I.

ORGANIZACIJA I METODE RADA U UPRAVI

1. POJMOVNO ODREĐENJE

Znanost o organizaciji ima interdisciplinarnu dimenziju.

Tako su pojam organizacije pokušali definirati tehničari, ekonomisti, sociolozi, psiholozi, političari,
pravnici, umjetnici, sportaši i dr. različite grupe.

Pojam organizacija ima višestruko značenje, a nastao je iz:

1. grčke riječi “organon” što znači: - oruđe, alat ili
- glazbeni instrument, a
2. lat. riječ “organisatio” upućuje na djelatnost formiranja jednog organizma.

Pojam organizacija je složen te obuhvaća mnoge aktivnosti i to:

1. od upravljačkih do pripremnih,
2. izvršnih i
3. kontrolnih u raznim područjima društvenog i privrednog života.

Mnogi teoretičari iz različitih područja znanosti, dali su svoje viđenje i definicije organizacije. Neka
od shvaćanja organizacije jesu slijedeća:

1. -organizacija je oblik udruživanja ljudi radi ostvarivanja zajedničkog cilja

2. -organizacija je oblik udruživanja ljudi radi ostvarivanja gospodarskog cilja
3. -organizacija se promatra kao stanje, kao postojeća situacija
4. -organizacija utječe na promjenu postojećeg stanja
5. -organizacija se bavi ljudima i njihovim odnosima
6. -organizacija se bavi povezivanjem ljudi i sredstava u funkciji ostvarivanja ciljeva
7. - organizacija se uspostavlja radi održavanja hijerarhijskih rukovodnih odnosa
8. -organizacija se uspostavlja radi reguliranja života i rada svih pripadnika neke zajednice itd.

U skladu s navedenim tumačenjem organizacije možemo zaključiti da se ovdje radi o:

1. svjesnom udruživanju ljudi
2. koji uz posredovanje potrebnih sredstava
3. ostvaruju ciljeve u raznim područjima društvenog života.

HOFFMANN je objavio analizu svega objavljenog o organizaciji od 1919. do 1977.g. na engleskom

i njemačkom jezičnom području te je tako pojam organizacije sveo na 4 osnovne pojmovne
kategorije:

1. UNIVERZALNI POJAM ORGANIZACIJE

- organizacija se shvaća kao jedinstvo međusobno povezanih dijelova

2. INSTITUCIONALNI POJAM ORGANIZACIJE

- organizacija se definira kao socijalan sustav usmjeren cilju (škole, poduzeća, udruge, bolnice,
vojska, itd.)
3. STRUKTURALNI POJAM ORGANIZACIJE
- temelji se na teoriji sustava, a na organizaciju se ovdje gleda kao na strukturu sustava npr.
poduzeća.
- Ovdje je organizacija podsustav poduzeća koji pridonosi ostvarenju cilja.

4. FUNKCIONALNI POJAM ORGANIZACIJE

- po kojemu je organizacija djelatnost postupka strukturiranja u kojemu se poduzeće
1
 raščlanjuje na podsustave, a potom se ti podsustavi ujedinjuju u cjelinu usmjerenu prema
ciljevima cjeline.

2. ORGANIZACIJSKE TEORIJE

Prvi teorijski radovi koji problem organizacije rješavaju na znanstvenoj osnovi javljaju se krajem
19st. i početkom 20st.

Organizacijske teorije uobičajeno se grupiraju na 2 načina:

1. s obzirom na vremenska razdoblja kad se pojavljuju

2. s obzirom na srodnost ideja

U odnosu na vremenska razdoblja znanost o organizaciji proučava se kroz tri škole:

1. KLASIČNU ŠKOLU
2. NEOKLASIČNU ŠKOLU
3. MODERNE TEORIJE

2.1. KLASIČNA TEORIJA ORGANIZACIJE:

Ovu teoriju predstavljaju:

1. Frederick Winslow Taylor
2. Gilberth,
3. Gant,
4. Ford,
5. Henry Fayol i
6. Max Weber

Temeljne karakteristike ove teorije su:

1. formalni pristup organizaciji
2. hijerarhijski odnos
3. podjela rada

Klasična teorija organizacije oblikovana je prema ciljevima vlasnika, a ne prema potrebama

pripadnika organizacije i okoline. U skladu s time primjenjuju se instrumenti utjecaja na
ponašanje ljudi s ciljem ostvarenja produktivnosti.
Nadziranje u klasičnoj teoriji organizacije ostvaruje se putem prisile, a ljudi se tretiraju kao
fiziološki strojevi (interni dodatak stroju, glede gospodarske teorije- homo oecconomicusom) koji
nagonski reagiraju na nagrade i kazne.
Radnikovo disciplinarno, brzo, automatsko i shematsko pokoravanje zapovijedi uzročno je povezano
s odmjerenom nagradom, što omogućuje vrhu hijerarhije visok stupanj nadzora, predvidljivost
ponašanja.

Primjenjivost načela “jedinog najboljeg puta”(“one best way”) olakšana je:

1. zbog instrumentalne naravi organizacije i
2. rutinskih zadataka

2
2.1.1. FREDERICK WINSLOW TAYLOR (1856-1915)

Uz ime navedenog teoretičara veže se pojam “scientific menagement” što znači u prijevodu:
1. znanstveno upravljanje ili
2. znanstvena organizacija rada
Taylor ovaj pojam tumači kao “znati točno što želite”, a zatim se pobrinuti da to radnici čine na
najbolji i najjeftiniji način.
Njegova praktična iskustva stečena u dvjema kompanijama težila su povećanju produktivnosti
rada kao sredstva za povećanje profita.

Taylor je postavio i dva praktična principa racionalizacije kao metode organizacije:

1.) princip planiranja
2.) princip pripreme

Taylor naglašava svoja 3 osnovna načela:

1. načelo pravednosti
2. načelo jedinog najboljeg puta
3. načelo pojedinačnog interesa

Rukovodstvo je moralo preuzeti odgovornost za pronalaženje “jedinog najboljeg puta” u

organiziranju rada kojim će radnik ostvarujući “pošteni dnevni učinak” doći do visoke plaće.
U skladu s navedenim, Taylor se bavio određivanjem normi odnosno jedinica vremena za izradu
jednog proizvoda kao osnovice dobrog upravljanja.. Sve je u funkciji traženja jedinog najboljeg puta.

Cilj Taylorove znanstvene organizacije je bio izazvati promjene u ljudima:

a) potpunu revoluciju u njihovom mentalnom stavu prema poslodavcima i radu
b) rezultati ove promjene biti će takvi da će se obavljati dva do tri puta više posla nego ranije

Taylorov doprinos teoriji o organizaciji daje njegov funkcionalni sustav upravljanja.

Tako se funkcionalno upravljanje sastoji u tome što se rad rukovodioca dijeli na način da svaki
čovjek od pomoćnika direktora pa nadolje, vrši što je moguće manje funkcija. Rad svakog
rukovodioca trebao bi biti ograničen na vršenje samo jedne glavne funkcije.

Kako bi se saželo što je Taylor podrazumjevao pod znanstvenim upravljanjem, može se reći da ga
čine 4 principa:
1.upotreba istinske znanosti, umjesto samog iskustva
2.selekcija radnika na znanstvenim osnovama - obučavanje za vršenje određenih zadataka
3.prenošenje rezultata istraživanja na radnike
4.razvijanje podjele rada i odgovornosti između radnika i rukovoditelja.

2.1.2. HENRY FAYOL (1841-1925)

- Jedan od najznačajnijih predstavnika klasične teorije organizacije u Europi.
- Djeluje u Francuskoj krajem 19 st. i prva četvrtina 20 st.
- Suprotno od Taylora, Fayol proučava problem organizacije sa stajališta rukovoditelja.

- Promatra poduzeće kao cjelinu sastavljenu od 6 suštinskih funkcija:

1. tehničke,
2. komercijalne,
3. financijske,
4. sigurnosne,
5. računovodstvene,
6. administrativne funkcije
3
Prvih pet navedenih funkcija, Fayol smatra profesionalnim te ih odvaja od administrativne koju
smatra funkcijom upravljanja (najvažnija)

Upravljanje se po njemu sastoji od:

1. predviđanja,
2. organiziranja,
3. zapovijedanja,
4. usklađivanja,
5. nadziranja

Fayol se približio modernom određivanju upravljačkog ciklusa te je učinio pomak od stroja ka

čovjeku.
Njegovo načelo je:”jedno mjesto za svaku osobu, a svaka osoba na svome mjestu”.

Njegovih 14 principa koji se mogu upotrijebiti u svakoj vrsti organizacije jesu:

1. Razdioba rada
koja omogućuje da se proizvede bolje i više s jednako uloženim naporom.
2. Autoritet uz odgovornost
- postići visok stupanj vjerojatnosti da će se radnici pokoriti zapovijedima vodstva.
3. Disciplina tj. pokoravanje
- izvršavanje dogovorenih aktivnosti uz vanjsko izražavanje respekta.
4. Jedinstvo zapovijedanja
- jedan radnik prima naloge samo jednog šefa
5. Jedinstvo upravljanja i usmjeravanja
- označuje jednog šefa i jedan plan za sve aktivnosti do zapisanog cilja.
6. Podređivanje pojedinačnog interesa općem interesu
-ostvaruje se primjerenim ponašanjem šefova u skladu s time,
- pravičnim dogovorima te
- pomnim nadziranjem.
7. Plaćanje osoblja
-cijena za obavljeni rad mora biti pravična te pružiti zadovoljstvo radniku i poslodavcu
8. Centralizacija
- sve direktive idu s jednog mjesta
9. Hijerarhija
- komunikacija koja ide od vrhovnog autoriteta mora osigurati jedinstvo zapovijedanjam iznimke
su dopuštene ako šefovi odrede da je to u određenom slučaju svrhovito.
10. Materijalni i socijalni red
- svrha materijalnog reda je isključiti sve oblike rasipanja vremena i materijala, a svrha
socijalnog reda je postavljanje pravog čovjeka na pravo mjesto.
11. Pravičnost
- proizlazi iz dobrog i pravednog tretiranja osoblja.
12. Postojanost osoblja
- time se stvara osjećaj sigurnosti da su zaposleni teško zamjenjivi
13. Inicijativa
- označuje slobodu predlaganja i izvršavanja u skladu s usvojenim programom i planom
djelovanja.
14. Jedinstvo osoblja
- treba se poštivati jedinstvo komande te
- izbjegavati sintagmu, podjeli pa vladaj,
- izbjegavati pisanu komunikaciju te
- stvarati konkretne odnose i usklađivati interese.
4
2.2. NEOKLASIČNA TEORIJA ORGANIZACIJE

Bitna je značajka organizacijskih teorija njihova primjena u praksi.

U razvoju čovječanstva dolazi do bitnih promjena te klasična teorija ne odgovara više društvenim
potrebama.
Velika tehnološka otkrića dovode do uvođenja mehanizacije i automatizacije u svim područjima
ljudskog djelovanja te dolazi do viška radne snage, traže se kreativci.

Glavne značajke neoklasične teorije su:

1.Sagledavanje čovjeka u njegovoj kompleksnosti( ne samo kao homo oecconomicus) te

zadovoljstvo u radu postaje središnjom odrednicom organizacije.
Istraživanja neoklasičara pridonose:
- stvaranju značajnijih ljudskih odnosa u poduzećima te se
- stvaraju spoznaje o čimbenicima motivacije.
Roethlisberger je došao do spoznaje da organizacija ima 2 funkcije:
a) proizvodnju proizvoda- gospodarska funkcija koja se prosuđuje u smislu: - troška,
- profita i
- tehničke efikasnosti,
b) distribuiranje zadovoljstva- socijalna funkcija koja se prosuđuje u smislu postignute razine
ljudskih odnosa.
2. Značajka neoklasične teorije je i: - sagledavanje nepostojanja „jedinog najboljeg puta”,
- ona je dualistička tj. nije samo instrumentalna i statična već
svojom dinamičnošću traga za ravnotežom u organizaciji.
3. Značajka ove teorije je i pomak uloge u organizaciji sa vlasnika na menadžera.

2.2.1. GEORG ELTON MAYO, FRITZ J. ROETHLISBERGER, WILLIAM J.DICKSON

Navedeni autori tvorci su teorije”Human relations” (ljudski odnosi) čija je osnova postavka da
humanost povećava profit (do ove teorije autori su došli temeljem rezultata brojnih experimenata
provedenih u različitim poduzećima) i veće zadovoljstvo radnika stvara i veću efikasnost
organizacije.
Roethlisberger i Dickson autori su knjige “Management and the worker” u kojoj se industrijska
organizacija promatra kao društveni sustav ali se promatraju i njeni dijelovi do razine radnih grupa.
Istakli su kako su dijelovi organizacije povezani i ovisni pa promjene u jednome dijelu uzrokuju i
promjene u ostalim dijelovima.
Mayo je istraživao u tvornici tekstila u Philadelphiji gdje je vršio razne pokuse koji se doveli do
zaključka da radnik ne reagira kao izolirani pojedinac, već u grupi pod utjecajem socijalnih odnosa.
Želja za slaganjem s drugima potiskuje pojedinačni interes te motivaciju radnika i želju za suradnjom
pojačava rad u grupi. Istraživači su poučavali i efekte djelovanja neformalnih grupa u organizaciji.

2.2.2. RENSIS LICKERT

Autor je tvorac načela osiguranja povezanosti na osnovi uzajamnog povjerenja za postizanje

svakog važnijeg motiva koji se može koristiti u nekoj radnoj situaciji.
Kako bi svaki član organizacije bio visoko motiviran, mora osjećati da su ciljevi organizacije
značajni i da njegov vlastiti zadatak pridonosi organizaciji u postizanju njenih ciljeva. Svoju ulogu
mora vidjeti kao tešku, važnu i logičnu.
Radniku je posebno važno biti prihvaćen od radne grupe te za dobivanje priznanja, podrške i
sigurnosti, radnici su spremni ponašati se u skladu s ciljevima grupe. S druge strane, za organizaciju
je važno da su njezini članovi, članovi visokoefektivnih grupa.
5
2.3. BIROKRATSKA TEORIJA ORGANIZACIJE

Cilj ove teorije je pomoću tehničkih postupaka svesti neravnoteže u organizaciji na mjerljive
dimenzije koje se mogu pragmatski nadzirati i rješavati
Najznačajniji predstavnik ove teorije, a i ujedno njen tvorac je Max Weber(mnogi ga ubrajaju u
klasičara)
Birokratska teorija organizacije ima svoje specifičnosti pa se i prikazuje odvojeno od klasične i
neoklasične teorije.

2.3.1. MAX WEBER (1864-1920)

Weber je proučavao temeljnu jedinku gospodarskog sustava- kapitalističko poduzeće u kojemu

su sve aktivnosti podređene jedinome cilju povećanju profita.
Prema njemu organizacija predstavlja:
1 trajno djelovanje upravljano određenim ciljem ili
2. organiziranu grupu kao društvo s upravnim aparatom koji trajno djeluje vodeći se određenim
ciljem.
Najuspješniji oblik organizacije je onaj koji je idealno racionalan, a to je birokratska teorija
organizacije kojoj se pripisuju slijedeći principi organizacije:
1) hijerarhija- točno su definirani odnosi podređenosti-nadređenosti
2)nadležnost-s jedne strane nadležnost znači službenu dužnost, a s druge strane skup ovlasti
zapovijedanja koje su potrebne radi izvršavanja dužnosti
3)pravila i procedure- obavezno je propisano ponašanje svakog člana kolektiva
d)odijeljenost privatnog života od funkcije- članovi kolektiva su osobno slobodni, no odvojeni su
od materijalnih sredstava upravljanja koja su pod
kontrolom političara
4) osobiti položaj činovnika- u službu se stupa ugovorom te ne postoji pravo vlasništva na službu.
5) temeljito stručno školovanje činovnika- ovo dovodi do profesionalnog obavljanja službenih
dužnosti.
Prema idealnoj birokratskoj organizaciji:
1. svako je djelovanje usmjereno rješavanju problema, odnosno
2. birokrati postavljaju ciljeve i organiziraju rad i poslovanje organizacije tako da se oni
postignu.
Ova organizacija primjenjiva je u svim domenama i to od crkve, države, vojske do poduzeća
Ipak i sam je Weber smatrao da je birokracija pogodna za rješavanje posebnih društvenih
problema, no na duži rok može biti i opasna jer društvo može postati birokratsko

2.3.2. ROBERT K.MERTON

Merton kao i Weber, smatra da je birokratska organizacija učinkovitija od bilo kojeg oblika
organizacije
Ova organizacija:
1. temelji se na “strojnom” modelu ljudskog ponašanja
2. koji podrazumjeva visok stupanj nadzora, a
3. u svrhu visokog stupnja pouzdanosti ponašanja unutar organizacije.
Članovi organizacije prema ovome modelu ponašaju se:
1. u skladu s usvojenim pravilima organizacije i
2. primjerenim tehnikama odlučivanja.
U skladu s navedenim, takvo ponašanje postaje pouzdano no ipak kruto što postaje problem u
komunikaciji s okolinom, a rješenje ovog problema nazire se u nadređenom političkom tijelu ili
političaru.

6
2.4. MODERNA TEORIJA ORGANIZACIJE

Nakon drugog svjetskog rata proizvodnja značajno raste u svim segmentima.

Protekom vremena, ipak rastu i zahtjevi za kakvoćom proizvoda te se uvode novi proizvodi, novi
procesi i novi materijali.

U skladu s navedenim i industrijalizaciju prati visok stupanj:

1.) standardizacije (mjera, novac, cijena)

2.)specijalizacije (produktivnost je rasla diobom rada)
3.)sinkronizacije (svi ustaju u isto vrijeme, svi rade u isto vrijeme, jedu u isto vrijeme)
4.) koncentracije (mali broj poduzeća proizvodi veći postotak ukupnih roba)
5.) centralizacije

Centralna osoba u poduzeću nije više ni vlasnik, ni manager već integrator čiji utjecaj leži u
kontroli integracijskih procesa
Središnja kategorija moderne teorije organizacije je “usavršavanje rada i organizacije.”
Pomak se stvara i u ulozi čovjeka koji od “homo oecconomicusa”-klasične teorije, preko “homo
sociologicusa” -neoklasične teorije dolazi do “homo administrativusa” odnosno organizacijskog
čovjeka čiji se ugled status i moć mjere doprinosom općem cilju organizacije.
Iz navedenog se izvodi slijedeća značajka moderne teorije organizacije prema kojoj organizacija
svoju legitimnost stječe samo ako su njeni ciljevi u funkciji šireg društvenog sustava u okviru
kojeg djeluje. Dakle potrebno je zadovoljiti i potrebe okruženja (a ne samo djelotvornost
organizacije i širenje participacije unutar nje).

Značajke moderne teorije organizacije su:

1. DECENTRALIZACIJA ORGANIZACIJE
- s jedne strane stvaraju se profitni centri, a s druge strane prenosi se sve veći broj odluka na niže
hijerarhijske razine.
2. GRUPNO DONOŠENJE ODLUKA zbog visokog stupnja kompleksnosti u poduzeću i
okruženju
3. ZAMJENA ODNOSA zasnovanih na formalnom autoritetu, odnosima suradnje i razumjevanja
4. UNAPREĐENJE PARTICIPACIJE RADNIKA U UPRAVLJANJU

2.4.1. GVIŠIANI- EMPIRIJSKA ŠKOLA

Ruski znanstvenik Gvišiani, među modernim teorijama organizacije posebno izdvaja Empirijsku
školu.
Značajka ove škole je: 1. ispitivanje prakse upravljanja i
2. stvaranje zaključaka na temelju experimenta.
Ovdje se:
1. u prvi plan stavlja uloga organizatora u okviru upravljanja (managera)
2. naglašava se problem: - rukovodećeg kadra na relaciji između čovjeka i tehnike,
- mjesto ljudi u organizacijskoj strukturi te
- centralizacija i decentralizacija.

2.4.2. TEORIJA ORGANIZACIJE I OPĆA TEORIJA SUSTAVA

Mnogi smatraju da je suvremena teorija iznikla iz opće teorije sustava

Škola društvenih sustava promatra poduzeće kao kompleksan, dinamičan i otvoren sustav, sastavljen
od više podsustava gdje je i sam taj sustav podsustav nekog drugog sustava višeg reda.
7
Procesi koji povezuju sve elemente unutar sustava su:

1.) komuniciranje,
2.) uravnoteženje,
3.)donošenje odluka

komuniciranje - mehanizam koji povezuje segmente sustava u cjelini

uravnoteženje - uravnoteženje dijelova i cjeline međusobno i s okolinom i to kvazi-automatski
( kvazi-automatsko uravnoteženje objašnjava oslanjajući se na kibernetiku) i
inovacijski (polazi se od stajališta da organizacija ne smije biti previše pod utjecajem
empirije jer je time ograničeno stvaralačko prilagođavanje)
donošenje odluka - rezultat interakcije pojedinačnih stavova i zahtjeva organizacije

2.4.3. ŠKOLA DRUŠTVENIH SUSTAVA- C.I.BARNARD, H.A.SIMON,T.PARSONS

Škola društvenih sustava predstavlja se dijelom Barnarda i Simona prema kojima je glavni
integrirajući čimbenik organizacije njezin cilj.
Autori gledaju na organizaciju kao na socijalni sustav i tretiraju jednako vrijednom i formalnu i
neformalnu organizaciju.
S obzirom na predmet cilja koji ostvaruju, Parsons sve organizacije klasificira prema slijedećim
grupama:

1.) organizacije orijentirane prema gospodarskoj proizvodnji

2.) organizacije za održavanje struktura ( ustanove, pr. Sveučilišta)
3.) organizacije orijentirane prema poitičkim ciljevima (upravne organizacije, pr.vojna
organizacija)

2.4.4. MODERNA TEORIJA BIROKRACIJE- M. CROZIER

U okviru ove teorije, Crozier stavlja društvenu moć u središte proučavanja.

Moć ovisi o količini neizvjesnosti koju pojedinac može kontrolirati.
Nadređeni smanjuje neizvjesnost koju može kontrolirati podređeni( time i njegovu moć) namećući
mu pravila i metode djelovanja unutar kojih se mora kretati.
Pravila ponašanja u birokratskoj organizaciji su neosobna, inicijativa pojedinca i pritisak na
nadređenog su zabranjeni te se podređeni kontroliraju kroz primjenjivanje pravila.
Za svakog člana organizacije međuljudski odnosi gube značaj
Posljedica neosobnih izoliranosti među hijerarhijskim razinama te zbog čuvanja vlastitog položaja
dolazi do sukoba
Ciljevi pojedinih grupa postaju dominantni u odnosu na ciljeve cijelog sustava te Crozier ovu pojavu
naziva “premještanjem ciljeva”

2.4.5. TEORIJA PRILAGODNO-RACIONALNE ORGANIZACIJE, R.M.CYERTA I

J.G.MARCHA

Teorija navedenih autora temelji se na “decision-making” odnosno tu su teorije koje se temelje na

razradi mehanizma racionalnog izbora
Njihova značajka je u tome što na organizaciju gledaju kao na sastavnicu više elemenata s različitim
ciljevima od kojih se onda polazi u oblikovanju ciljeva organizacije.

8
2.4.6. ULOGA KIBERNETIKE-NORBERT WIENER U TEORIJAMA ORGANIZACIJE

Kibernetika je dio znanosti o općim zakonitostima:

1. procesa upravljanja,
2. reguliranja,
3. dobivanja,
4. pohranjivanja,
5. pretvorbe,
6. prijenosa informacija u sustavima neovisno o njihovoj prirodi.

Tvorac kibernetike je Norbert Wiener, a on sam je kibernetiku definirao kao “upravljanje i

komuniciranje u živom organizmu i stroju”

Kibernetika bi uz pomoć računala:

1. trebala pridonijeti automatskom prenošenju informacija i
2. reguliranju upravljanja i rukovođenja. Pri tome ona oponaša ljudski organizam kao najsavršeniji.

2. 4.7. ULOGA INFORMATIKE I MATEMATIČKOG MODELIRANJA U TEORIJAMA

ORGANIZACIJE

Snažan utjecaj informatike u organizaciji proizašao je:

1. iz kibernetskog razmišljanja i
2. korištenja elektronske opreme

Francuski autor (J.Ferrier) predvidio je da u administraciji informatika može odigrati ulogu kakvu
je Taylorova koncepcija imala u proizvodnom procesu, odnosno može pridonijeti značajnom
sniženju administrativnih troškova
Postindustrijsko-informatičko društvo znači traganje za putovima prema samoorganizaciji
samoreferentnih pojedinaca u životno sposobnim sustavima.

9
 PITANJA:

1. Što znači da znanost o organizaciji ima interdisciplinarnu dimenziju?

2. Navedite neka od shvaćanja organizacije?
3. Koje 3 odrednice organizacije se mogu izdvojiti iz prethodnih tumačenja?
4. Na koje 4 kategorije je Hoffman sveo pojam organizacije? Objasnite.
5. Kako se grupiraju organizacijske teorije?
6. U odnosu na vremenska razdoblja kroz koje škole se proučavala znanost o organizaciji?
7. Tko su sve predstavnici klasične teorije organizacije?
8. Koje su temeljne karakteristike ove teorije?
9. Prema čemu je oblikovana klasična teorija organizacije?
10. Kako se odvija nadziranje u ovoj školi? Kakvo je pri tome ponašanje radnika i s čime je ono
povezano?
11. Koji pojam se veže uz F.W. Taylora?
12. Koja 2 praktična principa je postavio?
13. Koja je 3 osnovna načela postavio?
14. Koji je bio cilj Taylorove znanstvene organizacije?
15. Koja 4 principa čine Taylorovo znanstveno upravljanje?
16. Kako Fayol promatra poduzeće- funkcije- i koja je najvažnija?
17. Od čega se po njemu sastoji planiranje?
18. Koje je njegovo načelo?
19. 14 principa Fayola?
20. Glavne značajke neoklasične teorije?
21. Spoznaja do koje je došao Roethlisberger?
22. Mayo, Roethlisberhger i Dickson- akontacija- objasni?
23. Lickert je tvorac kojeg načela?
24. Cilj birokratske teorije?
25. Najznačajniji predstavnici i tvorac?
26. Na čemu je Weber temeljio svoja zamišljanja?
27. Koje principe Weber pripisuje birokratskoj teoriji, objasni?
28. Mertonova razmišljanja o birokratskoj teoriji?
29. Proces industrijalizacije- što ga prati?
30. Tko postaje centralna osoba u modernim teorijama organizacije?
31. Koja je značajka moderne teorije organizacije?
32. Koje su ostale značajke?
33. Koja je značajka Empirijske škole, predstavnik, što se stavlja u 1. plan?
34. Koje su temeljne značajke Teorije organizacije, opća teorija sustava?
35. Predstavnici škole društvenih sustava, tko je glavni čimbenik organizacije?
36. Parsons- klasifikacija org.?
37. Predstavnik Moderne teorije birokracije te kako on promatra društvenu vod???
38. Teorija prilagodno- racionalne organizacije- predstavnici?
39. Što je kibernetika i tko je njen tvorac?

10
 II. ORGANIZACIJSKA STRUKTURA UPRAVE, UVODNA RAZMATRANJA

1. UVODNA RAZMATRANJA

Pojam organizacije i organizacijske strukture

Organizacija:
1. proces diobe rada i
2. istodobnog sustavnog povezivanja radnih operacija podijeljenih među različite ljude
opremljene materijalnim sredstvima
3. radi obavljanja određenog zadatka.

Način na koji ljudi zajednički rade mijenja se tijekom razvoja, organizacija se pojavljuje na
razvijenijem stupnju
Radni proces se dijeli na sve jednostavnije dijelove, a ljudi koji ih obavljaju povezuju se kroz odnos
međusobne podređenosti i nadređenosti
Takav razvoj postaje općenit zbog:
- razvoja sredstava rada,
- postupne mehanizacije i
- kolektivizacije radne tehnike u I. Industrijskoj revoluciji 18-19st.

Organizaciju možemo promatrati sa 3 stajališta:

1.strukturni- relativno trajni raspored poslova i sustav međusobnih veza među ljudima koji ih
obavljaju
2. materijalni- skup ljudi i materijalnih sredstava
3.teleološki- sredstvo za postizanje određenog cilja

Organizacijska struktura
-relativno trajni plan rasporeda poslova i međusobnih veza ljudi koji obavljaju te poslove u
organizaciji.
Organizacija je:
- proces,
- stalni pokret i
- međusobno djelovanje osnovnih suprotnosti u njoj: - diobe i
- povezivanja
Osnovna značajka organizacije je dinamično jedinstvo suprotnih elemenata

Samom pojmu organizacije kao procesa suprotstavlja se relativno statičan pojam organizacijske
strukture kao trajni plan i sustav:
-glavni par suprotnosti u pojmu organizacije jesu dioba i povezivanje
Strukturi je svojstveno istodobno postojanje diobe i povezivanja tj.
- organizacijska struktura je plan rasporeda poslova i shema međusobnih veza
- u izgradnji organizacije samim utvrđivanjem diobe zadataka na poslove tj. radne operacije
određujemo već o međusobne odnose i veze ljudi koji će obavljati te pojedine poslove i operacije

Glavne suprotnosti koje se razvijaju u pojedinoj organizaciji svode se na:

a) osnovne suprotnosti tj pojavne oblike procesa diobe-povezivanja

-hijerarhija-funkcija
-centralizacija-decentralizacija
-pojedinačno djelovanje-kolektivno djelovanje
11
b) sekundarne ili izvedene suprotnosti
-vanjske-unutrašnje org.jedinice
-formalna-neformalna organizacijska struktura

U prikazivanju organizacije značajni su:

1. grafički prikazi odnosno
2. organizacijske sheme, a njima je prednost da na uočljiv način ističu ono što je bitno na
organizacijskoj strukturi: 1. linije povezanosti,
2. stupnjeve diobe,
3. raspon,
4. broj stupnjeva u vertikali itd...
Grafičke prikaze možemo podijeliti na 3 vrste:
1.Shematski prikazi
- pojednostavljeni prikaz raspodjele poslova i međusobnih veza u organizaciji
2.Funkcionalni prikazi
- shematski prikazi+opis radnih dužnosti svakog pojedinog radnog mjesta ili organizacijske
jedinice
3. Personalni prikazi
- shematski prikaz+klasifikacijske oznake službenika koji rade u pojedinim organizacijskim
jedinicama

Shematski prikaz
Predstojnik ureda državne uprave

pomoćnik predstojnika pomoć.predstojnika pomoć. predstojnika

(Služba za opću upravu i zajed.posl.) Sl. za gosp. i imov.prav. poslove Služba za društv.djelatnosti

Funkcionalni prikaz
Predstojnik ureda drž.uprave

Pomoćnik predstojnika Pomoć predstojnika Pomoć predstojnika

Sl. za opću upravu i zajed. poslove Služba za gosp. i imov.prav. poslove Služba za društv. djelat.
vodi poslove; vodi poslove koji se odnose na: vodi poslove:
- osobnih stanja građana - poljoprivredu, - sanitarne inspekcije,
- registre udruga - vodno gospodarstvo - obrazovanja
- popise birača itd. - sport,
- kultura
- informiranje
Personalni prikaz
Predstojnik ureda državne uprave

samostalni upr.refer.I sam.upr.ref.V. sam.upr.ref.VIII.

Sam. upr.ref.II sam.upr.ref.VI sam.upr.ref.IX

sam.upr.ref.III sam.upr.ref.VII

sam.upr.ref.IV

12
2. SUPROTNOSTI ORGANIZACIJSKE STRUKTURE

a) osnovne suprotnosti- pojam funkcije i hijerarhije

Dioba rada rastavlja cjelovit radni zadatak na uže podzadatke, njih opet na dijelove itd., sve
do granice iza koje daljnja dioba ne bi bila svrishodna
Svaki od tih podzadataka(skupine) u određenom vremenskom roku, u procesu mijenjanja
okolnosti, čine funkcije u organizaciji
Nositelj funkcije u organizaciji obavlja svoj dio općeg zadatka pazeći na stalno mjenjanje okolnosti
Dioba općenitijih zadataka na specijalne stvara slojeve zadataka tj. slojeve funkcija
Specijalne funkcije moraju se kretati u granicama općenitijih (jer ih ove sadrže)

Hijerarhija
- odnos između općenitijih i specijalnih funkcija s obzirom na funkciju vodstva te odgovarajući
odnosi između nositelja.
- Hijerarhija u pravnom smislu znači pravno sankcioniranu ovlast pojedinca u upravnoj organizaciji
da izdaje naređenja drugome, da nadzire njegov rad i mijenja njegove odluke
Unutarnja suprotnost između hijerarhije i funkcije proizlazi iz:
1. nužne slobode funkcije da se prilagodi novim okolnostima,
2. njene nužne ograničenosti hijerarhijom tj.,
3. da pri tome ne prijeđe granice općenitije funkcije čiji je dio
– trajno nastojanje u smjeru njihove sinteze- pokretačka snaga procesa organizacije.

Klasični grafički prikaz organizacije je piramida

Pojedinci su
poredani po
stupnjevima
ranga

Najviša funkcija koordinacije

Općenitije funkcije

Specijalne funkcije

13
Pojam centralizacija i decentralizacija

Centralizacija
- svaka tendencija k jačanju nadzora iz jednog mjesta u organizaciji nad nekom djelatnošću ili
djelatnostima
Decentralizacija
- svaka tendencija slabljenja takvog nadzora, prema diobi nadzora na više mjesta

A) prema sadržaju prenesenih funkcija u odnosu između općenitijeg i specijalnog centra

postoje 3 stupnja na liniji centralizacije-decentralizacije:
1.decentralizacija izvršenja- prenošenje izvršenja posla na specijalne centre tako da općenitiji
centar zadržava odlučivanje i nadzor nad izvršenjem
2.decentralizacija izvršenja i odlučivanja-općenitiji centar zadržava nadzor

3.decentralizacija izvršenja i odlučivanja i dijela nadzora- općenitiji centar ima samo neke
nadzorne funkcije
B) s obzirom na organizacijske konzekvence(posljedice):
1.delegacija- prijenos zadataka na specijalni centar, a da organizacijska struktura u cjelini ostane
ne promijenjena
2.organizacijska decentralizacija- prijenos zadataka na specijalni centar i istodobno stvaranje
novih organizacija tj. organizacijskih jedinica oko tog
specijalnog centra (organizacijsko proširenje spec.centra)
3.politička decentralizacija - prijenos zadataka,
- organizacijsko proširenje specijalnog centra i
- stvaranje posebnih političkih nadzornih mehanizama nad užim
centrima

Granicu pojmova “centralizacija” i “decentralizacija” čini:

1.) postojanje organizacije kao diobe rada

2.) postojanje organizacije kao povezane cjeline

Kako u principu organizacija podrazumjeva podjelu rada, to znači da potpuno centralizirana

organizacija ne može postojati jer je svaka dioba rada ujedno i decentralizacija

Potpuna decentralizacija tj. prestanak nadzora iz centra u organizaciji, nemoguća je kao i sama
centralizacija jer organizacija nije samo dioba rada već i jedinstvo svrhe
Decentralizacija se predstavlja kao prioritet:
1. u situacijama kada je veće područje na kojemu djeluje organizacija i
2. što je složeniji zadatak kojeg je potrebno obaviti
Centralizacijske tendencije posebice su vidljive kada se obavlja opsežan zadatak u kratkome roku, a
posebice u trenucima krize

Pojedinačno djelovanje – kolektivno djelovanje

Kolektivno djelovanje organizacije sastoji se od niza pojedinačnih aktivnosti, a pojedinačno

djelovanje pripadnika organizacije vrednovano je uklapanjem u opći cilj cijele organizacije. Iz
navedenoga slijedi da je svaka akcija u organizaciji i pojedinačna i kolektivna.
Što je organizacija veća i složenija, čašće će se pojavljivati bilo stalna kolektivna tijela bilo sastanak
kao oblik trenutnog udruživanja na tome poslu.

14
SEKUNDARNE SUPROTNOSTI VANJSKE I UNUTARNJE ORGANIZACIJSKE
JEDINICE

- Sekundarne ili izvedene suprotnosti:

1. vanjske-unutrašnje organizacijske jedinice
2. formalna-neformalna organizacijska struktura

Organizacijske jedinice koje čine organizaciju dijele se na:

1. vanjske - usmjerene na izvršavanje vanjskog zadatka organizacije

-karakteristika: -tendencija prema funkcionalnoj samostalnosti,
- autonomiji specijalnih centara u odnosu na općenitiji centar organizacije
(npr. Porezna uprava unutar Ministarstva financija)

b) unutarnje- služe samom funkcioniranju organizacije,

- ne bave se neposredno ostvarivanjem specifične svrhe, nego
- obavljaju poslove koji služe održavanju organizacije (personalni, financijski,arhiv)
-karakteristike:
1. tendencija prema povezivanju
2. one su prirodni instrumenti općenitijih centara:
- u vođenju koordinacije i
- očuvanju organizacijske cjeline
- (npr.arhiv, personalni odjel, računovodstvo)

FORMALNA I NEFORMALNA ORGANIZACIJSKA STRUKTURA

Formalna organizacijska struktura je:

-unaprijed utvrđeni raspored: - poslova i
- sustava međusobnih veza u određenoj organizaciji

Neformalna organizacijska struktura je

- skup svih relativno trajnih odnosa među ljudima u organizaciji
- koji se se razvili tijekom njihovog zajedničkog rada, a
- koji djeluju na formalne ciljeve organizacije

3. PROCES ORGANIZIRANJA

-Glavni praktični problemi organiziranja- rješenja praktičnih problema tijekom izgradnje i mijenjanja
organizacije, treba tražiti na temelju:
1.) teoretskih shvaćanja o organizacijskoj strukturi kao jedinstvu suprotnosti diobe i povezivanja
2.) praktičnih iskustava u organiziranju koja upozoravaju na pojedine tipične pojave i situacije

Glavni čimbenici koji se odnose na ta generalizirana iskustva su:

1. okvir organizacijskog procesa (organizacijski plan)
2. osnovni dijelovi(elementi)
3. praktični problemi organizacijskog povezivanja (grupiranje, raspon kontakata)þ
4. promjene u organizaciji (promjene I reorganizacija)þ
5. organizacije za organiziranje(organizacijske jedinice za...)

15
3.1. ORGANIZACIJSKI PLAN

Organizacijski plan- njegovim stvaranjem započinje organizacijski proces tj izgradnja konkretne

organizacije (okvir)

Momenti koje treba uzeti u obzir pri izgradnji organizacijskog plana su:
1.) zadatak, specifičan i s naznakom predvidljivih budućih promjena
2.) potrebni ljudi, osobito ključni stručnjaci i organizatori
3.) materijalna sredstva, raspoloživi izvori ljudi i sredstava
4.) pravni propisi koji sadrže potrebne ovlasti u vezi s osnivanjem i radom organizacije
5.) opseg organizacije u glavnim elementima
6.) lokacija, mjesto organizacije i njenih dijelova
7.) potrebna mjera političkog nadzora nad organizacijom
8.) poželjna mjera sudjelovanja građana u radu organizacije

3.2. ELEMENTI ORGANIZACIJE

- najmanji sastavni dijelovi od kojih je organizacija sastavljena su:

1. posao
2. radno mjesto
3. radna jedinica

1) posao
- je ukupnost radnih operacija koje služe obavljanju najmanjeg pojedinog još cjelovitog zadatka
na koji je svrhovito podjelit, pod konkretnim okolnostima, ukupni zadatak organizacije (s
teleološkog aspekta-kao sredstvo za postizanje određenog cilja)

b) radno mjesto
- ukupnost radnih dužnosti, poslova koje treba obaviti jedan čovjek opremljen potrebnim
sredstvima ( s materijalnog aspekta kao skup ljudi i materijalnih sredstava)
c) radna jedinica
-je najmanja formalna skupina u hijerarhiji organizacijskih jedinica u organizaciji (sa
strukturnog aspekta- kao sustav diobe i povezivanja)

Primjer nevedenog: Prema Zakonu o sustavu državne uprave:

- tijela državne uprave su: - ministarstva (16),
- državne upr.org.(9),
- uredi državne uprave u županijama (20+1),
- središnji državni uredi (3).

U sustavu ministarstava formiraju se upravne organizacije i to kao: - uprave,

- zavodi i
- ravnateljstva,

U sklopu upravnih organizacija unutarnje ustrojstvene jedinice su: - službe,

- odjeli,
- odsjeci,
- pododsjeci i
- odjeljci.
Jedan od osnovnih teh. problema u procesu organiziranja jest način određivanja radnih mjesta.

16
Glavne faze određivanja radnih mjesta su:
1.) analiza zadataka organizacije na pojedine poslove
2.) klasifikacija poslova na kategorije
3.) utvrđivanje prosječnog utroška radnog vremen za pojedini posao
4.) kombiniranje više poslova za 1 radno mjesto

3.3. OSNOVE ORGANIZACIJSKIH GRUPIRANJA

- osnivanje radnih jedinica kao formalnih skupina radnih mjesta vrši se grupiranjem prema:
1) srodnosti zadataka
2)sličnosti radnih operacija
3) teritoriju (dioba zavoda za zdravstveno osiguranje na podružnice)
4) korisnicima odnosno krugu ljudi za koje se poslovi obavljaju

Osnove organizacijske podjele- kriteriji za stvaranje formalnih organizacijski definiranih skupina

unutar organizacije tj za dodjeljivanje takvim skupinama pojedinih zadataka

Stara teorija uprave i upravnih prava na europskom kontinentu razlikuje :

1) realno načelo organizacije upravljanja- skupine upravnih organizacija koje se razlikuju po zadatku
(npr.upravni resori)
2) teritorijalno načelo-obuhvaćaju sve zadatke, ali samo za određeni teritorij

Klasična teorija razlikuje četiri osnovne organizacijske podjele:

1) svrha ili zadatak

2) vrsta rada
3)teritorij
4) skupina korisnika

Idealni ciljevi pri grupiranju radnih mjesta radnih jedinica:

a) jasnoća razgraničenja između djelokruga radnih jedinica- mjesta

b) jasnoća linija veze izmešu općenitijeg I specijalnih centara
c) razmjernost zadataka I sredstava za njihovo obavljanje koji su dani pojedinom mjestu- jedinici

3.4. RASPON KONTAKATA I RASPON VERTIKLANE VEZE

Raspon kontakata
- granica opsega pojedine radne/organizacijske jedinice određene je mogućnošću rukovoditelja da
održava, pod specifičnim uvjetima svakog konkretnog primjera, radni kontakt sa svim mjestima koja
su s njim povezana (jedan šef u uredu za prijepis može bez većih problema nadzirati 40-tak
daktilografkinja)
Raspon vertikalne veze
- raspon vertikalne veze znači raspon između najvišeg i najnižeg stupnja u hijerarhiji jedne
organizacije. Organizacija ne smije imati preveliki raspon vertikalne veze, jer će dolaziti do
poteškoća u komunikaciji po vertikali.

- Iz suprotnosti ova dva raspona proizlazi problem koordinacije u hijerarhijskoj organizaciji (jedan se
može smanjiti samo ako se drugi poveća, a povećanje iznad gornje granice umanjuje djelotvornost
organizacije.
Da li je u organizaciji naglašena funkcionalna samostalnost ili pak hijerarhijska povezanost, mogu se
razlikovati tipovi organizacija.

17
Najčešća su 4 tipa organizacije:

1.) funkcionalni (naglašena je samostalnost dijelova i povezanost po stručnoj liniji)

2.) linijsko-štapski (naglašena uloga komande, ali s određenom ulogom stručnih savjetodavnih
jedinica)
3.) linijski (potpuno naglašena komandna odnosno direktive jednog pretpostavljenog)
4.) odborski (koordinira se putem kolegijalnog tijela)

3.5. ORGANIZACIJSKE PROMJENE I REORGANIZACIJA

-promjene u organizaciji kao procesu uvjetovani su slijedećim razlozima:

1.)povećanje opsega djelatnosti

2.)promjenom zadataka
3.)razvojem tehnike rada
4.)djelovanjem suprotnosti u organizacijskoj strukturi
5.) personalnim promjenama

Reorganizacija
- mijenjanje formalne organizacijske strukture jedan od načina prilagođavanja organizacijskim
promjenama
Dvije negativne posljedice koje se javljaju mijenjanjem formalne organizacijske strukture
jesu:
1.) gubitak radnog tempa u organizaciji
2.) gubitak osjećaja sigurnosti kod ljudi koji rade u organizaciji

Alternativni organizacijski plan- predviđanje više organizacijskih rješenja

Organizacijskom izolacijom- poslužit ćemo se kad unaprijed vidimo da u određenoj skupini

poslova postoji podskupina koja će biti izložena promjenama

Način na koji se izvode organizacijske promjene:

1. reorganizaciju treba planirati

2. obavještavanje ljudi u organizaciji
3. uzeti u obzir vanjske posljedice: pravne, financijske, tehničke itd.
4. reorganizacija treba trajati što kraće

Zadatak usavršavanja organizacije i metoda sadrži slijedeće tri skupine poslova:

1.) povremeni ili periodični pregledi radi ustanovljavanja stanja organizacijske strukture i metode
rada s obzirom na okolnosti
2.) preporuke za uvođenje prikladnijih strukturnih oblika i ekonomičnijih metoda rada
3.) izrada uputa i pomoćnih materijala za ostale organizacijske jedinice za nadzor i usavršavanje
vlastite organizacijske strukture i metode rada.

18
 PITANJA:

1. Što je organizacija?
2. S koja 3 stajališta promatramo organizaciju? Objasnite.
3. Što je organizacijska struktura?
4. Što je osnovna značajka organizacije? Objasnite!
5. Na što se svode osnovne suprotnosti procesa diobe/ povezivanja?
6. Na što se svode sekundarne ili izvedene suprotnosti?
7. Vrste grafičkih prikaza?
8. Objasnite pojmove funkcije i hijerarhije?
9. Iz čega proizlazi unutarnja suprotnost između funkcije i hijerarhije?
10. Što je klasični grafički oblik organizacije?
11. Definirajte pojmove centralizacija i decentralizacija?
12. 3 stupnja koja postoje na liniji centralizacije prema sadržaju prenesenih funkcija?
13. Koje pojmove razlikujemo s obzirom na organizacijske konzekvence centralizacije i
decentralizacije?
14. Što čini granicu pojmova „centralizacija“ i „decentralizacija“?
15. Kada se decentralizacija postavlja kao prioritet, a kada decentralizacija???
16. Kako se dijele organizacijske jedinice koje čine organizaciju? Objasnite!
17. Objasnite formalnu i neformalnu organizacijsku strukturu?
18. Koji su glavni čimbenici koji se odnose na generalizirana iskustva (kod procesa
organizacije)?
19. Koji su momenti koje je potrebno uzeti u obzir prilikom izgradnje organizacijskog plana?
20. Koji su najmanji dijelovi od kojih je sastavljena organizacija? Objasni!
21. Koje su glavne faze određivanja radnih mjesta?
22. Osnivanje radnih jedinica kao formalnih skupina radnih mjesta vrši se grupiranjem prema
čemu?
23. Objasnite realno i teritorijalno načelo?
24. Koje su 4 osnovne organizacijske podjele koje razlikuje klasična teorija?
25. Koji su idealni ciljevi pri grupiranju radnih mjesta i radnih jedinica?
26. Objasnite raspon kontakta i raspon vertikalne veze?
27. Najčešća 4 tipa organizacije- objasni?
28. Kojim razlozima su uvjetovane promjene u organizaciji?
29. Što je reorganizacija i koje su njene negativne posljedice?
30. Što je alternativni organizacijski plan?
31. Kada ćemo se poslužiti organizacijskom izolacijom?
32. Navedite načine na koje se izvode organizacijske promjene?
33. Zadatak usavršavanja organizacije i metoda sadrži koje 3 skupine poslova?

19
 III. LJUDI U UPRAVI

1. UVODNE NAPOMENE

- u upravnim organizacijama rade 3 kategorije ljudi:

1. upravni službenici,
2. politički funkcionari,
3. privremeni suradnici

Upravni službenici
- su ljudi koji obavljaju: - intelektualni ili
- manualni rad u upravnim organizacijama kao svoje: - trajno ili
- glavno zanimanje
- (svoj rad obavljaju profesionalno)
Politički funkcionari
- su ljudi koji su na formalno utvrđen način predstavnici politički odlučujućih tijela i njihova funkcija
u konkretnoj upravnoj organizaciji, funkcija im nije profesija
- (oni su članovi predstavničkih tijela, članovi kolegijalnih organa građana u upravi itd.
Privremeni suradnici
- su ljudi u upravnoj organizaciji koji rade privremeno iz sljedećih razloga:
-potrebe za poslovima koji oni rade su vremenski predvidljivo ograničene (honorarni i sl.)
-poslovi koje obavljaju nemaju profesionalni karakter (suci porotnici)

2. DEFINICIJA SLUŽBENIKA I NAMJEŠTENIKA PREMA ZAKONU O DRŽAVNIM

SLUŽBENICIMA (92/06, IZMJENE 142/06, 77/07, 107/07, 27/08)

Državni službenici – prema Zakonu o državnim službenicima

- su osobe koje u državnim tijelima kao redovito zanimanje obavljaju poslove iz djelokruga tih tijela
utvrđenih Ustavom, zakonom ili drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona.
- Oni su također i osobe koje u državnim tijelima obavljaju: - informatičke poslove,
- opće i administrativne poslove,
- planske,
- materijalno-financijske,
- računovodstvene poslove i slične
poslove
Namještenici – prema Zakonu o državnim službenicima
- su osobe koje u državnim tijelima rade na pomoćno-tehničkim poslovima i ostalim poslovima čije
je obavljanje potrebno radi pravodobnog i kvalitetnog obavljanja poslova iz djelokruga državnih
tijela (poslovi vozača, grafičara, domara, elektromehaničara, tista, kuhara, portira itd).

3. ZNAČAJ I ULOGA UPRAVNIH SLUŽBENIKA

Tri glavna aspekta upravne službe:

1. Prvo te povijesno najstarije gledište upućuje:

- da je upravna služba istovjetna s obnašanjem političke vlasti, a
- upravni službenik se smatra osobnim nositeljem dijela državnog monopola prinude (kasnije, on
je nositelj ovlaštenja koja posredno proizlaze iz tog monopola

20
2. Drugo gledište (gotovo jednako staro shvaćanje) iznosi da je upravna služba povlastica
(benificij) koja svome nositelju pruže povoljniji položaj prema drugom članovima zajednice

Posljedice navedenog gledišta jesu:

-kupovanje ili zakup uprarnih službi
-dodjela upravne službe kao nagrade za političke i druge usluge
-dodjela upravne službe temeljem obiteljskih i prijateljskih veza

3. Treće te ujedno i najnovije gledište je shvaćanje upravne službe kao društvene funkcije gdje
ona predstavlja obavljanje određenog društvu korisnog i potrebnog posla
Iz ove koncepcije proizlazi:
- kriterij sposobnosti kao odlučno mjerilo za razvrstavanje i napredovanje službenika
- pojava pravne vezanosti i odgovornosti upravnih službenika prema građanima
- specifična etika javne službe

-ova tri aspekta i danas su vidljiva. Danas ipak sve više prevladava treće shvaćanje uprave kao službe

Opći trend razvoja upravne organizacije je prema:

1. porastu
2. diferencijaciji
3. smanjenju prinude
4. profesionalizaciji

Osnovni problemi u vezi s ljudima u upravnoj organizaciji jesu slijedeći:

1. službenički sustav
2. politika osoblja
3. etika javne službe
4. organizacija personalne službe

Primjer:
1. Karakterističan primjer za shvaćanje upravne javne službe kao obnašanja vlasti jest pojam
magistrature koji je potekao i razvijen u rimskoj državi.
Magistrati su bili izabrani politički funkcionari i upravni službenici u istoj ossobi, a bitna oznaka bila
im je vlast. Njihovi pomoćnici bili su njihova stvar i nisu imali status javnih službenika te se nisu
nalazili ni u kakvu odnosu s obzirom na državu.
Ovaj odnos zadržali su i službenici u doba carstva. Tako su upravitelji provincija (prokonzuli, pretori
itd) zadržali karakter nositelja vlasti- u njima je koncentrirana vlast zapovijedanja i vladanja, civilna i
kaznena jurisdikcija, upravna vlast te vojno zapovjedništvo.
Diferencijacija uprave od vlasti u kasno-rimskoj državi učinjena je diobom civilne od vojne uprave u
Bizantu.

2. Praksa upravne službe kao povlastice vladala je u Bizantu, a usavršena je u vrijeme francuske
predrevolucionarne monarhije gdje se razvio pojam “vlasništvo” službe. Početkom 19.st. franc.oficiri
u vojsci smatrani su vlasnicima svoga vojnog čina.
U Engleskoj je do polovice 19.st. vladala politička i osobna protekcija kao isključiva metoda dolaska
u javnu službu

3. Prave tragove kriterija sposobnosti kao ključnog mjerila za primanje u službu susrećemo u
razvijenim upravnim sustavima velikih azijskih despocija (carska Kina)
U većini europskih i američkih država taj je kriterij uveden tek tijekom 19 i 20st.
21
4. SLUŽBENIČKI SUSTAV

Službenički sustav je:

- cjeloviti skup logički povezanih kategorija
- u koje se radna mjesta i upravni službenici razvrstavaju prema unaprijed utvrđenim
kriterijima,
- a koje su temelj za njihovo nagrađivanje i okvir za kretanje u službi

Službenički sustav obuhvaća:

1.) sustav klasifikacije

2.) platni sustav
3. sustav napredovanja

Svrha službeničkog sustava jest ostvariti:

1. maksimum svrsishodnosti sa stajališta upravne organizacije i

2. maksimum pravednosti prema službeniku

4.1. SUSTAV KLASIFIKACIJE

Sustav klasifikacije
- je skup kategorija u koje se razvrstavaju upravni službenici, a
- on treba sadržavati: -nazive i definicije pojedine klase
-sustav klasa koji povezuje sve klase u jednu neproturječnu i povezanu cjelinu
-pravila za razvrstavanje službenika i radnih mjesta u pojedine kategorije

-klasifikacija se može provoditi: 1. vertikalno i

2. horizontalno

Prema načinu određivanja kategorija klasifikacijski sustav se može podijeliti na:

1. klasifikaciju radnih mjesta- pojedina klasa obuhvaća sva radna mjesta s jednakim ili sličnim
dužnostim i drugim obilježjima
2. klasifikacija službenika -pojedina klasa obuhvaća sve službenike s istim određenim osobnim
svojstvima(najčešće školska sprema i radni staž)

Klasifikacija radnih mjesta:

- polazi od radnog mjesta kao svog osnovnog čimbenika.
- Radno mjesto je organizacijski pojam, a možemo ga definirati kao ukupnost svi radnih dužnosti za
čije se obavljanje predviđa jedan službenik
- Tako opće zadatke organizacija treba pretvoriti u konkrentne poslove, a njih dalje raščlaniti u
radne dužnosti pojedinca

Klasifikacija službenika:
- polazi od osobnih svojstava službenika koji rade u upravnim organizacijama
- službenici se ovdje ne klasificiraju prema svojim osobnim svojstvima, već prema objektivnim
činjenicama
- Tako se razvrstavanje vrši npr. po formalnom obrazovanju ili klasifikaciji što ju je stekao pojedini
službenik.

22
- Prema Zakonu o državnim službenicima radna mjesta u državnim tijelima se klasificiraju prema
standardnim mjerilima za sva državna tijela, a to su:

1. potrebno stručno znanje

2. složenost poslova
3. samostalnost u radu
4. stupanj suradnje s drugim državnim tijelima i komunikacije sa strankama
5. stupanj odgovornosti i utjecaj na donošenje odluka

- Sustav klasifikacije radnih mjesta osigurava izvršenje upravljačkih i izvršnih poslova kroz sljedeće
kategorije:

1. radna mjesta rukovodećih državnih službenika

2. radna mjesta viših državnih službenika
3. radna mjesta nižih državnih službenika

4.2. PLATNI SUSTAV

Plaća koju službenik prima za svoj rad u upravnoj organizaciji ovisi o:

1. rangu radnog mjesta na kojem radi

2. stupnju razvrstavanja samog službenika
3. kombinaciji dva navedena

Plaća može biti:

1. jedinstvena ili
2. sastavljena, ovisno o tome sastoji li se od jednog ili više novčanih iznosa.

Platni sustav mora ispunjavati slijedeće uvjete:

1. plaća mora biti dovoljna ekonomska osnova za egzistenciju službenika

2. razlike u plaći moraju odgovarati razlici u vrijednosti službenika za službu
3. razlike u plaći potiču na veće zalaganje u radu i stručno usavršavanje
4. ne smije biti diskriminatoran u usporedbi s drugim platnim sustavima

U nagrađivanju svakog ljudskog rada ključan je ekonomski trenutak.

Ekonomski trenutak u određivanju plaće javnih službenika sastoji se u tome da je riječ o plaći za
određenu količinu rada određene kvalitete.

U pogledu načina određivanja novčane plaće primjenjuju se ove 3 alternative:

1. određivanje minimuma i maksimuma unutar kojih plaću određuje nadležni pojedinac ili tijelo
2. određivanje plaće jednim iznosom
3. određivanje minimuma i maksimuma, ali da službenik dobiva povećanje protokom vremena dok je
na tome mjestu, tako da se kreće od minimuma prema maximumu.

Prema kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike, plaću službenika i namještenika čini:
1. osnovna plaća i
2. dodaci na osnovnu plaću

23
Osnovna plaća je umnožak:
- koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen službenik ili namještenik i
- osnovice za izračun plaće,
- uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

Dodaci na osnovnu plaću su:

- dodaci za uspješnost na radu,
- dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada i
- druga uvećanja plaće.

U javnoj upravi poseban je problem raspon plaća, odnosno razlika između najveće i najmanje plaće.
Tako je potreban dovoljan raspon da bi se djelovalo poticajno te privuklo u javnu službu određeni broj
najsposobnijih ljudi. No, plaća, u javnim službama često je izložena kritikama.
Posljedica toga je postupno smanjivanje raspona plaća u svim zemljama gdje su kritičari raspona bili
posebno utjecajni. ( SAD, Francuska).
Pri razmatranju diskriminacije u pojedinim platnim sustavima uzimaju se kao primjer povoljniji platni
uvjeti u privredi, a nepovoljniji u javnim službama i to za poslove koji se po svojim sličnim obilježjima
mogu uspoređivati.

4.3. SUSTAV NAPREDOVANJA

Napredovanje je
- redovno kretanje službenika u službi tj.
- postupno prelaženje na sve odgovornije položaje na ljestvici radnih mjesta i
- postizanje sve povoljnije situacije: - u osobnom razvrstavanju i
- odgovarajućem stupnju plaće.

Različite načine napredovanja možemo svesti na 2 skupine:

1. otvoreni sustav
2. automatski sustav

U otvorenom sustavu napredovanja službenik napreduje na temelju ocjene njegovih sposobnosti za

odgovorniji položaj od strane pojedinca ili tijela ovlaštenih da donesu odgovarajuće odluke.
Svrha ovog sustava jest potaknuti službenike na bolji radni učinak i vlastito usavršavanje.
Prilagođen je sustavu klasifikacije radnih mjesta.
U automatskom sustavu službenik napreduje prema određenim kriterijima (staž, stjecanje više
kvalifikacije).
Procjena tih kriterija uglavnom je neovisna o volji pojedinca ili tijela (prilagođenje sustavu klasifikacije
službenika).
Svrha ovog sustava jest pružanje sigurnosti u pogledu napredovanja u službi.
Napredovanje službenika u službi ima 2 aspekta:
1. poboljšanje vlastite situacije sa stajališta službenika
2. popunjavanje radnih mjesta ljudima iz organizacije u koje je uložen određen odgojni rad sa stajališta
organizacije

U praksi se primjenjuju kombinacije oba sustava da bi se postigle i obje svrhe.

Otvoreni sustav:
Prednosti- ima veću selektivnu i stimulativnu vrijednost
Nedostaci- tehnički i etički problemi
24
Automatski sustav:
Prednosti- jednostavnost u tehničkom i etičkom smislu
Nedostaci- nepouzdanost pretpostavki na kojima je izgrađen automatski sustav.

Karijera je put kretanja službenika u službi.

Možemo razlikovati 3 skupine značenja riječi „karijera“:

1) najstarija skupina podrazumijeva pod karijerom jednostavno napredovanje po hijerarhijskoj
ljestvici (također i napredovanje prema većoj plaći)
2) ova skupina obuhvaća osim poboljšanja osobne situacije i vlastiti razvoj u radu
3) posljednja skupina daje pojmu karijere različita uža značenja npr. kretanje u službi s određenim
metodama odabiranja, način napredovanja s izolacijom od stranačkih utjecaja itd. Ova shvaćanja
odraz su posebnih okolnosti određene zemlje.

Prema Zakonu o državnim službenicima, državni službenik može biti unaprijeđen ako je:

1. njegov rad najmanje 2 puta uzastopno ocijenjen „izvanrednim“

2. raspisan interni natječaj za popunu radnog mjesta
3. javio se na raspisani natječaj za popunu radnog mjesta i ispunjava formalne uvjete
4. postigao zadovoljavajuće uvjete na testiranjima

PITANJA:

1. Koje kategorije ljudi rade u upravnim organizacijama? Definirajte ih!

2. Definirajte drž. službenike i namještenike prema Zakonu o drž. službenicima!
3. Koja su 3 aspekta upravne službe? Objasni!
4. Koji je opći trend razvoja upravnih organizacija?
5. Koji su osnovni problemi u vezi s ljudima u upravnim organizacijama?
6. Što je službenički sustav?
7. Što obuhvaća službenički sustav?
8. Koja je svrha službeničkog sustava?
9. Što je sustav klasifikacije i što on podrazumijeva?
10. Kako se klasifikacija može provoditi?
11. Prema načinu određivanja kategorija klasifikacijski sustavi se mogu podijeliti kako? Objasnite
svaku klasifikaciju?
12. O čemu ovisi plaća koju službenik prima te kakva ona može biti?
13. Koje uvjete mora ispunjavati platni sustav?
14. U pogledu načina određivanja novčane plaće primjenjuju se koje 3 alternative?
15. Što čini osnovnu plaću prema kolektivnom ugovoru za drž. službenike i namještenike?
16. Što je napredovanje?
17. Objasnite otvoreni i automatski sustav?
18. Objasnite prednosti i nedostatke otvorenog i automatskog sustava napredovanja?
19. Prema Zakonu o drž. služb. kada drž. službenik može biti unaprijeđen?

25
 IV. LJUDI U UPRAVI II

Kadrovska politika (politika osoblja) je

- sustavna djelatnost oko popunjavanja radnih mjesta u upravnoj organizaciji službenicima,
- stvaranje odgovarajućih uvjeta rada za njih, s dvostrukim ciljem postizanja maksimalne
djelotvornosti organizacije, optimalnog razvoja, osobnog zadovoljstva ljudi koji u njoj rade.

Kadrovska politika obuhvaća 3 skupine poslova:

1. u vezi s primanjem u službu i razmještajem službenika na pojedina radna mjesta
2. u vezi sa stručnom obukom i pomoći u osobnoj izgradnji službenika u službi
3. u vezi sa stvaranjem optimalnih uvjeta za rad službenika
- Postavljanje pravog čovjeka na pravo mjesto bilo je uvijek jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. Iz
tog razloga, politika osoblja je srž svake personalne službe. No isto tako, politika osoblja dio je
personalnih poslova koji najmanje podnose formalna i stalna pravila.

Svrha popunjavanja upravne organizacije službenicima je:

1. isključivanje nepodobnih (nesposobnih ili nedostojnih) kandidata za pojedina radna mjesta
2. privlačenje što sposobnijih pojedinaca u službu i razmještaj na radna mjesta prema prikladnosti

U današnjim uvjetima postoje elementi selekcije u uvjetima za primanje službenika, a odnose se na:
1. potrebe pojedine upravne organizacije za ljudima određene struke i sposobnosti
2. osobna svojstva samih kandidata za primanje u službu i to: - pripadnost kandidata zajednici i
- sposobnost kandidata za službu

Prema Zakonu o državnim službenicima, radna mjesta u državnoj službi mogu se popunjavati u skladu
s pravilnikom o unutarnjem redu prema usvojenom planu prijema u službu.

Pravilnikom o unutarnjem redu utvrđuju se:

1. radna mjesta u državnom tijelu,
2. potreban broj državnih službenika na svakom radnom mjestu,
3. uvjeti za raspored te
4. druga pitanja od značaja za organizaciju i način rada u državnom tijelu sukladno Zakonu.

Osoba koja se prima u državnu službu mora imati:

1. odgovarajući stupanj obrazovanja,
2. odgovarajuće stručno znanje i iskustvo (osim kod vježbenika),
3. zdravstvena sposobnost za obavljanje poslova radnog mjesta na koje se prima
4. hrvatsko državljanstvo

Za primitak stranog državljanina ili osobe bez državljanstva u službu pored uvjeta propisanih
zakonom potrebno je i prethodno odobrenje središnjeg tijela državne uprave nadležnog za službeničke
odnose.

Nadzor uvjeta može biti:

1. nadzor uvjeta ostvarenih prije trenutka kandidiranja- provodi se na temelju dokumenta o postojanju
određenih uvjeta
2. nadzor uvjeta u momentu kandidiranja- ispitima znanja, sposobnosti…
3. nadzor uvjeta nakon stupanja na posao- primanje u službu na pokus- pripravnički staž

26
Većina personalnih sustava polazi od okvirnog zahtjeva iste dostupnosti upravnih službi svim
građanima u jednakim uvjetima.
Navedeni etički zahtjev zadovoljava se uvođenjem javnog natječaja za mjesta u upravnom sustavu.
Od državnih službenika zahtjeva se i politička lojalnost, a to je svojstvo što ga svi službenički sustavi
zahtijevaju od svojih članova. Razlika među upravnim sustavima je u tumačenju izraza „ politička
lojalnost“ i metodama pomoću kojih se provodi nadzor lojalnosti.
Kako će se tumačiti izraz lojalnosti, koja će se metoda nadzora primijeniti ovisno je o situaciji u zemlji
te o tradicijama i obilježjima pojedine zemlje.
Inkompatibilnost znači da funkcija člana političkog predstavničkog tijela, odnosno politička funkcija
i svojstvo profesionalnog javnog službenika nisu spojivi.
Kada uprava dosegne razinu gdje više nije moguća proizvoljnost u popunjavanju radnih mjesta te se
izbor osoblja obavlja na temelju pojedinih sposobnosti ili znanja, metoda ispita uzima se u obzir kao
sredstvo nadzora.
Po formi ispiti mogu biti usmeni, pismeni i praktički, a po organizaciji- pojedinačni i skupni te
centralizirani i decentralizirani.
Gotovo općenito prihvaćen sustav danas je sustav natječaja (uveden najprije u Engleskoj oko 1850.
god.).

2 su izvora upravnih kadrova:

1. škola i
2. praksa.

Formiranje ljudi za službu u upravi

- jest: 1. autonoman,
2. svjestan proces stjecanja znanja,
3. skupljanje iskustva i vlastite izgradnje
4. koji pokreće i provodi pojedinac u namjeri da njegov budući ili sadašnji rad bude na što višoj
razini.

Formiranje ljudi u službi može se promatrati:

1. prema cilju,
2. prema vremenu provođenja,
3. prema mjestu provođenja.
prema cilju: - obuka/učenje (stječe se određena vrsta/količina znanja) i
- odgoj (razvoj stavova, navika)
prema vremenu provođenja (formiranje prije i nakon stupanja u službu)
prema mjestu provođenja (formiranje na radu i izvan radnog procesa).

Metode formiranja
1. Školovanje
- u općim ili specijalnim školama i drugim nastavnim ustanovama (predavanja, seminari,
nastava)
2. Tečajevi
- prijelazni oblik između organizirane nastave ustanova i slobodnog učenja, a dolaze u obzir
samo kada drugi oblici formiranja za službu nisu mogući.
3. Formiranje u praksi
- rad na mjestu pod nadzorom i vodstvom iskusnijeg službenika, rotacija kroz različite dužnosti,
upućivanje u sličnu ustanovu, pripravnički staž…
4. Pojedinačno ili zajedničko učenje i izgradnja
- čitanjem, diskusijom, brainstorming gdje sudjeluju pojedinci koji rade na vlastitom formiranju.

27
Cilj formiranja u službi, u tehničkom pogledu, može se sastojati od jednog ili nekoliko učinaka:
1. osposobljavanje za bolje obavljanje sadašnjeg posla
2. pripremanje za složeniji i odgovorniji posao
3. prekvalificiranje za drugi posao
4. razvijanje određenih osobnih svojstava službenika
Prednosti formiranja u službi, u usporedbi s pripremom u školama, vidljive su u ekonomski i
kulturno nerazvijenijim zemljama koje su u procesu urbanog razvoja.
Takav oblik formiranja ima i prednost jer se usavršavanje službenika može bolje prilagoditi
potrebama pojedine upravne organizacije.

UVJETI RADA

Popunjavanje radnih mjesta ljudima pretpostavlja odgovornost za stvaranje uvjeta rada koji će
omogućiti da se sposobnost pojedinca te njegov radni ulog najbolje izraze.
Problemi na koje u tom pogledu treba obratiti pažnju su:

1. fizički uvjeti radne sredine (prostorije, namještaj, sanitarni uređaji…)

2. radno vrijeme (trajanje neprekidnog rada, jednokratni ili dvokratni dnevni rad)
3. zaštita na radu (higijensko- tehnička zaštita, zaštita od požara, socijalno – zdravstvena zaštita).

U nas se često raspored radnih prostorija prepušta slučajnu, no trebalo bi se voditi računa o
slijedećim ciljevima:
1. grupirati glavne djelatnosti upravne organizacije prostorno i zajedno
2. organizacijske jedinice koje ostvaruju najviše međusobnih kontakata trebale bi biti prostorno
blizu,
3. linije veze među pojedinim radnim mjestima trebaju biti što kraće
4. postići maksimalnu uštedu prostora
5. osigurati najveću moguću pristupačnost građanima …
6. raspored radnog prostora trebao bi biti dovoljno elastičan kako bi se mogao prilagoditi mijenjanju
uvjeta rada i organizacijske strukture

Osnovni cilj brige za osiguranje i poboljšanje uvjeta rada jest održanje i razvijanje radne
sposobnosti službenika.
Radna sposobnost obuhvaća:
1. svjesno znanje,
2. stečene radne navike,
3. naučene vještine te
4. primarnu sklonost za obavljanje određenog posla.

PITANJA:
1. Što je kadrovska politika?
2. Koje 3 skupine poslova ona obuhvaća?
3. Koja je svrha popunjavanja upravne org. službenicima?
4. Na što se odnose elementi selekcije za primanje službenika u službu?
5. Što mora zadovoljiti osoba koja se prima u drž. službu?
6. Kakav može biti nadzor uvjeta?
7. Objasnite metodu ispita prilikom popunjavanja radnih mjesta?
8. Definirajte formiranje ljudi za službu u upravi?
9. Kako se takvo formiranje može promatrati? Objasnite!
10. Navedite i objasnite metode formiranja?
11. Cilj formiranja u službi, u tehničkom pogledu, može se sastojati od kojih učinaka?
12. Navedite probleme koji mogu nastati prilikom formiranja uvjeta rada?
13. O čemu treba voditi računa prilikom raspoređivanja radnih prostorija?
28
 V. SLUŽBENIČKA ETIKA

Etika javnog službenika je skup društvenih pravila koje je službenik usvojio kao svoj osobni kriterij
ponašanja s obzirom na svojstvo javnog službenika.

Glavni društveni odnosi na koje se odnose pravila službeničke etike jesu:

1. odnos službenika prema građanima kao pojedincima
2. odnos službenika prema društvu kao cjelini
3. odnos službenika prema upravnoj organizaciji
4. odnos službenika prema radu

Odnos službenika prema građanima

Javni službenici obavljaju posao potreban zajednici tj. njenim članovima iz čega slijedi:
1. da službenici ne smiju prema drugim građanima doći u položaj koji drugima vladaju ili upravljaju
2. kao proizvođači jedne vrste društvenih usluga, a kao potrošači drugih trebaju svoj odnos s
građanima
temeljiti na ravnopravnosti, jednakosti te spremnosti da pomognu na području svoje djelatnosti.
3. razvoj uprave u budućnosti ići će prema općem ukidanju „vladavine čovjeka nad čovjekom“ te
pretvaranju javne uprave u skup stručnih društveno korisnih djelatnosti

Uljuđenost međusobne komunikacije službenika i stranaka proizlazi iz opće kulture određene

zajednice.
Taj odgoj nije automatski te upravo odgoj javnih službenika te preko njih i stranaka, zadatak je
upravih organizacija.

Odnos službenika prema društvu u cjelini

Odnos službenika prema politici i društvu temelji se na privrženosti zajednici (jedan od tih aspekata
je odnos prema političkim čelnicima).
U tom odnosu treba razlikovati čovjeka od funkcije jer političar i službenik jesu ravnopravni-
obavljaju društveni posao, no razlikuju se kao nositelji određenih organizacijskih uloga. Političari
donose odluke prema kojima službenici rade, a ujedno vrše i nadzor nad obavljanjem tih odluka, no
nisu stručnjaci za pojedini upravni posao.

Odnos službenika prema upravnoj organizaciji

- Ima 2 aspekta:
1. usvajanje u sklopu općih ciljeva i mjerila vrijednosti, posebnih ciljeva, zadataka i metoda rada
konkretne upravne organizacije
2. kolegijalni odnos – prema članovima upravnih organizacija
- lojalnost službenika mora biti usmjerena pravilno te imati određene granice
- takav službenik prema svome temperamentu, sklonosti, savjesnosti i odgoju
mora pozitivno ocjenjivati ciljeve što ih njegova upravna organizacija želi
postići

Odnos službenika prema radu

- U idealnom slučaju, određuje:
1. snažno zanimanje službenika za područje svoje stručnosti,
2. radost zbog djelovanja i razvijanja svojih snaga i
3. stjecanja vještina u odabranom zanimanju.
- Stimulativna sredstva (odlikovanja, pohvale) i sankcije (disciplinske, kaznene, administrativne)
rješenja su za granične slučajeve, a ako se često primjenjuju odražavaju nepovoljno stanje odnosa
prema radu
- Različite okolnosti te različita mjerila vrijednosti podrazumijevaju i različite čimbenike koji utječu
na radni moral.
29
- Pet je skupina takvih čimbenika:
1. povezanost službenika s organizacijom
2. zadovoljnost sa samim radom
3. odnos s neposredno pretpostavljenim
4. kontakt i suradnja sa suradnicima
5. osobne prednosti

ETIČKI KODEKS DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

- Etičkim kodeksom državnih službenika uređuju se pravila dobrog ponašanja državnih

službenika, utemeljena na:
1. Ustavu,
2. ratificiranim i objavljenim međunarodnim ugovorima te
3. zakonima i drugim propisima Republike Hrvatske.
- Etički kodeks sadrži pravila dobrog ponašanja državnih službenika:
1. prema građanima i
2. u međusobnim odnosima državnih službenika.
- Etičkim kodeksom građani se upoznaju s ponašanjem koji imaju pravo očekivati od državnih
službenika.
- Međusobni odnosi službenika temelje se na uzajamnom ponašanju, povjerenju, suradnji, pristojnosti
i strpljenju.
- Pri iznošenju stavova državnih tijela i osobnih stavova, službenik pazi na osobni ugled i ugled
državne službe.
- Građani i službenici mogu se obratiti čelniku državnog tijela s pritužbom na ponašanje slubženika, za
koje smatraju da je protivno odredbama kodeksa.
- Pritužbe razmatra čelnik tijela i po potrebi pokreće postupak zbog povrede službene dužnosti.
- Čelnici državnih tijela dužni su jednom godišnje, najkasnije od 30.12. izvijestiti središnje tijelo
državne uprave nadležno za službeničke odnose (min. Uprave), o podnesenim pritužbama.
- Kada posebnosti državne uprave (službe) to zahtijevaju, čelnici državnih tijela mogu, uz suglasnost
Vlade RH, donositi posebne etičke kodekse koji moraju biti u suglasnosti s Etičkim kodeksom
državnih službenika (NN 49/06, 134/08).
- Etički kodeks je javan (na web stranicama Vlade i svih državnih tijela).
- Izmjenama i dopunama kodeksa iz 2008. godine u svakome državnom tijelu čelnik imenuje po
jednog službenika – povjerenika za etiku.
- Povjerenici za etiku:
1. prate primjenu Etičkog kodeksa u državnom tijelu,
2. promoviraju etičko ponašanje u međusobnim odnosima službenika i odnosima službenika prema
građanima,
3. daju savjete službenicima o etičkom ponašanju,
4. zaprimaju pritužbe službenika i građana na neetično i moguće koruptivno postupanje službenika,
5. provode postupak ispitivanja osnovanosti pritužbe te vodi evidenciju o zaprimljenim pritužbama.

- Na prijedlog središnjeg tijela državne uprave nadležnog za službeničke odnose (ministarstvo uprave),
Vlada RH odlukom imenuje članove Etičkog povjerenstva na vrijeme od 4 godine.

- Etičko povjerenstvo ima 6 članova, a sačinjavaju ga:

1. 2 predstavnika državnih službenika
2. 2 predstavnika sindikata,
3. 1 predstavnik Stručne službe Hrvatskog sabora i
4. 1 predstavnik nevladine udruge

30
- Etičko povjerenstvo:
1. prati primjenu etičkog kodeksa,
2. prati međunarodne standarde u pogledu etičkog postupanja,
3. prati primjenu propisa u području etičkog postupanja,
4. analizira povrede etičkog kodeksa itd.

ORGANIZACIJA PERSONALNE SLUŽBE

- personalna služba obuhvaća dvije skupine zadataka:

1. poslovi u vezi s aktivnim unapređivanjem kadrovskih prilika u upravnoj organizaciji:
- stvaranje i usavršavanje određenog klasifikacijskog i platnog sustava,
- popunjavanje radnih mjesta te
- politika napredovanja,
- stručno uzdizanje službenika itd.
2. poslovi personalne administracije:
- uredno vođenje propisanih formalnih postupaka,
- donošenje upravnih akata u vezi sa službeničkim odnosima,
- vođenje personalne evidencije

- Organizacija personalne službe obuhvaća:

1. ne postoji posebna personalna službe, već personalne poslove obavljaju vodeći funkcionari
upravnih organizacija kao dio funkcije vodstava
2. personalne poslove obavljaju specijalizirane stručne organizacijske jedinice – personalni odjeli,
odsjeci i dr. – unutar svake upravne organizacije
3. osim specijalnih jedinica postoji posebna upravna organizacija u sustavu i povezuje ih u cjelovitu
personalnu službu

PITANJA:

1. Što je etika javnog službenika?

2. Koji se društveni odnosi koji e odnose na pravila službeničke etike? Objasnite svaki od odnosa.
3. Što se uređuje etičkim kodeksom i što on sadržava?
4. Da li je moguće donositi posebne etičke kodekse?
5. Objasnite osnivanje i značenje povjerenika za etiku i etičkog povjerenstva?
6. Koje dvije skupine zadataka obuhvaća personalna službe?
7. Što obuhvaća organizacija personalne službe?

31
 VI. MATERIJALNA SREDSTVA UPRAVE

1. UVODNA RAZMATRANJA
- Materijalna sredstva uprave su ona ekonomska dobra kojima se upravne organizacije služe radi
ostvarenja svojih ciljeva.
- Razvojne tendencije društvenog razvoja te složenosti samih sredstava kreću se u slijedećim
smjerovima:
1. POJEDINAČNO RASPOLAGANJE UPRAVNIM SREDSTVIMA
- stadij u razvoju upravljanja u kojima ekonomski i politički oblici vlasti nisu diferencirani već čine
cjelinu u rukama istih nosilaca (vladar je ujedno i vlasnik zemlje kojom vlada)
2. DRŽAVNO VLASNIŠTVO UPRAVNIH SREDSTAVA
- prevladava nužno kad se politička vlast odvaja od vlasništva proizvodnih sredstava
- proizvodna sredstva su u vlasništvu državljana i to kao privatno vlasništvo pod općim jamstvom
političkog poretka
- upravna sredstva su pod isključivim nadzorom politički odlučujuće skupine
3. NAJNOVIJA RAZVOJNA FAZA
- nastupa s daljnjom diferencijacijom uprave na upravne organe kao oruđe vlasti i na organizacije
javne službe za koje vlast nije prijeko potrebna pretpostavka

- Klasifikacija materijalnih sredstava uprave može se provesti s mnogo različitih stajališta na

kategorije i podkategorije:

1. s ekonomskog stajališta:
- potrošna ili upotrebna dobra s gledišta potrošača
- sirovine i proizvodna dobra s gledišta proizvođača
2. prema aspektu sredstava koji promatramo:
- tehnička sredstva
- financijska sredstva
3. podjela na: - vanjska materijalna sredstva uprave
- unutarnja materijalna sredstva uprave

2. POVEĆANJE ULOGE MATERIJALNIH SREDSTAVA

- Uloga materijalnih sredstava uprave u cjelokupnom ekonomskom životu postaje s vremenom sve
veća.
- Zašto je tome tako?
1. upravne organizacije troše sve veći dio nacionalnog dohotka
2. načini na koje se sredstva upravne organizacije sve više troše, utječu na nacionalno gospodarstvo u
cjelini

- Osnovni opći razlozi rastu upravnih troškova jesu slijedeći:

1. opći rast proizvodnih snaga
2. rast mogućnosti i potreba ljudi
3. industrijalizacija i urbanizacija
4. opadanje uloge obitelji
5. nerazmjerno poskupljenje pojedinih upravnih djelatnosti
6. blizina i međusobna ovisnost ljudi u svijetu uopće
7. tendencija prema većem udjelu društvenih snaga u životu zajednice

32
- Istodobno, sve značajniji postaje politički nadzor izvora materijalnih sredstava uprave –
koncentracija tog nadzora nužno povlači za sobom koncentraciju političke vlasti.
- dekoncentracija sustava financiranja upravne organizacije pokazuje se kao potreban sastavni dio
borbe za npr. i političku decentralizaciju i demokraciju (demokratizaciju).

3. DRUŠTVENI KARAKTER PREMA EKONOMIČNOSTI

- Unutar sustava upravne organizacije težište problema pribavljanja i trošenja materijalnih sredstava s
vremenom se premješta od osiguranja društvenog karaktera tih sredstava na pitanje ekonomičnosti
npr. programa i akcija
- U ranijim fazama razvoja pojedinog upravnog sustava postoji se jasno razgraničiti upravna sredstva
od osobne imovine pojedinca.
- Tome su prilagođeni i instrumenti financiranja i financijsko-imovinski nadzor – sustav oporezivanja,
budžetiranja, javnog računovodstva – omogućiti jasan uvid u rukovanje materijalnim sredstvima
uprave, a odgovornost se veže uz određene osobe
- Klasični mehanizam budžeta ponajprije omogućuje nadzor trošenja javnih sredstava, a manji je
prilagođen svrsishodnosti i ekonomičnosti utroška tih sredstava («parazitiranje na proračunu»).
- s povećanjem ukupne visine materijalnih sredstava uprave sve je naglašenije pitanje najveće
društvene koristi, tj. najnižeg društvenog troška u vezi s materijalnim sredstvima uprave
- Kriterij ekonomičnosti se razvijaju i omogućavaju unapređivanje različitih upravnih programa i
metoda u primjeni određenog programa s aspekta bilance koristi i troškova.
- Instrumenti financiranja nastoje se tome prilagoditi
- U tome postupku prilagođivanja upravo je važna ta usporedba koristi upravnih djelatnika društvu u
cjelini s cijenom korištenja te upravne djelatnosti.
- Ponekad je ta cijena očigledna npr. cijena bolnice po jednom bolničkom danu, cijena škole po
jednom učeniku, cijena studiranja po jednom studentu itd.
- takva tehnika nazvana je tehnika konfrontacije
- no praksa nas upozorava da treba biti oprezan kada se želi brojčano izraziti društvena korist nekog
upravnog programa
- npr. manje poništenih prvostupanjski rješenja može značiti bolji rad prvostupanjskih organa ili pak
slabiji rad drugostupanjskih, veći protok pacijenata može značiti efikasniji rad zdravstvene ustanove
ali i površan rad liječnika itd.
- važno je imati u vidu navedene poteškoće te biti oprezan i naći pouzdane metode mjerenja
- kada se želi dobiti jasan pregled opće bilance troškova i koristi za društvo od pojedinih upravnih
programa, klasični proračun kao element financiranja ne može potpuno zadovoljiti
- najpoznatiji pokušaj da se tehnika financiranja prilagodi modernoj problematici jest tzv. proračun po
djelatnostima
- prema tome proračunu rashodi nisu više podijeljeni po resorima i upravnim organizacijama, već su
zajedno grupirani svi rashodi koji se odnose na istu upravnu djelatnost (npr. inspekcijski pregled
određenog broja poduzeća, opća liječnička službe za određeni broj stanovnika itd.).
- prednosti ove metode su:
1. pomoć u usavršavanju planiranja
2. efikasna kontrola
3. olakšava donošenje odluka na svim nivoima
4. olakšava decentralizaciju odlučivanja
5. olakšava odnose s građanima jer pruža javne informacije o svakom pojedinom programu

33
4. TEHNIČKA SREDSTVA U UPRAVE

- su specijalizirana upravna sredstva za rad, tj. materijalna sredstva kojima se službe upravne
organizacije u procesu upravljanja i to bez obzira na vanjski cilj svoje djelatnosti:

1. upravne zgrade
2. namještaj i pribor
3. strojevi za pisanje i umrežavanje
4. uređaji za prijenos i vezu
5. računski i knjigovodstveni strojevi
6. uređaji za sortiranje i klasifikaciju
7. uređaji za evidenciju i dokumentaciju
8. knjižnice
9. vizualna pomoćna sredstva

- upravna sredstva za rad prolaze kroz proces racionalizacije – sve potpunije prilagođavanje pojedinog
sredstva svrsi koja se njime želi postići.
- npr. poslovi prolaze kroz proces mehanizacije – ljudsku radnu snagu sve više zamjenjuju strojevi
- mehanizacija zahvaća naročito djelatnosti koje se sastoje u rukovanju podacima i to u ovih 5 glavnih
faza radnih procesa ove vrste:
1. prikupljanja
2. prenošenja
3. klasifikacija
4. analiza
5. bilježenje podataka

- mehanizacija uredskog rada je neizbježna kao i svaki drugi tehnički razvoj i napredak
- prednosti prelaska s ručnog na mehanički pogon u upravi očituju se u dobitku vremena koje znači i
uštedu u radnoj snazi
- opasnosti se sastoje u tome da se ponekad precjenjuju ili krivo ocijeni mogućnost mehanizacije te se
stroj ne koristi u punome kapacitetu, a isti učinak mogao se postići boljom organizacijom rada
- mehanizaciji se treba pristupiti promišljeno i s planom te uzeti u obzir slijedeće korake:
1. proučiti posao koji se želi mehanizirati
2. utvrditi i pripremiti novi način poslovanja
3. podučiti osoblje
4. uvesti u praksu novi način rada
- tijekom pripremnih radova za mehaniziranje nekog posla veliku pažnju treba posvetiti proučavanju
sinkronizacije ljudi i strojeva radi maksimalne iskorištenosti.

34
 PITANJA:

1. Što su materijalna sredstva uprave?

2. U kojim smjerovima se kreću razvojne tendencije društvenog razvoja?
3. Navedite klasifikaciju materijalnih sredstava?
4. Zašto uloga materijalnih sredstava uprave u cjelokupnom ekonomskom životu postaje sve veća?
5. Koji su opći razlozi rasta upravnih troškova?
6. Unutar sustava upravne organizacije težište problema pribavljanja i trošenja materijalnih sredstava s
vremenom se premješta kako?
7. Što omogućuje klasični mehanizam budžeta?
8. S povećanjem ukupne visine materijalnih sredstava uprave što je posebno naglašeno?
9. Što je tehnika konfrontacije?
10. Objasnite položaj rashoda prema proračunu po djelatniku?
11. Koje su prednosti navedene metode?
12. Što su tehnička sredstva u upravi? Navedite neka od tih sredstava.
13. Mehanizacija zahvaća naročito djelatnike koji i se sastoje u rukovanju podacima i to u kojih 5
glasnih faza?
14. Koje su prednosti, a koje opasnosti prelaska s ručnog na mehanički pogon u upravi?
15. Koje korake treba uzeti u obzir prilikom provođenja mehanizacije u upravi?

35
 VII. ŠTO JE JAVNA UPRAVA TE GDJE I KAKO DJELUJE

1. UVODNA RAZMATRANJA

- pojam javne uprave označava:

1. upravljanje odnosno vođenje javnih poslova tj. konkretnu djelatnost
2. organe odnosno strukture za upravljanje tih poslovima

- prva definicija je materijalne naravi jer se odnosi na djelatnost i javna uprava predstavlja ukupnost
pravnih i materijalnih djelatnosti, koje su u nadležnosti javnih vlasi i kojima je svrha zadovoljiti javni
interes
- u okviru navedene definicije javna uprava obavlja slijedeće poslove:
1. informira javnu vlas o javnim potrebama
2. priprema odgovarajuće mjere koje će ta vlast poduzeti
3. izvršava mjere koje javna vlast odredi

- druga definicija jest definicija organske naravi, a odnosi se na službe i služenje: javnu upravu čine
ustanove, ljudi i materijalna sredstva koja stoje na raspolaganju za upravne djelatnosti.
- dvije sastavnice izvršne vlasti su vlada i uprava, a poznati francuski stručnjak za upravno pravo
Maurice Haouriou naznačio je razlikovanje ovih dviju sastavnica: «Bit upravne funkcije je u vođenju
tekućih javnih poslova, dok je rješavanje posebnih problema koji se tiču političkog jedinstva i brige za
najvažnije nacionalne interese, funkcija Vlade.»
- upravljati u smislu javne uprave znači:
1. donositi pravne akte (odluke, rješenja)
2. donositi općenormativne akte
3. pružiti javne usluge (vojska, policija, zdravstvo, školstvo, kultura, promet, financije, zaštita okoliša
itd.).

2. UPRAVLJANJE I SLUŽENJE

- U demokratski uređenim sustavima vlast i uprava pripadaju građanima koji su i razlog postojanja
demokratskog sustava
- temeljna prava osoba, solidarnost i javni interes određuju i uređuju način rada javne uprave
- Ipak i takva temeljna prava osoba te načela djelovanja javne uprave imaju svoje osnovne okvire, a to
su:
1. statistički okvir – određuje ga ustav i zakon
2. dinamički okvir – usmjeravaju djelovanje javne uprave viši nositelji izvršne vlasti – šef države i
vlada (kroz državnu politiku i program rada vlade).

Temeljna prava ljudske osobe su:

1. pravo na život i dostojanstvo osobe
2. razlikovanje privatnog i obiteljskog života
3. pravo na slobodu i sigurnost
4. pravo na zdravstvenu i socijalnu zaštitu
5. pravo na obrazovanje i informiranost
6. pravo na slobodu kretanja
7. pravo na uzdržavanje itd.

- temeljna prava ljudske osobe ne pokrivaju sva ljudska prava jer su među njima još i građanska,
ekonomska, socijalna i politička prava.

36
3. NAČIN I PODRUČJA DJELOVANJA JAVNE UPRAVE

- Djelatnosti javne uprave obavlja se na 3 načina:

1. uspostavljanjem odgovarajućih javnih službi
2. određivanjem pravila i postupaka na osnovi Ustava i zakona
3. ubiranjem poreza i pružanjem javnih usluga
- Da bi uprava mogla djelovati na navedene načine ona mora predviđati, koncipirati i odlučivati.
- Javna uprava djeluje na 3 glavna područja:
1. prvo područje odnosi se na suverene funkcije države, a to su: diplomacija i konzularna službe,
vojska, policija, sudstvo te izdavanje i kontrola novca.
2. drugo području je ekonomsko-socijalno – ovim područjem uprava zajamčuje koheziju društva i
unutarnju solidarnost: na ovom području uprava djeluje protiv diskriminacije po bilo kojoj osnovi:
podrijetla, uvjerenja, spola, boje kože, imovine
3. treće područje pokriva uravnoteženo uređenje i korištenje teritorija države te zajedničkih prirodnih
bogatstava i izvora.

PITANJA:

1. Što označava pojam javne uprave?

2. U okviru prethodne definicije koje poslove obavlja javna uprava?
3. Kako Haainou naznačio razlike između upravne funkcije i Vlade?
4. Što znači upravljati u smislu javne uprave?
5. Temeljna prava osoba te načela djelovanja javne uprave imaju koje osnovne okvire?
6. Koja su temeljna prava ljudske osobe?
7. Na koje načine se obavlja djelatnost javne uprave?
8. Na koja 3 glavna područja djeluje javna uprava? Objasnite

37
 VIII. REFORMA I MODERNIZACIJA DRŽAVE I JAVNE UPRAVE

1. POTREBE REFORMI

- U demokratskim državama izražena je stalna potreba za modernizacijom države i javne uprave.

- Takva potreba dolazi od građana, civilnog društva, ali i od poslovnog svijeta koji smatra da uprava u
svoje poslove treba unositi poslovne metode.
- Javne službe i javne usluge koje pruža državna uprava bave se javnim interesom pa su zbog toga
ponekad prisiljene donijeti odluke na štetu pojedinačnog interesa.
- Tako je državu teško svesti na profit i na tržište.
- Pri tome treba naznačiti i razliku između demokratske vlasti i privatnih tvrtki:
1. demokratska vlast – određuju ju javni interesi, opće dobro i pravo
2. privatne tvrtke - određuju ih privatni interesi i profit
- način upravljanja u državi i javnoj upravi ne može se kretati u smjeru privatno-poduzetničkog
managementa i efikasnosti
- Kada se polazi od reformi i modernizacije države i javne uprave polazi se od slijedećih pitanja:
1. Postoje li državna osnova prava i slobode koje proklamira
2. koje političke i društvene reforme su potrebne da bi se definirale funkcije države u odnosu na te
nove ciljeve?
3. u kojoj mjeri državni i upravni aparat treba mijenjati?
- navedene potrebe reformiranja i moderniziranja dolaze do izražaja u tranzicijskim zemljama gdje je
u kratkom vremenskom periodu potrebno mijenjati sve institucije na nivou države

- U strategije reforme državne uprave za razdoblje od 2008. – 2011. godine (u RH) postavljeni su
slijedeći poslovi/ciljevi:
1. povećanju efikasnosti i ekonomičnosti u državnoj upravi
2. podizanju razine kvalitete upravnih usluga
3. transparentnost tijela državne uprave
4. jačanje standarda vladavine prava
5. rast socijalne osjetljivosti u državnoj upravi
6. smanjenje korupcije
7. primjene suvremenih komunikacijskih i informatičkih tehnologija
8. uključivanje hrvatske uprave u europski upravni prostor

- Strategija reforme državne uprave (prema navedenoj strategiji) orijentira se u 5 glavnih smjerova:
1. prelazak na načela i praksu dobrog upravljanja prema najboljim europskim standardima
2. mjere koje pridonose jačanju kvalitete programa i propisa, ujedno osiguravaju i bolji pravni sustav
3. novi sustav državnih službenika osigurat će modernu državnu službu
4. posebni značaj ima obrazovanje i usavršavanje državnih službenika radi stjecanja znanja, vještina i
kompetencija
5. pojednostavljenje i modernizacija upravnog postupka te ostvarenje e-uprave osigurati će pouzdanu i
brzu podršku javne uprave građanima i gospodarstvu.

38
2. EVOLUCIJA DRŽAVE I JAVNE UPRAVE

- U posljednjih pola stoljeća, europske države kreću se od relativno centraliziranih režima do

današnjih oblika decentralizacije, ali i dobrovoljnog odricanja suverenosti u korist širih integracija
(EU).
- Na teritoriju države možemo razlikovati pojmovne kategorije u odnosu između viših i nižih
teritorijalnih jedinica, a to su:
1. decentralizacija (širi pojam koji obuhvaća dekoncentraciju, delegaciju i devoluciju)
2. dekoncentracija
3. lokalna samouprava
4. devolucija

DECENTRALIZACIJA
- je takav odnos u kojem je na lokalna tijela prenesen određeni opseg poslova, sukladno Ustavu i
zakonu, u kojima su oni vezani obvezom pridržavanja propisa i pravom nadzora koje pripada
središnjoj vlasti
- u domenu decentralizacije uprave ubrajamo i podrazumijevamo raspodjelu ovlasti, odgovornosti te
financijskih sredstava za ostvarivanje javnih usluga između svih razina uprave čime ljudi i analogija
prijenosa odgovornosti državne uprave i njenih institucija na niže razine odnosno lokalna tijela
- slijedom navedenog, nadzor je ograničen samo na zakonitost postupanja lokalnih tijela, no ne i na
pravilnost donesenih odluka

DEKONCENTRACIJA
- je odnos u kojem je na lokalna tijela prenesen određen skup ovlasti, koje se obavljaju sukladno
uputama i pod punim nadzorom središnje vlasti
- ovaj ustroj naglašava visok stupanj nadređenosti središnje vlasti odnosno nesamostalnosti i ovisnosti
lokalnih tijela (vlasti)
- opće prihvaćena definicija lokalne samouprave jest da je to razina vladavine najbliskija građaninu, s
ulogom predstavljanja važnosti i stajališta lokalnog
- pravo građana na lokalnu samoupravu u RH sadrži:
1. odlučivanje o potrebama i interesima od lokalnog značenja no na jedinice lokalne samouprave
mogu se zakonom prenijeti određeni poslovi državne uprave
2. pravo nadzora samo zakonitosti, dok se nadzor svrsishodnosti uzima se u obzir prilikom obavljanja
prenesenih državnih poslova
3. zakon je u cijelosti predviđeno određivanje izvora prihoda jedinica lokalne samouprave

DEVOLUCIJA
- podrazumijeva potpuno prenošenje svih ovlasti i odgovornosti na jedince lokalne i područne
(regionalne) samouprave, odnosno istinsku neovisnost njihovih tijela o središnjoj vlasti koja
odgovara i uključivanje građana u procese donošenja odluka.
- navedene modele države i javne uprave prati i fenomen europeizacije dijela državne vlasti, a to se
odnosi posebno na gospodarska i trgovinska područja, infrastrukturu, okoliš itd.
- pored navedenog fenomena prisutna je i delegiranje te privatizacija pojedinih javnih službi, a sve u
svrhu veće učinkovitosti i bržeg financiranja
- navedeni procesi i fenomeni nam govore da veliki dio država i ovlasti kreće se prema „dolje“ – u
pokrajine, regije i lokalnu samoupravu ali se istovremeno procesi odvijaju prema „gore“ – u
međunarodnim organizacijama, EU, Svjetska trgovinska organizacija (WTO) itd.

39
3. DRŽAVA I REFORME

- potrebu promjene države i javne uprave mogu zahtijevati unutarnji (stalna potreba prilagođavanja
države i uprave općoj evoluciji) ili vanjski čimbenici (prijelaz na drugi politički sustav, poteškoće
javnih financija, potreba prilagodbe standardima EU itd).
- kako bi došli do moderne i efikasne države i državne uprave, važno je znati:
1. da reforma koju ne žele oni kojima je namijenjena, ne može ni uspjeti
2. reforme treba plasirati
- postoje određene stepenice na putu temeljnih reformi:
1. stvoriti svijest o tome što se želi postići
2. stvoriti centraliziranu strukturu koja objedinjuje sve projekte poduzete u cilju reformi
3. stvoriti komisiju neovisnih stručnjaka (državni službenici +političari + stručnjaci +predstavnici
privatnog sektora + sindikata itd).
4. utvrđivanje ciljeva reformi
5. utvrditi kriterije procjene stanja prije i poslije reformi
6. animirati upravne službenike na pripremu, vođenje i prilagođavanje promjenama
7. analizirati i ukloniti elemente koji bi mogli spriječiti reformu
8. reforme je potrebno planirati te odrediti etape provođenja reformi

3.1. KRITIČNI TRENUCI REFORMI

- U svakoj reformi postoje kritični trenuci, ali moguće je izdvojiti slijedeće:

1. „motor“ reforme mora biti u središtu državne funkcije (tj. vlasti) i potrebno je da ima potporu šefa
države i Vlade
2. analizirati početno stanje sa znanstvenog i stručnog stajališta
3. izabrati ciljeve (što manji broj ciljeva)
4. strategija reforme treba biti povezana s drugim javnim ciljevima (npr. smanjenju proračunskog
deficita)
5. potrebno je naći saveznike u reformi (najbolje građane)
6. potrebno je ocjenjivati i promatrati čitav tijek reformi
7. za značajne i velike reforme potreba je dulji vremenski period

3.2. ETAPE UPRAVLJANJA

- Za upravljanje državom potrebno je:
1. predviđati,
2. koncipirati,
3. odlučivati i
4. propisivati
PREDVIĐANJE
- jedna od osnovnih zadaća države – je sposobnost skupljanja znanja i podataka koji su potrebni za
pronalaženje mogućih koncepcija te krajnje političke odluke
KONCIPIRANJE
- znači iznalaziti moguća rješenja, uračunavati njihovu cijenu i posljedice
- koncipirati znači planirati
ODLUČIVANJE
- moguće je nakon dobre informiranosti te izbora između ponuđenih koncepcija
- političke odluke najčešće su strateške i opće naravi za razliku od upravnih odluka koje su
individualne
PROPISIVANJE
- zajedničko je političkoj i izvršnoj vlasti te upravi

40
 IX. JAVNA UPRAVA I REFORME

ZNANJE I PRAVILA PROPISIVANJA

Znanje kvalitetnog donošenja propisa jedno je od bitnih uvjeta napretka.

Međunarodna organizacija za gosp. suradnju i razvoj (OECD) jedna je od takvih institucija koje
posvećuju pažnju usavršavanju kvalitete javne uprave.
Stručnost i privlačnost pojedine zemlje pa tako i tranzicijskih zemalja za ulagače, kupce i poslovne
partnere, mjeri se kvalitetom njihovih propisa.
OECD je objavio listu kriterija prema kojima je moguće ocijeniti kvalitetu odlučivanja te bolje i
jeftinije pretakanje odluka u propise (kriteriji su navedeni u obliku pitanja):
1. Da li je problem koji propisom treba riješiti točno određen? Dobro postavljen problem, upućuje na
ispravan put u traženju rješenja.
2. Da li je donošenje propisa od strane javne vlasti opravdano? Ovo pitanje postavlja se iz razloga što
je područje regulacije možda već riješeno propisom međunarodne organizacije ili pak takvo područje
može uspješnije riješiti privatni sektor ili sami građani.
3. Da li je propis najbolji način djelovanja vlasti u odnosu na problem? Pojedine probleme moguće je
riješiti ekonomskim sredstvima umjesto pravnim propisima.
4. Da li postoji pravna osnova za propisivanje? Svako djelovanje javnopravne vlasti uz pomoć propisa,
svoje opravdanje mora imati u ustavu, zakonima, međunarodnim propisima, ali i pravnim načelima.
5. Koja je odgovarajuća razina za donošenje propisa? Da li je odgovarajuća nadnacionalna, državna ili
lokalna razina, a to se danas procjenjuje korištenjem načela supsidijarnosti.
6. Da li su koristi i troškovi od novog propisa transparentno i pravedno raspodijeljeni u društvu?
Pojedino pravilo može prouzročiti štetu ili teret za određene kategorije stanovništva i gospodarstvo što
valja izbjegavati ili barem ublažiti.
7. Da li je propis jasan, konzistentan i dostupan građanima i korisnicima? Propisi moraju biti jasni
svim građanima, a posebno onima na koje se primjenjuju.
8. Da li su sve zainteresirane strane imale priliku izraziti svoje mišljenje i interese o donošenju
propisa? Transparentnost i otvorenost zahtjevi su suvremene demokracije te tako treba predvidjeti
dovoljno
vremena za iznošenje mišljenja svojih zainteresiranih subjekata. Isto tako vlast treba priložiti i
obrazloženje propisa te troškove za njegovo provođenje.
9. Kako će se postići poštivanje i izvršavanje propisa? Informiranjem, edukacijom građana,
uvjeravanjem, ekonomskim poticajima i sankcijom olakšat će se primjena zakona. (najčešće
sankcijom).
Reformirati javnu upravu može se mijenjanjem; 1. ljudi,
2. struktura,
3. načina upravljanja,
4. financijskih sredstava i
5. komuniciranja

41
REFORMA LJUDSKOG FAKTORA

Reformirati i modernizirati ljudski faktor u javnopravnim tijelima moguće je:

1. obrazovanjem,
2. načinom njihova angažiranja,
3. određivanjem posebnog statusa službenika te
4. ugovaranjem rezultata njihova rada.
Posljednje navedeno odnosi se na ugovaranje:
- preciznih ciljeva uprave, a posebno odgovornih mjesta
- manevarskih sloboda kadrova
- očekivanih rezultata rada
- dužnosti polaganja računa
- te motivirajuće nagrađivanje

STRUKTURE I MENTALITETI

Nemoguće je u kratkome roku učiniti velike promjene postojeće strukture (vlasti ili uprave).
Strukture je moguće mijenjati postupno uz pomoć eksperimenata i analize praćenja rezultata rada.
Kao i kod primjene državnih institucija, kod promjene strukture važno je postaviti slijedeći cilj: kamo
se želi stići i kome i kakvu uslugu treba pružiti. Ovim ciljem vođena je navedena tranzicija.
Imperativ djelotvornosti javne uprave
Općenito je poznato da u javnoj upravi nema znanja i volje za primjenom istraživačkih metoda te
procjenom rezultata obavljenog rada.
Tako način upravljanja javnom upravom nije moguće promijeniti ili poboljšati ako nemamo postojeće
rezultate rada.
Tako primjerice, prilikom uvođenja elektronskih tehnologija u upravu došlo je do poteškoća jer je
izrada informatičkih sustava bila povjerena samim informatičarima. U taj proces bilo je potrebno
uključiti najviše upravne dužnosnike te one kojima će ta tehnologija biti namijenjena, ali i građane te
pri tome riješiti i pravna pitanja: zaštita elektronskog potpisa, besplatna komunikacija s
administracijom i sl.

Godišnji proračun i stalnost uprave

Velika krutost karakterizira korištenje javnog novca odnosno proračuna što uzrokuje slijedeće
poteškoće:
1. Izglasavanje proračuna još je uvijek jedna od osnovnih funkcija predstavničkih tijela
2. Takvi proračuni imaju godišnji karakter
3. Pravilo je da ministarstvo financija koordinira izradu proračuna
4. Planovi Vlade ograničavaju se na 4-5 god. dok javna uprava svoju djelatnost planira na dulji rok
Posljednje navedena teškoća izaziva napetosti između izvršne vlasti (Vlade i uprave) i Parlamenta.
Vlada dolaskom na vlast želi preuzeti višegodišnje obveze prema svome izbornom programu, a oporba
u parlamentu ne želi biti lišena suverenog prava određivanja godišnjih prihoda i rashoda (proračuna).
Pojedine države pokušavaju naći izlaz iz proračunske krutosti donošenjem tzv. „programskih zakona“
i višegodišnjih planova s proračunskim obavezama. Pri izglasavanju takvih zakona traži se obično
kvalificirana većina.

42
Suverena šutnja i komuniciranje
Dugo je vremena politika zabranjivala upravi bilo kakvu komunikaciju s građanima, ali je i javna
uprava bila zatvorena prilikom pružanja javnih usluga.
Dugo vremena komunikacija je bila negativna.
Država i politika obraćale su se građanima kad se trebalo opravdati ili naređivati.
Pozitivna komunikacija- ona koja informira, objašnjava, upućuje te pita za mišljenje. Ova
komunikacija novijeg je datuma.
Dobro komuniciranje zahtjeva:
1. Točnost- javna uprava ne smije preuzeti rizik davanja netočnih informacija
2. koherentnost (suvisao, povezan i suglasan)- ne smiju se stvarati razlike između građana ili između
gospodarskih subjekata.
3. Profesionalnost- obraćanje javne uprave javnosti ne može biti isključivo pedagoško, već javna
uprava treba tražiti povratnu informaciju od:
- građana te
- svih profitnih ili neprofitnih subjekata, ali i
- svojih službenika.

PITANJA:

1. Od koga sve može doći inicijativa za modernizacijom države i javne uprave?

2. Naznačite razliku između demokratske vlasti i privatnih tvrtki?
3. Od kojih pitanja se polazi prilikom reformi, moderniziranja države i uprave?
4. Koji su ciljevi postavljeni u Strategiji reforme drž. uprave od 2008-11.?
5. U kojim smjerovima se orijentira navedena strategija?
6. Definirajte i objasnite pojmove- dekoncentracija, decentralizacija, lokalna samouprava, ..?
7. Koji fenomeni prate model države i javne uprave i što svi ti procesi i fenomeni govore o kretanju
drž. novca?
8. Navedite što sve može zahtijevati promjene države i javne uprave?
9. Što je važno znati da bi se došlo do moderne i efikasne države i državne uprave?
10. Koje su stepenice na putu temeljnih reformi?
11. Navedite kritične trenutke u svakoj reformi?
12. Navedite i objasnite etape upravljanja?
13. Navedite i objasnite listu kriterija OECD-a prema kojima je moguće ocijeniti kvalitetu
odlučivanja?
14. Kako je moguće reformirati i modernizirati ljudski faktor u JPT?
15. Reforma i modernizacija odnosi se na ugovaranje čega?
16. Kako je moguće mijenjati strukture?
17. Koje ciljeve je važno postaviti kod promjene struktura?
18. Imperativi djelotvornosti javne uprave?
19. Koje poteškoće su uzrokovane krutošću korištenja javnog novca?
20. U čemu se nalazi izlaz iz proračunske krutosti?
21. Objasnite negativnu i pozitivnu komunikaciju?
22. Što zahtijeva dobro komuniciranje?

43
 X. LJUDI U JAVNOJ UPRAVI

Odlučujući čimbenici svakog upravljanja su:

1. sposobnost,
2. obrazovanost i
3. poštenje ljudi
U suvremenom svijetu kriza države podudara se i s krizom formiranja kadrova javne uprave. Tako je
potrebno ukazati na 3 sastavnice oko ljudskog faktora u upravi:
1. Kako regrutirati kadrove?
2. Kakvu im je izobrazbu potrebno pružiti?
3. Kakav pravni status im je potrebno dodijeliti?

PRAVNI STATUS JAVNE UPRAVE

Na javne (državne) službenike ne gleda se kao na obične zaposlenike države i lokalne samouprave,
već su oni: 1. nositelji javne sile i javnih ovlasti te
2. pružatelji javnih usluga.
Poseban pravni status javnih službenika u većini europskih zemalja određen je zakonom, a u nekim
zemljama npr. Portugal, Španjolska, Francuska. Takav status jamči se Ustavom.

Za zaštitu i djelotvornost javnih službenika potrebno je zadovoljiti slijedeće uvjete:

1. odvajanje javne od privatne sfere
2. odvajanje politike od javne uprave
3. osobna odgovornost kvalificiranih službenika
4. zaštita radnog mjesta, stabilnost plaće, jasna definicija prava i dužnosti službenika
5. regrutiranje kadrova i napredovanje po sposobnostima

Odvojenost javne od privatne sfere

- privatni interes ne smije utjecati na javni niti prevladavati na područjima koja su od javnog interesa i
općeg dobra.
Odvojenost politike od javne uprave
- politika i uprava imaju različitu pravnu podlogu.
- Politika se temelji na povjerenju građana i javnosti prema kojima se očituje na izborima i
referendumima.
- Uprava se temelji na profesionalnosti službenika koji u službu dolaze putem natječaja.

Osobna odgovornost službenika za donesene upravne akte podrazumijeva da su ovlasti i

odgovornosti u javnoj upravi jasno određene.
4. i 5. Javni službenici trebaju biti podvrgnuti određenom broju pravila koja im omogućuju obavljanje
dužnosti, ali i određena prava. Iz tih pravila, proizlazi stalnost zaposlenja, visina plaće, napredovanje
po sposobnostima, disciplinske mjere…
Ako se napredovanje odvija putem sposobnosti i rezultata, onda se takav cilj uređuje zakonom ili
uredbom. Ovakav pravni propis određuje položaj javnog službenika, koji je različit od onoga koje
pruža opće radno pravo.
Sustav profesionalizma i karijere usvojili su Portugal, Španjolska, Irska, Francuska, Belgija.
U Velikoj Britaniji dio zaposlenih je pod režimom karijere, a veći dio 70% pripada u režim
zaposlenja.
U ostalim zemljama EU, kombinira se sustav karijere s režimom zaposlenja pa samo dio zaposlenika
ima status javnog službenika.
U Njemačkoj je u statusu javnih službenika 30% ljudi jer obavljaju ovlasti države, a ostali javni
zaposlenici podliježu općem radnom pravu.
44
Naročiti problem kod javne uprave u tranzicijskim zemljama jest političko vođenje uprava iako bi ona
morala biti politički neovisna i neutralna te lojalna svim demokratski izabranim predstavnicima. Tome
u prilog govori i veći broj ministarskih funkcija, odnosno zamjenika i pomoćnika ministra.
Izlaz iz ovakvog problema ogleda se u ukidanju pomoćničkih ili s druge strane zamjeničkih funkcija
kako bi se ojačala osobna odgovornost ministra, ali i odvojila politička od upravne funkcije. Oko
ministra trebao bi se oformiti kabinet osobnih savjetnika ministra.

MODERNIZACIJA SUSTAVA DRŽAVNIH SLUŽBENIKA PREMA STRATEGIJI

REFORME DRŽAVNE UPRAVE 2008.-2011.

Prema navedenoj Strategiji kreće se prema depolitizaciji i profesionalizaciji državnih službenika gdje
određena dužnosnička mjesta u ministarstvima postaju mjesta državnih službenika. Navedena
depolitizacija i profesionalizacija državne službe unosi se i u zakonske odredbe.
Potrebno je poboljšati sustav upravljanja kadrovima na način da se osigura:
1. decentralizacija odlučivanja i
2. veća individualna odgovornost službenika.
Borba protiv korupcije predviđena je:
1. Nacionalnim programom suzbijanja korupcije,
2. jačanjem administrativnih kapaciteta na svim razinama,
3. jačanjem službeničkih sudova,
4. pooštravanjem kazni
5. poticanjem prijavljivanja koruptivnih djela te
6. zaštita osoba koje prijave korupciju
Donesen je etički kodeks državnih službenika te je osnovano Etičko povjerenstvo.
Potrebno je osigurati veću dosljednost u nagrađivanju službenika te uvesti transparentnost u sustavu
plaća, nagrađivanja te uvođenje elemenata zasnovanih na zasluzi i radnom učinku.
Potrebno je uspostaviti trajno stručno osposobljavanje i usavršavanje državnih službenika.
U skladu s navedenim potrebno je uspostaviti adekvatan sustav upravnog obrazovanja prema
Bolonjskim standardima po sustavu 3+2+1:
Prvostupnici javne uprave (trogodišnji studij za niža radna mjesta u tijelima državne uprave)
Magistri javne uprave (dvogodišnji studij po stjecanju prvostupnika i to za viša radna mjesta u
tijelima državne uprave.
Specijalisti javne uprave (poslijediplomski studij nakon stjecanja magisterija za rukovodeća radna
mjesta u tijelima državne uprave).

PITANJA:

1. Na koje sastavnice je potrebno ukazati oko ljudskog faktora u upravi?

2. Za zaštitu i djelotvornost javnih službenika potrebno je zadovoljiti koje uvjete?
3. Objasnite uvjete iz prethodnog pitanja?
4. Koji problemi se očituju kod javne uprave u tranzicijskim zemljama?
5. U čemu se može naći izlaz iz ovih problema?
6. Navedite i objasnite neka od pokušaja modernizacije sustava drž. službenika prema Strategiji?

45
 XI. EUROPSKI PRINCIPI JAVNE UPRAVE

Jedan od važnijih kriterija za ulazak zemalja- kandidata u EU je i zadovoljenje određenog stupnja

konvergencije- što predstavlja zadovoljenje određenih uvjeta kojima se procjenjuje spremnost
zemlje- kandidata za ulazak u Uniju.
Problematika konvergencije odnosi se u principu na smanjenje razlika u ekonomskim performansama
među zemljama članicama.
Europska komisija svake godine procjenjuje, u okviru analize 30- ak područja, a među njima i:
2. prilagođenost javne uprave,
3. stupanj uspješnosti zemlje- kandidata u približavanju članstvu EU.

Komisija tako istražuje i procjenjuje:

1. u kojoj mjeri kandidati primjenjuju osnovne principe javne uprave

2. opću solidnost javne uprave
3. stupanj odgovornosti javnih službenika
4. pravičnost i sprovodivost postupaka
5. mogućnost osporavanja propisa, pojedinačnih odluka

U skladu s navedenim kriterijima komisije proizlazi i činjenica postojanja europskog upravnog

prostora.
U 5. po redu izvještaju Europske komisije o napretku RH u procesu stupanja u EU za razdoblje od
listopada 2008. do rujna 2009. god. opći je zaključak da pristupni pregovori dobro napreduju.
Do dana kada je taj izvještaj dan, otvoreni su pregovori o 28 poglavlja, a privremeno su zatvoreni
pregovori 12 poglavlja.
U izvještaju je naglašeno da je postignut određeni napredak u reformi javne uprave.
Posebno se pozdravlja osnivanje Ministarstva uprave te donošenje novog Zakona o općem upravnom
postupku.
Kritični dijelovi izvještaja koji se odnose spram stanja u hrvatskoj javnoj upravi su brojniji od onih
pozitivnih. Kritiziraju se pitanja upravljanja ljudskim potencijalima, plaćanja, politiziranost i provedba
decentralizacije.
U skladu s navedenim primjećuje se:
1. da nije uspostavljen sustav napredovanja i plaćanja na temelju sposobnosti
2. državna uprava je politizirana i potplaćena
3. uprava je neefikasna jer je vrlo često centralizirano donošenje odluka s niskom razinom delegiranja
ovlasti na lokalne i područne jedinice.

Nacionalne manjine susreću se s poteškoćama pri zapošljavanju u javnom sektoru.

1. vidljiva je nedostatna razina koordinacije između ministarstava te između države i lokalnih vlasti
2. nezadovoljavajuća razina obuke i profesionalnih znanja i vještina državnih službenika
3. u zaključnom razmatranju izvještaja naglašeno je da je reforma javne uprave jedan od najvećih
izazova za RH te da je za takvu reformu potrebna veća razina stvarne političke volje.

46
EUROPSKA KULTURA JAVNE UPRAVE

Uzimajući u obzir definicije upravnog prava iz različitih europskih zemalja, može se reći da je
upravno pravo ukupnost načela i pravila koja se primjenjuju:
1. na organizaciju i vođenje javne uprave, kao i
2. na odnose između uprave i građana.

U skladu s navedenim, načela upravnog prava su:

1. neutralnost javne uprave
- odnosi se na: 1. relativnu neovisnost u odnosu na političke institucije te
2. nediskriminacijski odnos prema građanima bez obzira na politička i vjerska
uvjerenja, dob, spol, zdravstveno stanje, etničko podrijetlo itd.
- Načelo neutralnosti jamči jednakost građana.
2. Diskrecijsko pravo
- diskrecijske odluke postoje u slučajevima kad u točno zadanom pravnom okviru upravni organ
raspolaže s određenom slobodom odlučivanja.
- Diskrecijsko pravo dopustivo je samo onda kad zakon nije u stanju predvidjeti sve slučajeve koji se
mogu pojaviti. Ipak i u tim slučajevima javna uprava mora poštivati javni interes te određena pravila
kao što su dobra vjera, jednakost građana, pravičnos postupanja, srazmjernost i razboritost.
3. Srazmjernost u radu uprave
- znači da djelovanje uprave mora biti razborito i srazmjerno cilju koji ta uprava nastoji postići u
skladu sa zakonom, a da pri tome ne uskrati ili oduzme građaninu više nego je potrebno za
postizanje postavljenog cilja.
- Važno je da upravna vlast odlučuje i djeluje isključivo na području svoje nadležnosti. Na tome
području javna uprava mora vršiti svoju odgovornost.
4. Načelo brzine i učinkovitosti
5. Načelo redovnog postupka

Europska unija započela je tako što je na svome samome početku uvela 4 temeljne gospodarske
slobode, a to su slobodno kretanje: 1. roba,
2. usluga,
3. ljudi,
4. kapitala
Navedeno je značilo da su javne uprave zemalja članica morale stvoriti administrativne uvjete za te
4 slobode.

Europski principi javne uprave:

1. pouzdanost i predvidljivost
2. otvorenost i transparentnost
3. odgovornost
4. učinkovitost i djelotvornost

Pouzdanost i predvidljivost
- postići ovakav princip rada javne uprave, ponajprije se može radom u skladu s pravom i uz pomoć
prava.
- Pravo tako mora propisivati pravičan te nepristran postupak pri kojemu se poštuje ljudska osoba i
njeno dostojanstvo.
- Ničije pravo ne smije se ograničiti, a da ne bude obaviješten o predmetu i razlozima upravne
odluke te saslušan u odgovarajućem postupku.
Upravni postupak mora biti i brz koliko to dopušta pravna norma i interesi stranke.
47
Upravni službenici moraju biti prije svega profesionalni što označava njihovu nezavisnost i
nepristranost.
Ipak, to ne znači da oni ne moraju poštivati pravna pravila i norme struke. Profesionalnost se
djelotvorno postiže dobrim sustavom regrutiranja i napredovanja.

Otvorenost i transparentnost
- otvorenost znači da se moraju osigurati uvjeti za nadziranje javne uprave izvana, a transparentnost
znači da uprava sama po sebi mora biti “prozirna“zbog te potrebe vanjske kontrole.
- Važnost ovih načela naročito je porasla u drugoj polovici 20. st.
Praktična primjena otvorenosti i transparentnosti očituje se u:
- dužnosti obrazlaganja upravnih odluka
- u otvorenosti javnih knjiga (različitih registara)
- dužnosti osobnog predstavljanja svih službenika u njihovim profesionalnim kontaktima
s javnošću

Odgovornost
- ovo načelo ima 2 značenja:
1. pozitivno, moralno značenje- javna uprava mora odgovorno donositi odluke te ih objašnjavati,
opravdavati
2. negativno, pravnu dimenziju- javna uprava mora odgovarati za svoje akte i odluke pred upravnim,
sudskim i zakonodavnim vlastima, ali i pred pučkim
pravobraniteljem.

Učinkovitost i djelotvornost
- učinkovitost je povoljan omjer između korištenih sredstava i postignutih rezultata.
- djelotvornost- znači sposobnost javne uprave da postigne ciljeve i nađe rješenja za pitanja od javnog
interesa.

Postoje i neki drugi principi koji su primjenjivi na javne službenike:

1.) nepristranost
- ima 2 razloga:
- Prvi se odnosi na činjenicu da svjetonazor, moralna gledišta, društvene veze i interesi ne smiju se
iskazivati tako da škode vršenju službe,
- drugi se odnosi na činjenicu da službenik ima pravo reagirati na nezakonite zahtjeve nadređenih
službenika.
2.) lojalnost
- ovo načelo primjenjuje se prema podređenima i nadređenim službenicima.
Prema nadređenima se očituje kao dužnosti službenika da im predlažu različita rješenja i njihove
posljedice.
U odnosu prema podređenim službenicima ovo načelo traži da nalozi prema podređenima budu jasni i
nedvosmisleni.
3.) materijalna neinteresiranost
- pod ovim načelom misli se na: - odsutnost korupcije te
- jasno propisivanje kojim djelatnostima se javni službenik ne smije
baviti.
4.) diskrecija i suzdržanost
- službenik se u svojim nejavnim i privatnim aktivnostima treba suzdržati od komentiranja svog rada i
iznošenja onih činjenica koje pripadaju u privatnu sferu korisnika javnih usluga.

48
5.) jednostavnost i jasnoća
- ova 2 načela odnose se na propise i na upravne postupke koji su građanima vrlo često nerazumljivi i
netransparentni, a poznato je da uprava mora biti na usluzi građanima.
6.) stalnosti ili kontinuirano pružanje usluge
- pravni sustavi utvrđuju dužnost stalnosti javne službe i pružanju javne usluge (zbog toga su
ograničena i prava nekih javnih službenika npr. pravo na štrajk vojske i policije odnosno radna obveza
pojedinih službenika u posebnim situacijama.
7.) dostupnost
- javne službe i usluge potrebno je približiti građanima odnosno one fizički trebaju biti blizu
građanima (navedeno se postiže decentralizacijom, dekoncentracijom…)

Svi prethodno navedeni principi i načela svrstavaju se pod zajednički pojam dobrog upravljanja (good
governance).
2001. god. Europska komisija je u dokumentu „Bijela knjiga o vladavinskom sustavu“ definirala i
usvojila slijedeća načela dobre vladavine koja su polazišta za izgradnju EU, ali koja mogu poslužiti
kao uzor razvoja institucija svake moderne europske države:
1. otvorenost vladavinskih institucija,
2. sudjelovanje građana,
3. odgovornost nositelja vlasti,
4. djelotvornost…

PITANJA:

1. Što predstavlja kriterij- zadovoljenje određenog stupnja konvergencije?

2. Što Europska komisija istražuje i procjenjuje svake godine prilikom ocjene stupnja uspješnosti
zemlje- kandidata u približavanju članstvu EU?
3. Što proizlazi iz navedenih kriterija?
4. Kakav je opći zaključak s obzirom na RH iz 5. izvještaja Europske komisije o pristupnim
pregovorima ?
5. Što se kritizira iz navedenog izvješća , objasni!
6. S obzirom na definiciju upravnog prava različitih europskih zemalja, koja su načela upravnog
prava?
7. Objasni načela?
8. U gospodarske slobode EU…?
9. Europski principi?
10. Koji su drugi principi koji su primjenjivi na javne službe, objasni!
11. Pod čega se objedinjuju svi navedeni principi i načela?
12. Koja je načela Bijela knjiga o vladavinskom sustavu usvojila pod načelima dobre vladavine?

49
 XII. ELEKTRONIČKA UPRAVA (E- UPRAVA)

Pojava interneta, PC-a i standardiziranih operativnih sustava dovela je do međusobnog povezivanja

ljudi i korištenja postojeće komunikacijske infrastrukture te stvaranja nove gospodarske djelatnosti.
Upravo je proizvod informacijske i komunikacijske revolucije informacijsko društvo. U takvome
društvu nisu dominantne organizacijske cjeline kao npr. klase, država, nacije, već je dominantna
mreža koja određuje aktivnost u zajednici.
U skladu s tom aktivnošću u zajednici, države se moraju prilagoditi novom informacijskom dobu,
njihov se suverenitet umanjuje. One postaju strategijski igrači koji sukreiraju političke poteze s
ostalim dionicama međunarodne zajednice.
Najvažnija posljedica razvoja informacijske i komunikacijske tehnologije upravo je znatno
olakšavanje pristupa informaciji, njenom korištenju i razmjeni. Svi ovi procesi uvjetuju i stvaranju
elektroničke uprave u procesu razvoja nove javne uprave.

E-governmet (elektronička Vlada)

E- government (elektronička Vlada)- predstavlja primjenu komunikacijske i informacijske

tehnologije kako bi se osigurala efikasna, efektivna, transparentna i pouzdana interakcija između:
1. vlada na međunarodnoj razini
2. između vlada i vladinih agencija na federalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini
3. između vlade te građana i poslovnih ljudi

Takva vlada mora građanima: - olakšati pristup i

- korištenje informacijama.
E- government = E- democracy +E- administration (temeljne sastavnice elektroničke vlade su
elektronska uprava i elektronička demokracija).
Elektronička uprava- predstavlja javne servise i usluge koji se elektroničkim putem pružaju
građanima.
Elektronička uprava također uključuje stalnu prilagodbu pravnog i tehnološkog okvira djelovanja tijela
državne uprave u cilju postizanja što veće učinkovitosti, racionalnijeg korištenja proračunskih
sredstava i kvalitetnijeg pružanja usluga.
Elektronička demokracija predstavlja jačanje demokratskog sudjelovanja građana u procesu
donošenja političkih odluka u zajednici.

Osnovni elementi e- vlade su:

1. Publiciranje
- označava dostupnost vladinih podataka putem sredstava informacijske i komunikacijske
tehnologije.
2. Interakcija
- označava aktivnije sudjelovanje javnosti u procesu donošenja političkih odluka i koncipiranju
javne politike u zajednici.
3. Transakcija
- označava mogućnost korištenja javnih servisa putem informacijske i komunikacijske tehnologije.

U svrhu razvoja elektroničke uprave potrebno je voditi brigu o određenim činjenicama:

1. vodstvo
- samo političke vođe koje razumiju značenje i važnost elektroničke uprave mogu poduprijeti njezin
razvoj

50
2. strateško investiranje
- vlade moraju odrediti prioritete u razvoju određenih programa kako bi osigurali maksimalne
učinke u okviru raspoloživih sredstava

3. javna politika i pravo

- ako se želi da e- uprava i trgovina budu uspješne, zakonodavstvo mora osigurati odgovarajuću
regulativu koja će biti usklađena s razvojem na ovom području
4. suradnja
- nameće se vladina suradnja s privatnim sektorom i nevladinim organizacijama, kako bi se
osigurala
izgradnja kvalitetnog i učinkovitog sustava e- uprave
5. uključenost građana
- bez pravog vrednovanja i inicijative od strane građana, nemoguće je očekivati značajnije rezultate
od uvođenja e- uprave.

Načela e- uprave:

1. Uprava putem interneta posreduje sve informacije od javnog značaja i sve svoje usluge
2. Mogućnost vrlo jednostavnog i svim građanima dostupnog pristupa informacijama i uslugama koje
javna uprava osigurava putem interneta
3. Država treba osigurati trajan način osposobljavanja javnih službenika
4. Država u okviru svog pravog sustava treba regulirati uporabu interneta
5. Država na različite načine treba omogućiti svojim građanima stalnu edukaciju o prednostima i
slabostima informacijske tehnologije
6. Država vlastitim djelovanjem treba ukazati na prednosti uporabe informacijske tehnologije te na taj
način potaknuti takvu uporabu.

Razvoj i potencijali e- uprave

Ideja o e- upravi našla je svoje mjesto u obje suvremene doktrine javne uprave:
1. Doktrini Novog javnog menadžmenta
- ova doktrina ističe potrebu uvođenja tržišnih kriterija u djelovanje javne uprave kako bi se postigle
3 temeljne vrijednosti: - efikasnost
- ekonomičnost i
- efektivnost (3E) te se na taj način poboljšalo funkcioniranje i kvaliteta
javne uprave.
2. Konceptu dobre vladavine (good governance)
- stavlja težište na: 1. ulogu građana u demokratskom procesu i
2. demokratsku osnovu javne uprave te
kao osnovne vrijednosti ističe: 1. otvorenost uprave,
2. sudjelovanje građana,
3. vladavinu prava,
4. odgovornost…

Pojava informatičke i komunikacijske tehnologije (ICT), stvorila je mogućnost pojave e- uprave koja
bi na taj način svojim korisnicima pružala usluge.

51
Pod korisnike usluga e- uprave ubrajamo:
1. građane,
2. poslovne subjekte,
3. službenike koji rade u upravi,
4. korisnike usluga,
5. tijela jedinica lokalne i područne (reg.) samouprave te
6. korisnike iz drugih država.

No za funkcioniranje e- uprave potrebno je i ostvarenje određenih preduvjeta:

1.) pitanje odgovarajuće tehnološke opremljenosti
2.) pitanje obučenosti upravnog osoblja za rukovanje ICT
3. odgovarajuća razina znanja i osposobljenosti građana za rukovanje sredstvima ICT koja im
omogućuje pristup odgovarajućim portalima i bazama podataka
4. ) zakonska regulativa koja mora osigurati pravni okvir za funkcioniranje cjelokupnog sustava

Odgovarajuća tehnološka opremljenost i obučenost upravnog osoblja

- U naslovu naznačeno pitanje, predstavlja tgemeljno pitanje koje se mora riješiti kako bi se
uspostavio odgovarajući i učinoviti sustav e-uprave koji bi zdovoljio potrebe i interese građana.
- Kako bi se riješilo naznačeno pitanje, angažiraju se subjekti s različitih područja znanosti i
društvenog života.
- Rješenju naznačenog pitanja pridonosi i standrardizacija e-uprave koja bi se primjenjivala ciljem
svijeta.
- Naznačiti ćemo dva oblika standardizacije:
1. tehnološku i
2. standardizaciju koju provode vlade diljem svijeta
Tehnološka standardizacija bazira se na internetu te programiranju i primjeni informacijskih
standarda.
- Standardizacija koju provode vlade diljem svijeta koristi se uz primjenu različitih segmenata e-
uprave koja se primjenjuje u svakodnevnom radu.
- Ovakva standardizacija je mnogo sporija jer se vlade moraju prilagođavati i modernizirati na
različitim područjima svog djelovanja vodeći računa o posebnostima svojih zemalja.

Odgovarajuća razina znanja i osposobljenosti građana

- Preduvjet korištenja ICT-a u pojedinoj zemlji jest osiguranje umrežavanja cijele zemlje u jedinstveni
sustav putem osobnih računala.
- Kao zamjensko rješenje navedenog može se iskoristiti i mogućnost pristupa građana potrebnim
servisima putem Internet kioska (kutaka).
- S obzirom na navedene mogućnosti mora se uzeti u obzir i tehnološki aspekt zaštite osobnih
podataka pojedinaca (uključuje tajnost i povjerljivost).

- Postojanje odgovarajuće zakonske regulative

- Temeljni pravni propis koji bi trebao urediti područja e-mail trgovine i e- uprave jest zakon o
elektroničkom potpisu.
- Zakon je donesen u RH 2002. godine i njime se uređuje pravo fizičkih i pravnih osoba na uporabu
elektroničkog potpisa u upravnim, sudskim i drugim postupcima poslovnim i drugim radnjama te
prava obveze i odgovornosti fizičkih i pravnih osoba u vezi s davanjem usluga certificiranja
elektroničkog potpisa.

52
Elektronički potpis
- znači skup podataka u e-obliku koji su pridruženi ili su logički povezani s drugim podacima u e-
obliku i koji služe za identifikaciju potpisnika i vjerodostojnost potpisanog elektroničkog dokumenta.
Napredni elektronički potpis
– elektronički potpis koji pouzdano jamči identitet potpisnika i udovoljava zahtjevima sadržanim u
zakonu. Tako je napredni elektronički potpis onaj koji:
1. je povezan isključivo s potpisnikom
2. nedvojbeno identificira potpisnika
3. nastaje korištenjem sredstava kojima upravlja i koje nadzire potpisnik
4. sadržava izravnu povezanost s podacima na koje se odnosi

- Temelji e-uprave u RH su:

1. računalna i komunikacijska infrastruktura
2. podatkovna informacijska i dokumentacijska osnovica
3. dostupnost elektroničkih usluga
4. ljudski potencijali

Računalna i komunikacijska infrastruktura kao jedan od temelja e-uprave, omogućuje elektroničku

obradu, razmjenu i čuvanje podataka i informacija koje tijela državne uprave pribavljaju, obrađuju,
izrađuju, dostavljaju i čuvaju.
- U skladu s navedenim procesima, računalni sustavi uključuju računalno komunikacijsku opremu i
programska rješenja za objedinjeno izvođenje poslovnih postupaka u radu tijela državne uprave.
- Osnovni preduvjet provedbe e-uprave u svim tijelima državne uprave je stvoriti pouzdanost,
tehnološku suvremenost, operativnu učinkovitost ugrađene računalne opreme.
- Početna razina oblikovanja komunikacijskog sustava postignuta je uspostavom računalno-
komunikacijske mreže tijela državne uprave (HITRONet) kojim je stvorena jezgra komunikacijskog
sustava za potrebe e-uprave.

PODATKOVNA INFORMACIJSKA I DOKUMENTACIJSKA OSNOVICA

- U naslovu navedena osnovica jedan je od temelja e-uprave, ali i cjelokupne državne uprave.
- Podaci i informacije, kao i objedinjeni sadržaji ugrađeni u isprave, čine osnovicu rada tijela državne
uprave te se pojavljuju kao izvori pružanja usluga sustava e-uprave.
- Sadržaj koji se u radu tijela državne uprave ugrađuje u e-isprave izvorno se temelji na podacima koji
se prikupljaju ili ih tijela državne uprave već posjeduju kroz raznovrsne registre, evidencije i baze
podataka.
- Za provođenje uredskog poslovanja primjenom informacijske tehnologije te postizanje ciljeva u
okviru e-uprave potreban je i zakonodavni okvir kojega čine:
1. Zakon o elektroničkoj ispravi
2. ZUP
3. Uredba o uredskom poslovanju
4. Zakon o zaštiti tajnosti podataka
5. Zakon o tajnosti podataka
6. Zakon o informacijskoj sigurnosti
7. Zakon o elektroničkom potpisu itd.

53
DOSTUPNOST ELEKTRONIČKIH USLUGA

- Javni podaci i informacije kao i usluge e-uprave moraju se učiniti dostupnim kroz sve tehnološki
raspoložive komunikacijske kakale u bilo koje vrijeme i s bilo kojeg mjesta svim građanima neovisno
o sporu, dobi, naobrazbi, socijalnoj skupini, imovinskoj sposobnosti ili bilo kojoj drugoj posebnosti.
- U cilju što veće transparentnosti pružanja e-usluga te upoznavanja javnosti o oblicima i načinu
korištenja pojedinačnih usluga posebice e-usluga, pokrenut je središnji državni portal «Moja uprava».
Time je omogućena međusobna komunikacija svih korisnika usluga javne uprave.

LJUDSKI POTENCIJALI

- Cjelokupan uspjeh djelovanja sustava e-uprave ovisi o osposobljenosti državnih službenika i

korisnika usluga e-uprave koji mogu pridonijeti uspješnoj primjeni informacijsko-komunikacijske
tehnologije u poslovnim i upravnim procesima.
- Uspjeh primjene ICT-a u državnoj upravi, svakako može pridonijeti i stvaranju informacijsko-
dokumentacijske jedinice u pojedinom tijelu državne uprave.
- Ciljevi usmjereni razvoju računalne i komunikacijske infrastrukture usmjereni su prema stvaranju
jedinstvene infrastrukture za sva tijela državne uprave. Tada će tijela državne uprave opsegom i
kvalitetom biti sposobna podržati cjelokupan promet elektroničkih zapisa i dokumentata te omogućiti
povezivanje usluga između tijela državne uprave.
- Pri tome se ne smije zaboraviti vođenje računa o zahtjevima sigurnosti i pouzdanosti.

PITANJA:

1. Što je proizvod informacijske i komunikacijske revolucije?

2. Što je dominantno u takvome društvu?
3. Što je najvažnija posljedica razvoja informacijske i komunikacijske tehnologije?
4. Što uvjetuju takvi procesi?
5. Što je e-government?
6. Kako se e_government često prikazuje?
7. Što je e-uprava?
8. Što je e-demokracija?
9. Koji su osnovni elementi e-vlade?
10. U svrhu razvoja e-uprave potrebno je voditi brigu o kojim činjenicama? Objasni
11. Načela e-uprave?
12. Suvremene doktrine javne uprave?
13. Korisnici usluga u e-upravi?
14. Za funkcioniranje e-uprave potrebno je ostvarivanje kojih preduvjeta?
15. Što je e-potpis, a što napredni e-potpis?
16. Koji su temelji na kojima počiva e-uprava u RH? Objasni.

54
 XIII. SLUŽBENIČKO ZAKONODAVSTVO PREMA POZITIVNOM PRAVU RH

- Zakon o državnim službenicima (NN br. 92/05, 142/06 – Uredba 77/07, Uredba 107/07 i
27/08) kao temeljni propis u području službeničkih odnosa u državnoj službi otvorio je novo
poglavlje u razvoju i primjeni modernog hrvatskog službeničkog prava.
- Razrada ovog Zakona nastavljena je brojnim provedbenim propisima koji, uz njega čine
važne sastavnice sustava službeničkog prava državnih službenika.

NAČIN POPUNJAVANJA RADNIH MJESTA U DRŽAVNOJ SLUŽBI

- Slobodna radna mjesta u državnoj službi popunjavaju se putem javnog natječaja.

- No prije raspisivanja javnog natječaja slobodno radno mjesto može se popuniti putem:
1. napredovanja,
2. internog oglasa ili
3. premještaja

- Slobodna radna mjesta u državnom tijelu može se popuniti prijamom u državnu službu
osobe koja je na temelju ugovora o stipendiranju ili školovanju u obvezi raditi određeno
vrijeme u državnoj službi pa se tada javni natječaj ne provodi.

- Izbor kandidata kojima će se popuniti slobodna radna mjesta, bilo da se radna mjesta
popunjavaju javnim natječajem ili internim oglasom, obavlja se na temelju njihovih:

1. stručnih sposobnosti,
2. vještina,
3. stečenog radnog iskustva u struci,
4. rezultata ostvarenih u njihovom dosadašnjem radu te
5. rezultata prikazanih na testiranju

- Za kandidata izabranog putem javnog natječaja ili internog oglasa koji je već državni
službenik u tom tijelu, donosi se rješenje o rasporedu na radno mjesto.
- Popunjava li se radno mjesto kandidatom koji nije zaposlen u državnoj službi, donosi se
rješenje o prijamu u državnu službu, a po konačnosti tog rješenja donosi se rješenje o
rasporedu na radno mjesto.

POSTUPAK PRIJAMA U DRŽAVNU SLUŽBU

- Postupak prijama u državnu službu može biti:

1. redoviti
2. izvanredni

Redoviti: provodi se za prijam u državnu službu osoba s određenom stručnom spremom, bez
radnog iskustva (vježbenici)

Izvanredan: provodi se za potrebe prijma stručnih osoba s odgovarajućim iskustvom na radna

mjesta utvrđena pravilnikom o unutarnjem redu.

55
- Osoba koja se prima u državnu službu mora imati (opće uvjete):
1. odgovarajući stupanj obrazovanja
2. odgovarajuće stručno znanje i iskustvo, osim u slučajevima prijma vježbenika
3) zdravstvenu sposobnost za obavljanje poslova radnog mjesta na koje se prima
4) hrvatsko državljanstvo

- U državnu službu ne mogu biti primljene osobe:

1. protiv kojih se vodi kazneni postupak ili koje su osuđene za kazneno djelo:
- protiv života i tijela
- protiv slobode i prava čovjeka i građanina
- protiv RH
- protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom
- protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa
- protiv obitelji, braka i mladeži
- protiv imovine
- protiv sigurnosti pravnog prometa i poslovanja
- protiv pravosuđa
- protiv vjerodostojnosti isprava
- protiv javnog reda ili
- protiv službene dužnosti itd.
2. kojima je prestala državna služba zbog teške povrede službene dužnosti, u razdoblju od 4
godine od prestanka državne službe
3. kojima je prestala državna služba zbog toga što nisu zadovoljile na probnom radu, u
razdoblju od 4 godine od prestanka državne službe

- Listu kandidata prijavljenih na javni natječaj, koji ispunjavaju formalne uvjete propisane
natječajem, utvrđuje komisija za provedbu natječaja, koju imenuje čelnik tijela.
- U komisiji obavezno mora biti predstavnik središnjeg tijela državne uprave nadležnog za
službeničke odnose.
- Kandidate koji su zadovoljili formalne uvjete natječaja, komisija za provedbu natječaja
upućuje na testiranje radi provjere njihovih stručnih sposobnosti, vještina i stečenog radnog
iskustva u struci.
- Izbor kandidata obavlja se na temelju pokazanih rezultata na testiranju.
- Kada nijedan kandidat nije postigao zadovoljavajuće rezultate na provedenom testiranju
postupak prijama se obustavlja.
Izabrani kandidati primaju se u državnu službu rješenjem čelnika tijela, a to rješenje je upravni akt,
protiv kojega je dopuštena žalba u roku od 15 dana Odboru za državnu službu.
- Osoba primljena u državnu službu postaje državni službenik danom početka rada.
- Dan početka rada utvrđen je rješenjem o rasporedu na radno mjesto.

PROBNI RAD

- osobe se u pravilu u državnu službu primaju na neodređeno vrijeme i to uz obvezni probni rad.
- Za osobe primljene u državnu službu redovitim postupkom (vježbenici) probni rad (vježbenički
staž) traje 12 mjeseci.
- Za osobe primljene u državnu službu izvanrednim postupkom probni rad traje 6 mjeseci.
- Za osobe koje na radno mjesto dolaze napredovanjem ili premještajem nije potreban probni rad.
- Na kraju probnog rada državnog službenika se ocjenjuje ocjenom:

1. „ZADOVOLJAVA“
– kada se na osnovi rada i pokazanog znanja i učinkovitosti službenika može očekivati da će
službenik i dalje uspješno izvršavati poslove radnog mjesta
56
2. „NE ZADOVOLJAVA“
- kada se na osnovi rada i pokazanog znanja i učinkovitosti službenika ne može očekivati da će
službenik uspješno izvršavati poslove radnog mjesta
- Službeniku koji na probnom radu nije zadovoljio, otkazuje se državna služba o čemu se donosi
rješenje najkasnije u roku od 8 dana od dana isteka probnog rada.
- Ako se takvo rješenje ne donese u spomenutom roku, smatra se da je službenik zadovoljio na
probnome radu.

DRŽAVNI STRUČNI ISTPIT

- Državni službenik koji je zadovoljio na probnom radu dužan je najkasnije u roku od 6 mjeseci
od isteka probnog rada položiti državni stručni ispit.
- Državni stručni ispit sastoji se od općeg i posebnog dijela.
- Vlada uredbom propisuje:
1. postupak i način polaganja te
2. program državnog stručnog ispita
- Državni stručni ispit polaže se pred Državnom ispitnom komisijom koja se ustrojava pri
središnjem tijelu državne uprave nadležnom za službeničke odnose (trenutno je to Ministarstvo
uprave).
- Službeniku koji ne položi ispit u toku od 6 mjeseci, prestaje državna služba istekom posljednjeg
dana roka za polaganje ispita (osim iz opravdanih razloga).

KLASIFICIRANJE RADNIH MJESTA U DRŽAVNOJ SLUŽBI

- Radna mjesta u državnim tijelima klasificiraju se na slijedeći način:

1. potrebno stručno znanje

2. složenost poslova
3. samostalnost u radu
4. stupanj suradnje s drugim državnim tijelima i komunikacije sa strankama
5. utjecaj na donošenje odluka

- Sustav klasifikacije radnih mjesta u državnoj službi:

1. radna mjesta rukovodećih državnih službenika

2. radna mjesta viših državnih službenika
3. radna mjesta nižih državnih službenika
- Nazive i opise radnih mjesta u državnom tijelu utvrđuje Pravilnikom o unutarnjem redu, čelnik
tijela uz prethodno odobrenje središnjeg tijela državne uprave nadležnog za službeničke odnose.

OCJENJIVANJE RADA DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

- Ocjenjivanje rada i učinkovitosti službenika provodi se svake godine za prethodnu kalendarsku

godinu.
- Ne ocjenjuju se službenici koji su u prethodnoj kalendarskoj godini radili manje od 6 mjeseci

- Postupak ocjenjivanja rada i učinkovitosti službenika provodi se kroz 3 glavne faze:

1. planiranje poslova koje državni službenik treba obaviti
2. kontrola rada i učinkovitosti
3. ocjenjivanje rada i učinkovitosti

57
- Rad i učinkovitost državnog službenika ocjenjuje neposredno nadređeni službenik, pri čemu
utvrđuje njegovu učinkovitost uspoređivanjem rezultata izvršenih poslova s rezultatima utvrđenim u
opisu njegovog radnog mjesta i radnim planovima.
- Ako službenik nije zadovoljan predloženom ocjeno, ima pravo dati primjedbu nadređenom
službeniku, koji je dužan tu primjedbu razmotriti zajedno sa službenikom.
- Čelnik tijela donosi rješenje o ocjeni.

- Radi učinkovitost državnih službenika ocjenjivati će se ocjenama:

1. «IZVANREDAN»
- ako je rad i učinkovitost službenika najviše kvalitete i
- osigurava najbolje i jedinstveno izvršavanje službe,
2. «ODLIČAN»
- ako je rad i učinkovitost službenika naročito dobar i
- osigurava prvorazredno izvršavanje službe,
3. «DOBAR»
- ako je rad i učinkovitost službenika prosječne kvalitete osiguravajući pouzdano obavljanje
službe
4. «ZADOVOLJAVA»
- ako rad i učinkovitost službenika osigurava najmanju moguću mjeru prihvatljivih standarda
kvalitete i preciznosti u obavljanju službe
5. «NE ZADOVOLJAVA»
- ako je rad i učinkovitost službenika ispod minimuma standarda kvalitete te nije dovoljan da
osigura pouzdano i prihvatljivo obavljanje službe.
- Državnog službenika koji je ocijenjen ocjenom «ne zadovoljava», upućuje se na dodatno
stručno osposobljavanje ili se premješta na drugo radno mjesto
- Državnom službeniku koji je dva puta uzastopce ocijenjen ocjenom «ne zadovoljava» prestaje
po sili zakona državna služba.

NAPREDOVANJE DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

- Državni službenik može napredovati:

1. redovito
2. izvanredno

- Državni službenik može napredovati ako je:

1. njegov rad najmanje dva puta uzastopce ocijenjen kao «izvanredan», odnosno «odličan»
2. postoji slobodno radno mjesto propisano Pravilnikom o unutarnjem redu, na koje se službenik
u postupku napredovanja može rasporediti
3. ispunjava uvjete za raspored na radno mjesto

- Državni službenik napreduje izvanredno ako ispunjava prethodno naznačene uvjete pod 1 i 2 te
ispunjava uvjete za raspored na radno mjesto propisane uredbom Vlade kojom se uređuje
napredovanje državnih službenika.
- Državni službenik promiče se u okviru istoga radnog mjesta dobivanjem povišice plaće

POVREDE SLUŽBENE DUŽNOSTI

- Povrede službene dužnosti mogu biti:

1. lake i
2. teške

58
- Lake povrede dužnosti su:
1. učestalo zakašnjenje na posao ili raniji odlazak s posla
2. napuštanje radnih prostorija tijekom radnog vremena bez odobrenja ili iz neopravdanih razloga
3. neuredno čuvanje spisa, podataka ili druge povjerene dokumentacije
4. neopravdan izostanak s posla 1 dan
5. neobavješćivanje nadređenog službenika o spriječenosti dolaska na posao u roku od 24 sata
bez opravdanog razloga
6. druge lake povrede službene dužnosti koje su propisane zakonom, uredbom Vlade ili
pravilnikom čelnika tijela

- Teške povrede službene dužnosti:

1. neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih dužnosti
2. nezakonit rad ili propuštanje poduzimanja mjera ili radnji na koje je službenik ovlašten radi
sprječavanja nezakonitosti
3. davanje netočnih podataka kojima se utječe na donošenje odluka nadležnih tijela ili time nastaju
druge štetne posljedice
4. zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti u službi
5. odbijanje izvršenja zadaće ako za to ne postoje opravdani razlozi
6. neovlaštena posluga sredstvima povjerenim za izvršavanje poslova
7. odavanje službene ili druge tajne u vezi s obavljanjem državne službe
8. obavljanje djelatnosti koja je u suprotnosti s poslovima radnog mjesta ili bez odobrenja čelnika
tijela
9. onemogućavanje građana ili pravnih osoba u ostvarivanju prava na podnošenje zahtjeva, žalba,
prigovora, predstavki ili drugih zakonskih prava
10. uporaba nevjerodostojne isprave u cilju ostvarivanja prava u službi
11. ponašanje suprotno etičkom kodeksu koje nanosi štetu ugledu službe
12. nedoličan odnos prema strankama i iskazivanje bilo kakvog oblika netrpeljivosti prema ljudima
13. neopravdan izostanak s posla od 2-4 dana uzastopno
14. ponašanje radi kojeg je 3 puta izrečena kazna za laku povredu službene dužnosti
15. ograničavanje ili uskraćivanje prava utvrđenih Zakonom o državnim službenicima službeniku
koji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima prijavi sumnju na korupciju ili zlostavljanje tog
službenika
16. druge povrede službene dužnosti koje su kao teške propisane posebnim zakonom.

- O lakim povredama službene dužnosti odlučuje čelnik tijela, ako posebnim zakonom za
službenike pojedinih državnih tijela nije drukčije određeno.

- O teškim povredama službene dužnosti u prvom stupnju odlučuje službenički sud, a u drugom
stupnju viši službenički sud.

- Službeničke sudove i viši službenički sud ustrojava Vlada.

- Na postupak zbog povrede službene dužnosti primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje
opći upravni postupak.
- Postupak zbog povrede službene dužnosti je hitan i javan.

- Odlukom tijela koje vodi postupak može se iznimno isključiti javnost, ako to zahtjeva potreba
čuvanja službene ili druge zakonom propisane tajne ili drugih opravdanih razloga.

- Postupak zbog lake povrede službene dužnosti pokreće zaključkom čelnik tijela, na vlastiti
poticaj ili na pisani prijedlog nadređenog službenika.

59
- Postupak zbog teške povrede službene dužnosti pokreće čelnik tijela ili osoba koju on za to
ovlasti, danom predaje zahtjeva za pokretanje postupka nadležnom službeničkom sudu.

- U postupku zbog povrede službene dužnosti:

1. o odgovornosti službenika odlučuje se rješenjem, a
2. o pitanjima postupka zaključkom

- Protiv odluke čelnika tijela u postupku zbog lake povrede službene dužnosti može se podnijeti
žalba nadležnom službeničkom sudu u roku od 8 dana od dana primitka odluke.

- Protiv odluke službeničkog suda u postupku zbog teške povrede službene dužnosti može se
podnijeti žalba Višem službeničkom sudu u roku od 8 dana od dana primitka odluke.

- Protiv drugostupanjske odluke u postupku zbog povrede službene dužnosti može se pokrenuti
upravni spor.

- Za lake povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne:

1. usmena opomena
2. pisana opomena
3. pisana opomena s upisom u osobni očevidnik državnih službenika
4. novčana kazna u visini od 10% plaće službenika isplaćene u mjesecu kad je kazna izrečena

- Za teške povrede službene dužnosti mogu se izreći slijedeće kazne:

1. novčana kazna na vrijeme od 1-6 mjeseci, u mjesečnom iznosu od 20% ukupne plaće isplaćene
službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena,
2. zabrana promicanja u trajanju 2-4 godine
3. zabrana napredovanja u trajanju od 2-4 godine
4. premještaj na drugo radno mjesto niže složenosti poslova
5. uvjetna kazna prestanka državne službe
6. prestanak državne službe

ODGOVORNOST ZA ŠTETU

- Državni službenik je dužan nadoknaditi štetu koju je u službi ili u svezi sa službom namjerno ili
iz krajnje nepažnje nanese državnom tijelu.
- Nastanak štete, njenu visinu i okolnosti pod kojima je nastala utvrđuje čelnik tijela, odnosno
osoba koju on ovlasti, rješenjem koje nije upravni akt
- Prije donošenja rješenja čelnik tijela dužan je saslušati službenika
- Ako službenik odbije nadoknaditi štetu, šteta se nadoknađuje po općim propisima obveznog
prava.
- O visini i načinu naknade štete čelnik tijela i državni službenik mogu zaključiti pisani
sporazum.
- Sporazum predstavlja ovršni naslov.
- Rok za naknadu štete ne može isteći prije dana u koji se isplaćuje plaća za obračunsko razdoblje u
kojemu je donijeto rješenje, a može se dogovoriti i plaćanje u obrocima.
- Za naknadu štete na stvari može se po zahtjevu službenika dopustiti uspostava prijašnjeg stanja o
njegovom trošku u primjerenom roku. O tome se zaključuje pisani sporazum.
- U postupku zbog povrede službene dužnosti može se odlučivati o naknadi štete nastale državnom
tijela povredom službene dužnosti.

60
- Ako je do štete došlo postupanjem po nalogu nadređenog službenika, a službenik je prethodno
stavio pisano upozorenje nadređenom da bi izvršenjem naloga mogla nastati šteta, službenika će se u
cijelosti osloboditi odgovornosti za štetu.

PRESTANAK DRŽAVNE SLUŽBE

- Državna služba prestaje:

1. SPORAZUMOM
- na temelju pisanog sporazuma državnih službenika i čelnika tijela
2. ISTEKOM ROKA
- državna služba na određeno vrijeme
3. OTKAZOM
- državnom službeniku se otkazuje državna služba ako nije zadovoljio na probnom radu te na
temelju pisanog otkaza kojeg tijelu podnese državni službenik
4. PO SILI ZAKONA
5. NA DRUGI NAČIN PROPISAN ZAKONOM

- O prestanku službe donosi se rješenje u roku od 8 dana od nastupa okolnosti koje su razlog za
prestanak službe.

- Državnom službeniku prestaje državna služba po sili zakona u slijedećim slučajevima:

1. smrću
2. utvrđivanjem prava na mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad
3. kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina mirovinskog staža – posljednjeg dana godine
u kojoj su ostvareni uvjeti
4. kad je osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju dužem od 6 mjeseci
5. kad je osuđen za kazneno djelo iz čl. 49. Zakona o državnim službenicima
6. kad neopravdano izostane s rada 5 radnih dana uzastopce
7. ako ne položi državni stručni ispit u propisanom roku
8. ako se sazna da u vrijeme prijma u državnu službu nije ispunjavao uvjete za prijam u državnu
službu propisane zakonom
9. kada mu je izrečena kazna prestanka službe u postupku zbog teške povrede službene dužnosti
10. ako se po premještaju nepravodobno ne javi na dužnost u zakonskom roku
11. ako je dva puta uzastopce ocijenjen ocjenom «ne zadovoljava»
12. u drugim slučajevima utvrđenim zakonom.

NAMJEŠTENICI

- Na prava, obveze i odgovornosti namještenika primjenjuju se:

1. opći propisi o radu (Zakon o radu, NN 149/09) i u skladu s njima sklopljen
2. kolektivni ugovor (Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike NN 93/08 i 23/09)
- Termine namještenik i službenik koristi se za zaposlenike u:
1. državnim službama ili
2. upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kojima se njihova prava,
obveze i odgovornosti uređuju posebnim zakonima.
- Namještenik radi na poslovima pomoćno-tehničkim i ostalima poslovima čije je obavljanje
potrebno radi pravodobnog i kvalitetnog obavljanja poslova iz djelokruga tijela.

61
- Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike, što se tiče radnog odnosa, uređeno
je:
1. sistematizacija radnih mjesta namještenika u pojedinom državnom tijelu
2. način zasnivanja radnog odnosa u skladu s Ustavom zajamčenim pravom svakog državljanina RH
da pod jednakim uvjetima sudjeluje u obavljanju javnih poslova i bude primljen u javne službe
3. sklapanje ugovora o radu
- Radna mjesta namještenika utvrđuju se Pravilnikom o unutarnjem redu državnog tijela kao radna
mjesta za obavljanje pomoćno-tehničkih poslova.
- S namještenikom se sklapa ugovor o radu temeljem provedenog internog oglasa ili javnog
natječaja.
- Prilikom sklapanja ugovora o radu s namještenikom može se ugovoriti probni rad.
- Probni rad namještenika može trajati najduže 2 mjeseca.
- Namješteniku koji nije zadovoljio na probnom radu prestaje radni odnos otkazom koji mora biti u
pisanom obliku i obrazložen.
- Ako poslodavac namješteniku otkaz ne dostavi najkasnije istekom posljednjeg dana probnog rada,
smatrati će se da je zaposlenik zadovoljio na probnom radu.
- Kada se postavi pitanje povrede službene dužnosti, na namještenike se moće primijeniti institut
Zakona o državnim službenicima
- Čelnik javnopravnog tijela može primjenom odredaba iz Zakona o radu sankcionirati namještenika
zbog povrede radne obveze.
- Tako Zakon o radu donosi odredbe koje propisuju načine kako poslodavac može otkazati radniku
ugovor o radu:
1. redovitim otkazom
2. otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika
3. izvanrednim otkazom

PLAĆA I DODATAK NA PLAĆU

- Pitanje plaća i dodatka na plaću riješeno je Kolektivnim ugovorom za državne službenike i

namještenike koji propisuje osnovnu plaću kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog
mjesta na koje je namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku
godinu staža.
- Dodaci na osnovnu plaću su:
1. dodaci za uspješnost na radu,
2. dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada i
3. druga uvećanja plaća (noćni rad, prekovremeni rad, rad vikendom, blagdanima i sl.)

62
 PITANJA:

1. Na koje se sve načine mogu popuniti slobodna radna mjesta u državnoj službi?
2. Kako se obavlja izbor kandidata?
3. Kada se radno mjesto popunjava kandidatom koji nije zaposlen u državnoj službi, koji se akti
donosi? Koji se akt donosi kada je kandidat već državni službenik?
4. Kakav može biti postupak prijma u državnu službu?
5. Koji su opći uvjeti za prijam u državnu službu?
7. Tko utvrđuje listu kandidata prijavljenih na javni natječaj?
8. Na što se upućuju osobe koje su zadovoljile formalne uvjete natječaja?
9. Kada osoba koja je primljena u državnu službu postaje državni službenik?
10. Osobe koje se primaju u državnu službu na neodređeno vrijeme obvezen su što?
11. Koliko traje probni rad?
12. Kako se može ocijeniti državni službenik nakon probnog rada?
13. Što je dužan državni službenik koji je zadovoljio na probnom radu?
14. Što se događa s državnim službenikom koji ne položi državni stručni ispit?
15. Na koji način se klasificiraju radna mjesta u državnim tijelima?
16. Koje su kategorije radnih mjesta prema sustavu klasifikacije?
17. Kroz koje faze se provodi postupak ocjenjivanja rada i učinkovitosti državnih službi?
18. Tko provodi ocjenjivanje državnih službenika?
19. Kojim ocjenama se mogu ocjenjivati državni službenici?
20. Kako može napredovati državni službenik?
21. Koje su lake povrede službene dužnosti?
22. 5-10 teških povrede
23. Tko odlučuje o lakim, a tko o teškim povredama službene dužnosti?
24.Na postupka zbog povrede službene dužnosti primjenjuju se koje odredbe?
25. Kako se pokreće postupak zbog lake, a kako zbog teške povrede službene dužnosti?
26. Koje se odluke donose u tim postupcima te koji su pravni lijekovi i kome se podnose?
27. Koje se kazne mogu izreći za lakše povrede, a koje za teške povrede sl. dužnosti?
28. Kada se službenik može osloboditi odgovornosti za štetu?
29. Kako državna služba može prestati?
30. Objasnite termin namještenika?
31. Na prava, obveze i odgovornosti namještenika primjenjuju se koji opći propisi?
32. Čime se utvrđuju radna mjesta namještenika?
33. Na temelju čega se sklapa ugovor o radu s namještenikom?
34. Koliko može trajati probni rad namještenika?
35. Što čini osnovnu plaću namještenika?
36. Koji mogu biti dodaci na plaću?

63