Dopisna teologija

PSALMI
Izdaje: Institut za teološku kulturu laika pri
Bogoslovnom fakultetu, Zagreb, Kaptol 31
tel: (041) 277-314

Glavni i odgovorni urednik: Dr. Marijan Jerko Fućak,

predstojnik Instituta, Kaptol 9
"Podizanje mojih ruku nek' bude ko prinos večernji"

1. Pismo
PRVA VEČERNJA NEDJELJE PRVOG TJEDNA

1. PREDGOVOR ...................................................................................................................3
1.1. Psalmi.........................................................................................................................3
1.2. Psalmi u Časoslovu ....................................................................................................3
1.3. Jutarnja i Večernja .....................................................................................................3
1.4. Psalmi osobna molitva ...............................................................................................4

2. OPĆENITO O PSALMIMA..............................................................................................5
2.1. Početne spoznaje........................................................................................................5
2.2. Hebrejsko pjesništvo..................................................................................................7
POČEO SAM MOLITI........................................................................................................10
USKRSNUTI .......................................................................................................................11

3. PSALAM 141 ..................................................................................................................12

3.1. Uvodne misli............................................................................................................12
3.2. Književni doživljaj Psalma 141 ...............................................................................12
3.3. Teološka raščlamba Psalma 141 ..............................................................................14
3.4. Proklinjačka mjesta u psalmima ..............................................................................16
3.5. Kratka poruka Psalma 141 .......................................................................................17
3.6. Ps 141: Molitva u kušnji i progonstvu .....................................................................18

4. PSALAM 142 ..................................................................................................................19

4.1. Individualna tužbalica..............................................................................................19
4.2. Životna situacija psalma ..........................................................................................19
4.3. Ključne riječi............................................................................................................19
4.4. Podjela......................................................................................................................20
4.5. Temeljni ugođaji. .....................................................................................................20
4.6. Primjena u kršćanskoj hagiografiji ..........................................................................20
Ps 142: Zatvorenikova pjesma .............................................................................................21

5. HVALOSPJEV Fil 2,6-11 ...............................................................................................23

 Psalmi – 1. pismo 2

5.1. Križ i uzvišenje ........................................................................................................23

5.2. Kontekst hvalospjeva ...............................................................................................23
5.3. Podjela i struktura ....................................................................................................23
5.4. Raščlamba ................................................................................................................24
5.5. Poruka ......................................................................................................................26
5.6. Hvalospjev u bogoslužju..........................................................................................26
Hvalospjev Fil 2,6-11: Krist, Sluga Božji............................................................................27
KAD GOSPODIN UKLONI STRAH .................................................................................27
 Psalmi – 1. pismo 3

1. PREDGOVOR

1.1. Psalmi

Kao temu Dopisne teologije ove godine uzimamo psalme.

Psalam je biblijska pjesma - molitva. U Bibliji, zbirci svetih knjiga, posebno mjesto zauzima
zbirka psalama ili Psaltir. Psaltir sadrži l50 psalama. No i u drugim knjigama ima psalama:
oni nisu ušli u tu zbirku.

I u samom Novom zavjetu imamo primjere psalama, osobito u tzv. Evanđelju djetinjstva (Lk
l do 2). To je Djevičina pjesma Veliča, Zaharjina pjesma Blagoslovljen i Šimunova
oproštajna pjesma Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru.

Psalmi su po književnom obliku - pjesma, a po sadržaju - molitva. U molitvi čovjek je pred ?

Na molitvu ga potiče sav stvoreni svijet te Božja ljepota, veličina i dobrota, pa Boga veliča ili
mu se zahvaljuje. Na molitvu čovjeka potiče i njegova bijeda i potreba, osobito njegov grijeh,
pa stoga čovjek “prosi" da mu i Bog udijeli svoju milost ili moli oproštenje.

Molitva kojom Boga veličamo zove se molitva klanjalica.

Molitva kojom Bogu zahvaljujemo zove se molitva zahvalnica.

Molitva kojom se Bogu obraćamo da izmolimo neku milost zove se prosna molitva. A
molitva kojom molimo oproštenje grijeha zove se molitva pokajnica.

Psaltir je pravi orkestar svih tih vrsta molitve.

1.2. Psalmi u Časoslovu

Ne kanimo i ne možemo obraditi sve psalme. Odabrat ćemo samo dvadesetak psalama. I ne
kanimo ići ni redom kojim se psalmi nalaze u Bibliji, ni putem srodnih skupina (tako da npr.
najprije obradimo hvalbene, pa onda redom tužbalice, kraljevske psalme, itd.). Izlagat ćemo
psalme kako su poredani u Časoslovu naroda Božjega. No i sam Časoslov ne bismo mogli
svršiti u jednoj godini. Stoga za ovu godinu odaberimo samo prvi tjedan Časoslova, i to samo
psalme i kantike Večernje.

1.3. Jutarnja i Večernja

Jutarnja i Večernja slično su sastavljene. Počinju himnom. Zatim se mole ili pjevaju po dva
psalma. U Jutarnjoj se između dva psalma umeće pjesma (kantik) iz koje druge knjige
Staroga zavjeta. U Večernjoj pak, nakon dva psalma moli se ili pjeva pjesma-kantik iz
Novoga zavjeta.

Nakon psalama i kantika, u Jutarnjoj i Večernjoj slijedi kratko čitanje Sv. pisma, a nakon toga
pjeva se u Jutarnjoj kantik - Zaharijin Blagoslovljen, a u Večernjoj Veliča Blažene Djevice
Marije (oba iz Lukina evanđelja, gl.1).
 Psalmi – 1. pismo 4

Oba ta sveta časa završuju tzv. molbenicom (molitvom vjernika), Očenašem, te zaključnom
svećenikovom molitvom i blagoslovom.

1.4. Psalmi osobna molitva

Samo se po sebi razumije da psalme možemo koristiti izvan liturgijske molitve, u osobno
ime, za sve naše potrebe i za izražavanje svih nijansa naše molitve. I sama činjenica da ih
kazujemo riječima psalama - riječima takve snage koja uzdiže, tako bremenitima
univerzalizmom, ponavljanjima od Krista i od svih svetaca - dat će im novi naglasak i posve
drugu kvalitetu.

Sveta je Djevica ovdje za nas neusporedivi uzor. Za vrijeme njene najspontanije molitve
upravo su joj odlomci iz Biblije dolazili na usne: prva molitva Novoga zavjeta, Magnificat,
sva je protkana zlatnim nitima psalama.
Očenaš, molitva koju nas je Krist naučio, sažima sve molbe psalama i daje im njihov
dovršeni smisao. A psalmi pružaju sva suglasja svake pojedine molbe božanske molitve,
pomažu da ih razmatramo i da ih bolje razumijemo.

Kad imamo neku poteškoću da pretočimo svoju molitvu u neki psalam ili neki odlomak,
potražimo kojoj molbi Očenaša on odgovara i vidjet ćemo da je dobio sav svoj smisao.

Neizmjerna korist od takva moljenja psalama jest u tome da nam molitvu čini kršćanskom a
dušu katoličkom: to je molitva Krista, molitva u ime Krista, ili koja se obraća Kristu;
mo¬litva čitave Crkve s Kristom i to za čitavu Crkvu, u svim njenim potrebama; molitva koja
neprestano hrani um i srce samim riječima koje je Duh Sveti nadahnuo da se opjevaju
božanske stvarnosti; molitva koja u nama bez prestanka oštri eshatološki smisao, iščekivanje
novog Jeruzalema i vremena dovršenja.

(1.4. preuzeto iz S. Jeanne D, Arc, Biblija u Uvod u teologiju I, Zagreb, 1972., str. 32)
 Psalmi – 1. pismo 5

2. OPĆENITO O PSALMIMA

U svakom pismu najprije dajemo nekoliko temeljnih spoznaja o psalmima:

- što je psalam, što je Psaltir?
- brojenje psalama
- Psaltir u pet knjiga
- Psaltir kao molitvenik Crkve - starost i autori psalama
- hebrejsko pjesništvo
- književne vrste psalama
- Psaltir molimo "u Kristu - s Kristom - po Kristu"
- teškoće u moljenju psalama, itd.

2.1. Početne spoznaje

2.1.1. Psalam
P s a l a m je biblijska pjesma-molitva. Riječ potječe iz grčkoga. Pojavljuje se u prijevodu
Sedamdesetorice.

S e d a m d e s e t o r i c a ili S e p t u a g i n t a zove se najstariji prijevod Staroga zavjeta na grčki

jezik. Taj je prijevod nastao u vremenu od 3. do 2. st. prije Krista. Po legendi, na njemu su
radila 72 prevodioca: svaki je prevodio sve i svi su se čudesno slagali. Usp. Biblijski
leksikon, KS, Zagreb 1971, str. 286.

P s a l t i r (grčki p s a l t e r i o n ) prvotno se zove glazbalo uz koje se pjevaju psalmi, a onda se

tako prozvala i sama zbirka od l50 psalam.

U hebrejskom se Knjiga psalama zove S e f e r t e h i l l i m ili K n j i g a p o h v a l n i c a . Riječ

Tehillah potječe od glagola hillel - hvaliti. Odatle i poznata riječ Hallelujah - aleluja, hvalite
Jahvu, kojom često počinju i završavaju psalmi. Najčešći naziv za psalam na hebrejskom jest
mizmor (= pjesma uz pratnju glazbala) ili šir (= općenito pjesma).

2.1.2. Brojenje psalama

U Psaltiru ima l50 psalama, ali se brojenje izvorne hebrejske Biblije razlikuje od brojenja
Sedamdesetorice. U našem prijevodu u Zagrebačkoj Bibliji prvi broj označuje redni broj
psalama po hebrejskoj Bibliji, a broj u zagradi označuje brojenje po Sedamdesetorici. Mi
ćemo redovito navoditi samo prvi broj.

Razlika proistječe odatle što Sedamdesetorica Ps 9 i 10 i onda Ps 114 i 115 uzimaju kao jedan
psalam, dok Ps 116 i 147 po hebrejskom se tekstu raspolovljuju i razdvajaju na po dva
psalma.

To ne navodimo samo zbog zanimljivosti, nego i radi snalaženja.

2.1.3. Psaltir u pet knjiga

Psaltir se u svom sadašnjem obliku, možda po uzoru na Mojsijevo Petoknjižje, dijeli na pet
knjiga:
 Psalmi – 1. pismo 6

- prva knjiga: Ps 1 do 41
- druga knjiga: Ps 42 do 72
- treća knjiga: Ps 73 do 89
- četvrta knjiga: Ps 90 do 106
- peta knjiga: Ps 107 do 150

Trag i znak te podjele nalazimo u tzv. doksologiji ili slavoslovlju kojim završavaju psalmi:
Ps 41, 72, 89, 106:

Blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov,

od vijeka dovijeka! Tako neka bude! Amen!

Na temelju toga može se reći da je i Ps 150 sastavljen kao svečana završnica svega Psaltira.

Na početku svakog polustiha toga psalma te na njegovu kraju stoji Hallelujah - Hvalite Jahvu.
Deset se puta ponavlja hallelu - hvalite (ga). Osim toga u svaki se polustih uklapa po jedan
instrument psalamskoga orkestra.

Zapravo tri su posljednja psalma Psaltira najtješnje Povezana. Dok Ps 150 kao da poziva sve
instrumente na slavu Božju, Ps 148 potiče na to svu prirodu i sav svemir, a Ps 149 okuplja na
hvalu i slavu Božju sveg Izraela, što će još jednom ponoviti posljednji redak Psaltira u Ps
150:

Nek se raduje Izrael Stvoritelju svojem,

Kralju svom neka klikću sinovi Siona (Ps l49, 2)

Sve što god diše, Jahvu neka slavi!

Hallelujah! (Ps 150,5)

2.1.4. Psaltir kao molitva Crkve

Psaltirom se zove i molitva Crkve razdijeljena po tjednima. Sada Psaltir obuhvaća ciklus od
četiri tjedna. Psalmi su u Psaltiru razdijeljeni ne po redu kojim teku u Knjizi psalama u
Bibliji, nego po drugim mjerilima (v. niže).

Psaltir je dio Časoslova. Časoslov je službeni molitvenik Crkve. Obuhvaća Psaltir i Čitanja
biblijska i otačka). Psaltir je prvi - veći i deblji - dio Časoslova. Čitanja se nalaze u dodatnim
sveščićima.

Psalmi se u Psaltiru mole razdijeljeni na tzv. svete časove dana. U sadašnjem Časoslovu ili
Psaltiru ima pet časova:
- Jutarnja
- Večernja
- Služba čitanja
- Srednji čas
- Povečerje

Osovina Časoslova jesu: Jutarnja i Večernja. Mole se ujutro, odnosno predvečer. Srednji čas
moli se kao molitva kojom prekidamo i posvećujemo dnevni posao. Služba čitanja može se
moliti u koje god doba dana kao duhovno štivo. Povečerje se moli prije počinka.
 Psalmi – 1. pismo 7

U svakom času, važan - ako ne pretežniji dio, sačinjavaju psalmi. U izboru psalama
sastavljači novog Psaltira nastojali su da izabrani psalmi za pojedini čas odgovaraju općem
ozračju toga časa. Stoga npr. u Jutarnjoj prevladavaju psalmi jutarnje svježine, zaufanog
optimizma, psalmi zalaganja koji sav dnevni posao usmjeruju na slavu Božju i na boljitak
pojedinog čovjeka i ljudske zajednice.

U službi čitanja prevladavaju meditativni tzv. povijesni psalmi, u kojima psalmist razmišlja
nad poviješću Božjega naroda i nad djelovanjem Božjim i u toj povijesti. Ili se uzimaju tzv.
poučni psalmi, u kojima psalmist razmišlja o Božjemu zakonu, o usklađivanju s Božjom
voljom itd.

U Srednjem času prevladavaju psalmi koji odgovaraju žegi i vrevi radnog dana. A u večernjoj
i Povečerju naći ćemo psalme večernjega smiraja i predanja Bogu.

Dakako, toliko se može reći samo općenito. Tumačeći psalme, naći ćemo više raznolikosti i
pojedinosti.

2.2. Hebrejsko pjesništvo

2.2.1. Hebrejsko pjesništvo ima neke značajke kojih ne susrećemo u našem zapadnjačkom
pjesništvu. Tu su činjenicu uočili već u prvo kršćansko vrijeme. Ipak, mnoga pitanja
hebrejskog pjesništva nisu još uvijek do kraja razjašnjena. No ima nekih posve jasnih točaka.

Prije svega, i u hebrejskoj se poeziji upotrebljava verz ili stih, i to dosta pravilan. Redovito
imamo dvostih (= stih od dva polustiha) ili trostih (= stih od tri polustiha).

Više stihova zajedno tvore strofu ili kiticu.

No stihovi se u hebrejskom ne rimuju, nego se sastavljaju po naročitu zakonu koji se zove

usporednost ili paralelizam polustihova.

2.2.2. I najočitija značajka hebrejskog, biblijskog pjesništva jest upravo taj paralelizam
polustihova. Što to znači?

Misao ili osjećaj izriče se ne odjednom, nego nekako u dva koraka. I to na tri načina:
a) misao se izriče u oba polustiha na sličan način. Tada imamo tzv. istoznačni ili
sinonimni paralelizam;
b) ili se prvoj misli (u prvom polustihu) suprotstavlja druga (u drugom polustihu). Tada
imamo tzv. nasuprotni ili antitetički paralelizam;
c) ili se misao iz prvog polustiha u drugome dalje razvija. Tada imamo tzv. razvijeni ili
sintetički paralelizam.

Neka nam, bolje, progovore primjeri!

Evo primjera za istoznačni ili sinonimni paralelizam:

Blago čovjeku koji ne slijedi savjete opakih

ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca (Ps l,l)
 Psalmi – 1. pismo 8

Nebesa slavu Božju kazuju,

naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih (Ps 19,2)

Primjer za nasuprotni ili antitetički paralelizam:

Jahve zna put pravednih,

a propast će put opakih (Ps 1,6)

A primjer za razvijeni ili sintetički paralelizam, u kojemu drugi polustih razvija i upotpunjuje
misao prvog stiha:

Bezumnik reče u srcu: "Nema Boga!"

Pokvareni rade gadosti, nitko da čini dobro (Ps l4,l)

No valja reći da zakon paralelizma ne vlada samo unutar kratkoga stiha. On je nekako
temeljni zakon hebrejske misaonosti i pjesništva. Često po više stihova sačinjava cijeli lanac
paralelizma. Pročitajte stoga samo Ps 1, ispočetka do kraja, pa ćemo zapaziti taj lanac
paralelizma.

1. Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,

ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,

2. već uživa u Zakonu Jahvinu,

o Zakonu njegovu misli dan i noć.

3. On je ko stablo zasađeno
pokraj vode tekućice
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene,
sve što radi dobrim urodi.

4. Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!

Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi.

5. Stoga se opaki neće održati na sudu,

ni grešnici u zajednici pravednih.

6. Jer Jahve zna put pravednih,

a propast će put opakih.

Pokušajte sada sami otkriti paralelizme i unutar pojedinih stihova i unutar cijelog psalma.

Zatim, otkrijmo najjednostavnije primjere paralelizama unutar pojedinih stihova. Evo, odmah
na početku, r.1 sastavljen je kao trostih po zakonu istoznačnog ili sinonimnog paralelizma.
Takav je paralelizam lako uočljiv i u r.5.

U posljednjem r.6 nalazimo lijep primjer za nasuprotni ili antitetički paralelizam.

 Psalmi – 1. pismo 9

No, ako sada pogledamo suodnose među stihovima, lako vidimo da se r.1 odnosi naprama r.2
po zakonu nasuprotnog ili antitetičkog paralelizma. U r.1 stoji kakav nije čovjek Božji, a u r.2
piše kakav jest.

A opet, r.1-2 odnosi se naprama r.3 po zakonu sastavnog ili sintetičkog paralelizma, jer idući
od r.1 prema r.3 sve više saznajemo kakav jest čovjek Božji.

I konačno, zapazimo da Ps 1 ima dvije strofe ili kitice. One su i opet satkane po zakonu
nasuprotnog ili antitetičkog paralelizma. Iz njih saznajemo: kakav je čovjek Božji - a kakav je
čovjek opak.

Toliko u početku o zakonu paralelizma polustihova i cijelih kitica. Tijekom proučavanja

psalama stalno ćemo na to navraćati.

Literatura na hrvatskom - za daljnji studij psalama:

HARRINGTON, W. Uvod u Stari zavjet, Zagreb, KS, l977, str.317-357

ŠTAMBUK, Ivan Psalmi, Makarska, 1975, str.400
TOMIĆ, C. Psalmi. Kratak uvod i komentar, Zagreb, l973, str.197
TOMIĆ, C. Psalmi: Biblija, str.1197-1202
Uvod u moljenje psalama: Uvod u teologiju I, Zagreb, KS, str.
28-38.
VLAŠIĆ, Petar Psalmi Davidovi, sv.I-IV, Dubrovnik, 1925.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

"Treba, dakle, da budemo svjesni: dok molimo časoslov, naši glasovi odzvanjaju u Kristu, a
njegovi u nama. A da bi što jasnije došlo do izražaja to svojstvo molitve, potrebno je da u
svima opet oživi "onaj slatki i živi osjećaj Svetog pisma" kojim diše liturgija časova, tako da
Sveto pismo stvarno postane glavni izvor sve kršćanske molitve. Posebno je potrebno da
Božji narod s novim osjećajem prihvati molitvu psalama, koja neprestano iznosi i
propovijeda Božje djelovanje u povijesti spasenja. To će biti lakše bude li se kod klera što
marljivije promicalo dublje razumijevanje psalama, u onom smislu u kojem se pjevaju u
svetoj liturgiji i budu li u tom, prikladnom katehezom, vjernici poučeniji."

(Apostolska konstitucija kojom se proglašuje Božanska služba, br.8)

 Psalmi – 1. pismo 10

POČEO SAM MOLITI

Bilo je vrijeme
kad sam bio slijep.
Mislio sam što svi misle.
Govorio sam što svi govore.
Činio sam što svi čine.
Bilo je vrijeme
kad sam kupovao svete sličice,
kad sam nizao krunicu za krunicom,
kad sam dnevno molio tri psalma.
Bilo je vrijeme
kad sam činio svoju dužnost,
kad sam mislio u šablonama.
Tad je svijet za mene bio posve daleko.
Bilo je vrijeme
kad sam bio slijep.

Onda sam postao pozorniji.

Onda sam počeo zapažati: mnogo toga nije u redu.
Govore kako stvari čovjeka pritišću nasiljem,
a oni sami koji to govore uništavaju čovjeka.
Govore o miru
i zveckaju oružjem.
Nepovlasno se obogaćuju na račun radnika
i Trećeg svijeta.
Jedni druge mrze
i zajedno idu na službu Božju.
Onda sam postao pozorniji.

Postao sam pozorniji.

Počeo sam čitati Bibliju.
Jedan je pokušao ravnim putom,
pozvao se na Boga,
govorio je istinu.
Čitao sam o njegovu zalasku
i čitao sam o njegovu uskrsnuću.
Onda sam postao pozorniji.

Onda sam počeo pitati.

Tko je kriv što je svijet

takav kakav jest?
Mi?
Nitko?
Bog?
Tko drugi?
 Psalmi – 1. pismo 11

Tko ga može promijeniti?

Mi?
Nitko?
Bog?
Tko drugi?

Tko nešto poduzima?

Mi?
Nitko?
Bog?
Tko drugi?

Onda sam počeo pitati.

Počeo san moliti.

USKRSNUTI

Grob - to je:
ne moći više.
Grob - to je:
ne imati nikakva izgleda.
Grob - to je:
skršena duša.
Grob - to je:
iscuriti.
Grob - to je:
smrt.

Uskrsnuti - to je:
imati zadatak.
Uskrsnuti - to je:
gledati novu zemlju.
Uskrsnuti - to je: poklanjati ljubav.
Uskrsnuti - to je: moći imati povjerenja.

Iz knjige: Dirnbeck-Gutl, Ich began zu beten,

Verlag Styria, 1973, str.12-13.48

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

"Budući da je božanski časoslov, kao javna molitva Crkve, izvor pobožnosti i hrana za
osobnu molitvu, zaklinjemo u Gospodinu svećenike i sve koji sudjeluju u božanskom
časoslovu, neka im se u njegovu obavljanju duša slaže s glasom. Da bi to što bolje postigli,
neka steknu obilatije liturgijsko i biblijsko znanje, osobito psalama."

(Uredba o liturgiji, br.90)

 Psalmi – 1. pismo 12

3. PSALAM 141

Molitva u kušnji i progonstvu

Č (= Časoslov), str.l
B (= Biblija), str.580

3.1. Uvodne misli

3.1.1. Iz liturgije. U Časoslovu postoje dva temeljna molitvena časa: Jutarnja i Večernja.
Jutarnja se moli u ranim jutarnjim satima, a Večernja predvečer. Svaki dan ima svoju Jutarnju
i Večernju. Ali nedjelja ima dvije Večernje, tzv. prvu i drugu Večernju. Stoga se Večernja
svake subote računa kao prva Večernja slijedeće nedjelje. A druga Večernja jest Večernja
same nedjelje. To vrijedi i za svaki veći blagdan. Stoga počinjemo prvom Večernjom prve
nedjelje Časoslova.

3.1.2. Psalam 141 prvi je psalam kojim počinje novi Časoslov Pavla VI. To je tipičan
večernji psalam zbog svojih stihova:

Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje,

podizanje mojih ruku nek bude ko prinos večernji!

3.1.3. Književna vrsta i kratak sadržaj

Inače, Ps 141 ubraja se među tzv. pojedinačne molbenice. Pobožnika ugrožavaju
neimenovani neprijatelji. Neprijateljstvo im nije otvoreno nego prikriveno. Kušaju pobožnika
zavesti na stranputicu. U pitanju je njegova vjernička čestitost. On se ne uzda u svoje snage.
Zaziva Jahvu da ga izbavi i sačuva te ne zgriješi ni riječju, ni srcem, ni činom. Psalam u
izvorniku završuje molitvom da Bog kazni neprijatelje, a psalmist se već osjeća izbavljenim.

3.1.4. Ključne riječi

Kad pristupamo tumačenju bilo kojeg književnog teksta, naročito pjesme, psalma, dobro je
uočiti ključne riječi. One nam već daju osjetiti boju svakog sastavka ili spjeva. U Ps 141 očito
prevladava molitveni rječnik: ja/ti - čovjek/Bog - prizivljem/pohitaj - vapijem/glas mi čuj -
čuvaj me/udijeli mi - daj/ne daj - k tebi se utječem/k tebi su uprte moje oči… (U molitveni
rječnik spadaju i poticajni imperativi, kao što se vidi već iz navedenih primjera). U psalmima
molbenicama nalazimo i rječnik ugroženosti: društvo zlotvora/ulje grešničko - stupice/zamke
- umaći ...

3.2. Književni doživljaj Psalma 141

Da bismo pronašli religioznu, vjerničku poruku psalama, korisno je da se prije zadržimo na

njihovu književnom izrazu. U ovom psalmu nalazimo više tipičnih biblijskih slika.
Upozorimo barem na neke:

3.2.1. Molitva se uspoređuje s kadom: “Nek mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje.“
Tamjan - miris što se nebu vije sa žeravice, lijepa je prispodoba za molitvu. Žeravica
označuje srce puno zanosa za Boga. A bijeli dim što se vije k nebu kao da označuje put
molitve iz vjernikova srca do Boga. Molitva je kao most između neba i zemlje, između
čovjeka i Boga. Slika se nadovezuje na drugu, koja je tipična za religioznu psihologiju. U
 Psalmi – 1. pismo 13

temelju je prostorna, ali u biti je - vrijednosna. Shema slike je: gore/dolje = više/niže =
nebesko/zemaljsko = Božje/čovjekovo. Iz dna čovjekove bijede i nevolje (= dolje) uzdiže se
molitva uvis (tamjan - miris) da dopre do Boga (= gore).

3.2.2. U r.2 sinonim je molitve uzdizanje ruku. Hebreji su često molili uzdignutih ruku
prema nebu ili prema jeruzalemskom Hramu:

Čuj moje zazivanje dok k tebi vapijem,

dok ruke uzdižem svetom Hramu tvojem. (Ps 28,2)

U takvu molitvenom stavu slika nam 2 Ljet 6,12 svečanu Salamonovu molitvu za posvetu
Hrama:

Tada Salamon stupi - u nazočnosti svega zbora

Izraelova - pred žrtvenik Jahvin i raširi ruke ...

3.2.3. Treća lijepa slika nalazi se u r.3. Psalmist moli Boga da ga sačuva od grijeha jezika.
No to izražava slikom koja podsjeća na gradska vrata što ih čuva straža:

Na usta mi, gospodine, stražu postavi,

i stražare na vrata usana mojih.

Sličnu sliku nalazimo i u proroka Miheja (7,5) a osobito je razvijena u Sir 22,27:

Oj, tko će postaviti stražu ustima mojim,

i na usne moje pečat razboritosti,
da nikad zbog njih u zlo ne zapadnem,
da me jezik moj ne uništi?

U obje slike imamo lijep primjer pjesničkoga paralelizma: usta/usne - straža/stražari;

straža/pečat razboritosti ...

3.2.4. Psalmist oslikava i zavođenje svojih neprijatelja u r.4c i 5b. Kada mu laskaju, kao da
ga pozivlju na slasne gozbe (“da ne blagujem poslastica njihovih” = da me laskanjem ne
zavedu). A možda je zaista riječ i o tom da ga kušaju pridobiti u svoje društvo pozivom na
gozbe. To želi reći druga slika: “Ulje grešničko neće mi glavu pomazat.” Što to znači?
Gostoprimac je bio dužan gostu pomazati pomašću tjeme (usp. Lk 7,46). No psalmist je
odlučio da svojim napasnicima ne pruži te prilike: on se kloni njihova društva.

3.2.5. U r.7 nalazimo važan biblijski izraz Podzemlje. Taj je izraz u isto vrijeme i stvarnost i
slika. Stari Izraelci, starozavjetnici - prije Krista - nisu imali jasnih i razgovijetnih predodžbi
o zagrobnom životu. Slutili su da sa smrću nije sve gotovo, nego da se čovjek nadživljuje i
nakon tjelesne smrti. No taj "život", više se shvaćao kao sjena života nego pravi i puni život.
Stan pokojnika zvao se hebrejski Šeol (doslovno Rupa ili Zjalo ili Bezdan), što su
sedamdesetorica prevela sa Podzemlje (grčki Had). No to je mjesto više strave nego spokoja.
Stoga se ovdje u Ps 141, a i drugdje, Podzemlje shvaća kao proždrljiva zvijer koja ima
strašno ždrijelo ili ralje (što naš Psaltir prevodi izričajem rub Podzemlja).
 Psalmi – 1. pismo 14

Slika tu ne prestaje, nego - rasapna snaga smrti uspoređuje se s oranjem. Psalmist je po svoj
prilici vješt zemljoradnik. Dok je orao i plugom izvraćao zemlju, razmišljao je o razornoj
snazi smrti koja izvraća i rasipa mrtvo tijelo.

Inače, kad je riječ o Šeolu / Podzemlju, valja primijetiti i ovo: u konačnici - u svjetlu Novog
zavjeta - to nije kakvo god neodređeno i nejasno prebivalište svih mrtvih koji su se nekako
nadživjeli, nego baš boravište onih koji su proigrali svoj život. Mjesto blaženih zove se nebo
ili raj, a prebivalište prokletih ostaju latinski Inferi ili Podzemlje. Odatle i molitva: "Od vrata
paklenih - od vrata Podzemlja - izbavi, Gospodine, dušu moju!"

3.3. Teološka raščlamba Psalma 141

3.3.1. Shema psalma.

Već smo zapravo rekli: psalam je otkan po najjednostavnijoj psalamskoj shemi, kako se to
vidi i iz ključnih riječi (3.1.4.). S jedne strane čovjek pobožnik - s druge strane neprijatelj,
zavodnik i napasnik - s treće strane Bog koji je pobožnikovo utočište. Jedino pobožinikovo
oružje protiv neprijatelja - napasnika: zaufana i - rekli bismo - nasilna molitva. Psalmist
požuruje Boga. Primjer takve zaufane, uporne i požurne molitve oslikava nam sam Isus u
Evanđelju (Lk 15,1-14).

3.3.2. Psalam nas podsjeća na sveta molitvena vremena dana, jer spominje prinos večernji
(r.2). Najstarije propise o dva "jaka" molitvena časa dana nalazimo u Knjizi Izlaska 29,38-42
i Knjizi Brojeva 28,1-8. Tu je riječ o jutarnjoj i večernjoj žrtvi.

No valja zapaziti ovo: u ta se dva drevna teksta više donose prepisi o "materiji" i o vanjskom
obredu žrtve (tj. što i kako treba žrtvovati, i to izvana). Naprotiv, naš psalam ističe molitvu
kao prinos večernji. Upravo sama ta molitva jest večernja - žrtva. Uistinu, prava žrtva jest
sam čovjek koji moli. Dakako, kada molitvi odgovara sav njegov život, sve njegovo životno
zalaganje, kako ističe sam psalam.

O tome nas još jasnije i razgovjetnije poučava Ps 50, koji u našoj Bibliji nosi naslov: "Za
bogoslužje u duhu i istini". U prvom dijelu toga psalma Bog prosvjeduje protiv pukog
izvanjskoga štovanja:

Zar da jedem meso bikova

ili da pijem krv jaraca?

Ta što bismo mu i mogli pridonijeti kad je sve njegovo:

Neću iz doma tvog uzet junca ...

Ta moje su sve životinje šumske,
tisuće zvjeradi u gorama mojim.

Stoga psalam u drugom dijelu ističe da je pravo bogoštovlja zalaganje za društvenu pravdu pa
zaključuje:

Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu:

onomu koji hodi stazama pravim -
njemu ću pokazati spasenje svoje.
 Psalmi – 1. pismo 15

Izvrsno će to sročiti sv. Irenej: "Slava Božja jest živi čovjek."

3.3.3. Kad smo već kod večernje žrtve u hramu, sjetimo se jedinstvenog mjesta u Sv. pismu:
upravo u vrijeme večernje žrtve prorok Daniel prima veliku Božju objavu o sedamdeset
sedmica do nastupa Mesijinih vremena. Pročitajte sami taj odlomak: Dn 9,20 sl.

3.3.4. Cilj molitve

Kada ocijenimo sav psalam, psalmist moli da ga Bog očuva neporočna i čestita posred
laskava zavođenja njegovih neprijatelja. No ako pogledamo još bolje, moli da ga Bog očuva
od trostrukoga grijeha: od grijeha jezikom - od grijeha srcem - od grijeha činom. To ne
moraju biti tri vrste grijeha, nego tri oblika intenzivnosti grijeha: u "mislima" - riječima - u
djelu. I na drugim mjestima susrećemo to stupnjevanje grijeha, ta tri vida grijeha što su ušla i
u vjerničko “Ispovijedam se“ u misi: mišlju, riječju, djelom. Tu se vidi kako se iz Sv. pisma -
npr. baš i iz ovog Ps 141 - izvodi kršćanski moral.

3.3.5. Navođenje na grijeh. Još je nešto očito iz psalma, još jedna moralna pouka iz njega
slijedi. Čovjek može sagriješiti sam (zapravo uvijek u konačnici i griješi - sam), ali može na
grijeh biti i naveden. I to ne samo od Zloga, kako veli Isus u Očenašu (Mt 6,13), nego i od
zlih ljudi.

Stoga, treba se čuvati zloga društva, a treba cijeniti dobro društvo.

Još nešto! Pravi će prijatelji umjeti naći pravo vrijeme i pravi način da se međusobno
opomenu i ukore. Čovjek se na to ne smije uvrijediti. Naprotiv, bratska opomena može biti
znak bratske ljubavi:

Nek me samo udari pravednik,

ljubav je što me kara.

3.3.6. Iako tek usput, u psalmu nalazimo i poticaj na evanđeosku krotkost. U čemu se ona
sastoji? U Starom zavjetu vladao je tzv. ius talionis ili "Milo za drago! Šilo za ognjilo!" Isus
proglašuje: "Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju” (Mt 5,5). Kršćanin, dakle, ne vraća zlo
za zlo (usp. Mt 5,38-42,43-48). Ta duhovnost krotkosti probija, evo, već u psalmima:

... zloći njihovoj oprijet ću se uvijek svojom molitvom.

... razumjet će kako blage (krotke) bijahu riječi moje.

3.3.7. R.6 u izvorniku je dosta nečitljiv, pa ga različiti prevodioci veoma različito prevode.
Naš je prijevod samo nagađanje. Umjesto našega "Kad strovale niz hridinu suce njihove",
Nova Vulgata ima:

Kad padnu u ruke svojih sudaca,

poslušat će riječi moje jer bijahu blage.
 Psalmi – 1. pismo 16

3.4. Proklinjačka mjesta u psalmima

3.4.1. U Časoslovu je izostavljen r.10 ovoga Ps 141. U njemu psalmist zaziva od Boga zlo na
svoje neprijatelje:

Nek u vlastitu zamku upadnu zlotvori:

a ja neka im umaknem!

Zašto je taj redak izostavljen?

U psalmima ima više tzv. proklinjačkih ili imprekativnih mjesta, štoviše, postoji čitav
imprekativni Psalam 109: u takvim psalmima psalmist često najtežim riječima zaziva od
Boga zlo svojim neprijateljima.

3.4.2. Svi su takvi psalmi, odn. njihovi dijelovi u novom Časoslovu Pavla VI izostavljeni.
Učinjeno je to više iz psiholoških razloga nego iz teoloških. Jer, svakako se, bar otprve,
kršćansko srce u takvim proklinjačkim zazivima nelagodno osjeća. Kao da vrijeđaju temeljnu
Kristovu zapovijed o ljubavi prema svim ljudima, pa i neprijateljima. On je izrijekom
zapovjedio: "A ja vam kažem: ljubite i svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone"
(Mt 5,44 i Lk 6,27.35). A na križu je sam molio za svoje raspinjatelje: "Oče, oprosti im!" (Lk
23,34).

3.4.3. Teološki se ipak i takva psalamska mjesta dadu razumjeti. Navesti ćemo za to
nekoliko razloga.

3.4.3.1. Prije svega, u pjesništvu ima mjesta tzv. hiperbola ili uveličavanja prenabujalih
duševnih stanja i čuvstava. To se još više upotrebljava u istočnjačkom načinu govora što ga
odrazuju psalmi. Istočnjak, pa tako i psalmist, voli snažne i živopisne izraze i velike
kontraste.

3.4.3.2. Treba se osim toga uživjeti u "pjesnikov trenutak" ili u momenat molitvenog vapaja.
Psalam je spjevan često u trenu kad je opasnost na vrhuncu: “Vode mi dođoše u grla”, veli Ps
69,2. Radi se o “biti ili ne biti”. Nema vremena odvagivati riječi. U malo riječi psalmist želi
brzo “priopćiti” Bogu kakva je opasnost, kako li je hitna pomoć potrebna. Neprijatelj se već
mašio mača, već zamahuje. “Učini mu ruku neškodljivom!” možda bi kriknuo kršćanin.
Starozavjetnik će reći: “Posijeci mu ruku!” Tako riječ - u svojoj neposrednoj grubosti -
zapravo samo odrazuje neposrednu ugroženost i spontanu zaufanost u brzu Božju pomoć.

3.4.3.3. Treba imati na umu i nauk o postupnosti ili progresivnosti objave (usp. Zagrebačka
Biblija, str.1174). Bog se udostojao dugim postupkom - Sv. Pavao to zove “dugotrpljivost
Božja" - odgajati Izabrani narod do punine objave u Kristu Isusu. Istom nam je u njegovoj
riječi i primjeru, kako smo već vidjeli, zasinula u svem svjetlu jedna dvočlana ljubav: prema
Bogu i bližnjemu, pa i neprijatelju. Starozavjetnik još ne živi u tom punom svjetlu
bogospoznanja i čovjekoljublja.

3.4.3.4. U istom smislu o postupnosti Božje objave, treba reći da je još nerazgovjetna
spoznaja o naplati Božjoj. Za starozavjetnike Bog odmah i smjesta kažnjava zlo, a nagrađuje
dobro. A često su i nebeska dobra izražena slikom zemaljskih dobara (obilnom ljetinom,
mirom i sl.).
 Psalmi – 1. pismo 17

3.4.3.5. A neka takva proklinjačka mjesta treba čitati u tzv. eshatološkoj perspektivi. Psalmist
znade da postoji konačni Božji obračun za određeni soj protubožjih ljudi koji će konačno biti
obilježeni kao "prokleti" (Mt 25,41).

3.4.4. Proklinjački psalmi, odn. proklinjački dijelovi psalama prema tome nisu - barem nisu
prvenstveno - teološki i moralni problem. Treba ih tumačiti u svjetlu istočnjačkog književnog
ukusa, ali s gledišta starozavjatne, dijelom nerazvijene - objave. A budući da puninu smisla
dobivaju isto u eshatološkoj perspektivi konačnoga Božjega suda, treba ih tumačiti i
tipološki: prokletstva što ih psalmist zaziva na neprijatelje, tip su ili predslike onih zala koja
čekaju u zlo ugrezla i nepopravljiva protubožjeg čovjeka, protiv Boga uroćene ljude, koji su
se punosvijesno i punoodgovorno konsolidirali s bićem koje se u hebrejskom zove Šatan ili
Neprijatelj par excellence (staroslavenski Vrag).

3.4.5. Ipak, zbog neposredne psihološke teškoće koju takva mjesta predstavljaju za Kristove
učenike, Pavao VI. odlučio je da se takvi psalmi, odn. njihovi dijelovi u Časoslovu izostave.
P. Tomić je u svom djelu Psalmi (Zagreb 1973, str.14) nabrojio sva ta izostavljena mjesta:
cijeli Ps 109; zatim Ps 5,11; 21,9-13; 35,3-8.20-21.24-26; 55,16; 59,6-9.12-16; 69,23-29;
79,6-7.12; 127,7-9; 139,19-22; 140,9-12; 141,10.

Više o tom: DUDA B., Imprekativni psalmi, u BS 1963, br.2, str.84-88.

3.5. Kratka poruka Psalma 141

Ne zaboravimo da je Ps 141 i molitva, ali i pjesma. Stoga, ne propustimo uživati podjednako:

i u njezinim pjesničkim izrazima i slikama, ali i u moralnom nauku što se iz psalma "cijedi''
kao med iz saća.

3.5.1. Sav je psalam usredotočen na ovaj dvočlan: Bog i čovjek. On izražava temeljno
vjerničko iskustvo: posred zloga svijeta nisam sam, Bog je sa mnom.

3.5.2. Psalam našire pjeva molitvu Očenaša: "Ne uvedi nas u napast!" Ovdje, u ovom životu
čovjek je Božji na kušnji, ugrožava ga zlo društvo, ljudi – napasnici - zavodnici. Ne budimo
naivni, budimo oprezni, ali ne zaplašeni.

"Na svijetu ćete imati nevolju; ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet", rekao je Isus (Iv
16,33).

3.5.3. Molitva je jedan od izraza našega suodnosa s Bogom, ali - molitva nije sve. Usporedno
s molitvom, kojom se čovjek naslanja na Boga, treba da razvijamo i vlastito nastojanje: treba
da se klonimo zloga društva, a dobro društvo da tražimo.

3.5.4. Kao što loše društvo ugrožava našu vjerničku čestitost, tako je dobro društvo održava.
Dok nas loši ljudi navode na zlo, dobri će nas prijatelji umijeti u pravo vrijeme i na pravi
način opomenuti. Cijenimo njihovu ljubav, jer - bratska opomena je oblik bratske ljubavi.
"Nek me samo udari pravednik, ljubav je što me kara", veli ovaj psalam.

3.5.5. Među grijesima kojih treba da se čuva pobožnik, grijesi jezika zauzimlju posebno
mjesto. Ako nisu najteži, oni su najčešći. A što sve mogu prouzročiti, najbolje nas uči
 Psalmi – 1. pismo 18

Poslanica Sv. Jakova 3,l-12. Dobro si je pročitajmo. Umijmo stražiti nad svojim jezikom,
kako nas uči i Ps 141 i Sir 22,27.

3.5.6. Ne zaboravimo i važan, iako usputan nauk ovog psalma: iako ima ljudi koji se prema
nama postavljaju neprijateljski, mi - koliko je do nas - nemamo neprijatelja. I prema onima
koji se prema nama postavljaju kao neprijatelji, mi gajimo kršćansku ljubav. I za njih
molimo. Ako treba da se od njih branimo, pazimo na mjeru. Radije zlo trpimo, nego zlo
činimo, kako uči Sv. Petar (1 Pt 3,13-17 = Mt 5,38 - 42.43-48).

3.6. Ps 141: Molitva u kušnji i progonstvu

1
Uvod: Prizivljem te, Jahve, k meni pohitaj!
Čuj mi molitvu Slušaj glas moj kojim tebi vapijem!
2
Nek' mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje,
podizanje mojih ruku nek' bude k'o prinos večernji!
Molitva:
Spasi me od grijeha
3
Na usta mi, Jahve, stražu postavi
- usta i stražare na vrata usana mojih!
4
- srca Ne daj da mi se srce zlu prikloni,
- djela da bezbožno počinim djela opaka;
i u društvu zlotvora
da ne blagujem poslastica njihovih!
5
Izlaganje situacije: Nek' me samo udari pravednik, ljubav je što me kara,
al' ulje grešničko neće mi glavu pomazat';
zloći njihovoj oprijet ću se uvijek svojom molitvom.
6
Kad strovale niz hridinu suce njihove,
razumjet će kako blage bjehu riječi moje.
7
Kao kad orač ore i para zemlju,
tako će im se na rubu Podzemlja kosti rasuti.
8
Završna molitva: U te su, Jahve, uprte oči moje,
k tebi se utječem, ne daj da mi duša propadne!
9
Čuvaj me od stupice koju postaviše meni,
od zamki zločinaca!
10
Nek' u vlastite zamke upadnu zlotvori,
a ja neka im umaknem!
 Psalmi – 1. pismo 19

4. PSALAM 142

Zatvorenikova pjesma
Č(asoslov), str.2
B(iblija), str.580

4.1. Individualna tužbalica

Ovo je jedan od najljepših psalama, osobito iz vrste tzv. individualnih tužbalica ili molbenica.
Sam psalmist svoju molitvu nazivlje "tužbalica": "Pred njim svoju izlijevam tužaljku" (r.3).
Odiše nepatvorenom religioznošću i kao da je spjevan u jednome dahu. Vrlo je osoban.

4.2. Životna situacija psalma

Po naslovu, kako stoji u Bibliji, psalam je spjevao David "kad je bio u spilji". U Svetom
pismu dva se puta spominje takva situacija. Prvi put bijaše to spilja Adulam, u koju se bio
sklonio kad je prvi put morao bježati pred Šaulom, nakon svojih vojnih uspjeha nad
Filistejcima (1 Sam 22,1). Drugi put bijaše to spilja "u engadskim gorskim skloništima", kad
ga je Šaul gonio i pukim slučajem ušao baš u spilju u kojoj se skrivao Šaul (1 Sam 24, 1-23).
Teško je ustanoviti koliko je ovaj psalam u neposrednoj vezi s tim događajima, ali oni lijepo
ocrtavaju vanjsku situaciju iz koje je spjevan psalam.

Ima ih koji ovaj psalam smatraju zatvorenikovom pjesmom, i to zbog stiha: "Izvedi iz
tamnice dušu moju” (r.8). Po tom je psalam srodan sa Ps 7, 17, 22, 35, 105 (E. Beaucamp).
No spomen tamnice može biti i samo slika nevolje, a ne stvarnost. Ipak smo psalmu stavili
takav naslov jer pristaje životnoj situaciji u kojoj se nalaze zatvorenici.

4.3. Ključne riječi

E. Beaucamp napominje da je u psalam utkan rječnik i formular starih tužaljki ili molbenica,
ali nipošto stereotipno, već u sasvim novoj i izvornoj inspiraciji.

Ključne su riječi ponajprije one koje sačinjavaju temeljnu os religiozne molitve: Ti/ja nitko
(drugi) put moj poznaješ/ nitko (drugi) za me ne mari …

molitveni riječnik: vapijem - zaklinjem - izlijevam tužaljku - tjeskobu razastirem

rječnik nevolje: tužaljka - tjeskoba - duh moj klone - veoma sam nevoljan

rječnik o neprijateljima: zamku staviše - gonitelji moji - od mene moćniji

rječnik spasa: ti put moj poznaješ - ti si mi utočište - ti si dio moj - da

zahvaljujem imenu tvome - zbog dobra što si ga iskazao meni
 Psalmi – 1. pismo 20

4.4. Podjela

Psalam je vrlo jasno razdijeljen:

- r.2-3 = uvod: Bogu "izlijevam" svoju tužaljku

- r.4-5 = izlaganje nevolje
- r.6-8a = vjeroispovijed (r.6) i pouzdanje (r.7-8a)
- r.8b = završnica s izrazom sigurnosti uslišanja koje će imati dvostruki plod: moliteljeva
zahvalnica - radost i klicanje pravednika koji će se time osjetiti ponovno ohrabreni

4.5. Temeljni ugođaji.

Nekoliko temeljnih teoloških ugođaja ovoga psalma:

4.5.1. Prije svega u psalmu izbija živa vjera u Boga. Posve osamljen i napušten (r.4b-5),
molitelj se ne osjeća sam. Bog je s njim. Bog "poznaje" put njegov, što u biblijskom rječniku
znači: Bog se za nj brine, njegov slučaj uzima kao svoj (r.4) ... On mu je jedino "utočište", on
je njegov "dio u zemlji živih" (r.6), što opet po Bibliji znači: Bog je jedino i vrhunsko moje
dobro u ovome životu (s kršćanskim produžetkom u eshatološkoj perspektivi).

4.5.2. U psalmu su nadalje i opet nazočna dva svijeta: Božji i protubožji. Čovjek Božji osjeća
se ugrožen, jer “od meni su oni moćniji" (r.7), ali ne beznadan. Ta Bog je s njim! Njegova je
snaga u Bogu, neposredno u molitvi.

4.5.3. Molitva je oslikana sa dva glagola: izlijevam - razastirem. Molitelj zna da Bog poznaje
njegov slučaj i prije nego li se njemu obrati ali znade i to, da je Bogu draga njegova molitva.
Uistinu, po rasporedu Božje providnosti, Bog nas stalno obasiplje milostima i
dobročinstvima, ali je mnogo toga odlučio da nam daruje istom zamoljen.

Bog zahvaća u život svojih štićenika. Time ne samo obvezuje na zahvalnost nego i ohrabruje
ostale bogoštovatelje u njihovoj ugroženosti (r.8).

4.6. Primjena u kršćanskoj hagiografiji

Psalam je doživio posebno primjenu i u kršćanskoj hagiografiji. Pjevajući taj psalam umire
Sv. Franjo, kako izvješćuju njegovi najstariji životopisci. Mnogo sudionika Dopisne teologije
živi po pravilu i nadahnuću Sv. Franje. Pridodajmo stoga kratku franjevačku primjenu toga
psalma.

Sv. Franjo osjećao se siromašak Božji. On je bio istinski molitelj. "Ne, on nije samo molio,
on je bio - živa molitva", piše o njemu Sv. Bonavertura. Na ovoj zemlji nije imao drugoga
dobra osim Boga: "Bog moj i sve moje!", to bijaše njegova sveudiljna molitva. Ona je
istovjetna s ovim psalmom: "Ti si dio moj u zemlji živih” (r.6). Toliko je čeznuo za Bogom,
da se već zaželio da ga otkrivenim licem ugleda. Osjećao je ono što je lijepo izrazio sv.
Pavao: "Želja mi je otići i biti s Kristom" (Fil 1,23). Iz te svoje duševne situacije on pjeva:
"Izvedi iz tamnice dušu moju" (r.8). Čeznuo je za smrću koja će ga tješnje i zauvijek združiti
s Bogom. U tom smislu završnica psalma može se razumjeti kao sreća Sv. Franje u nebeskom
 Psalmi – 1. pismo 21

društvu gdje zavijeke zahvaljuje Bogu za njegovu dobrotu kojom ga je za ovoga života tako
obilno obasipao.

Srce psalma nije, dakle, toliko u želji: "Izvedi iz tamnice dušu moju", što se inače tako dobro
primjenjuje na Franjinu smrt. Srce psalma jest: "Ti si dio moj u zemlji živih". Samo svetac
koji je toliko ljubio i cijenio Boga, mogao je istinski i bez pretvaranja pjevati spomenuti stih:
"Izvedi iz tamnice dušu moju”.

Dok nam je Franjo učitelj dobre smrti, on nam je nadasve učitelj da Boga postavimo "vrh
svake radosti svoje" (usp. Ps 137,6).

Ps 142: Zatvorenikova pjesma

1
Naslov: Poučna pjesma. Davidova. Kad bijaše u spilji.
Molitva.
2
Uvod: Iz svega glasa vapijem Jahvi,
iz svega glasa Jahvu zaklinjem.
3
Vapijem Bogu: Pred njim svoju izlijevam tužaljku,
tjeskobu svoju pred njim razastirem.
4
Ako duh moj i klone u meni,
ti put moj poznaješ.
Izlaganje nevolje: Na putu kojim prolazim
potajnu mi zamku staviše.
5
Obazrem li se nadesno i pogledam:
nitko ne zna za mene.
Nemam kamo pobjeći,
nitko za život moj ne mari.
6
Vjeroispovijed: K tebi, Jahve, vapijem;
govorim: ti si mi utočište,
ti si dio moj u zemlji živih.
7
Pouzdanje i molitva: Poslušaj moje vapaje
jer sam veoma nevoljan.
Izbavi me od gonitelja mojih
jer od mene oni su moćniji.
8
Izvedi iz tamnice dušu moju
da zahvaljujem imenu tvojemu.
Završnica:
Sigurnost uslišanja Oko mene će se okupiti pravednici
zbog dobra što si ga iskazao meni.
 Psalmi – 1. pismo 22

"Od najveće je važnosti u liturgijskoj službi Sveto pismo. Iz njega se uzimaju čitanja i tumače
u homiliji; iz njega se pjevaju psalmi; njime su nadahnute i prožete molitve, zazivi i
liturgijske pjesme; od njega čini i znakovi primaju svoje značenje. Stoga za obnovu, napredak
i prilagođivanje svete liturgije treba njegovati onaj slatki i živi osjećaj Svetog pisma o kojemu
svjedoči časna predaja istočnih i zapadnih obreda."

(Uredba o liturgiji, br.24)

 Psalmi – 1. pismo 23

5. HVALOSPJEV Fil 2,6-11

Krist, Sluga Božji

Č(asoslov), str.3
NZ, str.372

5.1. Križ i uzvišenje

Zapazili smo da su psalmi prve subotnje Večernje u znaku križa. Pobožnik je ovdje na zemlji
putnik, prognanik.

Sva Crkva sudjeluje u trpljenju Isusovu. Ovaj hvalospjev dovršuje misao: trpljenje nije
posljednja riječ kršćanstva. Put križa jest doduše put poniženja, ali ono vodi uzvišenju. Tako
pretpjev usmjeruje molitvu ovog hvalospjeva: "Gospodin Isus ponizi sam sebe, zato Bog
njega preuzvisi zasvagda."

5.2. Kontekst hvalospjeva

Hvalospjev je uzet iz Poslanice Filipljanima 2,6-11. Bilo bi najbolje kad biste pročitali cijelu
Poslanicu. Tada biste bolje uočili kako je naš hvalospjev utkan u šire misaono tkivo. Pavao
potiče Filipljane, dragu svoju crkvu, da žive jednodušno, u uzajamnoj snošljivosti: 2,l-5.
Stavlja im pred oči Kristov primjer. Poziva ih da imaju iste osjećaje, iste duševne stavove
prema ljudima i događajima kao i on. Ili jednostavno: da se osjećaju "u Kristu", tj. kao
kršćani. I na to se nadovezuje hvalospjev Kristu poniženome i uzvišenome. Jedna od
najljepših stranica Novoga zavjeta. S njome se natječu samo još neke, kao npr. Proslov
Ivanova evanđelja (Iv l,l-18) - Hvalospjev ljubavi (l Kor 13) - Proslov Poslanice Efežanima i
Poslanice Kološanima ...

5.3. Podjela i struktura

Hvalospjev je, očito, dvodijelan: Kristovo poniženje i njegovo uzvišenje. Snažni "Zato" u
sredini prelama ga na dva dijela. Ali, unutar toga nalazimo silan pokret. Prvi trostih
ispovijeda Kristovo predpostojanje - on je odvijeka jednak Bogu Ocu. Druga dva trostiha
proglašuju njegovo dragovoljno poniženje - sam sebe "oplijeni": posta čovjek - poslušan i to
do smrti - i to do smrti na križu. Sve otajstvo križevnoga utjelovljenja sažeto je u ovim
riječima. Želimo li ove zbijene riječi oživjeti pojedinačnim evanđeoskim prizorima, sjetimo
se bijede i siromaštva Novorođenoga u Betlehemu, Isusa umorna i iscrpljena na Jakovljevu
zdencu, neshvaćena i progonjena Učitelja; zapazimo u Getsemaniju napuštenoga u
molitvenoj borbi sa smrću; zagledajmo se u onoga koga Pilat pokaza s "Evo čovjeka!"; čujmo
krik osamljenoga i zapuštenoga s križa... Bijaše on poslušan Ocu. Ali ta ga je poslušnost
podložila i ljudima. I to ne samo Mariji i Josipu. On je pronalazio volju Očevu i u odluci
vlasti koje su ga osudile (Iv 19,11) ...

Drugi dio hvalospjeva počinje sa Zato, čime je označen velik obrat Velikoga petka u uskrsnu
proslavu. To je zahvat Očev u Isusovu povijest, a time i u povijest svega čovječanstva. Isus je
proslavljen; preuzvišen; uspostavljen je u svojoj prvoj časti. To znači biblijski izraz darova
mu Ime, to jest dostojanstvo i čast. Prignuti koljeno i priznati jesu liturgijski izrazi kojima se
izrazuje ispovijedanje Kristova božanstva, njegova vrhovništva nad svim stvorenjem -
 Psalmi – 1. pismo 24

nebesnicima i zemnicima i podzemnicima. A sve to na slavu Boga Oca. Bog Otac stoji na
početku i na kraju ovoga hvalospjeva. Lijepo to izražava 1 Kor 3,23: "Sve je vaše, vi
Kristovi, a Krist Božji". Vrhunski je naslov proslavljenoga Krista: Kyrios - Gospodin -
Gospodar. Ničim se Bog Otac ne slavi toliko koliko slavom što je iskazujemo njegovu Sinu,
Isus Kristu; priznajući sebe i sve stvoreno njegovom svojinom. Tu je slavu Krist Isus stekao
svojim križem, ali je ona u konačnici Božji dar. Sudjelovanjem u njegovu križu i mi stječemo
sami sebe i sve stvorenje kao dar i tako sudjelujemo u njegovu poniženome i proslavljenome
sinovstvu.

5.4. Raščlamba

Ali, idimo redom pozorno osluškujući svaku riječ.

5.4.l. Najprvo: Isus je "trajni lik Božji" (r.6). Tako prevodimo teški izvorni izričaj en morfe
Theou hyparhon. Taj izričaj kazuje da Isus Krist trajno posjeduje (hyparhon) narav,
dostojanstvo, lik Božji. On, dakle, oduvijek postoji kao Bog. I nije bilo potrebno da si tek
prigrabi to dostojanstvo (neki prevode: "nije smatrao da je plijen to što je jednak Bogu"). Ali
nije se on ni "kao kakva plijena držao te jednakosti s Bogom" (to je drugi mogući smisao
grčkoga izvornika), nego je sam sebe lišio toga dostojanstva, sebe je "oplijenio". Posljednjom
je riječju prevedena grčka riječ ekenosen, što znači ispraznio se, izvlastio, poništio. Odatle je
riječ Kenosis u smislu posvemašnjeg "ispražnjenja" Isusova opet zadobila važno mjesto u
suvremenoj teologiji Križa. Naš glagol "oplijeni" uzet zbog igre riječ s imenicom plijen:
"Nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni". Ta se misao
tako, snažno ističe zacijelo zbog toga da se naglasi suprotnost između Isusa i Adama, koji je
ono nasjeo napasti "bit ćete kao Bog" (Post 3,5). Što je Adam pokvario time što se
nepovlasno htio učiniti Bogu jednakim; to je Isus popravio time što se velikodušno lišio te
jednakosti. Postao je tako - Novi zavjet to više puta ističe Novi Adam.

5.4.2. A čime je i kako to sebe "oplijenio"? Time, što je uzeo lik sluge, postao (što nije trajno
bio - kao Bog) ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik te ponizio sam sebe do smrti na križu
(rr.7-8). On, Bog, postao je sluga ili točnije rob. Postao je ne samo čovjek, nego, čovjek
najnižega i najprezrenijega soja: rob. U ono su se vrijeme ljudi smatrali robovima, robovima
nemile sudbine, svemirskih sila, a mnogi i robovi socijalnih uredaba. Isus se, dakle,
poistovjetio, solidarizirao s čovjekom do toga stanja. To naglasuju i riječi: "ljudima sličan,
čovjeku nalik" (r.7).

5.4.3. Mnogi tumači u riječi dulos - sluga osjećaju prisjećaj na Slugu Jahvina, o kojem
pjevaju četiri pjesme u deuteroizaiji (Iz 42,1- 9; 49,1-6; 50,4-11; 52,13-53,12.). U tim je
pjesmama riječ o Sluzi u kom će se Jahve proslaviti, koji je Jahvin sluga onamo od utrobe
svoje majke, kome je u Jahve pravo i nagrada (Iz 49,3-4). On je prezren, odbačen od ljudi,
vičan patnjama naše je boli ponio, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava; za naše
grijehe probodoše njega... njegove nas rane iscijeliše... Jahve je na nj svalio bezakonje nas
sviju (Iz 53,4-6). To je to poniženje o kojem govori Fil 2,8. Ono ide sve dotle da "iz zemlje
živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše ... premda nije počinio
nepravde" (Iz 53,8-9). Poniženje, dakle, sve do smrti, kako ističe i naš himan (Fil 2,8). Do te
se mjere Bog u Isusu Kristu “ispraznio” od svoga božanstva! Nadasve pak valja uočiti
dragovoljnost toga poniženja naglašenu i u Iz i u Fil. "Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije
otvorio usta svojih... jer sam se ponudio na smrt" (Iz 53,7.10)."Ponizi sam sebe, poslušan do
smrti", kliče naš himan (r.8).
 Psalmi – 1. pismo 25

5.4.4. Upravo tu dragovoljnost naglašuje riječ poslušan. Kršćanska objava jest objava
poslušnosti. Ne prisilne, nego dragovoljne poslušnosti Božjemu planu. Poslušnosti koja
provire iz svijesti da nas Bog ljubi i da se poslušnošću uključujemo u strujanje Očeve ljubavi,
omogućujemo Bogu da ljubi nas i po nama sav svijet.

U tom misaonom sklopu jasan je i smisao i vrijednost smrti na križu. Ona je vrhunski znak
ljubavi - i prema Bogu i prema ljudima. Ali ona nije posljednja riječ - ni objave ni himna.

5.4.5. Tek smo na kraju prve kitice, prvog čina drame. Drugi počinje riječima: "Zato ga Bog
preuzvisi" (r.9). Taj nas izričaj opet podsjeća na Pjesmu o Sluzi Jahvinu: "Zato ću mu
mnoštvo dati u baštinu" (Iz 53,12). Ali nije posrijedi tek puko ponavljanje starozavjetnog
navještaja. Bog Isusa nije samo nagradio za poslušnost, nije ga samo uzvisio zbog
svojevoljno poduzeta poniženja. On ga je preuzvisio: nije mjerio istom mjerom, nego
božanski izobilno. Uzvišenje nije samo zasluga, nego je Očev DAR. Zbog toga je Otac
subjekt ovoga drugoga dijela hvalospjeva (u prvom je dijelu subjekt bio Isus).

5.4.6. U tom se drugom dijelu zrcali nešto od staroistočnog krunjenja kralja. To se krunjenje
odvijalo obično u tri dijela: predstavljanje novog vladara, njegovo proglašenje i poklici njemu
u čast. Isus je najprvo predstavljen kao onaj koga je Otac preuzvisio, to znači uzdigao iznad
svakoga čovjeka i postavio mu prijestolje na najuzvišenijoj točki svemira (po ondašnjoj slici
svijeta), da svemu bude gospodar. Gospodarem ga je proglasio time što mu je na dar dao,
darovao Ime; ne nešto izvanjsko, nego - protumačimo semitizam - biće, nutarnju veličinu
izraženu Imenom. To će ime biti izgovoreno u posljednjem retku: Kyrios - Gospodin. Ime je
to dotad nosio samo Otac. To je prijevod imena Jahve koje je on sam sebi dao i pod kojim se
Mojsiju i Izraelu objavio. Odsad i Isus nosi to "Ime", odsad je i on Kyrios - Gospodin, jer je
svojim uskrsnućem svladao sve sile koje su ugrožavale čovjeka i svijet kao cjelinu te tako
svojim gospodstvom oslobodio svijet tjeskobe i straha od ropstva. Treći je dio Isusova
ustoličenja opjevan u himnu najopširnije (rr.9-10). To je i teološki vršak himna: da se pred
Isusovim Imenom prigne svako koljeno.

5.4.7. Opet nam se misao vraća na Deuteroiziju u kojem Jahve za sebe veli: "Sobom se
samim kunem ... da će se preda mnom prignuti svako koljeno" (Iz 45,23). Povijesnog Isusa
ide ista počast kao i Jahvu. Samo, dok Jahvi u Izaiji tu počast iskazuju narodi, dotle je Isusu
imaju iskazivati nebesnici, zemnici i podzemnici - sav svemir reći ćemo suvremenim
rječnikom, ako protumačimo izraza koji odrazuju ondašnju sliku svijeta. Jer po toj slici svijet
je imao tri "kata": nebo gdje stanuje Bog i nebeske sile, zemlju gdje stanuju ljudi, i podzemlje
(Šeol), gdje obitavaju "sjene smrti" onih koji su već umrli. U kozmosu se promijenila vlast:
on više nije u vlasti zlih sila, nego u vlasti Isusa Kyriosa. To svaki jezik ispovijeda (opet citat
iz Iz 45,23) na vrhuncu himna: Isus Krist jest Gospodin! Kyrios kao i Jahve. Gospodstvo
Jahvino i gospodstvo Isusovo jedno je te isto, odjelotvorenje je jednoga te istoga
spasiteljskog nauma koji obuhvaća sve ljude, svima donosi spasenje (svako koljeno). Tako
himan rješava problem odnosa Boga Oca i Sina Isusa: ne ontološki (kao kasnija teologija),
nego funkcionalno: Božje i Isusovo kraljevstvo jedno je te isto po tom što se ostvaruje
sveopće spasenje svemira.

5.4.8. Posljednjim izričajem - "Isus Krist jest Gospodin" - vraća se misao na početak
(inkluzija, uokvirenje): "Krist Isus trajni lik Božji". Samo to nije tek puko ponavljanje:
između jednog i drugog izričaja opjevana je sva povijest Isusova događaja - od utjelovljenja,
 Psalmi – 1. pismo 26

preko poslušnog i dragovoljnog poniženja, smrti pa do proslavljenja u koje je uvučen sav

svemir. To gospodstvo; ta preobrazba svemira jest, kazuju posljednje riječi hvalospjeva, na
slavu Boga Oca. I opet zaokruženost misli. S početkom - s izričajem "jednakost s Bogom".
Svekoliko se, dakle, Isusovo gospodstvo uklapa u Božju slavu. Ono nipošto ne zasjenjuje
Božje slave, ono je, naprotiv, objavljuje. Jer prava je veličina i slava Božja to što je Otac.
Najprvo i na jedinstven način Otac Isusa Krista, a po njemu i Otac svega stvorenja. Tu smo u
srcu svega Novoga zavjeta.

5.5. Poruka

Fil 2,6-11 jest hvalospjev Kristu, središtu i obnovitelju svemira. Što je u tom svemiru
pokvarila Adamova otuđujuća, iz nepovjerenja izrasla želja, da bude ono što nije to je
popravila Isusova poslušnost Ocu, poslušnost koja je izraz povjerenja u ljubav. Isus je iz te
ljubavi dragovoljno postao što dotad nije bio, da popravi nered koji je nastao kad je čovjek na
silu iz nepovjerenja prema ljubavi htio postati što nije bio. Tako je ispunio zadaću koju Izaijin
Sluga Jahvin - Izrael nije mogao ispuniti. Na taj je način obnovljen i preobražen sav svemir. I
sav je svemir od buntovnika postao bogoslužnik. Prignuo je koljeno, poklonio se, ispovijedio
je, klanja se i priznaje čudo Isusove ljubavi i povjerenja: da je spasenje i oslobođenje od svih
zala ne u umišljenoj napuhanosti (koja otuđuje), nego u kenozi, ispražnjuje sebe,
posvemašnjem stavljanju sebe u službu Bogu i ljudima, sve do smrti.

5.6. Hvalospjev u bogoslužju

Tim se drevnim bogoslužnim hvalospjevom uvodimo u nedjelju koja je osobit bogoslužni

dan tjedna. Moleći ga želimo i kao pojedinci i kao Crkva probuditi u sebi svijest i želju da
budemo istinski bogoslužnici. Ovo, dakle, nije samo molitveni obrazac. Ovo je smjerokaz,
inspiracija, program našeg vjerničkoga života. Na slavu Boga Oca. Amen.

O tom hvalospjevu v. još:

Novi zavjet II, 4. pismo, str.4-6

DUDA, Bonaventura Hvalospjev Fil 2,5-11: Effatha br.15, 1972., str.10-ll.
FUĆAK, Jerko Kristološki himan Fil 2,6-11: BS 40 (1970) str.203.-206.
LAMARCHE Kristologija: Filip 2,6-11 (ciklostilom).
ŠKRINJAR, Albin Pavlove poslanice, Zagreb 1971, str.91- 97 (ciklostilom)

________________
Uvod i tumačenje psalama: Dr. Bonaventura Duda
Tumačenje hvalospjeva i uređenje pisma: Dr. Jerko Fućak
 Psalmi – 1. pismo 27

Hvalospjev Fil 2,6-11: Krist, Sluga Božji

6
Poniženje: On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom,
7
nego sam sebe "oplijeni"
uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
8
ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.
9
Uzvišenje: Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
10
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnika, zemnika i podzemnika.
11
I svaki će jezik priznati:
"Isus Krist jest Gospodin!" -
na slavu Boga Oca.

KAD GOSPODIN UKLONI STRAH

Kad Gospodin ukloni strah,

bit će nam kao da snivamo.

Gospodine, od straha smo tvoju zemlju

sad pustošili,
sad trovali,
sad bombardirali,
sad asfaltirali.
Ali ti si obećao
stvoriti novi svijet.

Kad Gospodin ukloni strah,

bit će nam kao da snivamo.

Gospodine, od straha smo tvoje stvorove

sad lovili,
sad razmazivali,
sad kažnjavali,
sad uništavali.

Ali ti si obećao
sve ih okupiti kod sebe.
 Psalmi – 1. pismo 28

Kad Gospodin ukloni strah,

bit će nam kao da snivamo.

Gospodine, od straha su se tvoji narodi

sad svađali,
sad izdavali,
sad mrzili,
sad razdirali.

Ali ti, si obećao sebe pokazati svima njima.

Kad Gospodin ukloni strah,

bit će nam kao da snivamo.

Gospodine, od straha smo tvoju Crkvu

sad progonili,
sad ismijavali,
sad zaboravljali,
sad zloupotrebljavali.

Ali ti si njima obećao

istinitom učiniti njihovu riječ.

Kad Gospodin ukloni strah,

bit će nam kao da snivamo.

Tko se u te pouzdaje, ne plaši se

unatoč drhtanju,
unatoč sumnji,
unatoč patnji,
unatoč zakazivanjima.

Jer ti si obećao
biti s nama u sve dane.

Kad Gospodin ukloni strah,

bit će nam kao da snivamo.

(Gebete unserer Zeit, Guterslocher V. 1973, str.35-36)