi je djelovala nekako najstvarnije, a činjelo mi se
da je i boja đedovog glasa bila drugačija kada bi pričao baš nju.
Osjećao sam i kod njega nepoznatu jezu a i to, da bi rađe svaku
drugu priču pričao, nego nju. U drugim besjedama, đed bi znao
po dosta stvari mjenjati i dodavati, a priču o Skoruču ispričao bi
uvjek isto.

40
Često za vrijeme priče o Skoruču, pogledivao bih put prozora,
mračnih ćoškova, a ponekad i ispod kreveta, sve da bih se uvjerio
da nije tu, to strašno stvorenje iz njegove priče. Ponekad bi mi
lakše bilo samo uzeti đeda za ruku i bezbrižno se prepustiti
slušanju, ne trudeći nijednog momenta, da pravdam svoj
kukavičluk. On bi me na to poljubio, pomazio po kosi, udahnuo
duboko par puta i čekao svoj trenutak da nastavi.

,,Đede… a da ja uzmem neku maramu za svaki slučaj da stavim

preko očiju.”

,,Jok, jok… pa ne smije ta avet, kad sam ja pored tebe.

Uostalom, Skoruča više nema u ovijevim krajevima, čulo bi se
nešto da je tu. Samo se ti srećo đedova ne plaši i slušaj pažljivo.
Valja znati čega je nekad sve bilo po durmitorskim šumama i
kakve su sve muke morile ljude. Danas mi prosto milina, kad
vidim sve ove turiste, šetaju tamo vamo, češljaju svaki pedalj
Durmitora, razapinju one krpe za spavanje, kako vi ono zovete
šatori, ali… nije tako bilo vazda. Nekad su se ljudi bojali i preko
dana, a kamoli noću i prići planini. Ja i dan danas, ne bih smio
sam po noći vrzmati se tuda. Nikad ne može čovjek biti siguran,
da li je to sve samo legenda, kojom se durmitorci međusobno
plaše, ili stvarno se desilo nešto od toga. Ne umiješ biti pametan.
Koga poslušati? Da li ove školovane budale, koje kažu da u 21
vijeku, ljudi ne bi trebalo da vjeruju u te budalaštine, ili mudre
pobijeljele glave lokalnih seljaka, koje i dalje sa velikim strahom
pogleduju put planinskog masiva. Ali razumijem ja i jedni i
druge. Svakome ostavljam da misli onako kako hoće i kako mu
razum dozvoljava.

,, Ma dobro đede pusti sad to… ajde počni više.”

41
,, Ti baš nestrpljiv, ajde da te ne ljutim kad si mi se tako
naoštrio.”

Te godine, tvoj đed nemade ni pune četiri godine, kad, počeše

umirati djeca u selu. Prvo ode mali Ljubiša Nikitin sin… tek
prohodao bješe, kad jedno jutro lelek njegove majke i babe
probudi cijelo selo. Bio se razbolio koji dan prije toga, ali ništa
nije ukazivalo da će se tako završiti. Dijete uvenu za manje od tri
dana. Sve počelo kad je jednu noć u snu vrisnulo i reklo da više
ne smije sam spavati, jer se plaši da će se on opet vratiti. Na
pitanje ukućana, od koga se plaši, mališan bi samo zaćutao i
pogledao put prozora. Sjutri dan po buđenju, mali Ljubiša je već
bio načet bolešću. Njegovi ga ne vodiše odmah put ljekara,
pomisliše da je obična vrućica, koja će proći za dan-dva.
Nažalost… ne bi tako. Dijete se narednog dana, osjećalo još gore.
Nisu mu pomogle ni trave babe Vere, a ja mislim da u to vrijeme,
nije bilo čeljadeta, ni starog ni mladog, kome odmah ne bi bilo
bolje, ako bi popio ono što mu ona spravi, ili čime bi ga ona
polila il po koži namazala. Nisu ni stigli otići doktoru… Ljubiša
je tokom noći umro.

Plakalo je cijelo selo na sahrani. Voljeli ljudi domaćina Nikitu,

djetetovog oca i nisu mogli suzdržati suze, kakva nesreća zadesi,
jednog od najpoštenijih seljana. Ne prođe ni koja nedelja od
sahrane Nikitinog sina, kad se selom proču, kako se razboljela
Mileva, ćerka Radojka Krnjinca. Nanovo se čula ta priča, da je
dijete u toku noći jakom vriskom probudila cijelu kuću i da je svo
vrijeme držala ruke preko očiju, koje nije puštala ni onog trena,
kada su je otac i majka držali u naručju. Molila roditelje da je ne
ostavljaju nikada samu, ni najmanji tren, jer je on tako strašan i
zao, i da bi se mogao opet vratiti. Uzalud su je najdraži tješili, da
je u pitanju loš san i da niko nije mogao ući u kuću, jer su
42
zaključana vrata i zatvoreni prozori, djevojčica nije sklanjala
ruke sa očiju.

Ujutru je pala u postelju. Poučeni iskustvom sa brzom smrću

Nikitinog sina, njeni roditelji su je još prvi dan odveli doktoru u
Žabljak. Proču se selom, da je djevojčici bolje i da će ozdraviti, a
pričaše i da bi tako bilo sa malim Ljubišom, samo da su se
doktorima ranije obratili. Taman kad ljudima pade kamen sa srca,
jer će dijete ozdraviti, treći dan od Milevinog zadržavanja u
bolnici, selom se opet prolomio lelek. Mileva je preminula. Iako
su ljekari bili preduzeli, sve što je do njih, koristili najbolje
praškove koje su imali…djetetu nije bilo spasa. Neki seljan, što
se zadesio u bolnici u posjeti majci, čuo ih, kako šapuću, kako
tako nešto, nikad nisu vidjeli u svom radu. Pominjali njeno
ozdravljenje, u koje su se uvjerili svi zaposleni, a onda iznenadnu
i neočekivanu smrt. Kad je primiše ubolnicu, sve ukazivalo, da će
se mala izvući, i da selo neće morati drugo dijete sahranjivati za
manje od dvije nedelje,da bi samo tek tako… djevojčica umrla.

Ko zna šta bi bilo I sa tvojim đedom, da moj otac Radan ne viđe

da tu nisu čista posla, te samo jutro uprti konja Ćetalja, stavi me
kraj sebe I odvede kod ujčevine u Mojkovac. Tu sam ti ostao
dugo… skoro do samog polaska u školu, a ono što se dešavalo u
selu, dok ja nisam bio tu, posle sam čuo od babe Vukosave.
Pričala mi, da samo koju sedmicu, pošto me otac odvede da
boravim kod ujaka, razbolio se sin najuticajnijeg seljana Blaža
Makovića… Dušan. Opet je dječji krik u noći, predhodio svemu
što se kasnije dešavalo. Blažo se nije mogao miriti da izgubi
jedinca, te je platio dolazak najboljih ljekara iz Beograda. Pričalo
se, da su potrčali put ovijeh krajeva, kad su vidjeli koju sumu
nudi bogati seljak, da bi liječili njegovog sina. Nažalost… malom
Dušanu nije bilo spasa.
43
Tih dana, veliki broj ljekara boravio je u našem selu.Išli su od
kuće do kuće, pregledavali svako čeljade, posebno djecu I tražili
najmanji trag od čudne bolesti. Pominjali su nepoznatu bolest,
koja se ne može otkriti dok ne pogodi nesrećnog a I nažalost ni iz
njima znanih razloga, ni izliječiti. Najstariji seljaci u selu, kad bi
se noću sastali, šaputali bi tiho o nesreći koja se nadvila nad
selom I pominjući to čudno ime, koje samo po sebi ledi krv iako
ne možeš ni pretpostaviti o čemu se radi… Skoruč. Da li se on
vratio? Da li je dovoljno dugo služio svoju kaznu, stoljećima
zarobljen u jednoj od krošnji Durmitorskog drveća I nikad
krvožedniji došao među ljude?

1764 godina

Kraj svog velelepnog doma, ponosom ispunjen do kraja za sve

ostvareno u svojih tek tridest I koju godinu, stoji Stojan Plećaš.
Svako jutro po buđenju, ima običaj da se popenje na obližnji
brežuljak, ležerno prekrsti ruke I posmatra svoj imetak. Najljepša
I najveća kuća, od Žabljaka pa sve do Nikšića, polja koja
pogledom I ne uspijeva sva da obuhvati, a tek šume…više od
polovine prostranstva durmitorskog drveća ide na njega, bude
samo sreću u očima mladog domaćina, koji se ne može načuditi
blagodetima sudbine koja ga je pomilovala. Isprva se zahvali
nebeskoj naklonosti, a onda je koji tren kasnije podrugljivo
odbaci, jer mu ona nije poklonila dobijeno, već se sam morao
izboriti za sve, bez ičije pomoći I na svoj način. Tako nije bilo sa
njegovim precima. Otac Blagoje, đed Radan, prađed Miraš,
čukunđed Miran, za svoga vijeka viđeli su samo siromaštvo I jad,
ali za to su oni I bili krivi. Kleli se u poštenje I svoj mukom
zarađeni hljeb? Pljuje im on na takav hljeb. Stojan ne shvata

44
svrhu poštenja I mirnog sna,to ostavlja malim ljudima koji ličnu
nesposobnost pravdaju željom da ostanu na Božijoj strani. On
vjeruje samo u zveket dukata, izobiljem prepun astal i uplašena
lica ljudi koja rade za njega. Niko od njegovih predaka, kad bi
mogli ustati, ne bi se mogao načuditi, da će nekog od njihove
krvi, jednog dana zvati gazdom. Gazda… ne postoji riječ koja
ljepše zvuči, pogotovo kad je izgovore tuđa gladna usta, pogleda
zakovanog u zemlju. Stojan tek tada shvata ko je I šta je postao.
Ima on oči da vidi svoju moć I bogatstvo, ali tek kad to pročita iz
drugih očiju, zadovoljstvo biva potpuno. Zna da ga ljudi ne vole,
čak ni komšije, rođaci,ljudi koji mu se predstavljaju kao prijatelji,
ali to njemu ne smeta ni najmanje, čak voli to. Mržnja drugih mu
govori da je on uspio, ostali nisu I s toga im ostaje samo kivnost I
bijes. Njegovog oca Blagoja svi su voljeli u selu I šta je on imao
od toga? Dobri, prepošteni otac, jedva je mogao porodicu
prehraniti. Poštovanje I naklonost ljudi u selu nije mu pomogla ni
malo, sem da umre onako kako je I živeo, jadno I bijedno.

Zato niko ne može danas Stojanu, ublijediti osjećaj ponosa koji

ga preplavi, svako jutro kad pogledom prošara po svojoj imovini.
Trebalo je imati hrabrosti za ono što je on uradio I presjeći tu
vrpcu pokornosti I siromaštva, koja je kroz prošlost svakog
njegovog pretka vezivala I išla iz generaciju u generaciju… sve
do njega. Zato se ni najmanje ne kaje, zašto je morao I ubiti,
oteti, prevariti… bitno je da je ostvario šta je želio I jedino to želi
da pamti.

Kao tek stasali mladić, nije ni devetnaestu bio navršio, ubio je

krčmarevog sina Nikolu, momka tek koju godinu starijeg od
njega. Presudio mu na poljskom potoku, udarcima kamenom u
glavu. Nije mogao odoljeti zlatnom lancu, svog bogatog druga I
njegovom zavežljaju od osam dukata, kojim se sin bogatog
45
krčmara, znao hvaliti među vršnjacima. Nije ni trunku straha ili
griže savjesti osjećao, dok je te noći kraj potoka, iz sve snage
zadirao oštru stranu kamena o glavu nesrećnog momka. Zakopao
ga je koji kilometar dalje, kraj samog ulaza u šumu, među
žbunjem I busenjem. Nikolin grob I njegovog ubicu, selo nikad
nije otkrilo.

Da ne bi djelovao ostatku sela sumnjiv, sačekao je izvjesno

vrijeme, dok se ne stiša priča o nestalom Nikoli, a onda otišao iz
sela. Tmurne i prohladne jesenje noći, dok su sivi oblaci kao
straža jezdili nad žabljačkim šumama, a zvuci vukova i drugih
planinskih nemani, parali tišinu, Stojan je izašao iz kuće i ne
znajući gdje ide, samo se zaputio. U rukama je stezao Nikoline
dukate, gotovo se i ne sjećajuči ćiji su to bili novci a i načina na
koji je došao do njih. Želio je da dođe tamo, gdje neće morati
skrivati te novce od drugih, tamo gdje niko ne bi sumnjao od kud
to njemu kad znaju iz koje sirotinje potiče… a najviše je želio biti
tamo, gdje će moći nabaviti još zlatnika. Tek koji kilometar od
Žabljaka, učinjelo mu se da ide nešto za njim. Isprva je
posumnjao na Rujku, njegovu kerušu, koja je sigurno primjetila
gazdu, kada se iskrao iz kuće i krenula za njim. Ubrzo je shvatio,
da to nije ona, jer bi ga stigla do sad i razdragano stala pred
njega. U pitanju je bilo nešto drugo. Kad bi se okrenuo, kao da bi
video, nekih stotinak metara iza sebe, priliku niskog čovjeka,
koja bi zastajala onog momenta, kada bi je Stojan primjetio.
Tako bi se kroz mrak osmatrali jedno vrijeme, dok Stojan ne bi
shvatio da iza njega nema nikoga do tame. Taman što bi čudne
okolnosti, pripisao noći i njegovoj nedovoljnoj naspavanosti, a
čovjek u umoru hoće svašta da vidi, opet bi čuo korake iza sebe,
kako mu postaju sve bliži I bliži. Sjećao se babinih priča, o
duhovima koji proganjaju svoje zločince, što ih lišiše života na

46
zemlji, o putnicima koje noću presreću vještice I svakakve aveti,
o napuštenim kućama u kojima tumaraju krvožedni vampiri…
Dodirivao bi s vremena na vrijeme nož skriven u njedrima,
tješeći se da nema te ale, koja ne bi posustala pred sječivom
njegovog metala.

Razmišljao je o noći kada je ubio Nikolu. Strahovao je da ga baš

povampireni Nikola prati, želeći da povrati svoje dukate nazad, a
svom ubici priušti najstrašnije muke. U inat Stojanu I njegovim
mislima, noć je presporo prolazila, čak mu se činilo kako
vrijeme teče, da postaje sve crnja I crnja, iako je odavno trebalo
svanuti. Zalud je gledao put neba, očekujući da od nekud sunce
proviri I vidi bar tračak, bilo kakvog svijetla. Pokajao se zašto je
odlučio, u sitne sati napustiti kuću I otići, I sa jutrom je mogao
imati istu namjeru I isti pravac… ali kao da ga je nešto vuklo.
Hodao je nekim čudnim krajolikom, koji mu se nije činio ni
najmanje poznatim, iako bi se zakleo da je tuda prošao ko zna
koliko puta. Livade I pašnjake njegovog zavičaja, zamjenilo je
visoko ogoljeno drveće, jezivi kamenjari na sve strane, oštar
miris paljevine… Na sve to I dalje je osjećao korake, koji ga
prate, ali sad su bili toliko blizu, da je mogao da osjeti, muklo
glasno disanje osobe koja ga prati, nalik rzanju.

,, To nije čovjek” razmišljao je Stojan u sebi.

To nikako nije čovječje disanje”, paničio je u sebi, neuspješno

pokušavajući da kontroliše strah, koji je sve više izlazio iz njega.
Nije imao više hrabrosti da se okrene I proba bar pogledom
suočiti sa svojim pratiocem. Tek se sjetio starih priča, da postoje
bića poslata od samog nečastivog, koja čovjeku nikako ne mogu
nauditi, sem ukoliko im se sretnu pogledi. Tada zarobe dušu I
povlače je sa sobom u pakao.

47
 Nož u njedrima, koji mu je do maloprije ulivao sigurnost,
ukoliko dođe do susreta sa nemani I hvatanja za guše, sad je bio
običan led a ne sječivo, koje on od straha, ne bi imao ni snage
povući. Činilo mu se, da bi mnogo brže hodao kad bi bacio nož I
sve sa sebe, čak I Nikolin lanac I dukate, tada bi možda mogao I
pobjeći stvoru koji ga prati. Ovako, osjeća se bespomoćno,
nikako da mu utekne, a I da to može, ne bi znao gdje bi otišao I
gdje bi se mogao sakrtiti. Noći kao što je bila ta kad je Stojan
odlučio otići iz kuće, I nisu prikladne za pružanje utočišta a
pogotovo čudna, surova I njemu nepoznata zemlja kojom je
hodao.

Odlučio je da korača, sve dok stvorenje ne odlući da stane ispred

njega I prekine igru praćenja. Znao je da se on tu ništa ne pita.
Hodao je u nikad crnjoj noći, po nikad pređenoj zemlji, sa samom
aveti iza leđa, koja čeka na njega. Najednom je začuo promukli
glas, koji mu je zaledio krv u žilama.

,, O Stojane… stigli smo.”Stojan je produžio još koji korak

naprijed, dok nije primjetio da onaj od koga je potekao glas, stoji
u mjestu I više ne ide za njim. Nastupila je tišina. Razmišljao je
gdje su to stigli. Nije primjetio nikakvo odredište, niti bilo šta
drugačije od žbunja, ogoljenog drveća I kamenjara. Pomislio je
da je to mjesto, na kojem će mu ala skočiti za vrat I krvnički ga
ubiti. Počeo je da se miri za neminovnim.

,,O Stojane… kažem da smo stigli. Ovo ti je… đavolja dolina.

Veliki put smo mi noćas prešli, da bi stigli dovde. Morao sam ići
za tobom, da znam da se držiš pravca…. jer znaj nije lako doći
tamo, gdje je malo njih došlo.”

Stojan, niti se okreće ka pravcu iz koga dopire glas, niti bilo šta
progovara. Nije ni rječ razumio, od maloprije izgovorenog, samo
48
mu je u umu, taj strašni glas, koji više ne dovodi pod sumnju, da
ne dolazi sa ovoga svijeta.

,,Okreni se Stojane… kažem da smo stigli. Ti bar ne bi trebao da

se plašiš.”Na te strančeve riječi, sporo I bojažljivo, Stojan poče
da se okreće. Na metar od njega, stajalo je stvorenje, visoko tek
nešto iznad njegovog pojasa, obraslo crnom gustom dlakom,
nedefinisanog unakaženog lica, sa dva oštra prednja zuba, koja se
spuštaše preko donje usne, ka samoj bradi. Jedino oči bjehu
ljudske, krupne, zakrvavljenje, ali opet umirujuće na čudan način.
U rukama je držalo drveni štap, visočiji od njega, na koji je bila
obješena crna tkanina, koja je vijorila u noći bez vjetra. Od
viđenog prizora, Stojan vrisnu, povuće se koji korak unazad, zape
za kamen I svali se na zemlju koliko je dug. Stvorenje je krenulo
prema njemu.

,, Ustani… ustani.”Obratio se stvor unoseći mu se u lice. Stojan

je krenuo da se krsti I da zapomaže.

,,Šta si ti? Zašto je bitno, da li sam uspravljen ili pognut, kad ćeš
ti I onako uraditi što si naumio?”Rekao je Stojan, pokrivajući lice
rukama.

,,Ne želim te ubiti… Zapravo, to zavisi samo od tebe, od mene

najmanje. Imaš mogućnost Stojane, da sam odlučuješ šta će s
tobom biti na kraju. To će biti pošteno… ti se pitaš za sebe I sam
krojiš puteve kojima ćeš hoditi. Zato… slušaj me i makni te ruke
sa lica.”

Na te njegove riječi, Stojan ga pogleda, isprva I dalje uplašeno, a

onda sve sigurnije, okuražen onim što mu je stvorenje reklo.

49
,,Stojane… on pamti još kad si se rodio. Kroz prozor tvoje kuće,
gledao je kad te majka Stanija uze u ruke I zaplaka od sreće. Bi to
veliki dan u vašoj familiji. Skupilo se po sela da proslavi, kad ti
dođe na svijet. Zapjevaše ljudi, ali da se baš pilo I jelo… nije,
nemalo se. Ne znaš ti, da nisu samo seljaci prisustvovali slavlju
povodom tvog rođenja… zapravo, to niko I nije mogao znati. Tu
blizu je bio još neko, nezvan a da ti kažem… I nepoželjan. Kroz
prozor tvoje trošne kuće, prepune I starog I mladog svijeta, koje
se sjatilo u kuću tvog oca, da proslave rođenje njegovog prvenca,
posmatrao te On. Samo zbog tebe je bio tu. Ljudi unutra,
raspjevani, razigrani, nisu imali pojma, kakvo zlo ih posmatra.”

,,A ko je on? Od kud ti znaš kada sam se rodio?”Plačnim glasom

obrati se Stojan nakaznom biću.

,,Znaćeš Stojane… imam ti ja još štogod reći. Ja noćas nigdje ne

žurim, a mislim I da tvoje odredište gdje si pošao, može malo da
pričeka. Uostalo, mislim I da nemaš izbora, nego da me slušaš šta
ti imam kazati. Da baš tako… tu noć te on gledao I kad su se
razišli ljudi iz kuće tvog oca, kad su te otac I majka
naizmjenično, privijali uz grudi, sve ti nježno nešto pjevušeći na
uvce. On uvijek zna, kad se rode ljudi poput tebe. Zato se I pojavi
da ih osmotri iz nekog sigurnog ćoška, gdje će biti siguran, da ga
niko od ljudi neće primjetiti. Samo da znaš, ne boji se on ljudi,
već bi više ljudi bili ti, koji bi od straha se izbezumili kada bi ga
vidjeli, nego neće da se priča I raspreda po selu, da je primjećen
te noći kraj kuće, gdje bi se djete rodilo. To za dijete ne bi bio
dobar znak, tada bi svi mještani ga žigosali kao da nije sa ovoga
svijeta.”

50
,,Molim vas, recite mi ko je on. Nikako ne mogu da shvatim ko
me posmatrao tu noć, kada sam se rodio? Iskreno, ono što mi
dolazi na pamet, strah me I da izgovorim.”

,,Jeste Stojane, baš on. Čitam ti misli I da ništa ne

progovoriš.Kako ga vi ovde na zemlji zovete… đavo! Ima on
mnogo imena I naličja, a samo ga vi zovete tako. Eto, ako ti je
lakše,da to ja izgovorim mjesto tebe… sami đavo je bio te noći
kraj tebe.”

,,Što baš kraj mene? Koliko se djece rodilo te noći pod ovim
nebesima, zašto je bio tu?”

,,Nije on bio samo kraj tvoje kuće, nego na ko zna koliko mjesta
istovremeno. Njega ima svugdje. On je nezvan jedino tamo, gdje
sija nevino, neoprljano srce I ono koje će za života tako I ostati.
Zaslijepljujuće svijetlo nebesko, ne da mu prići čestitom. Ali
onde, gdje osjeti zadah zlobe, pokvarenosti, nasluti I svojim
očima unaprijed vidi, što će to dijete postati kad izraste, on se tu
pojavi. To bude prvo osmatranje, I od tada pa za vijeka tog
djeteta, sjutra čovjeka, ono ne prestaje. Gdje god bio I šta god
radio, on ti je tu, iza tebe. Njegova hrana jesu djela poput tvojih I
tebi sličnih.Njemu su takvi potrebniji na zemlji, nego li dolje gdje
on obitava. Preko takvih on I živi među ljudima, I valjda ti je
jasno da nemaš razloga za strah I za te suze. Niko te neće nauditi,
dok god budeš poslušan I pokoran, to zapamti.”

,,Zbog čega si me onda doveo ovde? Šta hoćete od mene, ako

nećete da me ubijete? Dušu? Nju hoćete?”

Na te Stojanove riječi, stvorenje se značajno zagleda u Stojana a

onda reče.

51
,,Glup si momak Stojane. O kakvoj duši pričaš? Ne može se
uzimati nešto, što nam već pripada. Vi na zemlji trabunjate, o
kojekakvim trgovinama dušama sa đavolom. Duša se može
kupiti, ali samo duša negrešnog čovjeka. Tvoje netjelesno, nama
pripada još od kada si se ispilio. Zato znaj da te nisam zbog toga
doveo u đavolju dolinu. Drugi su razlozi našeg susreta.”

,,Ta đavolja dolina… kako sam uopšte došao ovamo? Išao sam
poznatim putem, kad najednom, rekao bih u jednom koraku, sve
se promjenilo. Zar ne bi trebalo, da je odavno svanulo? Sve mi se
čini, mjesto da se bliži jutro, ovde mrak postaje sve mrkliji. Više
ne nazirem ni prst pred okom, a kamoli šta drugo.”

,,Dobro misliš I zboriš mladiću. Znaj, ne da nije davnijeh sati

sunce se dovuklo, nego za koji sat će biti I podne, ali…u đavoljoj
dolini, nema sunca, ni mjeseca I zvijezda, nema bilo čega što
znaš, do ovoga suvog drveća I kamenjara. A to kako si došao…
nikako nisi mogao promašiti put za ovamo, tebi slični, uvijek se
tu pojave kad treba.#

,,Kažeš, da me đavo gledao po rođenju, da osmatra me od kad

prohodah, pa na ovamo… samo ne znam ko si ti? Da ti možda
nisi đavo? Da sva ova priča ne ide u tom pravcu, da bi mi na
kraju rekao, da si đavo… ti. Kažeš da je ovo đavolja dolina, a
osim tebe, I mene u njoj, ja ne vidim više nikoga. To si ti… je li
tako?”

Stvor oćuta koji tren, zamišljenog pogleda negdje daleko iza

Stojana, a onda reče:

,,Ne Stojane, nisam ja đavo. Ja sam bio nekada čovjek, baš kao I
ti, a ovo što sam danas… to je neka druga priča. Nemam ime, niti
mi iskreno I treba. Moja ti je sva dužnost, da dopratim čovjeka do
52
đavolje doline, da kojim slučajem ne zaluta. Mada do sad…
nijedan nije omašio svoj dolazak ovde, ja sam bio tu iza, tek da se
nađem. Običan sam pratilac I ništa više.”

,, A kako si postao… “, ne završi Stojan, kad ga ala prostrijeli

pogledom I bijesno na glas kaza:

,, Čudovište…ala…. nagrdno biće… na to misliš. Laki su putevi

moj mladiću, da postaneš nešto, što nikad nisi bio, I ovde na
zemlji, a kamoli tamo gdje tama vlada. Zaspeš kao čovjek sa
životom, kakvim takvim, a probudiš se kao stvorenje koje nema
ništa, do prokletog vremena I znanja, da ono nikad neće proteći.
Nego… pusti sad to, vrijeme je reći zašto si ti večeras ovde.”

Stvorenje najednom ispruži put Stojana štap I poče sebi u bradu

da govori neke riječi I ponavlja ih sve glasnije I glasnije. Tek
koji tren kasnije, Stojan uplašeno primjeti da zemlja između
njega I bića, koje je stajalo naspram njega odjednom zasija I
postade poput talasaste vodene površine. Proba da se izmakne
nazad, ali ga alin pogled prikova da ostane tu gdje jeste.

,,Gledaj Stojane I ne moraš mi reći šta ćeš vidjeti. Bitno je samo

biti mudar I znati šta treba vidjeti.”

Stojan se nadnese nad čudnovatom svjetlošću. Isprva nije video

ništa do naizgled nejasnih figura, koje su vremenom dobijale,
konture prepoznatljivosti. Ugledao je svoje rodno selo,
reoditeljsku kuču, sebe kraj nje, kako zahvata vodu iz bunara.
Nedaleko od njega, otac I đed kosiše obližnju livadu a majka sa
loncem hladnog mlijeka, zaputila se ka njima. U momentu mu se
stegnu u srcu, kao da kući nije bio godinama, a ne tek koji sat
ranije je napustio. Pomisli kako je sva ljepota tog ranijeg života
nestala, onda kada ga pohlepa usmjeri prema krčmarevom sinu.
53
Najednom se naoblači u tom prizoru, posivi dan kao da će
najskorije noć, udari kiša I munje krenuše da biju. Viđe kako trči
zajedno u kuću sa ukućanima. Majka postavlja da se jede, malo
crnog luka I hljeba. Svi u kući zadovoljno I slasno drobe pod
zubima bajati hljeb I perca luka, dok on nevoljno sjedi kraj njih I
gleda u oskudni obrok. Gladan je al opet mu se ne jede, ono što
se jede skoro svaki dan. Na roditeljska pitanja zašto ne jede, brani
se popijenim mlijekom od maloprije I pojedenom mladom
mrkvom.

Stojan posmatra sebe i svoje u toj svijetlećoj površini na sred

njepoznate I mračne zemlje I odjednom više ne osjeća žal za
kućom. Svjestan je, da bi ta tuga za rodnim domom, bila
prisutna, samo do prekoračenja njenog praga, a onda bi iz zidova
izmilila sjećanje na sve dane, mjesece, godine, koje je pokušavao
da zaboravi. Sjetio bi se svog onog čemera, zbog čega je uvijek
tinjalo nezadovoljstvo u njemu, ali I stalna želja da jednom za
svagda, promjeni sudbinu na bolje. Smatrao je da će njegov put
krenuti drugim tokom, ako učini bilo koju promjenu, pa makar
najkrvaviju, zato se I predao te noći zovu Nikolinih dukata.

Stojan osjeća da bojazni u njemu više nema.Ni ala pokraj njega,

koja bi svakom normalnom čeljadetu, sledila krv u žilama I
prizvala Boga u misli radi spasenja od iznanadnog mraka, više ne
budi strah, već samo znatiželju kako će se noć završiti I zašto se
baš njemu ovaj susret desio.

,,Vidio sam sve, ako smo mislili na isto.”Rekao je Stojan,

nestrpljivo iščekujući, šta će mu stvorenje reći.

,,Onda kad si video, valjda znaš, šta si sve imao. Ovde si, da vidiš
svoju prošlost,koju I da hoćeš, više nikad ne bi mogao vratiti, ali
I da dobiješ znak promišljenosti , za ono što ti tek sledi. Ti si moj
54
Stojane ovde, da budeš upozoren ne izazivati jačeg I moćnijeg od
sebe, a biti dovoljno mudar prepoznati nekog takvog. Ti ćeš
uskoro otići iz đavolje doline svojim putem. Mnogo brže ćeš
izaći iz nje, nego što si ušao I opet ćeš hodati poznatim ti
stazama. Ali… Ako se više ikad pojaviš ovde, znaj da najgora
kazna će te snaći, koju možeš da zamisliš. A koja je to kazna, to
saznaš, tek kad te zadesi. Đavolu su takvi poput tebe, potrebniji
među ljudima, nego bilo gdje drugo. Zato vam I biva predočena
patnja koja vam sledi, ukoliko bilo čime, udarite na one na koje
niste smjeli. Budi mudar Stojane.”

Taman kad je Stojan namjeravao još što šta priupitati stvorenje,

ono nestade bez traga. Bio je sam na sred puste I mračne zemlje.
Ubrzo je počelo da se razdanjuje. Kako je svijetlo jutarnje, bivalo
sve jasnije I jasnije, tako je I tlo Đavolje doline, sve manje ličilo
na sebe. Kad je potpuno svanulo, našao se na prelijepom svježe
pokošenom pašnjaku, sa koga se širio miris djeteline. Nije bilo ni
traga kamenju, visokim ogoljenim šumskim deblima, niti mirisu
paljevine. Shvatio je da se nalazi, na jedva kilometar od kuće, što
ga je bunilo, s obzirom koliko je prepješačio prošle noći. Uzeo je
svoj vuneni torbak, okačio ga oko ramena I razmišljajući o svemu
što se nedavno zadesilo, zaputio se ka jugu. Nadao se da više
nikada neće sresti alu, niti će imati razloga kročiti u đavolju
dolinu.

Nije prošlo mnogo dana od tad, kada je Stojan primjećen u

Kotoru, u birtiji opasnog Bokelja Jadrana Stovraga. Da se krvnici
I protuve lako privlače, bio je I primjer gdje je Jadran prepoznao
u mladom durmitorcu dobar štof za poslove kojima se bavio.
55
Vođen zveketom Jadranovih dukata, Stojan je postao njegova
lična zaštita, koji ga je u stopu pratio gdje god bi se Bokelj
zaputio, I čovjek za obračunavanje sa dužnicima I protivnicima.
Visok, plećat, širokih ramena I nabreklih mišica, poput kakve
stijene koja se nadnosila nad Kotorskim krčmarom, izazivao je
strah gdje god bi se pojavio. Prepoznajući ljudsku strijepnju, od
svoje pojave I mrkog pogleda, za kratko vrijeme Stojan je postao
poznat po svom surovom obračunavanju sa Jadranovim
neprijateljima. U početku to I jesu bili dužnici I zamjerenici
njegovog gazde, ali kasnije nije trebala naredba, niti su to bili
zadaci od starog kafandžije, da bi on želio malo zabave u vidu
tuđe smrti. Iako je mislio da će Nikola biti prva I jedina žrtva u
njegovom vijeku, tek tako je zaboravio na zarečeno, još onog
trena kad je sklopio ruke oko vrata, prvog Jadranovog
neprijatelja. Nije popuštao stisak, uživajući u umirućoj grimasi
bespomoćnog čovjeka, koji ne uspjeva da se ičupa iz kandži
smrti. Jedino ga je ljutilo, što ti trenuci žrtvine patnje, prije nego
smrt dođe po njega, ne traju mnogo duže. Smrt kao smrt mu nije
bila toliko draga, koliko ti momenti žrtvinog očaja, kad se
nesrećnik prvo suoči sa iznenadnim strahom od prijeteće
pogibije, onda zaludni pokušaj da se proba spasiti I Stojanu ono
najdraže, fizička bol koja biva sve jača I jača, gaseći nade
umirućeg, da će se uspjeti izvući.

Čitav Kotor je zanijemio kad je na trgu pronađen leš starijeg

čovjeka, kome je suroviti počinitelj izvadio srce I stavio u usta.
Nedugo kasnije osvanuo je kraj same obale mora, prizor
muškarca u ranim tridesetim godinama, nabijenog na kolac, sa
osječenim rukama I nogama. Žrtve su bile obični ljudi, nikad
viđeni u sumnjivom društvu, ničiji dužnici, niti osobe za koje je
iko imao I jedne grke riječi. Jedini njihov grijeh, bio je slučajni

56
susret sa monstrumom, u trenucima njegove gladi za tuđom
patnjom. Veliki strah zavladao je Kotorom, I sa prvim mrakom,
pustošio gradske ulice, i tjerao ljude u svoje domove.

Tu nije bio kraj Stojanovim zločinima. Lokalni ribar iz ugledne

kotorske porodice, prvi je jasno I glasno pokazao prstom na
Stojana I Jadrana Stovraga I optužio ih da oni stoje iza
monstruoznih zločina u njihovom gradu. Rekao je ono, što su svi
znali ali lišeni hrabrosti, da te riječi izađu iz njihovih usta.
Nažalost, to je bilo I zadnje što je ribar rekao. Izmasakriran je na
samom pragu svoje kuće, nepunih dva dana kasnije, pošto se
osmjelio reći zabranjeno.

Vremenom je I sam Jadran Stovrag , shvatio da ima posla sa

mnogo većim zlom, nego što je mogao I da pretpostavi. Plašio ga
je ta praznoća Stojanovog pogleda I hladnokrvnost u izvršavanju
krvavih zadataka. Jadran je naručivao smrt, svakog ko bi mu se I
najmanje zamjerio, ali ni slutio nije o načinu na koji je on ljude
lišavao života, sve dok masakr ne bi bio obijelodanjen. Do njega
su stizale priče o izvađenim utrobama, odranim kožama,
polomljenim kostima, živim zakopanim ljudima, I to svih onih,
koje je trebalo samo ubiti I na brzinu se izgubiti sa mjesta
zločina. Probao je na pogodan način da se riješi poslovnih veza
sa Stojanom I na prvi pogled to mu je pošlo za rukom, isplativši
mu mnogo više novca, nego li je bilo dogovoreno. Međutim,
kratko su trajale iluzije starog Bokelja, da će se uspjeti otarasiti
svog zaštitnika . Stojan je imao mnogo više na umu. Znao je da
težina učinjenih zločina vrijedi više, a želio je to da shvati I
njegov poslodavac.

Prvi put od svog otvaranja, krčma kotorskog bogataša Jadrana

Stovraga, jedno jutro se nije otvorila. Katanac na ulazu,

57
poručivao je da se skorije, a možda I nikada više, neće otvoriti
vrata od poznate gostionice. Kotortani su među sobom, strijepeći
od jačine svog glasa, I mogućeg sumnjivog pogleda sa strane,
govorili da jedino Jadranova smrt, stoji u pozadini zatvaranja
kafane. Istini rečeno, tih dana ga I niko nije video. Govorkalo se,
da je zlo, koje je mu je do juče čuvalo leđa, na kraju okrenulo
protiv njega. Posle svega što se dešavalo, od kad je Stojan došao
u grad, niko nije imao hrabrosti prići domu starog Kotorana, pa ni
saradnici I bliski ljudi.

Nekoliko dana kasnije, Jadran je izašao iz kuće. Djelovao je

neprepoznatljivo. Potpuno izlomljen starošću I iznemoglošću,
obijeljele kose, sa dubokim brazdama usađenim na licu, izgledao
je, kao neko, ko je godinama bio odsutan I vratio se da najskorije
umre na svom ognjištu. Običan čovjek bi rekao, da su dvije
decenije se odigrale u tom njegovom odsustvu, a ne par dana.
Mjesto Stojana kao stalnog pratioca, starca je za lakat pridržavao
najstariji sin Nikita, takođe kotoranima neobično drugačiji u
odnosu na ranije dane. Ništa nisu progovarali, sem što bi kadkad
klimanjem glavom pozdravili poznanike. Od tad nije ni par
nedelja prošlo, Jadran je preminuo.

Ubrzo po njegovoj smrti, procurele su glasine, da je jutro prije

nego su kafanu zatvorili, Stojan proveo noć sa porodicom
Stovrag, koje je zaključao u njihovoj kući. Tu je bila cijela
familija na okupu, od Jadrana, preko žene, sinova I unuka. Ni
jednog momenta nije se čula galama iz doma, preka rijeć ili bilo
šta slično. Niko nije stradao, niti je falila bilo kome dlaka sa
glave, ali blijeda lica, izgubljeni pogledi, dugo po okončanju te
noći, I skorija Jadranova smrt, kazivali su o strahoti, koju je
porodica preživjela.

58
Svi su mislili da je u pitanju bila pljačka, prijetnja smrću radi
prisvajanja novaca, ali Stovrazi uopšte nisu željeli pričati o tome,
niti su htjeli okupiti plaćene ljude I ući u potjeru za nestalim
Stojanom. Njegov odlazak, I sačuvani životi, bio im je najveća
nagrada.

Isto jutro kad je krčma zatvorena, Stojan je napustio Kotor. Sa

puna dva džaka raznih blaga familije Stovrag, natovarenih na
konja, vraćao se svom zavičaju. Pune tri godine su bile prošle, od
kad nije bio kući. Konačno je smatrao da ima valjan razlog za
povratak među svoje. Putujući put Žabljaka, hranio je dušu
zamišljenim slikama, svoje krasne budućnosti I sve te ljubomore
I zavisti, koju ljudi oko njega neće moći sakriti. Nekad je I on bio
jedan od onih, čije su zle oči caklile na tuđe dobre pašnjake,
velike kuće, prepune štale I torove, ali je iznao, da je to njegova
daleka prošlost, koje se više neće ni sjećati.

Kao što je bio naumio, tako je I uradio. Nije se pošteno ni

pozdravio sa roditeljima koji ga se bjehu uželjeli, kad je okupio
ljude I počeo sa gradnjom nove kuće, I to tek na koji metar od
stare očeve. Želio je da ljudi vide zdanje, kakvo nikad nisu vidjeli
u tim krajevima. Iz dana u dan, Žabljačani su bili svjedoci,
dizanja velelepne građevine, oko koje je sa štapom u ruci,
obilazio budući gaz I nagledao rad ljudi na njoj. Da to nije
Stojan, koga je Žabljak ranije znao, I da je u pitanju momak kom
je trebalo na samo tri godine da ode, da bi se vratio kao potpuni
tuđin, bilo je jasno, kad je brutalno pretukao jednog od radnika.
Navodni razlog premlaćivanju, bio je duža pauza, nego li je
bahati domaćin, mislio da je dovoljna. Zamalo bi ubio nesrećnog
59
čovjeka, da se nije pojavio otac mu I postavio između njih
dvojice. Takav Stojan, samo je krajičkom pokazao, do tad
čuvanog novog sebe, ali i nagovjestio sve ono što će njegovi
zemljaci imati vidjeti.

Mislio je da će konačno stečeno bogatstvo, biti dovoljno da bude

srećan I zadovoljan I tako proživi svoj vjek, ali nikako nije
mogao izgoniti iz sebe onu zov prema ubijanju, koja je tinjala u
njemu I vapila da se pokrene. Sjećao se priče, koju mu je
stvorenje ispričalo, da je sami đavo kroz prozor njegovog doma,
posmatrao ga u kolijevci na veselju, koju je porodica spremila
tim povodom. Njega je I krivio, što kraj stečenog imetka, osjeća
se prazno I žudi za nečim, što ga je istinski ispunjavalo. Tako mu
je trebalo da postavi šaku preko nečijih usta I skloni je tek kad se
oči nesrećnika iskolače I lice poprimi sablasno plavu boju;
posmatra mlazove krvi prerezanog vrata mirišući, dugo crvene
tragove na svojim rukama; raspori trbuh I osjeti smrad i vrelinu
ispale utrobe, a vrhunac svega da se nahrani tim strahom I
bolom, onoga koji ispušta dušu. Čak I obična kratka smrt, bila bi
mu dovoljna da se osjeti bolje i jedno vrijeme sebe oslobodi te
naopake žudnje.

Tu barem blagu, ali za njega spasujuću smrt, našao je u svom

domu. Rođeni otac je bio taj koga je zadavio na tavanu, dok je
majka u prizemlju spavala čvrstim snom. Jastuk preko
roditeljevog lica, ali toliko da su oči otkrivene I da žrtva može
vijeti svog krvnika, a ubica kako se gasi iskra života onoga ko je
njemu istu podario, pritiskao je dok starac nije prestao da pruža
otpor. Ujutru ga je majka zatekla kako plače, nad krevetom oca,
koji je navodno preminuo u snu.

60
Nekih četrdeset dana od smrti Stojanovog oca, Žabljakom se
pročulo kako je tuga njegove majke bila pregolema, da joj je srce
prestalo kucati u snu. Pričalo se o životu I njegovoj čudnovatosti,
kad ti nestane neko s kim si proživio cijeli vijek, ti umireš za njim
svakako, samo neko ostane mrtav na zemlji, a nekog taj bol
potjera ubrzo za svojim dragim I u zemlju. Umrla na isti način,
kao I suprug. Niko, pa ni oni skloni svakojakvim pričama I
dijeljenju istih sa sebi sličnima, nisu mogli ni naslutiti ko stoji iza
smrti poštenih Žabljačkih seljaka, a ponajmanje da je to njihov
sin jedinac. Za njih Stojan jeste bio opasni čudak, koga su svi
počeli izbjegavati I sklanjati se od njega, ali ko je ikad u tom
kraju od kad je Durmitora, Jezera I ljudskog pamćenja, ubio
svoje roditelje?

Nije Stojan mnogo čekao, prije nego li je pronašao novu žrtvu.

Nadničar Milisav Slović iz Kolašina, mladić tek navršio
devetnaestu godinu, nestao je posle par dana boravka boravka u
Žabljaku. Ljudi su mislili, da se vratio kući, ne obavjestivši
nikoga, pa ni ljude kod kojih je radio. Tek kad su došli njegovi iz
Kolašina da ga traže, jer se nije vratio kad je trebao, bilo je svima
jasno da mu se nešto dogodilo. Njegovo tijelo, smrskane lobanje I
trupla noževima zakucanog za hrastovo stablo, pronašli su čobani
u šumi, par kilometara udaljenoj od Žabljaka. Niko nije mogao
prepoznati Milisavljev leš, do rođene mu majke I to po biljegu
iznad lijevog koljena.

Samo dan kasnije pošto je surova Milisavljeva pogibija, šokirala

Žabljak, varošicom se prolomio jauk, koji je dopirao iz doma
porodice Bajaković. Glavi porodice Milovanu, u sred bijela dana
u dvorištu kuće, krvnik je odrubio glavu I bacio u bunar.
Obezglavljeno tijelo svog oca pronašao je njegov najstariji sin,
kad se zaputio u štalu da napoji stoku. Ni punih deset minuta
61
prije toga, zajedno su sa ostalim ukućanama, sjedjeli I
doručkovali, kad je Milovan pošao vani da otkuje kosu.

Posle Bajakovićeve smrti, čak i oni koji su tad negirali da među

njima živi pritajeno zlo, ućutali su se I prihvatili da se okupe u
domu najuglednijeg Žabljačanina Milomira Stanišića I tu vide šta
im je činjeti. Niko nije imao hrabrosti I glasno izgovoriti ime
onoga u koga su svi sumnjali, da stoji iza nedavnih događaja.
Svak je očekivao da to uradi neko drugi umjesto njih. Ljudi su
strahovali da ubicine uši čuju I preko debelih zidova, oči vide na
daljinu, a pamet tačno naslućuje riječi koje je neki nesrećnik
odvažio izreći. Razmišljali su, ako je zlobnik bezdušno ubijao
one koje mu nisu zamjerili, šta bi tek uradio onima koji su ga
pominjali I optuživali za smrti. Neko u gomili ljudi okuplenih
ispred kuće Milomira Stanišića, tiho, više za sebe, možda se I
nadajući da ga drugi ljudi neće čuti, niti prepoznati glas,
pomenuo je Stojanovo ime. Nije imao hrabrosti izgovoriti ga
opet, onda kad su ljudi očekivali da se javi dovoljno odvažan I
jak čovjek I kaže sve ono što su svi mislili I bude predvodnik,
koga će svako iz okupljene mase slediti u pokušajima da pronađu
zlotvora. Na kraju su svi bez ikakvog dogovora I smišljenog
plana, samo se zaputili ka Stojanovom domu, očekujući da će im
se rešenje pojaviti, kad on stane ispred njih I kaže da li je pravi
čovjek koga traže.

Našli su ga ispred doma, kako sjedi na trupcu i gleda put gomile

ljudi kako mu se približava. Na njegovom licu se ni najmanje nije
vidjela zbunjenost ili uplašenost, već pritajeni smiješak kojim je
još više budio uvjerenja ljudi, ko stoji iza nedavnih zločina.
Mjesto srdžbe, koju je trebala probuditi Stojanova podrugljivost,
ljudi stigavši pred njegovu kuću, kao da su se još više uplašili. Do
tad nisu mogli znati, da nečiji osmijeh ima toliku snagu da zaledi
62
krv u žilama, probudi strah mnogo snažniji od smrtnog, niti da
tuđi pogled može da premetne misli do zaborava rođenog imena.
Mnogi od ljudi pri polasku pred Stojanov dom, ponijeli su sa
sobom da se nađe pri ruci, ko je šta našao, neko drveni štap, neko
kolje, poneko I vile; željeli su zlu ne trebalo, ako dođe do nevolje
da imaju uza se, bilo kakav vid pomoći. Iako su išli u gomili,
skriveni jedni iza drugih, više su osjećali da odlaze sa najvećom
željom da bi se vratili živi, nego da bi itjerivali pravdu sa njim.
Razlog njihovog odlaska više im je dolazio kao molba,
zamaskirana oružjem I revoltom, da se slične stvari više ne
ponavljaju, nego li su išli da ispituju osumnjičenog o nesrećnom
Milisavu I Bajakoviću. Među okupljenim žabljačanima, bilo je i
hrabrih I odvažnih ljudi, ali niko nije imao petlju priznati
drugom, da su tu zbog sebe, da njihove glave jednog dana ne bi
tražili po žabljačkim poljima I šumama, a ne zbog pravde niti
osvete za ubijenima.

-Recite ljudi, šta vam mogu pomoći?- Rekao je Stojan, ustavši sa

trupca I načinivši koji korak prema okupljenima. Niko iz gomile
nije progovarao, mislili su da sam njihov dolazak u tolikom broju
pred njegov dom, nudi odgovor zašto su tu. Pojedinci koji su se
nametali kao lideri i stavljali ispred mase, kad se bude
razgovaralo sa Stojanom, time kupujući divljenje drugih za
hrabrost I odvažnost, kao bez glasa gledali su put zemlje, ne
vjerujući svom kukavičluku koji se probudi istog trena kad
krvnik pogleda put njih.

Posle dužeg ćutanja, neko iz mase, koga ni Stojan a ni ljudi u

prvim redovima nije mogao vidjeti, progovorio je:

,, Ubili Milisava momka iz Mojkovca… a jutros Bajakovića neko

izmasakriro… Pa da ti ne znaš ko bi to mogao biti?”

63
Svakom se učinje, da samo što je drhtavi glas nekako uspio izreći
sumnju na Stojana, njegov vlasnik se skloni još više u gomili, ne
mareči za manjak kuraži primjetan svima.

,, Delijo… koji li si? Izađi da te vidim? Čini mi se po glasu da si

to ti… mali Paunovićev, jesam li u pravu?” Rekao je Stojan jedva
suzdržavajući osmijeh. Ljudi su bili zatečeni njegovom
hladnokrvnošću pred tolikim brojem seljaka, ali I više
iznenađeni sopstvenim strahom koji nikako nije popuštao.

,,Krenuli da tražimo zločinca, pa idemo od kuće do kuće, da

pitamo jesu li ljudi viđeli što god sumnjivo ovih dana.” Kazao je
Milomir Stanišić, glasom kojim kao da je izašao iz potpuno suvih
I promuklih usta.

,,Pa ste krenuli, baš od moje kuće… I to prve? Da li je tako

ljudi?”

Nije čekao da ljudi odgovore ili barem smisle što će reći, kad je
odnekud uzeo debeli lanac I njime krenuo da mlati po gomili, ne
birajući koga I gdje udara. Ljudi su padali pred njim u
lokvesopstvene krvi I urina, gazili jedni preko drugih
pokušavajući da nađu izlaz, stiskali štapove I vile u rukama, bez
imalo petlje da ih usmjere prema Stojanu.

,, Marvo… bagro… stoko. Mrš! Pobiću vas sve do jednog! Hajde

uradite nešto nitkovi!”

Njegove riječi su odzvanjale I nadjačavale jauke uplašenog

svijeta, dok je on nemilosrdno tukao sladeći se tuđim bolom I
panikom.

,, Hoćete ubicu, jeli tako? A šta bi vi crni nesrećnici mogli

preuzeti? Jadovi! Hoćete na mene, sunce vam vaše. Na mene
64
niko ne može I ne smije, toga nema. Ni Bog mi ništa ne može, ni
crni đavo…”

Samo što je pomenuo đavola, Stojanu se najednom smrači pred

očima. Nestaše kao rukom odnešeni I kuća I ljudi oko njega,
sunčeva svijetlost kasnog poponeva. Isprva pomislio da ga je
neko od seljaka pogodio kamenom ili tojagom u glavu, pa se
uhvati za nju, nadajući se da će se iznenadni mrak brzo povući.
Sa svakim novim treptajem, mjesto da mu bude bolje I povrati se,
tama oko njega postajala je sve izraženija. Osjetio je poznati
miris paljevine, ugledao ogoljena stabla I glomazno kamenje
svuda oko sebe. Shvatio je da se može nalaziti samo na jednom
mjestu, tlu na kom je I bio one noći kad je odlučio napustiti
Žabljak… đavolja dolina. Okretao se oko sebe, očekujući da
svakog trena se pojavi stvorenje koje ga je te noći I opratilo
dovde. Nije imao strah kao prvi put, kada je mislio da će se
njegov život završiti u toj goleti u koju ne može svako zakoračiti.
Ovaj put je bio spreman da zadavi to odvratno biće, samo ukoliko
I najmanje proba da mu se približi. Sjećao se priče koju mu je
pričala ala I nekog upozorenja ukoliko se opet vrati.

U razmišljanju su ga prekinuli čujni užurbani koraci koji su vodili

prema njemu. Nije mogao tačno procjeniti sa koje strane dolaze.
Okretao se I mahao lancima u svim pravcima, nadajući se da će
potkačiti tog nekog ko ga je opet vratio đavoljoj dolini.

,,Stojane… zalud to radiš. Stani.”

Čuo je ljudski glas, koji je dopirao iz neposredne blizine. Bio je

običan, ni tanak ni dubok, ni hrapav ni gladak, glas koji nikako
ne ostaje u sjećanju kad se prvi put čuje. Koji trenutak kasnije,
pred njim se pojavio mlađi čovjek kratke crne kose, skladnih crta
lica, sa tijesno pripijenim kafenim ogrtačem oko tijela.
65
,,Ko si ti? Kako si dospjeo ovde? Znaš li izlaz?” Dreknuo je
Stojan, spreman svakog trenutka da lancima krene na neznanca.

,,Bio si upozoren, za toliko znaš!” Stojan nije ni primjetio kad je

čovjek ispružio ruku, niti kad je ta ruka našla put do njegove
guše, samo je osjetio jak stisak zbog koga je nakratko izgubio
svijest. Pao je na zemlju, krkljajući I pokušavajući da dođe na
vazduha. Tek na prašnjavom podu, primjetio je da čovjek stoji
par koraka od njega I da su mu ruke slobodne uz tijelo. Koprcao
se I bacakao po zemlji, uzalud pokušavajući da otrgne nevidljivi
stisak oko svog vrata. Kad je pomislio da će izgubiti bitku od
protivnika koji se ne pokazuje pred njim I da je to njegov konačni
kraj, stega oko vrata je popustila.

Želio je da ustane I krene na stranca, koji je mirno kraj njega

posmatrao šta se dešava, ali snaga nije obećavala ni za toliko da
se podigne, a kamoli za megdan. Bespomoćno je bauljao po
zemlji, bezuspješno pokušavajući da se podigne. Tada je čovjek
ispred njega skinuo ogrtač I uneo mu se u lice. Stojan je
zanijemio od iznenadnog straha, koji je preplavio njegovo tijelo.
Stranac je počeo da mijenja oblike svoga lika, tom brzinom da
nijedna kontura se ne bi zadržala duže od običnog treptaja. Prvo
mu se iskezila u lice zmijolika figura sa tri roga na čelu, koja se
već sledećeg trenutka pretvorila u nakaznog čovjeka sa sablasno
iskeženim krvavim ustima iz koje su virili veliki zubI. Nije stigao
ni da izusti krik, pred Stojanom više nije bilo ni zmije, ni krvi
žedan stvor, već prikaza bez očiju sa velikim ljigavim jezikom s
koji je vitlalo oko njegovih očiju. Probao je da zatvori oči I ne
gleda užase, koji su se okomili na njega, ali mu to nikako nije
uspijevalo, kao da mu je neko ekserima probio kapke I ostavio
oči iskolačene, na nemilost jezivom pogledu. Pred njim su se
redala stvorenja koja ne bi umio ni da opiše, ali toliko strašna I
66
jeziva, da se čudio kako je uopšte živ. Želio je što je prije moguće
da umre I prekrati muke koje su ga zadesile. Samo što je zaželio
smrt, pred njim se pojavio Nikola, krčmarev sin, njegova prva
žrtva. Krvave, razbijene glave, na glas se smijao u rukama držeći
mali zavežljaj sa dukatima. Ubrzo Nikolin lik poprimi druge
obrise I pretvori se u takođe njemu poznatu facu u vidu
kotoranina, kom je natenane otvarao sječivom stomak I prosipao
utrobu po pločniku. Počeo je da osjeća I veliku bol u tijelu I po
njemu. Kao da ga neko pali na živo, a onda sječe kidajući meso
sa njega bez ijedne kapi prolive krvi. Skičao je, lomeći niokte od
grebanja zemlje, dok je kolac išao už kičmu, probijajući kožu na
vratu. Od siline bola više nije obraćao pažnju na likove, koji su
kao na traci prolazili kraj njega. Kroz maglu video je I roditelje I
njihova poplavljela lica, kako smireno posmatraju muke svog
jedinca.

Nadu mu je pružala smrt koja će ga sigurno pronaći, ali vrijeme

je prolazilo, a on je samo osjećao bol dok tijelo nije imalo
namjeru da posustane. Molio je, preklinjao da bol prestane, ali sa
svakom molbom, kao da je postajao još silovitiji. Shvatio je da je
đavo tu pred njim potpuno usredsređen na njega, da mu priredi
vječne muke, ali ne I ubije.

Kad je pomislio a bolu neće biti kraja, začuo je glas;

,,Idi sad Stojane…više je potpuno nebitno, da li ćemo se nas

dvojica više ikada sresti. Tvoj novi dom te čeka. Živjećeš zatočen
u krošnji nekog durmitorskog hrasta, svjestan tjeskobe I bola, ali
bez glasa da povikneš ili snage da se oslobodiš iz nje. Moći ćeš
izaći, ali joj nikada nećeš pobjeći. Možeš daleko otići,
prepješačiti polja I gore, ali znaj da sa svakim svitanjem,
zadesićeš se tamo odakle si pošao. Bićeš toliko slab da naudiš

67
bilo kome, sem onim najmlađima, još nejakim, koje će pogled na
tvoju odvratnu pojavu priljubljenu uz stakla prozora voditi u
bolest, iz koje se neće povratiti. To će biti jedina hranai radost
tvojoj duši.”

Posle tog susreta sa đavolom, iz tame njegove doline, izmilelo je

stvorenje, visoko tek četiri stope iznad zemlje, krvgave glave
prekrivene posjekotinama I brazdama, bolno hramljući na kraću
lijevu nogu. Mjesto glasa iz velikih usta, izlazilo je samo
dugootežuće: Skooooruč, koje odjekivalo okolnim
prostranstvom. Pogled na ruke I noge, bio je jasan Stojanu da je
pretvoren u nešto strašno, ali mjesto jauke zbog svog novog
tjelesnog oblika, izlazilo je samo to iritarajuće, skoruč. Iako je
želio da se odupre I promjeni noge su ga same nosile ka
durmitoru I njegovim šumama, svom novom domu.

,,Đede, a da li je iko video skoruča? Jesu li probali ljudi pronaći

taj hrast, đe on obitava? Možda ako se presječe to drvo, on umire,
šta misliš?” Govorio sam đedu, praveći se da na svakih par
minuta ne pogledujem put prozora, u strahu da ću vidjeti skoruča.
Mislima sam lutao po Durmitoru I tražio to stablo, koje skriva
zlu utvaru.

,,Ajde polako… spavanje. Čuješ da te otac I majka dozivaju,

kasno je. Napašće mene ujutru, ako šta budeš loše sanjao.” Rekao

68
je đed, kaneći se da ustane sa stolice I zaputi se ka šerpi toplog
mlijeka na šporetu.

,, A đede, šta ću ako noćas skoruč dođe pred moj prozor?”

,, Ništa, a da šta ćeš… samo ne otvaraj oči, ako ga ne vidiš, ne

može ti ništa.” Završio bi đed, trudeći se da baš tog trenutka se ne
nasmije I time prospe sav svoj trud. Tada bi obojica još jedno
značajno pogledali put prozora a zatim svak odlazio svojim
putem… ja ka spavaćoj sobi a đed ka činiji mlijeka.

69
 Gori Stanušo!

- Gospodine Vojinoviću, nadam se da ćete govoriti istinu ništa do

nje! Više se pozivam na ime vašeg pokojnog oca, poštenog
domaćina i prvoborca Đura Vojinovića, čiju čast ne biste obrukali
lažnim svijedočenjem, nego li na ovaj sud i ove ljude što su došli
jutros da prate proces! Znate zbog čega ste pozvani, ne moram
vas podsjecati?’’

-Gospodine sudija, nemojte mene zvati gospodom, ja sam seljak

čovjek, kao što su bili i svi moji prije mene! Mog oca Đura, su
poslije ratnog odlikovanja, odjednom svi počeli zvati
’gospodine’, a on bi svima odgovorio ’’Ne gospodičite me, ne
može puška i ratna muka napraviti čovjeka gospodinom. Zar sam
postao gospodin zbog ordena na grudima i što su me poslije zvali
na svečanost, đe su se sa mnom rukovali ljudi u odijelima. Ja sam
seljak, kao takav rođen, a tako ću otići Bogu pred istinu.’’

Na te riječi Gliša Vojinovića prolomio se veliki aplauz, od

preko stopedeset duša koliko ih se zbilo u sali osnovne škole
’Radovan Žugić’ da prate suđenje, Slavoljubu Raoniću,
70
pljevljaku, optuženom da je zapalio kuću Gaja Đerkoviću i ubio
dvanaest ukućana, od najstarijeg, domaćina Gaja, do najmlađeg
mu unučeta Rista. Tačno tri mjeseca nakon tog zlodjela, krenulo
je javno suđenje optuženom Raoniću, uz veliko interesovanje
ljudi iz čitavog kraja.

Pošto se aplauz stišao, u sudnici je zavladao tajac. Svi su sa

nestrpljenjem očekivali prve riječi svjedoka Gliša, inače i prvog
komšije nastradale porodice. Omaleni Glišo, nervozno je stezao
kapu u rukama, udarao nogom u pod, plašljivo gledajući ljude
koji su se okupili, tražeći snagu da konačno počne...

-Slavoljub Raonić nije ubio porodicu Đerković!!!-

Na tu neočekivanu izjavu, u publici i među tužilaštvom nasta

gunđanje, koje je polako ali sigurno prerastalo u viku i
prepucavanje. Niko među pridošlim svijetom, nije očekivao da će
iz njegovih usta izaći negiranje da je Slavoljub ubica.
Iz mase, neko je doviknuo :
-A ko je onda?-
Još više zbunjen i uplašen, trenutnim razvojem u sudnici, sa
čujno drhtavim glasom, Glišo je nastavio:
-Ja samo želim da kažem šta imam i da me svi saslušaju, a neka
sud procijeni ima li moja priča smisla. Slavoljuba Raonića
poznajem dvadeset godina, i o njemu mogu kazati sve najgore,
većeg nesoja i pogani nisam vidio, ali opet ću reći... on to nije
uradio. Znam za šta je sve sposoban, da podvali, da prevari, da
71
ukrade... Ali da ubije, to ne može. Ovo ne pričam zato što volim
Slavoljuba, već zato što želim da znate ono, što ja mislim da je
istina!-

Malo ko u publici i među gospodom koja su došla da sude

optuženom je povjerovao u Glišovu izjavu. Znalo se ko je
Slavoljub i da je zadnje dvije godine prijetio Gaju Đerkoviću, ’da
će mu sve živo pobiti ukoliko mu ne isplati kartaški dug’. Za
svakog ko ima malo razuma i sačuvane pameti, jasno je kao dan,
da je na kraju ispunio svoje prijetnje, jer porodica Đerković do
njega, nije imala drugih neprijatelja.
Pričalo se da je trgovac Gajo trgujući duvanom negdje oko
Pljevalja svratio u kafanu ’Brezovik’ da se okrijepi i tu prenoći, i
sjutradan se odmoran vrati u Šavnik. U kafani je nabasao na
Slavoljuba (poznatog pljevaljskog hohštaplera i prevaranta) i na
još par tipova sumnjive prošlosti, kako igraju karte. Inače, kafana
’Brezovik’ je važila za mjesto gdje može da se dobro pojede i
popije, ali i krčmu, gdje su se vojevale velike kartaške bitke
lokalnih kockara i probisvjeta.
Gajo, kome kocka i nije bila jača strana, pošto je večerao, pristao
je da se pridruži Slavoljubu i njegovoj ekipi i odigra partiju
pokera. Ta jedna, relaksirajuća igra prije spavanja, gdje će dobiti
ili izgubiti sitne novce, kako je mislio Gajo, na kraju je postala
borba koja je potrajala do podneva narednog dana, i u kojoj je
Gajo izgubio sav novac od prodatog duvana i još se debelo
zadužio Slavoljubu Raoniću. Upućeni kažu da je dug bio dosegao
vrijednost deset konj. Gajo bi nastavio da igra ko zna koliko još,
da njegov najtariji sin Živan nije došao po njega, i odvojio ga od
igre. Naime, Živan, koji je bio u posjeti tazbini u selu Sedlari,
72
načuo je priču kako nekog starca iz Šavnika pelješe pljevaljski
kockari u kafani ’Brezovik’. Živanu nije trebalo mnogo da shvati
o kome je riječ. Igru je prekinuo u onom trenutku kada je Gajo
namjeravao da i volove stavi na kocku. Dogovor između
Slavoljuba i Gaja, bio je da će mu ovaj po nedelji isplatiti dug, a
kao garant tome, dao je svoju riječ koja se, svuda veoma
poštovala.

Stigavši sa sinom u Šavnik, i podijelivši svoju kockarsku muku

sa prijateljima i rođacima, Gajo je tek tada saznao sa kakvim
ološem je imao posla; čovjekom koji je podvaljivanjem na
kartama ojadio mnoge ljude, a sebi obezbjedio i više nego
lagodan život u Pljevljima. Svjestan da je nasamaren a pred
ljudima označen kao naivni priglupi starac, Gajo je i pored date
riječi, odbio da prevarantu isplati dug, misleći da će time među
svijetom popraviti novonastalu sliku o sebi. Pošto nije želio da
uruči dogovoreno, pominjući prljave radnje kojim ga je ovaj
prevario, time je navukao veliki bijes Slavoljuba Raonića na
sebe, i pokrenuo čitav niz neprijatnih situacija, koje su krenule
da se dešavaju.
Gajo i najmlađi sin Srdan, najprije su pretučeni, kada su se
vraćali sa kosidbe, nekih desetak dana poslije prekršenog
dogovora, da bi im ubrzo neko poklao sve ovce u toru. Gajovi
sinovi nisu na sve to stajali skrštenih ruku, jer su znali ko je
stajao iza svega toga, tako da je Slavoljub završio u bolnici u
Nikšiću, pošto su se tri Gajova sina obrušila na njega, sačekavši
ga u zasjedi, kada se prepredeni Pljevljak vraćao od nekog posla
iz Nikšića. Naravno, svi ti događaji, stvarali su još veću mržnju i
netrpeljivost između dvije zaraćene strane, da se samo čekao dan
kada će se krv proliti i nečija majka zakukati. Na kraju se to i
desilo. Po mišljenju ljudi tog kraja, Raonić je sa svojim ljudima,
73
provalio u dom Đerkovića po noći, dok je selo i porodica spavala.
Šta je unutra bilo, da li su ih ubili pa kuću zapalili, ili ih žive
spalili u zaključanom domu, to niko ne može znati.

Glišova priča :

-Svi ovde što ste došli, sjećate se, kakva je tuga prije pet godina
zadesila Gajovu kuću. U tri mjeseca umro mu je sin Radiša i
snaha Mirjana. Crno da crnje ne može biti, a za njima preostala
šćer Rada, koja, Bog da mi oprosti, nije bila sva svoja i čitava.
Radiša je bio delija, najbolji od Gajovih sinova, znam ga k’o
sebe, jer smo generacija, a i odrasli smo skupa. Vjerujte mi ljudi,
Radišu nisam odvaj’o od mog rođenog brata Dušana, eto koliko
smo bili ponešeni jedan za drugim, ma k’o prava braća. Obojica
smo bili dosta mlađi od svojih braće i sestara, pa smo uvijek
nekako bili zajedno i stalno družbovali. Sjećate se ljudi, da su svi
govorili da do njega i onog Šušovićevog srednjeg sina, nema
ljepših momaka pod ovim djelom neba. E vala bilo je tako, samo
po meni, onaj “Šušovac“ nije mogao prići Radiši, iako ne sporim
da je i on momčina.

Provjereno znam, koliko je djevojaka čeznulo za njim, ali da vam

priznam, i po koja udata snaša. Prijalo je to njemu, itekako.
Tačno znam neke, koje je vodio u sjeno i šumu. Međutim... ubrzo
se sve promijenilo...

74
(Iako su većinom svi u sudnici znali sve što je Glišo ispričao do
tad, u sudu je vladala mrtva tišina, da se ništa sem kreštavog
Glišovog glasa nije čulo.)

- ’64 godine ga odbiše da služi vojsku, rekoše da nije sposoban.

Njegovi kući a ni on sam, nikome nisu pričali, đe je to zapelo,
kad mu ne daju da se obučava pušku nositi. Bio je to veliki
udarac, za čitavu porodicu. Od momka koji je plijenio stasom i
muškošću, ubrzo postade predmet podsmijeha seljana, pa čak i
djevojaka koje su sve do juče patile za njim. Velika je to sramota
bila domu, đe je vazdan bilo boraca, a ako bi se zadesilo da mu je
nekog pretka rat mimoišao, jer ga nije bilo, svi su bar tri godine
odslužili u vojsci. Radiša je bio prvi u stablu Đerkovića dugom
ko zna koliko godina, koji nije bio kadar služiti armiji.
Ubrzo se povuk’o u sebe, nijesi ga mog’o vidjeti niđe, ni na njivi,
ni na kosidbi... jednostavno , k’o da je nest’o. Po vascijeli dan bi
provodio u kući, k’o da se krio od svijeta. Otac mu, Gajo, želio je
da ga oženi, da ga malo trgne i probudi, ali, avaj, nijedan otac u
selu nije želio dati šćer momku koji nije služio vojsku ili još
gore : Koji nije sposoban za vojsku! Džaba bila Radiši sva
naočitost, kad je on u selu bio žigosan k’o neko ’’s kim nešto nije
u redu’’ i ko nije kadar da sjutra bude pravi muškarac i otac.
Uzalud su Gajo i tri starija sina obilazili sela od Pljevalja do
Šavnika, tražeći ženu svome sinu i bratu, nije bilo vajde; vijest o
Jagoševoj nesposobnosti uvijek bi prije došla do nečijeg doma,
nego li bi oni pokucali na ta vrata.

Nedugo poslije bezuspješnog traganja po Crnoj Gori, Đerkovići

su doveli djevojku u kuću. Mirjanu Kostolnić iz sela Grge kod
Nove Varoši. Preko prijatelja trgovca iz Srbije, Gajo se povezao
sa Miličinim ocem Vojinom, koji je pristao dati svoju ćerku
75
jedinicu Milicu, bez pogovora. Pamtim k’o da je juče bilo kad su
doveli Mirjanu u kuću! Mala i nejaka ka kakvo dijete, rijetke žute
kose i ispijenih obraza, rijetko kome da se svidjela na prvu ruku.
Kraj Radiše je djelovala kao kakvo poružno dijete obučeno u
’aljine zrele djevojke. Zlobnici iz sela su odma’ razvezali priču,
da bolju i nije mogao oženiti, za koga je, i ono ubogo stvorenje je
dobro!

Neko ko od samog početka, nije mogao da prihvati Mirjanu kao

snahu, bila je Radišina majka, Stanuša. Iako je tri starija sina
oženila, od sve trojice je uveliko i unučad čuvala, teško se mirila
sa istinom da njen najmlađi sin, njen miljenik Radiša, nije mogao
naći ženu spram sebe, nego je morao uzeti djevojku koja bi
možda i neudata ostala da je on ne uze. Ona bi rađe pristala da
gleda sina samog, kako dostojanstveno živi i stari kao neoženjeni
domaćin, negoli gledala nju u kući.

A Mirjana, ljudi... takvo stvorenje nikad nisam upoznao! Sva

nečujna, vrijedna, ta bi znala po čitav dan ne sjesti, kol’ko bi
znala raditi, što po kući, u njivi, samo da se o nekoga ne ogriješi
i nekome ne zamjeri. Onako sitnoj, pit’o sam se često đe joj stane
onolika snaga, te sve postigne. Ali I pored sve te njene dobrote i
vrednoće niko je u toj porodici nije tretirao valjano. Da mi
oproste mrtvi Đerkovići, a najviše pajtaš Radiša, ali tako je. Svi
su se istresali na tom jadnom stvorenju, počev od njega, koji je u
njoj vidio stalni potsjetnik svoje sramote, pa preko svekrve
Stanuše i đevera. Jedino je Gajo, onako ljudski, očinski pazio na
nju, i u njegovom prisustvu niko nije smjeo da se izdire i breca na
nju. Ali, čim bi Gajo otišao na put, tortura nad Mirjanom bi se
nastavljala. A znajte... Ona je u Radišu, gladala kao u Boga,
pravo zaljubljena bila, iako ga tek upoznala, kad su mu je doveli;
76
a on nije propuštao priliku da je istuče iz čistog mira, ili nečim
prekori i uvrijedi, uvijek bez razloga i nikakve potrebe. Ubrzo je
zatrudnjela. Trpjela je sve, čak i zaovinska ogovaranja i
klevetanja, u nadi da će se sve stišati kada Radiši podari dijete, po
želji sina. Mislila je da on neće biti više takav prema ženi koja
mu je rodila naslednika. Radovala se da će se promjeniti, jer neće
imati srca udariti ženu iz čije je utrobe ispalo i nešto njegovo. E,
nesrećna Mirjana...

Sin se nikada nije rodio. Rodila se djevojčica Rada, koja je

jedva ostala živa na porođaju, kažu da nije bilo babe Dobrosave
da uradi šta treba, umrle bi i Mirjana i Rada. Djevojčica je na
svijet došla tako, da nije mogla čuti druge, a ni naučiti da priča.
Greota, a ljepuškasta bila, ko lutka. Rođenje nezdravog djeteta
još više je pogoršalo torturu nad Mirjanom, čak i svekar Gajo je
počeo da joj okreće leđa, sve manje i manje pružajući joj
podršku. Znala je da je sama na svijetu sa svojim tek rođenim
čedom. Jednom, kada je Rada imala četiri godine, Radiša se pijan
dovukao iz kafane, iz čista mira je pretukao Mirjanu, da je
petnaest dana ležala u bolnici u Pljevljima. Jadnica je jedva
pretekla. Čuo joj otac i mati, da joj dušu popiše Đerkovići, htjeli
je vratiti kući sa malom, ali ona ni da čuje. Šta će kukavica, i tad
se nadala da će biti bolje.

Negdje pred djevojčicin šesti rođendan Radišu nađoše kod

Dobrilove kafane, mrtvog, kažu rakija ga ubila. Mnogo se bio
propio. Mirjana je iskreno propatila za njim, iako nije imala ni
trunke razloga da ga žali. Radiša je njoj bio sve drugo do muž i
prijatelj. Pritisnuta njegovom smrću, brigom za dijete i sve
učestalijim napadima mržnje i gnijeva ostalih ukućana, Mirjanino
zdravlje se sve više urušavalo. Umjesto da pomogne bolesnoj
77
snahi, svekrva Stanuša je bila tu samo još više da zagorča stvar,
počela je kriviti za sinovu smrt, da ga je ona otjerala u grob. Kao
cvijet kome uskratiš i sunca i vode, tako je ona venula iz dana u
dan. Jedino što je pred smrt poželjela, bila je r’ječ ukućana
Đerkovića da će se brinuti o maloj Radi ili je bar dati njenim
roditeljima u Novu Varoš da se staraju o njoj. Ne želeći da griješi
dušu pred skorijim pokojnikom Stanuša je obećala da će se svi
starati o Radi, jer ona, kakva da je, ipak je ona njihova, Radišina
ćerka!

Ljudi, ako vas ovo lažem, slagala je i mene baba Dobrosava, a

ona jedne u životu nije rekla do onako kako je. Evo koliko vas je
ovde, niko za nju ne može jedne grke riječi reći, do same
čestitosti i poštenja. Rekla mi je, da je Mirjana, samo koji
trenutak, prije no će ispustiti svoju napaćenu dušu, obratila se
Stanuši:

– Hvala ti Stano, k’o nebesima! Opraštam vam sve, svaku muku

što mi nanijeste za ovih deset godina, sve vam opraštam, samo
mi Radu gledajte! Neće vam smetati, radna je, dobra, samo mi je
čuvajte. Ali... prokleta da si i ti, i sve što si izrodila i stekla...ako
me slažeš Stanušo!!’’

U sudnici, na Glišovu zadnju rečenicu nastade buka, da se ni

sam sudija nije mogao čuti. Neki su glasno psovali Gliša, misleći
da želi odbraniti Pljevljaka optuženog za smrt Đerkovića, dok su
se drugi samo krstili i bojažljivo ćutali. Sudija je tek poslije
prijetnje o izbacivanju publike iz suda, uspio nekako da umiri
ljude, i povišenim glasom obratio se Glišu :
78
 ’’ – Kažete da je kuća zapaljena na osnovu neke kletve? To
kažete? Ne razumijem šta želite reći?’’

Glišo je nikad sigurnijim glasom odgovorio :

– Baš to druže sudija. Kletva. Najopasnija i najkletnija je

majčinska kletva. Malu Radu po Mirjaninoj smrti niko nije pazio,
k’o da nije njihova krv. Vidjelo se to djevojčici, zapuštena,
neodjevena, stalno sama i uplakana. Sad mi je krivo i grešan sam,
što sam ćutao a to sve znao, što bar ne prekorih Đerkoviće za to
dijete, nego sve neću da se zamjeram i brigam tuđe brige. Tako je
jednog predvečerja, Stanuša je po velikom snijegu poslala na
kraj sela da ište od rođaka, malo soli na zajam. Dali joj cedulju
sa natpisom, i pustili da se sama probija kroz snijeg, do na sami
kraj sela i natrag. Možeš misliti, kraj toliko muškijeh glava u
kući, poodraslih Stanušinih i Gajovih unuka, nju još malu i
bolesnu zadužili. Kad se vraćala natrag kući, susreo je veliki
kijamet, da se prst pred okom nije vidio, dijete izgubilo put, našli
je pet kilometara od sela, smrznutu.
Bio sam na ukopu male Rade, suze jedne nisam vidio ni na licu
njene babe, djeda stričeva... Više sam isplakao ja, koji joj nisam
ništa, do komšija i drug oca joj, nego svi oni zajedno. Ne znam,
koliko je vremena tačno prošlo od njene sahrane... kuća i svi živi
u njoj su izgoreli. Ovo je kletva... Mirjanina kletva.

Ne branim, druže sudija, ja poganog Pljevljaka Raonića, ali znam

da on ne stoji iza Đerkovića smrti! Veće su tu sile u pitanju, kraj
kojih je čovjek sitniji no miš. Tu noć, kad je krenula vatra, koju
niko iz sela nije vidio, jak vjetar je duvao, da sam mislio srušiće
mi i štalu i sušaru. Bio sam siguran da sam na putu da
79
pobenavim, kad mi se učinjelo kako neko avetinjskog osmijeha
doziva Stanušu. Od tog glasa, mi se ovo malo moje kose na glavi
podiglo. Pogledao sam kroz prozor, put njina doma, sve je bilo
uobičajeno. Da nisam otišao sa uma, znao sam onda kad mi je
žena Pelagija, to jutro pošto smo zatekli garež gdje je bio
Đerkovića dom, rekla kako nije sigurna da li je sanjala, ili
isprave čula u toku noći, vanjske glasove koji zovu Stanušu. Po
njoj, to nisu bili čovječji glasovi, jer od njih te ne podilazi jeza i
hvata hladnoća. Od straha nije smijela da se pomjeri iz kreveta.
Kaže da je čula:

-Oooo... Stanušo!!! Ha ha ha!!!Oooo Stanušooo...-

Sud je lako odbacio iskaz Gliša Vojinovića, navodeći da su u

pitanju seoska praznoverja, za koja je neozbiljno i da se
pojavljuju na sudu. Pljevljak Slavoljub Raonić, na osnovu ranijih
i kasnije prispjelih novih dokaza, osuđen je na 40 godina zatvora
zbog ubistva dvanaest članova familije Đerković.

80
Rođenje

81
Nije mogao pobjeći utisku, da se nešto čudno dešava. Hodao je
svjetloplavim hodnicima, bez ikakvog znanja kuda se zaputio i
gdje bi trebao da stigne. Koraci su mu bili više nego laki, nije
osjecao tlo ni noge koje su ga nosile. Samo je koračao i
koračao...
Znao je da nešto nedostaje u toj krajnje neobičnoj i suludoj
situaciji. Nije bilo bola! Štaviše osjećao se odlićno i poletno i
jedino što je kvarilo taj nestvarni trenutak bezbola i smirenosti
bilo je pitanje : -Gdje se nalazim, i zašto ne mogu da stanem i
zaustavim se na tren? Sigurno je san!- pomislio je u sebi,
drugačiji odgovor na okolnosti u kojima se nalazio nije imao.
Činjenica da već mjesecima nije spavao kao čovjek, a i to malo
sto bi usnio išlo bi na dušu velikim dozama morfijuma i sedativa,
dala mu je sigurnost da nastavi sanjati, i prepusti se gje god ga
san poveo..
-Zašto ne?- rekao je glasno.
-Ionako, samo je pitanje vremena kad ce me ovo govno na
zeludcu probuditi i dati mi novu kolicinu nesnosnog bola za taj
dan.
Sjećanje na opaku bolest, sa kojom se već osam mjeseci svojski
borio, nije mu nu najmanje pomutila blagu radost snoviđenja u
kojem se nalazio. Nije zamjerao sebi na mučnom podsjećanju, jer
znao je, da ma koliko se trudio da očuva vedar i optimističan duh,
od nekih stvari se ne može pobjeći, pa ni u snovima.
Bol, kao onaj najljući, neizostavni dio bolesti, koji kadkad plaši
ljude, više i od samog odlaska u bespovratnost a često i puta u
zaborav, padao mu je krajnje teško. Ranije je mislio da se bol da
podnijeti samo ako ima volje za životom, dok sada shvata
zablude zdravog čovjeka, koji lupeta o nečemu što nije okusio.
Pod naletima bola, osjećao je, ne samo kidanje i raspadanje
tijela, već i gubitak spona, sa svim onim što je nekada bio i kako
se ranije predstavljao. Postajao je sebičan, usredsređen samo na
svoju bol, slijep za muke i jauke drugih ljudi kraj njega, ostale
patnje kojom obiluje ovaj svijet, sve sem njegovog jada potpuno
je bilo nevažno i ne postoji. Razmišljao je, da li je to do
82
karaktera, ili je to ono zajedničko za sve ljude, koje bolest
upozorava na skori kraj. Više mu se sviđalo da misli, kako su svi
umirući ljudi slični u danima, kad im smrt polako prilazi, nego da
je tip koji tek pred odlazak upoznaje pravog sebe.

Dugih osam mjeseci se borio. Nijednom nije pomišljao na

predaju, jer zaboga, on je Đorđe Vujkic, vječiti pobjednik i borac,
jedini koji nikada ne odustaje, čak i u bezizlaznim situacijama.
Nažalost, osam mjeseci kasnije od Đorđa Vujkica, ostala je samo
tamna silueta, koja svaki dan počinje i završava rečenicom :
-Samo da manje boli!-
Svjestan je poraza, čija se kulminacija očekuje svakog dana. Zna
da je izgubio bitku koju nije smio da izgubi, onu najveću. Sve
pobjede koje je u životu ostvario, svi ciljevi koje je dosegao,
nevidljive i vidljive trofeje koje je podigao, sve ce biti anulirano
onog dana kada ovaj poraz izbriše predhodno učinjeno.
Prestao je da postavlja pitanje –Zašto je ovo moralo da mi se
desi?- Jos je mlad, tek idućeg mjeseca puni pedeset godina. Na to
pitanje nije znao odgovor, niti ga je dobijao od prijatelja,
porodice, niti od onoga kome je u stvari i bilo postavljeno.
Osmjesi kojima je dočekivao porodicu kada su mu dolazili u
posjetu, ženu Tanju, sina Tihomira i ćerku Senku, vremenom su
blijedjeli i postajali puka grimasa na licu očajnika kojom
pokusava da zavara svoje bližnje, da je dobro i da će mu biti
bolje. Sina i ćerku bi često obmanuo i oni bi povjerovali u očevu
vješto odigranu scenu, ali nažalost,Tanju, nikada nije mogao
prevariti. Njoj nije trebalo da gleda omršavljelo i jedva
prepoznajuće tijelo svog supruga, da bi shvatila o čemu se radi;
njoj su više od svega govorile suprugove oči. Te krupne zelene
oči, uokvirene gustim vjeđama i dugim trepavicama, pogled u
koje se kao tek pridošla brucoškinja, davne ’82 u Beogradu,
zaljubila još prvog susreta, a poslije imala sreću da živi sa njima i
da iz njih crpi hrabrost i životnu snagu; sada su to bile sitne oči
prepune straha i blage pomirenosti. Da ne vidi iskru koja se
polako gasi u njegovom pogledu, ona bi se nadala da će on
ozdraviti i opet im doći kući... ali i njena nada polako prolazi.
83
Tanja bi najradije zaridala ne njegovim grudima i ljubila ga jako,
plašeći se da bi joj mogao izmaći dok ga se ne nagleda, ne nagrli,
ne nasluša, ali zbog djece mora da bude jaka.

Konačno je primjetio da se hodnik završava, nekih dvadesetak

metara od njega. Poznao je po velikim otvorenim vratima iza
kojih se nazirala dobro osvjetljena poveća prostorija. Iz nje su se
dopirali glasovi, koji su mu postajali sve jasniji kako se
približavao.
Prišao je vratima i radoznalo provirio kroz njih. Unutra su stajali
mladić i djevojka, po glatkoći njihović lica rekao bi u ranim
dvadesetim godinama, odjeveni u bjeličaste ogrtače, kako drže
poveće knjige u rukama. Činilo mu se, da ga uopšte nisu svjesni
njegovog prisustva. Taman što je to pomislio, zacuo je glas:
-Vi ste, Đorđe! Uđite, vas čekamo!- ljubazno mu se obratila
djevojka pokazujući u pravcu sobe, gdje je trebalo da uđe. Imao
je utisak, kao da odnekud poznaje tu djevojku, da je vidio mnogo
koliko puta o sad, ali da joj tek čuje boju glasa. Mladić da nje,
samo mu se smješkao.

-Slobodno uđite, nemate čega da se bojite, ovo je vase vrijeme,

13h53min, pogledajte! Kod nas zabune ne postoje.Izvolite!-
-Ništa ne razumijem!- rekao je zbunjeno Đorđe, dok je polako
ulazio u prostoriju.
-Ništa ne brinite vi, sve ćemo vam objasniti.- uključio se momak.
-Samo uđite i nesporazum će biti odmah odagnan-

Ušao je unutra. Zatekao se u ogromnoj dvorani, koja se pružala

dugačko i visoko, da nije mogao da razazna granice tog zdanja.
Čitava prostorija, barem onaj dio koji je bio pokriven Đorđevim
vidokrugom bila je sazdana od hiljada i hiljada monitora, koji su
se pružali umjesto zidova. Nedaleko od vrata, bila je postavljena
prostrana bijela fotelja.

84
-Gdje sam ja ljudi!?! Sta je ovo!?! Svašta i ja sanjam...- procjedio
je Đorđe sebi u bradu.
-Gospodine Vujkiću, sjedite, trebali bi da počnemo i da vas
uputimo u cijelu stvar.- obratila mu se djevojka ljupkim tonom.
Poslušao je i smjestio se u fotelju.
-Gospodine Vujkiću, vi ste preminuli tačno u 13h:53min,
20.09.2008 godine. Ispustili ste dušu nakon strahovitih patnji, u
situaciji kada vam ni sredstva za umirenje nisu mogla pomoći.
Nemate razloga da se više bojite, vaše muke su okončane.
Nije mu trebalo mnogo vremena da shvati vjerodostojnost novih
saznanja, znao je da su i onaj hodnik i lišenost bola imali mnogo
drugačiju atmosferu negoli san.
-Jeste li vi anđeli?- kao postiđen, pitao ih je spuštene glave.
Djevojka se na to pitanje blago nasmijala i odgovorila : -Nismo
anđeli, a kao što vidite nismo ni đavoli! Ja sam Rua, a ovo je
Amog, mi smo vratari ili skretničari, a vi se nalazite u sobi vaših
uspomena, Ili bolje rečeno, ovde se nalaze sve slike vašeg života,
sve što ste dokumentovali očima, dodirom sluhom, osjećajem...
Ovde je cijeli vaš život.-

-Ništa ne razumijem, a ne sumnjajte da se ne trudim!- rekao je

Đordje.

U tom trenutku, upališe se svi monitori u dvorani. Pogled na

njemu najbliži monitor, iznad koga je pisalo ’’Buđenje’’ ostavio
ga je bez teksta. Na ekranu je tekla slika, krupnog brkatog delije i
žene lijepog ali umornog lica kako naizmjenično ljube u
njegovom pravcu i radosno nešto pjevuše. To su bili Radoš i
Milica, roditelji tek rođenog prvenca Đorđa, koji ih je udobno
smješten na majčinim grudima, nijemo pomatrao.
Na drugom ekranu, iznad koga je pisalo ’’Prohodao’’ , vidjeo je
svoje prve naučene korake, sebe kao jednogodisnju bebu,
odjevenu u mornarsko odjelce, kako pokušava da prešeta od
jednog kraja sobe gdje je bila majka, do drugog, gdje ga je čekao
otac raširenih ruku. Posmatrajući sve to, nije ni primjetio da već
uveliko plače.
85
-Gdje su mi Radoš i Milica, zar oni ne bi trebalo da su ovdje
negdje?- pitao je Đorđe, brišući suze.
-Oni su takođe umrli!- govorio je, gledajući naizmjenično u
momka i djevojku, očekujući brz odgovor. Amog je mirno rekao:
-Nisu ovdje, Đordje. Ovde je samo skretnica svačije duše! Svak
se rađa za sebe i putuje za sebe, a drugi ljudi, one koje za života
srećemo, samo su put koji traje izmedju te dvije krajnosti, rođenja
i smrti!-

Ustao je iz fotelje i počeo na brzinu da prelazi pogledom preko

gomile monitora. Kako je prolazio pored svakog, tako su mu
sjećanja bila sve jasnija, dok nije došao to tačke svježih događaja,
kada mu monitori više nisu trebali. Prisjetio se polaska u školu,
prve simpatije Lele kako je posmatra iz prikrajka, srednje škole i
prve doživljene ljubavi, polaska na fakultet, trenutka kad je prvi
put video Tanju i kao omađijan, minutima i minutima nije umio
da se pomjeri sa mjesta. Na jednom ekranu vidio je trenutak, kad
saznaje da je postao otac, prijatelje kako mu cijepaju košulju i
polivaju ga šampanjcem i bijelim vinom. Posle kako hrani sina
Tihomira, dok Tanja fotoaparatom bilježi taj trenutak. Vidio je i
dan kad je ćerku uzeo prvi put u ruke i prineo svoj obraz njenim
grudima i slušao otkucaje tog malenog srca; prolazio je kraj
monitora, na kojima je stalno okružen prijateljima, kako ostvaruje
poslovne pobjede, pomaže drugima...
-Što mi sve ovo prikazujete?- upitao je. -Lakše bi mi bilo da sve
ovo nisam vidjeo! Tek sad pravo žalim, što me više nema. Imao
sam lijep život!-
-Tako mora! To je protokol!- uključila se Rua gledajući ga blago
i saosjećajno. –Ti si na skretnici Đorđe, u sobi sjećanja. Moraš da
odlučiš jednu bitnu stvar. Da li želis da se opet rodiš, ko zna gdje,
kao novi čovjek, bez ikakvog sjećanja na prethodni život, u
novom tijelu, nove sudbine... ili želiš da budeš duša koja će
plutati u moru duša, koje nisu željele da se opet rode, sa
sačuvanim svim uspomenama predhodnog života i vječitom
nadom da će prepoznati drage duše kad za to dođe vrijeme. More

86
Duša je destinacija onih koji odluče ne roditi se ponovo. I jedna i
druga opcija imaju svoje vrline i mane... ali sve je na tebi! -
-Da li se prepoznaju dragi ljudi u tom okeanu duša?- pitao je.
-Onda vječnost ljepše prolazi, zar ne, mislim ako se pronađu?-
-Neki se pronađu, neki ne, ali nastave da tragaju. Za to služi
vječnost. I tu bude kao i u životu, kako ti se zalomi i koliko
iskreno vjeruješ da ćeš naći ono što tražiš! Zapamti Đorđe, lakše
je roditi se opet, jer sjećanja nema,šdobijas novu priliku, lisenu
sjećanja života koji si živio prije toga. Dobri ljudi kad dođu na
skretnicu, oni imaju mogućnost da biraju između te dvije
mogućnosti, lošima je to zabranjeno. Oni putuju tamo gdje će biti
žrtve svojih zlodjela iz tek završenog života. Odluci Đorđe, šta
god da odlučis, nisi pogriješio! Sve je na tebi.- Rekla je Rua.
-Šta će biti sa Tanjom i djecom?-, pitao je nekako uplašen, onim
što bi mogli reći. -Kad bude njihovo vrijeme, hoće li se pridružiti
meni u obostranom trazenju? Hoćemo li biti skupa opet?-
-To ne znamo Đorđe, ni kada je njihovo vrijeme, a ni šta će oni
odlučiti, kad dođe taj trenutak. Rizik je kada odlučiš da čekas
nekog ko nikada možda neće doći da traži, jer je odlučio da se
opet rodi i poštedi sebe mozda uzaludnog traganja. Mnogi su
muževi, žene, roditelji, plutali, a plutaju i dalje, u moru duša, u
potrazi za svojima, ne znajući da su se ovi opet rodili, oslobođeni
svih sjećanja na njih. Vječnost zna biti divna, ako je provodiš sa
dragima, ali i strahovito bolna, ako istih nema.-
Đorđe je dugo ćutao, plakao, smijao se, gledao put monitora,
čupao kosu... i na kraju rekao.

-Boljeće me čitava vječnost, ako ih ne pronađem. I to sve, koje

sam najviše volio. Nek mi oproste... Želim da se opet rodim!!!-
Samo što je to izgovorio, zavladala je tama u dvorani, kao da je
neko pogasio sva svijetla i monitore. Više nije bilo Amoga I Rue.
Osjećao je neviđenu pospanost, ali i neko blago opiranje u sebi,
da utone u san. Na kraju je posustao i predao se umoru.

Negdje u dalekoj Venecueli, u predgradju Karakasa, u 13h i 53

minuta, Anhel i Marija Olivarez, dobili su ćerku Helenu.
87
 Tamo gde ti ne postojiš

Najviše bi volio, da je ikako mogao isključiti se iz tog djela

života, I zeleno svijetlo da se vrati u igru, dobiti kad se stvari bar
malo srede. On sam nije znao kakao popraviti situaciju. Previše
nevolja a premalo lijepih stvari i nisu baš mogli priuštiti prijatne
osjećaje tih dana. Juče je napunio 36 godina, preključe ostao bez
posla, a prošle nedelje je brutalno otkačen od dugogodišnje
djevojke. Kao jedan od većih problema, ne potencira to što je u
kreditima do guše, i što će kako stoje stvari naslediti dugove i
bivše djevojke, jer su kredite podigli na njegovo ime, a otplatu
dijelili. Nije veliki problem ni to, što mu juče niko nije čestitao
rođendan, čak ni roditelji, i što odavno prestavlja jedno od
izgubljenih lica u sjećanjima ljudi iz drage prošlosti.

Otkaz na poslu je došao očekivano, i pored lude tinjajuće nade,

da bi mogao izbjeći sudbinu većine, koji su postali tehnološki
višak. Tog dana, kada mu je ljupka plavušica, u ulozi sekretarice
saopštila lošu vijest u vidu firmine odluke da ga razriješi radne
dužnosti, sjetio se mučnog stresnog studiranja, koje je završio

88
vidno stariji nego mnogi njegovi vršnjaci I svojih naivnih misli,
da će mu se sve vratiti jednog dana u vidu dobrog posla I
odličnog položaja. Vidi da mu se baš vratilo kako treba.
Odlučujući i najpodmukliji udarac zadala je sad vec bivša
cura,Sofija. Našla je idealan trenutak, kad mu je sve u životu,,
kako valja”, saopštiti mu, da ne zna kako se to desilo, ali se
desilo; zaljubila se u drugog, I nedugo po saopštenju, spakovala
svoje stvari I napustila stan. Imala je tu lošu masku na licu u vidu
navodnog žaljenja za tim kako je ispalo, I kao da je željela barem
poslednji put da se isplače nad grobom upravo završene ljubavi,
ali sreća zbog nekog tamo kolege kome je hitala, to nije
dozvoljavala.

U rutini svoje svakodnevnice u kojoj je boravio, a koju su činili

samo posao, Sofija, i povremeni odlasci na fudbalske utakmice,
nije ni primjetio da već odavno nema ni jednog prijatelja; stari
kontakti su pogubljeni, nekadašnji frendovi odavno zaokupljeni
sopstvenim životima. Porodica je takođe digla ruke od njega,
roditelji su naučili da razumiju šta znače njegova izbjegavanja i
viđenja i poziva. Zna da bi ga oni privili sebi, da ih barem
jednom okrene i pokaje se iskreno, ili barem smisli neki loš
razlog u koji ni roditelji neće povjerovati, ali će se praviti da
vjeruju. Ipak ne želi pred roditelje, to bi bio poraz, samo
pojavljivanje pred jedinim ljudima, pred kojima seš još pojaviti,
bilo bi ravno potpunom fijasku i njegovom javnom objavljivanju.

Kao mlađi često je razmisljao o suicidu, iako nikad nije razumeo

ili se nije trudio razumjeti ljude koji se odluče na taj korak. Kad
bi čuo da se neko ubio, više je razmišljao o bolu koji je pokojnik
morao proći da bi uskratio život, nego o bolu koji ga je nagnao da
prekrati muke. Uvijek mu se činio ovaj drugi, bol lišavanja
života, mnogo veći. Kad je dovoljno odrastao I okusio malo više
89
svijeta,,velikih”, sve više je shvatao taj bjeg od svega, prostim
oduzimanjem života samom sebi. To po njemu nije kukavički
čin, jer sklanjanje od ovozemaljskih nevolja u stanje
nepostojanja, nije kukavičluk I slabost, već potreba da se
premjestis iz jednog stanja gde vlada bol, u neko drugo, gdje tog
bola nema. Nije vjernik,tako da ne zeli da razmišlja o dušama
samoubica, niti putu I iskušenjima koja ih cekaju, jer su se lišili
najveceg Božjeg dara čovjeku, zivota. On smatra kada sebi
prekratiš život, nastaje crnilo, slično onome kada se nađeš u
mrklom mraku, samo što ovaj put nećeš biti svjestan tog mraka
oko sebe.

Ne želi više da se bori, ili zapravo nema snage da opet udje u taj
fajt sa životom, jer smatra da neće biti ništa bolje, pa ma koliko
pokazao zube I volju za novim početkom, poraz mu se čini
neminovan. Zadovoljan je što na vrijeme prepoznaje sopstvenu
nemoć, unaprijed vidi ishode uzaludnih pokušaja, I ne želi više
tumarati hodnicima tog životnog lavirinta, sačinjenog od onoga
što on želi a šta mu život zapravo poklanja, jer ono što treba, ne
nađeš, ali tjeskobe I muke bude na pretek.

Nije mu za posao toliko, zna da mase njih, I mlađih I starijih od

njega, muku muče za nezaposlenjem i imaju tu boljku kako
staviti kraj sa krajem; bivša djevojka… tu I tamo, bili su dugo
zajedno, zapravo bili su u modernom braku bez svih tih suvišnih
papira I formalnosti koje nameće sistem , prirasla mu je bila za
srce; najveca rana u ovom trenutku mu nisu ni posao a ni Sofija,
već samoća, što nema nikoga da ga utješi, I onako prijateljski
prodrma I pozove na pivo. Časica razgovora, sad bi bila lijek, I
ona ne bi dozvolila da jedini spas vidi u tome, kako što prije
nestati.

90
Uradiće to. Zna da za njim niko neće žaliti sem samih roditelja,
mada I njihova tuga mu je diskutabilna u ovom trenutku, ne sme
se zakleti u njihove suze tuge, već više suze olakšanja jer su
uvijek smatrali da se njihov sin nije baš najbolje snasao na ovom
svijetu. U mislima vidi bivšu djevojku Sofiju, kako izlazi iz nekih
bijesnih kola, da izjavi saučešće njegovima, dok je njen novi
momak čeka unutra, skriven iza velikih tamnih naočara I nekog
šeširića. Uopšte ne zna zaštoo tako zamišlja njenog momka, a jos
manje šta će mu te naočare I taj šešir. Drugova, na sahrani neće
biti, to unaprijed zna, mozda će se neki sjetiti da pošalje telegram,
napisavši neku formalnu tužnu glupost. Kolege sa posla ionako
nikad nije volio, ruku na srce niti oni njega, tako da I ne žali, što
njih neće biti na njegovom poslednjem ispraćaju. Zna da mu niko
neće držati govor, čuće se po koji naštelovani uzdah iz usta
okupljenih ljudi,I ono,,šteta za mladog čovjeka “a I to malo
okupljenih ljudi će doci, zbog hrane koja sledi posle sahrane, I
koje čašice ljute.

Zato je odlučio, još večeras, okupaće se, obrijati, staviti svoj

najbolji parfem, obući najbolje odijelo I otići ce, ali prije nego
ode, svratice na kabezu, u staru kafanu,,Šefket”, usput pojesti
jedan kebab I onda krenuti do šume I tamo se objesiti.

Sav ritual oko brijanja I kupanja, završio je brzo I već nekih pola
sata kasnije sjedio je u kafani, ispijajuci svoj omiljeni napitak,
iščekujući naručeni kebab.

Kafana je puna, danas je 8 mart, gomila parova raznih starosnih

doba sjedi za stolovima, pleše, ili zagrljeni stoje sa pićima u
rukama. Sjeća se da je znao sa Sofijom, pogotovo kad su tek
kretali da se zabavljaju, često svraćati u ovu gostionicu. Bili su
srećni, baš kao I ovi parovi koji ga sad okružuju sa svih strana.

91
Sjedjeli bi za nekim stolom u ćošku, ispijali vino, držeći se za
ruku i blago se smješeći jedno drugom. Nikad nisu imali toliko
novca, da bi priuštili pravi gurmanluk, koji treba dobro platititi,
ali u toj ljubavi njima je bila dovoljno I obično parče mesa u
lepinji. Kad se prisjeti tih prošlih dana, I ludih misli da se oni
nikad ne mogu rastaviti, jer su se samo prepoznali u nebeskim
promislima za njih dvoje, shvata da nije bio naivan što je volio
jako, već koliko je sve prolazno, pa I ono što mu se činjelo da se
ne može ugasiti I čiji je plamen vječan. Baš zbog toga, dođe mu
da ustane, priđe prvom ljubavnom paru koji mu je najbliži I oda
im tu prostu tajnu, a koju oni u svom zanosu, ne mogu ni da
pretpostave. Rekao bi im, da će se njihova ljubav ugasiti I
potencirao tu njihovu nemoć da bilo šta promjene, pa I ako se
rastanu, ali stvar ne mijenja I ako ostanu skupa. Ugasiti se hoće,
znao on to. Ljubav ni brak ne može spasiti, jer mnogi bježe
ženidbi I udaji, da bi se skrili iza tog grumenja zlata na prstima,
kome daju jedinu ulogu da sačuva osjećanja koja prolaze, a u
koja možda nikad I nisu bili sigurni. Postoji ljubav, on to ne
demantuje, ali je smatra vrlo prolaznom stvari, koja na kraju
debelo naplati sve lijepo sa početka veze, krajnjom mržnjom ili
još gore… ravnodušnošću. Shvata da je Sofija otišla na vrijeme,
da bi izbjegla tu lošiju stranu koju ljubav nosi sa sobom. Zato joj
je I trebao drugi momak, da joj pomogne da premosti taj period
žaljenja, koji nije tuga za njim, već za dugogodišnjim uvježbanim
navikama. On sada žali upravo za tim navikama I naziva ih
ljubavlju, dok mu jedno jutro(koga neće biti) ne kvrcne, da je bio
sluga obične zablude, jer nikad nije imao hrabrosti, da sebe
istinski pita šta želi od života. Ubjedio je sebe da želi Sofiju, jer
je mislio da I ona želi isto.

92
 Pita se, da je ostala Sofija, na šta bi to ličilo? Vodilo bi se kao
ljubav, a zapravo bi bili dva očajnika, koji se plaše starenja u
samoći I pod izgovorom te ljubavi, žive I stare zajedno. Skupljaju
kredite jedno kod drugog, da prvo koje padne u postelju, zbog
predhodnih zasluga, dobije pomoć I njegu koju zaslužuje.

Zna da je tako, ali opet bi vratio taj stari život nanovo, I sa

Sofijom bio u njemu, bar zbog te navike, jer se smatra prestarim
da bi imao snage da bilo šta mijenja. Kad razmisli o tome, da će
prije jutra visiti na grani nekog šumskog stabla I da će ga prvi
pronaći džoger penzioner, koji će iz istih stopa obavjestiti
miliciju, uviđa da se ne ubija zbog ljubavi, otkaza na poslu,
kredita do guše, već umora I straha od nepoznatog.

Taman što je namjeravao početi obed, osjetio je kako ga neko

dira za rame. Okrenuo se I primjetio djevojku sa punom korpom
cvijeća. Uvijek su ga nervirale trgovkinje slične vrste, koje
koriste bitne datume I okupljanja, da bi izlazile pred parove I
iskušavale navodnu muško džentlmenstvo.

-Izvinite ako vas uznemiravam, da li želite kupiti cvijet za vašu

damu, mnogo su lijepi a I mnogo jeftini-

On je na to upitao, gdje ona vidi njegovu damu, kada je sam

došao I nema nikakvu curu sa sobom.

Djevojka mu je na to rekla.

-Izvinite gospodine, mislila sam da je čekate da dođe, ili je

mozda otisla u kupatilo-

-Sve je u redu- rekao je I okrenuo se ka svom obroku.

93
-A da vi opet kupite, pa iako ste sami večeras, mozda ćete do
kraja noći upoznati neku favoritkinju za taj cvijet- rekla je
djevojka drzeci crveni karanfil u rukama. Okrenuo se ka djevojci,
već pomalo ljut njenom nametljivoću I taman kad je mislio da joj
odbrusi, nešto tipa tjeraj se I slično, on je neočekivano uzeo cvijet
iz njenih ruku. Bio je zbunjen, jer nije mislio da to uradi. Tek tad
se pažljivije zagledao u djevojčino lice, bila je u srednjim
davadesetim, duge smeđe kose prošarane pramenovima I krajnje
mile I ljepuškaste face.

-Eto vidite, cvijeće će vam biti udica za neku srećnicu večeras.

Pošto ste me poslušali, za vas je besplatno-

Osjecao se kao kreten držeci taj cvijet i stojeći sam za šankom,

ali opet iz nekih njemu neznanih razloga cvijet nije bacio.Sjedio
je tu nekih pola sata i taman kad je planirao da krene, pred njim
se nacrtala prodavačica cvijeća od maloprije.

--Još niste nekoj dali cvijet, pa kako je to moguće… mada ima

vremena-

-Ima ga, ima -rekao je ironično, padajući mu na um, da će uskoro

imati svo vrijeme al ne ovog svijeta.

-Evo meni je nešto palo na um, nadam se da vas neću

iznenaditi…zašto meni ne poklonite taj karanfil-

-Čekaj,polako…ti si mi maloprije poklonila cvijet,a sad traziš da

ti ga vratim, jeli tako?

-Nije baš tako…poklonila sam vam kao prodavačica, a zelim da

mi vi poklonite kao djevojci-

94
-Da nije to neka vaša trgovacka zavrzlama? Pretpostavljam da na
kraju ove šarade,ja cu vama dati novac, ne za jedan nego za
korpu karanfila-rekao je pomalo ljut cijelim razvojem situacije.

-Zašto ste tako negativni, uopšte nije tako vjerujte. Na ovaj dan
valja pokloniti nešto ženi, pa makar vam ona I ne bila djevojka,
razumijete…-

-Ne razumijem, ali nema veze, izvoli cvijet I zalivaj ga, da ti ne

uvene-kazao je,primjetivsi neki smijesak na svom licu, koji nije
imao u sebi ni ironije ni sarkazma. Osmjehivala se I djevojka.

-Hoćeš da prosetamo malo, mnogo je lijepo vrijeme na polju?-

pitala ga je prodavačica. Nije mu bilo jasno šta hoće od njega, ali
pomislio je zašto ne, ionako ima dosta vremena do jutra da uradi
ono sto je naumio. Platio je račun I krenuo sa njom vani.

-Kako prelijepo veče, mogla bi stalno živjeti u ovakvim

satima...zbog ovih noći, nekad pomislim da mi sunce ne bi toliko
nedostajalo, kad bi se ugasilo- rekla je odmah po izlasku iz
kafane. Pitala ga je da li se slaže sa njom. On je u suštini u malo
čemu umio da uživa, a da to nisu neke stvari poput dobrog
zalogaja, pića, seksa…nikada nije obraćao pažnju na to kakvo je
vrijeme vani, niti je bio vičan, davanju bilo čemu bespotrebni
smisao. Pošto je djevojka očekivala odgovor, promrmljao je.

-Pa dobro…prijatna noć. Osjeća se proljeće, ali nista specijalno-

-Udahni punim plućima, pa ces osjetiti I ljepotu, ajde probaj…-

Stajao je pored te luckaste djevojke, koja se kikotala I govorila

nebuloze, osjećao se neprijatno, jer nije znao šta da kaze niti o
ćemu da priča sa njom, a opet je I dalje bivao pored nje.
Izgledom mu se baš sviđala, I da nije odlučio da uradi ono sto je
95
naumio, ko zna…možda bi I probao tu nešto…uostalom 4 godine
nije spavao sa drugom djevojkom, a da to nije Sofija.

-Ako ne dišeš punim kapacitetom, malo I života ulazi u tebe, sve

je do nas…koliko se potrudimo da uzmemo neke stvari od života,
toliko ćemo Ih i zaslužiti. Opet, ako nekada ne možemo dobiti
zasluženo I pored naših nastojanja, ne treba se bedačiti, I prestati
udisati uopste, jer će stvari već koji tren kasnije se popraviti. E
sad, taj tren, nekad može biti minut, nekad dan, nekad godina I
više njih, ali opet se pojavi…I opet na kraju možemo duboko
disati, samo još snažnije, ljepše,samosvjesnije…Razumijes. Ništa
nije vrijedno ne sačekati bolje dane, jer na kraju, nešto lijepo
mozemo registrovati u cjelosti, samo ako smo predhodno istrpili
nesto ne bas tako lijepo. Ljepota ne može postojati, ako nema
mraka da je ruži I njene želje da mu se odupire. Da nam se
dešavaju samo lijepe stvari, ništa više ne bi imalo svoju svrhu-

Potpuno zbunjen I šokiran stajao je, blenući u tu djevojku. Rekla

mu je nešto, što mu je prvi put u ovih zadnjih par dana,
poremetilo njegovu precizno isplaniranu ideju o smrti. Čuo je
naizgled banalne nedopiruće riječi, lujke koja trabunja o
stvarima koje sama ne razumije, ali slušajući je, odjednom je
duboko u magli, video roditeljski oproštaj od koga ga je djelilo
samo odlazak kod njih; novu djevojku, koja bi ga probala
demantovati o njegovom viđenju ljubavi; posao, koji samo treba
potražiti, obnovljene kontakte sa prijateljima, za koje je dovoljno
bar jednom upotrebiti telefon… Bunila ga je jasnoća slika, koje
su se nizale pred njim, dok je djevojka pričala. Osjećao je, kao da
mu je neko, sinhrono sa djevojčinom pričom, pustio kratki film o
njegovom životu, ishoda koje on, ni u najvećem optimizmu, nije
mogao da zamisli. U tim na brzinu nanizanim priviđenjima, video
je lakoću življenja I kako do velikih trijumfa se može doći I
96
sitnim, naizgled običnim koracima. Samo jedna prepreka je
kosila, da tako I bude. On sam.

-Ko si ti uopšte?- pitao je, iako nije želio da tako zvuči, ipak
ljutitim tonom.

-Nisi ti samo prodavačica cvijeća, jeli tako, o čemu se ovde radi,

reci mi-

Ona nije skidala osmijeh sa lica, ponašala se, kao da Ga nije

čula, I dalje se iščuđavala ljepoti noći.

-Jesi ti anđeo, šta si, reci mi?- rekao je, osjećajući neki nevidljivi
spokoj kojim je zračila djevojka. Na njegovo pitanje, prišla mu
je, uzela ga za ruku I rekla:

-Anđeli imaju krila, da li je tako? Mislim da bi ih sigurno

primjetio ispod ovog džempera. Nekad nas anđeli spasu svojim
prisustvom, a nekad nas upute kod drugih ljudi,koji nam u
njihovo ime pokažu put, koji mi često ne možemo da vidimo
zbog sopstvenog slijepila I samožaljenja-

-Čekaj, jesu li tebe poslali anđeli da mi sve ovo kažeš?-

-Nemam pojma, možda I jesu, možda I nisu, ne bih znala. Ne

znam što, ali sam večeras osjećala potrebu da ti sve ovo kažem-

Poljubila ga je u obraz, pogladila po kosi I bez pozdrava krenula

da zamiče niz ulicu. Gledao je za njom, dok se nije izgubila iz
vidokruga. Ostao je jedno vrijeme ispred kafane, probajući da
osjeti dio te divne noći, o kojoj je djevojka uporno pričala. Nije
mu polazilo za rukom. Ubrzo je krenuo, iako nije mogao precizno
znati gdje. Na maloj raskrsnici kod kafane, jedan put je vodio ka
periferiji grada I toj šumi, koja mu je trebala zadnje odredište, a
97
drugi put, skroz suprotan, vodio je ka njegovom domu. Progutao
je pljuvačku, opsovao naglas I zaputio se… kući.

Sjutradan je otišao na biro za posao, pozvao roditelje, I

razmijenio par obećavajućih pogleda sa kasirkom u
supermarketu. Čudni susret sa djevojkom za 8-martovsku noć,
par dana kasnije prepričavao je ortacima iz srednje škole.

98
 Susret

Ptimjetili smo se još kod prvog semafora. Naravno da smo oboje

odglumili da ne prepoznajemo jedno drugo. Bili smo kao u
svojim svijetovima, okupljeni ličnim razmišljanjima I nedaćama,
da bi nas uopšte zanimalo ko stoji sa druge strane ulice. Oni
trenuci kada se posmatra semafor I sa nestrpljenjem očekuje
pojava zelenog svijetla a usput se pogledom šara po likovima
ljudi koji takođe čekaju sa druge strane ulice, mi smo vješto
eskivirali, prevashodno se držeći svojih mobilnih aparata,
glumeći da pišemo mnogo važne poruke ili očekujemo još bitnije
pozive. Oboje smo u mislima kovali plan kako postupiti u na
izled običnom prelazu ulice, gdje ćemo se neminovno morati
sresti. Hodati spuštene glave, prenaivno je I za
šesnaestogodišnjake, napraviti se opet da se nismo prepoznali iz
neposredne blizine, stvar je prezira I nepoštovanja ovog drugog, a
opet je prenaivno prelaziti na drugu stranu I dalje navodno “čitati
poruke sa telefona”… šta uraditi?

Zeleno.

Krećem vidno klecavih nogu, oznojenog čela, više kao da idem

pred nišane strijeljačkog voda, nego u susret nekome koga sam
nekad zvao svojim. Primjećujem da je ona zadnja iz gomile ljudi
sa druge strane ulice, krenula da je pređe. Pokušavam u njenoj
vidno primjetnoj nesigurnosti, naći zračak hrabrosti, koji će mi
omogućiti mnogo jači I samouvjereniji hod .Ne dobijam željeno,
ali I istog momenta zaboravljam I šta sam želio I tražio I što
bržim koracima želim preći ulicu. Ono što će se desiti, prepuštam
99
neizbježnosti, pa čime me god ona počastila. Prolazi prva skupina
ljudi kraj mene, tu ne prepoznajem nju. Zatim ide ona veća
grupa,sačinjena od starijih ljudi, jednog zaljubljenog para I gdje
bi sigurno ona morala biti. Ni tu je ne nalazim. Ne prikrivam
zbunjenost, zašto je nisam video. Okrećem glavu prema ljudima
koji su upravo prošli kraj mene, sumnjajući da nisam učinio
previd. Opet je nema. Nemoguće. Sad se nalazim sa one strane
ulice, gdje je samo koji trenutak ranije ona stajala. Ne bih želio
sumnjati u bistrinu sopstvenog vida I razuma, I sebi uporno
ponavljam da je stajala baš na ovom mjestu u njenom kariranom
crvenom đubretarcu. Nisam stigao ući u dublju analizu te za
mene čudne malopređašnje pojave, kad začuh ženski glas kako
me doziva:

,, Zorane … Zorane… ej.”

Okrećem se u njegovom pravcu ,primjećujući nju pokraj frižidera

gdje stoje gazirana pića, jednog obližnjeg kioska. Krećem prema
njoj.

Razmišljam da je sigurno krenula da pređe ulicu, predomislila se

I odlučila me sačekati na njenoj strani. Ja nisam primjetio, jer se
to sigurno desilo u onih par sekundi mog spuštenog pogleda I
razmišljanja o mogućim epilozima susretima.

,, Dragana… za trenutak mi se učinje da si nestala. Čak

posumnjah da nisam šenuo ili otkud znam… da mi nisi neko
priviđenje.”

,,Ha, ha, ha… Hoćeš da kažeš da si pomislio da sam kao duh.

Mada… mogu ti reći da ne pamtim kad sam kao čovjek se
naspavala, pa možda na ljude I djelujem kao neka avet.”

100
Zagrlila me je prva. Stajao sam sa njenim obješenim rukama oko
vrata, obrazima pripijenim uz grudi, dok su moje slobodne ruke
bile spuštene uz tijelo, bez snage u njima da uzvrate zagrljaj.
Možda ruke I nisu krive, jer one bi je stegle jako, I prije nego bi
to ona stigla uraditi, nego opet ta moja suvišna razmišljanja, zbog
kojih nikad životu nisam naučio da se prepustim trenutku I
prihvatim ga onakav kakav jeste. Neki bi rekli na to, da
jednostavno nisam spontan I da na sve situacije koje se dese
neočekivano, ne umijem da reagujem ako nemam bar djelić
vremena da smislim reakciju. Ovo je jedna od njih. Moje ruke
sad stoje u vazduhu, kao da su obojene drečavim mazivom, pa se
plašim da ću je oflekati I upljati, ako je slučajno dotaknem.
Nekome sa strane, ova situacija bi djelovala, kao da sam po
svaku cijenu želio samo da se rukujem sa njom, pa u novonastaloj
neprijatnosti, jedva čekam da mi se skine sa vrata.

Njen stisak ne popušta, očigledno ne primjećujući, da taj zagrljaj

nije uzvraćen, pa čak ni da nije dobila prijateljsko lupkanje u
leđa, koji se obično podare onima koje grle, ako ništa drugo.

Posle nekog vremena, povlači ruke sa mog vrata I gledajući put

zemlje, ne u oči, pita me kako sam. To njeno spuštanje glave mi
je trebalo kao podsjetnik, za sve ono što se desilo između nas,
vremenski ne tako davno, I time daje mi objašnjenje za svu moju
zbunjenost, koja nikako ne prolati još od onog trena, kad sam je
primjetio na semaforu.

,, Pa eto… dobro sam. Krenuo da nešto završim u pošti, računi se

nagomilali, a znaš kakav sam ja. Sređujem sve u minut do
dvanaest. Sjećaš se moje izreke,, Sve što mogu da odložim,
odlažem što je dalje moguće”

101
Nasmijala se I dalje ne podižući glavu. Probam se našaliti, da
nema nešto zanimljivo na zemlji da I ja gledam. Tek tada lagano
počinje da odiže glavu, dolazeći do mog lica ali nikako do očiju.
Tu prestajem da vršim pritisak, da me gleda po svaku cjenu,
znajući da će tokom razgovora ipak to postići. Saznajem da je
došla sinoć u Kragujevac, da završi obaveze oko nekog
nasledstva I već sutradan napušta grad. Kaže da je dobro, iako se
brine da se ne razboli zbog silnih obaveza koje ima na poslu.

,, Zorane… ako ne žuriš u tu poštu toliko, volela bi da odemo na

piće. Imamo pretpostavljam što šta reći jedno drugom.”

U sebi govorim, da ono što sam želio čuti od nje prije par godina
nisam dobio I da mi to sad I ne znači mnogo, ali opet iz ne znam
kog razloga prihvatam piće I polazim sa njom.

,, Dragana… maloprije sam opsovao jednog deda mraza na

raskrsnici, zbog njegovog dosađivanja da uplatim čestitku za
djecu bez roditeljskog staranja. Želio sam ja to uraditi, ali je
kreten bio mnogo bezobrazan u obraćanju. Mada… ne volim
nešto specijalno ni nove godine ni deda mrazove, pa odkud
znam… možda sam ja krivac u cijeloj priči.”

Ona se na to nasmijala, potvrdno klimajući da je večeras Nova

Godina I da je skroz smela sa uma. Ulazimo u obližnji lokal.
Krcat je, jedva nalazimo slobodan stočić u odeljku iza šanka. Na
glas komentarišem, da se Nova godina čeka večeras a ne oko tri
popodne. Neki student su se nasmijali na moju nervozu, u toku
potrage za smještajem.

Ćutimo jedno vrijeme, nadajući se da će ova druga strana

počekati razgovor. Svoje pravo da ćutim, kupujem njenim
insistiranjem I pozivom na piće. Mada nisam siguran, kako bih
102
postupio I da sam ja bio taj koji je uručio poziv. Ona posle nekog
vremena shvata, da ipak neću popustitit u ćutanju I da će ona biti
ta koja će otpočeti razgovor

Kako vrijeme prolazi, sve više postajem svjestan kraj koga

sjedim. Pored nje. U ludilu I tremi koji su me zahvatili onog
momenta, kad sam video da je to ona, kao da nisam bio svjestan
o čemu se zapravo radi. Poput nekog straha od straha, iako ne
znaš šta je njegov izvor. Polako dolazim sebi.

,, Zorane… znam šta ti je prvo na umu što bi me pitao. Znala sam

da će se nekad morati desiti ovaj trenutak I eto… došao je.”

Pogodila je. Prije tačno tri godine, desilo se nešto što sam u prvi
mah pomislio da će me ubiti. Prvo od tuge I potištenosti,koja je
trajala mjesecima, a onda od radoznalosti I vječitog pitanja šta se
to desilo, što da iskreno priznam, postoji I danas. Do tada sam
vjerovao da samo bol ima moć slomiti čovjeka, a onda sam tek
otkrio I te druge slabosti, koje znaju podmuklije I trajnije trovati
nego li to čini bol.

Moj je život, bar se meni tada činio te 2010 godine, bio apsolutno
sređen. Kako bi rekli, upakovan po standardima gomile. Godinu
dana ranije zaslužena diploma ekonomskog fakulteta,ubrzo
posao kod nekog privatnika u radu nekretninama I veza sa
Draganom. Oboje smo tada šaljivo izbjegavali pitanja prijatelja o
skorijoj svadbi, jer smo taj čin smatrali formalnošću koja nam ne
gine kad tad. Treću godinu smo živjeli zajedno a upoznali smo
se još kao brucoši na jednoj žurci I od te noći, zvanično se više
nismo ni rastavljali, sve dok… nije tako ispalo. Jednostavno, bez
ikakvog pozdrava, barem datog nagovještaja šta bi se moglo
desiti, samo je nestala. Vratio sam se jedno veče umoran sa posla
I zatekao na izgled sve na svom mjestu, osim nje. Ni stvari nije
103
uzela, sem nesesera sa šminkom I njenu omiljenu ružičastu
beretku.

Od starta mi tu nešto nije bilo kako treba. Da se osjetiti kad u

prostoru u kome si zajedno disao sa nekim I djelio sve što se
može podjeliti, odjednom nastupi mučna tišina. Tad ona
progovora, zove slutnje, priziva strahove, poziva na očajanje…
Njen mobilni telefon na meni poznatom broju, više nikad nije bio
dostupan. Pozvao sam joj roditelje kući u Jagodinu, a sve što sam
dobio od njih bilo je da je tako moralo biti I da nađem snagu u
sebi da joj to oprostim. Nisu mi rekli gdje je otišla.

Ni sad mi nije prijatno, kad se sjetim, kako mi je protekla ta prva

godina, posle njenog nestanka. Proveo sam je, gledajući put
visoke tavanice I moleći san da mi dođe na oči, ali što sam više
vapio za njim, on mi je sve više izmico. Psihijatar je rekao, da je
razlog nesanice, akumulirani stres, zatvoren u meni, koji nema ni
jedan ventil niti rupicu da bi mogao odušiti, jer je zatvoren iza
debelih membrana sačinjenih od moje sujete, ega i gordosti.
Označio je moj karakter, kao glavnu I jedinu prepreku ka
boljitku. Predložio mi je stalnu zaposlenost, upražnjavanje
hobija, šetanje po prirodi, družnje sa ljudima, sve, samo ne
okretanje misli ka prošlosti I boravka u njoj. Nisam nešto mnogo
vjerovao doktoru, I pored njegov vidne zaintersovanosti I
profesionalnog odnosa, jer sam bio ubjeđen, da svakom pacijentu
koji je spreman platiti 3000 dinara po satu, priča o toj muci
zatočenoj unutar nas, koja samo želi biti oslobođena van. Nisam
stekao dovoljno povjerenja, koje bi me natjeralo da I drugi put
pokucam na vrata te private psihijatrijske klinike. Odlučio sam,
da ako uopšte postoji pomoć, probam je sam naći.

104
Mjesecima sam rovario po stanu, preturao svaki njegov
milimetar, očekujući da pronađem, barem jedan znak, kojim bih
objasnio njen iznenadni odlazak. Zapravo ne znam ni šta sam
tražio, da li oproštajno pismo, njen tajni dnevnik, skrivene
fotografije, ali koliko god se trudio I doveo potragu do toga, da
mi je bilo preostalo još samo ono čajničko na kraju ipak ne
urađeno, da metalnu polugu uzmem I zidove obijem,ništa nisam
uspijevao da pronađem.

Ubrzo sam napustio taj stan. Nisam ponio ništa od stvari sa

sobom, čak ni majčin skupoceni sto, koji smo dobili na poklon,
kad smo počeli da živimo zajedno. Gazdi Stanimir, nije ni slutio
da će jednog dana od praznog iznajmljenog stana, dobiti sređen I
po Draganinom ukusu opremljen stan. Čovjek je želio
kompenzaciju za sve to, u barem simboličnom novcu. Nisam ni
to prihvatio. Iz tog stana izašao sam sa većin koferom , rancem I
četiri najlonske kese.

Preselio sam se u oskudno opremljenu garsonjeru na periferiji. Tu

je bio tek krevet na rasklapanje, klimavi prašnjavi sto na sred
sobe I ormar kraj izlaza na terasu. Na kraju sam taj ormar
postavio na sama vrata od terase, pravdajući pred novim gazdom
taj gest, malenom terasom na koju I onako nikad neću izlaziti.
Nije bilo ni slika na zidu, goblena,samo stare, na pojedim
mjestima pocijepane tapete, ispod kojih je virila glatkoća žutih
zidova.

Kad su prijatelji prvi put došli u moje novo sklonište, kradom su

zavirivali ispod kreveta, očekujući da ne primjete špriceve I igle.
Rekli su da moj dom, više liči na poslednju destinaciju umirućeg
narkomana, koga će skorije pronaći prvi komšija kad mirisi
njegovog poluraspadnutog leša krenu da se šire po zgradi, nego

105
li mladog I uspješnog ekonomiste. Packe je ozbiljno shvatio
situaciju, pa je predložio da se preselim kod njega I to na onoliko,
koliko se meni bude ostajalo. Nisam ga ni udostojio odgovora.

Shvatao sam da polako postajem potpuni stranac svojim

prijateljima. Od pajtosa, koji smo oduvjek zajedno plutali tom
pučinom od radosti, muke I obične ljudske svakodnevnice , usput
stigavši da izguramo do dugogodišnjeg prijateljskog staža, koje je
kraće tek koju godinu, od onoliko koliko ih I imamo, postajali
smo neznanci podijeljeni dubokim I strmoglavim bezdanom. Tu
provaliju sam ja pravio I pažljivo je njegovao svojom
nezainteresovanošću I njihovim neznanjem kako bi doprli do
mene. Sujetio sam svaki njihov pokušaj da mi se približe. Čime?
Pa ćutnjom, jer ne vjerujem u efikasnije oružje za borbu protiv
protiv bilo čega, pod ovim Božjim svodom, do običnog
zadržavanja riječi za sebe… namjernog ili nenamjernog.

Počeli su da mi smetaju. Vezu sa njima održavao sam, samo zbog

onog unutrašnjeg glasa, koji mi je govorio da mi ti ljudi nisu ništa
nažao učinjeli I da kad sredim svoju pamet, uvidjeću veličinu tih
momaka, koji nisu napušatali frenda I onda kad im je zalupio
vrata pred nosem.

Jedne noći mi je posebno bilo teško. Ne sjećam se da sam kad

video veću kišu nego li je padala tad. Rijeke vode lile su ulicama,
čak sam u jednom trenutku iz kola primjetio dva ulična psa koja
bespomoćno zavijaju dok ih voda odnosi niz strmu ulicu. Iako
nekad bolećiv na životinje, posebno pse, nisam se ni okrenuo za
njima, već nervozno na glas opsovao loše vrijeme, kaneći se da
izađem iz automobila I protrčim do ulaza zgrade gdje živim. Prvo
što sam uradio po dolasku u stan,ne čekajući da skinem mokru
garderobu, bilo je hvatanje za flašu I ispijanje nepopijene votke

106
od sinoć. Dugo sam ležao na krevetu tako vlažan, praveći
naizmjenično ritmove od sopstvenog disanja I zvukova kiše od
vani. Zamišljao sam veliku poplavu kako nastaje, tekućinu koja
se penje do mog sprata, u mlazevima ulazi u stan kroz
nepostojeće rupe u ziovima; smatrao sam da je ovo idealan
trenutak za Noja i njegovu barku uveliko spremnu da zaplovi,
ostavljajući sve nas da skapamo ili od vode ili od sopstvene
muke. Imao sam utisak I da sam zadnji čovjek na ovoj planeti, za
mene ne bi unutra bilo mjesta.

Ubrzo sam otvorio novu flašu vodke. Tek sam otpio dva gutljaja,
kad sam osjetio strašan nagon za povraćanje. Nisam ni stigao
otići do kupatila, vrući želudačni sadržaj našao se po mom sakou,
košulji, pantalonama… Kad već nisam uspio spriječiti da se to
desi, nije me mnogo zanimalo da se presvlačim. Vratio sam se
krevetu,pokisao i ispovraćan.

Jedno vrijeme nisam osjećao ništa, možda sam bio I zaspao, ali
ubrzo sam opet otvorio oči, registrovao prostor svoga stana I čuo
zvuke kiše vani. Ni sam ne znam kolio je trajalo to moje stanje
isključenja. Mogao je biti u pitanju djelić sekunde, a možda sam I
dane bio prespavao, što mi je za moje stanje nesanice, sa kojom
sam se već dugo borio, bilo manje vjerovatno. Ta prokleta kiša
me ometala u procjeni.

Odjednom kraj ormara primjetio sam siluetu ženske osobe. I u

najvećem mraku, taj oblik bih prepoznao. Dragana. Želio sam da
ustanem I nešto uradim, ili plašljivo vrisnem ili drsko je opsujem,
ali ja sam I dalje ležao kao vezan na krevetu. Koža na grudima,
djelovala mi je pretanko da bi mogla zaustaviti srce u tom
naviranju da je probije I izađe vani. Sporim koracima je prilazila
krevetu. Bila je baš onakva, kako sam je zapamtio ono jutro, kad

107
smo se poljupcem rastali pred polazak na posao. Kose vezane u
rep, odjevena u crvenu bluzu sa žutim šarama I dugačkoj teksas
suknji. Jedino to njeno lice… zašto je tako blijeda I suva? Da li
ona to plače? Počinje da me plaši njena mirnoća. Ranije sam joj u
šali znao reći da ne poznajem, niti sam kad video energičniju
osobu od nje, za razliku od mene statičnog I nekako uvjek
sporog. Ta ni kad spava nije mirovala, ne malo puta su me njena
prevrtanja u snu, tjerala da odem na fotelju da drijemam. Zato me
bunilo kako ona može biti tako mirna.

Nisam se pitao, kako je ušla u stan, to sa povezao sa

nezaključanim vratima I lošom navikom da to nikad I ne radim.
Želio sa da je dodirnem, ali se ne nisa usuđivao da to prvi uradim,
jer opet sam ja u ovoj situaciji bio onaj koji je ostavljen bez
ikakvog nagovještaja I poruke. Njen dolazak pripisujem griži
savjesti koja je pratila, nakon što je bez traga nestala. Morala se
pojaviti kad tad, da mi kaže razloge svog odlaska, a onda opet
odjezdi, u meni strano I nepoznato. Ali ona I dalje nije govorila,
samo me gledala tim blijedim plačnim licem, na kome mrak nije
uspio suze sakriti.

Stidio sam se misli koje su mi nadolazile, u kojima je grlim I bez

ponosa priznajem, nikad prestalu ljubav, nepomračenu napadima
krize i čestim momentima bijesa I revolta. Više me plašilo da
ona ne prozre ono što se tumbalo mojom glavom, nego li
iznenadna spoznaja lične slabosti, da je I pored svega, nisam
uopšte prestao voljeti.

Spušta mi ruku na čelo I kreće lagano da klizi po njemu. Ruke su

joj mnogo hladne, kao štapićima od leda da prelazi preko mog
znojavog zažarenog čela. Ipak joj ništa ne govorim, već samo
zatvaram oči. Čitavu njenu igru smatram, potezima pokajnice,

108
koja želi ako ne, da pridobije natrag voljenog muškarca, onda se
barem izvini za učinjeno.

Osjećam da hladnoća njenih ruku polako iščezava na toplini mog

čela. Dodir je sve slabiji I slabiji, kao da prestaje… Naglo sam
otvorio oči. Više je nije bilo tu. Kao oparen ustao sam, upalio
svijetlo I krenuo da je dozivam na glas. Nije bila ni u kupatilu,
hodniku, čak sam pomjerio I onaj ormar sa vrata, da možda nije
izašla na terasu. Ni tamo je nisam našao. Kiša je I dalje jako
padala.

Otišao sam do kupatila I ne skidajući se, ušao u tuš kabinu I

pustio mlaz hladne vode da se sliva po meni. Misli su polako
postajale bistrije. Sjećao sam se predhodnog dana na poslu,
šefovog preuskog odijela, velike kiše, potoka koji odnese ulične
pse,popijene votke… I naravno, čudne situacije koja se desila
prije samo nekoliko minuta.

-To je bio san-rekao sam gaseći tuš I vračajući se natrag u sobu.

Skinuo sam sve sa sebe I legao u krevet, prije toga bacivši
pogled na mobilni telefon. Dvadeset do 2, 20 oktobar. Osjećao
sam kako me polako umor savlađuje I potajno se u sebi ponadao,
da je to možda uvod u san. Trebao mi je, ali ne onaj isprekidani,
nesvjeni, već onaj kada osjećaš kako se um gasi I tone, dok pred
umornim očima se ređaju poslednje slike jave. Zaspao sam.

O toj noći I snoviđenju u njoj, trudio sam se ne razmišljati

mnogo. Jednom jesam probao dokučiti, šta se to desilo, složio
sliku u vidu sna, isforsiranog nikad prestalim emocijama I litrom
dobre vodka, ali kao da sam strahom prekrio mišljenje I svjesno
zatvarao oči, da je te noći bilo mnogo više od običnog sna.

109
Narednih dana mi je bilo mnogo teško. Mistični susret sa
Draganom, opet me je vratio u stanje, u kojem sam bio
neposredno po njenom odlasku. Falila mi je jako. Tih par sekundi
u snoviđenju, bili su dovoljni za tone nemira I bola, ko zna koliko
narednih dana. Plašio me njen izgled u snu, plačan izraz lica,
ledeni dodir na mom čelu. Tada sam naglas ponavljao da je
moram pronaći, pa bilo kad I bilo gdje I saznati šta se tu zapravo
desilo. Onaj dio sebe, koji uporno I pored svih mojih nastojanja,
nisam uspijevao okrenuti protiv Dragane, poručivao je da u
njenom odlasku stoji veliki razlog zašto je nestala. Taj nesalomivi
dio mog bića, još nezatrovanom bujicom prezira,oholosti, muške
sujete, ni po koju cijenu nije dao na nju. A tih dana posle sna, taj
dio mene je postajao sve veći I veći.

Život kako teče, u hodu pojedine stvari popravlja ili dodatno

uništava. Zato sam mu I ostavio na volju, šta će se na kraju desiti
sa Draganom I da li ću je ikada više sresti. Znao sam da se ja ne
pitam više za to. Napustio sam garsonjeru sa periferije I narednih
5 mjeseci proveo u stanu najboljeg prijatelja. Otvorio sam se I do
kraja mu ispričao šta mi je sve stajalo na duši. Prijatelji su na to
rekli, da je to prvi ali siguran korak, koji vodi mom potpunom
povratku. Očekivali su da najskorije vide starog mene, opet
spremnog da preuzme primat u društvu, kada je u pitanju humor I
prepričavanje najnovijih sportskih dešavanja.

Bili su u pravu. Uskoro sam istinski počeo ličiti na starog sebe.

To sam uvidio onog dana, kada sam stao kraj ogledala I
pointeresovao se za odraz mog lika u njemu. Nisam bio
zadovoljan onim što sam video. Kraj ogledala je stajao čovjek
meni poznatog imena I prezimena, a u njemu neki potpuno strani

110
tip. Ispijeno lice obraslo bradom, uvučeni tamni podočnjaci,
prorijeđena kosa… stvaralo je konfuziju u mojoj glavi, koja nije
vjerovala u brzinu tjelesnih promjena, koje su me zadesile u tako
kratkom vremenu. Posle kraćeg sređivanja, ipak sam naličio
čovjeku sa fotografije od prije par godina, iako bi se reklo, da je
prohujalo mnogo više.

Od tog dana, kada sam izašao u svijet, najsličniji onome, kakav

sam bio ranije, pa narednih ne znam koliko mjeseci, apsolutno se
ne sjećam šta se dešavalo, osim stalnog rada na poslu. Ali za
razliku od ranije, glava je bila mnogo bistrija. Da bi u jednom
danu mog konačno dočekanog novog početka, na semaforu
nabasao na Draganu I u čast proteklih vremena, svratio sa njom u
obližnji kafić.

,,Dragana… nemam pravo suditi… reci mi samo da li je bilo u

redu postupiti onako? Shvatio sam kolko je bol manja onim
ljudima, kad im onaj koji ih ostavlja prozbori to zbogom… ili
ostaj mi zdravo… a vjeruj mi I ono… odoh, ko te šiša, nego kad
se vrata bez riječi upozorenja zatvore. Zar ni oproštaj?”

,, Zorane, ovde sam I došla na kratko, tek toliko koliko mi

vremena pokloniš, da ti mogu reći ono što nisam tad. Mi smo se
oprostili… ti to ne znaš. Moje zbogom, nije izrečeno kad sam bez
pozdrava napustila naš dom, nego mnogo kasnije… onda kad je I
bilo pravog razloga za oproštaj. Zoćo… ja nisam više živa. Sve
ovo što sad vidiš, I mene I ljude u kafiću, onaj semafor od
maloprije, ništa nije stvarno. Ovo je tvoj san, iz koga ćeš se
probuditi, a znajući tvoje dobro srce… uplakan. Samo par dana
prije nego sam nestala, saznala sam strašnu istinu. Sjećaš se one
moje, kako mi ti reče bezelene glavobolje, koja će proći brže
nego li ja stignem kod ljekara? Nije bila baš bezazlena. Tumor.

111
Tada sam I saznala da od tumora mogu bolovati ljudi ispod
tridesete godine, a I tad sam otkrila da to nije stvar koja se desi
samo nekom tamo. Čudan način da saznaš. Tri dana sam provela
u mirenju sa istinom, a I sa tim… kako tebi reći? Na kraju ti
nisam rekla. Odlučila sam da nestanem I pobjegnem daleko.
Meni nije bilo spasa… ali za tebe jeste. Željela sam samo ja da
umrem, ali ne I ti da veneš zamnom, gledajući kako nestajem
polako.”

,,Dragana… o čemu to pričaš? Jesi ti normalna? Ej…”

,, Zato sam tako I uradila… samo zato. Ti se ne bi mogao

pomiriti sa mojom smrću, a još manje sa mukama koje sam
vidjela. Ne postoji drugi razlog do tog, zašto sam otišla kod ujaka
u Čikago na liječenje, a predhodno skrila svaki trag, koji bi te
doveo do mene. Zorane… lakše je nastaviti život, kad si ispunjen
prezirom I mržnjom, nego patnjom. Prezir I inat mogu dići
čovjeka, ali nešto ne vjerujem da to isto može učiniti bol. Meni je
trebao tvoj prezir, saznanje da si nastavio život dostojanstveno,
ne osvrćući se na mene, koja sam pljunula na sve što smo zajedno
doživjeli I prošli. Tvoja mržnja za mene… bila je I tvoj spas.
Znam da ćeš me osuditi, što nismo do kraja ostali zajedno I
probali pobijediti bolest, ali znaj… ne bi uspjeli, ona je jača.
Nisam željela tu smrt na tvojim rukama, posle koje ti nikad više
ne bi ostao isti. Znam te… Željela sam tvoju mržnju, a sa njom I
tvoj novi život.”

,, Dragana, ubij me ako ja imam pojma o čemu ti pričaš.. Samo

ne razumijem, kad si mi ti to izgovorila tvoje zbogom o kome
pričaš?”

,,One noći…”

112
,,Koje noći, ne razumijem te?

,,One… kada sam umrla. Tog 20 oktobra. Znaš li Zorane, da duša

ne može napustiti ovaj svijet I otići beskraju, ako nije mirna I
ispunjena do kraja. Samo duša bez stege ovozemaljskog, može se
zaputiti izlazu… drugačije ne može. Ja nisam mogla otići, a da se
ne oprostim sa tobom… da te bar još jednom ne dodirnem. Moja
poslednja destinacija, bila je tvoja soba one kišne noći, dok su
mojim roditeljima, koji su bdjeli u bolnici nad posteljom bolesne
ćerke u Čikagu, ljekari upravo saopštavali da je ona preminula.
Tek tad sam bila spremna da odem, onda kad sam tebe vidjela.”

,,Pokušavam da te uhvatim… ali ništa ne shvatam, kakva smrt,

Čikago, duša… pusti sve to. Dragana… reci mi samo što si
otišla? Zašto si otišla?”

Počinjem naglas da plačem. Ne obraćam pažnju na ljude oko

sebe. Čekam odgovor, a možda više njen zagrljaj I da mi kaže
kako više neće ići. Plać postaje sve glasniji I glasniji, sa svakim
novim jecajem kao da mi probija uši. Odjednom je sve nestalo.
Jedino što se nije promjenilo u tom prelazu iz svijetla kafića u
potpuni mrak, jeste taj jak plač.

Ubrzo sam došao sebi I shvatio da sam sanjao. Narednih dana

pozvao sam Draganine roditelje I od njih saznao da je ona
preminula u noći 20 oktobra prošle godine. Bez riječi sam
spustio slušalicu.

113
114
 PRIČE IZ KOMŠILUKA

Pismo prijatelju

Možda I ne bih trebao ovo da radim. Ne znam u proteklih

dvadeset godina, koliko sam puta počinjao pisma, nekad ih I
115
završavao, ali većinom bacao posle nekoliko napisanih redova.
Istina je, da kad imaš toliko toga da kažeš, I još više pitaš, neka
stega ti ne da to ili napišeš ili pošalješ.

Ni ta napisana pisma, nisu prolazila bolje, od onih pocijepanih

na startu. Ili bih čuvao I tražio snagu da ih jednom pošaljem,ili
bacao u vatru, dugo gledajući kako gore.

Čudno je pisati pisma za koja unaprijed znaš da odgovora nikad

neće biti. Pitaš se kako znam? Pa eto tako. Znam. Mislim da ovo
pismo nikad neće doći do tebe, to mi je nekako najrealnije. Hoću
ga ja poslati, iako nemam tvoju adresu, iako nemam pojma gdje
si ti sad, u kojoj zemlji, čak ne znam ni na kom si kraju svijeta.
Možda si na Novom Zelandu, u nekom mjestu sa čijim
izgovorom bih se baš pomučio, a možda si I tu negdje, tek koji
kilometer dalje od mene, a toliko dalek , kao da nas okeani dijele.
Više bih volio, da si ko zna gdje, nego da znam, da si svih ovih
godina bio tu. Razmišljam, da se nismo mimoišli u nekom redu u
pošti, čekajući da platimo račune, a ti bio nervozni čovjek koji je
prebacivao što sam preko reda pokušao da dođem pred šalter. Ja
se nisam okrenuo, nego te pustio da psuješ I prijetiš. Da sam se
okrenuo, prepoznali bi se. Ovako, ti si psovao, gledajući me u
leđa, a ja tvrdoglav, ni da se okrenem. Ako budeš kad ovo čitao,
nasmijaćeš se, jer ovakve ludosti, samo meni padnu na pamet.

Smislio sam suludi plan, preko raznih posrednika I poklopljenih

situacija, koje bi trebalo da ti predaju pošiljku u ruke, za slučaj da
si mnogo daleko. Male su šanse da se to desi, da to pismo dođe
do tebe. Biće kao da tražim iglu u plastu sijena, ali opet probaću.
Ovo pismo, možda I nije samo za tebe. Nesvjesno ga pišem da
bih I sebi rekao nešto,prečutano oživeo, nedorečeno izgovorio …
možda je ovo pismo samo za mene, a tebe koristim kao izgovor.

116
Sebično, nema šta. Ali I ako bude tako… prijatelj si, oprostićeš.
Znam da hoćeš.

Primjerak kopiju, nosiću sa sobom, u đžepu od kaputa, ako te

kad sretnem, a budem uzbuđen da bih mogao da
progovorim,samo ću ti ga dati I izgubiti se iza nekog ćoška. Znaš
da sam loš, u susretima posle dugo vremena, možda I lošiji nego
li u rastancima. Sjećaš se kako sam se zbunio, kad onomad
sretosmo Srećka, posle 5 godina. Pet puta sam ga pitao zaredom,
-pa šta ima- Obojica ste se smijali, a meni nešto bilo neprijatno.
Ni sanjao nisam, da tebe neću vidjeti, mnogo duže od tih 5
godina…

U rastancima je lakše… samo spustiš glavu, koju suzu i to je to.

Od ljudi se u rastancima i ne očekuje ništa. Ko u takvim
situacijama zna da se postavi? Oni koji se trude da ostanu
dostojanstveni u takvim trenucima, obično zabrljaju na samom
kraju, jer srce popusti, procvili. Ono se ne da obuzdati,
ozbiljnošću, trezvenošću, naučenim postupcima…treba samo da
ga pustiš, pa kako njemu volja. Što ga više stežeš, gore do tebe, i
prije te oda.

Pišem ti na Novu godinu, zapravo još nije, večeras se čeka. Sad

je 19 h,povukao sam se u radnu sobu, jer pored žene I klinaca
nemam mira, da samo sjedim a kamoli nešto radim. Moja Nina se
ne bi smirila, dok ne bi saznala kome I zašto pišem. Znam da bi
posle I čitavu kuću obila da to nađe I pročita. Znaš je uostalom…
ni radoznalije ni ljubomornije žene od nje.Pomislila bi da pišem
novogodišnju čestitku za neku švalerku, I zidove bi srušila da
pismo nađe. Ona se nije mnogo mjenjala od gimnazijskih dana,
tako da bi ti jedan pogled na nju bio dovoljan da ti bude jasno ko
stoji pred tobom. Sjećaš se, kad sam u tvoje ime startovao

117
Svetlanu Dukić, da joj prenesem simpatije, a Nina me vidjela,
mislila da to radim za sebe. Gađala me svačim, što joj je palo pod
ruku. Jedva sam glavu živu izvukao. Danima ste me zafrkavali
posle toga, da ću kad tad ozbiljno nadrljati od Nine. I nadrljao
sam… oženio sam je. Sad se malo šalim, sa ovim zadnjim.
Volim je, skoro kao I prvog dana. Dobra je ona, ima povremeno
napade njenih hirova, ali je brzo prođe. Imam I ja svoje bubice,
tako da se dobro slažemo.

Dugo nismo djece imali. Na Milenu smo čekali 11 godina. Pavla

smo dobili 3 godina posle nje. Dobri su klinci. Milena je malo
razmažena. Nina je zaslužna za to. Dugo je čekala, I onda ti je
jasno sve. Pavle…on je lik. Podsjeti me nekad na tebe, kad se
naljuti. Stisne zube iz sve snage I počne da se trese. To je obično
znak da se starijoj sestri, ne piše dobro. Od skoro trenira fudbal u
petlićima Slobode. Trener kaže da nije loš. Vidjećemo šta će biti.

Napolju pada snijeg. Nova godina bez snijega I nije Nova godina.
Toliko napada, da čas čujem dječju euforiju sa ulice, a onda
psovku nekog penzionera, koji na glas psuje nevrijeme. Maloprije
me ponijela želja I otišao sam kod starog Ekrema da kupim
pečeni kesten. On ti je na istom onom ćošku, iza Strujića pekare,
na kome stoji već 50 godina. Ostaro je Ekrem, jedva stoji na
nogama. Kesten I dalje pakuje u one fišeke od starih novina, ali
nikad neće da zakine I stavi manje . Ukusan je kao I nekad. Znaš
da smo se ti I ja uvijek pitali u čemu je tajna njegovog kestena.
Kao klinci mislili smo da on ima neki tajni sastojak, koji daje
kestenu tako čaroban ukus. Pomišljali smo da bi valjalo otkriti taj
tajni sastojak, I da sami jednom otvorimo lanac pekara za kesten I
zgrnemo gomilu novca. Jednog smo ga I pitali, a on se samo
nasmejao I rekao da je tajni sastojak velika ljubav s kojom ih
pravi. Zavitlavao nas stari Ekrem, a?
118
 Ne znam da li ću ti svim ovim probuditi nostalgiju ili možda još
veće ubjeđenje da se nikad ne vratiš. Nekih puta se pitam, da li te
ja uopšte više poznajem? Da li si ti bio jedan čovjek dok si bio
ovde, a onda naprasno preko noći ili postepeno tokom dugih
godina postao neko drugi. To mi je teško da pomislim, ali ne
mogu ni da isključim. U sjećanjima te I dalje vidim, onakvim
kakav si bio nekad. Izgleda da čovjek u sjećanjima ne stari, ili
sam ja toliko nemaštovit da bih mogao da te zamislim 20 godina
starijim. Vidim te, onako mršavog, vižljastog, lijepog lica, sa
onom rupicom u obrazima kad se nasmeješ. Ne djeluješ kao neko
ko bi mogao da ostari. Eventualno, mogu sa sijedom kosom da te
zamislim I kojom boricom oko oćiju, I to je sve, dalje ne umijem
da idem. Ja sam solidno ostario. Ne bi vjerovao da je od one moje
žbun frizure, ostalo samo sjećanje I po koja dlaka sa strane. Pavle
sin, me često zeza- Tata je ćelav na kabriolet način, nigdje kose
sem oko uveta- Nisam ni šlang kao nekad. Izgleda da stomak
raste sa godinama, pa iako redukuješ pivo I škembiće, on ima
tendenciju rasta. Ma ne opterećujem se previše, jedino što me
Nina kritikuje da smršam zbog visokog pritiska. Gledam stare
fotografije I zapitam se kad sam pre ostario. Sva prošlost mi
deluje kao da se juče desila, jedino ogledalo me podsjeti da je tu
stalo mnogo više od jednog dana. Mada ni sa ostalim ortacima I
ortakinjama iz generacije nije mnogo drugačije, godine se ne daju
sakriti ni iza svi tih slojeva šminke, dobrih farbi za kosu, godina
provedenih na aerobiku I teretani. Imam utisak što se više opireš
starosti, sve više I više te uzima. Kao da kažnjava za opiranje. Što
je prihvatiš dostojanstvenije I ona će biti blaža. Vidim Blaža,
profu Ruskog. Čovjek pred penziju, a kad ga vidiš rekao bi da je
mlađi 25 godina. Mislim da je to zato, što se nikad nije cimao
oko izgleda,I uvijek govorio- niko neće naći fontanu mladosti, ali
zato pamet I te kako izgubiti-
119
Mogu da ti se pohvalim, da sam u kontaktu sa dosta njih iz
generacije. Ponekad sa Bojanom, Nenom, Sanjom I Trtom odem
na kafu. I oni su ostali u Užicu. Sjednemo negdje I raspalimo
priču. Obično kukamo jedni drugima o besparici, lošoj vladi,
naslađujemo se neuspjesima nekih iz generacije ali se dotaknemo
I lijepih stvari. Prisjetimo se mladosti, prvih simpatija, prvih
partnera, đačkih vragolija i tada krene smijeh, radost I tek onda
prepoznam lica mojih prijatelja, jer mi samo njihov osmijeh
posvjedoči da su to stavarno oni. Tad ne primjetim silne
promjene koje nas nisu štedjele ,već vidim 40-godišnje
gimazijalce I gimnazijalke, ljude koji su u duši ostali ono što su
oduvjek I bili.

Na deset godina mature, svi su pitali za tebe, zašto se nisi

pojavio? Duki je rekao da je čuo da si jedno vrijeme živio u
Amsterdamu I da si onda otišao dalje. Kaže da si postao bogat I
uspješan. Prepričavali smo tvoje skečeve, fore, doživljaje. I dalje
si glavni iako nisi bio tu. Uvijek se zacenemo od smijeha, kad se
sjetimo kad si Ristićki iz Istorije sakrio dnevnik I vrato ga
popunjenog sa svim željenim ocjenama za sve nas a ona ništa
primjetila. Ili onda kad si muvao bliznakinje Hadžibegić I
prestavljao se da imaš brata blizanca. Bio si nešto posebno, I ubi
me znatiželja što ne znam kakav si sad. Jeli ostalo toga u tebi
ili… to više nisi ti.

Na dvadest godina mature, niko te nije pominjao. Osjetio sam

neku ljutnju u ljudima, iznevjerenost. Kao da su ćutanjem željeli
da te kazne, zametnu iz sjećanja. Smatrali su da slave datume,
koji tebi ništa ne znače, uzdižu prijateljstvo na koje si ti bezdušno
pljunuo. Pa zar 20 godina da se ne javiš? Znam da si živ, matorci
ti žive gde su I ranije, znao bi da ti je bilo nešto. Kad ih pitam za

120
tebe, oni samo sagnu glavui kažu da si po bijelom svijetu. I oni su
te željni…

Maju sam video prošle godine. Ne znam što ti nju pominjem I da

li ti znači da čuješ ali ću opet reći. Nije se udavala nikad. Dugo se
vukla sa onim debelim Boričićem I onda se razišli. Rekla mi da
joj je životna greška što nije otišla sa tobom kad si je zvao da se
uzmete I napustite zemlju. Kaže da se plašila iako te neizmerno
voljela. Povrijedila te znam. Neću ni da pomislim da se zbog nje
nikad nisi vratio. Ili možda jeste tako?

Užice nije isti grad kao što je bilo nekad. To je sad grad mnogo
mladih I mnogo starijih. Gdje mi pripadamo? Valjda negdje
između ili smo bliži ovim drugim. Često se zagledam u lica ljudi
u prolazu. Nekad nošen nadom da ću prepoznati tvoje ili još
nekog dragog prijatelja. Ne prepoznajem vas. Zabole me mlada
lica koja srećem. Ponekad osjetim ljubomoru. Pravi život je samo
mladost I ništa drugo, sve posle nje je neminovnost kojoj koračaš
brže ili sporije. Sjećaš se šta je govorio tvoj čiča Rašo- Čovjeku
bi idealan život bio da živi 500 godina a od toga da bude mlad
450, ni malo manje- Vjeruj mi sve više ga razumijem, kako
prolazi vrijeme. Bilo mi čudno o čemu on baljezga kad sam bio
klinac, a sad… kao da su to moje riječi. Kao da sam ih rekao
nekad a ostavio ih tumačenju kad dovoljno odrastem, ili ono
drugo…dovoljno ostarim. Kaže mi Mile kolega, da se previše
tripujem oko nekih stvari, da je čovjek uvjek u dobrim godinama,
ako umije da živi I vlada sa sobom. Gledam njega. Ni oko čega
se taj u životu ne nervira. Uvjek neki osmijeh na licu, I za svaku
nedaću on opet osmijehom gura. Ne znam kako mu uspijeva.
Matorac… a žene ga i dalje vole. Stariji je dosta od mene a toliko
više života nego ja. Pominje mi neku krizu srednjih godina I da
to hoće ljude u mojim četrdesetim. Možda je I u pravu, ko bi ga
121
znao. Ne osjećam se ja toliko starijim, dok ne ugledam one
previše mlade, to me dotuče. Zapitam se, da li sam uzeo dovoljno
od svoje mladosti. Koliko mi je ona nudila a koliko sam ja uspjeo
da prigrabim. Čini mi se malo toga. Za nešto I ne krivim sebe.
Bili smo mladi u loše vrijeme. Onda kad mladost se I nije toliko
cijenila, jer su mladi puni života i snage morali da pucaju,
jurišaju na neke takođe mlade, gaseći živote jedni drugima. Tad
je najbolje bilo biti starac. Sjedjeti u nekoj fotelji, sa distance
gledati sav taj zijan. Ne vjerujem da su nam u tom trenutku
zavidjeli na našoj mladosti. Oni su svoju mladost držali na
sigurnom, u sjećanjima.

Za neke stvari I sebe krivim. Ne možeš uvijek okolnosti životne,

kriviti za lićne neostvarenosti. Prolaze mlade djevojke gradom…
Vjeruj mi, ljepše su nego ikad. To je nevjerovatno. Sve kao da su
izašle sa modnih pista, časopisa…Kod nas u naše vrijeme, nije
bilo tako. Znalo se, koje su važile za najzodnije, koje za
najljepše, koje za solidne, koje za prosječne, ispodprosječne…a
danas… sve su bajne, lijepe, ne možeš utvrditi koja je bolja od
koje. Ja sam za njih sredovječni prolaznik, na koga kao muškarca
I neće mnogo obratiti pažnju. Jedna mlada pripravnica na poslu,
oslovljava me sa,, čika Nenade,, Burazeru, reci mi kad pre postah
čika? Probaj mi objasniti, jer ja odgovor već dugo ne nalazim.

Osjećao bih se bolje, kad bih imao aferu sa nekom od nih.

Mišljenja sam da bih tada bar prividno osjetio one talase ludosti,
nemira, strasti…znaš na šta mislim…mirise mladosti. Ako
nemam svoju, bar da udišem tuđu, da držim u rukama, gledam,
crpim…volim. Ne drže me te misli uvijek. Gledajući porodicu,
moju Ninu I djecu, znam da nema te stvari u životu, koja me čini
srećnim više od nih. Oni su moja bit, moj kod života. Ali duša
ponekad zavapi… I pored svega. Dođe joj da poleti, vrisne,
122
otkači se. Uradi neobjašnjivu ludost I opet postane slobodna i
neobuzdana. To neiživljeno, hoće da izleti, probije grudi I zaputi
se negdje. Kao da je mladost programirana, da se uradi to I to,
ispuni bonus sa svim njenim ljepotama I glupostima, da bi život
mogao da teče dalje neometano. Jer …ako se ne uradi potrebno…
kad tad će nas stići ta žal, samo ona u nekim godinama, više nije
samo žal, već istinska muka. Smiješno ispada, u ozbiljnim
godinama ispravljati krivine mlađih dana. Zato me strah I da
pokušam.

Slušao sam prije neku noć Al Dinovu pjesmu-Kako je lijepo

imati svoju čaršiju- Odmah si mi ti prijatelju pao na um. Reci
mi… imaš li ti više svoju čaršiju? Imaš li se gdje vratit, ako ikada
poželiš da to učiniš? Da li bi umio da sjedneš sa ljudima, I onako
neobavezno pijuckaš kafu, cijevčiš pivo I pričaš skroz o nekim
nebitnim stvarima, možda hiljadu puta ispričanim do tad. Nešto
ne mogu da te zamislim. Od svih ljudi koje poznajem, ti si mi
djelovao najmanje kao neko ko bi otišao tek tako, I zaboravio sve
što je ostavio tamo. Ti si bio pravi čaršijski tip. Neko koga su svi
poznavali I neko ko je poznavao svakog. Tebe sam mogao da
zamislim da zauvijek ostaneš ovde, jer je ovo bilo tvoje mjesto I
više nego li svih nas iz društva zajedno. Mislio sam da nikad
nećeš otići jer ćeš se plašiti, da nigdje nećeš naći mjesto koje ćeš
moći da nazoveš svojim. Zamišljao sam, da će mo svi mi iz ekipe
tumarati tamo vamo, uvijek se vraćati u Užice, a ti nas tamo
čekati. Prešao sam se…

Čovjek često ne zna gdje pripada. Moraš vječito tragati, lutati, da

bi pronašao ono što srcu je blisko. Ali zapamti… I pored svog
traženja, ili sebe ili idealnog mjesta, ne treba da zaboravi odakle
je krenuo. Polazna tačka je presudna, ona je nesvjesno možda I
naša največa smjernica, nevidljivi kompas, pa bilo gdje da nas
123
odvede put. Sjećaš li se svoje polazne tačke, ili si svoj korijen
potpuno presjekao?

-Idem, da bih se jednog dana vratio- Ovo je doviđenja a ne

zbogom- Svugdje pođi, kući dođi- kažu ljudi kad negdje odlaze,
jer I prije polaska postave cilj, da će se vratiti. U tvom slučaju
vidim samo suprotno. Osjećam jedno neizgovoreno ZBOGOM i
ništa više. Ne vjerujem da si rekao I to – Ostajte mi zdravo, ja se
neću vraćati-jer koga briga za one koji ostaju, oni će se već snaći
nekako.

Možda je tebi ovih 20 godina tako proletjelo, da I nisi svjestan

koliko je prošlo. Možda je tvoj život toliko sadržajan da I ne
uspijevaš da se okreneš za prošlošću. Guraš dalje I uvijek ideš
naprijed, kao svaki uspješan čovjek. Dok mi što smo ostali,
praznine u sopstvenom životu, punimo sjećanjima, jer je to jedna
od rijetkih preostalih karata koja još uspijeva da upali. Ovde se
živi od prošlosti, ako nju nemaš, loše ti se piše. Ne mogu da te
kudim, jer ne znam apsolutno ništa o tvom životu. Okolnosti
oblikuju ljude, a ja ne umijem ni da naslutim jednu vezanu za
tebe. Nekad smo pričali pogledom, a sad mi djeluje da ne bi
umjeli da razumijemo jedan drugoga, sve da imamo misli ovog
drugog na dlanu. Vidiš da je istina, kad kažu, šta daljine rade od
ljudi. Još odoljevaš u mojim grudima, iako vrijeme sa svakim
novim danom teži da te uzme.Svako novo svitanje je I novo
testiranje. Podmeće mi razna iskušenja, nagovara lažno, truje
mislima da budem prema tebi kao ti prema meni , stranac I ništa
više. A ja to ne mogu da prihvatim ili još bolje rečeno ,neću.
Branim te, da imaš debele razloge, da si okupiran poslom, da se
jedva I roditeljima javljaš…a vrijeme mi samo kaže… pa zar tako
punih 20 godina?

124
Naljutim se ja nekad, planem i opsujem. Otjeram te do đavola,
nazovem ljudskom fukarom i nesojem, ali ubrzo primirim. Sjetim
se samo jedne zajedničke situacije, da se ugrizem za jezik zbog
izrečenog. Kad na te pljunem, to mi je, kao da sam pljunuo i na
sebe. Obraza mi.

Našao sam skoro, onu sliku sa ljetovanja u Makarskoj. Ti,ja Iiona

Splićanka koju si tri dana ložio da si Italijan iz Napulja. I sad se
nasmijem kad se sjetim tvog Italijanskog, bez dana učenja tog
jezika. Djevojka ti povjerovala, a ti pričao naški otežući kao
Italijan. Bio si lik i po. Ako si danas treći dio onoga što si bio
nekad… ostao si poseban. Ne mogu da te zamislim u skupim
kolima, sređenoj frizuri, elegantnoj odjeći. Nikako, iako bih se
brzo navikao da te vidim u takvom izdanju. Neko rekao da si
bogat a opet neki zavidni pričaju da to nije istina, I da si pukao sa
poslom, otišao sa živcima, I povukao se u neko selo pored Užica.
Zlotvori pričaju da sam živiš, da ti majka I otac jednom nedeljno
donose namirnice. Kažu da imaš ćerku u Americi, koja te se stidi
I govori da je njen otac umro. Mala ne može da prihvati da je
njen otac pustinjak u nekom selu u Srbiji.

Ne brini… ja ne vjerujem u to. Pa I ako bude istina, ja opet neću

vjerovati. To će biti samo neki čovjek koji izgleda kao ti, priča
kao ti, oblači se kao ti, ali opet… za mene… to nećeš biti ti. U
mojim mislima, letjećeš, bićeš ispred vjetra, visočije I od
najvećih vrhova, vladaćeš svijetom, a ja se ponositi da me je taj
čovjek nekad zvao prijateljem.

Ti nekad davno spomenu, da je čovjek u stanju da uradi sve,

samo ako to želi dovoljno jako. Nikad nisam mislio da je tako u
cjelosti, al neka ti bude. Onda ću ovako… mnogo želim, da se
jednog dana vratiš, staneš pred mene, I pitaš me oni tvojim

125
mangupskim tonom- Matori, jeli imaš dima? Da prijatelju,
mnogo to želim…

-Jeli još navijaš za Partizan? Smatraš li I dalje da je rok en rol

počeo sa Džonijem Štulićem? Nervira li te kad neko mljacka dok
jede? Voliš li I dalje crne djevojke punih usana? Strahuješ li I
dalje od paukova? Umiješ li onako dobro kao nekad da imitiraš
Nela Karajlića iz top liste nadrealista? Jeli ti pita sa koprivom I
sirom I dalje omiljena hrana? Prepireš li se sa kim oko politike I
govoriš da će komunisti opet zajebati sve? Zasmijavaš li
djevojke kao nekad I usput se praveći važan? Govoriš li, pare
nikad ne mogu biti problem, jer para nema? Kaniš li se I dalje da
jednom kreneš u teretanu, I sve nas zadiviš mišićavom
konstitucijom? Obraduje li te, kad čuješ da je ortak Mirko postao
veliki rukometaš a sad uspješan trener? Vrzma li ti se po glavi
Đetinja i njena hladna voda? Hodaš li kad u snovima gradskim
trgom? Burazeru… posjetim li te ja u mislima…bio sam
prijatelj, ti govorio I najbolji, zvali se braćom.

Sastavio bi cjelo pismo samo od pitanja. Od onih najkrupnijh pa

sve do pukih banalnosti. Hoću da vjerujem da je baš ovo pismo
pravo, da će naći put do tebe, biti pročitano, a jednog dana,
možda… stigne i odgovor. Jedino što bih više želio, od toga da
mi odgovoriš na pismo, je to da se lično pojaviš. Nova godina je
noćas, eto… neka mi to bude novogodišnja želja.

TVOJ PRIJATELJ,NENAD TOKIĆ

126
 Čudni susjed

Svi stanari u zgradi oduvjek su ga izbjegavali. Nisu ga oni gurali

od sebe, na onaj način, kao kad čovjek u žurbi želi zaobići
dosadnod prosjaka, sve odmahujući rukom na njegovo
pominjanje porodice I sreće koju će doživjeti, ukoliko im udjeli
milostinju, ali opet, I ja, tada još uvjek balavac, mogao sam
primjetiti I osjetiti stav svih ljudi u Ratničkoj ulici broj 47, prema
dobročudnom komšiji sa četvrtog sprata. Nikako to nisam mogao
znati, pogotovo što mi gospodin Jokanović, ni svojim izgledom a
najmanje stavom, nije odavao utisak osobe, koju valja zaobilaziti.
Za mene je on bio kulturni I uvijek sređeni čičica, koji uveliko
gazi sedamdesete godine, ali što se u njegovom duhu I stasu ne
da osjetititi ni najmanje. Nije bio od onih nervoznih starkelja, koji
bi na najmanju dječju galamu ispred zgrade, izlazili na terasu, uz
psovke I prijetnje nas tjerali, obavezno pominjući da idemo da se
deremo na uši onome, ko nas je naučio toj nekulturi. U gomili tog
starog, isfrustriranog svijeta, opterećenog novim poskupljenjima
hljeba I mesnih prerađevina, prepričavanjem tuđih I ličnih
nevolja, čitanjem dnevnih novina sa zadnje strane, al ne od
sportske rubrike, već od umrlica, u nadi da će vidjeti još nekog
vršnjaka koga su pretekli I sa lažnom žalošću reći,,nek mu je laka
127
zemlja”, zbijanjima u poštanskim redovima, u borbi sa poziciju
bližu šalteru sa sebi sličnima, a kojima je inače obilovala naša
zgrada, gospodin Jokanović je bio iz potpuno drugog filma.

Isprva sam pokušavao, sam da otkrijem, zašto je on uvjek sam,

odlazeći daleko u svojim solucijama njegove usamljenosti, od
onih na kojima bi mi pozavidio dobar filmski scenarista, pa do
običnih razloga, a to je, da čovjek ne voli ljude I da tako prosto
živi. Postao sam njuškalo, koje je pravdalo svoje detektivske
postupke, poput provjeravanja njegove pošte I da li mu ko piše,
ne čistom radoznalošću, već navodnom brigom za đeda Jokana.
Niko mu nije pisao… niko mu nije dolazio…nigdje, sem do
prodavnice nije išao… A ja… apsolutno ništa nisam razumio.

Često sam znao, prisloniti uho na njegova vrata, u ludoj želji da

ću čuti glasove, bilo čije, a da to nisu oni sa radija ili tv
prijemnika. Ništa se ne bi čulo, kao da u tom stanu broj 44, nema
živih ljudi, do starih stvari, prašine i pukih sjećanje neke porodice
koja prije mnogo godina se odselila odatle, ostavivši ga u nasleđe
razmaženom mladom potomku, koji neuspješno pokušava da ga
proda.

Poslednja moja ideja, prije nego sam se odvažio I pred roditelje

izneo,,slučaj gospodin Jokanović”, bila je da je on možda duh,
koga samo ja mogu da vidim. Inače tih dana, kada me uveliko
držala misao o đedu Jokanu kao mrtvacu, čiju moć registrovanja
među ovozemaljskim svijetom, imam samo ja, desio se slučaj da
sam čuo komšinicu sa prvog sprata, kako govori, da je Jokanović
toliko čudan I samotnjačke naravi, da mu dođe čas da umre il mu
pozli, da bi prije prigrlio susret sa zlom, nego li pozvao koga da
mu se tu nađe. Priznajem, odsjekle su mu se noge, kad sam to
čuo, jer sam pomislio da se to već desilo, ali iz nekog, meni ni

128
malo jasnog razloga, meni je bio dodijeljen taj dar, da vidim
neupokojene duše, koje tumaraju našim svijetom.

Ubrzo sam saznao da su moje sumnje bile neosnovane I da sam

još vasionama daleko, da bih mogao naslutiti šta kriju u sebi
ljudske prirode. Da gospodin Jokanović nije duh, bilo je
dovoljno, jedno ,,dobar dan” koje mu je uputio moj otac, kad smo
ga jednom sreli kraj ulaza. Sa blagim smiješkom nas je
otpozdravio, nakrivljujući svoj šešir ka dolje. Eto toliko o mojim
razmišljanjima, da nosim u sebi detektor za prepoznavanje
duhova.

Jedne večeri sam razgovarajući sa roditeljima, uporno gurao u

priču našeg misterioznog susjeda. Nisam želio vjerovati u to, da
žive u istoj zgradi sa njim, skoro dvadest godina, a da osim imena
I prezimena, ne znaju ništa o njemu. Na moju žalost, istina je bila
uprava takva. Rekli su mi da jednostavno đed Jokan nije mnogo
druželjubiv, a da oni nisu željeli se nametati, I u toj obostranoj
komšijskoj kurtoaziji, koja je počivala na puka tri pozdrava,
dobro jutro, dobar dan I dobro veče, minulo je dvadeset godina,
a da ništa jedni o drugima nisu saznali ništa. Majka je rekla da su
ona I tata, otišli mnogo dalje od ostalih komšija, koji mu se ne
javljaju uopšte, već samo prođu kraj njega, spuštajući ili dižući
glavu. Pitao sam oca, kako može da zna, da nije druželjubiv, ako
ga nikad nije pozvao na kafu I uputio bilo koju riječ osim
pozdrava. On je na to rekao,, pa vidi se ”, želeći da kaže da je on
nepogrešiv u procjeni ljudi, pominjući svoj njuh da nanjuši one
koji ne vole ljude kraj sebe.

Pitao sam ih, da li su ikad čuli nešto o njemu, bilo šta, samo da se
može nazvati informacija. Posle njihovog dužeg razmišljanja,
saznao sam, da su negdje davno načuli, da se nije ženio, da je bio

129
pekar po zanimanju I da je dok je bio mlađi, često išao na
pecanje… naravno sam. Na moj predlog da pozovemo nekad
Jokanovića na kafu I kolače, roditelji su se prvo međusobno
pogledali ,pa onda mene, bacajući prevagu na njihovu stranu,
konstatacijom, zar ja nemam veće brige u životu, do komšijskog
svijeta. Otac je bio precizniji, pa je rekao, da bi mnogo po mene
bila produktivnija opterećenost onom dvojkom iz Ruskog jezika,
nego susjedima. Priznajem… ućutkali su me, ali na kraće staze.

Koju godinu kasnije, kad sam u zgradi već dobio

nadimak,,gimnazijalac”, ali I mnogo crvenih gnojavih pečata, po
licu I leđima, poput bolnih sječiva, koji tijelu ne naškode ni malo,
ali dušu rane za čitav život , nisam bio toliko opterećen
gospodinom Jokanovićem kao ranije. Ovaj put sam isprave imao
svojih problema, a oni su se zvali razne antibiotske kreme,
protiv ,,prenaglašenog puberteta”, puderi za prikrivanje brazda I
usjeka, djevojke koje su više voljele momke čistijih lica. Baš u to
vrijeme, kada su me komšije sa ponosom oslovljavali, sa tim
gimnazijalac, govoreći da najskorije me čekaju sudije, pa ovo, pa
ono… ja sam postao neviđeni autsajder. Smiješno ali istinito,
kako malo čovjeku treba da potone, a opet čini mi se, toliko puno
da uzleti. Što je najgore, u tom tonuću, kao da ti neko još zakači
za udove betonske ploče, da se zakopaš što dublje I bez nade da
ćeš isplivati, ili te voda slučajno izbaciti na površinu. Meni je
trebalo samo jedno ljeto, između dva razreda gimnazije, da od
samouvjernog, čilog, za svaki izazov spremnog tinejdžera,
odjednom postanem kukavica, prvo uplašen od svog odraza u
130
ogledalu, zbog naprasno pojavljenog hormonskog bijesa na mom
licu, ali mnogo više uplašen, kako će drugi reagovati na sve to.
Zapravo… samo taj drugi strah I rađa nevolju, sa prvim se čovjek
obračuna istog momenta, kad shvati koliko je bitan samom sebi I
da I dalje ljubi I voli svoje zadnjicu, pa u ma kom pakovanju bila.

Postajao sam usamljen. Nisam bio izopšten iz društva ili slično,

ali samovoljno, pod lošim izgovorima, povukao sam se. Život je
tekao tom uskom uličicom, od kuće do škole, natrag domu,
poneka noćnja(ali samo noćna)šetnja, I sve ono što momak može
raditi kad je po cijeli dan kući, filmovi, sportski kanali, poneka
knjiga… I ništa više.

Opet je počeo posle nekog vremena komšija Jokanović da mi

pada na pamet. Probao sam da ga zamislim prije mnogo godina I
neku njegovu mladalačku falinku po pitanju izgleda, koja ga je
poput mene, vremenom načinila iskopleksiranim usamljenikom.
Osjetio sam povezanost sa tim čovjekom, jer sam želio vjerovati,
da I u njegovoj osnovi svega što mu se dešava I dešavalo u
životu, leži ono, što I mene izjeda. Ako me prije par godina, samo
radoznalost vukla razmišljanju o mom čudnom susujedu,
najednom sam počeo davati samom sebi, mnogo ozbiljnije
razloge, zbog kojih moram naći načina, približiti se gospodinu
Jokanoviću I otkriti šta se tu zapravo krije. Smatrao sam, da
zapravo ću spas naći ako popričam sa nekim, koga je možda
mladalačka frustracija načinila otuđenikom, I da ću koračajući
svojim stazama, znati izbjeći te zamke I prepreke, koje moj
komšija I slični njemu nisu uspjeli. Trebalo mi je samo prići tom
čovjeku I imati dobar povod za razgovor, a da ne djelujem kao
očajnik, koji se tek onda, kad se nazire potonuće njegovih lađa,
sjetio da priđe đedu Jokanu I popriča sa njim.

131
 Jedino me bunio,od kad ga znam, taj komšijim vedar izgled,
oslobođen svih mogućih patnji, koje znaju čovjeku izobličiti lice,
I na uštrb različitosti ljudskih kontura, učiniti da te sve face budu
iste. Meni se kao sedamnaestogodišnjaku, odlično ocrtavalo na
cijeloj figuri, ne samo licu, samožaljenje, prezir prema drugima,
veliki kukavičluk obojen lažnim buntom prema cijelom svijetu;
moje slabosti su bile ljudima izložene na izvolte, iako sam želio
postupati drugačije; a ta matora drtina od mog komšije… tako je
vješto glumio svoju ulogu, da ga ništa ne dotiče što je usamljen, I
još ta njegova odvratna srećna faca! Ne može postojati čovjek na
svijetu, koji voli samoću I toliko lišen potrebe da bude sa
ljudima! Ne može!

Dugo sam tražio adekvatnu situaciju, kako popričati sa mojim

komšijom, a da se taj razgovor ne završi onako, kako se većinom
završavao, svih stanara naše zgrade sa njim. Kako ga zaustaviti
na ulazu u zgradu i pozvati na kafu, ili u obližnju šetnju, a da
obojica to ne pripišemo čudnoj I zbunjujućoj situaciji? Za tako
nešto je neophodno, da je bar jedan od nas dvojice normalan, ali
u situaciji, kad čudak u najavi želi prići okorelom ostarelom
čudaku, šta se može izroditi do potpunog rasula I konfuzije?

Tu noć, uoči dočeka 2003 godine, iako sam želio je slaviti sa

društvom iz odeljenja, odustao sam pred sami polazak, I mjesto
uz buku, dobre drugove, zgodne pripite vršnjakinje, proveo sam
je sam u sobi, ugašenog svijetla, praveći se pred roditeljima, da
me malaksalost I potencijalni grip, spriječili otići na žurku. Zašto
nisam otišao a oštrio se uvesti radikalne rezove u svoj život? Bilo
je jednostavno. Par neplaniranih odvratnih akni, na ionako
izbrazdanom licu, bilo je dovoljno da planove preseli u
rubriku,,ono što se moglo uraditi”, gdje navodne okolnosti, nisu
dale izvršenju.
132
Trudio sam se zaspati I tako preskočiti euforiju, koja je bila svud
oko mene, probuditi se ujutru svjež, ne razmišljajući uopšte o
propuštenom, jer kako kažu, za prosutim mlijekom se ne plače.
Koliko se trudio, sam nije želio na oči. Malo je bilo I do mene I
tog opterećenja, kad nešto želiš uraditi po svaku cijenu, pa
namjerno ne ide, ali veći dio peha zbog mog nespavanja, snose
dječurlija I nikad odrasli mutavi gradski gubitnici, koji u
pucnjevima petardi I ostale jeftine pirotehnike evociraju srećne
fragmente svojih života, onda kada im se I praštalo što su
maloumnici-jer su bili djeca, ali I tinjala nada da to neće ostati.

Posle sat I po, bezuspješnog traganja za snom i svih mogućih

promjenjenih položaja na mom trosjedu,od onih uobičajenih, pa
sve do akrobatskih, koje samo neurotične I bolešću pritisnute
osobe mogu zauzeti, ustao sam, upalio svijetlo I sjeo na fotelju.
Kraj sobnog ogledala, video sam citat, napisan prije neki dan, u
stanju euforije, što ću sa društvom slaviti Novu godinu. Na čitkoj,
krupnim slovima, ispisanoj latinici, pisalo je,, Ne daj nijednom
danu, da bude uzaludno potrošen”. To je bila moja izjava,
improvizovana od mnogih mudrosti na tu temu, koju su rekli
mnogo pametniji od mene. Mislio sam da je odlazak na tu žurku,
bila prva stvar u maksimalnom iskorišćavanju, svega što može
ponuditi. Velika prevara, da se zapitam ko je tu koga, više driblao
po pameti, ili ja od prije par dana sadašnjeg sebe, iako sam u
podsvijesti znao da neću otići, ili se sadašnji ja, svo vrijeme
smješkao, samom sebi od prije par dana, jer je sadašnji ja,
savršeno znao, da neću otići.

Pao mi je na pamet gospodin Jokanović. Kako li on slavi Novu

Godinu? Da li je pripremio neku svoju skromnu večeru,
obedovao u miru I tišini svog doma, malo prošarao po tv
kanalima, promjenio kalendar u dnevnom boravku I otišao da
133
spava. Samo koji trenutak, pošto sam razmišljao o njemu, sinula
mi je ideja, koja mi se isprva učinila kao I mnoge, donešene u
stanjima nepromišljenosti, očaja, zanesenosti… Otići ću, iz ovih
stopa kod njega, pozvoniti na vrata I pitati ga da uđem.
Iznenadilo me to, što je ta misao I dalje, bila u meni, I kada je
prošlo onih par minuta, kada glava krene da bistri.

Otišao sam u dnevnu sobu, uzeo prazan tanjirić I na njega počeo

da trpam kolače saovala. Roditelji koji su kunjali kraj tv-a,
zbunjeno su me posmatrali, očigledno misleći da ulazim u svoju
novu životnu fazu, zvanu patološko prejedanje. Kad sam tanjir
napunio da kraja, okrenuo sam se ka njima I svečano rekao.

,,Idem kod komšije Jokanovića, a ove kolače ću reći da je majka

poslala da se posluži.”

,,Kod koga ideš?”, rekao je otac podižući se sa fotelje, misleći da

me je slabo čuo, kad sam rekao. Nisam mu dodatno objašnjavao,
samo sam se okrenuo I za sobom zatvorio vrata.

Prvo sam jače pokucao na vrata, stana broj 44, a zatim pozvonio,
s nestrpljenjem očekujući da se domaćin pojavi na vratima.
Učinjelo mi se, da nema nikog, ili da jednostavno ne želi da
otvori vrata, I taman kad sam razočaran se odlučio vratiti natrag,
čuo sam kako se sporo otključavaju vrata. Pojavio se đed Jokan,
zbunjenije face, nego li ja, koji sam stajao sa spoljnje strane
vrata, držeći tanjirić, nevješto obamotan aluminijumskom
folijom.

,,Dobro veče komšija! Majka I otac mi rekli, da vam pošaljem

malo kolača, da se osladite. Nova godina je… valja se!” Rekao
sam pružajući mu tanjir.

134
Đed Jokan je gledao u tanjir, čini mi se, više tražeći riječ koju bi
rekao, nego što su ti kolači, I njemu I meni, bili toliko bitni.
Gledajući u njega, I ja spustih pogled ka tim kolačima, misleći I
sam, da se rešenje za obojicu, krije u tim orasnicama I ruskim
šubarama.

Poslije nekog vremena, misleći da će sve na tome završiti,

otpozdravio sam ga I krenuo natrag. Taman što sam krenuo da se
penjem uza stepenice, začuo se njegov glas.

,,Komšija, zahvali majci puno, nije trebala. A kad si već pred

vratima, svrati… što kažeš Nova Godina je. Maloprije sam
otvorio jednu dobru dunjevaču. Jesi još mlad, ali od jedne neće
ništa da ti hvali. Hajde naprijed!”

Bez riječi progovorene, zaputio sam se u njegov stan. Odmah

sam se sjetio, da mi je kao djetetu, toliko puta padalo na um, kako
li je u stanu gospodina Jokanovića. Zamišljao sam ga, kao
jazbinu, u kojoj je vrijeme stalo, sa mnoštvom požutjelih crno
bijelih fotografija na zidu, pokojim goblenom i starinskim
glomaznim zidnim satom, iznad crno bijelog televizora I
ugaonom garniturom, koja tužno stoji na kraju sobe, sa
pocijepanim platnom na pojedinim mjestima I federima koji vire.
Već na startu sam doživio demant. Ušao sam u skladno I ukusno
opremljen stan, koji bi po stilu, mnogo više odgovarao mlađoj
osobi, nego li čovjeku u poznoj trećoj dobi. Svijetla dnevna soba,
sa kožnom garniturom, staklenim stočićem između dvije fotelje,
po kojom umjetničkom slikom na zidu I ono što mi je najviše
privuklo pažnju, gusle u staklenom ramu sa nekim stihovima,
ispisanim sitnim slovima ispod njih. Čitava prostorija je mirisala
na svježe citruse, pomiješane sa mirisom lavande, das am

135
pogledom po prostoriji lovio mirisni štapić, ili lampu sa eteričnim
uljem.

,,Gospodine Jokanoviću, mnogo vam je lijep stan.” On se na to

nasmijao, rekavši da će doći za koji trenutak, samo da iznese tu
čuvenu dunjevaču. Sjeo sam na fotelju, zanimajući se staklenom
šahovsko tablom I njenim figurama, koja je kao ukras stajala na
stolu. Ubrzo se pojavio susjed, noseći flašu u obliku čuture I
dvije čašice.

Nazdravissmo I otpismo u ćutnji koji gutljaj. Opet sam pogledom

zvijerao po stanu, tražeći da zapazim još neki zanimljiv detalj.
Sjetio sam se, kad sam špijunirao zvuke iz njegovog stana, I gdje
se ništa nije čulo, misleći da je to sklonište duha, a unutra, to je
bio divan svijet, mnogo veseliji I živahniji od sive fasade naše
zgrade I fasade ljudi koji žive u njoj. Osjećao sam se vrlo
prijatno, toliko, da rječi još nisu bile potrehbne da se dese.

Na tv-u je išla repriza Sarajevskih nadrealista I Neletovi skečevi

kao voditelja dnevnika, a istovremeno je išla lagana
instrumentalna muzika, za koju nisam bio siguran odakle je
dopirala, da li iz sobe, kuhinje…

Pošto smo ispili piće do kraja, ispričao sam susjedu o žurki na

koju nisam otišao I navodnom pehu u vidu prehlade, koji me
zadesio. Pažljivo me slušao. Rekao je da ne žalim, jer ako u meni
ima raspoloženja, tu će biti još dočeka, a uostalom, pomenuo je I
poravni u vidu repriza dočeka. Nisam bio siguran,šta me je toliko
oslobodilo u komunikaciji sa njom, da smo ubrzo počeli da
češljamo najobičnije teme, sa tom lakoćom, kao kad se dva dobra
sagovornika, sretnu posle izvjesnog vremena negledanja. Obojicu
je nervirala loša igra Radničkog u zadnje vrijeme, prazan tv
program, koji ni za Novu Godinu, ne može da ponudu ništa
136
posebno, a radovali su nas ski skokovi, koji se tradicionalno
održavaju za praznike. Tek posle nekog vremena, bacio sam
pogled ka satu I video da preko 45 minuta sata razgovaram sa
đedom Jokanom. Pomislio sam, kako nisam osjetio proteklo
vrijeme I da starac u čiji sam dom, tek tako banuo, uopšte ni po
čemu, nije za izbjegavanje I osudu, sem ukoliko ta otuđenost, nije
njegov lični izbor. U svoj toj prijatnosti, Jokanovićevog stana I
razgovora koji je vođen, ipak nisam zaboravio, sve ono što me je
godinama, tangiralo u vezi njega I njegovog života. Posle još
jedne dunjevače ispijene, I naknadno stečene hrabrosti, tek tako,
bez ikakve pripreme, što bi rekli s neba pa u rebra, priupitao sam
svog domaćina:

,,Komšija… Zašto ste vi uvjek sami? Vi niste mrgud I loš čovjek

kao onaj Ostojić sa prizemlja,koga niko u zgradi, pa ni ja, ne
volim, al opet, on je je uvjek okružen ljudima, a vas nikad nisam
video sa nekim.”

Uopšte mi nije djelovao iznenađen mojom naprasnom

otvorenošću, niti se ijednog momenta, uočavala neprijatnost ili
nelagodnost sa njegove strane. I posle tog pitanja, na njegovom
licu je stajao, ne namješten, već iskren osmijeh čovjeka, kome je
milo što je ugostio nekoga.

Tim osmijehom, samo mi je ulio dodatnu snagu, koja je bila

vjetar u leđa svoj mojoj radoznalosti, I onoj dječjoj nikad
utoljenoj, a I onoj, koja je došla kasnije, kada sam pravio mnoge
paralele između mog I njegovog života.

,,Jeste li vi srećni komšija? Pitam vas, jer I ja već neko vrijeme,

među ljudima koje srećem, važim za generacijskog otuđenika I
pravim se da je to sve dio mog karaktera, iako priznajem evo
vama, da nisam ni po jednoj osnovi drugačiji od drugih, sem
137
možda što sam upio malo više kompleksa a posljedično I gorčine,
zbog ovih akni na licu. Ja nisam srećan, što sam udaljen od ljudi,
zato vas pitam, da li ste vi?”

Gospodin Jokanović I dalje je bio smiren, djelovao mi je da ne

postoji stvar ili čin, koji ga može izbaciti iz njegove naučene I
decenijama sticane savršene ravnoteže, a kamoli škakljivo
pitanje, jednog bubuljičavog adolescenta. Moje izgovoreno, nije
u njemu probudilo staru zakopanu ranu, na koju je on vremenom
zaboravio da postoji, prekrivši je slojem proteklog vremena I
kojoj je trebalo malo zagrebati po površini, da ona opet zaboli I
prokrvari. Njegovo nepromjenjeno raspoloženje, najbolje se
ocrtavalo u očima, koje su se podjednako I iskreno smješkale,
svom mladom gostu, baš kao i blago razvučene usne, ispod kojih
su se nazirali očuvani njegovani zubi.

,, Dijete…nemaš razloga bježati od drugih, zbog bilo kog

vanjskog razloga, kao što su ti te pufice na licu, za koje ti ja
garantujem, da će se povući ako prestaneš razmišljati o njima;
jedino opravdanje za samoću, treba biti samo želja da se tako živi
zbog sebe, a ne da bi se pobjeglo od ljudi. Treba umjeti
razlokovati samoću od kukavičluka I ljudskih reakcija na nas
same.”

,,Komšija Jokane, stvarno vas ne razumijem. Ako si sam, sam si,

nije bitno kako si to postao, ni da li si to uradio zbog sebe, ili da
bi se sakrio.”

,,E moj sinko, tu griješiš. Mada… mlad si, vrijeme je pred tobom,
I da ti sad ne objašnjavam ono što će ti se godinama ukazati. A
ono pitanje, da li sam srećan… Kao I svi ljudi, imam faze kao
dan I noć, kad se smjenjuju ljepše I ono manje ljepše
raspoloženje. Ja živim povučeno, možda baš zbog toga. Kad si sa
138
ljudima, oni nesvjesno diktiraju tvoje trenutne a čini mi se i
dugoročne osjećaje. Ako je neko kraj tebe ili oko tebe nesrećan,
saosjećaš se sa njim, a u tebi cakli sebična iskra, jer ti ne prolaziš
njegovu agoniju, a na taj način postaješ srećan. Ali, kad su srećni
oko tebe, njihovo zadovoljstvo te uporno podsjeća na sve ono što
tebi trenutno ne ide u životu, I naravno… ne budeš srećan. Zato
ja I živim sam, iako nemislim da je to za svakog idealan izbor, ali
za mene jeste. Ne dam da mi bilo ko sa strane utiče na ono što
mene čini, pa makar ispao stravični čudak, jer ispada da samo
ravnajući se sa srećom ili nesrećom drugih ljudi, mi ocjenjujemo
svoju ličnu sreću. Zbog toga je nikad stvarno I ne upoznamo do
kraja.”

Slušao sam gospodina Jokanovića, kao opijen, potpuno

zanemarujući, da je sat otkucao dvanaest sati, I da je upravo
krenula lavina pirotehnike, ljudi po ulicama, pjesama, ljubljenja u
obraze I čestitanja dolazeće godine I znanom I neznanom; nas
dvojica smo I dalje bili u toj staroj godini, ne dozvoljavajući da
obično ravnanje kazaljki, prekine ono što se moralo reći , sve ono
što sam ja kao slušalac morao čuti, a komšija izgovoriti.

Nekad bi mi se učinjelo, da nas dvojica sjedimo u drugom

svijetu, mnogo zaklonjenijeg od vanjskog, nego li to pokazuje
debljina fasadnih zidova. Da nije bilo te spoljašnje buke kao
podsjetika, pomislio bi da sam ulazeći u starčev dom I pričajući
sa njim, zapravo zakoračio u nepostojeći prostor, gdje se poslije
dužeg vremena osjećam sigurnim I nekako shvaćenim. Nisam to
pripisao floskuli, da se sličnosti najbolje razumijevaju, I da se
zbog toga osjećam prijatno u susjedovom stanu I besjedi sa njim,
jer sam isti kao on; niti sam njegov dom, nazvao skloništem
jednog starog samotnjaka, koji je decenijama uspješno ga
skrivao, pa sad I mlađi usamljenik, došavši među te zidove,
139
prepoznaje tople vibracije, kojima zrači potpuna izolacija od
ljudi. Ipak… Bilo je nešto neobjašnjivo u tom stanu, neka
mješavina zebnje I radosti, koja te potčini sebi, I ne ostavljajući ti
izbora, vodi te sa sobom, iako ne znaš gdje ćeš na kraju završiti.

Gospodin Jokanović mi je te noći ispričao što šta o sebi. To je bio

bogat život, I zbog zemalja koje je obišao ali I ljudi koje je
upoznao. Nije bio dosadno ga slušati, I onda kada je naprasno
odlučio kao četrdesetogodišnjak da se povuče, promjeni
grad,razvede se,I proba u svom miru naći sreću, koja mu je
uporno izmicala, dok je okružen ljudima, kao gladan hrt tragao za
njom.

Pred samu zoru smo se rastali. Nisam ga pozvao da mu uzvratim

gostoprimstvo, jer nisam znao da li bi prihvatio, a I posle svega
što sam čuo, smatrao sam da je to bespotrebno. Tek pred izlazak,
potapšao me po leđima I čestitao mi Novu godinu. Sa osmijehom
sam rekao takođe.

Kad sam došao kući, roditelji su uveliko spavali. Skinuo sam se,
legao u krevet I sam ubrzo utonuo u san.

Tu noć sanjao sam Miljanu, djevojku koja mi je od prvog

srednjeg bila simpatija. Nisam imao akne na licu, na glas sam se
smijao I bio srećan. Ni u snu a ni van njega, nisam imao razlog
da budem izopšten iz cjeline. Ipak nisam imao sličnosti sa
gospodinom Jokanovićem… vapio sam za ljudima I njihovom
pažnjom I time da svoju sreću, određujem na osnovu sreće
drugih.

Samo godinu I po dana kasnije, otišao sam na fakultet, i među

populacijom u zgradi dobio novi nadimak, student. Proljeća
naredne godine, majka me je pozvala na telefon, I spomenula mi
140
da je preminuo gospodin Jokanović. Umro je u privatnoj bolnici,
u koju je svojevoljno došao koji dan ranije. Čudila se, kad je čula
da u mjestu odakle potiče, bilo dosta ljudi na sahrani.

Nisam znao šta da kažem, već sam odmah razgovor okrenuo na

drugu temu.

Strah

Ne vjerujem mraku, koji mi polako prilazi. Povlačim se pred njim

bojažljivo, želeći kao djetence da se pokrijem nečim po glavi I
tako pobjegnem od njega. Ispod prekrivača je takođe mrak, ali on
me manje plaši. To je ona iznuđena tama, koja ti jedino uliva
sigurnost, jer se pred naletom mraka koji sledi u sobi, čovjek se

141
krije u njegov lični mrak. On te štiti, od onog većeg mraka, koji
te čeka, ako se usudiš da podigneš ćebe.
Vidim ga, pritajenog, kako čeka da se ugase poslednji
nagovještaji dana, da se opet ušeta I stane tu kraj mene. On se ne
plaši dana, ali opet čeka tu formalnost, u vidu smjene dana I noći,
da bi opet bio tu I zavladao prostorijom. Da bi mene osvojio.
Opet će me proći ta stravična jeza, kad se mrak udruži sa tišinom
u sobi I kao dva podla gospodara stanu naspram mene, svoje
uplašene žrtve prepuštene njihovoj milosti I nemilosti. Njihova
milost mi daje tek toliko vremena, da uzmem žilet iz fioke gdje
stoji televizor otrčim do kupatila, I probam biti dovoljno I brz I
smiren, da bih sebe lišio nevolje. Ne želim da iskušavam njihovu
ljutnju I gnijev. Imao sam prilike za to I ne znam ni sam kako
sam uspio jutro dočekati u toj neravnopravnoj borbi, gdje sam bio
obični posmatrač užasa, koji je stajao u mojoj blizini.
Ipak ne ustajem da uzmem žilet. Plaši me ono prazno vrijeme,
koje bi me čekalo, dok tijelo ne počne da klonjava. Mrak I
samoća opet bi mi stajali iznad glave. Ne želim da njihovi
pogledi budu zadnje što sam zapamtio, dok je duša čekala svoj
trenutak da izađe. Možda bi me pratili I tamo gdje bih otišao.
Tada se tek ne bih uspio spasiti.
Ranije bi mi pomogalo kad bih naglas disao ili pjevao bilo koju
pjesmu koja bi mi pala na pamet. Imao sam osjećaj da nisam sam,
da je to disanje nekog pored mene, ili da pjesma dolazi od
drugog. Shvatili su tu moju taktiku I čini mi se spremno dočekuju
taj moj bijedni pokušaj spasenja. Čak mi se I smješkaju u
uzaludnosti mog plana. Kao da mi govore, da su očekivali više I
kreativnije od mene.
Ne priznajem tako lako svoj poraz. Hvatam se za kutiju
bensedina koje savršeno precizno ubacujem u grlo, da mi ni jedan
ne uspijeva pasti na pod. Povlačim koji gutljaj skoro popijenog
ustajalog piva, koje danima stoji otvoreno kraj mog kreveta. To
će biti to, nadam se. Kreće vrtoglavica I mučnina, koje
dočekujem sa oduševljenjem. U njima vidim uvod u konačni kraj,
koji se sprema da me proguta.

142
 Neko otvara vrata I pali svijetlo. Čujem galamu koja priziva
gomilu tuđih glasova, koji odjednom počinju da kruže oko mene.
Najsnažniji glas pripada plavokosoj mršavoj ženi, čiji glas polako
prerasta u plač. Osjećam u ustima nešto tvrdo, koje počinje da mi
grebe grlo. Ne shvatam šta pokušavaju da urade. U tom bunilu ne
vidim više samoću I mrak, nema ih ni iza leđa ljudi, koji su se
skupili oko mene. Kao da su uradili što je do njih, pa su otišli ko
zna gdje. Sve manje osjećam tijelo… konačno.
Probudio sam se u bijeloj sobi, u kojoj je osim mene boravilo još
četvoro ljudi, koji su ne skidajući pogled gledali put mene.
Prepoznajem ih sve. Tu mi je žena Anja, sin Branko I ćerke
bliznakinje. Ne progovaraju, pretpostavljam da čekaju na mene.
,, Tata… zar opet? Zar nisi obećao da toga više neće biti?”
Ni jednog datog obećanja se ne sjećam, iako iskreno pokušavam
da otkrijem u čemu je stvar. Mahinalno, opet podliježem
uvjeravanju, da bih utišao plač, koji kreče od strane moje
porodice.
Povlačim glavu na drugu stranu I vidim meni poznate dvije
prilike koje sjede na krevetu pored mog. Podrugljivo mi se
smiješkaju, gledajući čas u mene, čas u moju porodicu. Pitam
najdraže, od kud oni ovdje I kako je moguće da ih ne vide. Žena
izlazi iz sobe I poziva sestru, čujem od nje, da mi opet nije dobro.
Mrak I samoća… opet su tu. Opet nisam uspio.

143